12. 1. 2010.

Armin Risi: Karma - Dualitet uzroka i dejstva


Prevod: Jelena
Odlomak iz knjige "Svetlost ne baca senku"


Zabluda monizma: Izjednačenje predestinacije i karme
U ateističkom deizmu i monizmu se kaže: „Ništa nije slučajno. Sve je unapred određeno.“ To je poluistina, a mišljenje, da je ta polovina istine sve, predstavlja veliku zabludu. Čovek, naime, misli da istina „ništa se ne događa bez uzroka“ znači da je sve unapred određeno karmom; ako neko dospe u rat ili pretrpi nepravdu – bilo da je to pojedinac ili narod – tada to odgovara njegovoj karmi, a kada čovek kao „prosvetljeni“ izvrši neka dela, koja stoje „sa one strane dobra i zla“, tada je to neophodno u skladu sa svetskom karmom, da bi čovečanstvo kao celina dostiglo viši stupanj razvoja. Zbog toga neki uticajni ljudi i „prosvetljeni“ misle, da je njihova politička, militarna i finansijska moć data od Boga i da je sve što čine, određeno od strane Boga ili sudbine.

Bukvalno, karma znači jednostavno „aktivnost“ (izvedeno od kri – na sanskritu „činiti“, prouzrokovati neko dejstvo) i ukazuje na činjenicu, da svako delo u materijalnom svetu u skladu sa zakonom polarnosti (akcija i reakcija) povlači neko dejstvo za sobom. Dela, koja su izvršena bez svesti o svom duhovnom identitetu, izazivaju odgovarajuća dobra i loša dejstva, a ono delovanje, koje je izvršeno u duhovnoj svesti, ima duhovne posledice (prevazilaženje dualnih obrazaca mišljenja, spoznaja sopstvene individualnosti itd.). Takvo spiritualno delovanje se na sanskritu naziva akarma, „ne-karma“.

Jednostrana interpetacija karme kaže da je sve, što doživimo, samo i jedino reakcija na neku akciju, koju smo sami izveli. „Što god da te pogodi, to je tvoja karma. Ako neko baci atomsku bombu na tebe, to je onda tvoja karma. Da to nije bila tvoja karma, ne bi se dogodilo ili ti ne bi bio tu.“ – Da li je to istina?

To je poluistina. Ova interpretacija može zvučati ezoterijski i logično, ali u stvarnosti je apsurdna. Kad bi to bila istina, to bi onda značilo, da su ljudi u Hirošimi i Nagasakiju – da ostanemo kod gornjeg primera – imali „karmu“ da poginu u jednom nuklearnom napadu. Da nisu Amerikanci bacili bombu, to bi učinio neko drugi, pošto je „karma“ tih 300.000 ljudi bila da svi odjednom umru. A to bi značilo da su Amerikanci odn. oni, koji su izvršili to masovno ubistvo, bili samo izvršitelji karme (upravo u to veruju „prosvećeni“.).

Greška deista i monista se sastoji u tome, da izjednačavaju karmu i „predestinaciju“. Samo na osnovu jedne takve pogrešne premise se može verovati, da je sve, što se dogodilo, moralo da se dogodi, jer je to zahtevala „karma“. Veruje se da ne postoji ništa osim materije i energije – što dalje znači da ne postoji duhovni identitet, pa tako ni istinska slobodna volja. Sve, što se u životu događa, je samo sled predestiniranih lančanih reakcija u skladu sa mehaničkim („neutralnim“) zakonima kreacije.

Karma = predestinacija + slobodna volja
Karma nije isto što i predestinacija. Karma je sinteza predestinacije i slobodne volje. Zakon karme odgovara principu kauzalnosti akcije i reakcije i pokazuje kako predestinacija i slobodna volja deluju istovremeno i kako se međusobno dopunjuju.

Na nivou reakcije reč je o predestinaciji. Na nivou akcije istovremeno deluje slobodna volja. Čak i kada je kod nekog delovanja sopstvena volja na osnovu materijalnih obrazaca veoma ograničena, ipak su obrasci, kojima čovek podleže, sa svoje strane reakcija na ranija delovanja  odn. odluke, koje su donete slobodnom voljom i na sopstvenu odgovornost.

Šta god da se dogodi predstavlja jednu reakciju, koja je „predestinirana“ određenim uzrocima. Na primer, rođeni smo kao muškarac ili žena u određeno vreme, u jednoj određenoj zemlji i određenoj porodici. To su unapred određeni faktori (određene od nas samih direktno ili indirektno) i mi ih u ovom životu ne možemo promeniti. Mi samo možemo – do jednog izvesnog stepena – da biramo šta želimo da činimo unutar datih okolnosti.

Putem predestinacije bivamo stalno konfrontirani sa situacijama, koje predstavljaju reakciju na ranije akcije, tj. dejstvo određenih uzroka. Odlučujuće je pitanje: Šta ćemo učiniti sa tim datim („predestiniranim“) okolnostima? Da li smo zadovoljni? Da li ćemo optužiti Boga ili svet? Želimo li da iskoristimo situaciju za neku egoističnu prednost? Ili ćemo iza nje prepoznati skriveni božanski smisao?

Situacije (reakcije) su unapred određene. Naša delovanja (akcije) unutar tih situacija su funkcija slobodne volje i povezane su sa sopstvenom odgovornošću. Samo zbog toga te akcije mogu za određene osobe da sa sobom povuku nove reakcije. Kada čovek ne bi imao slobodnu volju, ne bi bio odgovoran za svoje delovanje i ne bi morao da snosi reakcije. Nešto prouzrokovati znači da čovek slobodnom voljom (= sopstvena odgovornost) vrši neko delo. Bez slobodne volje (akcija) nema predestinacije (reakcija). Dakle, nije sve predestinirano.

Isto kao i „sve je relativno“ tako je i tvrdnja „sve je predestinirano“ jedna jednostrana poluistina sa velikom dozom neistine.

Naše odluke, kako god izgledale, predstavljalu izraz naše volje, zbog čega smo odgovorni za sve što radimo. Svakim delovanjem utičemo na kurs svog života. Ako želimo, možemo uvek pokrenuti nove lančane karmičke reakcije ili možemo početi da se oslobađamo dualnosti akcije/ reakcije. Unutar datih okolnosti, dakle, imamo uvek slobodu da izaberemo, da li svojim delovanjem želimo da prouzrokujemo materijalne reakcije, koje će nas vezati za dualnost, ili duhovne reakcije, koje nas oslobađaju dualnosti.

Drastičan primer za izbor određene akcije unutar predestinirane situacije je već spomenut: bacanje dve atomske bombe. Da li je bilo predestinirano da toliko mnogo ljudi umre? Ne. To je bila odluka onih koji su tu akciju izveli. Tom akcijom su i počinioci i žrtve povezani u jedan novi lanac akcije i reakcije – i tako će ostati dok se sve ne okaje i ne oprosti.

Karma, dakle, nije samo predestinacija. Karma je princip kauzalnosti, zakon uzroka (akcija) i dejstva (reakcija), pri čemu čovek mora da bude svestan, da je najvažniji uzrok konačno slobodna volja. Kad karma ne bi bila ništa drugo do princip predestinacije i konačno materijalnog kauzaliteta – kako je to prema pogledima na svet materijalističkog i ezoterijskog monizma – tada bismo bili samo bio-roboti bez individualnosti, pre svega bez slobodne volje. Međutim, karma je sinteza materijalnog kauzaliteta (predestinacija) i slobodne volje.

