28. 1. 2010.

Eckhart Tolle - Intervju

Intervju objavljen u časopisu „enlightenment“
http://www.wie.org/de/j5/tolle.asp?page=1

Prevod:Jelena

ANDREW COHEN: Ekart, kako izgleda Vaš život? Čuo sam da imate nešto od pustinjaka u sebi i da mnogo vremena provodite u povučenosti. Da li je to tačno? 

ECKHART TOLLE: U prošlosti je bilo tako, pre nego što je objavljena moja knjiga „Moć sadašnjeg trenutka“. Dugo godina sam bio pustinjak. Ali otkad je ova knjiga objavljena, moj život se dramatično promenio. Danas sam veoma zauzet podučavanjima i putovanjima. Ljudi, koji me poznaju od ranije, kažu: „To je zapanjujuće. Bio si pravi pustinjak, a sada si napolju, u svetu.“ Ipak, osećam da se iznutra ništa nije promenilo. I dalje sam isti kao i ranije. I dalje je tu stalni osećaj mira i činjenica je da se promena odigrala samo spolja. Dakle, praktično nije više tačno da sam pustinjak. U stvari sam nešto suprotno od pustinjaka. To bi možda mogao da bude jedan ciklus. Može biti da će se ta stvar jednog dana završiti i da ću ponovo biti pustinjak. Ali trenutno je tako da sam stalno u interakciji. Ponekad odvojim vremena da budem sam. Između predavanja to je i neophodno.

AC: Zašto morate da odvojite vreme da biste bili sami i kako provodite vreme, koje odvojite za sebe?

ET: Kada sam sa ljudima, tada sam duhovni učitelj. To je jedna funkcija, ali ne i moj identitet. U trenutku, kada sam sam, moja je najdublja radost da ne budem niko i da napustim funkciju učitelja. To je samo privremeno moja funkcija. Pretpostavimo da imam susret sa jednom grupom ljudi. U trenutku, kada se rastanemo, nisam više duhovni učitelj. Nema osećaja spoljnjeg identiteta. Jednostavno ulazim dublje u tišinu. To mesto tišine najviše volim. Tišina se ne gubi kada govorim ili podučavam, jer reči nastaju iz tišine. Ali kada me ljudi napuste, tada preostane samo ta tišina. I to veoma volim.

AC: Hoćete da kažete, da njoj dajete prednost?

ET: Ne više. Moj život se danas nalazi u jednoj ravnoteži, koje ranije nije bilo. Gotovo bi se moglo reći da se jedna vrsta ravnoteže izgubila, kada se odigrala ta transformacija. To je bila jedna tako potpuna sreća da se samo postoji, da sam izgubio svako interesovanje da nešto radim ili da budem u bilo kakvoj interakciji. Nekoliko godina sam bio preplavljen Postojanjem. Potpuno sam napustio delovanje – radio sam samo onoliko, koliko je to bilo potrebno da se održim u životu i čak je i to bilo čudo. Interesovanje za budućnost sam potpuno izgubio. I tada se ponovo uspostavila ravnoteža. Ona se u stvari potpuno uspostavila, tek kada sam započeo rad na knjizi. Verujem da u mom životu sada postoji ravnoteža između samoće i bivanja sa ljudima, između Bivanja i Činjenja. Nasuprot tome, prethodno sam napustio Činjenje i postojalo je samo Bivanje. Najdublja sreća, predivno – ali spolja gledajući, mnogi su ljudi imali osećaj da sam izgubio ravnotežu ili poludeo. Neki ljudi se mislili da je ludo sa moje strane da napustim mundijalne stvari, koje sam „stekao“. Jednostavno nisu razumeli, da mi ništa od toga ne treba, niti da to želim.

Danas postoji ravnoteža između samoće i bivanja sa ljudima. I to je dobro. Vodim računa o tome da ponovo ne izgubim ravnotežu. Danas postoji potreba da se više radi. Ljudi žele da ovde govorim, a tamo podučavam – postoje stalne potrebe. Znam da moram da budem veoma pažljiv da ne bih izgubio ravnotežu i da se ne bih izgubio u činjenju. U stvari ne verujem da bi se to moglo dogoditi, ali čoveku je potrebna određena mera budnosti.

