28. 12. 2015.

PARABOLA O SEJAČU - V DEO

SADA dolazimo do druge kategorije. Prva kategorija predstavlja čoveka, koji je u najvećoj meri utemeljen spolja – čovek čula. Druga kategorija je u većoj meri pomerena ka unutra. Svaka kategorija leži sve dublje i dublje unutra, to jest, sve više i više vertikalno. Druga kategorija je na sledeći način opisana u Jevanđelju po Mateju:

„A druga padoše na kamenita mesta, gde ne beše mnogo zemlje, i odmah iznikoše; jer ne beše u dubinu zemlje. I kad obasja sunce, povenuše, i budući da nemahu žila, posahnuše.“

Pokušajmo da razumemo ovu kategoriju Čoveka u odnosu na sejanje semena ezoterijskog učenja u čovečanstvo. To su ljudi koji poseduju određenu vrstu magnetnog centra, kako je objašnjeno kasnije. Pogledajmo ipak prvo kako je Hrist interpretirao ovaj deo parabole:

“A na kamenu posejano to je koji sluša reč i odmah s radosti primi je, ali nema korena u sebi, nego je nepostojan, pa kad bude do nevolje ili ga poteraju reči radi, odmah udari natrag.“

Na prvi pogled čini se da je ovde opisan čovek koji se suočava sa teškoćama u ezoterizmu, ili u sebi ili u samom učenju – to jest, on je osoba koja ne može da radi na sebi i koja ne može da radi sa drugima i da podnosi njihove neprijatne manifestacije. Kada se sledi neko ezoterijsko učenje, prvo se proučavaju ideje ezoterizma; tada sledi primena tih ideja na sebe: i za tim će neminovno slediti uviđanje čovekovih ličnih teškoća. Ukoliko čovek dođe dotle, on će shvatiti da njegove teškoće ne prouzrokuju drugi, već da one leže u njemu samom. Ukoliko ne postane nasilan ili depresivan, moći će da prođe dalje, jer će moći da nađe snagu da nastavi, umesto da je troši na žalbe, pronalaženje grešaka i uvređenost.

Međutim, ta druga kategorija znači više od nedostatka entuzijazma. U dubljem značenje čovek posejan na kamenita mesta jeste čovek koji sledi samo znanje. On je čovek koji radi samo na liniji znanja. Morate da radite (to znači da uložite napor) da biste uneli znanje o ezoterijskim idejama u svoj um. To otvara nove veze. Međutim, takođe morate da radite na biću – na sebi, na onoj vrsti čoveka kakav jeste. Ukoliko ste nasilan čovek, morate raditi na tome. Ukoliko ste mrzovoljan čovek, morate raditi na tome. Ukoliko hranite sebe negativnim emocijama, to morate promeniti i tako dalje. Čovek, koji radi samo na strani znanja, jeste jedno-stran. Kada nastupe teškoće, on se lomi. Zna, ali ne može da čini. Zašto ne može da čini? Zbog toga što je nivo njegovog bića, vrsta čoveka kakva on jeste, daleko ispod nivoa njegovog znanja. To je čovek, na koga se misli u paraboli. To je čovek posejan na kamenitom tlu. Stene, kamenje, u jeziku parabola, označava znanje – odnosno, znanje o istini ili istinu samu. Stena vremena označava Večnu istinu. Pod istinom se podrazumeva znanje ezoterizma – ne uobičajene životne istine, već specijalnu istinu koja se odnosi na transformaciju Čoveka – to jest, ezoterijsku istinu. Obično znanje ne transformiše vaše biće. Međutim, ni to specijalno znanje to ne čini, ako ga ne primenite – na sebi. Jer vi sami ste predmet tog znanja, vi ste eksperiment.

Čovek, koji poseduje izvestan magnetni centar, primiće znanje ezoterizma sa radošću. On želi da čuje sve o tome i poredi ga sa drugim ezoterijskim idejama koje je proučavao. Međutim, kada treba da ga primeni na sebi, budući da nema emocionalno korenje, on vene i bledi. Znanje mora postati emocionalno da bi uticalo na nas. Ezoterijske ideje moraju dotaći naš emocionalni deo, da bi uticale na nas. Čovek iz parabole želi da zadrži znanje i nalazi zadovoljstvo u tome što zna Istinu. On je teoretičar. Može da čuje reč, ali ne može da čini: čak i ne pokušava. On voli da sluša o novim ezpterijskim idejama, ali to ostaje samo u umu. Njegov magnetni centar je samo u oblasti znanja. Kada ’grane sunce’ – to jest, kada nastupe progon i nevolje – on je slab. On ne može da se suoči sa unutrašnjim teškoćama, svojom negativnošću, svojim sumnjama, svojim unutrašnjim progonom i nevoljama i tako ne može da se bori za ezoterizam u sebi i ne može da donese plod. To je druga kategorija. Neobično je posmatrati ljude ove kategorije, kako idu od učitelja do učitelja, kako sad radosno prihvataju ovo, a tada čujete da su sa istim entuzijazmom prihvatili nešto drugo. U razgovoru sa njima pronaći ćete samo gomilu neobičnih zalogaja znanja, često veoma izmešanih i bez ikakve praktične primene. Oni su zainteresovani samo za prikupljanje određenih vrsta ideja, ali ne osećaju dubinu tih ideja niti svoj odnos prema njima i čim stvari postanu teške, oni ih napuštaju i prihvataju neke druge ideje. To nije mnogo više od obične mentalne radoznalosti za ezoterizam. Čitava stvar kod njih je i dalje spoljašnja, ne u onoj meri kao kod prve kategorije, već spoljašnje-unutrašnja. Ukoliko se susretnu sa učenjem koje im daje lični šok, osećaju se uvređeni. To je značenje fraze pa kad bude do nevolje ili ga poteraju reči radi, odmah udari natrag.’ (stih 21). ’To stumble’ (σκανδαλίζω) na grčkom znači biti uvređen, biti sablažnjen. Čovek postaje negativan, sažaljeva sebe, govori loše stvari, ne može da vidi vezu između onoga što je naučio i toga kako se ponaša.

Kao što je rečeno, Stena vekova na jeziku parabola znači Večna istina. Setićete se da je Hrist svom učeniku Simonu promenio ime. Nazvao ga je Petar, što na grčkom glasi petros (πετρος) u značenju ’kamen’ ili ’stena’. O Petru Hrist kaže: „Na ovoj ću steni izgraditi svoju crkvu“ (Matej, XVI.18). Petar je imao znanje i mogao je da ga se seti. Međutim, još uvek nije bio emocionalan i Hrist mu je rekao da nema veru i da će ga poreći. Budući da je bio samo čovek od znanja, mada sposoban za dublje razumevanje, Hrist je morao da ga nauči šta znači oproštaj. Iz tog razloga dve parabole o oproštaju odnose se na Petra, jer je čovek, koji je utemeljen samo u istini, grub i nemilosrdan. On nikome ne oprašta. Zbog toga je rečeno da je Petar plakao nakon što je porekao Hrista. Plakao je jer je Hristovo učenje u tom trenutku postalo emocionalno. On ga više nije video samo kao znanje. Ono što je bilo intelektualno, prodrlo je do emocionalnog nivoa u njemu. Video je razliku između onoga što zna i onoga što jeste. Umesto da samo zna, počeo je da razume. Aluzija na Petra, koja je ovde napravljena, povezana je samo sa značenjem stene ili kamena na jeziku parabola i tako sa značajem promene Simonovog imena u Petar – to jest, kamen ili stena. Ne kažem da je Petar pripadao drugoj kategoriji ljudi u Paraboli o sejaču, jer kada ’su nastupile nevolje i progon’, on je imao koren u sebi. Međutim, na početku je verovao samo preko svog učitelja, a ne i iz sebe. Stena reprezentuje primitivni nivo Istine, koja ne gasi žeđ. ’Gladni i žedni’ se često spominju u Bibliji. Kaže se da je čovek bez znanja istine žedan. Stena ne može da ugasi tu žeđ. Potrebno je udarcem izvući vodu iz stene, kako je to učinio Mojsije. Hrist kaže da čovek koji veruje nikada ’neće biti žedan’. U Knjizi proroka Amosa rečeno je da glad dolazi u zemlju i izričito je objašnjeno da to nije ’glad za hlebom, niti žeđ za vodom, već za slušanjem reči Božje’ (Amos VIII.11). Jasno je van svake sumnje da sve te reči, glad, zemlja, žeđ, predstavljaju psihološke odrednice, a ne iscrljuju se u doslovnom značenju. U narednom odeljku nedostatak istine je reprezentovan kao glad i žeđ. ’A ne gledaju na dela Gospodnja i ne vide rad ruku Njegovih. Zato se narod moj odvede u ropstvo što ne znaju, i koje poštuje gladuju, i ljudstvo njegovo gine od žeđi. Zato se raširio grob i razvalio ždrelo svoje preveć, i sići će u nj slava njegova i mnoštvo njegovo i vreva njegova i koji se vesele u njemu.’ (Isaija, V.12-14).

Nedostatak poznavanja Istine – psihološko stanje – predstavljeno je u slikovitom jeziku parabola kao oskudica i nedostatak vode, ispoljeno u vidu telesnih stanja.

21. 12. 2015.

PARABOLA O SEJAČU - IV DEO

Sada treba da razmislimo o neobičnoj ideji da su ljudi različito posejani po zemlji u svetlu Parabole o sejaču, kako je preneta u Jevanđelju po Mateji. Ponovo ću citirati prvi deo parabole:

„Gle, iziđe sejač da seje. I kad sejaše, jedna zrna padoše kraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ih;“ (u engleskoj verziji „on the way side“ u nemačkoj „an den Weg“).

Nakon što Hrist odgovori na pitanje svojih učenika zašto govori u parabolama i da je njima dato da razumeju tajne Kraljevstva nebeskog, ali ne mnogima, on kaže: 

„Vi, dakle, čujte priču o sejaču. Svakome koji sluša reč o carstvu - a ne razume - dolazi zli i otima što je posejano u njegovom srcu; to je kraj puta posejani.“ (Matej, XIII.18-19).

