17. 12. 2012.

ČETVRTI PUT - SADAŠNJI TRENUTAK

THE PRESENT MOMENT  (januar 1966.)
J.G.Bennett

(http://www.gurdjieffdominican.com/presentm.html)

Sadašnji trenutak je naš život ili naša realnost. Izvan tog sadašnjeg trenutka sigurno postoji veća realnost, ali mi ne učestvujemo direktno u njoj. Naš sadašnji trenutak se otvara i zatvara. On može postati veoma malen, kada je sve prisutan tek fragment iskustva. Može se i otvoriti i mi možemo postati direktno svesni kako to čini. U terminima svesnosti, možemo biti svesni više ili manje i moguće je izaći izvan našeg sopstvenog iskustva i prodreti iza sopstvenog života. Ljudi obično razmišljaju o sadašnjem trenutku u terminima svesnosti, ali mnogo važnija strana ima veze sa odlukama i voljom. 

Odluka, koja sadašnji trenutak drži na okupu, je nešto što predstavlja karakteristiku svakog živog bića, ali nama ljudima je data određena moć, koja nam omogućava da živimo u sadašnjem trenutku mnogo većem nego što je to slučaj kod životinja. Mi imamo sećanje na prošlost i možemo predvideti budućnost i imati očekivanja. Ta naša sećanja i očekivanja ne zavise od čula, kao što je to slučaj kod životinja, koje anticipiraju i sećaju se na osnovu tragova koje su prethodna iskustva ostavila u organizmu. Mi imamo nešto više od toga. Nas ne povezuje ista vrsta sile, koja životinje spaja u krda, a insekte u roj. Postoji nešto u nama, što je sposobno da donosi odluke, jer mi možemo videti prošlost i budućnost. To je razlog zašto je Gurđijev rekao da je čovek biće, koje može da „pamti sebe“.  U poglavlju „Zašto ljudi nisu ljudi“ u Belzebubovim pričama Gurđijev je rekao da je razlog za to taj što oni ne uvežbavaju moć odluke koja je u njima. 

To ne znači da sve vreme moramo živeti u stanju proširene svesti, jer inače sadašnji trenutak ne bi bio ništa drugo do pitanje svesti. To je greška koja se često pravi. Često se misli da naš domet svesti određuje ko smo, ali to nije tačno. Sadašnji trenutak nije samo ono čega smo svesni, već postaje i deo naše volje i odluke.

Na primer, ako odlučim da odem u šetnju, to podrazumeva da imam dve noge, da sam naučio da hodam, da imam snage da napravim taj napor i da imam određeno znanje kako da odem do mesta, na kome sam odlučio da šetam. Nijedna od ovih stvari ne mora dopreti di moje svesti. Odluka da odem u šetnju pokriva sve ono, što je impliciralo moje donošenje takve odluke.

Sreli smo se da bismo pokušali da dođemo do novog razumevanja vremena. U tome je sadržano veoma mnogo. Jedna očigledna stvar je da ćete biti u stanju da me pratite dok govorim engleski jezik. To se ne uzima svesno u razmatranje, ali bez toga ovaj susret ne bi mogao da se održi. Sadašnji trenutak ima nešto od prirode ledenog brega u sebi – ni na koji način ne možemo videti sve što plovi ispod njega. Najvećeg dela toga nismo svesni. Čineći napor, možemo postati svesni nečega ispod površine, ali on obično nije dovoljan. Postoje neke stvari, kojih ne možemo postati svesni, kao na primer finog rada našeg organizma.  

Sadašnji trenutak je čitav region iskustava unutar kojih smo sposobni da učinimo nešto – tamo, gde su naše aktivnosti povezane sa našom namerom. Izvan tog sadašnjeg trenutka mi se moramo osloniti na nešto spoljašnje da bismo napravili vezu. Ako izađem izvan svog sadašnjeg trenutka, tamo će biti onog nesaznatljivog i nepredvidivog, što me može onemogućiti da učinim čak i najjednostavnije stvari. Realističan način posmatranja sadašnjeg trenutka je u vidu sveta delotvornosti. Neki ljudi imaju svet delotvornosti, koji se širi mnogo više nego kod drugih ljudi. Kažemo da je i njihova odgovornost veća. Neki ljudi su, na primer, u stanju da donesu odluke, koje sadrže faktore, koji se šire na više meseci ili čak godina. (To jest, prave odluke, koje se sprovode.). Drugi mogu da donesu odluke, koje se tiču samo njih i odnose se na mnogo kraći vremenski period.