Svet dualnosti se na sanskritu naziva i karma-loka, „Mesto karme“. Ko god odluči da dođe u taj svet, izjašnjava se saglasnim da živi u jednom svetu, gde se susreće sa bićima, koja sa jedne strane imaju slobodnu volju, sa druge stoje pod uticajem ega. I svi imaju slobodu da druge svojim akcijama uvuku u dobre i loše lančane veze – pod uslovom da se drugi daju uplesti.

Da li postoje nedužne žrtve?
U ezoterijskim krugovima i visokim stepenima loža se često zastupa mišljenje da je sve, što se dogodi, prouzrokovano „karmom“. Jednostavno formulisano: svako je sam kriv. Žrtve rata u Iraku, u Vijetnamu i u oba svetska rata, Jevreji u koncentracionim logorima, porobljeni Afrikanci, pobijena indijanska plemena – svi oni su sami požnjeli prouzrokovane reakcije.

Da li je to tačno? Da li su ljudi, koji su umrli u koncentracionim logorima, u prethodnom životu sami mučili i ubijali ljude u koncentracionim logorima? Da li su pobijeni narodi ranije sami počinili masovna ubistva? Da li su ti ljudi bili sami krivi za svoju sudbinu?

Ne.

Ne predestinirana sudbina žrtve, već svesno delo počinioca je bilo uzrok za te događaje. Zbog toga su počinioci pojedinačno kao i kolektivno odgovorni za svoja dela.

Akciju, koja prouzrokuje odgovarajuću reakciju, možemo pokrenuti sami ili je može pokrenuti neko drugi. Mi živimo u zoni slobodne volje i većina delovanja se odvija usled impulsa ega. Zbog toga je u svakom trenutku moguće da neko svojom slobodnom voljom započne napade na druge ljude. To je bio rizik, koji smo prihvatili, kada smo odlučili da dođemo u svet dualnosti. Taj rizik je „osnovna karma“ svakoga, ko živi u svetu dualnosti, uporediva sa zlokobnim „prvim grehom“.

Kada horizont čoveka ne prelazi granice materije, tada mu se ljudska egzistencija mora činiti neutešna, besmislena i frustrirajuća. Čovek će stalno živeti u strahu, tražiti sigurnost i projektovati krivicu na druge, pošto se uvek oseća kao nedužna žrtva ili meta. Iz perspektive dualnosti to čak može biti tačno – jer postoje „nedužne“ žrtve – ipak, ako ostanemo kod tog stanovišta, promašićemo suštinu situacije i izabrati način ponašanja koji nikome ne koristi: u čemu je korist biti nedužan i utopiti se u osećaju samosažaljenja i želje za osvetom. U čemu je korist biti kriv i prebacivati sebi ili potiskivati problem, jer želimo da delo, koje izaziva osećaj krivice, prikrijemo od sebe i drugih? Žrtve i počinioci stoje pred izazovom da se probude u višoj svesti, koja će omogućiti sasvim novo poimanje karmičke situacije.

U vezi sa atmoskom bombom i svim drugim mračnim poglavljima ljudske istorije se mora jasno utvrditi, da ti udarci sudbine nisu bili predestinirani događaj. Da to kažemo jednom rečenicom: to nije bila predestinacija žrtava – to je bila njihova karma. A to je ogromna razlika. Ipak, pojam karme mora biti u potpunosti i tačno shvaćen. Kada izvesni ljudi tvrde, da su neki događaji jednostavno bili „karma“ Japanaca (ili Nemaca, Jevreja, Indijanaca, robova itd.), tada oni misle da je to bila predestinacija tih ljudi. A to je poluistina, koja je na jedan sudbonosan način pogrešan, da ne govorimo o tome da je cinična i zaslepljena.

Princip rezonance i slobodna volja
Čim čovek živi u svetu dualnosti, izložen je riziku da bude napadnut od strane drugih bića, koja zloupotrebljavaju svoju slobodnu volju. Jer u svetu dobrog i lošeg očigledno ne postoje samo dobre, već i zle sile i svako, ko se uputi ovamo, će sresti i jedne i druge. Kako čovek reaguje na te zle sile, je pitanje njegove slobodne volje i rezonance – pri čemu rezonanca nije predestinirana, već (indirektno) samostalno izabrana. Vrsta rezonance je rezultat usmerenja sopstvene volje i svesti – zbog čega princip rezonance ni u kom slučaju ne umanjuje sopstvenu odgovornost.

Susret sa dobrim i lošim silama se ne može izbeći. Izbeći ih ne bi ni bio smisao života u karmičkom svetu. Ni Isus nije mogao da izbegne napad od strane naizgled moćnijih. Na osnovu lažnih optužbi on je uhapšen, mučen i ubijen. Da li je imao „lošu karmu“? Da li je samo požnjeo reakciju za neko loše delo, koje je sam izveo? Da li je on u ranijim životima mučio i razapinjao ljude? Naravno da ne. Ali se (dobrovoljno) zaputio u svet dualnosti i time izazvao zle sile. U jednom višem smislu to jeste bila Isusova karma: jedna situacija, koju je prouzrokovao svojom odlukom. Čim je došao u ovaj svet, bilo je predestinirano da će biti napadnut, ali na osnovu svoje slobodne volje i svoje božanske ljubavi nije dozvolio da bude uvučen u dualnost (što bi bio slučaj, da je reagovao strahom, mržnjom ili rezignacijom). Mnogo pre, on je manifestovao trijumf ljubavi nad „satanskim silama“, čak i trijumf nad fizičkom smrću. Drugim rečima, Isus je sebi postavio ispit karme i položio ga na sjajan, savršen način.

Ukratko se može reći: karma je princip kauzalnosti i opisuje uzajamno dejstvo predestinacije i slobodne volje. Kada se jedan faktor izoluje i ili mu se da preterana važnost, to vodi u jednostranost i do poluistina, povezanih sa opisanim zabludama.

Usled duhovne individualnosti lanac uzroka i dejstva nikada nije isključivo materijalan i „mehanički“. U svakom trenutku je moguće, slobodnom voljom (a ne na osnovu predestinacije) započeti lanac karmičkih reakcija – i sile mraka to čine stalno, pri čemu u svojoj egoističnoj zaslepljenosti misle da su ta dela predestinirana „karmom“ (vidi deizam) ili „neophodnošću“ (vidi monizam).

Odlomak iz knjige "Bog i bogovi", I deo trilogije "Multidimenzionalni Kosmos"

Ništa nije slučajno

Zakon dualnosti pokazuje da ništa na ovom svetu ne postoji bez svoje suprotnosti i da se  suprotnosti dopunjuju. Materijalno je u svojim zakonitostima povezano. Dualnost je glavna odlika relativnog, a osnovna dualnost je veza između uzroka i posledice. Ne postoji dejstvo bez uzroka i nema uzroka bez dejstva. To ima dva značenja: 1. upletenost u karmu važi samo u oblasti relativnog. 2. Dok god se čovek nalazi u oblasti relativnog, on je neizbežno pod uticajem karme.

Kada čovek transcenduje oblast relativnog, on prevazilazi i upletenost u karmu. Međutim, dok god se čovek, okrenut od apsoluta, kreće u oblasti relativnog, on se nalazi u krugu akcije i reakcije. Jer u oblasti relativnog bez izuzetka važi zakon karme. Sve što se događa – srećno i nesrećno – ima uzrok i sa svoje strane postaje uzrok za nove reakcije. Ništa se ne događa bez razloga. Ništa nije slučajno.

