26. 1. 2012.

Reinkarnacija, karma, krivica i simptom

 "Možemo patiti
ili
možemo učiti."
Ingrid Vallieres






U narednom tekstu će biti predstavljena Ingrid Vallieres iz Štutgarta, koja se već 30 godina, od 1979. kada je osnovala sopstvenu praksu, bavi regresivnom terapijom, iza sebe ima 40.000 sati regresija i autor je više traženih naslova iz ove oblasti. Prevodilac za engleski, francuski i italijanski po svom primarnom zanimanju, Ingrid je provela nekoliko godina u Japanu, a zatim i u Americi, gde je završila više obuka za regresivnog terapeuta. Pored terapija, učestvuje na mnogim konferencijama kao predavač i vodi redovne seminare, obuke i usavršavanja iz ove oblasti.

Pristup, koji se primenjuje, ne počiva na hipnozi, već na „otključavanju“ podsvesti, „čitanju“ simptoma  i vraćanju na konkretan događaj, uz omogućavanje podsvesti da se slobodno ispolji. Deutschsprachigen bih svakako predložila da poslušaju druga predavanja, kako bi se upoznali i sa načinom izlaganja ove terapuetkinje, koja pleni velikom elokventnošću, snažnom pristunošću, jasnoćom misli i visokim stepenom svesnosti.

Regresivna terapija polazi od stanovišta da uzrok mnogih problema u komunikaciji, odnosima ili određenim oblastima života, pa i bolesti leži u nekom događaju ili traumi daleko u prošlosti, koji je iz svesnog pamćenja skliznuo u podsvesno, odakle deluje, šaljući snažne, upozoravajuće signale u sličnim situacijama i proizvodi teškoće. Ovaj osnovni princip, koji psihologija odavno poznaje, je proširen uvidom da ova sećanja, pohranjena u podsvesti, ne potiču samo iz perioda od nekoliko decenija, već iz mnoštva ranijih egzistencija, prethodnih života. Mnoga od sećanja, koja se jave u vidu fleša – tvrdi Ingrid – potiču u stvari iz prethodnih života, ali ih, usled nemogućnosti da uspostavimo kontinuitet pamćenja čak ni u okviru nekoliko poslednjih nedelja, mi kao takve ne možemo prepoznati.



Duša dolazi na Zemlju i vraća se da na nekom drugom planu razmotri naučeno. Na sličan način kako su povezani naši dani i kako se današnje odluke i dela reflektuju na sutra, tako su povezani i naši životi. Mi u stvari živimo jedan život, uz često silaženje i uspinjanje uz one Jakovljeve lestve:-) Misli, postupci, odluke iz jednog života se kao seme prenose u drugi i u njemu rascvetavaju a zatim donose plodove. Neki su plodovi ukusni, neki gorki, ali svi hranljivi i korisni, ako ih duša posmatra kao instrumente za učenje i napredovanje. Cilj regresivne terapije je da ovo seme izvuče na površinu, osvetli ga i omogući nam da prepoznamo njegovo značenje, lekciju i zadatak za razvoj koji nosi u sebi.

Karma tako nije nikakva kazna, već prilika za učenje, katalizator, nenaučena lekcija, koja se ponavlja sve dok ne bude savladana. I opet ponavlja. A u trenutku, kada pomislimo „pa, dokle više!“ setimo se jednostavno koliko je puta potrebno teniseru da udari lopticu da bi savladao neki udarac i ...

... ponovo zamahnimo reketom...:-)
(prilično besramno korišćenje modernih ikona za ilustrovanje starovremenih poruka, priznajem:-)).

U nastavku sledi 
Stručni seminar Ingrid Vallieres 
Reinkarnacija, karma, krivica i simptom




"Dobro jutro, dame i gospodo. Danas ćemo obraditi temu karmičkih principa. Karma je zakon uzroka i dejstva, koji se u indijskoj filozofiji tumači kao sudbina. Polazi se od toga, da je sve, što se u životu događa, samoprouzrokovano mišljenjem ili delovanjem. Ovaj zakon se koristi i u modernoj psihologiji i polazi se od toga, da sve probleme, bolesti, obrasce, koji se ponavljaju, sami postavljamo, odnosno, da oni predstavljaju zakasnele posledice sopstvenog mišljenja i delovanja. To mišljenje i delovanje se moglo odigrati danima, nedeljama, godinama ranije. Tokom reinkarnacijske terapije se pored toga uočava, da su ovi uzroci začeti još u ranijim životima. Talente, sposobnosti, znanja, darovitost smo takođe sami preradili, sami prouzrokovali, kao i probleme, bolesti i nedostatke. Ovoj teoriji pristupamo u reinkarnacijskoj terapiji na taj način, da se problemi vraćaju na svoje poreklo. Poreklo može biti neko razmišljanje, namera, kojih se kasnije možda uopšte ne sećamo, ili nešto što je učinjeno, ako je čovek nekome naudio ili od njega nešto zahtevao i to mu se vraća i od njega zahteva. Karmički princip je veoma logičan zakon, ali logike i dometa tog zakona nismo uvek svesni. U reinkarnacijskoj terapiji smo videli da logika zakona uzroka i dejstva može trajati i hiljade godina.