Jedan deo našeg rada je da naučimo kako da proširimo svoj sadašnji trenutak, da pređemo sa serije fragmentarnih iskustava do koherentnosti u kojoj pronalazimo sebe. Drugi deo našeg rada je da naučimo kako se sadašnji trenutak može deliti, jer je sadašnji trenutak jednog pojedinca, zatvorenog u samog sebe, zaista veoma nedelotvorna stvar. 

Kada postoji čitav ciklus, koji se može predvideti, kao što je to ova serija sastanaka, možemo praktikovati da usmerimo svoju pažnju unazad na sve njih. Taj rad će obezbediti dovoljno podataka da bi se počelo razumevati ono o čemu sam govorio. Takva praksa je već Rad na proširenju sadašnjeg trenutka i na podeli sa drugima. Pravo deljenje dolazi kroz prihvatanje zajedničkog obrasca namere. 

Ono što pokušavam da postignem je da vas dovedem do razumevanja važnosti „volje“. Ali

prvo što moramo razumeti je da „volja“ zahteva instrument. To može biti povezano sa nekom od energija, koja je u stanju da čini. Međutim, u skladu sa nivoom energije postojaće veća i manja sloboda i veća ili manja moć da se uđe u sadašnji trenutak. Ako je na delu niža energija, postoje samo fragmenti volje. Ono što nazivam automatskom energijom, manifestuje volju kao mnoštvo Ja: svaka misao, osećanje i senzacija, koja kaže „Ja“.

Fragmentacija volje korespondira sa stanjem automatizma čoveka. Automatska energija ili supstanca ne dopušta aktivnost volje iza trenutnog iskustva onoga što se trenutno doživljava. Ako postoji prelazak na sledeći nivo senzitivne energije, postoji osećaj povezanosti. Postaje moguće reći da ili ne. To je prva tačka na kojoj lična volja počinje da biva operativna. Iza te tačke moguće su prave odluke. 

Postoji kombinacija energija, koja proizvodi određenu supstancu. Kada je ta supstanca dostupna, onda je volja slobodna da odlučuje unutar čitave oblasti, u koju ta supstanca može prodreti. Na primer, ukoliko u sebi imam dovoljno te supstance, mogu da donosim odluke, koje će biti operativne za čitavog mene. Volja je putem te supstance u stanju da donese odluku. Govorim gotovo bukvalno – onoliko bukvalno koliko mogu. Mora da postoji toliko mnogo te supstance, jer je ona omeđena i ograničena. Kada je ta supstanca koncentrisana, postoji sadašnji trenutak i kada postoji odluka volje, taj sadašnji trenutak postaje sadašnji trenutak te volje.

U našem psihološkom radu imamo određene vežbe, koje su povezane sa donošenjem odluka. Morate da učinite nešto da biste stvorili tu supstancu (možda ne toliko mnogo odjednom, možda samo zrnce. Čak i jedno zrnce će vam omogućiti da donesete odluke, koje ćete ispuniti. Ta supstanca ima kvalitet pouzdanosti. Kada deluje u mozgu, možete prepoznati istinu. Kada deluje u emocijama, imate pozitivna osećanja. Ta supstanca je ono što povezuje ljude. Kada ta supstanca u dovoljnoj meri prožima biće osoba, tada se oni transformišu od običnog smrtnika u besmrtno biće.

Ta supstanca takođe omogućava da budemo svesni sudbine. Kada nedostaje, moramo se ili oslanjati na ono što nam je prošla tradicija prenela da su ljudi u sličnim okolnostima radili,  ili biti vođeni i instruirani. Ali kada je ta supstanca prisutna i probudi percepciju o sudbini, tada nam nije potrebno ni jedno ni drugo; mi vidimo šta treba uraditi. Jacob Boehme je to izrazio na taj način da postoje dva „da“ u čoveku, od kojih jedno gleda u vreme, a drugo u večnost. Ja bih rekao da drugo „oko“ gleda u pravcu sudbine, gde nešto treba da bude obavljeno u kreativnom svetu. Možemo videti svoju sudbinu samo do određene tačke. Sve je ograničeno.