Ali to je samo jedna strana istine, poluistina. Kada bi vladao samo zakon karme, moglo bi da se kaže: „Sve što drugima učinim, oni su i zaslužili. Njihova je karma da budu potčinjeni, a moja je karma da budem moćan. Da to nije njihova karma, ne bi mi uspelo da ih učinim podanicima. Ali činjenica, da mi je to uspelo, pokazuje, da je to njihova karma. Ništa nije slučajno.“

U Univerzumu ima više bića, koja tako razmišljaju, nego što ljudi slute. To je životna maksima onih, koji veruju da je najviša realnost jedan bezlični princip: Brahma, kosmička energija, univerzalni zakoni.

Zakon karme doduše ima univerzalno važenje, ali nije najviši ili apsolutni zakon. Nije čovek taj koji određuje, šta je karmička reakcija drugih bića. Živa bića doduše imaju slobodnu volju, ipak, ta slobodna volja nije apsolutna – iako mnogi u to rado veruju i to propovedaju. Nije relativno mera svih stvari, već apsolutno.

Predestinacija i slobodna volje

O zakonu karme kruže brojne zablude: Karma je nemilosrdni zakon, koji isključuje i milost Boga i slobodnu volju čoveka. Karma je verovanje, koje kaže da se čovek sam može osloboditi, sam putem svojih dela. Ili: Koncept karme kaže da sve podleže jednoj neizbežnoj predestinaciji i slobodna volja čoveka je samo jedna iluzija. Sve što se događa je jedna unapred određena reakcija, koju niko ne može izbeći, niti „žrtve“ niti „počinioci“. Kreacija je Bog; nema „Boga“ u religioznom smislu.

To su moguće i takođe široko rasprostranjene zablude, koje počivaju na neznanju, pogrešnom razumevanju i iskrivljavanju istine. U principu te zablude vode do naredne četiri posledice:

•    Fatalizam (pasivno prepuštanje sudbini): čovek se više ne trudi i ne brani se, već prihvata svaku patnju i svaku represaliju kao neizbežnu sudbinu.
•    Apatija (ravnodušna bezdušnost): čovek otupljuje prema patnji koju vidi u svetu i misli da se tu ionako ništa ne može učiniti. Sve što se drugima događa je njihova sudbina ili karma.
•    Demonija (bezbožna težnja ka moći): gore navedeni pasivni oblik apatije postoji i u aktivnom obliku. Demonska bića smatraju da je sve što se drugima dogodi tj. sve što drugima učine, njihova sudbina. Oni zakone materije (kao npr. akcija = reakcija) drže za najvišu realnost i uvereni su da svako verovanje (npr. u Boga i u nematerijalne dimenzije) predstavlja praznoverje, koje je konačni razlog svih ratova i sve bede, zbog čega se to verovanje mora pobediti. Oni smatraju opravdanim, da bezobzirno uklone svako „praznoverje“, jer se time odstranjuje veliko zlo od ljudi. Njihov cilj opravdava sredstvo.
•    Apsolutizam (monopol nad nekom institucijom): Pošto je sve predodređeno od strane Boga, spasenje može da ponudi samo neka od „Boga“ izabrana instanca sa funkcijom pružanja milosti, datom od Boga. Izvan dosega njene milosti svi ljudi su zauvek prokleti.

Sve te zablude vode do onesposobljavanja i zagljupljivanja ljudi, što se ispoljava u fanatizmu sa jedne strane i ravnodušnosti sa druge – dve najveće pretnje današnjem čovečanstvu. Zbog toga je tema narednog poglavlja od najveće važnosti i hitnosti, jer vedsko objašnjenje može bez zapadanja u protivrečnost da razjasni te univerzalne zakone i da otkloni poluistine koje vode u zabludu.

Pomenuti pogledi na svet su pogrešni zaključci, jer počivaju na materijalističkim i bezličnim tj. nepotpunim filozofijama. One polaze od jedne jednostrane jednačine: karma = predestinacija ili karma = slobodna volja. Oba stanovišta su pogrešna! Karma nije isto što i predestinacija i karma nije isto što i slobodna volja. Zakon karme je sinteza predestinacije i slobodne volje.

Karma = predestinacija + slobodna volja

Čim se „karma“ izjednači sa jednim ili drugim, nastaju nesporazumi i zablude (kritičari koncepta karme i reinkarnacije veoma često prave ovu grešku).

Šta je tačno predestinirano?

„Prakrti, materijalna energija, je uzrok svih dejstava i uzroka u Kreaciji, dok je živo biće uzrok različitih patnji i radosti, koje doživljava u toj Kreaciji.“ (Bhagavad-gita 13.21).

Materija (Prakrti) stvara u skladu sa božanskim vođstvom materijalne okolnosti. „Prakrti, koja je jedna od Mojih energija, deluje pod Mojim vođstvom. Kosmička manifestacija i svi u njoj sadržani oblici stvaraju se i razgrađuju uvek iznova prema tom zakonu.“ (Bhagavad-gita, 9.10).

Različite fizičke i psihičke okolnosti, u koje dospevamo, su unapred određene reakcije na već izvedene akcije. Šta god da nastupi, bilo je predestinirano (putem sopstvene prošlosti), ali ono što još nije nastupilo može se do izvesnog stepena promeniti ličnom slobodnom voljom: pogoršati, ublažiti, odložiti ili čak otkloniti.

Očigledan primer je naše telo. Karmana daiva-netrena: „Na osnovu karmičkih reakcija duša pod nadzorom Boga dobija telo.“ (Srimad-Bhagavatam, 3.31.1). Telo i sa njime povezan pol, roditeljska kuća, nacionalnost, sopstvene jake strane i slabosti itd. su spoljni faktori, koje svaki čovek dobija rođenjem. Te okolnosti se ne mogu izmeniti, nezavisno od toga da li čovek veruje u karmu ili ne. U njima čovek može spoznati predodređenost i smislenost ili za njih optuživati puki slučaj. To ništa ne menja u tome, da ćemo se naći u unapred određenoj situaciji, koja je inscenirana od strane materijalne energije. To je prva polovina Krsninog iskaza: „Prakrti je uzrok svih dejstava i uzroka u Kreaciji.“

Večna materija ima potencijal, da konstantno stvara neograničeno mnogo situacija i pusti da iz njih izniknu nove situacije. Ali u koje od nebrojeno mnogih mogućnosti ćemo dospeti, to zavisi od nas. Svojom slobodnom voljom mi određujemo, šta ćemo učiniti od unapred određenih situacija, a to ponovo određuje, u kakve ćemo situacije ući u budućnosti. „...živo biće je (svojim odlukama i delima) uzrok patnje i radosti, koje doživljava u Kreaciji.“


Jedan primer: kada je čovek star i slab, on to stanje ne može da opozove. Ali šta će učiniti u tim okolnostima, to zavisi od njega. Stoji mu nebrojeno mnogo mogućnosti na raspolaganju, koje će opet izazvati različite reakcije. Čovek se može svađati sa Bogom i svetom, može pasti u rezignaciju ili ignorisati starost, može stupiti u borbu protiv starosti i bolesti uz pomoć lekara i lekova, ili može prihvatiti znakove vremena i iskoristiti preostale dane da se pripremi za smrt i sledeći život.


Različiti stupnjevi razvoja karme
Naravno, odluke, koje donesemo u nekoj određenoj situaciji, nisu potpuno slobodne. Na nas utiču naš pogled na svet, naša iskustva i naše želje. Svi ti faktori određuju našu svest, a naša svest određuje naše odluke i delovanje.

