8. 5. 2012.

Armin Risi - Evolucija: život iz materije? I DEO


Preuzeto sa: LINK

Prevod: Jelena


1.    Priča o kraljevom novom odelu
2.    Teorija evolucije: kao nevidljivo odelo
3.    Paradigma linearnog razvitka
4.    Greška na početku računa
5.    Život iz materije? Neverovatna verovatnoća
6.    Dlaka u prasupi
7.    Celina je više od zbira svojih delova
8.    Kauzalnost i svrhovitost
9.    Istorijski milje teorije evolucije
10.    Evolucija – tipično zapadna misaona šema
11.    Genetika i neodarvinizam
12.    Majmunski refleks hvatanja kod novorođenčadi (Moro-refleks)
13.    Biblijski kreacionizam – jedina alternativa? 

1.      1. PRIČA O KRALJEVOM NOVOM ODELU
Bio jednom jedan kralj, koji je živeo u jednom malom kraljevstvu. Bio je veoma ponosan na svoje kraljevstvo i smatrao je sebe veoma inteligentnim i naprednim. Njegovi podanici – „Slično privlači slično.“ – su takođe smatrali, da su inteligentniji i napredniji od drugih.
U susednoj zemlji je je jedan lukavi krojač čuo o tom kralju i nasmejao se sebi u brk: „Glupost i ponos rastu na istom drvetu!“ Tako je krojač otišao kod kralja susedne zemlje i rekao mu: „Vaša Visosti, čuo sam – a sada to vidim i rođenim očima – da ste najinteligentniji i najnapredniji kralj. Zbog toga sam došao iz daleka, smatrajući da ste samo Vi, o Visosti, vredni najboljeg. Želeo bih da Vam otkrijem tajnu: ja sam krojač stare, tajne tradicije i u svojoj nauci sam otkrio nešto, što niko do sada nije otkrio. Zbog toga sam došao izdaleka, jer ste samo Vi, o Visosti, dovoljno inteligentni i napredni da biste cenili najnovija saznanja naše nauke.“



Dok je krojač govorio na tako tajanstven način, kralj i njegovi odabrani ministri, kojima je bilo dopušteno da prisustvuju ovom tajnom sastanku, su postajali sve nestrpljiviji i želeli su da saznaju u čemu se sastoji dostignuće krojača. „Otkrili smo kako se pravi nevidljiva odeća i Vi, ... Visosti, ste odabrani da to novo znanje iznesete u svet. I ako budete podržali naše istraživanje, najzad ćemo moći i u ukupnoj materiji da pronađemo element nevidljivosti.“.

Kralj je bio oduševljen i obećao je krojaču neograničenu nagradu i podršku. Za buduća istraživanja je opremljena jedna tajna, podzemna laboratorija i osnovana je tajna straža, kako niko ne bi mogao da mu naudi, kako je rečeno krojaču. U stvari, kralj je želeo za sebe ta tajna znanja i još jedno sredstvo moći u rukama. Krojač je bio saglasan i vratio se u svoju zemlju sa visokim honorarom i predujmom za istraživanje. Stražari, koji su ga izdaleka pratili, su bili upadljivo neupadljivi. Uskoro je odelo bilo pripremljeno za predaju, ali je tajna ostala skrivena.

Kraljev dvorski fizičar je bio oduševljen – „Neverovatno, ne može se razlikovati atomska struktura odela i okolnog prostora!“ – a dvorski hemičar fasciniran: „Neće proći mnogo, o, Visosti, i mi ćemo dokučiti hemijsku formulu te tajne.“ Čak su i dvorski teolozi, isprva skeptični prema nevidljivom odelu, priznali: „Zbilja, poklon nevidljivog Boga!“

Odmah je sazvana konferencija za štampu i počasna povorka kroz grad u nastavku. Vest o tom novom dostignuću ljudskog duha je svuda objavljena i slike tajanstvene nevidljivog odela su objavljene u novinama i školskim udžbenicima. Kada je kralj u tom nevidljivom ruhu stupio pred svoj narod, prolomio se aplauz i svi su videli: „Nevidljivo odelo je perfektno!“

Kralj je pozdravljao, rukovao se i ljubio bebe. Tada je jedan mali dečak uz skut obične radnice odjednom povikao: „Mama, reci mi zašto kralj nema odeću?“ U bajci se kralj preplašio i odjednom spoznao mučnu situaciju, naime, da stoji samo u donjem vešu. Moderni kraljevi reaguju drugačije. 



2. TEORIJA EVOLUCIJE: KAO NEVIDLJIVO ODELO
Kada javno govorim o evoluciji, ponekad samom sebi izgledam kao taj mali dečak. Niko nikada nije video da život nastaje iz materije, niko nije video da je život prosto jedno organsko-hemijsko stanje, niti je video kako funkcioniše evolucija, niti je iko ikada video  prelazni oblik između biljnih i životinjskih vrsta, još niko nije video prošlost ili početak sveta, ali svi veruju u nevidljivo ruho. Mediji, naučni magazini i školske knjige priznaju doduše određene nesigurnosti, ali u jednom su svi saglasni: „Nevidljivo odelo postoji! Nijedan ozbiljan naučnik više ne sumnja u tu činjenicu.“ 

Vedska nauka hrabro kaže: „Ne postoji nevidljivo odelo! – Evolucija od mrtve materije do živih bića se nikada nije odigrala! Današnji čovek nije niti kruna niti vrhunac živih oblika u univerzumu.“

Moguća prva reakcija etabliranih moćnika je ignorisanje glasa manjine. (Ko još sluša malog dečaka?). Ili se izdajnički glasovi ućutkuju ili se drugačija mišljenja ismevaju ili se podmeće kritika uz smešne argumente, koji se lako pobijaju, čime se skreće pažnja sa pravih argumenata. Ili se pravi argumenti relativiziraju. 

