17. 1. 2010.

J.G. Bennett - Razvitak čoveka

Prevod:Jelena

Možemo započeti ovo veče idejom o ljudskom biću kao semenu. Seme se može posmatrati kao skladište mogućnosti. Ono što je u semenu važno nije toliko njegovo trenutno postojanje, koliko njegov večni obrazac. Ono može umreti kao seme, a da ne ostvari te mogućnosti, ili može proklijati i razviti se, da bi proizvelo novo biće. To je situacija nas muškaraca i žena. Mi imamo mogućnost Bića. U tome leži značaj naše egzistencije i zbog toga ništa nije važnije za nas od proučavanja onoga, što je povezano sa postankom Bića. Možemo posmatrati sebe kao posudu, koja sadrži određene mogućnosti. Ukoliko se te mogućnosti razviju, nastaće novo biće. Taj razvitak nije automatski, već makar delimično zavisi od onoga što sami moramo da obavimo. Taj doprinos je ono što je Gurđejev nazvao radom na sebi.

Možda ste čitajući „U potrazi za čudesnim“ (str. 10) primetili, kako, kada Uspenski prvi put sretne Gurđejevljeve učenike i upita ih šta podrazumevaju pod ’radom na sebi’, oni ne umeju da objasne u čemu se taj rad sastoji. To zaista jeste veoma teško objasniti i meni to večeras neće biti lakše. Videćete zbog čega.

Može nam pomoći ako se prvo zapitamo šta ’rad’ znači u uobičajenom smislu, to jest, onako kako ga razume fizika. Rad je transformacija energije. Kad god je energija transformisana, rad je obavljen. Ali nije svaki rad koristan. Na primer, lavina koja se obrušava niz brdo – možda razarujući selo – obavlja posao. Potencijalna energija, koja je postojala u gomili snega na visokom nivou, je transformisana u kinetičku energiju i najzad u destruktivnu energiju. Zbog toga moramo napraviti razliku između konstruktivnog rada i rada, koji nije ništa više do besciljna razmena energije, ili je čak štetan i destruktivan.

Kad god je rad obavljen, mora postojati umanjenje kvaliteta energije. Međutim, pod određenim uslovima, može postojati i doći i do promene dela energiju u oblike, koji korespondiraju sa višim nivoima od onih sa kojih smo počeli. Taj dobro poznati princip dinamike primenjuje se takođe i na naše unutrašnje iskustvo. Mi ljudi smo tako sačinjeni, da se u nama može razviti tenzija, koja nam pruža mogućnost da obavimo rad. Kroz taj rad može biti proizvedena energija takvog kvaliteta, da može nastati novo biće. To je ljudski razvitak ili samo-stvaranje. Kao početnu tačku imamo podatak da ta transformacija zavisi od toga kako koristimo energiju, koja već postoji u nama. To nije dovoljno, jer ta energija treba da bude pretvorena u rad. To mora biti svestan rad, to jest svestan napor. To znači odvojiti fino od grubog i to čini mogućim pojavu novog i finijeg Bića.