Za nas, kakvi jesmo, sadašnji trenutak je slab, ali to nije samo pitanje naše slabosti i ograničenja. Postoji sila, koja pokušava da nas vrati u nediferencirano stanje, ili vremensko stanje. Na čisto materijalnom nivou to je samo verovatnoća, ali na višim planovima energije to počinje da dobija oblike zla i iskušavanja. Čitav zadatak te sile je da naruši sadašnji trenutak, tako da se ne može ostvariti određena namera. To je alegorično opisano u knjizi o Jovu, gde je Satani data dozvola da naruši Jovov sadašnji trenutak, dok ga gotovo ne uništi. Ali nešto je preostalo od njegove volje i mada je supstanca, o kojoj smo govorili, uklonjena iz njega, njegov sadašnji trenutak je bio u stanju da izgradi i vrati sve ono što je bilo i više. Sasvim je adekvatno zamisliti tu nametljivu silu na višem nivou kao svesnu. To nije obična entropija.

Kada ta supstanca deluje u nama, mi možemo videti. Obaveza je onih, koji mogu da vide, da pomognu onima koji ne mogu. Onaj ko ne vidi ne može pomoći mnogo drugome ko ne vidi. Tako, ako se dve stotine hiljada ljudi udruži i nijedan od njih ne vidi šta je potrebno, to će biti možda stotinu puta gore nego ako deluju odvojeno. Grupa ljudi, ujedinjenih zajedno, ne garantuje ništa. Pitanje koje se pred nas postavlja je da li postoje ljudi koji vide i da li postoje ljudi, koji su sposobni da donesu odluke na skali, koja je dovoljno velika da obrazuje sadašnji trenutak u kojem možemo pronaći svoje mesto.

Većina rada, koji smo obavili zajedno, je predstavljala prenošenja nečega, što sam primio i što sam transformisao tokom poslednjih dvadeset pet godina aktivnosti u vezi sa Coombe Springs. Bio sam u obavezi da to podelim sa vama, jer sam primio nešto za šta nisam sumnjao da je proizvod rada, razumevanja. Ali određeni uslovi nisu bili ispunjeni; posebno uslovi u vezi sa supstancom o kojoj sam govorio. Postalo mi je sasvim jasno da je bez te supstance čovek osuđen da bude nedelotvoran. Odavno sam ostavio po strani ideju da čovek može obavljati rad samo uz pomoć sopstvenog znanja, prirodnih sposobnosti i snage.  Godine 1923. sam imao jedno iskustvo sa Gurđijevim tokom koga sam pod okolnostima, koje je kreirao, bio u stanju da razumem ne samo sebe, već i njega i ono što radi. To iskustvo je ostalo netaknuto tokom vremena i sada je isto toliko snažno kao što je bilo tada. U to vreme Gurđijev je govorio o toj supstanci i to izrazio kvantitativnim terminima. Rekao nam je da je nemamo dovoljno za svoj Rad – potrebna nam je funta, a imamo uncu. Tada je rekao da su neki ljudi koncentrisali dovoljno toga, da to mogu da podele sa drugima; da bi ti drugi sa svoje strane postali izvori. Sve što je rekao za mene je bilo veoma živo, jer sam u tom trenutku iskusio realnost toga.

Tokom istog razgovora toga dana Gurđijev je govorio o „radu“ na objektivan način, kao postojećoj realnosti, kojoj su ljudi, koji je prepoznaju, spremni da služe. Radu mogu služiti samo oni koji razumeju šta se zahteva. Rad ima svoj sopstveni sadašnji trenutak, koji ne predstavlja čitavu istoriju čovečanstva i još manje događaje na Zemlji, koji čak nisu ni istorijski. U svetu događaja, mogućnosti se realizuju linijom manjeg otpora, u skladu sa najvećim verovatnoćama. Ne postoji otpor kod primene ili je on tako mali da proizvodi samo slabašne kovitlace, koji brzo nestaju. Postoje zatim događaji, u kojima postoji otpor, gde ljudi poseduju snažno ubeđenje i voljni su da učine žrtve. To proizvodi duboke potrese u struji događaja i izgrađuje nešto, potencijal koji nije proizveden vremenom. Ne moramo znati imena ljudi, koji su stvorili neke istorijske rezultate, ali možemo prepoznati događaj. Rad leži iza njih.

Postoji mogućnost da se vidi šta treba da se uradi i to se naziva Rad. Mora se sasvim jasno razumeti, da ne postoji mogućnost da se verifikuje realnost Rada, jer je ono što verifikujemo samo rezultat i još više, rezultat drugog reda. Rad je efikasan u onoj oblasti, gde su naša čula i naše misli slepe, u oblasti sudbine. Možemo se upitati zašto svrha, kojoj smo pozvani da služimo, nije učinjena jasnom svima, tako da joj možemo služiti, ako imamo dobru volju da to učinimo? Međutim, služenje toj svrsi zavisi od njenog otkrivanja, ne od toga što nam je rečeno. Ono što je rečeno pripada onoj srednjoj oblasti, gde ljudi vide šta žele da urade i zašto to žele da urade. Rad ima zadatak da učini nešto upravo u onoj oblasti gde je čovek slep, gde može samo videti ako je nešto transformisano u njemu; i to nas opet vodi do koncentracije na onu supstancu, bez koje ne možemo videti. 

