9. 5. 2010.

Metafizička anatomija I

Piše: Jelena
Prema važećem pogledu na svet čovek je jednostavno parče materije, u kome se, kao posledica delovanja hormona, odvijaju procesi mišljenja, osećanja, želja. Neporecivo postojanje svesti se ili ignoriše ili izjednačava sa misaonim i osećajnim tokovima ili objašnjava različitim materijalnim procesima u organizmu. Kao takav, čovek se slučajnom mutacijom gena razvio od primata i kada je njegov mozak takvim slučajnim genetskim skokovima dovoljno porastao, on je počeo da misli. Ovaj pogled na svet danas predstavlja osnovnu „činjenicu“ o biću čoveka, jedno apriori usvojeno verovanje, na koje se nadovezuje interpretacija svih ostalih procesa u njemu.

Pored dubokih unutrašnjih protivurečnosti  i logičke nekoherentnosti (uporedi „Ko ste Vi“, „Bogovi koji jesmo“, Verovati i znati“), ovaj pogled na svet stoji u suprotnosti i sa činjenicama, sa iskustvom nebrojenih pojedinaca, ali i sa najnovijim naučnim rezultatima iz oblasti fizike i biologije na primer. Već samo naše svakodnevno iskustvo ga dovodi u pitanje. Protiv njega govore i brojni fenomeni, za koje u okviru ove interpretacije stvarnosti nema objašnjenja. Budući da se u njega ne mogu uklopiti, oni se, iako postoje, odbacuju kao „paranormalni“. Tako ovaj pogled na čoveka može da opstane isključivo na osnovu izostavljanja i ignorisanja činjenica, ne samo iz oblasti „parapsihologije“ i ličnih izveštaja, već i same nauke, odnosno njihovim banalizovanjem. Ovakav pristup ne bi mogao da pretenduje da nosi epitet naučni - jer nauka podrazumeva razmatranje činjenica i njihovu objektivnu procenu - već jedno konfesionalno verovanje, u čije ime se čitavi delovi stvarnosti izostavljaju i poriču.

Tema ovog teksta nije polemika sa materijalističkim pogledom na svet niti argumentacija u korist drugačijeg – izvora i protivargumenata ima dovoljno - već istraživanje njegovih alternativa. Jer paralelno sa ovim pogledom na čoveka postoji i drugi, koji pored opipljivog fizičkog tela čoveka uvažava i postojanje njegovih eteričnijih delova - o čijem postojanju svedoče bezbrojni nalazi i svedoci - i čovekovo duhovno poreklo.

***
Različite duhovne prakse i metafizički izvori ne opisuju unutrašnju anatomiju čoveka na identičan način, mada kod „nižih članova“ uglavnom postoji poklapanje i usaglašenost. To ne bi trebalo da iznenadi, jer je staro znanje o čovekovoj unutrašnjoj anatomiji vekovima potiskivano, zabranjivano, falsifikovano i odbacivano. Tako razlog za ovo neslaganje može biti korumpiranost znanja, namerno unošenje dezinformacija, razlika između onoga što eventualno percipira nadčulno opažanje i njegovog tumačenja ali njegov izvor istovremeno može ležati i u korišćenju drugačijih termina da bi se opisale iste stvari. Trnovit i krivudav put kojim se izgubljeno znanje ponovo otkriva. Zato mislim da bi te različite opise bilo dobro sakupiti i uporediti. Možda će se pokazati da su spoljne razlike jednostavno zasnovane na drugačijem korišćenju termina, a da iza njih, na onom dubljem nivou, postoji istinsko poklapanje između ovih različitih sistema. 

Prvi u toj seriji tekstova je:

Antropozofski model
„...Potpuno svesno sam težio ne da dam neki „popularni“ prikaz, već takav koji zahteva jak misaoni rad da bi se ušlo u sadržaj. Time sam svojim knjigama utisnuo takav karakter da je i samo njihovo čitanje početak duhovnog školovanja. Jer mirno, razborito misaono naprezanje, koje je neophodno za ovo čitanje, pojačava duševne snage i time ih osposobljava da se približe duhovnom svetu.“ (R. Štajner, „Tajna nauka“)

I kao što citat obećava, Štajnerov model je prilično komplikovan i složen, ne toliko u pogledu navođenja različitih delova našeg bića, koliko u pogledu opisa njihove međusobne interakcije i mogućnosti usavršavanja odnosno budućeg razvoja. Naredni tekst daje opis ovog sistema u njegovim najosnovnijim crtama kao osnovu za samostalno dalje istraživanje.