Neki od principa karme su na primer da je svaki čovek jednako vredan. To znači, da sve što učinim nekom drugom a što je negativno, moram računati da će meni biti učinjeno. Istovremeno, ako nekome pomognem i podržim ga, mogu računati sa time da će meni biti pomognuto i da ću dobiti podršku. U čoveku se često začne misao da je onaj drugi manje vredan nego on sam. To ga navodi da se prema drugima ophodi lošije, nego što bi to želeo za sebe. Zbog toga je jedan od najvažnijih principa da je svaki čovek, svaka duša isto vredna i to bi trebalo tako primeniti da se prema drugima ophodimo isto, kao što bismo želeli da se oni ophode prema nama. U ranijim životima često smo zaobišli ovaj zakon, to jest, učinili smo mnoge stvari, za koje nismo znali da ćemo se sa njima kasnije susresti. To je zabluda duše, da ono, što sada čini, za nju kasnije neće važiti ili da će to delo biti razrešeno i da neće proizvesti dejstva, jer ga nisu primetili autoriteti. Međutim, sve što mislimo i činimo proizvodi dejstva u našem sopstvenom životu i naše okruženje nam vraća odraz. Tako se može desiti da sam u prethodnom životu pomagala ljudima, te ljude srećem ponovo i oni će biti dobronamerni prema meni, možda će mi takođe pomagati. Ako sam druge ljude u ranijem životu potčinjavala i ako ih sretnem ponovo, možda će mi otežavati život, uskratiti mi podršku i kvariti moje planove.

Tako se uopšteno može reći: duša je svemoćno, božansko biće. Sve što ona misli i čini, proizvodi dejstva. Ono što misli i radi se ne rastvara, već nastavlja da postoji i kasnije proizvodi dejstva. To se može posmatrati kao svedočanstvo o svemoći duše, da, nezavisno od toga, kada se nešto dogodilo, to nastavlja da postoji. Toliko je važno, toliko snažno i moćno, ono što čovek misli i čini, da se i hiljadama godina kasnije mogu osetiti dejstva.

Misli imaju različit kvalitet. Neko može formulisati neku nameru, koja će dugo vremena proizvoditi dejstva. Na primer, „Nikada više neću ... poverovati u nešto.“ Ili „Nikada više neću tako postupati.“ To je veoma intenzivna misao, koja vremenski neograničeno može delovati. Ali nemaju samo te dugoročno usmerene misli dugotrajno dejstvo, već i misli, kojima se nešto želi izbeći ili sprečiti. Ako na primer kažem, „Nikada više neću učestvovati u tome.“ Ili „Sad mi je dosta.“, to su tipične misli, koje u današnjem životu mogu prouzrokovati bolesti ili nesreće. U njima postoji sila, koja nešto u životu želi da spreči. I to su intenzivnije misli nego razmišljanje o odlasku u bioskop. Istina je, koliko se od neke misli očekuje, tolika će biti i njena snaga. I zbog toga su najsnažnije misli, koje deluju preko granica života, one, koje sadrže odbijanje, koje žele da nešto odbace i koje sadrže dugoročne namere. Na primer, osvetničke misli deluju veoma snažno, jer su dugoročne. I svuda tamo, gde se jave vremenske odrednice, nikada, ikada, uvek – na primer, „to ti nikada neću zaboraviti“, „uvek ću misliti na to što si mi učinio“ – takve misli su već s obzirom na svoju formulaciju dugoročne. Ali i misli, koje ne sadrže vremenske odrednice, ako su izražene velikom snagom, imaju dejstvo na danas i na budućnost.

Učesnica: Da li postoji okamaćenje krivice iz ranijih života?