Neobično je da mi želimo da uradimo ono što je ispravno, želimo da služimo, ali smo svi zakočeni jer ne vidimo šta se zahteva. Kažemo, samo kad bih znao šta se traži od mene, čak i kada bi to zahtevalo najveće žrtve, mogao bih to da uradim, ali čak ako i učinim žrtve, ne znam šta se traži. To je zbog toga što ne vidimo da treba da izvedemo poduhvate te vrste, kojima ćemo se pripremiti da dođemo do tačke, gde smo u stanju da uradimo ono što se zahteva. Dok ne dođemo do sopstvenog višeg ja, zavisnost je neizbežna. U Masnawi, Jalal ad-din Rumi kaže, ako imate magnet, pronaći ćete put, ali ako ga nemate, pridružite se nekome ko ga ima, inače će vaše putovanje biti protraćeno.

Događa se da se ljudi udružuju da bi pripremili sebe da vide šta se zahteva, pri čemu već taj poduhvat proizvodi nešto od one supstance, možda dovoljno da makar jedna osoba vidi. Ako jedna osoba „vidi“, to je dovoljno, jer su tako povezani jedni sa drugima, da znaju da je ono što je viđeno validno za sve njih. U to određeno vreme postoji neka inicijativa, koja se odvija. Zavisi od odluke, koju ne donosimo mi, već oni, koji imaju viziju i koji sada možda i nisu u životu. Moguće je da se ta vizija odnosi na ovu zemlju, da ovde treba utvrditi određeni fokus za koncentraciju na tu substancu da bi se omogućilo da se određene stvari dogode, pre kao pomoćna stanica. Takva mesta su postojala u različitim delovima sveta, uključujući i Centralnu Aziju. Čini se da je pre nekoliko generacija, na početku prošlog veka, nekoliko ljudi videlo da određena vrsta rada treba da se odigra na zapadu. Postoji određena aktivnost, koja može povezati dva veka, uzevši u obzir veliku transformaciju uslova ljudskog života na ovoj Zemlji. Tu aktivnost ne mogu preduzeti ljudi, koji govore jedni drugima da se svet nalazi u krizi. Potrebna je velika koncentracija supstance, o kojoj smo govorili, a bez koje se ništa ne može učiniti. Možda se zadatak sakupljanja supstance odvija već dugo vremena. Kao što neki od vas znaju, taj zadatak se ponekad poredi sa radom pčela, koje sakupljaju med, kap po kap.

Moguće je da je nešto od toga već doneto u život ljudi i to bi moglo objasniiti neke inače neobjašnjive događaje, koji se odvijaju na istorijskom planu, kao na primer da ljudi bivaju privučeni jedni drugima i da prihvataju jedni druge uprkos zastrašujuće uznemirujućem uticaju Rada. To može biti tako. Ako jeste, onda ono što činimo korespondira sa time, ali na manjoj skali i nižem nivou koncentracije. Zbog niskog nivoa koncentracije to ne može proizvesti slobodu akcije koja se traži. Jedini način, na koji ono što smo radili i radimo može biti plodonosno, je da bude integrisano u veću aktivnost. Med može da bude sakupljen i koncentrisan, jer pčele takođe umeju da prave saće. Saće je analogija za mnoge stvari, čak i za mesta, na primer ovo, na kome smo sada. 

Kada treba da bude začet novi roj, stari mora da napravi žrtvu – ponekad to čak znači i izgubiti kraljicu. Na isti način izuzetna žrtva je načinjena za ovo što se događa sada. Ja na tom stepenu vidim više nego što ste vi u stanju da vidite. Da bi se sadašnji trenutak doveo u postojanje, mora postojati odvajanje. To je tamo gde je nešto bolno uključeno i čovek ne sme da pretpostavlja da je drugačije. Može biti da je negde tokom mnogo vekova postojalo mesto koncentracije (supstance), koje je proizvodilo, čak se može reći, blažene uslove postojanja za one u njegovom susedstvu i mogućnost transformacije za sve, koji su sa time povezani. Značajna je stvar žrtvovati sve to i dopustiti da se koncentracija premesti na drugo mesto. Bez toga, ne može biti događaja, koji vidimo jedan ugao dalje. Treba da imamo posebnu vrstu zahvalnosti prema ljudima, koji su bili spremni da učine takvu žrtvu.