AC: Šta bi to značilo, izgubiti se u činjenju? 

ET: Teoretski bi to moglo da znači da stalno putujem, podučavam i radim sa ljudima. Kada bi se to dogodilo, možda u nekoj određenoj tački ta matica, ta tišina više ne bi bila tu. Ili bi možda nastupila i fizička iscrpljenost. U svakom slučaju danas osećam da se u pravilnim razmacima moram vratiti toj tišini. Tokom podučavanja jednostavno dopustim da ono nastane iz te tišine. Podučavanje i tišina su veoma povezani jedno sa drugim. Podučavanje nastaje iz tišine. Ali kada sam sam, postoji samo tišina i tu sam najradije.

AC: Da li provodite mnogo vremena tako, da i spolja budete tihi, kada ste sami?

ET: Da, ponekad sedim dva sata u sobi, gotovo bez ijedne misli. Jednostavno samo tišina. Ponekad, dok šetam, vlada takođe potpuna tišina, nema razumljivih etiketa za čulna opažanja. Tu je samo jedno određeno strahopoštovanje, ili čuđenje ili otvorenost – i to je lepo.

AC: U svojoj knjizi „Moć sadašnjeg trenutka“ kažete: „...svrha konačnog kraja života ne leži unutar sveta, već u njegovom transcendiranju.“ Da li biste objasnili šta time mislite?

ET: Transcendirati svet ne znači povući se iz njega, ne delovati u njemu ili se udaljiti od ljudi. Transcendiranje sveta znači delovati i komunicirati bez ikakvog egoizma („Selbstsucht“, značenje delova složenice: Selbst: sopstvo, sebe; Sucht = prohtev; glagol „suchen“ = tražiti). Drugim rečima: to znači delovati, a da ne želimo da poboljšamo svoj osećaj sebe kroz svoje delovanje ili kontakte sa ljudima. Konačno, to znači da čoveku nije potrebna budućnost da bi se ostvario ili da bi imao osećaj sebe ili osećaj prisutnosti. Čovek više ne traži, tako što deluje, ne traga više za jednom boljim ispunjenijim ili većim osećajem sebe u ovome svetu. Kada više nema te potrage, tada čovek može da bude u svetu, a da ne bude od njega. Čovek ne traži spolja ništa više, sa čime bi se identifikovao.

AC: Mislite li time da je čovek napustio egoističan, materijalni odnos prema svetu?

ET: Da. To znači da čovek više ne traga za time da stekne osećaj sebe, jedan produbljeni i bolji osećaj sebe. U normalnom stanju svesti ljudi putem svojih aktivnost, naime, tragaju za time, da budu na jedan savršeniji način. Pljačkaš banke traga za time. Osoba, koja teži prosvetljenju, traga za time, jer želi da dostigne stanje savršenstva, stanje punoće negde u budućnosti. Čovek svojim aktivnostima pokušava nešto da održi. Čovek traži sreću, ali konačno traži sebe ili, ako tako želite, Boga. To je isto. Čovek traži sebe i to tamo, gde sebe u normalnom, neprosvetljenom stanju svesti nikada ne može da nađe. U neprosvetljenom stanju svesti čovek je, naime, stalno u modusu traženja. To, dakle, znači: Čovek je od sveta – u svetu i od sveta.

AC: Mislite, dakle, da se čovek orijentiše prema budućnosti?

ET: Da. Svet i vreme su po svom biću povezani jedno sa drugim. Kada prestane sva potraga za sobom u svetu, tada se može biti u svetu a ne biti od njega. 

AC: Šta tačno mislite kada kažete da svrha sveta leži u njegovoj transcendenciji?

ET: Svet nam obećava ispunjenje negde tokom vremena i mi stalno težimo za tim ispunjenjem. Ljudi često imaju osećaj: „Da, sada sam stigao.“ I tada ustanove da nigde nisu stigli i nastavljaju sa svojim naporima. U „Kursu čuda“ je to veoma lepo izraženo, kada se kaže da je ideja vodilja ega: „Tragaj, ali nemoj naći.“ Ljudi se nadaju spasenju u budućnosti, ali ta budućnost nikada ne nastupa.