Antropozofija čoveka vidi kao biće sastavljeno iz više delova, ukupno sedam. Ali se do tih sedam došlo preko 3x3:

Telesni delovi su:
fizičko telo,
etersko telo
astralno telo.

Duševni:
duša osećaja,
duša razuma
duša svesti.

Duhovni:
Duh sopstvo (u istočnoj tradicija „Manas“),
Životni duh (na istoku „Buddhi“)
Duhovni čovek (u istočnoj tradiciji „Atma“, na zapadu nazivan i univerzalni duh, Sopstvo, refleksija Božanskog) – ili u drugim tradicijama tzv. besmrtno trojstvo.

Duša osećaja i astralno telo čine celinu (Duh sopstvo), Duša razuma se označava prosto kao Ja (inidvidualizovana svest), tako da se dobija 7 delova čoveka: fizičko telo, etersko telo, astralno telo, Ja, duh sopstvo, životni duh i duhovni čovek.

Ipak, ovih sedam/ devet članova ne opisuju čovekovo sadašnje biće, već njegov potencijal za razvoj, koji mu stoji na raspolaganju, ukoliko uloži trud u rad na sebi.

Počnimo od četiri osnovna člana. Njih čine:

Fizičko telo
Etersko telo – koje se naziva i životno telo
Astralno telo – telo nagona i osećaja
kao telesni delovi i
Ja – duhovna klica čoveka, koja predstavlja njegovu sopstvenu jedinstvenu individualnost. 

Poređenja radi, ova podela je bila poznata i u starom Egiptu. Osnovni članovi čoveka su bili označeni narednim izrazima:

Chat – fizičko telo
Ka – telo vitalnosti i rasta, koje stvara fizički oblik
Ba – telo duše, u kome deluju telesno orijentisani instinkti, čulna opažanja, strasti i nagoni.
Ach – besmrtna duhovna praslika Ba; odgovara Ja, koje nije sasvim proželo telo, već kao više Ja lebdi iznad njega.

Antropozofski model obuhvata reinkarnaciju i razvitak čoveka se tokom mnogih zemaljskih života suštinski sastoji u tome da nauči, kako da svoje niže delove, koji su mu prirodom dati u osnovnom obliku, preobrazi putem stvaralačke duhovne snage svog Ja i učini ih jedinstvenim izrazom svoje individualnosti. Ovaj rad čoveka na svojim članovima je moguć samo tokom zemaljske egzistencije i dok god čovek ne bude razvio svoje duhovne stvaralačke snage toliko da su svi njegovi osnovni članovi oblikovani svesnom snagom njegovog Ja, moraće uvek iznova da se podvrgava novim zemaljskim inkarnacijama. Kada je taj cilj postignut, zemaljske inkarnacije više nisu potrebne.

Po svojoj duhovnoj prirodi, ljudsko Ja je neprolazno, večno, dok se tri niža člana raspadaju posle smrti. Kako rad čovekovog Ja na oduhovljenju svojih nižih članova napreduje, tako oni postepeno izmiču prolaznosti. Na taj način nastaju viši duševni i duhovni članovi, koji su u pogledu supstance iste prirode kao i niži, ali su po svom duhovnom obliku dovoljno zreli da započnu čisto duhovnu, neprolaznu egzistenciju. (uporedi sa opisima u gnostičkoj Tradiciji/ Doktrini).

Fizičko telo
Prvi član našeg bića i jedini dostupan svakodnevnom opažanju je fizičko telo. Njega delimo sa mineralnim svetom, dakle, neživom prirodom (ili prvim denzitetom). Mada najniži član, fizičko telo je daleko od svega onoga što podrazumevamo pod „niskim“. Naprotiv, ono pokazuje veliki stepen usavršenosti i mada etersko i astralno telo imaju veći kapacitet razvoja, oni su ga u poređenju sa fizičkim telom razvili u mnogo manjem stepenu. Čovekovom Sopstvu tek predstoji da svoja dva viša člana dovede na taj stepen razvoja. Većina bolesti, nedostatka energije i drugih problema, koji se javljaju u vezi sa fizičkim telom, nastaje usled neizbalansiranih emotivnih naboja astralnog tela, sugestija koje etersko telo veoma lako propušta, destruktivnih mentalnih procesa viših delova, a ne nesavršenosti fizičkog tela.

Etersko telo
Fizičko telo je obmotano sledećim članom našeg bića, eterskim ili životnim telom. Etersko telo ima istu strukturu kao i fizičko telo, sve anatomske delove i sve organe. Ono predstavlja neku vrstu energetske mustre na osnovu koje se formira fizički oblik. Etersko telo ne samo da je realno već je za takozvano nadčulno opažanje i na mnogo višem stepenu stvarnosti nego fizičko telo. U njemu je sve u stalnom, živom protoku.