Delovanje i njime prouzrokovane karmičke reakcije se razvijaju postepeno. Još pre nego što je neko delo uopšte izvršeno, ono postoji kao seme u vidu želje. Ako želja dovede do delovanja, seme je posejano, a „kako seješ, tako ćeš i požnjeti.“ Posle izvršenja akcije, reakcija je unapred određena, pri čemu se mora napraviti razlika između reakcija, koje su nastupile i onih koje predstoje.

Vedski spisi analiziraju te karmičke lančane reakcije kao što sledi:

1.    Karma – Bija („Seme karme“): želja, koja će voditi do dela.
2.    Kuta-stha („utvrđivanje“): sejanje semena tj. izvršenje dela, čime se pokreće sada utvrđena lančana reakcija.
3.    Phalomukha („plodovi koji sazrevaju“): reakcije, koje su predodređene, ali još nisu nastupile.
4.    Prarabdha („požnjeveni plodovi“): reakcije, koje su nastupile tj. dobijanje određenog tela (rođenjem), sveukupnost događaja i rezultata koji će nastupiti.

Delovanje, koje prouzrokuje karmu, počinje već na stupnju semena (bija), tj. u sopstvenoj svesti, jer semenu slične misli su te, koje čoveka navode da izvrši neka dela. Svest određuje delovanje i reakcije, koje nastupe, prikazuju rezultat neutralne procene u skladu sa karmičkim zakonima: koliko su korisna, blagoslovena ili štetna bila naša dela? Po plodovima možemo da prepoznamo, kakav je bio kvalitet semena, koje smo posejali. Ova analiza takođe odaje, da karma nije najviša instanca, već jedan žiri, koji nam pred oči iznosi kvalitet naših dela i time sopstvenog stupnja svesti. Čovek svojim željama i delovanjem određuje karmičke reakcije, koje će požnjeti.

Presudna za sudbinu su, dakle, tri faktora: sopstvena svest (želje), sopstveni stil života (delovanje) i u vezi sa time, predestinirane karmičke reakcije. (*I okolnosti narednog života, u kome će se čovek roditi, su određene tim trima faktorima. U okviru unapred određenih karmičkih reakcija čovek doživljava situacije u skladu sa svojim dominantnim željama i lekcijama (situacijama za učenje, ispitima), koje su na redu. Na osnovu ta tri faktora Paramatma određuje sledeće rođenje svakog pojedinca).

Drugim rečima: ako čovek promeni svest i svoj stil života, menjanju se i karmičke reakcije. Ukoliko čovek odluči da spiritualizuje svoju svest i stil života, on deluje bez karme i već u materijalnom svetu više ne potpada pod zakon karme, jer je naučio njenu lekciju: „Ko se u posvećenoj službi bavi Višnuom (visnu-bhakti), prevazilazi sve oblike karmičkih reakcija: pohranjene, posejane, zrijuće i sazrele.“ (Padma Purana). To će biti bliže objašnjeno u narednom poglavlju.

Sopstvena svest, dakle, ima ključnu funkciju. Ona će nas ili zatvoriti još dublje u materijalnu dualnost, ili će nam otvoriti vrata ka oslobođenju od karme. Naš filter svesti određuje, kako doživljavamo svet - u skladu sa zakonom rezonance.

Zakon rezonance: Kako sami utičemo na svoj život

Jedan materijalista svuda vidi materiju, hedonista svuda vidi predmete zadovoljstva a čovek svestan Boga u svemu vidi delovanje Boga. Različiti ljudi opažaju različite oblasti stvarnosti i to u skladu sa rezonancom (prijemčivošću) svoje svesti.


Svest svakog živog bića ima određenu talasnu dužinu; ona se usklađuje sa određenim „vibracijama“ i privlači određene vibracije, dok druge vibracije čak i ne opaža (slično kao što radio aparat reaguje samo na radio talase, a televizor na televizijske talase, pri čemu čovek sam bira program).


Čovek se sam reflektuje u svetu, jer vidi samo ono što njegova svest propušta kroz filtere. Mi primamo ono, što odašiljemo. Davanje i primanje je još jedna nerazdvojiva dualnost. „Slično privlači slično“ ili „ko traži, naći će“ – važne rečenice, koje su u božanskim oblastima podjednako tačne, kao i u oblastima mraka. Ko traga za božanskom spoznajom, naći će je, a ko traga za zemaljskom i vanzemaljskom moći, naći će nju.


Neke ljude privlači božansko, a neke demonsko, već u skladu sa rezonancom, koju su izgradili.


Način delovanja zakona rezonance se danas sa upozoravajućom jasnoćom pokazuje na primeru destruktivnosti, koja se širi čitavim svetom. Upadljivo mnogo ljudi su zainteresovani za negativno. Što se više ljudi interesuju za negativno, to više prostora za napad imaju te negativne snage i upravo iz tog razloga negativno danas sve više dobija na uticaju, iako zvanični izvori uz milozvučne reči objašnjavaju, kako njihova informativna politika služi da upozori i predupredi.


Kao i sve na svetu, ni to nije slučajno. Širenje negativnih uticaja proizilazi iz propagande sa programskim ciljevima. Novine, časopisi i televizija šire „informacije“ i slike, koje ljudi, koji ništa ne slute, primaju i koje kao utisci ulaze u njihovu svest. Najveći deo dnevnih informacija je bezvredan/ suvišan do negativan/ preteran (afere, sport, zabava sve do bujice negativnih vesti o ratovima, napadima, kriminalu itd.)


Informacija „čini“ čoveka: što više negativnih utisaka neki čovek primi u sebe, u toliko većoj meri se oblikuje jedno negativno programirano biće, jer čovek – sve više opterećen, ravnodušan i otupeo - više ne može da preradi stalnu bujicu informacija. Opisi aktova nasilja, slike žrtava rata i atentata itd. sadrže kompresovane negativne vibracije i preko medija se te negativne vibracije kopiraju u svest ljudi i tako umnožavaju. Da li čovek te utiske smatra dobrim ili lošim, uopšte nije važno, važno je da čovek putem prijema tih vibracija postaje njihov nosilac – bilo uz odobravanje ili odbijanje, u svrhu obrazovanja ili istraživanja ili jednostavno zbog radoznalosti i želje za svakodnevnim konzumiranjem informacija.

Ko je svestan zakona rezonance, izričito upozorava ljude na bavljenje tim negativnim stvarima i ja (autor) se svesno pridržavam te mudrosti. Izbegavam da suviše uđem u detalje negativnog, jer bih se inače kretao u elementu negativnog i bio odgovoran za to, da i čitaoca povučem u taj otrovni okean. Negativno programirani će to spiritualno rasuđivanje i isključivanje veoma kritikovati („nenaučno“, „pristrasno“, „jednostrano“, „loše proučeno“). Ali u čemu je korist od uranjanja u svetsku i tajnu politiku, u insceniranje ratova, ubistva, crnu magiju, tajne afere, skandale moćnika itd? Oni, koji se upuste u tu nesagledivu zbrku detalja, otvaraju se prema odgovarajućim uticajima i postaju podložni tim uticajima, jer su – naivno, radoznalo ili svesno – signalizirali određeno interesovanje. To je prepoznao i poznati nemački pesnik Johann Wolfgang von Geothe: „Duhova, koje sam prizivao, sada se ne mogu osloboditi.“

Drugim rečima, neophodno je biti svestan postojanja negativnog, ali je opasno i nepotrebno ući suviše u detalje, koji se u-tiskuju, koliko god da se oni čine

privlačnim i „interesantnim“.