Konačno, patnja, dakle, nastaje iz ne-nalaženja. I to je početak buđenja – kada se javi uvid: „Možda to nije put. Možda nikada neću doći tamo, gde mislim da moram da dođem. Možda to uopšte ne leži u budućnosti.“ Pošto je dugo lutao po svetu, čovek usled pritiska patnje odjednom dolazi do uvida, da se odgovori možda uopšte neće naći napolju, u svetskim postignućima.

Za mnoge ljude je važno da dospeju na tu tačku. Do tog osećaja jedne duboke krize dolazi – kada svet, takav kakvog smo ga poznavali, i poznati osećaj sebe, koji identifikujemo sa svetom, postanu beznačajni. To se meni dogodilo. Bio sam tako blizu da se ubijem, a tada se nešto dogodilo – smrt osećaja sebe, koji je živeo kroz identifikaciju, identifikaciju sa mojom istorijom, sa stvarima oko mene, sa svetom. U tom trenutku je nastalo nešto kao osećaj dublje i intenzivnije tišine i životnosti, sopstva. Kasnije sam to nazvao „prisutnost“. Van svakog opisa sam spoznao da je to ono što ja jesam. Ali ta spoznaja nije bila intelektualni proces. Spoznao sam da sam jesam ta pulsirajuća, životna, duboka tišina. 

Godinama kasnije sam tu tišinu nazvao „čista svest“ za razliku od svega drugog, što je kondicionirana svest. Ljudski razum je ta kondicionirana svest, koja poprima oblik misli. Kondicionirana svest je čitav svet, koji je stvoren kondicioniranim razumom. Sve se sastoji iz naše kondicionirane svesti, čak i stvari. Kondicionirana svest je rođena kao oblik a tada je postala svet. Ljudima se činilo neophodnim, da se izgube u toj kondicioniranoj svesti. Izgleda da je to deo njihovog puta, da se izgube u svetu, da se izgube u razumu, koji je kondicionirana svest.

Konačno čovek na dnu patnje, koja nastaje iz zabludelosti, otkriva ono nekondicionirano u sebi. I zbog toga nam je potreban svet, da bismo ga transcendirali. I ja sam beskrajno zahvalan za to, što sam se izgubio.

Svrha sveta se konačno sastoji u tome, da čovek u njemu može da se izgubi. Svrha sveta je da čovek pati, da čovek proizvede patnju, koja je izgleda pretpostavka da se buđenje dogodi. A kada se buđenje dogodi, dolazi odmah i spoznaja, da je patnja sada izlišna. Čovek je došao do kraja patnje, pošto je transcendirao svet. To je mesto, na kome nema patnje.

Čini se da je to svačiji put. Možda to nije svačiji put u ovom životu, ali se čini da je to univerzalan put. Verujem, da svako jednom dolazi dotle, čak i bez bilo kakvog duhovnog podučavanja ili duhovnog učitelja. Ali to može dugo da traje.

AC: Dugo vremena.

ET: Mnogo duže. Duhovno podučavanje je zato tu, da uštedi vreme. U suštini poruka učenja je da čoveku nikakvo vreme nije više potrebno. Ljudima, koji me traže, kažem: „Ti si spreman da čuješ, jer slušaš. Napolju žive milioni ljudi, koji ne slušaju. Njima je potrebno još vremena. Ali ja ne govorim o njima. Ti čuješ da ti ne treba više vremena i da više ne moraš da patiš. Tragao si unutar vremena i pri tome našao samo patnju.“ I tada jednostavno čuti: „Ne treba ti više vreme.” – za mnoge može biti trenutak transformacije.

Lepota duhovnog učenja leži, dakle, u tome da čoveku uštedi vreme ...

AC: . . . nepotrebne patnje.

ET: Da, zbog toga je dobro kada se ljudi izgube u svetu. Uživam da otputujem u Nju Jork ili Los Anđeles. Tamo ljudi, naime, izgledaju potpuno upleteni. Jednom sam u Nju Jorku gledao kroz prozor. Bili smo sa jednom grupom pored Empire State Building. Napolju su ljudi bili u nezamislivoj žurbi, da, skoro da su trčali. Svi su izgledali, kao da su u jednom stanju intenzivne nervoze, straha. To je patnja, ali je čovek ne prepoznaje kao patnju. I pomislio sam, kuda svi oni jure? Naravno, svi jure u susret budućnosti. Moraju da stignu negde, što nije ovde. To je jedna određena tačka: ne sada – tada. Oni su trčali u susret jednom tada. Oni pate, ali to još čak i ne znaju. Ali za mene je čak jednostavno i to posmatranje bilo čista radost. Imao sam osećaj: „Oh, oni bi to trebalo da znaju bolje.“ Oni su na duhovnom putu. U tom trenutku to je njihov duhovni put i sve predivno štima.