Ingrid: Okamaćenje krivice se može shvatiti tako da krivica postaje veća, odnosno da nakupljeno kasnije postaje intenzivnije ili jače i uvek iznova deluje. Budući da smo već proživeli veliki broj života, možemo posmatrati kako neki postupak deluje iz života u život. Okamaćivanje bismo tako mogli objasniti, da čovek u različitim situacijama uvek iznova biva suočen sa tim delom. Uzmimo sasvim konkretan primer. Neko je u ranijem životu ukrao nasledstvo nekom drugom, lažnom izjavom je nekome osporio nasleđe. U kasnijim životima to mu se delo na mnogim nivoima vraća. Može se na primer dogoditi da mu, kada sam treba da bude naslednik u kasnijem životu,  nasledstvo bude oduzeto, da ne može da uživa u onome, što mu po pravu pripada. To je jedno od povratnih dejstava. Pošto se sve to ponavlja, reč kamata je u stvari dobro odabrana, jer se ono ne odvija jedan prema jedan. Mi moramo više puta ponovo doći u slične situacije ili doživeti reakcije na ranija dela. Nije sve razrešeno, ako neki čovek, koji je u prethodnom životu drugome oduzeo nasledstvo, sam bude primoran da se odrekne nasledstva. Time karma još uvek nije poravnata, već čovek mora da nauči da postane iskren ili da ono, što je stekao putem nasledstva, što mu je bilo toliko važno, da se zbog toga čak odlučio na prevaru ili primenio prevaru, da nauči da to stekne na prirodan način, na etički način, na ispravan način. U tom smislu će taj čovek još u mnogim životima sigurno morati da se suoči sa temama u vezi sa nasledstvom, postupanjem sa novcem, ali i sa iskrenošću, da mora samostalno da stekne te stvari, da nauči kako da ih stekne. Utoliko se može reći da sudbina potencira ovo delo, tako što se ono ponavlja na različite načine. Jer čovek ne treba samo delo da izvede drugačije, ili da neko delo više ne počini, to je suviše malo, suviše je jednostavno. On se na osnovu toga u ljudskom pogledu mora tako razviti, da uopšte nema potrebu da izvrši to delo, jer je razvio ljudske kvalitete, koji to delo čine nepotrebnim, pa čak i nemogućim.

Učesnica: Da li je moguće da u dva različita života dođe do zamene uloga?

Ingrid: Neko ko je počinio neko delo – bilo da je u pitanju neka prevara ili ubistvo ili laž – će u sledećem životu ili doživeti suprotnost – to znači, od počinioca će postati žrtva – ili će ponovo počiniti isto ili slično delo. Ni ovde nije dovoljno, da u jednom životu čovek mora da pretrpi ono što je u ranijem učinio nekom drugom. To se ne može nedvosmisleno utvrditi. Iskustvo je pokazalo da se to javlja u različitim oblicima. Neko posle života, u kome je počinilac, može odmah postati žrtva. Neko ko se u jednom životu precenjivao, se u kasnijem životu moža potcenjivati, naginjati osećaju niže vrednosti, ili će i dalje pokušavati da na isti način postigne uspeh, iako je taj uspeh upitan. To se može uporediti i sa današnjim životom.  Čovek je nešto pokušao. Možda je pokušao da svom partneru nešto objasni, prekorevajući ga. Razbesneo se, počeo je da prebacuje partneru i verovao da na taj način može da mu nešto objasni, kako bi u budućnosti došlo do razumevanja. Iako to nije uspelo, pa je partner postao još nerazumniji ili se i sam naljutio, čovek ponovo pokušava da na isti način postigne uspeh. To može biti želja da se po svaku cenu bude u pravu, može biti tvrdoglavost. Čovek jednostavno ne želi da razume da je to bio pogrešan put i kreće uvek iznova njime. Tu ljudsku tvrdoglavost poznajemo i iz sadašnjeg života, ali i iz ranijih života.

Da kažemo još nešto u vezi sa zamenom uloga. Konačno, čovek će ponovo izvesti to delo ili slično, ali će i u ulozi žrtve to isto doživeti. U pogledu broja situacija, sigurno je da će to biti iks puta. Deset ili dvadeset puta sigurno će čovek doći u slične situacije, ako počini neko teško delo, na primer, ubistvo ili uništenje egzistencije drugom. Kod tako velike krivice čovek će više puta doći u obe uloge. Sudbina ima vremena, život ima vremena. I kao što je rečeno, želim to još jedanput da naglasim, razvitak se ne sastoji u tome, da se neko delo više ne počini, već u tome da se na to mesto postavi vredno, smisleno ponašanje. Delo je samo simptom toga, da čovek još uvek nije zreo ili promišljen, da još uvek ne promišlja o svom životu. Usled toga dolazi do kvarenja, dolazi do toga, da se počine dela, koja pored ostalog prouzrokuju i štetu.

