26. 8. 2011.

METAFIZIČKA ANATOMIJA III - ČOVEK JE DUGA



Sinhroniciteta nikada dosta:-)
No, ... da se njima ne zamaramo ...
... kao nastavak prošlogodišnje serije tekstova na temu metafzičke anatomije i kao još jedan oproštaj od dvoje divnih životnih saputnika, uz želju da ih najlepši tonovi duge odnesu na njihovo mesto u svetlosti!

I uz zahvalnost svima koji su bili tu!

OSHO - ČOVEK JE DUGA
preuzeto sa: Das Chakra-Buch



Prevod: Jelena
Čovek je duga – svih sedam boja zajedno. To je njegova lepota i to je njegov problem. Čovek ima mnogo faseta, mnogo dimenzija. Njegovo Jastvo nije jednostavno, veoma je kompleksno. I iz te kompleksnosti se rađa harmonija, koju nazivamo Bog: božanska melodija.

Prvo, što se mora razumeti o čoveku, je da čovek još uvek nije. Čovek je jedna mogućnost, jedan potencijal. Čovek može da bude, čovek je obećanje. Pas jeste, stena jeste, Sunce jeste ... čovek može da bude. Otuda strah i muka – čovek može i promašiti, ne postoji izvesnost. Čovek može procvetati, ali i ne mora. Otuda drtavica, oklevanje, nesigurnost u unutrašnjosti: „Da li ću biti u stanju to da učinim ili ne?“

Čovek je most između životinje i božanskog. Životinje su beskrajno srećne – one to, naravno, ne opažaju, nisu svesno srećne, ali su veoma srećne, bezbrižne, nisu neurotične. Bog je beskrajno srećan i svestan. Čovek je tačno između ta dva, u praznom prostoru, uvek u kolebanju – biti ili ne biti?

Čovek je duga, kažem, jer duga nudi potpunu perspektivu, u kojoj se čovek može shvatiti – od najnižeg do najvišeg. Duga ima sedam boja, čovek ima sedam centara. Alegorija sa sedam je veoma stara.

U Indiji se ta alegorija javlja u vidu sedam čakri: najniža je Muladhar a najviša je Sahasrar i između te dve je pet stepena, još pet čakri. I čovek mora proći kroz sve te čakre – sedam stepena do božanskog.

Obično smo zaglavljeni u najnižem. Prve tri – Muladhar, Svadhistan i Manipura – su životinjske čakre. Ako živiš u prve tri, nećeš se mnogo razlikovati od životinje - i tada ćeš počiniti neki zločin, jer nećeš biti u stanju da budeš ono što treba da budeš, propustićeš mogućnost.

Ako se seme ne razvije u cvet, ono je počinilo zločin – ne protiv nekog drugog, već protiv sebe samog. A greh, koji čovek čini protiv sebe samog, je najveći. Mi u stvari samo onda činimo zločine protiv drugih, ako smo već prethodno počinili temeljni zločin prema sebi.

Prve tri čakre se bave jelom, novcem, moći, vlašću, seksom. Jelo je najniže, seks je najviši u nižim čakrama. To se mora razumeti. Ishrana je najniža – čovek, okupiran ishranom, je u najnižoj kategoriji živih bića. On nema cilj, on jednostavno želi da preživi, da bi preživeo. Ako ga upitaš, čemu, neće umeti da ti da odgovor.