AC: Reč prosvetljenje se često interpretira kao završetak podele Sopstva i istovremeno otkriće jedne perspektive ili jednog načina opažanja, koje je celovito, savršeno ili oslobođeno dualnosti. Neki, koji su iskusili tu perspektivu, tvrde da je najveća spoznaja ta, da nema nikakve razlike između sveta i Boga ili Apsoluta, između Samsare i Nirvane, između manifestovanog i nemanifestovanog. A ima i drugih, koji tvrde, da svet u stvari uopšte ne postoji – da je svet samo neka vrsta iluzije, potpuno bez smisla, značenja i stvarnosti. Da li je svet na osnovu Vašeg iskustva realan? Da li je svet irealan? Ili oboje?

ET: I kada sam sa ljudima ili šetam gradom ili radim neke svakodnevne stvari, opažam svet kao male talase na površini bića. Ispod sveta čulnog opažanja i misaone aktivnosti leži neizmernost bića. To je beskrajan prostor. Tu je neizmerna tišina i mali talasi na površini, koji nisu odvojeni, kao što talasi okeana nisu odvojeni. Kako ja vidim, ne postoji podela između sopstva i manifestovanog sveta, između manifestovanog i ne-manifestovanog. Ali ne-manifestovano je mnogo neizmernije, dublje i veće od onog, što se odvija u manifestovanom svetu. Svaka pojava u manifestaciji je tako kratkotrajna i fluidna, da se iz perspektive ne-manifestovanog, koje je bezvremeno biće i prisutnost, u stvari čini kao da je sve, što se odvija u manifestovanoj oblasti, samo jedna igra senki. Ona izgleda kao para ili magla, u kojoj uvek novi oblici nastaju i nestaju, nastaju i nestaju. Neko, ko je, dakle, duboko ukorenjen u ne-manifestovanom, bi je zaista mogao opisati kao irealnu. Ja je ne nazivam irealnom, jer je ne posmatram kao odvojenu od bilo čega drugog.

AC: Da li je ona onda realna?

ET: Jedino, što jeste realno, je samo Postojanje. Svest je sve što postoji, čista svest.

AC: Time, dakle, mislite da definicija za ono što je realno glasi: Ono što je oslobođeno smrti i rođenja.

ET: Upravo tako.

AC: Dakle, samo ono, što nikada nije rođeno i nikada ne može umreti, je realno. A pošto manifestovani svet konačno nije odvojen od ne-manifestovanog, moralo bi da Vam se prizna, da on jeste realan.

ET: Da, čak i u svemu, što je izloženo rođenju i smrti, postoji besmrtnost. Suština čak i vlati trave je besmrtnost. I zbog toga je svet oblika svet.

AC: Pretpostavimo da Vas neko upita: „Da li je svet realan ili ne?“. Da li biste odgovorili da je realan, ili biste diferencirali svoj odgovor?
ET: Verovatno bih diferencirao odgovor?

AC: Šta biste rekli?

ET: On je prolazna manifestacija Realnog.

AC: Ako je svet prolazna manifestacija realnog, šta je onda prosvetljen odnos prema svetu? 

ET: Za neprosvetljenog je svet sve što postoji. Ne postoji ništa više. Taj vremensko ograničeni modus svesti se i dalje oslanja na prošlost, da bi imao identitet i svet mu je neophodan za sopstvene radosti i ispunjenje. Zbog toga svet nudi jedno ogromno obećanje i predstavlja istovremeno pretnju. To je dilema neprosvetljene svesti. Ona je vučena tamo-amo između potrage za ispunjenjem u svetu i kroz ono, što on nudi, i istovremeno se stalno oseća ugroženom njime. Čovek veruje da će u njemu pronaći sebe i istovremeno strahuje da bi ga svet mogao ubiti, što on i čini. To je, dakle, stanje neprestanog konflikta, na koji je neprosvetljena svest osuđena – da bude stalno rastrzana između želja i straha. To je užasna sudbina.

