15. 2. 2010.

MONTALK: Stepeni buđenja svesti


Preuzeto sa: http://montalk.net/metaphys/117/four-stages-of-conscious-awakening
Prevod: Jelena



Neopdhodno je da se probudimo iz svakodnevne svesti u puno sećanje na to ko smo mi. Problem je što, čak i kada smo fizički budni, mi i dalje mentalno spavamo, nesvesni samih sebe i potpuno apsorbovani mehaničkim impulsima ili spoljnjim stimulansima, koji okivaju pažnju. Ovo stanje kompulzije, ili mentalne apsorpcije nas zadržava u neproduktivnom stanju snova.

Kada nesvesni sanjamo noću, ne postavljajući pitanja, prepuštamo se najluđim snovima. Tokom dana to maglovito stanje svesti ne nestaje automatski i čovek može i dalje biti rob bioloških impulsa, neželjenih misli i socijalnih drama.

Prvi korak ka buđenju zahteva izlaženje iz te kompulzije, tako što stičemo jedan stepen lucidnosti, mere samosvesti. U svakom trenutku možete da okrenete svoju svest ka unutra i da posmatrate sebe, smeštajući svoju svest čvršće u sadašnji trenutak. Možete posmatrati svoje misli, analizirati svoja osećanja, obratiti pažnju na senzacije svoga tela, osetiti svoj dah.

Čineći to, postajete svesni da sva ta opažanja i dalje potiču izvan „vas“, čak i kada se odvijaju unutar vašeg uma. To je zbog toga što je u svakom jezgru vašeg uma centar percepcije, koji definiše stvarno ja, dok je periferna teritorija vašeg uma naseljena mislima koje mogu ali ne moraju biti vaše. To unutrašnje jezgro vašeg uma je tihi posmatrač, svest, koja gleda kroz vaše oči i misli vašim umom.

Postati lucidnim znači prepoynati vašu sopstvenu samo-svest. Neki nazivaju ovo stanje pamćenjem sebe, budući da u kompulziji mi zaboravljamo sebe. Pamćenje sebe je prvi korak istinskog sećanja na svoj identitet. Jedna je stvar znati da jeste, ali potpuno druga znati ko jeste. Prva eventalno vodi do druge.

Biti svesno prisutan u trenutku je lako postići, ali teško održati. Čitave knjige su napisane samo o tom zadatku. Problem je kako fizički, tako i metafizički. Na početku, povišenje stepena čovekove svesti zahteva  vitalnu energiju i adekvatno napajanje neuro-transmitera. Oni se posle kratkog perioda iscrpe i čovek tone nazad u niže stanje svesti. Ali nalik mišićima, mentalni fokus raste treningom, jer se fizičko i mentalno telo adaptiraju na veće zahteve za energijom. Održavanje lucidnosti postaje lakše; praksom, čovek postepeno povećava dužinu i dubinu fokusa. Neki oblici meditacije pomažu trening samo-svesti. Vežbanjem lucidnosti u kontrolisanim celinama, isto stanje povišene svesti se može mnogo lakše dostići i održati pod mnogo prirodnijim okolnostima.

Jedna od meditacija podrazumeva ponavljanje misli. Zatvorite oči i obratite pažnju na brbljanje koje prolazi kroz vaš um. Ponovite svaku rečenicu, koja dođe u vaš um, voljno i pustite je da ide. Možete takođe vizualizovati ponavljanje proizvoljnih mentalnih slika. To je način uspostavljanja volje nad inače nevoljnim procesom. Ponavljanjem, vi stičete moć nad tiranijom mentalnog haosa. Pošto to radite pet ili deset minuta, trenutak samo-posmatranja će se nastaviti tokom iyvesnog vremena. Pokušajte da govorite i hodate i videćete da ste svesni svojih reči i pokreta. Ako beskonačno produžite ovo stanje, nikada više nećete govoriti ili delovati kao u snu.

Druga meditacija zahteva da se opustite i obratite pažnju na svaku senzaciju u svom telu, počevši od vrha glave i spuštajući se na dole do nožnih prstiju, a tada nazad do vrha. 

Primarna dobrobit od ovog tipa meditacije je da postajemo svesni signala, koje inače ignorišemo ili zaboravljamo. Danas, ne samo da uobičajeno zaboravljamo same sebe, već često zaboravljamo i svoje telo. Na primer, gledanje televizije ili korišćenje interneta premešta svest u virtuelno telo, koje zamenjuje naše sopstveno. To prouzrokuje rascep između sopstva i uma. Disocijacija tog tipa je suprotnost višoj svesti. Posmatranje fizičkih senzacija umanjuje rascep, što povratno pomaže svesnoj integraciji između sopstva i uma.

