27. 12. 2009.

TA: Struktura ego-stanja

Vratimo se još jedanput na situaciju iz našeg detinjstva, iz koga smo bez mnogo svesne obrade poneli svoje činjenične, vrednosne i emocionalne pakete, koji su i danas spremni za reprodukciju. Naši roditelji nisu uvek bili isti. Dobijali smo ljubav i brigu, utehu i lepe priče pred spavanje, ali i neodobravanje, prekore, naredbe. Nismo uvek na isti način reagovali. Nekada bismo se prilagođavali i slušali, verujući tim bićima od kojih je dolazila ne samo briga za naš telesni opstanak, već i podjednako važna emocionalna toplina.


Telesni dodir, milovanje i toplina za dete ne igraju samo sporednu ulogu koja će mu kasnije u životu pružiti nešto veću emocionalnu stabilnost. Relativno česte pojave marazma (grčki - čiljenje, gašenje; potpuna fizička i umna iznemoglost) u sirotištima, koji kod ove dece vodi do fizičkog kopnjenja, pa i fizičke smrti, mada su sve fizičke potrebe zadovoljene, ukazuju da emocionalne potrebe dece i potrebe za dodirom gotovo imaju veze sa opstankom.


Naša poslušnost je obezbeđivala nagradu u vidu odobravanja, emocionalne energije, isto toliko potrebne kao i hrana. Međutim, nešto kasnije smo ustanovili da i neposlušnost daje zanimljive efekte. U najmanju ruku ona je obezbeđivala da se naši prezaposleni roditelji zainteresuju za nas, makar i u neodobravajućem maniru.


Na ovim relacijama se veoma često razvijaju složene psihološke igre, koje ponekad odrede načine interakcije za čitav život.


Suprotnosti ljubavi i strogosti, podrške i kazne, pohvale i neodobravanja, koje se javljaju u svakom procesu vaspitanja, se grupišu u relativno kompaktne celine negujućeg i kritičkog roditelja, sa svim mogućim raznolikim nijansama. Sliku kritičnog roditelja će upotpuniti sve osobe od autoriteta koje smo kasnije sretali: vaspitači i nastavnici, starija braća i sestre, drugovi do čijeg smo mišljenja držali i čiju smo pažnju tražili. Ti obrasci se kasnije prenose na primer na pretpostavljenog čije priznanje priželjkujemo i čijeg se prekora/kazne/gubitka ljubavi plašimo. Mada svet rada i učenja pripada svetu odraslih, ove reakcije su karakteristične za Dete, jer bi naš Odrasli – da nije zamućen – znao da nećemo postati ni bolji ni gori ljudi zbog onoga što neko drugi misli o nama.


Takođe, transakcija: A: „Sigurno neću uspeti.“ B: „Ma, ne budi lud, biće sve u redu.“ mada ostavlja utisak svesno date podrške, u stvari potiče iz negujućeg Roditelja. Ona nije bazirana na objektivnoj proceni podataka i situacije. U transakcijama je kod reagovanja iz ego-stanja kritičnog roditelja pokušaj uspostavljanja kontrole obično prilično vidljiv, ali mnogo manje uočljiv kod negujućeg Roditelja. To je situacija davanja pažnje (čitaj energije), pohvale, podrške, utehe za nisam-ok Dete i vezivanja time tog Deteta za sebe, čineći ga bilo zavisnim ili nedelotvornim. Ponekad je ovakva vrste podrška neophodna ljudima koje volimo, ali tu odluku može da donese samo Odrasli. Kao i kritični, i negujući roditelj reaguje automatski i neautonomno. Da li je negujući Roditelj samo jednostavna reprodukcija starog snimka, da li je to jedini način koji znamo da pomognemo ljudima koji su nam dragi ili ga podsvesno koristimo, da bismo manipulisali drugima, uspostavili kontrolu i okrenuli situaciju u svoju korist, na to možemo dati odgovor samo svako za sebe, u pokušaju da korak po korak pređemo sa neosvešćenih transakcija na mnogo svesniju komunikaciju/interakciju sa drugima.


Ego stanje Deteta takođe nije jedinstveno. TA razlikuje poslušno/adaptirano i neposlušno/buntovno Dete, oba kao stanja zavisna od Roditelja. Oba nastaju kao posledica podsticaja iz okoline u detinjstvu i u većini ljudi su oba i pohranjena.


Međutim, pored ovoga, postoji i deo naše ličnosti u kome su sačuvani - ako su sačuvani, naravno, i ako nisu zatrpani– prirodni, nesputani osećaji, spontanost i istinski autentičan doživljaj sveta. Za razliku od preostale dve strukture takozvano slobodno Dete je stanje autonomno od Roditelja. (da li bi ovo moglo da ima veze sa Gurdjijevljevom suštinom?).


Pored mnogih sećanja na vaspitni proces većina nas verovatno ima i sećanja na trenutke potpune bezbrižnosti, kada smo bili sami, sebi dovoljni i potpuno u skladu sa svetom oko sebe, osećaj koji smo kasnije retko uspeli da ponovimo. Sanjamo o tom našem slobodnom, autonomnom detetu kao o izgubljenom raju. Ipak, pre nego što povratak u ovo stanje postavimo kao cilj, možda bi bilo dobro da pročitamo još jedanput tekst o propagandnim porukama i prisetimo se koliko nagoveštaja ovih slobodnih, nesputanih pokreta i osećanja gledamo u reklamama. One su jasno usmerene upravo ka našem autonomnom Detetu, obećavajući mu da će ponovo biti slobodno ... ako pije dovoljne količine Coca-Cole. Naše Dete je i pije.