Stočetrdesetogodišnja istorija darvinističke vere u evoluciju je verovatno najtipičniji primer. Danas svi udžbenici polaze od evolucionističkog razvitka živih bića kao od nepobitne činjenice. Sve se sagledava iz te perspektive i mogući protuargumenti se već unapred pobijaju: „O jednoj stvari se unapred moramo saglasiti, pre nego što počnemo. Činjenica, da se evolucija odigrala, stoji izvan svake sumnje.“ „Jedno od najuzbudljivijih poglavlja istorije Zemlje je sigurno evolucija organizama, koja je tokom miliona godina najzad dovela do čoveka. (...) Ovaj proces mutacija je započeo u jednom abiotičko-biotičkom prelaznom okruženju, u kome su se anorgansko-hemijski oblici organizovali u organsko-hemijske oblike, koji su stekli sposobnost identične samoreprokukcije.“ „Evolucija danas nije istražena u svim svojim finim vezama. Ali bilo bi budalasto  iz toga zaključiti da je teorija suštinski pogrešna ili da joj je potrebna revizija.“ „Nijedan razuman čovek danas ne dovodi u pitanje fenomen evolucije.“ Ko ne veruje u evoluciju, ne može se danas, dakle, smatrati niti „razumnim“, niti „čovekom“! 

Kao jedini protivargument se u arenu uvodi biblijski kreacionizam, vera u „mladu Zemlju“ – Bog je stvorio univerzum i svet pre šesthiljada godina za šest dana. – što predstavlja nedokazivi teološki apsurd. Budući da se kreacionizam izdvaja kao jedina alternativa, važi logika: Ko ne veruje u evoluciju, biva automatski svrstan u tabor fanatičnih biblijskih kreacionista, koji sve neistomišljenike proklinju kao „đavole“. Da bi izbegli da budu ismejani zato što veruju u apsurd, danas su gotovo svi religiozni ljudi prešli u tabor evolucionista, bilo sa agnostičkim argumentom „Konačno, nije ni važno, kako i kada je nastao svet.“ ili sa kompromisom „Bog je stvorio svet putem evolucije (a Darvin, Haksli i Haeckel su bili njegovi proroci)“. Bog je jednostavno onaj, ko je prilikom Velikog praska zapalio fitilj i svakih nekoliko hiljada godina pokretao mutaciju gena.     

Poslednji trik se sastoji u potiskivanju pravih argumenata. Centralno pitanje u diskusiji o nastanku života bi moralo da glasi: Šta je život? Šta je smrt? Šta je materija? – ali to su navodno „nenaučna“ pitanja, koja se zbog toga namerno delegiraju teolozima i filozofima. Svako, ko je „obdaren razumom“, zna da „život“ nije ništa drugo do proizvod materije ... 

3.
PARADIGMA LINEARNOG RAZVITKA
Ako se galaksije udaljavaju od posmatrača i ako se udaljenije galaksije udaljavaju brže nego bliže, iz toga proizilazi izvanredna slika univerzuma ... Ako razvitak univerzuma posmatrate kao neki film, moći ćete lako da zamislite da se odvija unazad. Kada to učinite, videćete da se on sve više smanjuje. Konačno dolazite do trenutka, kada se njegova celokupna masa sabija u jednu beskrajno gustu tačku. Od te tačke i od tog trenutka univerzum se širio do danas ... Jednostavna teza o početku univerzuma je astrofizičarima u međuvremenu tako dobro poznata, da malobrojni na to uopšte troše i jednu misao." (Trefil, James: "Astrofizika tamne materije")

Pitanje o postanku univerzuma postaje posebno teško, ako se razmotri da u ovom univerzumu postoje i živa bića. U skladu sa logikom gornjeg pasusa ta su bića nastala iz prvobitnog praska i ne predstavljaju ništa više do komplikovanu kombinaciju atoma. Nešto drugo ili nešto više ne mogu da budu, jer prema teoriji velikog praska na početku nije bilo ničega osim atoma. To je neizbežna logika teorije velikog praska i evolucije. Kada bi postojalo nešto pored materije, te bi se teorije odmah urušile, jer one aksiomatski polaze od toga da ne postoji ništa drugo osim materije. 

Ove teorije današnje nauke proizilaze iz unapred prihvaćenog misaonog obrasca (paradigme) linearnog razvitka. Da li taj misaoni obrazac odgovara stvarnosti i da li ona sme jednostavno da se obrne, kao kod premotavanja filma? – Gledam svoj  foto-album. Tu vidim sebe na osmom rođendanu, dečaka od oko metar visine. Na jednoj fotografiji, snimljenoj deset godina kasnije, moje telo ima visinu od 1,8m. Analiziram naučnom logikom; za deset godina moje telo je poraslo 80cm. To daje prosečan rast od 8cm godišnje. Sada uzimam sliku dečaka, koji je visok 1m. Moglo bi se, dakle, pretpostaviti da je to telo godinu dana pre toga bilo visoko 92cm, godinu dana ranije 84cm i ponovo godinu dana ranije 76cm. Pošto je telo za 10 godina poraslo 80cm, iz toga možemo izvesti direktan zaključak o uzrastu i o početku tela od 1m. Jednostavna računica glasi: 100cm: 8cm = 12,5. Prema paradigmi linearnog razvitka to telo je pre dvanaest i po godina bilo visoko 0cm, to jest, imalo je oblik jedne tačke beskrajne gustoće i nezamislive vreline, jer što se materija više sabija, to vrelija postaje (kao i vazduh u pumpi za bicikl).

