20. 11. 2011.

ČETVRTI PUT - Maurice Nicoll: ČETIRI TELA ČOVEKA I




 Kao prilog razmatranju naše nevidljive anatomije i suptilnih tela, sledi predavanje Morisa Nikola o četiri tela čoveka, objavljeno u I tomu "Komentara uz učenje Gurđijeva i Uspenskog".

Prevod: Jelena
PRVI DEO
Kako je ovaj predmet obiman i po svojoj prirodi izuzetno važan i kako zahteva osvetljavanje sa mnogo tački gledišta, da bi se omogućilo njegovo istinsko razumevanje i da bi se sprečilo da se shvati na neobavezujući ili samo formatorni način, odlučio sam se za postepeni pristup.

Ukratko, učenje kaže da je čovek, koji živi u telu, datom prvim rođenjem, sposoban da razvije još tri tela, sačinjena od finije supstance. Ali šta to znači i koje će nam ideje pomoći da to shvatimo? Šta na primer može značiti da čovek može razviti drugo telo nezavisno od tri naredna tela? Na koji način možemo sebi predstaviti to drugo telo? Možemo to prvo shvatiti na ovaj način. Zamislite čoveka, koji stoji iza nekog drugog čoveka i kontroliše ga u svemu što čini i kaže. Čovek ispred se pokorava instrukcijama čoveka iza njega. Inteligencija i volja čoveka iza kontrolišu akcije čoveka ispred. Čoveka ispred možemo posmatrati kao prvo telo, a čoveka iza kao drugo – to jest, možemo steći ideju o drugom telu, koje kontroliše prvo. To je dosta jednostavno razumeti, jer u svakoj organizaciji u životu, bilo poslovnoj bilo vojnoj, postoji određena kontrola pojedinca od strane drugog pojedinca. U slučaju jednog čoveka, to je teže razumeti.



Šta će kod nekog pojedinca kontrolisati šta u njemu? Zaista, to je nemoguće shvatiti, dok god čovek sebe posmatra kao jedno – to jest, dok veruje da je sve ono, što misli, deluje, oseća, voli i mrzi u njemu uvek jedna i ista stvar. Poznajete izreku u Radu, koja kaže da dok čovek ne podeli sebe na dva, na deo, koji posmatra i posmatrani deo, on se nikada neće pomeriti sa tačke gde je. To je polazna tačka za sve ostalo. To je u stvari polazna tačka drugog tela u tom smislu da, dok ta podela ne započne u čoveku, dok on ne postane predmet sopstvenog posmatranja, ništa se u njemu ne može razviti, što bi ga možda moglo kontrolisati iznutra i postići da mu se spoljni čovek-mašina pokorava. To znači, nikakvo drugo telo ne može biti organizovano u njemu. Obratimo ovde pažnju na to da je položaj ’Ja’ koje posmatra uvek unutrašnji u odnosu na ono što ono posmatra. Ono što je spolja ne može posmatrati ono što je unutra. To znači da ’Ja’, koje živi u malim, mehaničkim, spoljnim delovima centara ne može posmatrati ’Ja’ koje živi u svesnijim delovima centara, dublje u unutrašnjosti. Samo-posmatranje postaje dublje, emocionalnije, realnije i neophodnije, položaj posmatračkog ’Ja’ se pomera dublje ka unutrašnjosti. Oko posmatračkog ’Ja’ se okupljaju sva ona ’Ja’ u čoveku, koja žele da rade i da uvedu red u kuću, koja predstavlja čoveka. To formira ono što se naziva „zamenik nadzornika“ („Deputy-Steward“). Položaj zamenika nadzornika je tako unutrašnji u odnosu na spoljašnjeg čoveka, čoveka koji je okrenut životu i vođen spoljnim okolnostima. Pored ostalog, on leži unutra u odnosu na Lažnu Ličnost. Ako sve to, što je više spoljašnje, što je više mehaničko u čoveku, počne da se pokorava onome što je unutrašnje, unutrašnje počinje da razvija kontrolu nad spoljašnjim čovekom ili čovekom-mašinom i rezultat je taj da pravac stvari počinje da se menja. Čoveka više ne vuku tako lako život, spoljne okolnosti, promena okolnosti, karakteristične reakcije njegove ličnosti na život i navike njegovog tela. Njime se spolja više ne upravlja tako potpuno, on više nije rob svoga tela, već počinje da biva kontrolisan iznutra, tokom kratkih trenutaka.
(slika)