„Dete u nama traži sigurnost. Dete hoće da zna da će svakog jutra izaći sunce, da će Majka uvek biti tamo, da će „loš čovek“ na kraju dobiti svoje. Samo (zreo) Odrasli može da prihvati činjenicu da nema uvek sigurnosti.“ (Tomas Haris).


Izgleda da slobodu našem „slobodnom“ Detetu može da vrati samo Odrasli.


Ova osnovna ego-stanja se nalaze u gotovo svakom (normalnom) čoveku, obojena bezbrojnim nijansama i stoje u različitim odnosima. Prema TA, sva su i potrebna. Koliko god da je Odrasli poželjno stanje, jer će nam omogućiti donošenje pragmatičnih odluka, ukoliko je prejako naglašen, to često pruža profil čoveka perfekcioniste, bez mnogo spontanosti, koji živi po ustaljenom dnevnom rasporedu, bez mogućnosti da ostvari bliskost sa drugima i istinsku kreativnost.


Na sličan način, pojava buntovnog Deteta ne spada u najsimpatičnije trenutke provedene sa našim poznanicima. Međutim, možda samo buntovno Dete može da pozajmi emocionalnu energiju Odraslom da bi ovaj uspeo da umakne kontroli i ostvari istinsku autonomiju. Sa druge strane, ako je prenaglašeno i ako su njegove aktivnosti automatizovane i neosvešćene, pogotovo ako je u centru reakcija neka od psiholoških igara, dobićemo borca protiv celog sveta, koji će isterivati pravdu u svakoj situaciji, sam protiv svih, vrteći se najčešće u krug.


Ova ego-stanja su naši resursi ili tereti u zavisnosti od toga kako baratamo sa njima. Da li smo u njihovoj vlasti putem neosvešćenih mentalno-emocionalnih procesa i skripta ili smo u stanju da njihov potencijal stavimo na raspolaganje zreloj svesti.


***
TA-analitičari tvrde da Odrasli počinje u naznakama da se formira već sa deset meseci kada dete po prvi put počinje da otkriva da je u stanju da nešto učini iz sopstvene svesti i sopstvene, jedinstvene sposobnosti razmišljanja. Ovo stanje je još uvek veoma krhko i još dugo će ga biti lako nokautirati naredbama iz Roditelja ili strahom Deteta. Ono se praktično razvija paraleleno.


Jedna od najvažnijih funkcija mladog Odraslog je preispitivanje podataka u Roditelju. Ako ova uputstva odgovaraju realnosti i rezultatima njegovih sopstvenih istraživanja, mladi Odrasli postepeno stiče samopouzdanje za dalja istraživanja i ispitivanja. To je, pored emocionalne topline, verovatno i najvažnija konstanta vaspitnog procesa. Na žalost, veoma malobrojni su bili izloženi ovakvom vaspitanju. Dobijali smo, a i svojoj deci šaljemo protivurečne poruke, kao posledica svoje sopstvene neintegrisane ličnosti. Dete je moglo da vidi da mu se zabranjuje ono što roditelji sami čine, da prisustvuje situacijama sa ljubaznim razgovorima svojih roditelja sa prijateljima na večeri, posle čijeg odlaska počinje njihovo ogovaranje (aktiviranje kritikujućeg roditelja) i slično. Spisak je veoma dug i sve ove aktivnosti veoma oslabljuju mogućnosti za stvaranje stabilnog Odraslog. Na sreću, većina je imala i dovoljno situacija kada je mogla da se uveri da je zaista prijatnije biti u suvim pantalonama.


U transkaciji Devojčica: „Hej, Džeku (mačak) je ispao zub.“ Mlađa sestra: „Da li dobra vila i macama donosi poklone kada im ispadne zub?“ je reakcija mladog Odraslog, koji preduzima proveru realnosti na osnovu dostupnih podataka. Pogrešni podaci, ispravan postupak. I za našeg kasnijeg Odraslog će biti važno da barata tačnim podacima.


No, pre nego što odlučimo da detetu važno saopštimo da dobre vile ne donose poklone, treba da razmislimo da deci jeste potreban njihov svet mašte. Zreli Odrasli će ove podatke lako evaluirati. „U skladu sa realnošću“ se mnogo više odnosi na naša uputstva i doslednost u našem ponašanju, nego na preranu zamenu sveta mašte stvarnošću odraslih.


Međutim, odrasli Odrasli prečesto ne poseduje dovoljnu autonomiju za objektivnu procenu podataka i reakcija i prečesto je pod kontrolom dva druga stanja ili otuđen/odsečen od njih. Suviše često vlast preuzima Roditelj sa „činjeničnim materijalom“ i „vrednosnim sudovima“ koji ne odgovaraju aktuelnoj realnosti, ili Dete sa zastarelim reakcijama na stare snimke.


Prema TA ova situacija se može promeniti i njen „cilj je da čoveku omogući slobodu izbora, slobodu da se promeni sopstvenom voljom i da promeni reakcije na povratne i nove podsticaje.“


„Cilj je obnavljanje slobode za promenu. Ova sloboda zahteva istinu i jasne dokaze o svetu u kojem živimo. Ona zahteva stalno ispitivanje ne samo poznatih, već i nepoznatih oblasti. (...) Ova sloboda izrasta iz spoznavanja istine o tome šta se nalazi u Roditelju i šta u Detetu i kako se ovi podaci uvode u današnje transakcije.“ (Tomas Haris) Budući da smo socijalna bića, "takva sloboda zahteva i saznanje da svaki čovek sa kojim dolazimo u dodir ima Roditelja, Odraslog i Dete“ koji postaju vidljivi tokom svake transakcije.


Нема коментара:

Постави коментар