Naravno, ova računica je apsurdna. Ja znam da na toj fotografiji imam tek 8 godina i da nastanak tela dečaka ne leži 12,5 godina ranije, već samo 8 godina i 9 meseci, i znam da moje telo na početku nije bilo tačka beskrajne gustine i nezamislive vreline.

Stručnjaci će prilikom čitanja ovog argumenta odmahnuti glavom već prilikom prve rečenice. „Ova primedba vodi u zabludu i apsolutno je apsurdna, jer se primer odnosi na živo telo, a univerzum nije živo telo, već mehanički proizvod materije.“ 

Ali šta je sa živim bićima u univerzumu? I šta je materija? Kvantni fizičari se već dugo ne usuđuju (sa pravom) da tvrde da je materija mehanički proizvod elementarnih čestica. Pri tome primer sa telom nije neumesan, jer se ipak tvrdi da su sva tela konačno nastala od one materije prvobitnog praska beskrajne gustine!

Kod tela, naravno, znamo kako ono nastaje, jer uvek iznova možemo da posmatramo taj nastanak. Ali nastanku univerzuma nije prisustvovao nijedan zemaljski naučnik, da bi ga mogao posmatrati. Zamislite da je taj dečak jedino živo biće na nekoj pustoj istraživačkoj planeti. On još nikada nije video kako nastaje živo biće i samo se može sećati svog razvitka. Da li bi taj dečak ikada došao na ideju o postupku, koji zaista vodi do nastanka tela? 

Na isti način nijedan naučnik nikada nije video kako nastaje univerzum i život koji postoji u njemu. Oni ne znaju pouzdano, da je ono, što govore o prošlosti, tačno. Samo mogu da izvuku zaključke na osnovu ranijih stanja, tako što polaze od poznatih posmatranja, upravo kao što „logika“ razvitka u primeru sa telom polazi samo od poznatih posmatranja, dajući kao rezultat pogrešan podatak o starosti i apsurdni opis nastanka. 

4. GREŠKA NA POČETKU RAČUNA
Šta je život? Nijedna škola ne daje odgovor na ovo pitanja, a nauka ga zaobilazi; ali mi ipak učimo da je čitav univerzum (zajedno sa živim bićima) „dokazano“ nastao iz materije, prvobitnog praska i evolucijom. Niko ne zna kakve su sile delovale na početku i tokom razvitka, ali se uprkos tome tvrdi da su to morale biti materijalne sile.

Danas ipak vidimo da čovečanstvo, koje veruje u takvu sliku o prošlosti, razara svoju sopstvenu budućnost. Svaki razuman čovek bi barem danas – s obzirom na bezizglednost ovog razvotka – morao da počne da sumnja u to destruktivno, materijalističko verovanje.

Kada se sagleda od kojih nedokazanih i nelogičnih pretpostavki polazi verovanje u prvobitni prasak i evoluciju, mora se postaviti pitanje, zašto inteligentni ljudi (profesori, studenti, istraživači, nobelovci itd.) veruju u tako nešto. Sigurno za to imaju dobre razloge. Te razloge ćemo kratko razmotriti u narednom tekstu, da bismo pokazali da u računici materijalističke nauke postoji velika greška. I ta greška je napravljena već na početku računa. Može se na taj način slobodno i dalje računati, ali greška time neće biti ispravljena, već samo uvećana! Ako se u jednačini odmah na početku napravi greška, čitava računica posle nje će takođe biti pogrešna, sve i uz najbolju veru, da računamo tačno. To je još jedan razlog zašto inteligentni ljudi veruju u pomenute „naučne“ teorije: Oni sami računaju tačno i sa pravom su uvereni da je račun ispravan. Zbog toga se ne trude da se vrate na početak i pogledaju kako je ceo račun uopšte počeo. Kada bi to učinili, došli bi do bolnog otkrića da ne samo da na početku postoji greška, već da se ona uvećava svakim računskim korakom.


Da li je kralj zaista go? Za razliku od kraljevine nauke mali vedski dečak ovde kaže: „Da! Nema kraljevog nevidljivog ruha.“

5. ŽIVOT IZ MATERIJE: NEVEROVATNA VEROVATNOĆA
Ortodoksna biologija u svojoj ukupnoj strukturi se ipak čvrsti drži teze da je život nastao slučajno. Ipak, otkada biohemičari sve više otkrivaju ogromnu složenost života, koja izaziva strahopoštovanje, slučajni početak postaje toliko malo  verovatan, da se ta mogućnost može potpuno isključiti. Život ne može da nastane slučajno.“   
– Fred Hojl, britanski fizičar i astronom 

Na početku računice stoji (pogrešna!) pretpostavka da u univerzumu postoji samo materija odn. materijalna energija. Paradigmom linearnog razvitka se onda konstruiše zaključak o početku univerzuma i dolazi do verovanja da je čitav univerzum, sa svim svojim planetama, zakonima i živim bićima proistekao iz nekog prvobitnog praska.