U skladu sa rezonancom naše svesti oslovljavamo izvesne stvari, a neke druge ne (ključna reč gunas). Ponašamo se na odgovarajući način, govorimo na određeni način, mislimo na određeni način, jedemo na određeni način itd. Naše ponašanje reflektuje našu svest i utiče na našu svest. Kada proširimo rezonancu svoje svesti, proširuje se i pogled na svet. Stvari, koje smo ranije nesvesno puštali da prođu kraj nas, počinjemo odjednom da opažamo – jer smo razvili određenu rezonancu. Odjednom otkrivamo svoj spiritualni identitet, spoznajemo više povezanosti i osećamo bezizglednost materijalizma. Nailazimo na riznice znanja, srećemo ljude, koji nam pomažu na daljem putu i mi učimo – dobrovoljno, jer to želimo.


Ako učimo dobrovoljno, stvari se događaju, jer smo mi zreli za njih. Ako ne želimo da učimo, stvari se događaju, jer su plodovi karme zreli. Tada se događa upravo ono, što ne želimo, čak i ako svim silama pokušavamo da upravo to sprečimo. Ko uči dobrovoljno, ne plaši se ničega, jer on ili ona iza svega, što se događa, prepoznaje višu pouku. I ta pouka uopšte nije tako komplikovana i tajna – pod pretpostavkom da čovek ima odgovarajuću rezonancu. Inače čovek po stotinu puta udara u ista vrata i ne primećuje da samo treba da ih otvori.


Rezonanca u reinkarnaciji

Živo biće u materijalnom svetu nosi svoje razumevanje života od jednog tela do drugog. Kao što vazduh sa sobom nosi mirise, tako i živo biće uzima jednu vrstu tela i ponovo ga napušta, da bi uzelo drugo.
Bhagavat-gita 15.9

Život se ne može razumeti bez smrti. Umiranje je druga strana rađanja, isto kao što je rađanje druga strana umiranja. U skladu sa principom dualnosti to je logičan uvid.

„Za onoga, ko je rođen, smrt je sigurna, a za onoga, ko je umro, sigurno je rođenje.“ (Bhagavat-gita).

Linija vidljivog života ima dva pola: rođenje i smrt. Rođenje je novi početak, ali ne početak od nule. Inače bi bilo potpuno nepravedno da različiti ljudi dobiju različite startne pozicije. Ipak, oni ih dobijaju i zakon rezonance objašnjava zašto. Okruženje našeg rođenja odgovara „frekvenciji“ našeg života u prethodnoj egzistenciji.

„Šta god da je stanje bitka, koga se čovek seća, kada napusti telo, to stanje će čovek bez sumnje dostići.“ (Bhagavat-gita).

Akcije izazivaju reakcije na više nego jednom nivou. One imaju direktne i indirektne, trenutne i dugoročne reakcije. Čovek možda ne primećuje da svaka akcija ima i indirektne, dugoročne reakcije – ali te reakcije će ipak nastupiti, sa jedinom razlikom u tome što je čovek nespreman i misli da je to slučajnost ili peh ili da je neko drugi kriv za to.

Jedan faktor, koji se često previđa ili potcenjuje, je uticaj svakog dela na sopstvenu svest. U pamćenju ili u podsvesti u skladu sa našom svešću se sakupljaju u-tisci i stvaraju rezonancu: na neke stvari čovek postaje prijemčiv, na druge ne. Neke stvari se čine neizbežnim, neke beznačajnim. Ta procena se razlikuje u skladu sa razvojnim stepenom svesti.

„Ono što je noć za sva bića, je vreme budnosti za one koji vladaju sobom, a vreme budnosti za sva bića je noć za bića okrenuta ka unutra.“ (Bhagavat-gita).

Zakon akcije i reakcije pokazuje da karmička lančana reakcija ne počinje rođenjem, već da ljudi u novi život već donose zrelu karmu – „sudbinu“. Često je rečeno, da čovek u smrt ne može ništa poneti. To je tačno uz jedan izuzetak: karmičkih reakcija. One čoveka neizbežno prate i tako čovek doživljava dobro i loše u ciklusu različitih života.

Jednačina karma = predestinacija je, dakle, pogrešna. Vedska slika sveta nedvojbeno naglašava, da je karma božanski zakon, koji predstavlja sintezu predestinacije i slobodne volje. Naša ranija dela su za nas stvorila unapred određene situacije; mi smo sami uzrok za to što dospevamo u „određene“, čak unapred određene situacije; mi sami smo odgovorni. I mi sami smo takođe odgovorni za sve što u toj datoj situaciji učinimo.

Ovo jasno definisanje sopstvene odgovornosti bi moglo biti razlog, zašto izvesni ljudi radije biraju da ne veruju u zakone karme i reinkarnacije. Materijalizam i moderni sistemi verovanja su ljude učinili neodgovornim. Materijalisti poriču ili ignorišu postojanje Boga i veruju radije u slučajno, slepo delovanje „kosmičkih“ zakona. Nasuprot tome, mnogi moderni sistemi verovanja visoko uzdižu pseudo-religiozne dogme, čime daje prednost kratkovidom stavu na sličan način kao i materijalizam. Dok učenje o karmi kaže da su sve nastupile reakcije predestinirane, prema tim dogmama odjednom stoji da je iskupljenje predestinirano. Čovek samo mora da „veruje“ da pripada izabranima i spasenima; tada je čoveku garantovano mesto pored prozora u božanskom carstvu (na Zemlji), čak i ako je meso slabo, a i duh. „Verovanje“ ili tačnije, pripadnost veri čini čoveka duhovnim. („Gospode, ne gledaj na naše grehe, već na verovanje tvoje crkve.“, stoji do dana današnjeg u rimokatoličkoj konfesiji.). „Karma i reinkarnacija su učenje Satane. Svi mi živimo jedan jedini put i mi smo jedini spaseni.“, kažu Jehovini svedoci.

Na ovaj način ljudi delegiraju odgovornost na Boga, na mesije, na slučaj – ili na đavola. Nikakvo čudo da je u ime nauke, realizma i tako često u ime „religije“ suzbijana (i suzbija se) vedska istina o karmi i reinkarnaciji.

Sloboda je osnova sopstvene odgovornosti. Samo ako učinim nešto slobodnom voljom, odgovoran sam za to. Da li bi ljudima zbog toga možda trebalo oduzeti svest o sopstvenoj odgovornosti da ne bi primetili da imaju slobodnu volju? Ako je tako, onda se mora priznati da su bezbožne snage već obavile znatan deo posla: koliko ljudi danas deluje bez slobodne volje i bez odgovonosti? A glavna odgovornost za to leži u materijalističkim religijama i nauci – i u rezonanci masa, koje tu neslobodu dobrovoljno gutaju.

Vedska slika sveta kaže da su karma i reinkarnacija apsolutne istine u relativnom svetu, što znači da ti prirodni zakoni važe za sve, takođe i za one, koji u to ne „veruju“. Karma i reinkarnacija su jedino logično i uverljivo objašnjenja za polarnost smrti i rođenja. Božije objašnjenje u Bhagavat-giti (15.10) glasi, da samo „budalasti ljudi“ to ne mogu i neće da razumeju:

„Budalasti ljudi ne mogu da razumeju, kako neko živo biće napušta svoje telo i ne mogu da razumeju kakvo će telo, u skladu sa uticajem guna, ono uzeti u sledećem životu. Ipak, onaj čije su oči obučene znanjem, sve to može da vidi.“

Neophodna perspektiva reinkarnacije

Posvećenici, okrenuti samoostvarenju, sve to jasno mogu da spoznaju. Međutim, oni, koji u svesnosti nisu napredovali i nisu postigli samoostvarenje, ne mogu da vide šta se događa, čak i ako to svim silama pokušavaju.“ (Bhagavat-gita, 15.11).