Transformacija zavisi od tri osnovne grupe principa. U prvom predavanju sam napravio razliku između tri aspekta Realnosti uključujući i našu ljudsku prirodu. Prvi je Funkcija, drugi je Biće, a treći je Volja. Naš razvitak uključuje transformaciju svakog od ta tri aspekta. Ne postoji ekskluzivni put kojim se ta transformacija obavlja. U prvom predavanju sam naglasio potrebu da se naviknemo na razmišljanje u relativnim pojmovima. Pored drugih stvari to podrazumeva i odbacivanje ideje o jednom, apsolutnom i jedinom putu samo-usavršavanja. Takođe, moramo napustiti ideju da postoji jedan cilj, jednak za sve. Vidimo kako se iz različitog semena rađaju različite vrste biljaka, kako različiti uslovi rasta rezultiraju većim ili manjim stepenom savršenstva. To je nepotpuna analogija, jer se ono, što vidimo, odnosi samo na Funkciju, dok je naša transformacija najvažnija u domenu Bića i Volje, koje ne možemo da vidimo. Usled tih nevidljivih faktora rad na samo-usavršavanju nije uvek isti. U različitim aspektima i na različitim stupnjevima on može biti toliko različit da je potrebno mnogo iskustva da se vidi zajednička nit koja se provlači kroz čitav proces. Međutim, takva nit postoji. Ona se sastoji u odvajanju finog i grubog. Kad god se odigrava transformacija, jedan rezultat se postiže na račun drugog. To je svojstvo same prirode Vremena, jer to je odvajanje onoga što se realizuje od onoga što je moguće. Zbog toga je neizbežno da bilo šta što nastane u Vremenu, to čini na račun nečeg drugog, što ne uspeva da nastane. To se može izraziti na drugi način, da se za sve, što nastane ili se nastavi u Vremenu, mora na ovaj ili onaj način platiti. Oblik plaćanja se u ogromnoj meri razlikuje od jednog do drugog pojedinca. Uz to, svaki od puteva samo-usavršavanja ima svoj sopstveni karakterističan zahtev, u skladu sa kojim plaćanje treba da se obavi. Te razlike su one, koje različite puteve, koji se otvaraju pred nama, razlikuju jedne od drugih.

Nadam se da ćete to zapamtiti, jer ću večeras govoriti o jednom putu, to jest, o jednom obliku rada, pri čemu ne mogu neprestano da podsećam da govorim samo o jednom od mnogih mogućih puteva. Ne bih želeo da pomislite, da, kada kažem da je neophodno raditi u određenom obliku i u određenom redu, pri tome mislim, da je to jedini ispravan metod i da je svaki drugi metod pogrešan. Takva tvrdnja bi bila beskonačno daleko od istine. To je zaista tipično za pogrešku, koju nazivam ’apsolutizam’ prethodne epohe. Svaki put je ispravan, pod uslovom da se iskreno sledi u skladu sa sugestijama onih koji ga razumeju. To ne znači da je svaki put podjednako podesan za sve ljude. Neki putevi, koji se čine lakima, su zaista gotovo nemogući osim za nekolicinu. Drugi putevi, koji izgledaju teški, se podesniji za mnogo više ljudi, nego što bi se pomislilo. Pominjem ovo ovde, samo da bih od početka otklonio bilo kakvu sugestiju, da put na sebi mora da sledi za sve ljude jedan nepromenljivi plan.

Pokušajmo da vidimo šta znači rad na sebi. Već sam ukazao na tu teškoću, koja se javlja usled naše nesposobnosti da vidimo sebe kakvi zaista jesmo. Ono što je za nas najvažnije nam je nevidljivo, jer mi možemo da uočimo samo ono što činimo, a ne ono što jesmo, niti oblik naše volje. Čak i u odnosu na nas same, sve što možemo da posmatramo i proučavamo, je ono što radimo, naše sopstvene funkcije. To je podjednako tačno, bilo da obraćamo pažnju na naše spoljno ponašanje ili na našu unutrašnju aktivnost misli, osećanja i tako dalje. Isto važi i za ono što znamo o drugima. Sve što možemo posmatrati je ono što oni rade, njihove funkcije. Ali Funkcija je samo jedna dimenzija naše prirode. Postoje dve druge dimenzije, jedna Bića i druga Volje. Rad na sebi sigurno znači rad na Funkciji, ali istovremeno znači rad na rastu bića i na oslobođenju Volje. Gotovo je nemoguće izbeći zabunu dok ne napravimo razliku između vrste rada i stepena rada, koji uključuje ovaj trostruki proces.