Jednog dana mi je Mula Nasrudim rekao: „Želeo bih da imam zemlju.“ Upitao sam ga: „Ali zašto? Već je imaš dovoljno.“ Rekao je: „Mogao bih da gajim mnogo novih krava.“ Upitao sam ga: „I šta bi radio sa njima?“ On je rekao: „Prodao ih i zaradio još više novca.“ – „I onda, šta bi radio sa tim novcem?“ – „Kupio još zemlje.“ A ja sam ga upitao: „Zašto?“ – „Da bih uzgojio još novih krava.“

I tako to ide – đavolji krug, iz koga ne izlaziš: jedeš da bi živeo, živiš da bi jeo. To je najniža mogućnost. Najniža životna forma je ameba. Ameba samo jede, to je sve. Ameba nema seksualni život, ona samo proždire sve što može da dobije – ameba je savršen simbol za najnižeg čoveka. Ameba nema druge organe, samo usta, njeno čitavo telo funkcioniše kao usta. Ona vari sve što prođe kraj nje;  sve što pronađe se vari. Ona to uzima celim svojim telom; čitavo njeno telo su velika usta. Ona postaje sve veća i veća; tada nastupa tačka kada ne može više – tada se deli na dva dela. Sada su tu dve amebe umesto jedne i one nastavljaju da čine isto. Ameba jede i samo živi i živi da bi još više jela. Neki ljudi žive na tom najnižem stepenu. Čuvaj se toga – život ima mnogo više da ti da. Nije reč o tome da se preživi, već da se preživi za nešto značajno. Preživljavanje je neophodno, ali ne kao svrha samom sebi, već kao sredstvo.

Druga vrsta čoveka, nešto više razvijenog od čoveka orijentisanog ka hrani, je onaj gladan moći, političar. On želi da vlada ljudima. Zašto? Duboko u svojoj unutrašnjosti on se oseća veoma, veoma inferiorno. On želi da pokaže svetu: „Ja sam neko; ja mogu da dominiram, ja mogu da ti pokažem tvoje mesto.“ On sam za sebe nije pronašao mesto i pokušava da čitav svet postavi na njegovo mesto. Opsednut je egom. Može da se kreće u bilo kom pravcu: ako se okrene ka novcu, gomilaće novac – novac postaje simbol moći. Ako se okrene ka politici, neće stati, dok ne stigne do kraja – a tamo nema ničega.

Pravi čovek pokušava da sebe samog osvoji, ne druge. On želi da spozna samoga sebe. Ne pokušava da ispuni unutrašnje praznine, tako što dominira drugima. Pravi čovek želi slobodu za sebe i za druge.


Treće je seks – i kažem da je seks bolji od jela i politike, jer on ima nešto veći kvalitet: on deli. On ima nešto više. Kod jela samo unosiš u sebe, ne deliš. Kod vladanja samo razaraš, ne stvaraš ništa. Seks je najviša mogućnost na nižem nivou – deliš, daješ svoju energiju i bivaš kreativan. Dok god je reč o životinjskoj egzistenciji, seks je najviša vrednost. I ljudi su zaglavljeni negde u te prve tri čakre.

Četvrta je čakra Anahata – prve tri su životinjske, poslednje tri su božanske, a između ta dva je četvrta Anahata – srčana čakra, lotus srca, čakra ljubavi. I to je most. Ljubav je most između životinje i Božanskog. Pokušaj to što je dublje moguće da razumeš, jer to je čitava poruka Kabira – poruka ljubavi. Ispod srca čovek je životinja, iznad srca je božanski. Samo u srcu je čovekova čovečnost. Zbog toga je čovek, koji ume da oseća, koji ume da voli, koji ume da moli, koji ume da plače, koji ume da se smeje, koji ume da deli, koji ume da saoseća, istinski čovečan. U njemu sviće čovečanstvo, prvi zraci Sunca prodiru u njega.

Peta je Visuddhi, šesta je Ajna i sedma je Sahasrar. Sa petom ljubav postaje sve meditativnija, sve više kao molitva. Sa šestom ljubav više nije odnos. Ona nije ni molitva – postala je stanje bića. Nije više reč o tome da nekoga voliš, ne. Sada jesi ljubav. To nije pitanje voljenja – tvoja energija jeste ljubav. Ne možeš drugačije. Sada je ljubav prirodna reka – kao što dišeš, tako i voliš, to je bezuslovno stanje. I sa sedmom dolazi Samadhi, Sahasrar; stigao si kući.