Ako tu ideju shvatite što je jednostavnije moguće, videćete do nekog stepena da posedovanje Drugog Tela znači da se čovek razlikuje od običnog čoveka. On je različit, jer je obični čovek – čovek mašina – funkcija života. Čoveka-mašinu vuče spoljni život i on se pokorava životu. To znači, on je pokretan spolja i od strane spoljnjih delova sebe. Ali čoveka, koji postepeno stiče nešto unutrašnje organizovano u sebi, spoljni život više ne pokreće tako lako. To znači da on deluje u obrnutom pravcu. Svi možemo zamišljati da već delujemo u obrnutom pravcu, ali to je samo imaginacija. Veoma malo iskrenog samo-posmatranja će pokazati da smo istinski funkcija života. Pokretani smo od strane života i okolnosti i nemamo ništa ili imamo veoma malo toga, što bi se dovoljno snažno moglo odupreti pokretanju na taj način. Morate shvatiti da život svakog čoveka, naravno, pokreće na različit način nego bilo kog drugog čoveka. Ali svi obični ljudi, svi ljudi, koji pripadaju krugu mehaničkog čovečanstva, svi ljudi 1, 2 i 3 su pokretani spolja, čak i ako veruju da nisu. U tom smislu, oni su ljudi-mašine.

U njima se nije razvilo ništa unutrašnje do tog stepena da bi sledili tu unutrašnju stvar i da bi se suprotstavili kaleidoskopu promenljivog života. Ništa u njima nije dovoljno snažno da bi se oduprlo životu – to jest, dovoljno snažno da se odupre reakcijama, koje uobičajeno imaju na život. Oni sigurno mogu primetiti da ne reaguju na život kao drugi i mogu uobražavati da se mogu odupreti životu. To je samo iluzija. Svako reaguje različito, na svoj sopstveni način. Na ono, na šta jedna osoba reaguje, druga ne reaguje. Ali sve je to isto. Sve to je mehaničko i život ih kontroliše preko njihovih posebnih specijalnih mehaničkih i navikom stečenih reakcija. Dobar čovek zamišlja da je bolji od lošeg čoveka, optimističan čovek oseća da se razlikuje od pesimističnog čoveka, pažljiv čovek misli da je različit od nehatnog čoveka i tako dalje. Ipak, svi oni su mehanički. Sve njih pokreće život. Niko od njih ne može da promeni ono što jeste. I ako pokušaju da budu drugačiji, svi će se suočiti sa istim teškoćama da promene sebe. Sve to znači, da niko od njih, psihološki govoreći, nema ništa organizovano u sebi, što bi se oduprlo određenim mehaničkim uticajima, koje život vrši na njih. To jest, svi oni deluju ili pre, delovali su sa životne strane. Svi oni su različite vrste mašina, koje reaguju ili deluju na različite načine, ali su svi pokretani impulsima spoljnog života. Oni su mehanički dobri, mehanički loši, mehanički optimistični, mehanički pesimistični, mehanički ovo ili mehanički ono. To je učenje o mehaničnosti – o nerazvijenom čoveku, čoveku-mašini, koji služi prirodi. Ali Rad uči da čovek može prestati da bude mašina putem unutrašnjeg razvoja individualnosti, svesti i volje – to jest, razvoja upravo onih kvaliteta, koje mehanički čovek zamišlja da poseduje. Kod potpuno razvijenog čoveka – čoveka, koji poseduje individualnost i volju – nisu život i promenljive spoljne okolnosti one koje ga mehanički pokreću. Takav čovek ima nešto organizovano u sebi, što se može odupreti životu, nešto iz čega može da deluje. Takav čovek, ukratko, može da čini. A to je usled toga, što on poseduje više tela, nego što je dobio rođenjem.