Moći ćete bolje da razumete šta mislim, ako zajedno istražimo ono što se može nazvati karakterističnom šemom rada u skladu sa Gurđejevljevim učenjem. On započinje pojavom određene sile, određenog stanja energije, koja daje impuls za samo-usavršavanje. Kod modernih ljudi, odraslih u skladu sa modernim obrazovanjem, taj se impuls – ako se uopšte pojavi – javlja u glavi. Drugim rečima, počinjemo da mislimo na određeni način. Određene ideje počinju da nam se dopadaju i počinjemo da im pridajemo veći značaj nego nekim drugima. Gurđijev je to nazvao formiranjem ’magnetnog centra’ (vidi: „U potrazi za čudesnim“ str. 200-4). Sve to obrazuje određenu predispoziciju funkcija. To je novo vrednovanje, koje pruža sveže grupisanje sećanja i navika mišljenja, osećanja i stavova. Sve to se može izraziti rečima da počinjemo da se usredsređujemo na problem Realnosti. Kada je tom zanimanju dat oblik, putem nekog znanja, koje je moguće za nas, to vodi do formulisanje jednog cilja.

Formulisanje cilja je početna tačka rada. Ne mislim da mora postojati jasno razumevanje onoga što se događa. Možemo videti da smo počeli da gledamo u drugom pravcu. Možemo samo u sebi osetiti impuls da tragamo za drugačijim načinom života. Što jasnije vidimo pravac, u kome želimo da se krećemo, što određenije definišemo cilj, to će produktivniji biti naš rad. Gurđijev je uvek insistirao na toj tački. Rekao je da je početna tačka ljudskog bića da ima cilj. O tome sam govorio na kraju prethodnog predavanja. Na početku mi ne možemo videti niti šta zaista želimo, niti šta je moguće za nas. Međutim, dok ne vidimo nešto ili ne želimo nešto, ne postoji potencijalna energija, pa tako ni mogućnost za produktivan rad.

To vodi do pitanja koje neizbežno moramo postaviti, kada pred sebe postavimo neki cilj, koji nam je istinski važan. Želimo da dostignemo nešto, što nam sada nedostaje i pre ili kasnije ćemo morati da se zapitamo, šta postizanje toga podrazumeva i da li imamo načine da to ostvarimo. Na početku neizbežno moramo interpretirati takva pitanja funkcionalnim terminima. Pitam sebe, da li imam fizičku snagu da izdržim sve ono kroz šta se mora proći, da li su moja osećanja u stanju da podnesu ono što moram da istrpim. Sve to je procena u funkcionalnim terminima. Korak, koji mora biti učinjen, je uspostavljanje odnosa između ’šta’ i ’kako’. Šta želim da postignem je moj cilj, kako to postići je pitanje znanja.

Jedan deo rada na sebi, a na početku jedini mogući deo, je povezivanje sa Voljom. Za to ja moram da poznajem svoje sopstvene funkcije i ono što je povezano sa njihovom trasformacijom. To je poznavanje sebe. Dok ne posedujem makar izvestan stepen autentičnog poznavanja sebe, nemam načina da saznam koja vrsta rada je korisna, a koja beskorisna ili čak štetna. Međutim, znanje o sebi nije sve. Kao što je rečeno u prvom predavanju, znanje se odnosi samo na Funkciju. Pre ili kasnije, ako nastupi transformacija Bića i Volje, biće nam potrebno više od znanja. Iako je znanje samo jedan faktor, on je neizbežan. Da bi se radilo, mora se odvojiti aktivno od pasivnog, viši od nižeg nivoa energije. Prvi korak prema ovom odvajanju se može napraviti putem znanja. Čak i ukoliko u meni postoji želja za promenom, ne mogu da učinim ništa ne prepoznam šta u meni podržava moj cilj, a šta mu se suprotstavlja. Kada jedno uporedim sa drugim, to je početak rada na sebi. Kroz to se u meni javlja izbor ’da’ i  ’ne’, koji rezultira pravom promenom.