Reinkrarnaciona terapija se bavi određenim oblastima problema, koji veoma uspešno mogu da se izleče. U to na primer spadaju strahovi, telesni problemi, obrasci ponašanja, koji se ponavljaju, i sve ono što u životu ne protiče u skladu sa našim željama. Svesno čovek može želeti da nešto postigne, da nešto ima, ali podsvesno radi protiv toga. To su neke od najvažnijih oblasti, koje se leče u reinkarnacijskoj terapiji. Da li neko ima neki primer za to?


Učesnik: Strah od neuspeha na primer. Da će na poslu nešto krenuti loše. Pri čemu ne možemo objasniti odakle strah u stvari dolazi. Jer čovek smatra da u principu radi dobro, a uvek iznova se javlja strah da će nešto krenuti loše.

Ingrid: Strah od neuspeha, strah da ćemo zakazati, je jedan od osnovnih strahova u čoveku. Čovek iz prethodnih života već donosi veoma mnogo događaja, neuspeha, koje nije obradio i koji mu kasnije prouzrokuju strah. To znači da on danas može itekako dobro raditi, može se truditi, može savesno obavljati svoj posao. Uprkos tome ono, što je u prethodnom životu krenulo loše, ostaje utisnuto u podsvesnom i izaziva upozorenja u kasnijem životu. Uz to se još nešto može reći o strahu: strah je zaštitni mehanizam da se ne bi ponovo dospelo u sličnu neprijatnu situaciju, kakvu je čovek već doživeo. U tom smislu bi strah od neuspeha trebalo shvatiti ozbiljno. Ne bih mogla da imam strah od neuspeha, da ga nisam doživela. Zbog toga je u reinkarnacijskoj terapiji reč o tome da one situacije u ranijem životu, koje su vodile do neuspeha – to bi moglo biti pogrešno planiranje u prethodnom životu ili nedovoljna informisanost, čovek je počeo sa nečim, a da se nije informisao, šta bi se moglo dogoditi, i to je dovelo do neuspeha – tokom regresije je, dakle, reč o tome da se ispita šta je činilo taj neuspeh, da ponašanje, koje je dovelo do neuspeha postane jasno i da se danas uporedi sa time, gde čovek i dalje pokazuje slične obrasce ponašanja. I ukoliko se ti obrasci ponašanja, koji se mogu prepoznati putem regresije, uoče i obrade danas, ako se promene, tada se i strah od neuspeha gubi, jer sada svesno mogu da stremim ka uspehu i ne moram više da dobijam nesvesna upozorenja. Pošto sama ozbiljno shvatam upozorenja, podsvesno nema potrebe da me upozorava, odnosno do upozorenja dolazi samo tamo, gde postoji istinski problem. Međutim, većina strahova je toliko prikrivena u našoj podsvesti i javlja se uvek iznova tako tiho, kao osećaj, šunja se. Kao što je rečeno, rešenje je pronaći pravi neuspeh u prethodnom životu, obraditi ga, sasvim logički obraditi razlog za to zašto je došlo do promašaja. Promašaj ili uspeh su logičke posledice ispravnog ili pogrešnog razmišljanja i delovanja. U tom smislu se taj neuspeh može obraditi tokom regresije. Strahovi su isljučivo zato tu, da nas sačuvaju od toga, da ponovo dođemo u neku sličnu situaciju, i zbog toga strah treba shvatiti ozbiljno, da bi se kasnije obradio tokom regresije.

Postoje i telesni simptomi, koji se mogu obraditi tokom reinkarnacijske terapije. Da li neko može da navede neki primer.  

Učesnica: Tahikardija, lupanje srca ili preskakanje srca. Kada srce u određenim situacijama veoma brzo kuca.

Ingrid: Rekli ste u određenim situacijama. Da li ste opazili u kojim situacijama se to javlja?

Učesnica: Strano okruženje.

Ingrid: I kako se oseća to lupanje srca, preskakanje srca? Možete li to da opišete sa „kao da...“?

Učesnica: Kao da nikada neće prestati da udara ili kao da će prestati svakog trenutka.