U hrišćanskoj teologiji se može pronaći ista alegorija u priči o tome, kako je Bog stvorio svet za šest dana i sedmog se odmorio. Tih šest dana je šest čakri – šest centara Jastva. Sedma je mir: čovek je stigao kući, čovek se odmara. Ta alegorija nije dobro shvaćena. Hrišćani, a posebno hrišćanski teolozi, ne idu tako duboko. Njihovo razumevanje ostaje površno – u najboljem slučaju logičko, teoretsko – i ne dodiruje suštinsko. Bog je stvorio svet: prvo je stvorio materiju, a na kraju je stvorio čoveka. Tokom pet dana je stvorio sve drugo na svetu – materiju, životinje, ptice – a šestog dana je stvorio muškarca. U poslednjem trenutku šestog dana stvorio je ženu. To ima duboko simbolično značenje: žena je poslednja stvorena – čak ni muškarac nije poslednji. Alegorija je još lepša, jer kaže da je on stvorio ženu od muškarca. To znači, da je žena profinjenje muškarca, jedan čišći oblik.

A sedmog dana Bog je počinuo. Šta drugo možeš da učiniš, kada stigneš kući? Sahasrar je centar mira, apsolutnog mira – stigao si, ne moraš više nikuda da ideš.

Najniže – u Muladhari – je centar nemira, najviše je centar mira, a između je sedam kategorija. Možeš ih označiti sa sedam boja – da, čovek je duga. Ili ih možeš imenovati sa sedam nota. Istočnjačka muzika deli zvuk na sedam nota: sa, re, ga, ma, pa, dhi, ni – to je sedam osnovnih tonova. Od tih sedam tonova stvara se muzika – svaka simfonija, svaka melodija, svaka pesma, sav ples.

Zapamti: sedam je jedan veoma značajan broj.

I još nešto: da bih bio moderniji i savremeniji, želeo bih da podelim sedam centara na sledeći način: prvi nazivam ne-um. Ne-um znači da um čvrsto spava – Muladhara. On postoji, ali u tako dubokom snu, da ga i ne primećuješ. U steni je Bog u dubokom snu. U čoveku je nešto budniji – samo malo budan, ne mnogo. U steni on čvrsto spava, hrče. Ako dobro oslušneš, čućeš hrkanje, ... hrkanje Boga. Zbog toga su stene toliko lepe,  takve mirnoće, nema nemira, zabrinutosti, one ne moraju nikuda. To nazivam ne-umom. Pod ne-umom ne podrazumevam da one nemaju um; mislim samo da se um još nije manifestovao. Um čeka u obliku semena, um se sprema za buđenje, um se priprema, um se odmara. Pre ili kasnije svanuće i stena će postati ptica i početi da leti ili će postati drvo i početi da cveta.

Drugo stanje nazivam nesvesnim umom. U drveću um postoji – ne kao u stenama, Bog se malo nazire u stenama. Ne svesno, nesvesno. Drveće oseća – ono ne može da oseti da oseća, ali ono oseća. Još uvek nema mnogo svesnog opažanja. Osećaj postoji, drvo je senzibilno. I danas postoje eksperimenti, koji dokazuju da je drveće izuzetno osetljivo.

To nazivam nesvesnim umom. Um je tu ... gotovo kao kada čovek spava. Ujutru se seća da je imao predivnu noć – „čvrsto sam spavao, san je zaista bio veoma dubok.“ Ali sećaš se sebe tek ujutru, a ne tokom spavanja, sećaš se naknadno, gledajući unazad. Um je tu dok spavaš, ali u tom trenutku on ne funkcioniše, funkcioniše tek naknadno, kasnije. Ujutru se sećaš: predivna noć, tako umirujuća, kao somot meka noć, takva duboka tišina i takva sreća – ali to spoznaješ tek ujutru.