Prosvetljena svest je ukorenjena u ne-manifestovanom i konačno jedna sa njime. Ona zna, da ona jeste to. Moglo bi se reći da ne-manifestovano gleda ka spolja. Čak i kada je reč o nekoj maloj stvari kao što je vizuelno opažanje nekog oblika – na primer nekog cveta ili drveta – ako ga čovek opaža u stanju velike budnosti i duboke tišine, slobodan od budućnosti i prošlosti, tada je to u istom trenutku već ne-manifestovano. U tom trenutku čovek više nije osoba. Ne-manifestovano samo sebe opaža u tom obliku. I to opažanje je uvek praćeno osećajem dobrote.

Tada sve aktivnosti nastaju iz toga i imaju sasvim drugačiji kvalitet nego aktivnosti, koje nastaju iz neprosvetljene svesti, kojoj je uvek nešto potrebno i koja uvek nešto traži da bi se zaštitila. Ovde se mogu naći svi oni neuhvatljivi i dragoceni kvaliteti, koje nazivamo ljubav, sreća i mir. Oni su jedno sa ne-manifestovanim. Oni nastaju iz njega. Čovek, koji je sa time povezan, koji odatle deluje i ulazi u interakciju, postaje blagoslov za planetu. Nasuprot tome je neprosvetljen čovek teret za planetu. Neprosvetljeni ima određenu težinu. I planeta trpi pod teretom miliona neprosvetljenih ljudi. Taj teret je gotovo prevelik za planetu. Ponekad osećam kao da planeta kaže: „O, ne, molim vas, prestanite.“

AC: Vi podržavate ljude u tome da meditiraju i da pri tome što je više moguće borave u sadašnjem trenutku, kako to nazivate. Verujete li, da duhovna praksa ikada može da postane duboka i da ima snage za oslobođenjem, ako čovek u izvesnom stepenu već nije odustao od sveta i onoga što bi on mogao da predstavlja?

ET: Ne bih rekao da praksa po sebi ima snagu oslobođenja. Tek kada nastupi potpuna predaja sadašnjem trenutku, onome, što jeste, oslobođenje postaje moguće. Ne verujem da neka praksa može dovesti bilo koga do potpune predaje. Savršena predaja se normalno događa tokom života. Život sam je tlo, na kome se nešto događa. Možda dolazi do neke delimične predaje i nastane neki otvor, posle čega čovek prihvata duhovnu praksu. Ali da li se praksa prihvata posle određene spoznaje ili jednostavno nje same radi, sama praksa ne pomaže.

AC: U svom sopstvenom podučavanju sam došao do toga da bilo kakvo duhovno iskustvo, bez obzira koliko snažno ono bilo, ne vodi do oslobođenja, ako čovek ne prozre svet do izvesnog stepena i zbog toga bude spreman da ga se oslobodi.

ET: Tačno. A osloboditi se spremnosti jeste predaja. To je jednostavno ključ. Bez nje nijedna praksa – nezavisno koliko njih – ili duhovno iskustvo, neće moći ništa da postigne.

AC: Da. Mnogi ljudi žele da meditiraju ili da prihvate neku duhovnu praksu, ali njihova težnja se ne temelji na spremnosti da bilo šta suštinski napuste.

ET: Ne. To čak može biti suprotnost toga. Duhovna praksa je možda pokušaj identifikacije sa nečim novim.

AC: Da li biste se složili da duhovna praksa ili pravo duhovno iskustvo konačno treba da vodi do toga, da se svet napusti – do jedne transcendencije sveta, do odricanja od svakog prijanjanja za svet?

ET: Ljudi ponekad kažu: „To zvuči čudesno, ali kako se tamo stiže?“ U konkretnim pojmovima, to jednostavno znači reći „Da“ ovom trenutku. To je stanje predaje – jedno savršeno „Da“ onome što jeste. Ne unutrašnje „Ne“ onome što jeste. I savršeno „Da“ onome što jeste predstavlja transcendenciju sveta. Tako jednostavno – potpuna otvorenost prema svemu što taj trenutak donosi. Uobičajeno stanje sveti je usprotiviti se, otići odatle, poreći, ne gledati.