Kada se u to jednom poveruje, u računu se neizbežno nameće sledeći korak (i logička pogreška).

Podsetimo se opisa hipotetičkog prvobitnog praska, kada je čitav univerzuma sa svim živim bićima – prema obrnutoj logici linearnog razvitka – navodno bio sabijen u jednoj jedinoj tački beskrajne gustoće i nezamislivo visoke temperature. U ovom scenariju je već to neverovatno da su se elementarne supstance, koje su se x-strukom brzinom svetlosti udaljavale jedna od drugih uopšte ikada povezale u atome. Ali poverujmo u to na trenutak i pogledajmo u šta zatim moramo da poverujemo.  

Nekako su se formirali atomi. Razilazili su se, ali su se ipak nekako zgusnuli i obrazovali jata galaksija i zvezda, smeštena jedna u druge. Kako se to moglo dogoditi, do danas nije razjašnjeno i naučnici to otvoreno i priznaju.  

U ovoj hipotezi materije prvog praska, koja se zgušnjava, se postavlja naredni problem: među mnogim kombinacijama atoma, koje vode do anorgansko-hemijskih supstanci, morala je nastati organska materija, takva, kakvu nalazimo u svakom telu živog bića. Nastanak organske materije se morao dogoditi relativno brzo, jer inače slučajno obrazovani molekuli ne bi uspeli da se priključe daljem evolucionom razvitku. Prema obrnutoj logici linearnog razvotka univerzum je, naime, najviše 15-20 milijardi godina star, a to je kratak period za slučajnu kombinaciju atoma.

Naučna teorija o prvobitnom prasku i evoluciji ne mora samo da pruži hipotetičku analizu praska na papiru, već ona mora da objasni kako su unutar takvog univerzuma nastala živa bića.

Poverujmo, dakle, za trenutak u veliki prasak i spontano formiranje atoma i nebeskih tela. Kao sledeće moramo verovati da sva živa bića nisu ništa drugo do proizvod organske materije, tj. hodajući bioroboti. Poverujmo čak i u to! Ali tada barem možemo upitati: Koliko je velika verovatnoća da se slučajnom kombinacijom atoma obrazuju organske materije?

Osnovni gradivni elementi zemaljske organske materije se sastoje od proteina i enzima, koji su sa svoje strane sastavljeni od aminokiselina. Komplikovane kombinacije proteina i enzima čine osnovnu metaboličku strukturu pojedinačnih ćelija, pri čemu se mora jasno reći da se ćelije ne sastoje samo od proteina i enzima. Hiljade, milioni, bilioni ćelija grade organsko telo živog bića. (organsko telo=živo biće?). U telu čoveka ima otprilike 10 biliona ćelija.  

Pogledajmo, dakle, osnovne gradivne elemente zemaljske organske materije, aminokiseline, proteine i enzime. Aminokiseline su sastavni delovi proteina, od kojih se neki povezuju u višemolekularne enzime. Aminokiseline su složene organske atomske strukture. Biohemija danas poznaje gotovo 300 aminokiselina, pri čemu se svi prirodni proteini sastoje od oko 20 tih poznatih aminokiselina. Teorija velikog praska i teorija evolucije se zasniva na pretpostavci da su se atomi u početnoj fazi univerzuma slučajno povezivali u osnovne gradivne materije (aminokiseline), koji su se sa svoje strane slučajno povezivali u proteine, enzime i prve mikrobe i ćelije, sposobne za život. 

Odlučujuće pitanje sada glasi: Koliko je velika verovatnoća da su se atomi slučajno povezali u aminokiseline i proteine?

Ovo pitanje se uvek brzo rešava: „... iz danas nedovoljno objašnjenih procesa biogeneze nastale su prve organske veze sposobne za život ...“ I time je tema već rešena. Ali svi su saglasni: život je nastao iz materije, iz čega drugog?! 

Karl Segan, američki astronom i biolog i nosilac brojnih priznanja, je na sledeći način sažeo ovo naučno verovanje: „U svetlosti modernih saznanja se ovde (u kosmičkom poretku) ipak ne može videti znak božanskog vođstva – ili barem ništa, što se nalazi izvan oblasti fizike i hemije ... Mi danas donekle razumemo  kako je veličanstvena pravilnost, koja danas postoji u univerzumu, stvorena borbom od haosa međuzvezdanog oblaka putem prirodnih zakona, koje možemo shvatiti: putem kretanja, gravitacije, mehanike fluida i fizikalne hemije. Neprekidno delovanje jednog mehaničkog principa izbora može da preobrazi haos u red.“

„Iz tog raznolikog, promenljivog okruženja i iz moćne organske prasupe je nastao život.“
„Šta se tačno događalo između vremena najranijih mora, koja su bila beživotna ali bogata organskim molekulima i mogućnostima, i vremena prvih stromatolita, izmiče našoj spoznaji. Naše sadašnje znanje ne omogućava rekonstrukciju.“

Ponavljam odlučujuće pitanje: Koliko je velika verovatnoća da se atomi slučajno povežu u aminokiseline i proteine? Onaj, ko se bude potrudio da proračuna tu verovatnoću, će brzo doći do zaključka da je te verovatnoća neverovatna.