Treće stanje je podsvesni um. Podsvesni um je u pticama, životinjama. On je nalik sanjanju. U snu si nešto svesniji nego tokom spavanja. Recimo to ovako, stene leže u komi; ujutru nisu u stanju ni da se sete koliko je dubok bio san – to je koma. Drveće spava; kada se probude, sećaju se. Ptice i životinje sanjaju – one su najbliže čovečanstvu. To nazivam podsvesnim umom.

Četvrto stanje nazivam svesnim stanjem. Tu se nalazi čovek. Ne previše svesno, samo treptaji, samo mali talas svesti – a i to se događa samo onda kada se nađemo u velikoj opasnosti, inače ne. Ukoliko neko odjednom potegne koplje na tebe, želeći da te ubije, postaješ svestan. U jednom takvom trenutku vlada velika budnost, inteligencija, sjaj. Mišljenje se zaustavlja. Postaješ baklja. Samo u retkim trenucima si zaista budan; većinu vremena se krećeš kao mesečar.

Čuo sam ... Godine 1959. u francuskom gradu Vienne dvojica pijanaca su otvorila ono što su smatrala vratima. To je u stvari bio prozor jedne sobe na trećem spratu. Uz radosnu pesmu na usnama marširali su ruku pod ruku preko prozorske daske i aterirali na ulicu ispod. Policajac na dužnosti, koji je čuo udarac i požurio u pomoć, bio je kao gromom pogođen, kada je video kako odlaze odatle, očito u nepomućenom raspoloženju. „Promašili smo stepenicu.“ objasnili su.

Bili su potpuno nesvesni. Da su bili svesniji, možda bi poginuli. Nisu bili svesni, mislili su da su jednostavno promašili stepenicu. Četiri sprata!

To je i vaša situacija. Skoro čitav vaš život nalikuje životu pijanaca. Uvek iznova se saplićete tamo i onamo, promašujete stepenicu ovde i stepenicu tamo. Vaš čitav život nije ništa do nesreća do nesreće, saplićete se, laktate se. Možete to nazvati ljubavlju, ali u krajnjoj konsekvenci samo gurkate jedni druge. To vas čini nesrećnima.

Samo svest vodi do ekstaze. Ekstaza prati svest kao senka. To je četvrto stanje, u kome ljudi obično žive i umiru. To je puko traćenje. Jer stenama se može oprostiti i cveću se može oprostiti i pticama se može oprostiti, ali ne i čoveku – jer vi možete uhvatiti prvi treptaj. Sada je vaša odgovornost da napredujete, da to učinite solidnijim, jačim. Jednoj steni se ne može reći: „Promašila si!“ Ali čoveku se može reći: „Promašio si!“

Čovek je jedina životinja svesna odgovornosti – možemo ga upitati, on će morati da odgovori, to je značenje odgovornosti. Jednog dana će morati da odgovara pred Bogom ili centrom ove egzistencije ili egzistencijom samom: „Kako si promašio? Dat ti je elementarni početak, trebalo je da se razviješ. Dato ti je seme, mogao si da procvetaš. Zašto si promašio?“

To je briga čoveka, njegova muka, njegov drhtaj, njegov bol – jer čovek je jedina životinja na čitavom svetu, koja ima sposobnost da bude ekstatična, koja može da dosegne sreću, koja može da postane Satchitanand, istina, svest, bivstvo, blaženstvo, koja može da dospe do najvišeg.