Do sada sam govorio samo teoretski. Sada moramo da na praktičniji način istražimo šta je to što podstiče naš razvoj, a šta ga ometa. Povoljan ili pozitivan faktor je moja želja za promenom. To je sila, koja se javlja ako zaista osetim da je moj cilj važan za mene. To određuje stepen do koga sam spreman da se suprotstvaim drugim impulsima da bih ga dostigao. Toliko, koliko je rezultirajuća sila svesna, to je pozitivan faktor u mom radu. Protiv njega je postavljen negativan ili odbijajući faktor. Tokom ovih predavanja sam nekoliko puta ukazao na negativne ili odbijajuće uticaje u ljudskom životu. Mi moramo da prepoznamo u sebi prisustvo odbijanja i moramo da ga uzmemo u obzir. 

Mi ne moramo samo da nadgledamo rast semena, da ga hranimo i brinemo o njemu. Mi takođe moramo da uklonimo korov, koji može da ga uguši, i odbranimo ga od neprijatelja, koji mogu da ga unište. Taj korov i drugi neprijatelji postoje u nama. Lako je uvideti da to uključuje impulse našeg egoizma, našu sujetu, naše somoljublje, našu sumnju, naš strah, našu lenjost i tako dalje. Uzete zajedno, to su negativne ili odbijajuće sile, koje se suprotstavljaju transformaciji našeg Bića. To je sila koja nas zadržava tu gde jesmo. Međutim, to nije jedini naprijatelj naše transformacije. Postoje drugi, koji su podjednako opasni. Postoji druga grupa faktora, povezanih sa iluzijom, samo-obmanom, sa nesposobnošću da razlikujemo realno od lažnog unutar sebe i oko nas. Mi ne vidimo stvari kakve jesu. Mi to ne možemo, čak i kada bismo želeli. U nama postoji jedan nedostatak koji nas u tome sprečava. Mi važno posmatramo kao nevažno, a ono što je nevažno može izgledati kao planina. To je ono što Gurđejev naziva „reflektovanjem Realnosti naopako u čovekovoj svesti“. („Sve i svja“, str. 1233). Ono što je teško, čini nam se lakim. Preciznije je reći da smatramo da možemo da činimo ono što nam je u stvari nemoguće, dok zamišljamo da je ono, što zaista možemo učiniti, veoma teško, ako ne i nemoguće. Iluzije te vrste igraju veoma veliku ulogu u našem životu. Na primer, mi mislimo da možemo da ’činimo’. Zamišljamo da možemo da usmerimo i odredimo pravac svog života – možda uz teškoće – ali u svakom slučaju uzimamo kao garantovano, da manje ili više možemo da učinom ono što odlučimo. U potpunosti propuštamo da vidimo da je to nemoguće i da se stvari nikada ne odvijaju onako kako smo odlučili. Sve to je deo iluzije u kojoj živimo. Blisko povezan sa iluzijom je i stalni gubitak snage, kojom crpimo našu energiju ulažući je u nesvesne aktivnosti naših funkcija koje nam ne pružaju ništa realno i stalno. Gubitak energije i mogućnosti je glavni uzrok za osećaj frustracije u koju zapadamo, čim je uzdrmana iluzija o našoj sposobnosti da ’činimo’. Iluzije, prijatne i neprijatne, imaginacija i frustracija i besplodnost predstavljaju grupu negativnih faktora koji stoje na putu našem mogućem razvitku. Oni se razlikuju od raznih oblika našeg egoizma i našeg samoljublja, ali nisu manje opasni.

