27. 12. 2009.

Deepak Chopra: KO STE VI?

Iz „Matrix IV“
uvod u Toperov "Magnum Organum" (odlomak)

Ono što bih želeo, ako budem mogao, je da vam pružim ideju o tome ko ste vi. Uobičajena predstava o tome ko smo mi potiče iz predrasuda materijalizma. Obično mislimo o sebi kao o fizičkom telu koje je naučilo da misli i nekoj vrsti učaurenog ega smeštenog u vreću od mesa i kostiju koji provodi svoj životni vek sveden na volumen tela. Ova ideja o tome ko smo potiče otuda što realnost interpretiramo preko svojih čula. Smatramo da nam naša čula pružaju preciznu sliku o svetu. Imamo ideju da je čulno iskustvo krucijalni test za realnost, da samo ukoliko mogu da opipam nešto, ili da vidim nešto to zaista i postoji – u drugom slučaju to je samo moja imaginacija.

Čak i sa stanovišta „zdravog razuma“ mi znamo da to nije istina. Moja čula mi govore da je Zemlja ravna u šta više niko ne veruje. Moja čula mi govore da je tlo na kome stojim nepokretno, ali ja znam da se ono kreće kroz prostor vrtoglavom brzinom. Moja čula mi govore da određene stvari imaju izvesnu strukturu, boju i miris – ali se ispostavlja da moje opažanje ne odgovara njihovoj pravoj prirodi, već predstavlja reakciju posmatrača. To je način na koji moja čula dekodiraju nešto što je mnogo silnije, apstraktnije i neizrecivo.

U „Harvard Medical School“ je pre otprilike dvadeset godina sproveden eksperiment tokom koga su mačići odvedeni u sobu koja je imala samo horizontalne linije. Kada su mačići porasli, nisu mogli da vide ništa drugo osim horizontalnog sveta. Drugi mačići su odvedeni u sobu sa vertikalnim linijama i kada su porasli nisu mogli da vide ništa osim vertikalnog sveta. Naravno, to nema nikakve veze sa sistemom verovanja ovih mačaka.

Njihov mozak je ispitan i one nisu imale međuneuronske veze koje bi im omogućile da vide „drugačiju vrstu sveta“. Drugim rečima, način na koji su te mačke doživljavale realnost svojim čulima kada su bile male je programirao nervni sistem na takav način da je on služio samo jednoj svrsi – da se učvrsti početna interpretacija. Dakle, ono što su videle je u krajnjoj liniji bila interpretacija, koja predstavlja ono što psiholozi nazivaju prevremeno kognitivno pohranjivanje. Aparat percepcije je oblikovan ranim iskustvima koja zatvaraju neurološku strukturu u fiksiranu percepciju stvarnosti.

Upravo ovog trenutka 99% ljudi u ovoj prostoriji opaža manje od milijarditog dela stimulansa koji su prisutni u ovoj prostoriji. Stimulansi koje ti ljudi primaju su determinisani vašim konceptima o onome za šta verujete da postoji „tamo napolju“. Ukoliko ne posedujete koncept, nećete to ni opažati. Kao posledica, to ne postoji za vas. Ono što nazivamo realnošću je u stvari rezultat zbirke naših subjektivnih iskustava. Ukoliko se slučajno složimo oko tih subjektivnih iskustava, mi ih nazivamo „objektivnom naukom“. Međutim, „nauka“ nije ništa drugo do istraživanje mape onoga za šta smatramo da je istina. Nauka nije metod istraživanja istine. Nauka je proširivanje naše mape realnosti.

Do sada, naša mapa realnosti (zasnovana na nauci tokom poslednjih 300 godina), koja je opisana od strane nauke je ušančena u apsolutni obrazac. Ušančena je u predrasude materijalizma. On posmatra ljudsko telo kao fizičku mašinu koja je naučila kako da misli, ukoliko verujete u komunizam, kapitalizam, osećanja, nagone, Boga, nebesa, spasenje ili bilo šta drugo, to je zbog plesa molekula. Po „modernoj nauci“ bio-hemijske pojave na neki način proizvode fenomen pod imenom svest i misli su nus-produkt materije.