***
Deo III – Rad gotovo od samog početka govori o Suštini Čoveka, koja je nerazvijena. On definiše rast Suštine kao promenu nivoa bića: i često govori o tome da se Ličnost učini pasivnom, da bi se Suština razvijala. On posebno govori o Lažnoj Ličnosti i imaginarnom ’Ja’ i o neophodnosti samo-posmatranja s obzirom na njega i odvajanja od njega. Cilj je da se nečemu drugom omogući da raste. Suština može da se razvija, ali ona to ne može dok god je Ličnost aktivna i kontroliše unutrašnji život.

Uzmimo ideju unutrašnjeg odvajanja (inner separation). U mom slučaju moram posmatrati Nikola i istovremeno se truditi da se odvojim od reakcija i navika Nikola. U vašem slučaju, ako vam je ime Smit, morate se odvojiti od Smita. Koje je vaše ime? Ponavljajte ga tiho za sebe. Onda shvatite da morate posmatrati i odvojiti se iznutra od svega, što vaše ime predstavlja za vas. Da li je to jasno? Pretpostavimo da gđa. Robinson, g. Smit, g. Blek, gđa. Braun svi sede u ovoj grupi. Oni su sve vreme gđa. Robinson, g. Smit, g. Blek, gđa. Braun na različite načine, prijatne i neprijatne. U radu unutrašnjeg odvajanja leži čitav prvi zadatak praktičnog rada. G. Smit oseća da je superioran u odnosu na gđu. Braun a ona se sa svoje strane oseća superiornom u odnosu na g. Smita i tako u beskraj. Sve to je teško objasniti rečima. Morate posedovati inteligenciju da biste videli šta to znači. Vi znate da je u mehaničkom čoveku Ličnost aktivna, a Suština pasivna i da je tako usled delovanja života, koji održava taj odnos između Ličnosti i Suštine. Život je neutralizujuća sila, koja održava Ličnost aktivnom, a Suštinu pasivnom.
(grafika)

Postoji samo jedna sila, koja može promeniti odnos između Ličnosti i Suštine – sila, koja dolazi sa one strane života. To je Rad, ili, generalno, svesni uticaji, koji dolaze od Svesnog kruga čovečanstva, van mehaničkog života.
(grafika)

Ovo grupisanje je obrnuto u odnosu na prethodno grupisanje. Odigralo se obrtanje pokreta. To nastaje kada Rad počne da biva snažniji od života. A to znači da je u čoveku stvoreno nešto organizovano, što ga kontroliše. Jer Rad, koji dolazi od Svesnih uticaja, može da oblikuje na pogodnom tlu receptivni organ preko koga čovek može da primi silu – to jest, svoj „svagdašnji hleb“.  Budući da je Suština najrealniji deo čoveka, a Ličnost relativno nerealna, da bi se taj organ oformio pravilno, on mora da se oblikuje od onoga, što je najrealnije i najiskrenije u čoveku. On se ne može oblikovati od spoljašnjeg čoveka, niti od hipokrita u čoveku, koji je Lažna Ličnost. Tako ćete shvatiti da se mnoge misli, iznete ovde, tiču odnosa između Ličnosti i Suštine, u vezi sa idejom da se nešto novo formira kao rezultat razvoja Suštine. Iz tog razloga razmotrimo još jednom šta Rad kaže o odnosu između Ličnosti i Suštine.

Vi svi znate koliko je neobično učenje Rada o Ličnosti i Suštini. On kaže da Ličnost prvo mora pravilno da se razvije i da do tada Suština ne može da raste preko određene tačke. Suština raste malo, a zatim oko nje mora da se formira Ličnost. Tada Suština može da raste koristeći hranu Ličnosti, to jest, čineći Ličnost pasivnom. Tako vidite da Čovek, pravilno shvaćen, predstavlja seriju eksperimenata na samom sebi. Loše formirana Ličnost povezana sa detinjastom Suštinom sputava čoveka. Ideja je da čovek mora izaći u život, a onda se takav kakav je vratiti – pokret sličan priči o bludnom sinu. Život mora da deluje na čoveka u potpunosti, pre nego što Suština može da raste iznad određene tačke. Neobično je da ljudi često misle da Suština može da raste sama od sebe. Rad kaže da ne može. Ona može rasti do određene tačke, na kojoj je još detinjasta. I tada se zaustavlja. Ličnost sada mora da stvori potencijal, možda hranu za Suštinu i tako Ličnost mora da se formira i postane aktivna. Čovek mora naučiti sve o životu u kome je rođen na Zemlji. Kasnije, ukoliko ima magnetni centar i ukoliko želi, naći će načina da svoju razvijenu Ličnost učini pasivnom dugim unutrašnjim radom. Čineći to, on hrani Suštinu putem unutrašnje borbe. Tako Rad, koji predstavlja pravo drugo obrazovanje, počinje, čineći Ličnost pasivnom unutrašnjim odvajanjem, ne-identifikacijom, pamćenjem sebe i tako dalje.