Poslednja rečenica je neobična. ’To je kraj puta posejani.’ („This is he that was sown by the side“). Neobična je jer implicira da je Čovek na različit način posejan u život. To jest, ljudi nemaju iste mogućnosti da razumeju ezoterizam. Hrist je već rekao da mnogi ne mogu da razumeju misterije Kraljevstva nebeskog, ali da njegovi učenici mogu, jer im on kasnije kaže: „A blago vašim očima što vide, i ušima vašim što čuju.“ (stih 16).
I to se, naravno, ne odnosi doslovno na oči i uši, na prave čulne organe. Oči znače unutrašnji vid uma a uši osluškivanje emocija – to jest, emocionalno razumevanje – jer samo um može da vidi istinu neke stvari a samo emocionalni centar njenu vrednost i dobrotu. Međutim, u svojoj interpretaciji parabola Hrist proširuje tu ideju rekavši da samo neki od mnogih mogu da razumeju i slede njegovo učenje i definiše šest klasa ili kategorija ljudi. Prva kategorija su oni koji čuju Reč – to jest, učenje i ideje ezoterizma i ideju o svesnom čoveku i ideju o samo-evoluciji do stepena pod nazivom Kraljevstvo nebesko, koje predstavlja svestan krug čovečanstva – i ne razumeju ništa.  Njihove oči i uši su otvorene za život, za svet, za stvari čula – to jest, intelektualno i emocionalno oni poznaju samo svet. I to nije njihova greška, jer je rečeno da je takav čovek ’onaj koji je posejan kraj puta’. Takav čovek je potpuno u životu. On je ’zalepljen za svoja čula’, kako je to izraženo u grčkom učenju Sokrata, i ideje koje izlaze iz okvira čula za njega su nedostupne, jer on može da razmišlja samo prirodno, doslovno u terminima objekata. Ta tačka je kasnije naglašena u jeziku parabola koji proučavamo, u verziji koju daje Luka (VIII.5): „Iziđe sejač da seje seme svoje; i kad sejaše, jedno pade kraj puta, i pogazi se, i ptice nebeske pozobaše ga.“  

Uočićete da je ovde još jedna rečenica dodata istom odeljku koji je dat i u Jevanđelju po Mateji. Seme je palo kraj puta i ’bilo izgaženo stopalima’ (u engleskoj verziji „underfoot“). Porazgovarajmo o značenju reči ’pod stopalima’ (underfoot). Stopalima čovek dotiče spoljašnji svet, koji se opaža čulima i na jeziku parabola on reprezentuje u najvećoj meri prirodni, doslovni, spoljašnji nivo zasnovan na čulima u čovekovom umu – to jest, onaj deo uma koji razmišlja direktno iz tog izvora. Ritual pranja nogu sa jedne strane znači očistiti prirodni um od obmane čula – to jest, od pojavnog, od života kakav se prikazuje čulima. U Jevanđelju po Jovanu, XIII.14, pošto je oprao noge učenicima zapisano je da je Hrist rekao: ’Kad ovo znate, blago vama ako ga izvršujete.’

„Kad dakle ja oprah vama noge, Gospod i učitelj, i vi ste dužni jedan drugom prati noge. Jer ja vam dadoh ugled da i vi tako činite kao što ja vama učinih. Zaista, zaista vam kažem: Nije sluga veći od gospodara svog, niti je poslanik veći od onog koji ga je poslao. Kad ovo znate, blago vama ako ga izvršujete.”

Međutim, ukoliko čovek ne može da misli i razume nezavisno od dokaza, koje mu pružaju njegova čula, on ne može da očisti svoj prirodni um. On tada niti može da razmišlja niti da razume bilo šta o idejama ezoterizma. Morate uvek imati u vidu da ezoterizam počinje od nečega što spoljašnja čula ne mogu da nam pokažu, naime, od nevidljivog sebe. On ne započinje posmatranjem spoljašnjeg sveta, već samo-posmatranjem, od nevidljivog sveta u sebi. Verujem da bi bilo veoma dobro ako biste pokušali da uočite na šta se ovde misli i da jasno razumete da posmatrati sebe nije pitanje fizičkih očiju ili ušiju ili dodirivanja sebe, već unutrašnja stvar. Kada Hrist kaže: „Carstvo Božije neće doći da se vidi.“ (Luka, XVII.20), on misli da to nije nešto spoljašnje, nešto što se može opaziti fizičkim čulima, već unutrašnje – naime stepen unutrašnje evolucije iznad nas i u nama na vertikalnoj skali mogućeg bića – a početak toga je posmatranje sebe u svetlu ideja i učenja ezoterizma. Jer tada ćete početi da shvatate zašto za vas, takve kakvi jeste, Kraljevstvo nebesko nije dostižno i da je neophodan veliki rad na sebi tokom veoma dugog perioda pre nego što bude moguće i sanjati da se ono dosegne. Koliko smo samo daleko od Kraljevstva nebeskog! Ali koliko je divno kada počnemo da vidimo put do njega! To je ono što ezoterijske ideje mogu da pokažu svakome ko to traži i ceni. Kako je divno razumeti da mehanička dobrota ne može voditi do njega, ništa više nego mehanička zloća. Kako je divno kada počnemo da razumemo da to znači raditi protiv sopstvene mehaničnosti.

Vratimo se frazi „izgaziti stopalima“. Ako uzmemo stopalo kao prirodni nivo čoveka, nivo doslovnog razumevanja, na kome on stoji na zemlji, moguće je sagledati značenje fraze ’kraj puta’. Seme je palo kraj puta i bilo izgaženo stopalima. Šta je ’put’? Psihološki, to je mesto na kome se odvija saobraćaj života u vama. Tu su sve vaše mehaničke misli. To je vaša mehanička strana, mehanički deo vas okrenut životu, čulima. Za taj mehanički deo – to jest, za deo koji gotovo automatski deluje iz života – nemoguće je da razume ezoterijske ideje. Ukoliko te ideje padnu na taj mehanički deo, one padaju ’kraj puta’. Padaju na pogrešno mesto u čoveku – mesto koje je korisno za život, ali beskorisno za samo-razvoj. Dopustite mi da vas podsetim: čovek mora biti u stanju da razmišlja u različitim kategorijama. On mora da razmišlja o svojim životnim pitanjima. Mora da razmišlja o ezoterijskim idejama. Međutim, ne sme da u istoj kategoriji razmišlja o životnim pitanjima i idejama ezoterizma. On mora da zna i da vidi da se one razlikuju u kvalitetu. Ukoliko nije u stanju da vidi da se one razlikuju, onda ne poseduje magnetni centar. Ezoterizam znači biti u životu, ali ne od života. Njegov izvor nije u životu. Kada bi bilo tako, on ne bi mogao da vas uzdigne iznad života – iznad mehaničnosti. Kako nešto, što potiče iz života, može da vas uzdigne iznad života? Ezoterizam je konopac – iznad života. Magnetni centar omogućava čoveku da napravi razliku između uticaja života, stvorenih u sferi života i uticaja koji dolaze od svesnog čoveka, izvan života. Čovek na primer mora biti u stanju da napravi razliku između fudbalskih novosti ili vesti o ratu i ezoterijskih ideja i da ne dopusti da one jedne druge osporavaju ili uništavaju. Ukoliko ne posedujete osećaj za skalu – a osećaj za skalu je jedan od znakova posedovanja magnetnog centra – tada će sve biti kontradiktorno, jednostavno zato što niste postavili stvari tamo gde pripadaju. To jest, nemate osećaj za vertikalni krak krsta, koji reprezentuje različite nivoe i različite kategorije – ukratko, više i niže i tako, svesnije i mehaničnije u vama. Setite se da, ukoliko želite da budete u svesnijim delovima sebe, tamo dospevate pomoću usmerene pažnje, da počnemo od toga. Čitava ideja ezoterizma je prvo da nas učini prisutnijim, svesnijim onoga što mislimo i osećamo i činimo. Cilj toga je da živimo u svesnijim delovima, koji su kod većine ljudi potpuno ili gotovo nenaseljeni. Samo-posmatranje je čin unutrašnje pažnje. Cilj ezoterizma je da nas uzdigne na vertikalnoj skali bića. Prema tome, magnetni centar je nešto što čoveku daje prvi osećaj stvari iznad i stvari ispod ili stvari, koje su u većoj meri unutrašnje i stvari koje su više spoljašnje i povezuje ga sa idejom o vertikalnoj skali stvari. Jer vertikalno je unutrašnje i što više nešto stoji na vertikalnoj skali, to dublje leži u čoveku. To je nalik maloj mašini u njemu, koja se kao lift pomera gore-dole. Čovek sa magnetnim centrom zbog toga ne samo da će razumeti doslovno i prirodno, već će uhvatiti i značenje koje leži iznad tog doslovnog i prirodnog nivoa. To jest, on će razumeti unutrašnje značenje, koje je odvojeno od spoljašnjeg značenja. To je početna tačka svega ostalog u čovekovoj evoluciji i ukoliko čovek ne poseduje tu malu mašinu, onda je jedan od onih koji su posejani u svet, onih koji, kada čuju ideje ezoterizma, neće učiniti ništa od njih. Prvoj klasi ljudi, dakle, pripadaju oni koji nemaju magnetni centar. Izričito je rečeno da su
’posejani kraj puta’. U Lukinoj verziji to je još jače naglašeno. Hrist je ovde prikazan kako o prvoj kategoriji kaže sledeće: „A priča ova znači: Seme je reč Božija. A koje je kraj puta to su oni koji slušaju, ali potom dolazi đavo, i uzima reč iz srca njihovog, da ne veruju i da se ne spasu. (Luka VIII.11-12). Obratite pažnju na poslednju rečenicu ’da ne veruju i da se ne spasu.’ Šta to znači? Ne mogu svi biti spaseni.

Pieter Brueghel the Elder "Harbour Scene with Christ Preaching"


’Reč Božija’ je učenje ezoterizma – to jest, učenje o načinima samo-evolucije - o čemu morate razmišljati i što morate činiti da biste u sebi evoluirali do nivoa svesnog čoveka ili Kraljevstva nebeskog.

Ovde morate razumeti značenje jedne analogije. To je drevna hermetička izreka: ’Kako gore, tako dole.’ To znači da sve podleže zakonima koji vladaju u čitavom stvorenom univerzumu. Ono što postoji na velikoj skali, pronaći ćete reprezentovano na maloj. Kako gore, tako dole.

Postoji analogija sa ljudskim telom. Ljudsko telo po sebi reprezentuje ideju o svesnom i mehaničkom čoveku. Ćelije mozga, tako zatvorene i izolovane, predstavljaju svesni krug ćelija u odnosu na ostatak tela. One su besmrtne u smislu tela. Sada, kada bi sve ćelije tela pokušavale da postanu ćelije mozga – to jest, da evoluiraju na nivo ćelija mozga – telo bi bilo uništeno. Ne bi više bilo u stanju da bude telo i da vrši sve svoje funkcije. Međutim, nekoliko ćelija od milijardi i milijardi ćelija, koje čine ljudsko telo, mogu da pobegnu a da ono ne bude dezintegrisano. To jest, izvestan broj ćelija tela mogu da postanu ćelije mozga, a da pri tome ne dođe do narušavanja funkcije tela kao celine. Isto važi i za život Prirode koja je veliko telo. Određene ćelije u njoj – to jest, u ovom slučaju, ljudska bića – mogu da pobegnu od njenih zakona, a da ne bude narušena njena opšta funkcija i svrha. Ukoliko razmislite, videćete šta to znači. Ovde se može dodati još jedna stvar. Broj onih, koji u svakom trenutku mogu početi da beže od služenja prirodi, veći je od onih koji to pokušavaju da urade. To je misao koja čoveku pomaže da razume situaciju.