„...Jer etersko telo se isto tako teško može predstaviti kao nešto postojano koliko i munja. Kada naslikamo munju, tada u stvari nismo naslikali munju, jer munja je u pokretu, u strujanju. (...) Pokreti, oblici, shvaćeni u kretanju, od kojih se etersko telo ne sastoji, već nastaje i nestaje (...).“ (Štajner, „Tajna nauka“).

Mada je neuporedivo suptilnije od fizičkog tela i nedostupno našoj svakodnevnoj percepciji, etersko telo je i dalje materijalno. Izraženo terminima, koje koristi Moravljev u opisu gnostičke Tradicije (Doktrine), vibracije atoma, koji oblikuju ovo telo, su mnogo brže, pa je potrebno manje nukleusa (koji i predstavljaju tvorbenu građu materije) da bi se ono izgradilo.

Etersko telo se tokom života nikada ne odvaja od fizičkog, čak ni tokom sna, kada viši delovi odlaze u eteričnije regione. Tzv. fantomski bolovi na mestu gde su se nalazili amputirani organi potiču od eterskog tela, koje još uvek oseća senzacije. Prema mnogim opisima, u njega se u vidu energetskih struktura utiskuju sećanja na događaje. Posle smrti ono je zaduženo za „premotavanje životnog filma“, poznato iz mnogih izveštaja o iskustvima iz kome, i nakon toga se raspada.

Mada ne poseduje čvrstu strukturu nalik fizičkom telu, već pre predstavlja stalni protok energija, etersko telo je kao i fizičko diferencirano. Svakom fizičkom organu odgovara jedan eterski, koji ga oblikuje i održava na životu: fizičkom srcu odgovara etersko srce, fizičkoj jetri eterska i slično. Etersko telo pokazuje i polne specifičnosti, pri čemu je muško fizičko telo obmotano ženskim eterskim telom i obrnuto.

Ipak, etersko telo nije zaduženo samo za oblikovanje fizičkog tela. Ovaj zadatak je okončan oko sedme godine života i snaga, utrošena na to, sada može biti upotrebljena za duhovno oblikovanje: to se pre svega odnosi na pamćenje, čiji je nosilac etersko telo, ali i duboko ukorenjene životne navike i time čovekov temperament. U 14. godini, kada astralno telo postigne samostalnost, oslobađaju se daljnji delovi eterskog tela i obrazuju sada osnovu intelektualnog mišljenja. „Po samoj svojoj suštini eterske sile su životne misaone forme, koje oblikuju čitavu živu prirodu i određuju njene zakonitosti (napomena: ovu funkciju je Rupert Šeldrejk opisao kao morfogenetska polja). Svojim intelektom mi ove misaone snage ne doživljavamo neposredno, već kao mrtve, nestvarne odsjaje bez snage, koje do nas dolaze preko mozga.“ (Leksikon antropozofije).

Kao digresija, Štajner je smatrao da naš govor – glasovi koje proizvodimo, a pogotovo pauze između njih – stoji u tesnoj vezi sa pokretima eterskog tela. Na osnovu ove teorije je nastala euritimija, tzv. vidljivi govor, koja ove pokrete prenosi na fizički plan. Euritmija je scenska umetnost, koristi se takođe u terapeutske svrhe i predstavlja predmet na poznatim Valdorfskim školama. 











Astralno telo
Svest koja tokom spavanja tone u mračne dubine i pri buđenju se ponovo javlja, koja uvek iznova budi život iz nesvesnog stanja sna, predstavlja treći član čovekovog bića, astralno telo.

Kao što fizičko telo ne može da ostane u životu ako nije prožeto eterskim telom, tako i etersko tone u besvesno stanje, ukoliko nije osvetljeno astralnim telom. Astralno telo je po antropozofskom modelu nosilac svesti, ali i nosilac osećanja, nagona, uživanja i patnji, strasti, radosti i bola, kao i egoizma. Ljudska svest je razapeta između velikih suprotnosti: od „zemaljske svesti“, vezane za fizičko i čula, sve do „kosmičke svesti“ koja u nama postoji samo kao potencijal.

Astralno telo imamo zajedničko sa životinjama, koje poseduju svest, ali ne i samosvest – individualizovanu svest i mogućnost da pamte sebe, što je svojstvo sledećeg člana – JA. Životinje poseduju neku vrstu grupne duše.