Počnimo sa takozvanim „osnovnim gradivnim elementima“, aminokiselinama i proteinima. Svaki pojedinačni protein se sastoji od aminokiselina. Jedna aminokiselina se može uporediti sa karikom molitvenog lanca: onda bi prosečni proteinski proizvod izgledao kao uže od 100 do 1000 takvih „amino-karika“. Pojedinini proteini sadrže do dvadeset različitih aminokiselnina u tačno određenom poretku i ponavljanju, koji se na taj način povezuju u „lance“ od 100 do 1000 „amino-karika“. U jednoj jedinoj ćeliji ima okruglo 200.000 vrsta proteina. To se odnosi na ćelije u ljudskom telu isto kao i na telo prvih jednoćelijskih životinja. Dakle, još pre 3 milijarde godina su te veze aminokiselina morale da nastanu slučajnim povezivanjem atoma.

Koliko je velika verovatnoća da bačeni novčić padne na „glavu“, a ne na „pismo“? 1:2. Verovatnoća, da novčić dva puta zaredom padne na „pismo“ iznosi 1:4, tri puta 1:8, deset puta 1:1024, sto puta 1:2100 = bilion triliona!

Iz koliko se pogodaka sastoji jedan jedini protein? Većina proteinskih lanaca se sastoje od 100 do 1000 „karika“ aminokiseline, koje moraju da budu poređane u striktno utvrđenom poretku. A to je tek jedan protein! U svakoj ćeliji ima 200.000 proteina!

Najpoznatiji naučnik, koji se bavio pitanjem nastanka proteina slučajnom kombinacijom atoma, bio je engleski astrofizičar dr Fred Hojl. On je uporedio verovatnoću, da se samo jedan protein obrazuje slepom, slučajnom kombinacijom atoma, sa verovatnoćom da čovek na slepo složi Rubikovu kocku. Rubikova kocka se sastoji od raznobojnih delova, koji se mogu okretati. Zadatak se sastoji u tome, da se ti delovi kocke okreću sve dotle, dok na svakoj strani Rubikove kocke ne bude samo jedna bolja. To je čak i za ljude, koji mogu da vide, prilično težak zadatak, da ne spominjemo nekoga, ko ne vidi! „On pri tome uopšte ne zna da li se približio rešenju ili se još više zapetljao. Skloni smo da kažemo, da se samo slučajnim okretanjem delova kocke ’nikada’ ne bi došlo do rešenja. Precizno rečeno, ’nikada’ je pogrešno. Ako naša ogledna osoba sa povezom preko očiju svake sekunde napravi zaokret, trajalo bi otprilike 300 puta zemaljske starosti, naime 1350 milijardi godina, dok ne bi rešila problem kocke.  Šansa da se prilikom svakog okreta dobije ista boja, stoji otprilike 1 prema 50.000.000.000.000.000.000 [50 triliona]. Otprilike je tolika šansa da se jedan od naših proteina razvio pukim slučajem. Međutim, u našim ćelijama nam stoji otprilike 200.000 različitih vrsta proteina na raspolaganju.“

Svake sekunde se u jednoj ćeliji odigravaju milioni biohemijskih reakcija. Glavna alatka prilikom tih reakcija metabolizma su enzimi, od kojih u ljudskom telu ima otprilike 2000 različitih. Pristalica teorije evolucije bi kod ovih podataka odavno prigovorio, da je primer sa ljudskim telom irelevantan, jer se on pojavio na samom kraju evolucionog lanca. Kod prvih živih oblika, bakterija i jednoćelijskih organizama, koji su bili mnogo primitivniji, verovatnoća slučajnih tačnih kombinacija nije tako velika kao kod izuzetno složenog mehanizma ljudskog tela.  

Ta primedba je ipak bespredmetna. Struktura enzima je, naime, ista u svim oblicima organske materije! Enzim bakterije se može upotrebiti i u ljudskoj ćeliji, a bakterije svakodnevno dokazuju da mogu da budu aktivne u našem telu i budu sa njime u hemijskoj interakciji (npr. prilikom varenja). Mi ne znamo kako je izgledala enzimska populacija u navodnoj „prasupi“, ali znamo da danas ima najmanje 2000 različitih enzima. Da li je sve to nastalo slučajno, da li je slučaj do danas formirao 2000 enzima, tek da bi stvorio osnovnu pretpostavku za žive organizme. (Povezati tada te enzime i proteine u ćelije, sposobne za život i razmnožavanje, i organizme, je nešto sasvim drugo i dovodi neverovatnost do potpune nemogućnosti).

Ali ostanimo kod enzima. Videli smo koliko je neverovatna verovatnoća da se na Rubikovoj kocki na slepo i slučajno svi delovi podese na istu boju. Ta (ne)verovatnoća odgovara verovatnoći slučajnog nastanka jednog jedinog proteina. Ako slučajnim kombinacijama treba da nastane 2000 enzima (komplikovanije proteinske veze), ta tvrdnja -  prema Fred Hojlovom proračunu – postaje upravo smešna: verovatnoća, naime, iznosi: 1:1.040.000! Jedna 1 sa četrdesethiljada nula! Ovde bi procenjena starost univerzuma već bila prekoračena kvintilijardu puta – samo da bi se dobili osnovni gradivni elementi. Ovde još uvek ne govorimo ni o ćelijama!  

Drugi naučnici, koji su se već pozabavili pitanjem, koliko je verovatno da se atomi slučajno povežu u organske strukture, su svi došli do istog rezultata. Kvantni fizičari G. i I. Bogdanov su npr. napravili sledeći proračun: da bi se aminokiseline i molekuli azota  povezali i pukim slučajem formirali upotrebljiv molekul RNK, priroda bi morala da izvodi probe slučajnim kombinacijama atoma najmanje 1015 godina – da bi nastao samo jedan jedini molekul RNK. To je period, oko stohiljada puta duži nego danas pretpostavljeno trajanje univerzuma!