U suprotnom, ljudi, kada po prvi put čuju ovo objašnjenje, a ne pokušaju da vide njen pravi značaj, skloni da kažu da to nije pravedno ili fer. Znam da će i neki od vas reći nešto kao: ’U odeljku citiranom iz Lukinog Jevanđelja on kaže da je đavo došao i ukrao seme, da ne bi poverovali i spasli se. Čini se da neka zla sila sprečava ljude da se probude. To izgleda nekorektno i nepravedno itd.’ Pokušaću da dam odgovor na to. U verziji po Mateji đavo se naziva nečastivi (the evil one), a u samoj paraboli je rečeno da su ptice pozobale seme. Kao što je ranije rečeno, ptice u ovom slučaju označavaju pogrešno mišljenje ili loše mišljenje. Ukoliko čovek razmišlja na pogrešan način, ukoliko misli loše, kako može da razume učenje ezoterizma? On sam je đavo. On sam je nečastivi. Zamenimo sada ideju o đavolu idejom o mehaničnosti. Ako čovek razmišlja mehanično, on ne može da primi ideje ezoterizma. U mehaničkim delovima čoveka ’ptice će pozobati seme’ – to jest, uništiti ga. Čitava stvar je u tome da se ezoterizam odvoji od mehaničkih misli, da se ceni, da se uzdigne, da se učini svetim – to jest, specijalnom stvari, svetom stvari. Zbog toga je važno učiniti neku stvar svetom – u suprotnom će pasti na pogrešno mesto u vama i biti pozobana ili izgažena. Shvatite da se ’pod stopalima’ odnosi na vaš sopstveni um. Morate svesno razmišljati o ezoterizmu i biti svesni dok o njemu razmišljate. Ne možete o njemu uvek razmišljati – u svakom slučaju ne na početku – ali ne smete dopustiti sebi da o njemu razmišljate mehanički, negativno i tako dalje. Međutim, postoje određene sile koje teže tome da čoveka zadrže u navikama – to jest, u mehaničnosti. One se kače za čoveka i nagone ljude da čine i govore i misli iste stvari uvek i uvek iznova. Iz tog razloga morate učiniti ideje ezoterizma snažnijim od ideja života, u suprotnom, pritisak života će vas zadržati na nivou doslovnog, prirodnog, čulnog i kada budete čuli o idejama ezoterizma, vi ćete ih odbiti, loše misliti o njima, biti sumnjičavi, slepi, gluvi i tako dalje. Dovoljno je samo da pokušate da drugima ispričate o ezoterizmu, da biste videli kako će ’ptice pozobati seme’. A ukoliko ste toliko poetični da mislite kako ljudi nisu istinski u stanju da razmišljaju pogrešno i da nisu istinski u stanju da misle zlo, tada mogu samo da kažem da još uvek niste počeli da posmatrate sebe i niste videli za šta ste sve vi sami u stanju.

18. 12. 2015.

PARABOLA O SEJAČU - III DEO


SVAKA reč upotrebljena u Jevanđeljima ili u opisu čuda ima posebno značenje, koje pripada jeziku što povezuje vidljive stvari sveta sa razumevanjem uma Višeg Emocionalnog Centra. Parabola je živa samo kada počiva na tom jeziku, jer je tada povezana sa višim nivoom. Sve ono doslovno, što je pravilno konstruisano u terminima tog jezika, sprovodi silu sa višeg nivoa i tako nosi život u sebi. To je osnova čuda, jer čuda se ostvaruju privlačenjem delovanja zakona višeg sveta na niži svet. To je razlog za izvođenje rituala, međutim, ritual je izgubio svoj smisao, jer da bi delovao – to jest, da bi sprovodio silu – ne samo da je neophodno emocionalno ga razumeti, već je neophodno doseći određeno emocionalno stanje. Na primer, polaganje ruku je bio ritual zasnovan na tom starom jeziku. Ruke reprezentuju moć, a polaganje reprezentuje kontakt. Međutim, pukim ritualnim činom ne može se postići ništa blagotvorno. Sam ritual ima veliki značaj. Stvari treba da budu učinjene na pravi način, da bi korespondirale sa tim jezikom, u suprotnom, nije moguće preneti silu. Najzad, u određenom smislu, isto važi i za običan jezik: ukoliko rasporedite reči na određeni način, one prenose smisao.  

To je osnova objektivne umetnosti. Parabola je primer objektivne umetnosti. Kada je pravilno raspoređena, ona prenosi stalno ili večno značenje: i svako će je razumeti tačno u skladu sa nivoom svog bića. To jest, ona će rasti u značenju, kako čovek bude rastao u svom nivou razumevanja. Na najnižem prirodnom nivou uma parabola će biti shvaćena doslovno. Izgledaće kao priča o nekom pastiru i nekom bludnom sinu i tako dalje i učenjak će istraživati, pokušavajući da utvrdi na koga se istorijski odnosi ta priča. Dovoljno je samo pročitati novije komentare uz Novi zavet da bi se razumelo koliko doslovno se može shvatiti sve u Jevanđeljima. U davnim vremenima postojalo je bolje razumevanje.

Počnimo sa onom koja se naziva parabolom nad parabolama u Jevanđeljima. To je prva parabola data u Jevanđelju po Mateji i stoji u trinaestom poglavlju. Do tog trenutka učenje Hrista se odvija u obliku propovedi, kao što je Beseda na gori. Tada sasvim iznenada Isus počinje da podučava u parabolama. Prva parabola je ključna parabola, jer Hrist kaže svojim učenicima da dok ne razumeju tu parabolu, kako mogu očekivati da će razumeti bilo koju narednu. To nije zapisano u verziji koju daje Matej, već u istoj paraboli datoj kod Marka IV, gde Hrist kaže svojim učenicima: „Zar ne razumete ovu priču? A kako ćete sve priče razumeti“? (stih 13). Ključna parabola je Parabola o sejaču i semenu. Ona je data kod Mateja u XIII poglavlju, kod Marka u IV i kod Luke u VIII, ali ne i kod Jovana, jer je Jovanovo Jevanđelje sasvim drugačije napisano i potiče iz druge škole. Počnimo od verzije Mateja. Važno je obratiti pažnju na uvod u parabole. U ovom slučaju napravljen je sledeći uvod: ’tog dana Isus je izašao iz kuće i sedeo kraj mora. I oko njega su se sakupili mnogi ljudi, tako da je ušao u čamac i seo; a narod sav stajao je na bregu. A on im je kazivao mnogo u pričama …’. Sada, to se može uzeti doslovno, ali te reči imaju drugačije značenje. To jest, nezavisno od doslovnog, čulnog značenja, ona ima psihološko značenje. More se u jeziku parabola ponekad koristi da označi nešto što se razlikuje od ’Zemlje’ – to jest, ono ovde znači da Hrist govori o stvarima koje su na prvi pogled neshvatljive za razumevanje zasnovano na čulima. On govori sa drugog nivoa i tako je prikazan kako ne stoji na zemlji, već na moru, blizu obale. Različite kategorije ideja pripadaju različitim nivoima razumevanja i ti različiti nivoi u prirodnom jeziku čula predstavljeni su na različite načine, kao planina koja se razlikuje od zaravni ili more koje se razlikuje od kopna. Početak Parabole o sejaču je u Jevanđelju po Mateji dat na naredni način: I On im kaziva mnogo u pričama govoreći: Gle, iziđe sejač da seje. I kad sejaše, jedna zrna padoše kraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ih;“ (Matej, XIII.3-4).

Uzmimo samo taj deo parabole i pokušajmo da razumemo njegovo značenje. Ova parabola je jedna od onih, uz koje je Hrist dao interpretaciju. Učenici pitaju šta parabola znači i takođe zašto on govori u parabolama. Ostavimo za trenutak po strani Hristovo objašnjenje zašto govori u parabolama i pogledajmo njegovu interpretaciju prvog dela. Ona glasi: „Vi pak čujte priču o sejaču. Svakome koji sluša reč o carstvu i ne razume, dolazi nečastivi i krade posejano u srcu njegovom: to je oko puta posejano.“ Uočićete da u poslednjem redu stoji: ’This is he that was sown at the side.’ (ούτος έσην ο παρά τψ όδον σπαρεις.). To se odnosi na Čoveka – na određenu vrstu čoveka. (U prevodu dr Emilija Čarnića ovaj deo je adekvatnije preveden sa „To je pored puta posejani“, prim.prev.). Čovek je seme. Ipak, seme je takođe definisano kao ’reč kraljevstva’ (ολόγος της βασιλείας.). Naravno, to se odnosi na Kraljevstvo nebesko za koje se na drugom mestu izričito kaže da je u čoveku. Na pitanje Fariseja kada će kraljevstvo Božije doći Hrist kaže: „A kad Ga upitaše fariseji: Kad će doći carstvo Božije? Odgovarajući reče im: Carstvo Božije neće doći da se vidi; Niti će se kazati: Evo ga ovde ili onde; jer gle, carstvo je Božije unutra u vama.“ (Luka, XVII.20).

Prema tome, seme, koje je posejano, predstavlja i ezoterijsko učenje – učenje o mogućoj unutrašnjoj evoluciji Čoveka na viši nivo pod nazivom ’Nebo’ – i Čoveka samog, jer se ovde kaže: 'This is he that was sown by the way side.' („To je pored puta posejani.“). U svim ezoterijskim učenjima Čovek se posmatra kao seme. O Čoveku je u tom smislu rečeno da dok ne umre za sebe, ne može da donese plod. Kada je Isus čuo da su neki Grci došli kako bi govorili sa njim, rekao je da je došao njegov čas. Zašto je to rekao kada su Grci došli? Ovde je neobičan odlomak, koji nalazimo samo u Jovanovom Jevanđelju:

„A behu neki Grci koji behu došli na praznik da se mole Bogu. Oni dakle pristupiše k Filipu, koji beše iz Vitsaide galilejske, i moljahu ga govoreći: Gospodine! Mi bismo hteli da vidimo Isusa. Dođe Filip i kaza Andriji, a Andrija i Filip opet kazaše Isusu. A Isus odgovori im govoreći: Dođe čas da se proslavi Sin čovečiji. Zaista, zaista vam kažem: Ako zrno pšenično padnuvši na zemlju ne umre, ono jedno ostane; ako li umre mnogo roda rodi; Koji ljubi dušu svoju izgubiće je, a ko mrzi na dušu svoju na ovom svetu, sačuvaće je za život večni.” (Jovan, XII.20-25).

Taj odeljak je izuzetno zanimljiv, jer je činjenica da je u grčkim orfičkim misterijama zeleni klas pšenice, to jest, seme, predstavljalo centralnu ideju tog malo poznatog učenja. Klas pšenice reprezentuje Čoveka. Ovaj odeljak pokazuje veoma određenu vezu između starih grčkih škola i drame o Hristu, međutim, iz nekog razloga čini se da nijedan od komentatora Novog zaveta nije shvatio da je to tako. Čovek je seme: i sam ezoterizam je seme. Međutim, kada čovek čuje ezoterijske ideje i ne razume ih, doći će ptice i pozobaće ih. Ptice predstavljaju nešto sasvim određeno u tom jeziku parabola. U celini, one su misli. Kod Platona srećemo sliku da je um čoveka kavez za ptice, na primer. (Glavna tema u Theaetetus je taj kavez za ptice). To je kavez u koji sve vrste ptica ulaze i ostaju. Ukoliko čovek čuje ezoterijske ideje i ne razume ih, to znači da ima neistinite ili pogrešne misli i te neistinite misli, kao ptice, pozobaće te ideje ili ih izmeniti, izokrenuti ih i načiniti od njih laži. To jest, ideju su pozobale neistinite misli.