Peto stanje sam nazvao podsupersvesnim umom. Na četvrtom stepenu – svesnom umu – tvoja svest je nešto treperavo, sasvim trenutna, bez stabilnosti, ona može da ode i da se otrgne tvojoj moći, ne možeš je prizvati kada ti je potrebna. Sve religije egzistiraju između svesnog uma u supersvesnog uma. Sve tehnike joge, sve tehnike uopšte, ne služe ničemu drugom, do da tvoju svest preobraze u supersvest. Gurđijev je to nazvao pamćenje sebe. Kabir je nazvao Surati-joga – Surati znači i sećanje. Isus je uvek iznova ponavljao: „Probudite se, probudite se! Pazite!“ Buda je rekao: „Budite budni.“

Krishnamurti stalno govori o svesti; četrdeset godina govori o jednoj stvari, a to je svest. Jedna reč je čitava poruka: ta reč predstavlja most između svesnog i supersvesnog uma.

Ako je tvoja svest postala stabilan faktor u tebi, kristalizovani faktor u tebi i ako na to možeš da se osloniš, ... U ovom trenutku još uvek ne možeš da se osloniš na to. Ideš svojim putem i neko te udari – svest odmah nestaje, nije pouzdana. Neko kaže neku jednostavnu reč, neko kaže: „Ti idiote!“ – i svest je nestala. Reč „idiot“ i oči ti se zakrvave i ti si spreman da ubiješ ili budeš ubijen.

Čak i ljudi, koji izgledaju veoma budni i veoma svesni, su možda samo zato budni i svesni, što su izbegli takve situacije. Njihova budnost nije prava. Možeš da odeš na Himalaje, možeš da sediš u pećini - niko neće doći i nazvati te idiotom. Ko će se toliko namučiti, da ode do tvoje pećine na Himalajima, da bi te nazvao idiotom? Naravno da se ne ljutiš. Stanje tvoje svesti u tvojoj pećini se ne računa mnogo, jer ono tada nije stavljeno na probu, ne postoji mogućnost da bude uništeno. Zbog toga Kabir kaže: „Budi u svetu. Nemoj biti deo sveta, ali budi u svetu, živi u svetu.“ Živi u sasvim normalnim situacijama, gde te sve provocira da postaneš nesvestan i svako ti pomaže da postaneš svestan.

Kada to razumeš, tada svet postaje jedno od najvećih pomagala Boga da te učini svesnijim. Tvoj neprijatelj postaje tvoj prijatelj, a kletve postaju blagoslovi i nesrećni slučajevi se mogu preobraziti u srećne okolnosti. Sve zavisi od jedne stvari: da li poznaješ ključ svesti. Onda sve možeš preobraziti u zlato. Ako te neko uvredi, to je trenutak da budeš budan. Ako tvoja žena pogleda drugog i ti se osetiš povređenim, to je trenutak da budeš budan. Ako se osećaš tužno, tmurno, depresivno, ako veruješ da je čitav svet protiv tebe, to je trenutak da budeš budan. Ako te okruži tamna noć, to je trenutak da upališ svoje svetlo. Ispostaviće se da su sve one od koristi – zato i jesu tu.

Na putu od svesnog uma do supersvesnog uma sve postaje joga, sve postaje meditacija, molitva, svest. Podsupersvesni um je intergisani fenomen, ali ti ćeš ga još ponekad gubiti. Ako si budan, obično ne, ali gubićeš ga dok spavaš. Podsupersvesni um ti pomaže dok si budan, a ponekad ćeš ga se setiti i u snovima – ali ne i u dubokom snu. Kada Krišna kaže u Giti: „Jogi je budan, čak i kada čitav svet spava“, on ukazuje na jedno više stanje svesti, koje ja nazivan šestim – supersvestan um. Tada je čovek budan čak i dok spava; duboko u snu, ali svest ostaje. To je šesto. I iz tog šestog sedmo se spontano budi – za to ne moraš da činiš ništa.

Taj sedmi nazivam ne-umom, čime se zatvara krug. Prvi je ne-um jedne stene, a poslednje ne-um jednog Boga. Da bi prikazali to jedinstvo, vajamo skulpture Bogova u kamenu. Da bismo prikazali to jedinstvo, taj zatvoreni krug, stvorili smo kamene statue Boga. Da bismo pokazali da je kamen početak, a Bog kraj i da se oni negde sreću. Ponovo ne-um – nazivam dušu, Boga, Prosvetljenje, Nirvanu, Spasenje ili kako god želiš da to nazoveš.