Formiranje drugog tela je povezano sa rastom Suštine, koja leži iznutra u odnosu na Ličnost. Drugo telo nije načinjeno od  materije, koja obrazuje Ličnost, koja je pretežno grubi H 48, već od planetarne materije, koja je H24. Ali čovek ne može početi od Suštine. Suština mora biti naučena da se razvija. Rad ne počinje od Suštine. Kod čoveka koji ima magnetni centar, on počinje od onih ’Ja’ koja žela da rade i koja formiraju „zamenika upravnika“ (Deputy Steward). To je prva tačka Rada koji započinje u čoveku. On se može slomiti: ili može postati jači. Ta ’Ja’ moraju da uče Suštinu – to jest, Ličnost prvo mora da uči Suštinu. Ali kako Suština raste – to jest, kako Rad postaje sve realniji i suštinskiji u čoveku – Rad sa „zamenika upravnika“ prelazi na Rad upravnika.
(grafike)

Uočite da Više u dijagramu II postaje unutrašnje u dijagramu I. Ono što je više je ono što je više unutrašnje u čoveku, a ono što je niže je više spolja. Zamenik upravnika se mora boriti ne samo sa pogrešnim i ignorantnim ’Ja’ u Ličnosti, sa pogrešnim mentalnim i emocionalnim navikama, sa Lažnom Ličnošću, sa snom, sa imaginacijom, sa unutrašnjim pridavanjem značaja, sa identifikacijom, sa laganjem, sa negativnim emocijama, sa samo-opravdavanjem i tako dalje, već i sa nerazvijenom ili detinjastom Suštinom. Jer evolucija čoveka zavisi od razvoja Suštine: a razvoj Suštine je povezan sa formiranjem „drugog tela“ u njemu.

***
Deo IV: Pogledajmo kratko dijagram četiri tela Čoveka, kada su potpuno razvijena:
Hrišćanska terminologija:
„čulno“ telo, „prirodno“ telo, „duhovno“ telo, „nebesko ili božansko telo
Spolja                                                                                     Iznutra
Terminologija Rada:
1.    telo,     2. telo     3. telo     4. telo

Takav čovek, koji je razvio ova tela u sebi, je u pravom smislu unutrašnji. Unutrašnje stvari vladaju nad spoljnim stvarima. Da upotrebimo hrišćansku terminologiju, Nebesko ili Božansko telo vlada nad Duhovnim telom: Duhovno telo vlada nad Prirodnim telom: Prirodno telo vlada nad Opipljivim telom. Sledeći put ćemo govoriti o tim telima.

Nastavak: II DEO

3 коментара:

  1. Ferdi, slažem se sa tobom da udružena podrška može pokrenuti i reke i planine, a u ovom slučaju suptilna tela naše prijateljice. Priključujem ti se u željama. :)

    ОдговориИзбриши
  2. Dragi moji!
    Moram priznati da od ove udružene podrške zaista osećam neko lagano mreškanje i golicanje... Može biti da proizvodnja fino-supstancijalnih materija upravo traje, tako da će naš udruženi rad sigurno rezultirati sa „IV tela II“:-)

    Ili, ako ta proizvodnja zakaže, tu je staro dobro kuckanje na kompu:-)
    Kako bilo, tekst je uskoro na netu.

    Pozz!

    ОдговориИзбриши