Čovekovo astralno telo je telo-nosilac duše i istovremeno satkano od iste supstance kao i ona. U njemu počiva takozvana duša osećaja – „Kao mač i korice tako i astralno telo i duša osećaja čine celinu.“ Supstanca astralnog tela je preuzeta iz različitih regiona astralnog sveta: regiona požuda, regiona draži, regiona želja, regiona radosti i bola, regiona duševnog svetla, regiona delatnih duševnih snaga i regiona duševnog života. Slično kao i etersko telo, mada je našoj percepciji sasvim nedostupno i astralno telo je materijalno, satkano od supstance koja je neuporedivo vibrantnija i suptilnija nego supstanca fizičkog tela i koja izmiče našem čulnom opažanju.

Mada ima veći potencijal razvoja, slabije je razvijeno od fizičkog i eterskog tela. Ipak, čovek može razviti duševne organe koji će mu omogućiti da postane svesni stanovnik tog suptilnijeg sveta. Organi astralnog sveta su tzv. lotosovi cvetovi ili poznate čakre. Kod današnjeg čoveka oni su, prema Štajneru, nepokretni, ali se radom na sebi mogu razviti i staviti u pokret. Kod Atlantiđana su se još uvek pokretali, kod lemurijske rase u još većoj meri. Opis uglavnom odgovara uobičajenom opisu čakri, jedino, zanimljivo je da Štajner baznu čakru - četvorolisni lotosov cvet – upoređuje sa svastikom, pripisujući joj, pored ostalog, sve što ima veze sa plodnošću (simbol svastike označava žetvu i setvu u zavisnosti od smera – kao što je bitan i smer kretanja čakri). Za razliku od fizičkih organa, koji su pasivni i nepokretni – upućeni na draži i senzacije iz spoljnog sveta, ne funkcionišu samostalno - astralni organi su aktivni (mada kod današnjeg čoveka „uspavani“).

Tzv. nadčulnom pogledu se astralno telo prikazuje kao jajoliki oblak pun unutrašnjeg kretanja – tzv. aura. Veličina aure je različita kod različitih ljudi i prožeta različitim bojama, jer se naša raspoloženja, emocije i sve ono za šta je astralno telo nosilac pokazuju upravo u ustalasanim bojama.

Zamislite salu u kojoj govornik drži govor pred publikom. U toj sali vidovnjak ne registruje samo izgovorene reči, ne vidi samo sjajne oči i rečitu gestiku, on vidi još nešto drugo: on vidi kako se sa govornika na druge ljude prenose strasti, vidi osećanja i osete kada zasvetle u govorniku, vidi da li govornik na primer govori iz osvete ili iz entuzijazma. Kod entuzijasta on vidi vatru kako izbija iz astralnog tela, kod velikih masa ljudi mnoštvo zraka, koji u govorniku izazivaju radost ili nezadovoljstvo. Ovakva uzajamna dejstva predstavljaju podjednako stvaran svet, čiji smo deo, kao što je i svet u kome živimo.“ (Štajner).

Prema antropozofima, čovek se rađa u astralnom telu otprilike u 14. godini života, dostizanjem pune polne zrelosti; pre toga ovo telo „boravi“ u mnogo višim astralnim regionima.

Poznavaoci Štajnera znaju da istraživanje delovanja negativnih sila na čoveka predstavlja neizostavni deo njegovog sistema. Putem onoga, što se naziva Luciferskim uticajem, čovekovo astralno telo je korumpirano čulnim nagonima, pohlepom i požudom, koje vode na stranputicu, čime je potisnuta i njegova kosmička mudrost. Ipak, u našem astralnom telu i dalje živi neutoljiva čežnja za povratkom kući. Astralno telo ovo ipak ne može izvršiti sopstvenim snagama, već je za to potrebna svesna delatnost čovekovog Ja. Ipak, ovo delovanje je uzajamno, jer je astralno telo istovremeno istinski nosilac karme. Tokom zemaljskog života ono čoveka uvek iznova dovodi u sudbonosne situacije, koje predstavljaju izazov, ali i šansu, da se astralno telo preobrazi svesnom delatnošću čovekovog Ja.

Astralno telo postaje ljudska duša tek delatnošću čovekovog Ja, koje astralno telo menja na takav način, da ono u sve većoj meri reflektuje njegovu duhovnu individualnost i delimično preuzima ulogu makrokosmičkih zakonitosti. Time se diferenciraju duševna svojstva mišljenja, osećanja i volje i podvrgavaju se svesnom upravljanju čovekovog Ja. Čovek sebe tako razvija u samostalni mikrokosmos, koji se za razliku od životinje svesno usklađuje i harmonizuje sa velikim makrokosmosom.“ (Leksikon antropozofije“).