Pogrešno razmišljanje je ’nečastivi’ (ο πονηρός). To je značenje đavola u pogledu uma. I svako to može da vidi u sebi. Svako ko je iskren u samo-posmatranju zna koliko je moćna laž i koliko mora da se bori protiv nje u sebi – razumevanja stvari na pogrešan način, davanje lažnog značenja onome što se dogodilo itd. Ptice ovde označavaju pogrešno mišljenje. Međutim, one mogu da označe i ispravno mišljenje. Proroka Iliju u divljini su hranili gavranovi. „I onde mu gavrani donošahu hleba i mesa jutrom i večerom, a iz potoka pijaše.“ (I Kraljevima XVII.8) Ovde misli označavaju istu stvar, ali u obrnutom smislu. Njega su hranile pravilne misli, pravilno razumevanje. Pogrešno razumevanje nas sve razara iznutra. Pravilno razumevanje nas sve hrani. Čovek je seme posejano po zemlji, a ezoterizam je seme posejano u čoveku da u život probudi to seme, koje Čovek jeste. Prva kategorija ljudi koja je ovde opisana jeste čovek ’posejan kraj puta’. Takav čovek ne može da razume ezoterijske ideje ili ih razume pogrešno i izvrće u laž. Ljudi kao seme su različito posejani u svet i njihova moć razumevanja varira u skladu sa time gde su posejani.

16. 12. 2015.

PARABOLA O SEJAČU - II DEO


PARABOLA je medijum veze između nižeg i višeg značenja. Međutim, potrebno je bliže sagledati osnovu parabola i razlog njihovog postojanja. U drevnom učenju Čovek se posmatra kao veza između višeg i nižeg sveta, između ’neba’ i ’zemlje’. Čovek fizički živi na zemlji od svetlosti sunca, ali psihološki živi od sunca koje dobija preko svog nivoa razumevanja, koje je svetlost sa ’neba’, daleko divnija svetlost. Kako čovek raste u razumevanju, on je sve više u toj svetlosti i može se reći da je samo zahvaljujući česticama tog svetla, koje prima, čovek uopšte u stanju da misli. Postoji jezik, koji je nekada bio poznat, koji je povezivao Čoveka na nivou Zemlje sa Čovekom na nivou Neba. To je jezik na kome su ispričane parabole. To je specifičan jezik, govorni, koji se koristi zemaljskim objektima u značenju koje oni reprezentuju na višem nivou. Na tom jeziku sve na zemlji predstavlja nešto što pripada tom nivou razumevanja. Objekti reprezentuju ideje. Sve fizičke stvari imaju određeno psihološko značenje – ne proizvoljno subjektivno značenje, koje je izmislio Čovek, već objektivno značenje – to jest, značenje potpuno nezavisno od Čovekovih subjektivnih asocijacija. Sve što je stvoreno na zemlji ima pravi, istinski, objektivni značaj, do koga može da dopre samo razumevanje. Kada bi čovek bio potpuno budan, on bi video objektivno značenje svih stvari koje ga okružuju. Bilo bi dovoljno kada bi bio potpuno budan u emocionalnom centru – to jest, kada bi bio svestan u Višem Emocionalnom Centru. Viši Emocionalni Centar je svet iznad nas. Jezik Višeg Emocionalnog Centra je jezik parabola. To je jezik vizije. To je, na primer, jezik kojim je napisana Knjiga Otkrovenja, U toj neobičnoj knjizi jezik je zaodeven u čulne slike. Čitamo o konjima, trubama, mačevima, zvezdama, suncu, mesecu, kraljevima, ratovima, pomorima i tako dalje i mislimo da on doslovno označava te objekte. Njegovo značenje leži u onome što ti zemaljski objekti predstavljaju u tom izgubljenom jeziku koji i dalje postoji u nama. Za taj jezik se nekada znalo i postojalo je njegovo razumevanje i on se koristio u mitovima, legendama, parabolama i na druge načine.

Emocionalni centar je nekada bio budan u Čoveku, koji je tada hodao i razgovarao sa Bogom. Davao je ime svemu stvorenom. To jest, znao je šta svaki objekat predstavlja. „Jer Gospod Bog stvori od zemlje sve zveri poljske i sve ptice nebeske, i dovede k Adamu da vidi kako će koju nazvati, pa kako Adam nazove koju životinju onako da joj bude ime;“ (Postanje II.19).


Kada bi čovek bio budan u Višem Emocionalnom Centru, tada bi kroz njegovu svetlost video značenje svih stvari. Video bi stvari kakve zaista jesu. Poznavao bi svojstva, kvalitete i namenu svih stvari. Znao bi šta svaka stvar znači. Opažao bi ideje koje svaki fizički objekat reprezentuje. Prešao bi iz sveta fizičkih stvari u svet natprirodnog, nepojamnog značenja. Bio bi u stanju objektivne svesti.  

14. 12. 2015.

PARABOLA O SEJAČU - I DEO



U Očenašu je rečeno: „Neka bude volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji.“

το θελημα σου, ως ev ονρανφ, και επί γης.

Zemlja psihološki označava onaj deo čoveka koji je u njemu oblikovan preko čula. To je ’Zemlja’ u njemu psihološki. Čovekom upravlja ono što on vidi. Volja Neba ne deluje na toj ’Zemlji’ u njemu. On mora da nauči da razume nezavisno od svojih čula.

U vezi sa narednim razmatranjima jedna stvar se mora imati na umu – naime, Čovekov odnos prema ezoterijskom učenju koje je posejano sa višeg nivoa u čovečanstvo. Kategorije Čoveka, opisane na narednim stranama, ukazuju na kategorije ljudi s obzirom na njihov odnos prema ezoterijskim idejama – one koji ih ne razumeju, one koji ih razumeju pogrešno i one koji ih istinski razumeju i slede ih.  

Čovek je stvoren kao samorazvojni organizam, kao seme koje može da raste naviše na vertikalnoj skali bića i sa tog višeg nivoa koji stvara čoveka dolazi sve ezoterijsko učenje – to jest, večno učenje o Čoveku i njegovoj mogućoj unutrašnjoj evoluciji i načinima kako se ona ostvaruje.

Kada čovek sve shvata doslovno, to znači da koristi jedan nivo mišljenja – najniži ili krajnji spoljašnji nivo. Na tom nivou spoljašnji svet ispunjava njegova čula i tu je smešteno i njegovo mišljenje. Njegove oči obuhvataju predmete, obasjane fizičkim svetlom sunca i njegov um oblikuje ideje iz tih objekata – iz svega što vidi i čuje i dodiruje oko sebe. Njegove ideje su tako izvedene iz vidljivih, opipljivih objekata. On razmišlja na osnovu tih ideja, jer svako razmišlja i može da razmišlja samo iz ideja koje poseduje. Uobičajeno, sve ideje u umu čoveka zasnivaju se na objektima u svetu – to jest, njegov um je ukalupljen stvarima, koje mu otkrivaju njegova čula. To je čulni um, um doslovnog razumevanja. Taj nivo uma ne može da se odvoji od objekata. Za njega su realni samo objekti i ideje izvedene iz objekata. Oduzmite mu ideje izvedene iz sveta objekata i njegovo mišljenje će biti uništeno. Ili mu dajte ideju da je vreme dimenzija, u kojoj su pružaju prošlost i budućnost, i on sa njom neće učiniti ništa, jer može da razmišlja samo na osnovu onoga što vidi. 

Najniži nivo uma, koji razmišlja prirodno, na osnovu pojavnog, prvi je um koji se formira u nama. Njegovo formiranje je od najveće važnosti, jer nas on povezuje sa spoljašnjim svetom. Međutim, taj nivo uma mora da se koristi za ono čemu je namenjen. On ne sme da se koristi za ideje koje nisu izvedene iz pojavne stvarnosti. Postoje drugi nivoi uma, koji se ne otvaraju putem spoljašnjih čula, i tim nivoima pripadaju druge ideje i načini razmišljanja. Uzmimo najjednostavniji mogući primer razmišljanja na osnovu čula – to jest, prirodno, doslovno ili na osnovu pojavnog – i razmišljanja sa malo višeg nivoa uma. Na osnovu pojavnog, to jest, na osnovu dokaza koje pružaju čula, sunce izlazi na istoku i zalazi na zapadu. Čovek, koji razmišlja prirodno, zakleo bi se da je tako. Ipak, razmišljanje sa malo višeg nivoa, i tako protiv pojavnog, kaže da to nije istina. Zemlja rotira i usled toga izgleda kao da sunce izlazi i zalazi. Ali niko ne vidi Zemlju kako rotira. Umesto toga, vidimo da nebeski svod očigledno rotira i tako prirodno mislimo da se on okreće oko Zemlje svaka dvadesetčetiri časa. To je prirodno ili mehaničko mišljenje, zasnovano na onome što nam čula prikazuju – to jest, na pojavnom: uloga čulnog uma je da razmišlja na osnovu objekata i ideja, izvedenih iz njih. 

Sada, veoma je važno da čovek nauči da napravi razliku između različitih kategorija ideja. On konačno mora doći do saznanja šta znači ’razmišljati u drugačijim kategorijama’ (Uspenski, „Novi model univerzuma“, str. 324). Čovek u suprotnom ne može ostvariti unutrašnji razvitak. Ukoliko ne nauči da ideje pripadaju različitim kategorijama, mešaće ideje koje pripadaju različitim skalama i one će doći u koliziju i izgledati kontradiktorno. Postoje različite vrste ideja. Ideje su na različitim nivoima i nivoi ne mogu da se mešaju. Sama ideja o nivoima je da su stvari različite i da ne mogu da se mešaju i moraju da se odvoje. Sve ezoterijske ideje potiču sa nivoa iznad uma koji razmišlja prirodno, na osnovu pojavnog. Nije moguće razumeti te ideje na mehaničkom, doslovnom nivou uma.

Ipak, istovremeno, one u izvesnoj meri moraju prvo da padnu na taj nivo, jer niko ne može da razmišlja na novi način, ukoliko ne počne od onoga što već zna i razume.


Postoji mnogo problema u vezi sa učenjem ezoterizma. Ezoterijske ideje leže daleko iznad prirodnih ideja. Ipak, mora da se uspostavi neka veza. To je jedan od problema ezoterizma – naime, otkriti kako da se ideje više kategorije, koje pripadaju višem nivou uma, prenesu ljudima koji razmišljaju prirodno, doslovno, na osnovu čulnog opažanja, na osnovu pojavnog. U Jevanđeljima taj most je ostvaren parabolama

11. 12. 2015.

