16. 9. 2012.

ČETVRTI PUT – O VOLJI V


Jednom dragom predstavniku „Ujedinjenog sindikata malih Ja“ za podeljeni san o drugačijem kvalitetu našeg bića, jedan od onih snova, koji nam budu poklonjeni kao podsećanje  na ono za čim u stvari tragamo. 

Naredni tekst zaokružuje ciklus o volji ...
i istovremeno započinje drugi o ...


Maurice Nicoll - Beleška o volji - izvod
Commentaries V

Ispričaću vam jedan svoj san, u kome mi je sasvim jednostavno pokazan pravac i stanje volje, koje mi je u to vreme izgledalo sasvim nemoguće da sledim ili čak samo dostignem. To mi je bilo pokazano tek posle prelaska određene barijere, jasno povezane sa onim što bi se moglo nazvati divljim čovekom samoljublja, praistorijskim čovekom (ili ženom) u nama. Ta barijera, koja predstavlja nešto psihološki – to jest, čovekovo biće – je bila slikovito prikazana kao uzani, duboki ambis, koji je bilo teško preskočiti i koji je bio ispunjen prastarim kostima. Važno je da shvatite da se nije bukvalno mislilo na pravi ambis i prave kosti. To je alegorija, čija je svrha bila da mi pokaže nešto. San je se odvijao na sledeći način:



"Neko me je gurao uz travnatu kosinu. Tu se nalazi jedan jarak. Nije širok, ali ga je teško preskočiti. Taj jarak na vrhu kosine, težak za preskakanje, je pun kostiju praistorijskih životinja – ostataka nasilnih bića, zveri, grabljivica, monstruma, zmija. One se protežu duboko u ambis. Postoji daska, preko koje se može preći, ali je vazduh pun neke sile otpora, nalik nevidljivom uticaju nekog moćnog magneta; to me, uz strah od preskakanja dubokog ambisa – iako širina nije velika -  zadržava. Ne mogu reći koliko dugo, jer nema uobičajenog osećaja vremena u svemu tome. Tada zatičem sebe preko – na drugoj strani. 

Kakva predivna vizija se sada pruža preda mnom? Vidim nekoga kako podučava ili uvežbava neke regrute. To je sve. Na prvi pogled u tome nema ničega posebno veličanstvenog. On se osmehuje. Na neki način nagoveštava da ne očekuje da u onome što radi po svaku cenu postigne neki rezultat. Nr čini se da brine zbog toga. Ne pokazuje nikakav znak nestrpljenja kada su oni grubi prema njemu. Obuka je skoro gotova, ali to za njega neće značiti nikakvu razliku. Kao da je rekao: ’Dobro, ovo treba da bude urađeno. Ne može se očekivati mnogo. Mora im se pružiti pomoć, iako je ne žele.’ Njegova neranjivost je ono što me je pogodilo. On nije povređen niti ljut zbog njihovog podsmeha ili nedostatka discipline. Poseduje neku osobitu moć, ali jedva da je koristi. Prošao sam, diveći se što je to mogao da učini. Ja ne bih mogao da preuzmem tako nezahvalan zadatak. Najzad sam došao na jedno mesto, možda prodavnicu, u kojoj su smešteni čamci. Iza je more.“



Kada sam se probudio, mislio sam o tom čoveku. Raditi ono što je on radio je potpuno suprotno od bilo čega što bih ja uradio. Bila bi mi potrebna nova volja da to učinim. To bi značilo da bih morao da idem u pravcu, u kome nikada nisam pomišljao da idem. Kako bih to mogao sebi da definišem? Ja bih bio nasilan prema tim regrutima.  Da, to je to.  On nije pokazivao nikakvu nasilnost. Nije posedovao volju nasilnosti. Izgledao je očišćen od svake nasilnosti. To je bila tajna. To je bio uzrok osobite moći, koju sam uočio kod njega. Čovek bez nasilja. A zatim sam razmislio i o tome, da sam morao da pređem na drugu stranu dubokog ponora, punog kostiju praistorijskih životinja, ostataka nasilnih stvorenja, da bih došao do njega. To je nekako učinjeno za mene i ja sam se našao na granici druge zemlje, na samoj njenoj ivici, ali ipak iza praistorijskih životinja. Tu je živeo i podučavao taj nenasilni čovek. To je bila zemlja nenasilja, gde su novajlije bile podučavane. Izgledali su prilično indiferentni, ali su možda predstavljali ljude koji bi možda mogli nešto da nauče.

On je gotovo završio svoju lekciju. Iza je bilo more i čamci su bili smešteni u njegovoj blizini. Nema sumnje, kada je završio lekciju, on je otišao, negde, iza te zemlje. Dat mi je samo bljesak značenja nove volje – volje, koja ne počiva na nasilju ili samovolji na bilo koji način. Ponavljam – samo bljesak. Jer sam znao da nisam – osim u duhu – prešao preko ambisa, ispunjenog kostima nasilne prošlosti i konačno ga ostavio iza sebe. Nije bilo regruta za mene – ili su ti regruti bili različita Ja u meni, koja je on pokušavao da podučava? Sigurno nijedan od čamaca, koji su čekali, nije bio za mene. Ali iz tog bljeska sam praktičnije znao šta znači ići u novom pravcu i šta znači nova volja, pročišćena od nasilja. Znao sam takođe da mogućnosti da se sledi ta nova volja i novi pravac leže u svakom trenutku čovekovog života – 
i da to neprekidno zaboravljam. 

Нема коментара:

Постави коментар