Postoji treća grupa faktora, koji su manje shvaćeni nego bilo koji od prethodnih, iako predstavljaju možda najveću prepreku samo-usavršavanju. To je ono što je Gurđijev nazvao ’identifikacijom’. U svom najjednostavnijem obliku identifikacija je tendencija da se moramo izgubiti u svemu o čemu mislimo ili što radimo. Drugi faktor u toj grupi je unutrašnje ropstvo, koje predstavlja lažne odnose sa drugim ljudima i koje je Gurđejev nazvao ’unutrašnje pridavanje značaja’. Mislim da je tačno reći da niko ne može da razume šta se podrazumeva pod ’identifikacijom’ dok se on ili ona ozbiljno ne suoči sa problemom slobodne volje. Teoretske diskusije o slobodnoj volji i determinizmu ne vode nikuda, jer oni promašuju suštinsku poentu, a to je da mi nemamo slobodu volje, ne zbog determinisitčkog zakona, već zbog toga što se gubimo u svemu što pokušavamo da učinimo, a da to ne shvatamo. Identifikacija je veoma neobičan oblik ropstva, jer ona deluje upravo tako da sakriva od nas istinu da nismo slobodni. Imamo utisak da mislimo o onome o čemu nameravamo da mislimo, da radimo ono što nameravamo da radimo i u principu da smo snažniji od uticaja iz svog okruženja. U stvarnosti, mnogo smo slabiji i uvek smo kontrolisani nečim drugim a ne našim namerama. Sve to i mnogo toga drugog spada u grupu faktora, koji čine subjektivizam običnih ljudi, to jest, njihovu nesposobnost da bilo šta dožive objektivno, čak i sopstvena unutrašnja stanja. Ta neobična stvar sa identifikacijom je akt slobode, koji proizvodi stanje ropstva. To je ’prepuštanje’, predaja sebe svakom slučajnom uticaju i tako gubljenje kontakta sa svojom sopstvenom realnošću. Identifikaciju su mudraci svih epoha prepoznavali i opisivali kao najvećeg neprijatelja molitve i kontemplacije, glavnu prepreku svakom činjenju sa namerom. 

Što jasnije sagledamo prirodu negativnih uticaja, koji deluju na naš život, to ćemo bolje razumeti problem koji leži pred nama. Sve naše funkcije su prožete tim negativnim faktorima. Spoznati ih nije mala stvar. To zahteva napor da se bude iskren. Nije dovoljno to teoretski znati, mi moramo da verifikujemo i ustanovimo činjenice. To se može učiniti samo proučavanjem sebe. Bilo da je njihova priroda jasno prepoznata ili ne, svaki Put ka samo-usavršavanja mora uzeti u obzir te negativne sile i obezbediti načine za borbu protiv njih. Ponekad se naglasak stavlja na jednu grupu, ponekad na drugu. Ukoliko se suviše pažnje posveti jednom faktoru na račun drugih, to može rezultirati jednostranim, nebalansiranim razvitkom, uz zapostavljanje problema, koji na kasnijem stupnju može biti mnogo teže rešiv, nego da smo ga uzeli u obzir od samog početka.

Govorio sam o transformaciji energije. Upravo usled prepuštanja negativnim uticajima mi energiju, koja nam je potrebna za stvaranje novog Bića, koristimo destruktivno. Ja sam na primer govorio o iluziji i samo-obmani i sve to se svrstava pod naziv imaginacija, uzeto u negativnom smislu. Samo-obmana se ne zaustavlja na subjektivnoj iluziji, koja čini da sebe zamišljam drugačijim nego što jesam. To je i iluzija o ’činjenju’. Veliki deo naše energije odlazi na beskorisne aktivnosti. Mi ne primećujemo koliko veliki deo vremena trošimo na aktivnosti, koje ne proizvode pozitivne rezultate, niti unutar nas, niti spolja. To se posebno odnosi na naše aktivnosti mišljenja, pod čime ne podrazumevam samo očigledno beskorisno sanjarenje, već i vreme provedenu u brizi zbog problema, koji su ili imaginarni ili nerešivi. Većina energije naših senzacija ne vodi nikuda. Mi nismo povezani sa onim što gledamo, što čujemo, što osećamo i tako energija, koja se uliva u to, ne proizvodi ništa osim gubitka. Mi moramo da sagledamo i da se uverimo u tu istinu. To je deo našeg rada. Taj predmet se u nekom obliku javlja na svakom putu samo-usavršavanja. Ponekad se to može videti direktno, ponekad samo posledice, koje nas ometaju. Veliki je izazov biti u stanju da se pogleda iza posledica i vidi koren našeg negativnog stanja.