Prvi i temeljan uvid svake vedske spoznaje je da su sva živa bića večna: večne duše, koje u materijalnoj kreaciji preuzimaju prolazno telo i ponovo ga napuštaju. To nije dogmatska tvrdnja, već realnost, koja se može lično doživeti (i koju i ti, draga čitateljice, dragi čitaoče, možeš lično spoznati i verovatno si je davno i spoznala).

Ipak, ateisti pod maskom nauke, monizma, dualizma ili pseudo-religije potkopavaju znanje o karmi i reinkarnaciji, jer iz sebičnih razloga žele da ograniče sopstvenu odgovornost i slobodnu volju ljudi. Oni daju prednost tome, da sami odrede šta je „dobro“ a šta „loše“. Uzimaju sebi to pravo, jer je sve relativno. (vidi str. 117).

Kada je horizont čoveka ograničen samo na jedan život, gubi se i uvid u božansku pravednost. Jer jedan život je jedan sasvim nepotpun isečak iz Knjige života. Izvučena iz konteksta, jedna strana knjige sadrži nepovezane iskaze i nedovršene događaje. Isto tako i događaji, izvučeni iz velikog konteksta uzroka i posledice, odjednom izgledaju neosnovani/ besmisleni/ nezasluženi a neka dela nepravedna/ nenagrađena/ nekažnjena. U jednom jedinom životu nikada nisu vidljivi svi karmički uzroci i karmička dejstva. Ako se isključi svetlo, koje osvetljava ranije i kasnije živote, ljudi vide samo jednu nepravednu, bez-božnu šahovsku partiju. Ali zar nije današnji počinilac jučerašnja žrtva, koja traži osvetu, a današnja žrtva, koja traži osvetu, jučerašnji počinilac?

Bez znanja o karmi i reinkarnaciji ljudi ne vide niti odgovornost žrtve, niti karmičku reakciju počinioca. „Zašto neki smeju da vladaju uz pomoć laži i prevare – a ostaju bogati i moćni do kraja života?“ Ili: „Zašto on sme da puši i pije, a ja, koji živim zdravo, sam stalno bolestan?“ Ili: „Zašto oni smeju da ubijaju i muče milione ljudi, a ipak ostaju raskoši i u božijoj milosti?“ Ili: „Ja se molim Bogu za svakidašnji hleb i ne dobijam ga, a drugi, koji se ne mole, imaju i za bacanje.“

Ljudi, koji vide samo majušan isečak iz života i misle da je to jedini život, gube veru u Boga. Oni postaju rezignirani i prihvataju moć moćnih, koji kažu da ne postoji ni karma ni reinkarnacija. U svetlu vedske logike namera iza takve propagande odjednom postaje jasna: sa jedne strane treba da bude spasen šou samo-veličanja („Pogledajte šta mi radimo i nikakav Bog nas ne kažnjava – jer i nema Boga) i sa druge strane ljudi treba da izgube veru u Boga („Koliko nepravde … Nema Boga i nema pravde.“) ili da postanu fanatični: „Mi smo pravednici. Cilj opravdava sredstvo, jer naš Bog je jedini“.

Čovek nije mera svih stvari – niti u rezignaciji niti u pobuni. Otvaranjem perspektive karme i reinkarnacije Krsna razrešava sve tobožnje protivrečnosti:

„Živa bića su večne duše, Moji večni fragmentarni delovi. Na osnovu njihovog određenog života one se bore (život za životom) sa šest čula, u koje spada i duh (psiha)/ Živo biće u materijalnom svetu nosi svoja različita shvatanja života od jednog tela do drugog, kao što vazduh sa sobom nosi mirise. Tako ono uzima jednu vrstu tela i ponovo je ostavlja, da bi uzelo drugu./ I uživa u određenom izboru čulnih predmeta (i time prouzrokuje nove karmičke reakcije). (Bhagavat-gita 15.7-9).

Na otvorenoj karmičkoj pozornici svaka sudbina se odjednom pojavljuje u pravom i pravednom svetlu. Odjednom postaje očigledno kako svaka akcija biva ujednačena nekom reakcijom – i to u skladu sa božanskim (apsolutnim) merilom. Dakle, itekako postoji merilo svih stvari, ali to nije čovek. Mnogo pre bi čovek dobro upotrebio svoju slobodnu volju, ako bi uzeo u obzir to merilo i razmislio, kakve konsekvence to merilo ima za njegov sopstveni život.

Teme karme i reinkarnacije se dotiču svih oblasti ljudske egzistencije: prirodnih nauka, psihologije, teologije, istorije religija i filozofije. Ovde, na ovom mestu možemo osvetliti samo one aspekte, koji su važni u kontekstu ovog poglavlja. Sistematsku i opširnu obradu ove teme sadrži knjiga Rolanda Cirera (Rolan Zuerrer), „Reinkarnacija – sveobuhvatna nauka o selidbi duša“ – iz koje potiče naredni citat:

„Smernice, navedene u Vedama, ni u kom slučaju ne ograničavaju našu individualnu slobodu, braneći nam da činimo „zlo“ ili nas prisiljavajući da činimo bilo šta protiv svoje volje. One nas informišu nalik kakvom dobronamernom prijatelju o tome, šta je dobro a šta loše delovanje i šta će se dogoditi, ako se odlučimo za jedno ili za drugo; ali odluku prepuštaju nama. One nam samo skreću pažnju na to, da u slučaju povrede prirodnih zakona podležemo pravednoj kazni putem principa karme.“ (str. 41).

Sledi i jedan citat engleskog orijentaliste i istraživača Indije, Sir Viliama Džonsa:

„Ja doduše nisam Hindus, ali mi je učenje Hindusa o budućim postojanjima neuporedivo razumnije, pobožnije i podesnije, da ljude oslobodi tereta, nego užasne teze, koje hrišćani zastupaju u vezi sa beskrajnom kaznom u paklu.“


Karma, Vikarma i Akarma –„dobro“ i „loše“ u vedskoj slici sveta

Složenost nekog dela je veoma teško razumeti. Zbog toga treba tačno znati šta je karma (usrdno, ’dobro’ delovanje), šta Vikarma (zabranjeno, ’loše’ delovanje), a šta je Akarma (delovanje sa one strane dobra i zla).
Bhagavat-gita 4.17

U relativnom svetu čovek doživljava nagradu i kaznu i to toliko dugo dok ne sagleda relativno i ne prevaziđe ga. Svaka individua sme na osnovu sopstvenih relativnih predstava da odluči, šta smatra „dobrim“ a šta „lošim“ i da na osnovu toga pokuša da uživa u dobru i izbegne zlo. Ipak, neznanje o tome, šta je istinski, dakle, u apsolutnom pogledu, dobro i loše, dovodi dušu u telu uvek u situacije, koje ne odgovaraju njenim predstavama i planovima – dok ne počne da razumeva, da je njeno merilo za „dobro“ i „loše“ uvek loše, jer ono uvek počiva na perspektivi sopstvenog ega. Postoji božansko (apsolutno) merilo, koje utvrđuje šta je u stvarnosti dobro a šta loše. Čovek slobodnom voljom može da izabere u kojoj kategoriji želi da se kreće.