Dakle, meditacija nad fizičkim senzacijama ne samo da prekida kompulziju, već i pomaže u transmutovanju unutrašnje negativne energije. Posmatranjem negativnih emocija i unutrašnjih senzacija, koje one izazivaju, čovek sprečava da zapadne u procep između misli i emocija, koji prerasta u preteranu reaktivnost i iskrivljuje percepciju i rasuđivanje. Ako je negativna emocija izazvana nekim događajem, koji pritiska dugmiće, samo-svest je put smirivanja energije, a da je pri tome ne izgubimo. Ukoliko je negativnost trajniji pritisak bez određenog izazivača, tada samo-svest pomaže čoveku da se održi naspram pritiska emocionalne gravitacije. Šta god da je slučaj, lucidnost je ključ da održimo staloženost. 

Posmatranje sebe proširuje opseg vaše svesti i prekida negativne forme kompulzije. Vraćanje vašem centru vam omogućava da u trenutku izaberete šta ćete misliti, osećati i činiti sledeće. Po difoltu mi se ponašamo kao mašine, ali možemo u svakom trenutku vratiti lucidnost i isključiti auto-pilota. Po sebi, lucidnost je jednostavno stanje svesnosti, koje nam omogućava da prevladamo mehaničku reaktivnost, ali nam ne pruža mudrost kako da nastavimo. Mač je izvučen iz kamena, ali nema mape niti kompasa da obezbedi potragu. I otuda potreba za drugim stupnjem razvitka svesti.

Dok je cilj prvog stupnja da prekine negativnu kompulziju, sledeći stupanj podrazumeva inicijalno pozitivno povezivanje sa višim aspektima vašeg bića. Govoriti iz srca, slediti vašu intuiciju, tragati u podsvesti, kanalisati vaše Više Ja – to su primeri pozitivnog povezivanja. Sada, vi voljno tragate za tim višim impulsima i puštate da oni teku, kada se vaša samosvest povuče u pozadinu. Razmislite o trenucima, kada reči poteku iz vas, kada su morale doći iz nečeg višeg, i dok one teku, vi ste nesvesni sebe i kao u transu. Ovaj tip kompulzije je produktivan i događa se s vremena na vreme čak i bez treninga samo-posmatranja. Međutim, samo-posmatranje pomaže da se uspostave veze koje su mnogo trajnije i svesnije, u drugom slučaju, one su mestimično prošarane periodima negativne kompulzije.

Osnovna funkcija drugog stanja je osnaživanje vaše veze sa višim centrom. Pojačavajući kanal ka tom višem aspektu, njihov uticaj postaje mnogo permanentniji. To je važno, jer će na tom stupnju, kada postanemo lucidni, dok smo u struji, to trenutno prekinuti tok. Na primer, ako govorimo iz srca, ali tada odjednom postanemo svesni sebe, to trenutno prekida vezu. Lucidnost sprečava svaku vrstu kompulzije, čak i pozitivnog tipa. To znači, osim ako struja nije dovoljno snažna, da je lucidnost ne prekine. 

Da ilustrujemo, kao kada tonemo u san uveče, ako uhvatimo sebe kako padamo u san, odmah ćemo se probuditi. U tom slučaju, početno stanje sna nije bilo dovoljno jako, da se odupre svesnom umu, koji se naglo odupire kompulziji. Međutim, jednom kada dostignemo dublje stanje sna i počnemo da sanjamo, moguće je postati lucidan i nastaviti sa sanjanjem. Oni, koji ne poseduju veštinu lucidnog sanjanja, imaju teškoće da održe lucidnost i često se bude iz sna kada shvate da spavaju, ali praksom se stanje lucidnog sanjanja može produžiti.

Šta to govori o pozitivnoj kompulziji? Govori da pozitivna kompulzija konačno služi tome da se veza sa čovekovim višim apsektima uspostavi trajno, tako da se može postići samosvest, a da se ne prekine veza. To je treći stupanj, biti lucidan i biti u struji. Dok drugi stupanj kao ishod ima poništenje svesnog uma u podsvesti, treći stupanj započinje proces izranjanja podsvesti u svest. 

Postoje dve vrste meditacije, jedna koja snižava svest, a druga koja je povisuje. Obema je cilj da ujedine svesni i podsvesni um i na taj način postignu integraciju čitavog bića, ali dok je prva kategorija regresivna, druga je progresivna. Pozitivna kompulzija je jednostavno dostizanje stanja čoveka, koje je imao pre Pada. Padom je započeo razvitak ega i potencijal samo-svesti, međutim po cenu egoizma i negativne kompulzije.