TRANSFORMACIJA SMISLA


 Pusti neka mrtvi ukopavaju svoje mrtve“ (Matej, VIII.22). „Sigurno“, kaže Sveti Avgustin, „ti mrtvi koji ukopavaju svoje mrtve, nisu telesno mrtvi, jer kada bi bili, ne bi mogli da ukopavaju mrtva tela. Ipak, on ih naziva mrtvima: gde, ako ne unutar sebe, u duši? Jer, kao što često možemo videti oko sebe, dok je telo zdravo i snažno, gospodar leži mrtav, tako da mnogi u zdravom telu nose mrtvu dušu i njima je apostol uputio ove reči: „Ustani ti koji spavaš i vaskrsni iz mrtvih, i obasjaće te Hristos.“ (Sermon 38). Čovek može da bude živ na zemlji, a da istovremeno bude mrtav.

U prethodnom tekstu, koji Sveti Avgustin citira iz petog poglavlja Poslanice Efežanima (stih 14), na prvom mestu se naglašava buđenje iz sna. Čovek prvo mora da se probudi, on mora da se uzdigne iz uobičajenog stanja, koje se poredi sa stanjem smrti ili sna, i tada svetlost može da dopre do njega.

Ljudi imaju teškoća da ne shvate sve doslovno, posebno preneseno značenje koje je izrečeno ili napisano. Mnogo lakše mogu da razumeju preneseno značenje izraženo u alegoričnim slikama – to jest, vizuelne alegorije, kao što su karikature - ali ne alegoriju izraženu rečima. Tako, mrtvi su za njih istinski mrtvi. Buđenje je buđenje iz sna ujutru, a san je spavanje u krevetu.

Gluvi, slepi i hromi su istinski gluvi, slepi i hromi ljudi. I uvek im izgleda usiljena ideja da u nama postoji neka spoljašnja osoba – telo – koje zaista može biti gluvo, zbog nekog oboljenja na ušima, ili slepo, zbog neke bolesti na očima, ili hromo zbog povrede nogu; i skriveni ili unutrašnji čovek, koji može biti gluv, iako spoljašnje uši nisu bolesne, i može biti slep, iako njegov vid nije oštećen, ili hrom, iako su fizičke noge snažne. Taj korak u transformaciji značenja od čulnog nivoa do emocionalnog i mentalnog nivoa predstavlja jednu od aktivnosti koja se odnosi na veru. „Jer po veri živimo, a ne po gledanju.“ (II Poslanica Korinćanima, V.7).

Čak i ako verujemo da razumemo šta to znači, kada dođe do prekretnice, svi mi živimo ’po gledanju’ – to jest, doslovno, očigledno značenje ima najveću moć nad nama. Ljudi sve shvataju na osnovu konkretnih reči, ne na osnovu smisla iza njih.

Za Svetog Avgustina kao i za mnoge druge pre i posle njega, bolesni, gluvi i mrtvi u Bibliji jesu bolesni i gluvi i mrtvi iznutra. Govoreći o dva slepa čoveka, koji su, sedeći sa strane dok je Isus prolazio, vikali i molili da im se oči otvore, on pita da li zaista možemo pretpostaviti da je to samo izveštaj o čudesnom događaju o dva fizički slepa čoveka? Zašto se kaže da gomila pokušava da ih obuzda i da se oni bore protiv toga i nastoje da privuku Isusovu pažnju? Savladali su gomilu, koja ih je zadržavala, uz veliku istrajnost u vapajima, tako da je njihov glas dopreo do ušiju Gospoda…  Gospod je prolazio kraj njih, a oni su povikali. Gospod se zaustavio i oni su bili izlečeni. „I ustavivši se Isus dozva ih, i reče: Šta hoćete da vam učinim? Rekoše Mu: Gospode, da se otvore oči naše.“ (Matej, XX.30-34). Slepi su ovde oni koji ne mogu da vide ali žele da vide. Avgustin kaže da su to oni koji su slepi u svojim srcima i shvataju to. Kao i gluvi, kao bolesni i kao mrtvi, slepi predstavljaju određenu vrstu ljudi. U ovom slučaju, to su ljudi na određenom stepenu unutrašnjeg razvitka, koji znaju da su slepi i žele da vide jasno. „Vičite u sred gomile“, kaže on, „i ne očajavajte“. Ko su ta dva slepca, koji znaju da ne mogu da vide i prepoznaju duhovno značenje simbolizovano bićem Isusa – koje individualne funkcije duše su ovde prikazane kako se bore protiv gomile uobičajenog značenja i misli i konačno, zahvaljujući svojoj rešenosti, stiču moć viđenja? „Jer gde su dva ili tri sabrani u ime moje onde sam ja među njima.“ (Matej, VIII.20). Koje dve strane nas samih moraju prve da se uključe, da bi se naše oči otvorile – to jest, naše razumevanje? Zašto je potrebno dvoje, da bi se to ostvarilo?

U čoveku, kaže Svedenborg, postoje dve strane, koje moraju da se probude i rastu zajedno, ukoliko on stremi ponovnom rođenju, um i volja. Funkcija intelekta je da traga za istinom, da je razlikuje od laži. Druga strana je okarakterisana rečju dobro. Istina bez dobra je beskorisna. Ona je slepa, nemilosrdna, okrutna, gruba, dominantna. Istina se hrani dobrotom, a dobrota istinom. Istina može živeti samo od dobrote. U lošem svetu, u kome ne postoji dobro, već samo nasilje, istina ne može da opstane. Ona će biti izvrnuta u falsifikat, u laž. Tada će laži izgledati kao istina.

Volja uvek slepo teži ’dobrom’, ali u skladu sa sopstvenim kvalitetom. To je ili dobra ili loša volja i njena težnja je u skladu sa tim – to jest, uvek teži onom što smatra dobrim. Čovekova borba je tako između različitih vrsta dobrog i niko ne teži zlu namerno. Ljubav prema istini i ljubav prema dobru moraju da rastu zajedno da bi se čovek normalno razvijao i da bi se ostvarilo „nebesko venčanje“, pri čemu čovek postaje jedinstvo dobrog sa istinom i istine sa dobrim.

Ponovo, svakog čoveka prvo čine dva čoveka, spoljašnji čovek i unutrašnji čovek. Na početku oni su – ili se čini da jesu – spojeni, kao da su jedno. Tek kada čovek počne da promišlja o svom životu i o tome kakva je on vrsta čoveka, o svojim aktivnostima, rečima i namerama, unutrašnji čovek počinje da se odvaja od spoljašnjeg i svest počinje da se komeša u njemu. To je neophodno stanje koje prethodi prvom stupnju ponovnog rođenja. Recimo ponovo da je ponovno rođenje vrhovna ideja o čoveku. To je prava evolucija čoveka. Čovek u tom smislu nije spoljašnje stvorenje, lukavije ili jače nego druga, primarna životinja. Ono što čovek jeste, on jeste na osnovu svog razumevanja. I dok se unutrašnji čovek ne odvoji od spoljašnjeg, za njega je nemoguće da postane čovek. On nije sposoban za razumevanje (understanding), što možda počinje sa ’standing under oneself’ – stajati ispod sebe i to je možda unutrašnji smisao reči, čije je etimološko poreklo nepoznato.

Parabola ili događaj sa dva slepa čoveka stoji na kraju poglavlja (Matej, XX). Prethode joj dve parabole, obe o biti prvi. Uvodna parabola poredi Kraljevstvo nebesko sa domaćinom koji povremeno šalje radnike na rad u vinogradu:

Jer je carstvo nebesko kao čovek domaćin koji ujutru rano iziđe da naima poslenike u vinograd svoj. I pogodivši se s poslenicima po groš na dan posla ih u vinograd svoj. I izišavši u treći sat, vide druge gde stoje na trgu besposleni, i njima reče: Idite i vi u moj vinograd, i šta bude pravo daću vam. I oni otidoše. I opet izišavši u šesti i deveti sat, učini tako. I u jedanaesti sat izišavši nađe druge gde stoje besposleni, i reče im: Što stojite ovde sav dan besposleni? Rekoše mu: Niko nas ne najmi. Reče im: Idite i vi u moj vinograd, i šta bude pravo primićete. A kad bi u veče, reče gospodar od vinograda k pristavu svom: Dozovi poslenike i podaj im platu počevši od poslednjih do prvih. I došavši koji su u jedanaesti sat najmljeni primiše po groš. A kad dođoše prvi, mišljahu da će više primiti: I primiše i oni po groš. I primivši vikahu na gospodara. Govoreći: Ovi poslednji jedan sat radiše, i izjednači ih s nama koji smo se čitav dan mučili i goreli. A on odgovarajući reče jednom od njih: Prijatelju! Ja tebi ne činim krivo; Nisi li pogodio sa mnom po groš? Uzmi svoje pa idi; A ja hoću i ovom poslednjem da dam kao i tebi. Ili zar ja nisam vlastan u svom činiti šta hoću? Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar? Tako će biti poslednji prvi i prvi poslednji; jer je mnogo zvanih, a malo izbranih. (Matej, XX 1-16).

Druga parabola je preuzeta iz događaja u kome majka dvojice učenika moli Hrista da oni sede na najvišem mestu u kraljevstvu: „Zapovedi da sedu ova moja dva sina, jedan s desne strane Tebi, a jedan s leve strane Tebi, u carstvu Tvom.“(stih 21). Desetorica drugih učenika su se razljutili. Hrist im kaže da u životu ljudi zauzimaju visoke pozicije i imaju vlast jedni nad drugima, ali da među njima to ne sme da bude tako: „Znate da knezovi narodni zapovedaju narodu, i poglavari upravljaju njim. Ali među vama da ne bude tako; nego koji hoće da bude veći među vama, da vam služi. I koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga. Kao što ni Sin čovečiji nije došao da Mu služe, nego da služi i da dušu svoju u otkup da za mnoge.“ (stihovi 25-28)

Tada sledi događaj sa dva slepa čoveka: „I gle, dva slepca seđahu kraj puta, i čuvši da Isus prolazi povikaše govoreći:Pomiluj nas Gospode, sine Davidov! A narod prećaše im da ućute; a oni još većma povikaše govoreći: Pomiluj nas Gospode, sine Davidov! I ustavivši se Isus dozva ih, i reče: Šta hoćete da vam učinim? Rekoše Mu: Gospode, da se otvore oči naše. I smilova se Isus, i dohvati se očiju njihovih, i odmah progledaše oči njihove, i otidoše za Njim.“ (stihovi 30-34).
Kako parabola o vinogradu, tako i lekcija data nakon zahteva majke dvojice učenika, prikazuju čoveka koji je slep za pravu prirodu Kraljevstva nebeskog. Oni ne mogu da razumeju šta je to. ’Mati sinova Zebedejevih’ misli da je ono nalik nekom zemaljskom kraljevstvu, sa svom pompom i ponosom zbog zauzetog položaja. Ni radnici u vinogradu ne mogu da razumeju šta je to. Prema svima se postupa na isti način. Onima, koji su došli poslednji na posao, data je ista nadnica kao i onima koji su došli prvi. Sve razlike, koje ljudski um ima o pravdi, uklonjene su. U stvari, to se naziva zlom. „Zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?“ (stih 15), pita gospodar vinograda prvog koji je došao da mu se požali i dodaje: „Tako će biti poslednji prvi i prvi poslednji; jer je mnogo zvanih, a malo izbranih.“ (stih 16), kao da je to neophodno stanje stvari, shvatanje do koga je potrebno dovesti ljudski um, kako bi ono zamenilo naš uobičajeni način razmišljanja, naše mentalne koncepte, dok je zahtev majke sinova Zebedejevih povezan sa razmetljivom stranom čoveka, koju hrani majka, sa samoljubivim emocijama, njegovom željom da trijumfuje nad ostalima i zadovolji želje svoje drage majke, za koju on uvek stoji na prvom mestu. Čovek je slep intelektualno i slep emocionalno za ideju o ’Kraljevstvu nebeskom’.