Nemački biofizičar Manfred Ajgen je tom računskom zadatku prišao sa druge strane i njegov rezultat je za teoriju evolucije bio još pogubniji: da bi se slučajnom kombinacijom napravio jedan jedini molekul sa 1000 gradivnih elemenata, morale bi se isprobati 10600 različitih varijanti. Postoje proračuni da čitav univerzum (procenjeni radijus od 10-15 milijardi svetlosnih godina) može da primi samo 10102 proteinskih molekula.

Impresivnu računicu je izveo američki fizičar Ričard L. Tompson. On je 1977. objavio knjigu pod naslovom "Demonstration by Information Theory that Life Cannot Arise from Matter". Želeo je da izračuna koliko je velika verovatnoća da je „prva“ populacija živih bića nastala slučajnom kombinacijom atoma. Posmatrao je samo najstarije fosile poznatih živih bića, iako se mora pretpostaviti da je tada bilo mnogo više živih bića pored onih, čiji su fosili preostali. Kako naslov knjige već odaje, on je informatičko-teoretskim proračunom korak po korak demonstrirao da je ta verovatnoća ravna nuli.

Ričard L. Tompson piše: „Moje izvođenje dokaza ima tu osobenost da odgovara na argument teoretičara evolucije, koji kaže da su pojedinačni koraci razvitka života iz materije doduše neverovatni, ali bi ipak bili mogući ako bi nam na raspolaganju stajalo ogromno trajanje geološkog vremena. Ovi proračuni pokazuju da nijedan period, čak ni od milijardi milijardi godina, nije dovoljan da se nastanak života iz materije putem slučaja i prirodnih pogodaka učini verovatnim. Naprotiv, ovi proračuni pokazuju da je verovatnoća materijalnog nastanka života – čak i ako bismo prihvatili x puta veću pretpostavljenu starost Zemlje od 4,5 milijardi – kreće u oblasti od 64-80.000, dakle, nezamislivo mala verovatnoća [0,0000… 80.000 nula iza zareza!]. To znači da se čitava istorija Zemlje morala odigrati oko 6.480.000 puta, da bi ta verovatnoća, da nastanu samo složena živa bića (organska tela živih bića), postala verovatna. Ovi brojevi se približavaju intuitivnom uvidu da je organska evolucija jedna nemogućnost.“

6. DLAKA U PRASUPI
Postoji samo malo indicija iz ranog perioda (Zemlje) o razvitku temperature, ali od perioda pre 400 miliona godina postoji dovoljno fosila, koji omogućavaju dobre procene. Sa klimom se menjao i život – oboje je uticalo jedno na drugo. Prvo su se tokom miliona godina iz prasupe razvili jednostavni organizmi, kao što su alge, stromatoliti i meduze. ... Tek je stalni gasni omotač oko Zemlje omogućio trajno postojanje života izvan.“ ("Spektar nauke" 1995.)

Apsurdnost osnovne pretpostavke, na kojoj se zasniva teorija evolucije, postaje još očiglednija, kada se razmotri naredni korak u tom sledu misli: kako slučaj zna da je upravo jedna određena kombinacija „korisna“, t.j. organska? S obzirom na ogromni broj anorganskih kombinacija ta jedina „korisna“ kombinacija bi se odmah raspala i ponovo postala nekorisna. Slučajno nastala organska kombinacija bi u „prasupi“ morala da se suoči 50.000.000.000.000.000.000 anorganskih kombinacija. Kakva snaga bi upravo tu kombinaciju izdvojila, konzervirala i dalje kombinovala?

Šta je uopšte „korisno“? U tom trenutku još uvek ne postoji život i atomi ne znaju da danas postoji univerzum sa bezbrojnim živim bićima. Kako su onda znali da moraju da se povežu upravo na taj jedinstven „stvaralački“ način? 

Možemo poverovati u sve te apsurdne nelogičnosti, ali još nismo došli do najveće i konačne logičke pogreške. Da bismo u potpunosti razumeli razmere ove logičke pogreške moramo malo proširiti temu.  

Ne postoji nikakva razlika između atoma ugljenika u krečnjačkoj steni i atoma ugljenika u našem telu, između gvožđa u našem telu i gvožđa u gvozdenoj ringli na našem šporetu, između atoma vodonika u našem telu i vodonika u moru. Sve (oko dvadeset) vrste atoma organske materije se mogu naći u prirodi. 

Svi atomi,  koji čine organske veze u našem telu, su, dakle, lako dostupni. Kada bi život i živa bića bili samo kombinacija atoma, naučnici bi davno morali biti u stanju da proizvedu makar najprimitivnije oblike „žive materije“, npr. neki mikrob, neku algu ili barem seme, koje bi, pošto bi ga posadili, stvorilo živo biće (biljku).  – To je odavno uspelo, tvrdi se.