Na osnovu tog božanskog merila vedski spisi dele beskonačnu raznovrsnost mogućeg delovanja u tri kategorije:


•    Karma: delovanje unutar dualnosti na dobroj strani, tj. delovanje u harmoniji sa božanskim zakonima Kreacije, što vodi do privremenog, relativnog zadovoljstva u okviru materijalne Kreacije.
•    Vikarma: delovanje unutar dualnosti na lošoj, zloj strani tj. nadmeno delovanje protiv božanskih zakona Kreacije, što konačno vodi do patnje i uzvraćanja (=izjednačenje).
•    Akarma: delovanje sa one strane dualnosti dobra i zla, tj. spiritualno delovanje u harmoniji sa božanskim zakonima Kreacije i božanskom voljom, zbog čega takvo delovanje ne ubire ni „dobre“ ni „loše“ reakcije, već vodi do oslobođenja od sveta dualnosti.

Dejstvo karme izgleda kao nagrada, a dejstvo vikarme kao kazna. Međutim, to ne znači da je Bog pristrasan. Bog ne nagrađuje „svoje“ nasuprot protivnicima, koje iz ljubomore i ljutnje proklinje, jer Bog stoji iznad dualnosti.

Zakoni Kreacije su kao ograda na putu ka Bogu: ako odstupimo sa puta (=vikarma), nailazimo na prepreku ili čak doživljavamo direktnu nesreću, već prema stepenu odstupanja. Sa druge strane karmička nagrada treba da ohrabri napredovanje, da se nastavi stazom harmonije – a ne opuštanje i samozadovoljno uživanje u „zasluženoj“ nagradi, iako se to sme, ako to čovek želi.

Vikarma izaziva ujednačenje narušene ravnoteže i služi kao smernica, da je bolje vratiti se na stazu harmonije; čovek ne može izbeći božanske zakone Kreacije, jer se povreda tih zakona uvek iznova koriguje. Zar nije onda bolje, dobrovoljno prihvatiti te zakone, nego biti na to prinuđen kaznom i uz škrgut zuba?

Nagrada i kazna su u ciklusu reinkarnacije obe izraz božanskog večnog strpljenja i ljubavi. Bog ne mrzi „bezbožne“. Oblici relativne nagrade i kazne nisu ništa drugo do putokazi na putu, koji stoji sa one strane dobra i zla.

Ljudi deluju „dobro“, jer za to očekuju zadovoljstvo kao nagradu (na nebu i na Zemlji). Drugi ljudi deluju „loše“, jer žele da iznude zadovoljstvo ili teže ka zadovoljstvu zabranjenih plodova. Ali i jedno i drugo su egoistični interesi i izraz su pogrešnog razumevanja slobode i nezavisnosti. Prava spoznaja vodi do oslobađanja od sitničarskih težnji da se uživa u dobroj i da se izbegne loša karma.

Karma i vikarma odgovaraju materijalnoj dualnosti „dobrog“ i „lošeg“, predstavljaju, dakle, polove istog kruga. U skladu sa time se javljaju prelazi: niko ne deluje samo dobro i niko ne deluje samo loše. Taj mešoviti odnos može biti mlak, ali i ekstreman.

Na ovom mestu moramo upozoriti na jednu moguću zabludu: Kada se kaže da su „dobro“ i „loše“ samo polovi istog kruga, to ne znači da su oba podjednako vredna, iako taj zaključak izgleda veoma privlačno. „Sve je podjednako vredno i zbog toga je svejedno kako delujem. Dobro i loše su relativne vrednosti, koje zavise od perspektive čoveka. Zbog toga mi niko ne može propisati, šta je dobro a šta loše.

Čovek ili prihvata božansku perspektivu kao smernicu ili neko relativno stanovište. Većina ljudi se dobrovoljno okreće od prve mogućnosti i bira drugu, bezbožnu varijantu. Na taj način ljudi odobravaju da vlada neko relativno stanovište. Problem nastaje samo onda kada sopstveno stanovište nije ono koje vlada.

Ako su dobro i loše samo polovi istog kruga, moglo bi se reći da je konačno sve „dobro“. Koliko često se u monističko-ezoterijskim krugovima čuju fraze kao što je: „Bog je sve i sve je Bog. Sve je dobro.“ Sve je dobro, pogotovo ono što ja radim … To je očigledna psihologija, koja stoji iza te filozofije. Jedna filozofija feudalnog samoveličanja, koja provocira potres zakona karme.

Da li je sve dobro? To tvrdi samo onaj, ko ignoriše činjenice ratova, zločina, mučenja. – Kako u jednom svetu, koji je polaran, sve može da bude dobro? Napokon, to je svet, u kome Bog dopušta ne-dobro. I čovek mora da se odluči.

U materijalnom svetu nije sve „dobro“:

„Rezultat usrdnog delovanja je čist i to znači da se u pojavnom smislu javlja kao vrlina (Sattva-guna). Dela, koja se izvedu u strasti (rajo-guna) vode do patnje, a dela, koja se izvedu u tmini (tamo-guna) vode do ajnana (neznanje, otupelost, besmislenost).“ (Bhagavat-gita 14.16).

„Rajo-guna je bolja nego Tamo-guna, ali Sattva-guna je najbolja, jer putem Sattve (vrlina, čistota) možemo razumeti apsolutnu istinu.“ (Srimad-Bhagavatam 1.2.24b).

Nije sve, što se dogodi, dobro. Ali sve, što se dogodi, je pravedno (što ni na koji način ne opravdava nepravdu. Naprotiv: reakcija karme će biti pravedna.). To je suštinska razlika. Ono što se dogodilo ima smisao i zbog toga opravdanje. Sve, što se dogodi – jer se dogodilo – ima jedan viši smisao. Čak i to, što nije dobro, ima viši smisao, što opet ne opravdava niti počinioca niti loše delo. Ali događaj po sebi, takav, kakav se odigrao i ne može da se opozove, ima viši smisao – i njega treba spoznati. To je lakše reći no učiniti, na primer u slučaju ratova, zločina i mučenja; ali ako život treba da se nastavi, to je jedina ljudska mogućnost. Ili bi možda samoubistvo, alkohol, razdiruće samosažaljenje, doživotna mržnja ili želja za osvetom bili bolje rešenje?

U svetu dualnosti svaka situacija se uvek mora sagledati sa dve strane: iz perspektive akcije i iz perspektive reakcije. Samo tako možemo tačno proceniti situacije.

Što god da se dešava, moralo je da se dogodi i ima svoj smisao. To je bila jedna reakcija, pokrenuta putem ranijih akcija i zbog toga predestinirana, inače se ne bi dogodila. To je perspektiva reakcije, koja obuhvata i predestinaciju.

Perspektiva akcije sadrži slobodnu volju i sa njom povezanu odgovornost: kako ću reagovati u datoj situaciji? Kao što je već rečeno, postoji put karme, vikarme i akarme sa odgovarajućim reakcijama (posledicama). Izbor proizilazi iz naše slobodne volje na našu sopstvenu odgovornost.

Vegetarijanstvo kao primer

Jedan svakodnveni primer izbora između karme, vikarme i akarme je jelo. Putem predestinacije smo dobili ljudsko telo. Budući da je reč o jednom materijalnom telu, njemu je potrebna hrana. Šta treba da jedemo? „Pa, to je svejedno!“ – kažu jedni. „jednostavno ono što je zdravo, na primer meso pilića iz domaćeg uzgoja.“, kažu drugi. „Nikakvo meso.“, kažu neki drugi. „Moja baka je jela meso i doživela devedesetu.“, „Čovek je svežder i može da jede sve što je jestivo.“, „Jednostavno sve sa merom. Nikakvi ekstremi! Ekstremno mnogo mesa nije dobro, ali ni bezmesna ishrana takođe nije dobra.“

Špekulacije su bezbrojne, jer se uzimaju u obzir samo relativna, proizvoljna merila po volji ega. Šta kaže merilo karme, vikarme i akarme?