Prva kategorija meditacije teži ka tome da rastopi ego u podsvesti, tako da čovek postane nesvesni produžetak višeg izvora. Kao cilj sebi samoj, pozitivna kompulzija je regresivna, jer nestaje sa samosvešću i vraća se u naivno stanje božanske nevinosti pre Pada. Ali kao sredstvo, pozitivna kompulzija je koristan međukorak ka stapanju sa božanskom svešću, samo ovaj put sa netaknutom samosvešću, tako da više nije reč samo o nesvesnom pružanju ka višem izvoru, već čovek evoluira ka višem izvoru. To je potpomognuto drugom kategorijom meditacije, od koje su dva metoda opisana gore.

Na trećem stupnju čovek praktikuje samosvest a da ne prekida tok impresija koje teku iz višeg centra.  To prepuštanje pasivnom posmatranju i nežno otvaranje ka uticajima iz višeg ja se proširuju na vaše misli, osećanja, reči i aktivnosti. Zašto je lucidnost ponovo važna posle njenog pomeranja u drugi plan u drugoj fazi? Jer ostajanje lucidnim dok puštamo da pozitivni uticaji deluju iznutra jednostavno predstavlja akt supervizije procesa, tako da možete korigovati devijacije ako je neophodno; pozitvna kompulzija lako prelazi u negativnu, jer je čovek suviše apsorbovan da bi uočio prebacivanje, ali samosvest rešava taj problem.

Dovoljno je teško steći lucidnost a da ne prekinemo struju i zbog toga lucidnost prvo mora da bude pasivna na trećem stupnju, što znači, „posmatraj sebe, ali ne ulazi u interakciju sa izrazima svog srca.“

Četvrti i poslednji stupanj počinje kada sposobnost da se samosvest balansira sa pozitivnom strujom postane dovoljno trajna da dozvoli nižem ja da uđe u aktivnu komunikaciju sa višim ja, umesto običnog pasivnog posmatranja. Drugim rečima, jednom kada je niže ja slobodno od negativne kompulzije i kada više ja ima čist i stalan link za komunikaciju, a oboje je prisutno u isto vreme, moguć je uzajamni tok komunikacije. Niže ja postaje adept, asimilujući mudrost i suštinu višeg ja, dostižući na taj način njegov nivo. Na taj način, niže ja se konačno stapa sa višim i dostiže potpunu integraciju bića.

U praksi četiri stupnja buđenja svesti nisu diskretno uzastopna kao stadijumi u školi. Mnogo pre, mi boravimo na jednom od stupnjeva kao primarnom centru gravitacije, ali možemo spontano da pređemo na viši nivo ili potonemo na niži. Više stupnjeve je teže dostići i održati, ali to ne znači da ih ne možemo dostići, jedino, bez prakse ih dostižemo ređe. Odsjaji, koje hvatamo sa viših stupnjeva, treba da nas motivišu da ih steknemo za stalno kao naš novi centar gravitacije. To je nalik običnom sanjaču, koga spontani lucidni san motiviše da vežba i da takve snove ima češće, dok to ne postane njegov uobičajeni modus sanjanja. Viša svest se javlja u fleševima, nalik fluorescentnim sijalicama koje na trenutke svetlucaju pre nego što se upale.

Kao što ezoterijski sistem četrtog puta tvrdi, da više ostaje nedostupno, dok se u potpunosti ne ovlada nižim, zapamtite da postoji razlika između sistema razvitka svesti i sistema buđenja svesnosti. 

Zanimljivo, stupnjevi buđenja svesti reflektuju makrokosmički proces svesne evolucije. Ono što sledi je dijagram, koji pravi poređenje između ta dva:

Proces se može ilustrovati sledećom pričom. Princ napušta kraljevstvo svog oca i pati od gubitka sećanja, a zatim vodi život prosjaka, umoran od siromaštva. U svojoj želji za boljim životom on se odjednom seća da je princ i vraća se da vidi svog oca. Izdaleka posmatra kako njegov otac obavlja dužnosti kao kralj, dok, siguran u svoj identitet, ne skupi dovoljno hraborsti da govori sa svojim ocem. U godinama, koje slede posle tog ujedinjenja, kralj uči svog sina svoj svojoj mudrosti, dok jednog dana princ sam ne postane kralj.

Cilj je da ponovo pronađemo ono što je zaključano u nama, da ponovo uspostavimo kontakt sa višim centrima i da se konačno setimo ko smo. I to sve počinje samo-posmatranjem i osluškivanjem svog srca.


 

Нема коментара:

Постави коментар