Ja
Iako neuprodivo vibrantniji i suptilniji od fizičkog tela i nedostupni našoj percepciji, svi prethodno opisani članovi čoveka su po svojoj prirodi materijalni i čovek ih deli sa drugim živim bićima na Zemlji. Istinsko duhovno jezgro njegovog bića čini individualno Ja, božanska iskra u čoveku, koja ga istovremeno poziva da postane svoj sopstveni stvaralac. „Jer Ja je čisto duhovne prirode, a u prirodi Duha leži da on sam sebe mora stvoriti i ni kroz šta drugo ne može biti stvoren nego kroz samog sebe. On je od iste vrste kao i sama božanska stvaralčka sila, on predstavlja malenu iskru velike duhovne svetske vatre.“ (Rudolf Štajner)

Ja se razvija tokom serije inkarnacija, jer za ovaj razvitak nije dovoljan jedan zemaljski život. Dela iz jednog života određuju okolnosti i životnu situaciju čoveka u sledećim životima i on tokom zemaljske inkarnacije podleže zakonima karme.

Naša svakodnevna samo-svest samo naslućuje pravu, duhovnu prirodu našeg pravog Ja. Udarci sudbine se čoveku čine potpuno neželjeni i neočekivani – a pri tome potiču iz slobodne odluke našeg pravog višeg Ja, koje putem tih ispita i izazova traga za pogodnim putem za svoj daljnji razvitak. Što dalje odmiče istinska samospoznaja čoveka, to više on postaje izvršilac sopstvene sudbine na osnovu uvida u duhovne razvojne potrebe svog individualnog bića. Sudbina koja deluje iz dubina podsvesti, karma, postaje tako postepeno svesni zakon duše, koji individualni čovekov duh sam sebi zadaje. Ovaj svesni zakon ljudske duše se označava indijskim izrazom Dharma.“ (Leksikon antropozofije“).

Ovde treba uočiti izuzetno važnu razliku, koja se u ovom sistemu pravi između naše svakodnevne budne svesti i onoga što tokom inkarnacije opažamo kao svoj identitet, a što je većinom bazirano na različitim identifikacijama, i našeg pravog individualnog Ja, duhovne klice. U pogledu toga postoji paralela sa brojnim sistemima: sa gnostičkim T-ličnosti i pravim T, sa ličnosti i suštinom kod Gurđejeva, sa Jungovim Ja i Jastvom, da spomenemo samo neke. Prema svim ovim sistemima cilj čovekovog razvoja je postepeno povezivanje svakodnevne svesti sa svojim istinskim, individualnim, duhovnim Ja tokom inkarnacije i podređivanje (lažne) ličnosti impulsima, koji dolaze od njega. 

Prema antropozofskom opisu, tokom svog individualnog razvoja čovek radi na svojim nižim delovima, modificirajući ih postepeno tako da oni u sve većoj meri postaju izraz njegove individualnosti. Ovaj rad se odvija prvo na podsvesnom, a zatim, kako čovekov razvoj napreduje, sve više na svesnom nivou. 

Dok čovekovo Ja podsvesno (nedostupno opažanju naše svakodnevne svesti, ličnosti) radi na svom astralnom telu, dakle, menja (profinjuje) prirodom date nagone, instinkte i osećaje, nastaje duša osećaja. Ona i astralno telo čine celinu i posmatraju se kao jedan član. Duša osećaja je onaj deo našeg bića, preko koga putem čulnih draži stupamo u kontakt sa spoljnim svetom. Istovremeno, ona je sedište svih nagona, osećaja, strasti, ali i impulsa volje. Doživljaj, koji draži iz spoljnjeg sveta izazivaju u nama, prilikom posmatranja određenih boja, predela, slušanja muzike na primer, ne mogu se locirati ni u jednom delu našeg fizičkog, pa ni eterskog tela, niti povezati sa nekom od njihovih funkcija. U njima se odvija jedan hemijski (u fizičkom) odnosno životni (u eterskom) proces, ali unutrašnji doživljaj kao subjektivni odgovor našeg bića na spoljne podražaje i te hemijske/ životne procese, pripada duši osećaja. Na opažanja i osete se nadovezuje radost ili tuga, dopadanje i nedopadanje, strast i odbojnosti... Svi ovi odgovori nose lični pečat, imaju karakter ličnog doživljaja.