Poznavanje negativnih uticaja je samo jedan deo samo-poznavanja. Mi takođe moramo da otkrijemo za sebe i da verifikujemp karakterističan rad naših funkcija. Kao što znate, Gurđijev je opisao čoveka kao ’tri-centrično’ Biće (biće sa tri mozga: three-brained Being). Moderni ljudi, posebno moderni ’civilizovani’ ljudi, moraju da utroše snagu u velikom stepenu da bi uskladili rad svoja tri centra. Skloni smo da se identifikujemo sa svojim intelektualnim centrom (mozgom za razmišljanje, thinking brain), to znači, posmatramo svest o našim mentalnim asocijacijama kao ’sebe’ ili ’Ja’. Analitička psihologija je shvatila da tu postoji mnogo više, što je od dubokog značaja za nas i čega ne možemo postati svesni uz pomoć svog intelektualnog centra. Međutim, umesto da prepoznamo da nesvesni procesi imaju veliki uticaj na naše živote, mi i dalje nastavljamo da sebe poistovećujemo sa svojom budnom svešću, da je nazivamo ’Ja’, ’Ja volim’ itd. Sve vreme mi time ukazujemo na asocijacije sa svojim emocionalnim centrom (heard brain). To se odvija automatski i predstavlja ono, što je Sir Grafton Elliot Smith nazvao ’thalamo-cortial circulation’. („The Neural Basis od Thought“ Chapter V). Oni su isto toliko mehanički kao i bilo koji od naših telesnih procesa. Identifikujući se sa njima, mi gubimo dodir sa višim, moćnijim procesima mišljenja koji su mogući za nas i putem kojih bismo mogli da imamo kontakt sa Realnošću.

Mehaničnost našeg procesa razmišljanja se poklapa sa mehaničnošću našeg emocionalnog života. Našim emocionalnim stanjima upravlja naš simpatički nervni sistem, koji se stalno menja i nad kojim nemamo kontrolu u svom uobičajenom stanju svesti. Naša osećanja bi trebalo da budu snaga našeg funkcionalnog života, ali na žalost mi nemamo moć da osećamo kako izaberemo. Mi se stalno prepuštamo automatizmu dopadanja i nedopadanja, privlačenju ili odbijanju. U skladu sa time, umesto da imamo osećanja, koja mogu biti snaga, imamo samo emocije, koji su slabost. Konačno, postoje energije našeg fizičkog organizma, koje nastaju u našim unutrašnjim instinktivnim procesima i u mehaničnosti koja kontroliše naše spoljne pokrete. Znamo veoma malo o korišćenju i mogućnostima tih energija. Ako nastavite da to proučavate, uskoro ćete videti koliko veliki deo one igraju u našem razvitku.

Mnogo se više može reći o ljudskim funkcijama. Pokušao sam samo da vam pokažem da znamo veoma malo, a čak i tom malo, što znamo, ne dajemo praktičnu interpretaciju. Mnogo mora da se uradi, da bi se steklo praktično znanje o našem funkcionalnom životu i onome šta on može da postane. Ovakav kakav jeste, on je veoma neizbalansiran. Kao konsekvenca toga, automatski proces mišljenja i emocija, koji bi trebalo da budu instrumenti naše svesti, kao naše ruke i noge, umesto toga postaju kontrolišući faktori našeg iskustva. Naši nesvesni telesni impulsi određuju, a da mi to ne znamo, kojim pravcem se kreću naše misli i emocije. Možda ste pročitali poslednje poglavlje Gurđijevljevog „Sve i svja“, u kome on poredi čoveka sa kočijom, konjem i vozačem. Proučavanje tog poređenja vam može pomoći da razumete ono o čemu sam govorio. U uobičajenom ljudskom stanju mi smo vučeni svojim ličnim dopadanjem i odbijanjem, svojim nadama i strahovima. To nas prepušta – barem u pogledu naših misli – neprestanom kretanju automatskih iskustava, pri čemu retko imamo kontakt sa realnošću.

Нема коментара:

Постави коментар