AC: kada govorite o tome, da se kaže „Da“ svemu što jeste – mislite li time ne suprotstavljati se tome i postaviti se prema svemu?

ET: Tačno. To znači poželeti dobrodošlicu tom trenutku, prihvatiti ga. To je stanje predaje. Više zaista nije potrebno. Jedina razlika između majstora i nekoga, ko to nije, je u tome da majstor prihvata sve što jeste – u potpunosti. Vratnice se otvaraju i nemanifestovano je tu. To je najdelotvorniji put. To ne možemo nazvati praksom, jer to nije pitanje vremena.

AC: Za većinu ljudi, koji učestvuju u duhovnom „East-meets-West-Explosion“, koji se danas sve brže odvija, stoje Guatama Buda kao i Ramana Maharshi, jedan od najpriznatijih Vedantista (Vedanta: označava deo Veda, poznat kao Upanišade. Ime potiče od Veda-anta = završetak Veda. Vedana uči da je cilj tragaoca da transcenduje ograničenja ego-identiteta.) modernog vremena, kao neuporedivi primeri za potpuno prosvetljenje. Ali zanimljivo, u pogledu ispravnog odnosa duhovnog tragaoca prema svetu, razlika između ova dva učitelja nije mogla da bude veća. Buda, koji se odricao sveta, je ohrabrivao one najozbiljnije da napuste svet, da ga slede i vode sveti život, koji je neopterećen brigama i jadom. Ali Ramana Maharshi je odvraćao svoje učenike od toga, da napuste doživljaj domaćeg života u korist potrage za većom duhovnom koncentracijom i intenzitetom. On je čak upozoravao od svakog spoljnog odricanja i podsticao tragaoce da pogledaju unutra i da pronađu razlog za neznanje i patnju u sebi.  Danas čak mnogi od njegovih sve brojnijih pristalica kažu da je želja za odricanjem samo izraz ega, upravo onog dela nas samih, koga želimo da se oslobodimo u našoj potrazi za slobodom. Ali Buda je pridavao veliku važnost neophodnosti odricanja, revnosti i povlačenju, koji su prema njemu osnova oslobađajuće spoznaje. Zašto se po Vašem mišljenju načini postupanja ove dvojice duhovno prosvetljenih toliko mnogo razlikuju? Zašto je Buda podsticao svoje učenike da se odreknu sveta, dok Ramana svoje podstiče da ostanu gde jesu?

ET: To ne funkcioniše na taj način. Svako doba ima svoje postupke. Ono što je u jednoj eri delotvorno, u drugoj više ne funkcioniše. Naš današnji svet ima veliku gustinu, ima jedan sveprožimajući kvalitet. I kada kažem „svet“, tada pod time podrazumevam i ljudski um. Ljudski um  stalno raste, od vremena Bude to je 2.500 godina. Ljudski um danas pravi mnogo buke i prožima sve mnogo više, ego je veći. Već hiljadama godina odvija se rast ega; on raste do ivice bezumlja i najdrastičnije bezumlje je dostigao u 20. veku. Proučavanjem istorije 20. veka možemo lako ustanoviti da je on bio vrhunac ljudskog bezumlja, ako se ono meri po nasilju, koje su ljudi jedni drugima naneli.

U našem vremenu ne možemo više da pobegnemo od sveta, ne možemo da pobegnemo od uma. Moramo se približiti predaji, dok smo u svetu. To mi se u našem današnjem svetu čini najdelotvornijim putem. Možda je u Budino vreme bilo mnogo, mnogo lakše nego danas povući se. Ljudski um tada nije vršio tako snažan pritisak.

AC: Ali Buda je propovedao život bez domovine, jer je verovao, da je domaći život pun straha, jada i briga i smatrao je da je u takvoj situaciji teško odgovoriti zahtevima svetog života. Ono, što ste upravo rekli o buci i odvraćanju, je u stvari upravo to, na šta je on želeo da skrene pažnju, zbog čega je vodio život bez domovine i druge podsticao na to.