Radom čovekovog Ja na eterskom telu, koje je pored ostalog nosilac čovekovog temperamenta i duboko ukorenjenih životnih navika, stvara se duša razuma. Na taj način počinje da se budi logičko mišljenje, uz pomoć koga čovek razvija određene misaone strukture. Možemo reči da čovek na neki način objektivizuje svoj lični doživljaj, stvarajući određene misaone koncepte, razmišljajući o svojim doživljajima i osećajima i prevazilazeći nivo subjektivnog doživljaja. Vatra koja nas opeče izaziva određeni oset i osećaj, koji ga prati. Međutim, ako prevaziđemo nivo subjektivnog doživljaja i objektivizujemo ga, možemo izvesti zaključak: „vatra peče“. Misaone strukture i koncepti, koje razvija duša razuma, su ipak i dalje subjektivno obojeni ili stoje pod uticajem učenja, vladajućih mišljenja ili stavova drugih ljudi. U principu one nikada nisu oslobođene predrasuda. Na osnovu ovih misaonih struktura nastaje jedno ponekad logički i dobro utemeljeno, ali ipak jednostrano opažanje stvarnosti.

Duša svesti, koja nastaje podsvesnim radom čovekovog Ja na fizičkom telu, zaslužuje posebnu pažnju. Neka u tu svrhu posluži Štajnerov citat iz „Teozofije“:

Procesom mišljenja čovek izlazi iz okvira sopstvenog života. On stiče nešto, što prevazilazi njegovu dušu. Za njega postaje samorazumljivo da zakonitosti mišljenja stoje u saglasnosti sa poretkom u Univerzumu. To podudaranje je jedna od najvažnijih činjenica, preko koje čovek upoznaje svoje sopstveno biće. U svojoj duši čovek traga za istinom; i tom istinom se ne izgovara samo duša, već i stvari u svetu. Oduševljenjem zvezdanim nebom ja živim u sebi; misli, koje razvijam o putanjama nebeskih tela, imaju i za mišljenje svakog drugog isto značenje kao i za moje. Bilo bi besmisleno govoriti o mojem oduševljenju, ako nisam prisutan; ali nije na isti način besmisleno govoriti o mojim mislima bez direktne veze sa mnom. Jer istina, o kojoj danas razmišljam, je i juče bila istinita i sutra će biti istinita. Ako mi spoznaja pričinjava radost, ona je od značaja samo toliko dugo dok živi u meni; istinitost spoznaje ima svoje značenje sasvim nezavisno od te radosti. Spoznajom istine duša se povezuje sa nečim, što ima svoju vrednost po sebi. I ta vrednost ne nestaje osećajima, koje budi u duši, kao što je oni nisu ni proizveli. Ono što je zaista istinito, ne nastaje i ne nestaje: ono ima značenje, koje ništa ne može uništiti. Tome ne protivureči da pojedine čovekove „istine“ imaju prolazni karakter, jer se u određenom trenutku pokazuju kao zablude. Čovek mora reći sebi da istina postoji po sebi, čak iako su njegove misli samo prolazni pojavni oblici večnih istina. I kao i kod istinitog, tako je i kod istinski dobrog. Istinski dobro je nezavisno od sklonosti i strasti, dopadanja i nedopadanja, želja i odbojnosti. Istinski dobro ima tako kao i Istinito svoju večnu vrednost po sebi, što nije sadržano u duši osećaja.

Oživljujući u svojoj unutrašnjosti Istinito i Dobro, čovek se uzdiže iznad duše osećaja. Večni duh je obasjava. U nju prodire duh, koji je neprolazan. Ukoliko duša živi u tom svetlu, učestvuje u večnosti. Ono što duša nosi u sebi kao Istinito i Dobro, je ono večno u njoj. Ono što u duši sjaji kao Večno, se naziva Dušom svesti.
O svesti se može govoriti i kod nižih pokreta duše. Svakodnevne senzacije su takođe predmet svesti. Jezgro čovekovog bića, dakle, duša u duši, se ovde naziva dušom svesti. Duša svesti se kao poseban član razlikuje od duša razuma, koja je još uvek upletena u osećaje, nagone, afekte i tako dalje. Svaki čovek može opaziti da za njega kao istinito često važi ono, čemu po svom osećaju daje prednost. Ali tek je ona Istina oživljujuća, koja je oslobođena prizvuka takvih simpatija i antipatija. Istina je istinita, čak i ako se svi lični osećaji bune protiv nje. Onaj deo duše, u kojem živi ta istina, se naziva dušom svesti.“ (Rudolf Štajner, „Teozofija“).