Ovaj materijalistički model vodi do mnoštva strategija koje su potpuno materijalističke – „magične kuglice“ da bi se izlečila bolest – alopatske medicine i podrazumeva uzimanje spoljnjih tvari da obave ono što telo može i samo. Ako pogledamo kako deluju ti „magični meci“ videćemo da se većina tih mera bavi simptomima, ili u najboljem slučaju mehanizmima bolesti – mehanizmi bolesti nisu uzrok bolesti. Uzroci bolesti su povezani sa životom i načinom na koji se on ispoljava u funkcijama fiziološkog procesa.

Svest je izraz tih procesa. Možemo se efikasno boriti protiv bolesti upotrebom lekova, ali će bolest po pravilu pronaći drugi način da se izrazi. Tako, u slučaju antibiotika, imamo evoluciju organizama rezistantnih na antibiotike koji se dobijaju u bolnici.

Na osnovu jedne studije, od bolesti koje nastupaju posle odlaska u bolnicu ubijaju preko 100.000 ljudi godišnje. Na prvom mestu razloga smrtnost od uzimanja droga u svetu nisu droge na ulicama, već prepisane droge (lekovi) koje daju lekari. Na osnovu jedne studije koja je objavljena u „New England Journal of Medicine“ pretpostavlja se da 36% bolničkih pacijenata boluje od iatrogenskih bolesti (koje su prouzrokovane lekarskom intervencijom, prim.prev.) kao direktne posledice bio-tehničkih i medicinskih intervencija. Iako se u SAD više ljudi bavi istraživanjem raka, nego što boluje od raka, slučajevi raka su se u poslednjih 30 godina povećali za više od 300%. Uprkos tome rasprostranjenost bolesti raste. Bio-tehničke i medicinske intervencije se utrkuju sa automobilskim nesrećama, industrijskim nesrećama i ratnim aktivnostima kao glavnim uzrocima smrtnosti. U naše vreme medicinske intervencije su po brzini širenja jedna od najvećih epidemija.

Sve ovo se ne događa zbog toga što naučnici imaju loše namere . to je zbog toga što je kalup u kome zamišljamo da smo smo zamrznuti apsolutni kalup – kalup koji posmatra telo kao zamrznutu anatomsku strukturu. U stvari, ljudsko telo (kao i sve ostalo u kreaciji) je reka inteligencije, energija i informacija koje se neprestano obnavlja tokom svake sekunde svoje egzistencije. Pravi vi, što jeste stalno, ne možete stupiti u isto telo dva puta („Dva puta se ne može ući u istu reku“). Svake sekunde vi obnavljate svoje telo lakše nego ranije.

Fizičko telo koje imate sada nije ono isto koje ste imali pre dvadeset minuta. Mogu se istražiti brojni fiziološki procesi da bismo videli koliko je ovo bukvalno tačno. Već sam akt disanja, tokom čijeg udaha unosite 1022 atoma iz univerzuma. To je astronomska količina sirove materije koja dolazi odasvud i završava kao obnovljena ćelijska struktura vašeg tela. Sa svakim izdahom izdišete 1022 atoma koji potiču iz nekog dela vašeg tela. Vi bukvalno izdišete deliće svojih organa, tkiva i DNA strukture.

Govoreći tehnički vi intimno delite svoju unutrašnju strukturu jedni sa drugima sve vreme. Ne možete tvrditi da vaše telo poseduje ekskluzivnost. Upravo sada, u svom fizičkom telu imate atome koji jednom bili u telu Hrista, Muhameda, Džodža Buša ili bilo koga drugog. Bilo koga drugog ko je ikada postojao. Delovi te sirove materije su u vašem telu. Samo tokom poslednje tri nedelje je kroz vaše telo prošao 1 kvadrilion atoma koji su prolaze kroz tela svih živih vrsta na Zemlji. Na osnovu studija o radioaktivnim izotopima vi tokom jedne godine zamenite gotovo čitavo svoje telo. Devedesetdevet procenata svih atoma u vašem telu se zamene za manje od godinu dana.

Vi bukvalno stvarate novu jetru svakih šest nedelja, novu kožu jednom mesečno, novi sadržaj stomaka svakih nekoliko nedelja, ćejije mozga svake godine i DNA (koja sadrži memoriju godina evolucije) dolazi i odlazi dolazi i odlazi svakih šest meseci. Za manje od dve godine se zameni svaki atom vašeg tela. Ako smatrate da jeste vaše fizičko telo, onda zaista imate problem. O kojem telu govorite?