Ingrid: I najgore što bi se u tom trenutku moglo dogoditi bi bilo...?

Učesnica: U pogledu osećaja, kao da će iskočiti, da, ...

Ingrid: Možemo pretpostaviti, da ste, ako se lupanje srca javlja u novim situacijama, u ranijem životu u nekom stranom okruženju doživeli nešto, što je dovelo do zastoja srca ili preskakanja srca. Možete li zamisliti nešto, kada bi neka strana situacija ili neko strano okruženje moglo biti toliko preteće i toliko neprijatno, da dovede do srčanih smetnji.

Učesnica: U pogledu osećaja, strano okruženje, u kome nema nikoga, ko bi me izveo iz te situacije, u kome mi drugi ugrožavaju.

Ingrid: Po Vašim rečima, tu su drugi, koji Vas ugrožavaju. I nema nikoga, ko Vam pomaže. Kakvu situaciju zamišljate? Kako izgleda ta pretnja?

Učesnica: Tako što sam okružena drugima, koji me hvataju, vuku nekuda, ali nepravedno, i nema nikoga, ko bi mi pomogao, ko bi mi pružio podršku. Ili ko bi me branio i rekao, „nije bilo tako“. I završio tu situaciju.

Ingrid: Šta bi se u toj situaciji dogodilo sa srcem?

Učesnica: Ta nepravda i to neznanje, kako da izađem iz te situacije, prouzrokuje to preskakanje, lupanje.

Ingrid: I šta mislite, kako bi se situacija mogla dalje razvijati?

Učesnica: Ono bi iskočilo, odjednom bi prestalo da kuca.

Ingrid: I šta bi se na osnovu toga moglo naučiti? Pretpostavimo da je bilo tako. Gde bi se moglo delovati. Kako bi se moglo preduprediti da čovek dođe u stranu situaciju, u kojoj niko ne pruža pomoć. Možete li da zamislite, o čemu bi trebalo povesti računa ili za šta bi se trebalo pobrinuti da ne biste došli u tu situaciju?

Učesnica: Ne, ništa mi ne pada na pamet.

Ingrid: Šta situacija simbolizuje? Kakvog je ponašanja posledica, kada čovek u stranom okruženju bude neprijateljski tretiran?

Učesnica: Prilagoditi se okruženju, integrisati se u tu situaciju, u to okruženje.

Ingrid: Da, to bi svakako bilo moguće objašnjenje. Jer okruženje postaje neprijateljsko onda, kada se i sami ne odnosimo pozitivno i otvoreno prema njemu. Moglo bi se pretpostaviti da bismo, ukoliko bismo napravili regresiju, pronašli situaciju, u kojoj se možda nismo blagovremeno prilagodili i u kojoj je okruženje postalo neprijateljsko i u kojoj je srce, koje je motor života, bilo izloženo. To bi za danas značilo, ako želimo psihički da otklonimo preskakanje srca, preispitamo odnose sa okruženjem, da se zapitamo, kakav je moj odnos prema mom okruženju, kako bih želela da uredim svoje odnose, kako mogu da doprinesem tome da oni postanu bolji? To bi bio zadatak učenja iz jednog takvog telesnog simptoma.

I iz tog razloga je važno i da čovek reinkranacisku regresiju integriše u život, tj. preispitati zašto mi se to tada dogodilo, i te uzroke u sadašnjem životu otkloni, popravi, proveri.

***
U vezi sa karmom se može preporučiti i odličan tekst Armina Risija „Karma“ (koji će uskoro biti dopunjen i izmenjen prema novom izdanju.).

5 коментара:

  1. Jenom od ovih psica ce trebati Ingrid ... jednog dana :) ... mislim, ako ja dobro percipiram sve sto je u prethodnom tekstu izneto :)

    Nekada davno, u malom udaljenom selu postojalo je mesto poznato kao Kuća 1000 ogledala.

    Jedan, mali srećni pas čuo je za ovo mesto i odlučio da ga poseti. Kada je stigao, odskakutao je stepenicama do ulaznih vrata kuće. Pogledao je kroz vrata načuljenih ušiju, živahno mašući repom. Na njegovo čuđenje ugledao je sebe kako zuri u 1000 drugih srećnih psića koji živahno mašu repom, baš kao i on. Nasmejao se širokim osmehom i primio istog trenutka 1000 divnih, prijateljskih i toplih osmeha. Kada je napustio kuću pomislio je u sebi: „Ovo je predivno mesto. Često ću dolaziti ovde“.