To je sedam stepena. I to je duga koja čini čoveka. Još nešto: nijedna boja ne sme da bude izostavljena. Sve boje moraju da budu u dugi i svi tonovi muzike, svih sedam tonova moraju biti deo melodije i svih sedam čakri od Muladhar do Sahasrar, moraju da postanu jedna celina. Ne možeš odbaciti jednu čakru, jer ti odbačena čakra neće dopustiti da ikada budeš ceo – a ko nije ceo, nikada neće postati svet (igra reči, reč „heil“ = znači zdrav i ceo, „heilig“=svet). Svi oni moraju obrazovati jednu hijerarhiju, jednu celinu; moraju pripadati jednom centru.

Pravi čovek religije živi u celoj dugi, od stene do Boga – od ne-uma na jednom kraju do ne-uma na drugom kraju. On je čitav spektar. On živi potpuni život. Ništa se ne odbacuje; sve se uključuje. Uopšte se ništa ne odbija; ako ti neki ton zvuči pogrešno, to samo znači da ne umeš da ga upotrebiš. On može biti upotrebljen, od otrova može nastati lek – samo moraš znati kako da ga preobraziš. A ponekad nektar može biti otrovan, ako ne razumeš kako se koristi.

Ako znaš kako da iskoristiš ljutnju, ustanovićeš da ti ljutnja daje oštrinu – upravo, kao kada neko naoštri mač. Ljutnja, pravilno upotrebljena, ti daje oštrinu, zračenje, ogromnu vitalnost. Seks, pravilno upotrebljen, te tako ispunjava ljubavlju, da je možeš deliti sa svima, a da ona nikada ne presuši. Seks, pravilno upotrebljen, ti pomaže kod ponovnog rođenja. Uobičajeno se seksom na svet donose deca, u izuzetnim slučajevima se na svet donosi tvoje najintimnije biće.

Dopustite da vam kažem da sve, čime raspolažete, možete upotrebiti – ništa nije nekorisno. Ne odbacujte ništa, inače ćete jednog dana žaliti. Sve se mora upotrebiti. Budite samo razumniji, budite budniji i počnite da posmatrate događaje u svojoj unutrašnjosti i kako možete učiniti da oni zavibriraju u višoj harmoniji – to je sve. U ovom trenutku još nemaš težinu, još nisi individua. Nisi duga:-) – sve te boje su u različitim dimenzijama, udaljuju se jedne od drugih, nemaju centar. U ovom trenutku si još buka, ne muzika – ali misli na to da su u toj buci sadržani svi tonovi. Drugačije aranžirani, na jedan bolji, estetski, umetnički način, postaju božanska muzika.

Sve, što je potrebno, je da baciš jedan dubok, estetski pogled 
u sebe...







3 коментара:

  1. "May the rainbow always touch your shoulder", rekli bi indijanci, zaželjevši ti svaku sreću na Putu. Obradovala si me prijevodom ovog, inače odnekud mi poznatog teksta ;-)

    ОдговориИзбриши
  2. ... ovaj divan dan ... ispunjen duginim bojama najmilijeg bica ... nije ni slutio ...
    da ga išta više moze dodatno oplemeniti ... dok nije bljesnuo još i ovaj tekst ... :)

    ОдговориИзбриши
  3. I. је рекао...

    "May the rainbow always touch your shoulder", rekli bi indijanci, zaželjevši ti svaku sreću na Putu. Obradovala si me prijevodom ovog, inače odnekud mi poznatog teksta ;-)

    HVALA!
    Putnik sa dugom na ramenima ...:-)
    Dopada mi se!
    A ova kompilacija Oshovih tekstova je zaista izuzetna!

    ОдговориИзбриши