Šta se dogodilo sa telom od prošle godine? Postalo je prašina iz koje je i došlo. Mrtvo je ali ipak „ja“ nije umrlo. To je prvi od glavnih uvida koje nauka počinje da shvata. Ja neprestano preživljava fizičku smrt tela. Upravo ovog momenta. Možda je telo mesto koje moje sećanje naziva domom. Drugim rečima nije materija ta koja proizvodi svest – baš naprotiv svest proizvodi materiju. Svest koja proizvodi i postaje fizička materija. Da li je to filozofsko razmišljanje Istoka? Želim da kažem, da je to naučni uvid. Ako upitate fizičare „šta je prava priroda materije?“, fizičari bi mogli da vam kažu da je prava priroda fizičke realnosti u tome da ona nije fizička. Ako pogledate bilo šta „materijalno“ videćete da je napravljeno od atoma, koji su napravljeni od čestica koje se munjevitom brzinom kreću praznim prostorom – te čestice uopšte nisu materijalni objekti, oni su protok energije i informacija koje leže u ogromnoj Praznini informacija i energije.

Sagledano očima fizičara a ne preko ljudskog senzornog aparata, ljudsko telo (kao i bilo šta drugo fizičko) je proporcionalno Praznina koliko i intergalalktički prostor. Ako biste bilo šta mogli da vidite kakvo jeste, videli biste veliku Prazninu sa nekoliko raštrkanih tačkica (koje po sebi jesu energija) i nekoliko električnih pražnjenja (još energije). Činjenica je da je 99.99999% ljudskog tela prazan prostor. 0.00001% onoga što izgleda kao materija je takođe prazna prostor.

Čitava stvar je načinjena ni iz čega. Esencijalna činjenica o Univerzumu je da on uopšte nije materijalan. Esencijalna građa Univerzuma je „ne-gradivna“. Najinteresantniji aspekt je da on ne samo da je „ne-gradivan“, već i razmišlja „ne-gradivno“, jer naš unutrašnji prostor nije samo Praznina – materica Kreacije – priroda odlazi na isto mesto da bi stvorila galaksiju ili ljudsko telo koju kreira misao, jer šta je misao drugo do impuls energije i informacija koja dolazi iz istog Ujedinjenog Polja koje strukturira i rađa sve one sile u prirodi koje konačno doživljavamo kao „materijalnu realnost“.

Svi mi dolazimo sa istog mesta i taj kvantni događaj – te bazične vibracije prirode koje stvaraju cveće, drveće i zvezde javljaju se u mojoj svesti kao lingvistički-strukturirana verbalna misao koja mi se obraća na engleskom jeziku – često sa indijanskim akcentom. Drugim rečima, misao je kvantni događaj. Ona je kretanje u Ujedinjenom Polju i transformiše sebe (kao što svi kvantni događaju čine) u sub-atomsku realnost, molekularnu realnost i konačno „čitav svet“. Moje fizičko telo je deo tog sveta. Ono je reciklirani sirovi materijal.

U svakoj ćeliji u telu nalaze se receptori neuropeptida. Takođe, svaka ćelija stvara neuropeptide. Ćelije imunološkog sistema, koje vas štite od bolesti, neprestano osluškuju vaš unutrašnji dijalog. Pitanje je, ukoliko se odvija unutrašnji dijalog, ko ga vodi?

Imunološki sistem je „kružeći“ nervni sistem. Da bi stvar bila interesantnija, to je slučaj svuda u telu. Kada naučnici pogledaju ćelije stomaka ili ćelije debelog creva, svuda opažaju isti proces. Kada kažete da imate „osećaj u stomaku“ vi se ne izražavate metaforički, već bukvalno, jer vaša utroba proizvodi iste hemikalije kao i mozak. U stvari vaš „osećaj u stomaku“ može biti i tačniji, jer se ćelije stomaka još nisu razvile do stepena sumnje u sebe.

Telo i um su povezani u svakom aspektu fiziologije. Kada doživimo kvantni događaj (inteligencija i informacija) „subjektivno“ mi to nazivamo „umom“. Kada taj isti kvantni događaj doživimo „objektivno“ nazivamo ga „telom“. Sve to dolazi iz istog polja čistog potencijala koja rađa u sebi samoj sve te informacije ikoje doživljavamo „subjektivno“ kao „um“ i „objektivno“ kao „telo“.