Upućeni će ovde lako napraviti paralelu sa nižim emocionalnim i intelektualnim centrom i otvaranju ka višim centrima u četvrtom putu i gnostici.

Tek svesnim radom Ja tokom inkarnacije niži se članovi mogu transformisati i produhoviti tako, da budu pripojeni besmrtnoj individualnosti kao novi, duhovni članovi. Svestan rad Ja znači da se naša (lažna) ličnost - ego, koje smo tokom inkaracnacije po pravilu jedino i svesni, dobrovoljno podredi impulsima koji dolaze od našeg pravog, višeg Ja, naše individualne duhovne svesti.

Svesnim radom Ja na astralnom telu, postizanjem vlasti nad instinktima, nagonima i osećajima, nastaje Duh sopstvo (Geistselbst). Radom Ja na eterskom telu, menjanjem temperamenta i duboko ukorenjenih navika, rađa se Životni duh (Lebensgeist), dok rad Ja na fizičkom telu kao rezultat daje Duhovnog čoveka (Geistmensch). Ovi viši duhovni članovi čoveka nastaju, dakle, tek svesnim duhovnim radom individualnog Ja na svojim nižim članovima, postaju nerazdvojiv deo njegove duhovne individualnosti i dobijaju trajni, neprolazni karakter. Iste prirode kao i niži, ali produhovljeni svesnim radom, postaju istinski duhovni organi našeg pravog Ja.

Ovde bi trebalo izbeći pojednostavljeno shvatanje (proisteklo direktno iz naše duše razuma:-) da rad na astralnom telu podrazumeva učešće na nekom ubrzanom kursu astralne projekcije. Prema Štajnerovom modelu ovaj rad podrazumeva izlaganje određenim uticajima – prava nauka, istinska umetnost, istinsko znanje, religiozni uticaji, svakako ne u konfesionalnom smislu, već u smislu prepoznavanja Univerzalnog, Apsolutnog naspram relativnog, Istinitog i Dobrog – i svesno bavljenje njima. U ovom pogledu se ovaj opis može uporediti sa gnostičkim B uticajima. Ovaj rad takođe znači uspostavljanje kontrole nad onim delovima naše prirode, čiji su ta tela nosilac: našim nagonima, strastima, osećajima u slučaju astralnog tela. Našim temperamentom i duboko ukorenjenemi navikama u slučaju eterskog tela i najzad imperativima našeg tela. Drugim rečima, pročišćavanje elemenata bića ili razdvajanje plemenite kovine od gvožđa u alhemijskoj simbolici, na osnovu impulsa koji dolaze iz nukleusa našeg bića. 

Kao što je rečeno, Štajnerova podela samo delimično opisuje današnje stanje čoveka, već pruža informacije o potencijalu koji mu stoji na raspolaganju putem individualnog rada na sebi.

I kao ilustracija teme:-) tu je i moja svakodnevna svest + određeni članovi bića u Geteanumu (Dornah, Švajcarska), Štajnerovom univerzitetu za duhovne studije, pre petnaestak godina:


2 коментара:

  1. Bozija objava o coveku postoji od kada je Bog stvorio coveka,i On koji ga je stvorio ,najbolje ga poznaje.Ali covek je odbacio Boga,a PRE NJEGA je to URADIO Lucifer,sa trecinom andjela,sadasnjih demona.ISTINU O SEBI NEMOZE DA PRIHVATI NI JEDAN COVJEK DOK SE NE POMIRI SA BOGOM,SVOJIM TVORCEM zato sto ga praznina unutar svog bica,u ovom tekstu zvano Astralno TELO,osvedocava da nema iskustvo PRISUSTVA BOZIJEG DUHA U SEBI,DAKLE ima prazninu,slobodna interpretacija:ima ispraznjenu kuglu unutar svog Duha,Covjecjeg duha,koja mu je kao ovojnica,kao ljuska jajetu.Zasto je DUH Sveti ispraznjen,zato sto je covjek doneo odluku da se odvoji od Boga i vise nije jedno sa NJim.Moze da se ponovo sjedini,onda je svetac,tj posvecen Bogom.Cim se covjek ispuni Svetim Duhom,cim se ponovo prozmu covjecji Duh i Boziji Duh,svo saznanje o sebi mu se vrati.A ljudi koji nikad nisu to ucinili dozivljavaju Tvorca kao Kosmicki Duh,koga osete okolo ili ga nisu nimalo svesni.Zasto covjek ne kaze: pa ja imam prazninu u sebi,cak i kad je delimicno osvesti:jako strasna stvar:COVJEK JE U STRAHU,strahu praikustva gubljenja ,gubljenja identiteta ,a i krivice;,praroditeljskog greha.Grcka rec greh ima vise znacenja,ali ovde se odnosi na ODVOJENOST,rascepljenost sa Bogom,promasena meta.Bog JE JEZGRO svake Zivotvorne DUHOVNOSTI,i kad je covjek sebe izbacio on se oseca sam u sebi i ne veruje da ista zivotvorno postoji u stopostotnoj NEsigurnosti,jer nema iskustvo sa PROZIMANJIMA,naravno samo dok ne iskusi.Dadoh vam dva zasto.A SAD KAKO I STA.Prvo sta je istina,kako je sazdan covjek DUSA ZIVA?Pazite ondmah cete osetiti pobunu u sebi ,narocito vi,koji ste svom duhu primili demonske duhove ADA I NEZNATE,zbog njihove mrznje BOGA,ali ne plasite se za radoznalost ,budite slobodno radoznali odlucite protiv njihovog dodatnog zastrasivanja.Ako niste u drustvu unutar sebe, samo su oko vas cim se odlucite imacete pomoc Bozijeg Svetog duha i one dve trecine andjela,UPOZORENJE JE TU ZATO STO JE NEPRESTANI RAT IZMEDJU SUPROSTAVLJENIH duhovnih demonskih sila I Duha Svetog.Ovde cu ubaciti i jednu cinjenicu da vecina ljudi saopstava svoju svesnost o neodredjenoj duhovnoj sili.Ali glad unutar naseg duha moze biti povecana narocito ako smo svoj Duh hranili pogresnim stvarima ovoga sveta, pa se razocarali:materijalizmom,preterivanjem u hrani,seksu,novcoljublju,ispunjavanjem Duha stvarima koje ga ucine ''POCEPANOM VRECOM''Da ona ovojnica postane smrvljena ko ljuska jajeta kad ga oljustimo,i onda vec zurimo opijatima da smanjimo svesnost pocepanosti,alkohol neko,droga neko,vecina cigare i orgijanje sa svojim telom,mrcvarenje svog tela i patnja duha i duse.U OVOM SAM VAM SAOPSTILA STA JE COVEK,DAKLE COVEK JE DUSA KOJA PROZIMA LJUDSKO TELO,IMA I MALU TEZINU,NEKOLIKO GRAMA,MERENJEM POSLE SMRTI,RASTANKOM DUSE OD TELA ,TO SU USTANOVILI.Dusa u sebi sadrzi UM,VOLJU I EMOCIJE,TO SVE IMA JEZGRO U SRCU,HARD,A U MOZGU MU JE SOFTVER,ODANDE KOMANDUJE NEKO,SAM,ILI SOTONA ILI BOG ,ILI SAGLASNO SA NEKIM,PA I SA DRUGIM COVEKOM.U CENTRU SRCA JE ONA RUPA,PRAZNE LJUSKE ZA BOZIJI DUH,A OKO NJE PROZET SA DUSOM I TELOM JE LJUDSKI DUH.Duh,dusa pa telo treba da se neguju i rastu i razvijaju. U vreme tehnologije samo je telo negovano,nije kriva tehnologija nego sta je covek sa sobom uradio.Prvo i najvise hrane trazi Duh,saznavanje o IDENTITETU,PRIHVACENOST I SVRSISHODNOST SU NJEGOVE OSNOVNE POTREBE,kako,tako ih je osmislio Tvorac,On je to i objavio kroz 66 knjiga Svetog Pisma.O SVAKOJ POJEDINACNOJ POTREBI NEBIH SADA,AKO NEKO ZELI NEKA MI POSALJE PITANJA NA MOJ f- profil.

    ОдговориИзбриши
  2. Uhh! Eto, sad nam je skoro sve jasno...

    Jasnoca je u uvidu, da svako bice ima svesnost koja direktno odgovara kvalitetu trenutnih vibracija duse. Indirektan uvid je da su "istine" veoma individualne i licne, kao posledica vibratornog trenutnog diskretnog spektra.

    Baviti se pokusajem da se necija "istina" koriguje i prilagodi nasoj "istini", bilo bi ravno nedozvoljenom i prekomernom nasilju.

    ps. Meni slobodno ne saljite pitanja ni na koje profile :), jer bih vas u tom slucaju iznasiljavao da postanete moje licne kopije - sto bi ovaj svet ostetilo za divnu raznovrsnost boja i oblika :)...

    Zivela raznovrsnost.

    ОдговориИзбриши