ET: Da, on je naveo svoje razloge, ali mi ne znamo konačno, zašto je Buda polagao tako veliku važnost odricanju od sveta za razliku od Ramana Maharšija, koji je rekao: „Obavite to u svetu.“ Ali posle svega, što sam video, mi se čini, da se danas najdelotvorniji put sastoji u tome da se predamo u svetu, umesto da pokušavamo da se udaljimo od sveta i da stvorimo strukturu, koja to predavanje olakšava. To je u sebi protivrečno, jer čovek stvara jednu strukturu da bi predaja bila lakša. Zašto se čovek ne preda sada? Čovek baš ništa ne mora da napravi, da bi olakšao predaju, to onda i nije istinska predaja. Živeo sam u budističkim manastirima i mogu veoma dobro da zamislim, koliko lako se tako nešto može dogoditi: čovek je odbacio svoje ime i uzeo drugo, obrijao je glavu i nosi kaluđersku mantiju.

AC: Vi, dakle, smatrate da je jedan svet zamenjen drugim. Jedna identifikacija je napuštena u korist druge; čovek se oslobodio jedne uloge i preuzeo drugu. U stvari se ničega nismo odrekli. 

ET: Upravo tako. Zbog toga obavi to tu gde upravo jesi, sada i ovde. Uopšte nije neophodno tragati za nekim drugim mestom, nekom drugom situacijom ili drugim okolnostima i to tamo uraditi. Gde god da se čovek nalazi, tu je mesto predaje. Svejedno u kojoj bi situaciji mogao da se nađe, čovek svemu, što jeste, može da kaže „Da“ i to je osnova za dalje delovanje.

AC: Danas mnogi učitelji i učenja tvrde da je već potreba da se odreknemo sveta izraz ega. Kako Vi to vidite?

ET: Želja za odricanjem od sveta je ponovo želja za jednim određenim stanjem, koje čovek sada nema. To je intelektualna projekcija jednog stanja, kome treba težiti i koje još nije postignuto – stanje odricanja. To je potraga za sobom uz pomoć budućnosti. I u tom smislu to jeste ego. Pravo odricanje se ne sastoji od želje za odricanjem. Ono nastaje predajom. Ne može se imati želja za predajom, jer je to ne-predaja. Predaja ponekad spontano nastaje u ljudima, koji čak i ne znaju reč za nju. I ja znam da je ta otvorenost sada prisutna u mnogim ljudima. Mnogi ljudi, koji me traže, imaju veliku otvorenost. Ponekad je potrebno samo nekoliko reči i oni odmah imaju jednu neodređenu spoznaju, osećaju ukus predaje, koja možda još uvek nije trajna, ali otvor je tu.

AC: Ali šta je sa spontanim zovom srca, da napustimo sve površno i nestvarno, sve ono, što se bazira na materijalističkoj povezanosti ega za život? Na primer odluka Bude: „Moram da napustim svoj dom“ – sudeći prema rezultatu bilo bi teško to tumačiti kao egoističnu želju. Ili reči Isusa: „Dođi, sledi me. Neka mrtvi zakopaju svoje mrtve.“.

ET: To znači prepoznati pogrešno kao pogrešno, što je prevashodno unutrašnja stvar – prepoznati lažne identifikacije, prepoznati buku uma i prepoznati kao pogrešne sve one identifikacije sa unutrašnjim slikama kao „ja-celinom“. To je lepo, to je spoznaja. I možda će onda delovanje nastati iz spoznaje lažnog. Možda čovek onda može videti kako se to lažno reflektuje u njegovim okolnostima i ostaviti ga iza sebe – ili ne. Ali spoznaja i odricanje od lažnog i nerealnog su unutrašnji događaji. 

AC: Obojica, Buda i Isus, su bili primeri za jednu moćnu spoljnu manifestaciju te unutrašnje spoznaje. 

ET: To je tačno. Ne može se jednostavno proreći šta će se dogoditi kao rezultat te unutrašnje spoznaje. Naravno, za Budu je to bilo tako, jer je on već bio odrastao čovek, kada je odjednom spoznao da ljudi obolevaju, stare i umiru. I to je za njega bilo tako snažno iskustvo, da se okrenuo unutra i rekao, sve je besmisleno, ako je to sve što postoji. 

AC: Ali konačno se osetio neodoljivo privučen tome, da ode i napusti svoje kraljevstvo. Posmatrano iz jedne određene perspektive moglo bi se reći: No, dobro, sada je sve tu i jedino, što moram da uradim, je da se bezuslovno predam.“ Naslućujem da bi rezultat onda bio drugačiji. On je mogao da bude prosvetljeni kralj!