Po sebi, polje je izvan kako tela tako i uma. „Mislilac“ nije u realnosti tela ili uma – polje je „mislilac“ koji stoji iza misli i predstavlja uzrok uma i tela. Jedan veliki sufi mislilac je jednom rekao: „Sa druge strane ideja o pogrešnom delovanju i ispravnom delovanju postoji polje – jednom ću vas sresti tamo.“ Ajnštajn je govorio o polju. Rekao je da stvarni model za vremesko-prostorne događaje nije ono što nazivamo „materijalnom realnošću“, već polje potencijala/mogućnosti/verovatnoće. To je kontinuum svih mogućnosti stanja informacija energije koje se zatim manifestuju u vremensko-prostornim događajima.

Vrativši se na ideju da fizičko telo nije ništa drugo do polje ideja, možemo to proširiti i videti da je i Univerzum koji postoji unutar tela kreiran od istih polja ideja. Postoji jedna zanimljiva grupa hormona po imenu feromoni koji su molekuli-kuriri. Ako zarazite biljku virusom, biljka će u atmosferu pustiti hormone da obavesti druge biljke svoje vrste da se dogodila infekcija.

Biljka je lokalizovana koncentracija svesti u mnogo većem polju svesti. Ona zna kako da podeli svoju svest sa drugim lokalizovanim koncentracijama svesti (drugim biljkama) koje su nosioci sličen energije i informativnog stanja (od iste vrste). Životinje to rade. Tokom jednog eksperimenta na „Stanford University“ u Kaliforniji miševima je dat električni šok. Miševi su udaljeni iz te oblasti i doneti su novi miševi, koji su bili uplašeni jer su upili hormone koje je emitovala prethodna grupa miševa.

Svako naše emocionalno stanje poseduje bio-hemijski milje koji telo ispušta preko kože, znoja i daha. Naši umovi se protežu van tela, iako je svest tela unutar svesti uma – um je unutar nečeg u mnogo većoj meri prožimajućeg što nazivamo „duhom“, koji kreira naš um, telo i objektivni Univerzum.

U vedskoj literaturi Rišis je rekao: „Kada sam iznašao ko zaista jesam, otkrio sam da ja nisam u umu, ali um jeste ja; Ja nisam u svetu, ali svet jeste ja; da nisam u telu, ali telo jeste ja: u suštini, ja sam ono što kreira sve to – ja sam to, ti si to, sve je to i Sve to je ono što jeste; ako to pronađeš, onda imaš sve.“

To je ono odakle sve potiče – ne samo energija, već i prostor i vreme. Skloni smo da mislimo o vremenu kao nečem spoljnom i stvarnom, ali kako je jedan vidovnjak rekao: „ne postoji nešto takvo kao linearno vreme. Linearno vreme je čist psihološki događaj u Univerzumu gde se sve odvija odjednom.“
Drugi vidovnjak je rekao: „vreme je jednostavno način na koji nas Priroda sprečava da ne doživimo sve odjednom.“ Naša čula dekodiraju u „saznajno vreme“. Vreme je nešto što proizvodimo sopstvenom interakcijom sa samima sobom na potpuno isti način kao što proizvodimo bio-hemikalije u svojim telima ili okruženju. Pre nekoliko meseci sreo sam prijatelja na letu za London i proveli smo „tako dobro vreme“ da je „vreme proletelo“. Zaboravili smo da jedemo i odemo u toalet „jet lag“. Svi takozvani „fiksni biološki ciklusi“ su bili restruktuirani kao posledica različitog unutrašnjeg dijaloga u vezi sa psihološkim vremenom. Možda poznajete ljude koji koriste izraz „I’m running out of time“. Kada pogledate te ljude, videćete da su ubrzali biološke satove. Oni imaju veću brzinu kucanja srca, viši nivo insulina, porast hormona i glukoze itd. Kada iznenada padnu mrtvi zbog prerane coronary, oni su zaista „run out of time“. Možda poznajete i ljude koji imaju drugačiji unutrašnji dijalog da imaju „svo vreme ovoga sveta“. Oni imaju drugačija iskustva i drugačiji fiziološki proces. Mnogim ljudima je poznato iskustvo biti „zaljubljen“ ili hodati po plaži i skliznuti „u bezvremenost“, kao što se događa kada koristimo izraz „lepota planina je oduzimala dah i vreme je stalo“. Obratite pažnju na taj izraz. U iskustvu ujedinjene svesnosti (kada se posmatrač i posmatrano tokom procesa posmatranja stapaju u Jedno sjedinjeno, celovito iskustvo i tamo nema vremena – tamo postoji samo Večnost. Vreme je koncept. Realnost je večnost.

Нема коментара:

Постави коментар