    U tom istom selu, drugi mali pas, koji nije bio baš srećan kao ovaj prvi, odlučio je da poseti kuću 1000 ogledala. Sporo se popeo uz stepenice i spuštene glave pogledao kroz vrata. Kada je video 1000 neprijateljskih pasa kako zure u njega, zalajao je na njih i bio je prestravljen videvši 1000 malih psića koji mu uzvraćaju zastrašujućim lavežom. Kada je otišao, posmislio je u sebi: „Ovo je užasno mesto, i nikad se više neću vratiti ovde.“

    Sva lica na svetu su ogledala. Šta vidite na licima ljudi koje srećete?

    Eto, samo malo da opustimo ozbiljnost teme i da uocimo neke metode koje bi lako mogli samostalno da ugradimo u svoje zivote...

    ОдговориИзбриши
  2. Ferdi, hvala za lepu priču, verujem da smo se svi mnogo puta našli u ulozi uplašenog psića, na koga je lajalo 1000 ljutitih pasa iz ogledala. Lekcija prihvatanja sebe i ljubavi prema sebi po svemu sudeći čuči u svakoj postavljenoj situaciji. A kada taj „teniski udarac“ zaista savladamo, tada i osmesi iz ogledala prestanu da budu naročito potrebni... i prestanemo da mašemo repićem da bismo ih dobili.

    Da podelim i ovu tvoju priču:

    Mladi indijanac, uči o životu i sebi, radoznalo pita poglavicu da mu pojasni odnose i vezivanje između ljudi. Mudri poglavica je to prikazao demonstracijom uz saglasnost i pomoć dva orla. Zahteva od mladog indijanca da veže orlove za noge, te da ih pusti da lete. Možete zamisliti taj let, sudaraju se, padaju, nikud ne idu, stoje i udaraju glavom o zemlju, sudaraju se jedan sa drugim. A sad, reče poglavica: „Odveži im noge.“ Tako i bi! Kako sad orlovi lete? Lete zajedno, ali u miru i harmoniji, svako prati svoj put, a i dalje lete zajedno...

    ОдговориИзбриши
  3. Onda, da dodam jos jednu pricicu ... spoznajnu i ogledalnu (zrcalnu :) )
    Ispricao ju je jednom prilikom otac Tadej ...

    - Tek što sam bio zaspao, sanjam da sam umro. Dva mladića su me povela do neke sobe i postavila na neko postolje između njih dvojice. Desno od mene bile su sudije. U dnu levo neko me je optuživao. Govorio je: "Eto to je taj što ni sa kim ne može!" Ćutao sam preneražen. Onda je taj glas iz ugla još dva puta isto ponovio. Mladić koji mi je bio s desne strane reče mi: "Ne boj se! Nije tačno da ti ni sa kim ne možeš. Ti sa samim sobom ne možeš.."

    Tako to izgleda kad se predje Iza Granice i dobiju odgovori s one druge strane ogledala :) ...

    ОдговориИзбриши
  4. Priča se da je neki kineski car hteo da osvoji zemlju svojih neprijatelja i sve ih uništi.
    Kasnije je viđen kako sa svojim neprijateljima jede i šali se.
    - Zar nisi hteo neprijatelje uništiti? - pitali su ga
    - Uništio sam ih, - odgovorio je, - Učinio sam ih svojim prijateljima!

    ОдговориИзбриши
  5. Hvala za ovo leeepo ras-pričavanje!
    A pre nego što ponovo dam reč Ingrid, nekoliko zrcalnih redova, koje je jedna divna duša danas doturila u moj inbox:-)

    "Ništa što drugi čine nije zbog vas. Oni to rade zbog sebe. Ono što drugi ljudi rade predstavlja projekciju njihove sopstvene stvarnosti, njihovog ličnog sna. Kada ste imuni na mišljenje i postupke drugih, ne možete postati žrtva bespotrebne patnje.

    - Sve što se desi u vašoj okolini, nemojte shvatati lično. Vi to shvatate lično zbog toga što se slažete sa onim što je rečeno, ma šta to bilo. Čim se složite, kroz vas počinje da teče otrov i vi ste zarobljeni u paklenom snu. Ono što vas drži zarobljene jeste ono što nazivamo ličnom važnošću. Lična važnost ili lično shvatanje stvari, izraz je maksimalne sebičnosti zbog toga što mi pretpostavljamo da je uvek reč o „meni“. Ja, ja, ja i uvek ja!"

    ОдговориИзбриши