Svedenborg, u svojoj obimnoj interpretaciji uvodnih knjiga Starog zaveta zasniva njihov značaj na potrebi da se psihološki prevaziđe materinsko u čoveku – to jest, sve ono u čoveku poteklo iz rođenja od žene – i uzima to kao ezoterijski dokument o najvišem čoveku, Hristu, koji je ostvario unutrašnju evoluciju. Neobično je da to nije shvaćeno, da to ne razumeju čak ni oni koji slede njegovo učenje.

Pretpostavimo da ta dva čoveka, rulja, vika i Hrist koji prolazi i zaustavlja se, predstavljaju čoveka na određenom stupnju razvitka. Može li se unutrašnje stanje čoveka predstaviti jednostavnije nego putem vizuelnog opisa i alegorije, baš kao što politička situacija postaje jasna nakon jednog pogleda na karikaturu? Od kakvog bi značaja sam taj događaj uopšte bio, kada je toliko često bilo reči o isceljenju slepih? Opis sledi nakon dve ilustracije nedostataka ljudske prirode, jedne koju je veoma teško shvatiti teoretski i druge koja se lakše može razumeti, ali sa kojom je teško nositi se praktično. Oba nedostatka počivaju na čovekovoj ideji o tome da se bude prvi. Oba su povezana sa drugom idejom o prvima koji će biti poslednji i gospodaru koji je sluga. Značenje ne može da bude samo sentimentalno. Ukoliko je toliko teško razumeti čak i pravac ljudskog razvoja pod nazivom ’Kraljevstvo nebesko’, da je potrebna svaka vrsta analogije koja ukazuje na njega, sva praktična učenja – to jest, metode – takođe će biti teško shvatljiva.  

Sada, evolucija znači doći u novo stanje bića, stanje koje je više. Evolucija čoveka je odvijanje, odmotavanje čoveka, baš kao što je evolucija semena ili jajeta odmotavanje drveta ili ptice, odmotavanje potpunog bića. Biće drveta se razlikuje od bića semena i biće jajeta se razlikuje od bića ptice. Njihove sudbine ili upotrebe takođe su različite. Kroz čitav Novi zavet čovek se poredi sa semenom. U suprotnom, on ne bi mogao da bude učenje o evoluciji – niti istinski snažna osnovna ideja o čoveku – i tako istinska večna psihologija čoveka iza svih prolaznih moda i predstava. Čovek dolazi iz semena: i čovek je sam ponovo novo seme. To jest, čovek rođenjem i prirodnim razvitkom ne postaje potpuni čovek, evoluirani čovek, već je seme, latentno seme, koje poseduje sve fiziološke rekvizite i sve psihološke funkcije (mišljenje, osećanje, uvide, savest itd.) koji su mu potrebni da bi se odvio u evoluiranog ili potpunog čoveka. Sva istinska psihologija – sva istinska nauka o duši – govori o tom novom semenu, čoveku samom. Ako zamislimo taj proces, možemo razumeti da se on ne odvija u vremenu, već u drugom pravcu. Šta to znači? Izgleda da se parabola o radnicima u vinogradu zasniva na argumentu vremena. Neki su radili duže nego drugi. Da li je onda jedan od dvojice slepaca koji viče (i bori se protiv rulje u sebi) jedna strana u čoveku koji se približava novom poimanju života, svestan višeg stupnja u sebi, koje počinje razumevanjem da ga vreme ometa. Prolazak vremena nije evolucija. Razvitak ne donosi kvantitet napora, već njegov kvalitet. Vreme nije napredak i dužina vremena po sebi nije ništa. Evolucija, razvitak jesu viši ili dublji oblik stvari. To je kretanje ka nečem višem od onoga što stvar jeste, a ne ka sutra. To je kretanje ka onome unutrašnjem, ka dubljem iskustvu, većem integritetu i čistoti vizije, ka kvalitetu a ne jednostavno kvantitetu.



7. 12. 2015.

TRANSFORMACIJA ČOVEKA - II DEO


LOTOVA ŽENA

Priča o Lotovoj ženi, kako je saopštena u Starom zavetu, ima psihološko značenje. Naravno, mi je možemo posmatrati i u doslovnom smislu, kao priču o ženi, koja se, pogledavši unazad, pretvorila u stub soli. Ipak, takvo viđenje događaja jedva da je moguće ako uzmemo u obzir napomenu koja je u Jevanđeljima napravljena u vezi sa Lotovom ženom. Hrist govori na Gori na veoma neobičan način o ’završetku doba’ i ’kraju sveta’. „Tako kao što bi u dane Lotove: jeđahu, pijahu, kupovahu, prodavahu, sađahu, zidahu; A u dan kad iziđe Lot iz Sodoma, udari oganj i sumpor iz neba i pogubi sve. Tako će biti i u onaj dan kad će se javiti Sin čovečiji. U onaj dan koji se desi na krovu, a pokućstvo njegovo u kući, neka ne silazi da ga uzme; i koji se desi u polju, tako neka se ne vraća natrag. Opominjite se žene Lotove.“ (Luka, XVII.28-32).

Podsetimo se za početak priče o Lotovoj ženi. Setićete se kako je u Postanju navedeno da su dva anđela došla kod Lota u Sodom da ga upozore da pobegne sa svojom ženom, ćerkama i zetovima pre nego što grad bude razoren zbog svoje grešnosti. Zetovi nisu poverovali u upozorenje, a i sam Lot je oklevao, pre nego što su anđeli poveli njega, njegovu ženu i dve ćerke iz Sodoma. Nastavak priče sledi: „I kad ih izvedoše napolje, reče jedan: Izbavi dušu svoju i ne obziri se natrag i u celoj ovoj ravni da nisi stao; beži na ono brdo da ne pogineš. A Lot im reče: Nemoj, Gospode! Gle, sluga tvoj nađe milost pred Tobom, i milost je Tvoja prevelika koju mi učini sačuvavši mi život; a+li ne mogu uteći na brdo da me ne stigne zlo i ne poginem. Eno grad blizu; onamo se može uteći, a mali je; da bežimo onamo; ta mali je, te ću ostati živ. A on mu reče: Eto poslušaću te i zato, i neću zatrti grada, za koji reče. Brže beži onamo; jer ne mogu činiti ništa dok ne stigneš onamo. Zato se prozva onaj grad Sigor. I sunce ogranu po zemlji, kada Lot dođe u Sigor. Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja. I zatre one gradove i svu onu ravan, i sve ljude u gradovima i rod zemaljski. Ali žena Lotova beše se obazrela idući za njim, i posta slan kamen.“ (Postanje XIX.17-26).

Sve to ima psihološko značenje i odnosi se na prelazak iz jednog unutrašnjeg stanja u drugo. Reč je o stepenu ’unutrašnjeg razvitka’ – to jest, o tome da čovek treba da ostavi iza sebe ono što je ranije bio i za šta se držao. Uzmimo jednu rečenicu iz citirane priče. Čovek po imenu Lot je morao da ostavi ono što je bio – počeo je da evoluira. On se raspravlja i pogađa i želi da ode u grad po imenu Sigor. Anđeo se konačno saglasi sa time i kaže: ’Požuri – ne mogu činiti ništa dok ne stigneš onamo.’ Sigor reprezentuje novo stanje, ali označava nešto malo. Kada Lot dostigne to unutrašnje stanje, očigledno manje nego što se od njega očekivalo, kaže se: ’I sunce ogranu po zemlji, kada Lot dođe u Sigor.’ Šta zemlja znači? U Očenašu je rečeno: ’Neka bude volja tvoja kako na zemlji tako i na nebu.’ Kada čovek u svom unutrašnjem razvitku pređe na novi stepen razumevanja, ’sunce ograne po zemlji’. Čovekova ’zemlja’ je u njemu samom. Obratite pažnju da su ’svi gradovi i sva ona ravan’ zatrti. Lotu je rečeno da mora da ’pobegne u planine’ – to jest, da dostigne nešto u sebi što je na višem stupnju. Anđeo kaže da ne može da pomogne Lotu dok se ne odvoji od svog starog stanja, pod nazivom Sodom, i ne dođe do određenog novog stepena pod nazivom Sigor. Njegovo prethodno stanje ne može da bude uništeno dok ne dotakne novo razumevanje. Lot sumnja da je u stanju da dosegne to novo stanje u sebi. ’Ne mogu uteći na brdo’, uzvikne i moli da mu se dozvoli da do izvesnog stepena misli i čini kako je navikao, iz svog prethodnog stanja. Novo stanje je dostignuto kada čovek ne samo da vidi za sebe istinu nekog ezoterijskog učenja, koje mu je dato, već postaje to tokom praktikovanja svog života, tako da je ono deo njega bez koga ne može da čini, a ne samo nešto što zna i čega može da se seti kada nađe vremena za to. Velika je i zaista neuporediva razlika između onoga što čovek zna i onoga što jeste. Niti ono što on zna ne može postati živi deo njega, dok u tome ne bude video vrhovno dobro toga i shvatio da je to dobro njegov najviši aspekt i daleko važnije od znanja koje do njega vodi. On prvo vidi istinu toga, a zatim njegovo dobro. Začetak sveg ezoterijskog znanja jeste u tome da vodi do drugačijeg stanja i u stvari stalno raste i transformiše svoj smisao. Tako se ono menja u čoveku kako se čovek menja i on se ne može vratiti i ponovo se uhvatiti za ono što je nekada razumeo, jer je to vraćanje do nečega što je već ostavio iza sebe. Njegovo nekadašnje razumevanje će sada biti opasno za njega. Čovek mora izgubiti jedan oblik života, da bi stekao drugi.     

Hrist govori o Lotu u vezi sa završetkom doba i krajem sveta, kada će se ’Sin čovečiji javiti’. Međutim, to se odnosi na čovekovo unutrašnje stanje i na prelazak sa jednog stanja u drugo. Iz tog razloga je rečeno: „Koji pođe da sačuva dušu svoju, izgubiće je; a koji je izgubi, oživeće je.“ (Luka, XVII.33). To se odnosi na čoveka, koji stiče novo razumevanje gde ono što je za njega bilo sveto, više nema nikakav smisao – to jest, gde njegov uobičajeni temelj i uobičajene vrednosti, koje je smatrao svetim, više nemaju nikakvog smisla za njega. Na ovom mestu nešto se može odigrati u njemu. Tako je u odgovarajućem odeljku u Javanđelju po Mateji rečeno:  „Kad dakle ugledate mrzost opustošenja, o kojoj govori prorok Danilo, gde stoji na mestu svetom (koji čita da razume): Tada koji budu u Judeji neka beže u gore; I koji bude na krovu da ne silazi uzeti šta mu je u kući; I koji bude u polju da se ne vrati natrag da uzme haljine svoje. A teško trudnima i dojilicama u te dane.” (Mateja XXIV.15-19).

