23. 1. 2010.

O kamerama i ... ostalom

Piše: Jelena

Tokom jednog nedavno održanog međunarodnog samita u otvorenom krugu (čitaj: prijatno časkanje uz meze i domaće vino) na red je došao i zakon o saobraćaju. Učesnik samita iz Nemačke je uz donekle zbunjen izraz lica izneo podatke o broju tačkica u svojoj vozačkoj dozvoli a zatim sebi dopustio jedno opažanje: „Prošao sam kolima kraj jedne od kamera i tada pomislio da je snimljen moj registarski broj. Dakle, pravac mog kretanja je registrovan. Registracija je dovoljna, da preko banke podataka postane poznato i moje ime, a umrežavanjem podataka se može saznati ko sam, gde radim, koliko zarađujem, gde kupujem, šta kupujem, čime se hranim, broj zdravstvenog osiguranja, od kojih bolesti bolujem...“.

Posle ovog izlaganja ostali učesnici ovog malog samita iz tri zemlje su gucnuli ono domaće vino, progutali knedlu (ne lovačku) i upustili se u vanparlamentarnu diskusiju, čiji bi facit mogao jednostavno da glasi: „Hmm, ok, guys & girls. WE have a very serious problem.“

MI. Kako to dobro zvuči. Eto jedne od prednosti ubrzanog donošenja „evropskih zakona“ – kako se oni često nazivaju svuda u medijima: konačno počinjete da se osećate kao punopravni i poštovani član velike porodice. I MI imamo taj isti problem. Imamo bankarske kartice, imamo centralnu bazu podataka za tekuće račune, imamo biometrijske lične karte, a od nedavno su ekspresnom brzinom postavljene i policijske kamere u Beogradu i Novom Sadu, posle čega sledi i njihovo postavljanje u Nišu i Kragujevcu. Pa kako da čovek ne bude ponosan.


Postavljanje kamera bi navodno trebalo da obezbedi sigurnije odvijanje saobraćaja i poštovanje saobraćajnih propisa, na sličan način kao što je ukidanje čekova i obaveza otvaranja tekućih računa značilo suzbijanje sive ekonomije, biometrijske lične karte jednu veću sigurnost i kao što će centralizacija i dostupnost zdravstvenih podataka biti u korist bolje zaštite našeg zdravlja. Zaista lepo. Mogućnosti za umrežavanje ovakvih raznorodnih ličnih podataka daje još mnogostruke prilike da se naša bezbednost, imovina, život, zdravlje.... zaštiti ...?
Zar se ne osećate bezbednije i komotnije?

No, u čemu je u stvari problem? Naš mali međunarodni samit na evropskom nivou u skraćenom izdanju je posle te vanparlamentarne diskusije uz meze i vino doneo zaključak da to ipak NIJE evropski zakon – tako da smo se MI možda prerano poradovali. Moguće je, naravno, da ovaj zaključak neće ući u protokole Evropske Unije, niti biti predmet rasprave u Parlamentu, što bi možda moglo da spase stvar za NAS.

On nije evropski ne zbog toga što je Zakon o saobraćaju uz prateće kamere do sada uveden samo u Nemačkoj – kako se u medijskim diskusijama često navodi kao argument - već zbog toga što on NIJE u skladu sa evropskim duhom, niti sa Poveljama na kojima su organizovane NAŠE države. Nadgledanje građana kamerama i uvid u gotovo sve lične podatke je blago rečeno veoma blizu da dovede u pitanje član 17 Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima, kao i član 12 Opšte deklaracije o pravima čoveka, kojima je regulisano pravo na privatnost i pravo na zaštitu od nezakonitog udara na ugled i dostojanstvo.

No, uz navodnu sigurnost (zaštita od kriminala - pri čemu bi vredelo razmotriti u kojoj meri smo zaštićeni od organizovanog kriminala, dilera droge i korupcije), obećanje raja (evropski standardi) i pripadnost porodici (priključenje EU) negde se izgubio onaj suštinski element tog evropskog duha: ljudska prava ili možda tačnije rečeno: prava pojedinca. Njegova privatnost. I njegova SLOBODA.