Početkom pedesetih godina objavljen je veliki „trijumf“ nauke: biohemičar Stenliju Mileru i Haroldu Uraju sa Biohemijskog instituta Kolumbija-Univerziteta je uspelo da u laboratoriji proizvedu „život“. Oni su želeli da u skladu sa „duhom vremena“ tadašnje nauke jednom zauvek dokažu da su se svi živi oblici postepeno razvili iz neživih hemijskih supstanci. Pri tome su pošli od špekulativne pretpostavke, da se atmosfera mlade Zemlje pre 3 do 4 milijarde godina sastojala od hemijskih supstanci, kao što su metan, amonijak, ugljen-monoksid, ugljen-dioksid i azot. U tom hipotetičkom trenutku vremena i toj hipotetičkoj atmosferi tek ohlađena Zemlja bi trebalo da je bila prekrivena vodenim i muljevitim okeanima, takozvanom prasupom. Iz uskomešane unutrašnjosti Zemlje su stalno izbijali vulkani, a u naelektrisanoj atmosferi munje su proizvodile električnu energiju.  


Miler i Uraj su u jednoj staklenoj kugli pomešali sve pomenute supstance i izložili je visokom električnom naponu i snažnom zračenju (npr. ultraljubičastom svetlu), što je dovelo do iznenađujućeg rezultata: obrazovali su se „organski“ molekuli, među njima aminokiseline, osnovni gradivni elementi proteina i nukleotidne baze, osnovni gradivni elementi DNS.

Danas, više od četrdeset godina kasnije, vlada neobično ćutanje. Čovek je doduše uspeo da sintetički proizvede aminokiseline i nukleotidne baze, ali je morao brzo da shvati da ti gradivni elementi nemaju nikakve veze sa fenomenom „života“. Ti sintetički proizvedeni molekuli su, naime, još uvek bili mrtva materija, jednostavno mrtva „organska“ materija! Zbog toga se nisu povezivali u složenije oblike, a čak i da su se povezali, i dalje bi ostali mrtva organska materija – kao što se i leš doduše sastoji od organske materije, ali ipak ne živi. U ekstremnom slučaju bi naučnicima, dakle, uspelo da od tih osnovnih gradivnih elemenata sintetički proizvedu jednoćelijski organizam, ali avaj: samo jednoćelijski leš!

Time dolazimo do najvažnije tačke: Kombinacija organske materije ne proizvodi živo biće, već samo mrtvu organsku materiju. Jer materija je uvek „mrtva“, pa i organska!

Rezimirajmo: već i slučajni nastanak atoma iz materije prvobitnog praska nije verovatan. Slučajan nastanak aminokiselina iz atomskih veza nije verovatan. Slučajan nastanak enzima aminokiselina je ne samo neverovatan, već nemoguć. Slučajan nastanak živih bića iz organske materije je nemoguć, jer materija – pa i organska – jeste i ostaje mrtva. Život i svest ne potiču iz kombinacije atoma i molekula. Onaj ko to tvrdi, bi u laboratoriji morao da proizvede ne mrtve organske atomske veze, već živa bića. Četrdeset godina posle prve sintetičke aminokiseline naučnici se ni za korak nisu približili stvaranju života – iz jednostavnog razloga, jer život nije proizvod materije.  

Tvrdnja, da su atomi nastali iz nekog prvobitnog praska i da su zatim stvorili organsku materiju i živa bića, je neodrživa. Ili, da to jasno i nedvosmisleno kažemo: verovanje u prvobitni prasak i evoluciju je materijalistička, besmislena glupost.  Naše buduće generacije će se iskeno stideti, što su njihovi preci pre dvestotine godina veovali u tako nešto – interesantno, upravo tokom onih dvesotine godina, kada je čovečanstvo bilo neodgovornije i destruktinvije nego ikada ranije! Ova veza neizbežno pada u oči.

7. CELINA JE VIŠE OD ZBIRA SVOJIH DELOVA
Nastanak proteina i enzima po sebi nema ništa sa nastankom živog bića. Proteini i enzimi nisu sastavni delovi života, već sastavni delovi leša, mrtve organske materije. Sintetički proizvoden proteinski lanac je mrtva organska materija i milioni proteinskih lanaca su još uvek mrtva organska materija. U mrtvom telu su svi te elementi takođe sadržani, ali više nisu u stanju da rade zajedno na onaj način, kako je to bio slučaj za vreme „života“ (pre smrti tela). To pokazuje da nisu proteini i enzimi ti, koji omogućavaju život, već da je suprotno slučaj: život – svest – drži telo na okupu. Kada svest više nije prisutna u telu, telesna struktura propada i mikroorganizmi i bakterija preuzimaju prevlast. Ta živa bića su postojala u telu, dok je ono još bilo „živo“, ali je neka tajanstvena životna sila držala te mikroorganizme u šahu i koordinirala ih tako da su služili životu čitavog tela. Telo po sebi očigledno nema tu moć, jer inače ne bi istrulilo kao leš – ili bi telo moralo da istruli još tokom života. Apsurdnost obe ove varijante pokazuje da materijalno telo zavisi od te životne sile, koja tako ne može biti samo deo tela. Čim životna sila napusti telo, ono se raspada. Šta, dakle, napušta telo u trenutku smrti? Šta telo održava tokom „života“? Šta je razlika između „živog“ tela i „mrtvog“ tela?

Organski osnovni gradivni elementi nisu, dakle, u stanju da se sopstvenom snagom povežu u više strukture ili da te više strukture makar održe. Kako (da i ne spominjemo pitanje zašto) bi te elementarne kombinacije trebalo da se povežu u komplikovane oblike?