Otkriti da ono, što smo smatrali svetim, nema vrednosti veoma je težak period.

Uočićete da je Hrist rekao: ’koji čita da razume.’ To znači da ne smemo imati doslovno, već psihološko razumevanje. Čovek može dosegnuti tačku, kada ili mora da nastavi i prevaziđe sebe, prevaziđe ono što je bio, ili će biti uništen. Lot nije bio voljan da krene. Njegov sopstveni grad Sodom je bio on sam, takav kakav je bio. Morao je da se odvoji od sebe – ili da umre. Kada užas pustošenja stoji na mestu koje je sveto, tada je ’beg u brda’  neophodan, jer je gubitak vrednosti i smisla najgora stvar. Međutim, život je zamišljen da nas dovede do te tačke i tu ezoterijsko učenje – brdo – može dopreti do vas. Čovekov prethodni život – to jest, sve ono beskorisno u njemu – može tada biti uništeno kao Sodom, grad na zaravni. Čitava priča govori o unutrašnjoj promeni u ponovnom rođenju – o napuštanju nivoa na kome je čovek bio i dosezanja novog nivoa.

Setićete se, ili to možete pročitati, da epizodi sa Lotom i Sodomom prethodi poseta tri neobična čoveka, nazvana anđelima, kod Avrama i njegove žene Sare, koji su oboje dostigli starost od devedeset godina. Posetioci su im rekli da će dobiti dete. Avramovo ime je promenjeno u Abraham i Sarah (=princeza). U oba slučaja dodato je slovo He, jedno od svetih slova u reči Jahve. Morate razumeti da je čitava priča psihološka i da se ne odnosi na fizičko dete, već na regeneraciju i ponovno rođenje. Sara se smeje anđelima, a zatim poriče da je to učinila, što se ne oprašta u potpunosti. „Ali On reče: Nije istina, nego si se smejala.” Za time sledi greška Lotove žene u sledećoj epizodi. Sada, ako neko napravi korak napred u svojoj evoluciji, njegovo ranije stanje mora biti uništeno. Osoba ne može da ostane ono što jeste i da se u isto vreme razvije u novu vrstu osobe. Seme ne može da ostane seme i istovremeno postane biljka. Tako, kada vidimo da se alegorija o Avramu i Sari odnosi na nešto novo što se uzdiže – sin koji će se roditi – možemo očekivati da će u narednoj paraboli nešto morati da bude uništeno. Novo ne može biti sadržano u starom. Novo mora uništiti staro, ponevši sa sobom ono što je neophodno. 

U Jevanđeljima stavljanje novog vina u stare boce ilustruje ovu istinu. 

Međutim, budući da svako misli da može da se promeni, a ipak ostane ono što jeste, ili, da to drugačije izrazimo, uobražava da promena se nema nikakve veze sa postajanjem sasvim drugačijim nego što smo bili, teško je razumeti da kada se u Bibliji ukazuje na novo stanje (kao rođenje sina Avrama i Sare), da će to biti praćeno referencom na smrt. Novo ne može da nastane drugačije, osim smrću starog. Ne možete ostati seme i postati drvo. Zbog te teškoće u razumevanju ljudi ne shvataju zašto je Hrist umro. Ne razumeju da ponovno rođenje, ili novo stanje, takođe mora značiti smrt za prethodno stanje. U svetlu toga ne iznenađuje da se, čim je Avramu i Sari obećan sin, pojavljuje pitanje uništenja nečega – u ovom slučaju Sodoma i Gomore. Sve to je iznutra, psihološki, o tome kako čovek može da pređe sa jednog nivoa na drugi. Imena se menjaju, likovi se razlikuju, scene su drugačije, ali sve to je unutrašnje, psihološki, sve izraženo jezikom parabola i snova i odnosi se na isti unutrašnji proces kao, na primer, „Hodočasnikov put“ (Roman Džona Banjana iz 1687, alegorija hrišćanskog života, predstavljena snom, koji opisuje hodočašće junaka - Hristijana, od Grada Propasti preko močvare Malodušja, Brda Teškoća, Doline Senke Smrti i Vašara Taštine preko Reke Vode Života, sve do Nebeskog Grada, prim.prev.), koji je ispričan ’kao u snu’ – to jest, tim jezikom. Međutim, sve to govori o jednoj osobi – čoveku – u njegovom unutrašnjem životu i razvoju. Obratimo pažnju na to da Avram, koji je postao Abraham, moli Boga da poštedi Sodom. On kaže: „Hoćeš li pogubiti i pravednog s nepravednim? Može biti da ima pedeset pravednika u gradu; hoćeš li i njih pogubiti, i nećeš oprostiti mestu za onih pedeset pravednika što su u njemu?“ Kada Bog prihvati njegov zahtev, Avram ponovo moli da grad bude pošteđen zbog četrdeset pet pravednika, a zatim ako se u njemu može naći samo četrdeset pravednika, zatim samo trideset i čak samo dvadeset. Konačno on kaže: „Nemoj se gneviti, Gospode, što ću još jednom progovoriti; može biti da će se naći deset. A Bog reče: Neću ih pogubiti radi onih deset.“

Obratimo sada pažnju na to da Lot nije voljan da napusti Sodom. Ideja je ista. Tek uz veliko oklevanje on napušta ono što je poznato i prirodno i lako. Teško je razumeti novo. Teško je napustiti svoje zasluge i vrline i osećaj uspeha. Sodom u nama – leži upravo u tim zaslugama i samoljublju i pripisivanju svega našoj pameti. Stanovnici Sodoma su mislili da mogu da komuniciraju sa anđelima – to jest, da poseduju isto razumevanje. Lot je znao bolje. Pozvao je anđele kod sebe u kuću i zatvorio spoljašnja vrata prema ljudima na ulici. To predstavlja čin unutrašnjeg poimanja – naime, razlikovanje između onoga što je vredno i onoga što je bezvredno. Lot je mogao da u sebi prepozna ta svojstva koja su bezvredna i ne predstavljaju ništa do različite izraze samoljublja. Oni su bili izvan njegovog unutrašnjeg razumevanja i on im je zatvorio vrata. Morate razumeti da se samoljublje razlikuje od ljubavi prema bližnjem ili ljubavi prema Bogu.   

To su tri stepena razvoja. Čovek, da bi se razvio, mora da napusti svoj prvi stepen, jer je sve, što je samoljublje stvorilo i čime ono upravlja, pogrešno povezano. To je jednostavno loš deo mašinerije. To je Sodom. Razmislite o tome šta proizilazi iz nedisciplinovanog i neprepoznatog samoljublja. Iz njega proizilazi sve uživanje u moći i gomilanju poseda, bilo na velikoj ili maloj skali. Iz toga proističe svaka vrsta privida, svaka vrsta obmane, licemerja, laži i spoljašnjeg pretvaranja. A sa dubljeg nivoa dolaze mržnja, osveta, neprijatno uživanje u povređivanju drugog, sve vrste okrutnosti i smutnji koji samoljublju mogu da pruže tajni osećaj moći i da ga naduvaju. Sve to je Sodom, bilo da je viđen u oblasti čovekovih misli ili oblasti čovekovih osećanja ili oblasti čovekovih dela. Da bi prešao na drugo stanje bića, čovek mora da napusti svoje prethodno stanje. Tako Lot mora da napusti Sodom i anđeli ga upozoravaju da ne sme da okleva i da kada jednom krene na put ne sme da gleda unazad.

Putovanje je psihološko putovanje, jer, kada čovek prelazi sa svog prvobitnog unutrašnjeg stanja u novo, on kreće na put iz jednog stanja sebe u drugo. Ta putovanja se na maloj skali stalno odigravaju u nama. U nama postoji stalno kretanje. Međutim, ovo je putovanje sa nižeg na viši nivo. Lot mora da napusti ravnicu i ode u planine a to znači da gotovo sve u njemu, što je povezano sa njegovim prethodnim nivoom, mora da umre ili da bude napušteno. Čovek se odnosi ili je povezan sa različitim stranama u sebi na različite načine. Upravo kao što napolju ima srodnike u spoljašnjem svetu, kao što su majka, otac, žena, ćerka, sin itd. tako ima i srodnike u svom unutrašnjem svetu misli, osećanja i želja, ideja, aspiracija, različitih iskri istine i znanja, različitih stanja u sebi, različitih želja, različitih uvida, različite percepcije, različitih ciljeva itd. Lotova žena je srodnik ili veza u Lotu, koja je morala da postane sterilna. To je bila plodonosna veza sa Sodomom. Smrt tog intimnog odnosa reprezentovana je pričom kako se Lotova žena pogledala unazad i pretvorila se u stub soli. 

Predmet svih gore navedenih citata odnosi se na povredu ezoterijske istine. Kao i sve drugo i ona može biti pogrešno shvaćena. Ne samo da može da padne među pogrešne ljude, ’koji će je narušiti i učiniti beskorisnom’, već može da padne na pogrešno mesto u čoveku samom. U tom slučaju on može pogrešno da je shvati, nemajući neophodan kvalitet razumevanja i da čitavu stvar učini besmislenom. Tada njegovo stanje postaje gore od prethodnog. Kada bi ezoterijsko znanje bilo na istoj skali kao obično znanje, koje možemo da steknemo u bilo kojoj školi ili na univerzitetu, tada bi njegovo površno usvajanje dalo uobičajene rezultate. Jednostavno bismo rekli da čovek nije uspeo, da nije razumeo gradivo, da nije dobar u tome. Međutim u slučaju ezoterijskog znanja i psihološkog razvitka, koje može da proistekne iz njega, ukoliko ono padne na dobro tlo, razumevanje je sasvim drugačije, jer ukoliko se ono površno obradi, mogućnosti neke osobe za istinski razvitak razumevanje trajno su narušene. Ukoliko priču o Lotu i Sodomu primenimo na individualnog čoveka i njegove različite strane i ako približno možemo da razumemo otvaranje i zatvaranje vrata tako kao da se odnose na čovekovo unutrašnje i spoljašnje razumevanje, tada možemo shvatiti da je reč o čoveku koji se odvaja od faktora u sebi koji su korisni ili beskorisni za njegovu unutrašnju evoluciju. Svi oni elementi u čoveku koji žele da poreknu postojanje konačne psihološke evolucije ’navaljuju jako na čoveka, na Lota, i istavljaju (unutrašnja) vrata’ i tako uništavaju njegovo razumevanje. Ova epizoda se bavi psihološkim nasiljem. Svako u sebi nosi velike izvore poricanja, koji će u narednoj evoluciji koja vodi ka transformacije, neizbežno povesti rat protiv njega. Međutim, elementi u ovoj priči su bili oslepljeni i nisu mogli da pronađu vrata. To znači da će na određenom stepenu iskušenja čovek dobiti pomoć. On dobija pomoć sa višeg nivoa, koji se trudi da dosegne, dok su antagonistički elementi pogrešno usmereni ili oslepljeni. Vrata gotovo da su provaljena, ali kada je prihvatio ’dva čoveka’, jednom kada su oni bili u njemu, njemu se pomaže, jer se u priči kaže „A ona dva čoveka digoše ruke, i uvukoše Lota sebi u kuću, i zatvoriše vrata.“ (Postanje, XIX.10).