ET: Ali u tom trenutku još uvek nije znao da je potrebna samo predaja.

AC: Kada je Isus pozvao ribare da napuste svoje porodice i svoj život, da bi ga sledili, ili kada je Buda na sličan način išao kroz gradove i pozivao muškarce da sve ostave za sobom, njihova predaja u vidu istinskog odlaska je postala jasna kroz njihovo „Da“ Isusu ili Budi i kroz napuštanje sveta. Očigledno su imali unutrašnju povezanost. U njihovom slučaju to odricanje nije bilo metafora za unutrašnju transcendenciju, ono je u pravom smislu te reči značilo odreći se svega.  

ET: Za mnoge ljude je to deo toga. Oni napuštaju svoje uobičajeno okruženje ili aktivnost, ali je pitanje da li su u unutrašnjosti spoznali ono lažno ili ne. Ako to nije slučaj, tada je spoljašnje odricanje samo maskirani oblik egoizma.

AC: Kod poslednjeg pitanja reč je o odnosu između vašeg razumevanja prosvetljenja ili doživljaja ne-dualne svesti i učestvovanja u svetu.

U judaizmu se potpuno učešće u svetu i ljudskom životu posmatra kao ispunjenje religioznog poziva. Tu čak važi da se samo putem bezrezervnog življenja 10 zapovesti može ostvariti duhovni potencijal čovečanstva na Zemlji. Jevrejski učenjak David Arijel je pisao: „Mi završavamo delo stvaranja ... potrebni smo Bogu, jer samo mi možemo usavršiti svet.“

Mnoga učenja o prosvetljenju ili učenja o ne-dualnosti, kao što je Vaše, naglašavaju prosvetljenje pojedinca. U stvari se čini da je transcendencija sveta sve, o čemu je reč. Ali naša jevrejska braća izgleda pozivaju na nešto sasvim drugo – na spiritualizaciju sveta kroz učešće iskrenih muškaraca i žena u njemu. Da li je tačno da ne-dualna učenja o prosvetljenju sadrže i naše bezrezervno učešće? Zar svetu tom idejom o transcendenciji ne biva oduzeto ispunjenje našeg potencijala, da ga kao Božija deca produhovimo?


ET: Ne, jer istinsko delovanje može da proiziđe samo iz stanja transcendencije. Svako drugo delovanje je vođeno egom i čak i dobra dela imaju karmičke posledice, ako su vođena egom. „Vođenje egom“ znači da postoji niski motiv. Na primer, lepa je slika o sebi, ako čovek u sopstvenim očima postane duhovna osoba, i to pruža dobar osećaj; drugi primer bi bio, kada čovek traži buduću nagradu a drugom životu ili na nebu. Ako postoje niski motivi, tada to nije čisto. U delovanje se ne može uliti prava ljubav, ako se svet ne transcendira, jer čovek tada nije povezan sa onom oblašću iz koje nastaje ljubav.

AC: Mislite na delovanje, koje nije narušeno egom?

ET: Da. Jedno za drugim. Prvo dolazi spoznaja i oslobođenje, a tada čovek mora da pusti da delovanje proiziđe iz toga – i ono će biti čisto, nenarušeno i nikakva karma nije vezana za to. Inače ćemo svojim akcijama uvek iznova osnaživati svoj ego, potpuno nezavisno od toga, kakve visoke ideale imamo. Na nesreću, deset zapovesti se ne može ispuniti, osim ako je čovek oslobođen ega, a to je retko, kako su spoznali svi oni, koji su pokušali da praktikuju Isusovo učenje. „Voli bližnjega svoga kao samoga sebe.“ je jedna od Isusovih najvažnijih pouka. I koliko god da se čovek trudi, ne može ispuniti tu zapovest, ako ne zna, ko je u svojoj najdubljoj unutrašnjosti. Voli bližnjega svoga kao samoga sebe znači, da tvoj bližnji jesi ti i ta spoznaja Jednosti je Ljubav. 


Knjige: 
"Tišina govori"
"Moć sadašnjeg trenutka u praksi"

Нема коментара:

Постави коментар