Ne može se poreći da čovek može da jede meso. On je u stanju da ga proguta i svari. To je tipična situacija, u kojoj čovek uz pomoć sopstvenog znanja i prema sopstvenoj savesti mora da odluči šta da radi i koji aspekt karmičke reakcije će izabrati.

Merilo Veda bi za mnoge ljude moglo da zvuči šokantno: jedenje mesa je vikarma – delatnost! Jedenje mesa znači nepotrebno nasilje nad životinjama i znak je oholosti čoveka. „Ako mogu da jedem životinje, zašto onda ne bi trebalo da ih jedem? Ko meni može da propiše, šta smem da jedem a šta ne?“


Vedski spisi izričito preporučuju ljudima da ne jedu nikakvo meso. Jer ubijanje životinja proizvodi na različitim nivoima reakcije vikarme, koje se danas potpuno potcenjuju, pogotovo kolektivne reakcije: „Dok god ima klanica biće i ratnih bojišta (Schlachthaus i Schlachtfeld, prim. prev.).


Zakon Kreacije, da čovek ne bi trebalo da jede meso, nije neka nepotrebna zloba nekog ljubomornog Boga, koji čoveku hoće da uskrati svako zadovoljstvo. Naprotiv: ovaj, kao i svi drugi zakoni Kreacije, pokazuju čoveku onaj put, koji omogućuje najzdraviji i najzadovoljniji život i istovremeno otvara vrata ka oslobođenju od karme.


Čovek, naime, živi bolje i zdravije bez mesa. Meso ni u kom slučaju nije neophodno u ljudskoj ishrani. Izuzeci su geografski ekstremne oblasti, u kojima čovek mora da jede meso da bi preživeo. Ali kod tih naroda, kao npr. kod Kirgiza i Eskima prosečna starost iznosi jedva četrdeset godina.


Onaj ko ima odgovarajuću rezonancu, vidi svuda u prirodi jasne smernice, da meso prema zakonima Kreacije ne predstavlja ljudsku ishranu: sopstvena kočnica pred ubijanjem, gnušanje od leševa, neophodnost da se meso skuva da bi uopšte moglo da se stavi u usta; ljudsko telo (nedostatak kandži i oštrih zuba, slaba stomačna kiselina, suviše dugo crevo) i ne na poslednjem mestu iskazi nebrojenih vegetarijanaca, svetaca i posvećenika. Božanska spoznaja se aktom jedenja mesa ozbiljno dovodi u pitanje, jer uzimanje u sebe mrtvog meso umanjuje rezonancu žive svesti.


Međutim, tema „jesti ili ne jesti meso“ se i dalje nalazi u oblasti materijalne dualnosti između lošeg i dobrog (vikarma i karma). Vegetarijanska ishrana je „dobra“ jer mnogo manje opterećuje karmu nego ishrana mesom. U najboljem slučaju je karmički neutralna. Ali cilj ljudskog života bi trebalo da bude oslobođenje od karmičkih reakcija. Kako se to može učiniti, Krsna objašnjava u Bhagavat-giti:


„Ko Mi služi sa ljubavlju i posvećenošću, neće biti vezan karmičkim reakcijama.“


Ovaj princip se može primeniti u svakoj oblasti života, takođe i u vezi sa jelom. Odlučujuća je povezanost sa Bogom putem svesti i dela. Čovek bi trebalo da svoju egzistenciju, okrenutu od Boga, ponovo posveti Bogu, a u to spada i jelo, ona delatnost, koju čovek tako često i tako rado obavlja.


Akarma ishrana se na sanskritu naziva Prasadam, što bukvalno znači „božanska milost“. Živeti od Prasadame je u materijalnom i spiritualnom pogledu najbolja vrsta ishrane, jer akarma – jela nisu samo zdrava i visoke energetske vrednosti, već deluju spiritualno pročišćujuće:


„Posvećenici bivaju oslobođeni svake vrste greha, jer jedu hranu, koja je prvo posvećena Bogu. Drugi, koji pripremaju hranu samo za sopstveni užitak, jedu u stvari samo greh.“ (Bhagavat-gita, 3.13).


Akarma delovanja su oslobođena reakcija karme i vikarme, koje su u uobičajenim slučajevima povezana sa svakim delovanjem u materijalnom svetu. Pored toga, akarma – delatnost oslobađa i od ranije prouzrokovanih reakcija, jednostavno zato što se čovek dobrovoljno, uz ljubav i posvećenost (bhakti), povezuje sa Bogom. Na taj način će za posvećene i naizgled svakodnevne situacije, kao što je kuvanje, jelo, muzika i rad postati meditacija. Meditacija o Bogu je „apsolutno“ praktična, jer putem nje sve relativno biva spiritualizovano.


Karma: sinteza predestinacije i slobodne volje (sažetak)

Reč na sanskritu karma bukvalno znači „delovanje“ (akcija) i ukazuje na to da svako delovanje u materijalnom svetu prouzrokuje različite kratkoročne i dugoročne posledice (reakcije). Svaki čovek vrši „karmu“ (delovanje) i time podleže zakonu karme, zakonu akcije i reakcije, koji za svako (dobro i loše) delovanje utvrđuje odgovarajuće buduće (dobre i loše) konsekvence. Kada govorimo o karmi neke osobe, mislimo na unapred određene (predestinirane) reakcije na neko slobodnom voljom izvršeno delo.

Zakon karme nije samo neka indijska teorija, već prirodan zakon. Svaka akcija rezultira reakcijom. „Kako čovek seje, tako će požnjeti.“, jer u božanskoj Kreaciji vlada univerzalna pravednost. Niko ne može izmaći zakonu karme – osim onih koji su shvatili kako ona funkcioniše.

Osnova za razumevanje zakona karme je spoznaja da su sva živa bića prožeta dušom, što znači da su ona sva večne duše, koje se kreću od jednog do drugog prolaznog tela. Bhagavat-gita objašnjava da je spiritualna duša izvor svesti, koja prožima naše telo i omogućava mu da uopšte živi. Kada duša napusti telo, preostaje telo bez duše i to se naziva „smrt“.

Samo u ljudskoj životnoj formi (koja uzgred ne postoji samo na Zemlji) mi – mi, duše smeštene u telu – imamo slobodu svesnog odlučivanja. Uz tu slobodu snosimo i odgovornost za sve što učinimo. Zbog toga se od ljudi očekuje da razumeju više principe života, npr. zakone reinkarnacije i karme i da u skladu sa time deluju, jer „neznanje ne štiti od posledica.“

Zakon karme ne važi samo individualno, već i kolektivno, to znači, on važi za grupe ljudi, (porodice, nacije, stanovništvo nekog određenog kontinenta i naizgled slučajno obrazovane grupe putnika, prolaznika i onih koji su doživeli neku nesreću). Ta veza će biti objašnjena na kraju narednog poglavlja.

Kada ljudi obezbede, da se zakoni Kreacije poštuju, od toga profitira čitava zajednica. Ako ljudi vrše nepravedna, nasilna dela ili ih čak samo tolerišu, odgovarajuća kolektivna karma podnosi račun, što se ispoljava u vidu nesreća, ratova, prirodnih katastrofa i epidemija. 

Tekst u PDF-u uz II poglavlje "Prevazilaženje dualiteta karme" na narednom 

Нема коментара:

Постави коментар