Do sada smo govorili samo o gradivnim elementima organske materije. Ti gradivni elementi (proteini, enzimi, molekuli) se tek moraju spojiti u pojedinačne ćelije i tela i to žive ćelije i tela. Svako živo telo – ne samo telo jedne mikroskopske ćelije – nije samo zbir proteina i enzima. Jer od kog stepena kombinovanosti mrtve organske aminokiseline počinju da „žive“? U svakom telu vlada nadmoćni red, koji omogućava da se organele (organi jedne ćelije) uopšte funkcionišu. To ostaje još složenije kada se ćelije sa svoje strane povežu u tela. Tela nisu samo zbir ćelija, ćelije nisu samo zbir organela, organele nisu samo zbir proteina i enzima, a one nisu samo zbir atoma, takozvane „mrtve“ materije. Celina je uvek više od prostog zbira sastavnih delova. Celina uvek sadrži jednu nadmoćnu strukturu, koja  nije svojstvena pojedinačim sastavnim delovima.

Nije, dakle, organska materija ta, koja je jednom stvorila život i svest, već je nematerijalna životna sila ta, koja formira telo. Jednostavan dokaz za to je da se telo raspada, kada te sile više nema. Više nije prisutna. 

U sledećem poglavlju ćemo videti da postoje hiljade ljudi, koji su već iskusili da svest ne zavisi od tela, već može da postoji potpuno nezavisno od njega. Telo je smrtna ljuštura besmrtnog, nematerijalnog individualnog bića, čiji simptomi su svest i životna sila.

Iskustva bliske smrti, vantelesna opažanja, astralna putovanja, sećanja na ranije živote, postojanje ne-fizičkih bića – sve te obimno dokumentovane realnosti materijalistički naučnici uz ogromnu aroganciju jednostavno sklanjaju sa stola: „To je samo uobrazilja, izazvana flukutacijom moždanih talasa, nedostatkom kiseonika ili neurološkim smetnjama.“

Ako i jedan od spomenutih fenomena postoji, to bi bilo još jedno pobijanje materijalističke teorije prvobitnog praska i evolucije, jer njihova glavna paradigma kaže da je svako živo biće samo kombinacija materije i ograničeno samo na vidljiva materijalna tela. Postojanje van tela bi te materijalističke teorije neopozivo pobilo kao laži.  

Kao što ćemo videti, spomenuti fenomeni su toliko mnogobrojni i uverljivo dokumentovani, da svaki materijalistički prigovor zakazuje. Jedan od prvih naučnika, koji je uočio revolucionarne konsekvence „paranormalnih“ fenomena, je bio Volfgang Pauli, jedan od pionira kvantne fizike. On je 1961. pisao: „Ukoliko na tom još uvek kontraverznom polju vančulne percepcije budu  neopozivo bili potvrđeni pozitivni rezultati, to bi moglo voditi do danas nesagledivog razvitka.“

3 коментара:

  1. Slično ovom naslovu CELINA JE VIŠE OD ZBIRA SVOJIH DELOVA, čula sam skoro:

    Džordž Kantor: definicija beskonačnosti - beskonačan je onaj zbir od kojih je bar jedan od sabiraka jednak celom zbiru. Ako delimo jednu jedinicu na beskonačan broj delova, pa svaki taj beskonačni deo takođe možemo da podelimo na beskonačan broj delova. Otuda sledi: cela jedinica je jednaka svakom pojedinačnom delu jedinice, jer je celina beskonačnosti kao i svaki deo te celine, jer je beskonačnost jednaka beskonačnom.

    Komplikovano za razumeti. Ali, ono što me potseća na ovu matematičku paradigmu se odnosi na večnost. Sve je večno. Materija se samo pretvara u drugačiji oblik. Čovek je večan. Posle smrti njegovo materijalno telo truli i pretvara se u drugi oblik materijalnosti koji ostaje u zemlji, a duh koji nas pokreće i čini da smo životno aktivni ostaje i dalje večan. Šta se dešava sa dušom to niko pouzdano ne zna izvan oblasti ezoterije. Nauka se još sa tim bakće. Ali ona je, kako kažu načnici, svetlosno biće koje moguće egzistira i posle smrti u drugačijem obliku.

    Kažu: svako biće, oblik života, bio materijalan ili nematerijalan, jer ti oblici zajedno egzistiraju, su samo matematički obrasci - odnosi određenih oblika energija, te nematerijalne životne sile koja određuje materijalne oblike živim. I rozenkvarc i žad su živa bića prvog denziteta. Zemlja sama je biće koje je arhetip majke. itd....

    Možete poslušati zanimljivu emisiju:
    http://www.youtube.com/watch?v=nwFRkC7jAjg

    Pozdrav

    ОдговориИзбриши
  2. Анониман2. јун 2012. 04:46

    Hvala yos lednom na vasem pozrtvovanjem sto prevodite sve ove stvari sa velikom razumevanjem i strucnostu,,,
    I zapitao bih vas dali postoji mogucnost oko daljih prevoda knljige Morisa Nicola :

    Psiholoskih komentara na ucenju Gurdjieffa i Ouspenskog,,,

    Puno vas pozdravljam,,, Ljube

    ОдговориИзбриши
  3. Hvala, Ljube!
    Postoji, pogotovo Nikola. Jedino, trenutno bih želela da nešto istražim i sama sastavim.

    Inače, Osho o Nikolovim „Komentarima“: „The Commentaries of Nicoll are vast. I don′t think anybody reads them. Thousands and thousands of pages, but if one takes the trouble one is immensely benefited. Nicoll′s Commentaries should be considered as one of the best books in the world."

    Pozdrav!

    ОдговориИзбриши