Znamo da su pokušaji da radimo na sebi veoma teški. Svako od nas ima određeni stepen posvećenosti, koji zavisi od te supstance u nama, ali je slab. Potrebno je da integrišemo sebe u sadašnji trenutak, koji nije samo predmet naše lične odluke. U tome je značaj grupe. Verovatno ste svi vi, koji su radili u grupama, svesni razlike izmeđi onoga što ste u stanju da učinite zbog grupe, a šta ste u stanju da učinite zbog sebe. To je veoma iznenađujuće, uzevši u obzir koliko smo orijentisani prema sebi. Neobično je da mi istinski brinemo samo za sebe i puni smo sumnji i teškoća u odnosima sa drugim ljudima; a opet, kada se okupimo u grupi da preduzmemo neku vrstu rada, nalazimo silu sasvim drugačijeg reda nego što je sila koju nalazimo kada pokušavamo da radimo za sebe. Sve to se može razumeti u terminima sadašnjeg trenutka. Sila pojedinca može biti veća, ali količina supstance, koja je dostupna da učini volju efikasnom, je suviše mala. Kada postoji veliki broj ljudi okupljenih zajedno, postoji dovoljno supstance. Ako to možemo razumeti u terminima svog sopstvenog iskustva tokom rada u grupi, možemo shvatiti da na široj skali mogu postati moguće stvari o kojima u ovom trenutku i ne sanjamo.

Morate se podsetiti da govorim o pravcu unutar sadašnjeg trenutka, u kome je čovek slep. Nije mi moguće da iznesem dokaze da bih vas uverio u te stvari. Možete najbolje videti po rezultatima da je nešto bilo na delu, ali ne možete reći šta ili kako to deluje.  

Supstanca, na koju se sve vreme uvek iznova vraćamo, nije jednostavno energija nalik elektricitetu, koji zahteva neku vrstu aparature, da bi bio upotrebljiv; to je po sebi inteligentna energija. U prvom trenutku se čini teškim za razumevanje da postoji inteligencija, koja nije inteligencija osobe. Ali inteligencija je supstanca koja ulazi među ljude i čini ih inteligentnima. Bez nje oni nisu inteligentni. U drevnom simbolu meda i pčela, med je supstanca inteligencije ili supstanca „know-how“, supstanca, kojom je moguće videti šta treba da se učini i istovremeno imati integrativnu moć da se napravi neophodna kombinacija da bi se to postiglo. Najveći deo ljudskog života se odvija na ekstremnom minimumu ove supstance. Nekoliko ljudi je u stanju da obezbede dalje odvijanje stvari. 

U „Fragmentima“ Uspenskog (U potrazi za čudesnim), Gurdjieff ukazuje na to da je „znanje“ ograničeno. On kaže da je ono razbacano i da je obaveza Škola da to znanje sakupi i koncentriše, kako bi ono postalo dostupno, kada bude potrebno. To ukazuje na znanje, ne u smislu informacija, već u smislu delatnog znanja ili inteligencije. Kada je ono prisutno, ljudi deluju mudrije nego što znaju. To je jedna od najneobičnijih odlika dvadesetog veka, posebno sada, kada uprkos tome što su učinjene užasne stvari i što su ometajuće sile opasnije nego ikada pre, postoji sigurno napredovanje prema novom stanju u svetu – u kome će čovečanstvo biti u stanju da postigne stvari, koje nikada do tada nije ostvarilo. To nije usled pameti ljudi ili njihovih dobrih namera ili moralnog učenja – ništa od toga ne bi moglo da odnese prevagu nad rušilačkim silama. Ono što može da odnese prevagu, ako postoji, je ta supstanca. 

Kada je ta supstanca dostupna, ona može da proizvede akciju u ljudima, koji su senzitivniji, nego što bi se očekivalo. To možete posmatrati. Kada ljudi znaju kako da je koriste, ona prozvodi akciju u istoriji i to nazivamo Radom. Novi način mišljenja, nove vrste odnosa itd. su sve moguće, ako je ova supstanca u dovoljnoj količini koncentrisana u rukama onih, koji znaju kako da je koriste. Veliki deo Rada je povezan sa ovim. Do stepena u kome možemo da učestvujemo u tome, mi ulazimo u sadašnji trenutak.

Нема коментара:

Постави коментар