Najzad, čemu? Lepo je da neko brine o vama i razmišlja umesto vas. Na primer ovako:

Za kraj želim da Vam dam jednu viziju:
Lične karte sa RFID čipom koji može u prolazu da se očita bez vašeg saznanja, ovo već imamo.
Kamere koje imaju sistem prepoznavanja lica svuda po gradu, ovo sada dobijamo.
Prolazite pored radnje sa zdravom hranom i stiže Vam sms sa sledećom sadržinom:

Ćao Nikola,

Tvoj medicinski karton pokazuje da imaš višak od 15kg.
Izveštaj o tvom kretanju pokazuje da se jako malo krećeš peške i da se uglavnom krećeš istom trasom kolima na posao i sa posla.
Izveštaj sa tvoje kreditne kartice nam kaže da se većinski hraniš u Meku.
Ovakav način života drastično povećava tvoje šanse za srčani udar, preporučujemo da u našoj radnji kupite nešto od dijetetski zdravih proizvoda, jer ukoliko ne smršate 15kg od sledeće godine će Vaše privatno zdravstveno osiguranje koje se nalazi u zajedničkoj grupaciji kompanija podići kvote za 30%.
Sad ja tu Vas pitam, gde je BRE! moja privatnost.“ (http://www.tehnoguru.info/blog/kamere-svuda-po-beogradu.html)

Pravu na privatnost se često makar podsvesno pripisuje jedna pogrešna dimenzija ili se njegov značaj zanemaruje i zbog toga je veoma važno naglasiti da ono nema značenje nekog „skrivanja zlokobnih tajni" – jer šta bi se skrivalo, ako je sve u redu – već predstavlja sam temelj koji garantuje vođenje života slobodno, autonomno, bez upada u intimu i bavljenja njome. Privatnost je osnovna garancija čovekovog dostojanstva.

A posle razmatranja ovog osnovnog principa se može razmisliti i o tome da li se možemo pouzdati, da će političke, policijske i finansijske strukture, kojima će ovi podaci biti dostupni, njih ZAISTA koristiti za dobrobit građana i da ih nikada neće zloupotrebiti radi postizanja lične koristi na štetu drugih i proizvoljnog uspostavljanja kontrole nad izabranim pojedincima i grupama. Uzevši u obzir današnju situaciju na političkoj i privrednoj sceni NAŠIH zemalja, plašim se da NIŠTA ne govori u prilog ove teze.

Kako je to na fantastičan i zastrašujući način opisano u Orvelovoj negativnoj utopiji, gubitak intimne sfere čoveka i osporavanje njegovog prava na nju jeste osnova za proglašenje bilo kakvog totalitarnog režima. Onda je od gubitka privatnosti do proglašenja zločina mišljenja, zločina govora, zločina druženja, zločina čitanja, zločina .... disanja samo jedan korak. I to ne veliki.

Zakon o saobraćaju ima i svoju finansijsku dimenziju, koju ne treba zanemariti. Budući da je zaista izuzetno teško voziti, pa čak i hodati gradom, a da ne platite kaznu (ja jesam zbog prelaska preko ulice na mestu gde postoji semafor, ali ne i zebra kod turske ambasade – 5.000), možemo i ovde napraviti jedan korak u budućnost, do vremenske fantazmagorije Filipa K. Dika „Ubik“ i opisa urbanog života u kome je nemoguće otvoriti sopstveni frižider, a da ne ubacite novčić u prorez, niti proći kroz izlazna vrata, bez neophodnih 5 centi. Do ulaznih vrata se još uvek nije došlo, ali je zaista teško izaći na ulicu ili sesti u sopstveni auto besplatno. Visoke kazne za prebrzu vožnju ili vožnju pod uticajem alkohola su više nego opravdane. Međutim, budući da podaci pokazuju da je ogromna većina kazni naplaćena zbog pojasa ili svetala, zaista je teško odupreti se utisku jedne organizovane pljačke o sopstvenom trošku.

I tako je naš mali samit posle donošenja ovih zaključaka i razmatranja potrebnih koraka, zaključio da je ovaj (ne) evropski zakon donesen na štetu svih NAS. I takođe zaključio da održavanje ovakvih malih samita predstavlja najbolju zaštitu od njegovih negativnih posledica: ugrožavanja privatne sfere.

Zvaćemo ih rado samiti, da se ne bi pomislilo da smo neozbiljni i da se bavimo samo nekim trivijalnim stvarima. 
Mali krugovi ljudi, koji se raduju jedni drugima. Otvorenost. Bliskost. Briga jednih o drugima.
Različitost.

Jer Evropa nisu Zakoni o saobraćaju.
Evropa je pre kao jedna pica: što više začina, to ona bolje prija.


Uz dobro domaće vino na primer ... 

Нема коментара:

Постави коментар