Sledeći primer tipičnih ideja, koje se ponavljaju u ezoteričnoj psihologiji, jeste korišćenje reči ’ulica’. Ljudi, protiv kojih Lot treba da se bori, stoje ’na ulici’. Oni zahtevaju da posetioci izađu na ulicu ’da mogu da ih poznaju’ (stih 5). Ovaj izraz na hebrejskom ima seksualno značenje – izrazi kao što su ’poznati ga’ na doslovnom nivou razumevanja ukazuju na seksualnu interakciju. Međutim, povezivanje bilo koje vrste može biti izraženo tim terminima. U jeziku slika, u jeziku ezoterijske alegorije i parabola doslovne slike se koriste da prenesu psihološka značenja. Poenta je da ljudi na ulici ne smeju da uđu ni u kakvu vrstu veze sa dva posetioca koja su u Lotovoj kući. Ideja o Čoveku kao kući koja sadrži mnogo soba veoma je drevna slika. Unutrašnja konstitucija čoveka poredi se sa kućom sa sobama na različitim nivoima. ’Ljudi na ulici’ u ovoj priči reprezentuju spoljašnju stranu Lota. Oni predstavljaju one elemente u njemu koji imaju spoljašnje razumevanje zasnovano na njihovom spoljašnjem svetu kakav prikazuju čula. Znanje ezoterijske psihologije ne može da bude posejano na ovoj strani čoveka, jer je spoljašnja strana protivurečna razvoju unutrašnje strane čoveka. Čovek mora da shvati da postoji nešto drugo pored onoga što vidi u svetu. Ukoliko sve prihvati onako kako vidi da se odvija, biće ekstremno ospoljen i neće imati nikakvu unutrašnju refleksiju. Ezoterijska psihologija u svojoj akciji počinje kada čovek počne da opaža da mora postojati još nešto pored onoga što mu njegova čula prikazuju, u suprotnom će ga događaji života uvek vući za sobom i on neće biti u stanju da u sebi stvori bilo šta što se može suprotstaviti haosu spoljašnjeg života. Iz tog razloga on se mora suprotstaviti ’ljudima na ulici’. Istu ideju srećemo u paraboli o sejaču i semenu: „Iziđe sejač da seje seme svoje; i kad sejaše, jedno pade kraj puta, i pogazi se, i ptice nebeske pozobaše ga,“ (Luka VIII.5). Istina, znanje o nastavku evolucije Čoveka, koje je predmet ezoterijske psihologije, ne sme pasti ’kraj puta’ u čoveku. Ne sme pasti na one njegove delove, koji su ’na ulici’, na one njegove strane, koje se bave samo spoljašnjim životom. Najispoljenija Čovekova strana je ona koja se bavi životom kako ga on vidi, sa svakodnevnim zadacima, sa efektima pojavnog na njega. Ezoterijsko znanje mora pasti dublje. Ono mora dodirnuti unutrašnju stranu čoveka. I jednom kada dotakne dublju stranu, neminovno će započeti borba između unutrašnjeg razumevanja i spoljašnjeg razumevanja. Tako Lot mora da se bori sa ljudima ’na ulici’, jer je dostigao stepen na kome nešto sasvim određeno može da mu se dogodi i odjednom je u opasnosti da izgubi unutrašnje razumevanje koje poseduje. U stvari, njegovo unutrašnje razumevanje je u velikoj opasnosti od povrede od strane spoljašnjeg razumevanja. Kada su njegova dva posetioca stigla, rekli su da će ’prenoćiti na ulici’, a on ’je navalio na njih’; oni su mu se vratili i on je ’napravio gozbu za njih’ (V.3). To znači da je bio u stanju da razume razliku između onoga što je samo život i onoga što pripada ezoterijskom znanju. Razumeo je da je za njega razvitak moguć, ali da mora da insistira na njegovoj realnosti. On mora da ga prihvati i tako je on ’navalio na njih’ da uđu u njegovu kuću i oni su pristali. Jednom kada su bili unutra, za njega je postalo moguće da se suprotstavi onima ’na ulici’. To jest, omogućili su mu da se suprotstavi svim svojim sumnjama, svim onim stranama koje nikada neće moći da razumeju. Međutim, Lot je dostigao stanje u kome ne može da prekine sa sobom, a ipak želi da se pomiri. On nije dovoljno snažan da se odvoji od svog životnog razumevanja i zbog toga nudi svoje dve ’ćerke’ ljudima ’na ulici’ (stih 8.). Naravno, morate razumeti da to nije doslovno. To znači da je on želeo da napravi kompromis. Znao je da ezoterijsko znanje ne sme da bude narušeno i čuvao ga je, ali nije imao snage da se u potpunosti osloni na njega. ’Ćerke’ predstavljaju dve tačke u njemu koje se odnose na osećajnu pre nego na kognitivnu stranu. On ne nudi svoje dve ćerke posetiocima, već ’ljudima na ulici’, iako su to njegove ćerke i tako njegova intimna strana u oblasti osećanja. Dva posetioca insistiraju na tome da ostavi Sodom, koji označava njegovo prethodno stanje. Oni ga požuruju, međutim Lot okleva. „A kad zora zabele, navališe anđeli na Lota govoreći: ustani, uzmi ženu svoju, i dve kćeri svoje koje su tu, da ne pogineš u bezakonju grada tog. A on se stade ščinjati, te ljudi uzeše za ruku njega i ženu njegovu i dve kćeri njegove, jer ga beše žao Gospodu i izvedoše ga i pustiše ga iza grada.“ (stihovi 15-16).

Grad je zatim razoren. Svi oni elementi, koji su beskorisni za moguću transformaciju čoveka, uništeni su. Postoji samo referenca na ljude ’na ulici’ koji su oslepljeni i nisu u stanju da pronađu vrata. Međutim, psihološka priča opisuje čoveka, koji ne može u potpunosti da se suoči sa svim onim što je neophodno za transformaciju.

To je priča o čoveku koji je dostigao određeni nivo, na kome ga jedna strana povlači na gore, dok ga druga zadržava dole. On i dalje želi da napravi kompromis sa ’ljudima na ulici’, a njegova strana, koja je reprezentovana njegovom ženom, što znači nekim intimnim afinitetom, i dalje želi da se vrati. Anđeli mu govore da mora da pobegne u planine – to jest, na viši nivo sebe – ali on to ne može da učini. Anđeli u njemu, više razumevanje, kažu mu da beži kako bi ’sačuvao život svoj’. To nije fizički život, već psihološki život i oni dodaju: ’…ne obziri se natrag i u celoj ovoj ravni da nisi stao; beži na ono brdo da ne pogineš.“ (stih 17). Međutim, Lot negoduje, ne želi da ide u planine. Kaže: ’ali ne mogu uteći na brdo da me ne stigne zlo i ne poginem.’ (stih 19). Oseća da nije u stanju da dostigne viši nivo i da će umreti ukoliko pokuša, da će umreti psihološki, nemajući snage da živi na tom višem nivou. Moli da mu se dopusti da ode u mali grad. Oseća da je sposoban samo za malu promenu i da ne može da izdrži ono što se od njega traži da uradi i za šta zna da to treba da uradi. Tako pregovara sa silama transformacije u sebi i kaže im: „Eno grad blizu; onamo se može uteći, a mali je; da bežimo onamo; ta mali je, te ću ostati živ.“ (stih 20). Anđeli su saglasni sa time i kažu: „Brže beži onamo; jer ne mogu činiti ništa dok ne stigneš onamo. Zato se prozva onaj grad Sigor.“ (stih 22). To znači „mali“ (u prevodu na engleski naziv grada je preuzet iz hebrejskog - „Zoar“. Na hebrejskom „zoara“ znači „mali“, „beznačajan“.). Niko ne može da pobegne od sebe, ako nema gde da ode. Čovek ne može da promeni sebe, ako već nema nešto novo kuda može da ode. Pre nego što staro može da bude uništeno, nešto novo mora da se pojavi. Lot, koji razume, ali ipak okleva, ne može da ode u planine, ali je u sebi formirao dovoljno novog, da bi tamo mogao da pobegne. To je Sigor. Njegovo opiranje je prikazano osvrtanjem njegove žene prema ranijem stanju. Rečeno mu je da ne gleda unazad niti da ostaje na ravni. Priča kaže da „kad sunce ogranu po zemlji, Lot dođe u Sigor.“ (stih 23). To je jezik novog stanja. Lot dostiže novo stanje, malo, pod nazivom Sigor („Zoar“). Njegova ’zemlja’ bila je obasjana tim novim stanjem. „I kad sunce ogranu po zemlji, Lot dođe u Sigor. Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor od Gospoda s neba dažd od sumpora i ognja, I zatre one gradove i svu onu ravan, i sve ljude u gradovima i rod zemaljski.” (stihovi 24, 25). Staro stanje je potpuno uništeno. Sve što je raslo po tlu, na zaravni, bilo je uništeno.  Sve te Lotove strane bile su uništene. „Ali žena Lotova beše se obazrela idući za njim, i posta slan kamen.“ (stih 26). So ima različita značenja u ezoterijskom jeziku parabola, ali ovde označava nešto sterilno i mrtvo. Lotu su bile ostavljene samo ’dve ćerke’. Tada nam je ispričano da se Lot plašio da ostane u Siguru, već je boravio u planinama u pećini sa svoje ’dve ćerke’ i da je preko njih stvorio potomstvo kada su ga opile vinom.

Čitava ova priča opisuje strašnu bitku u čoveku i određenom smislu kako nije uspeo i kako je sve što je doveo do manifestacije konačno bilo pogrešno. Međutim, suština ove borbe opisana je u sceni u Sodomu između ljudi sa ulice i anđela u kući. Ono što treba da razumemo je da je to realan opis različitih stanja u ezoterijskoj psihologiji. On se bavi unutrašnjim stanjima čoveka koji počinje da se podvrgava individualnoj evoluciji. On se bavi psihološkim ponovnim rođenje i nije istorijski, kao što ništa u Bibliji ne predstavlja istorijski opis. Nema doslovno značenje, već psihološko i napisali su ga ljudi koji su poznavali ezoterijsku psihologiju. Shvatiti ga doslovno značilo bi potpuno izvrnuti njegov smisao i shvaćen na taj način on kod čitaoca može da izazove samo odvratnost.