27. 12. 2009.

TA: Ego - stanja

PDF-"O TI I JA"
 
Primena modela Transakcione analize na jednu ličnu potragu

Transakciona analiza - TA  je teorija strukture i dinamike ličnosti i ljudske komunikacije, koju je razvio psiholog Erik Bern. Naziv je dobila po jednom od svojih osnovnih pojmova, pojmu transakcije, pod kojim se podrazumeva osnovni komunikacijski čin u kome dve osobe razmenjuju poruke kako na socijalnom, tako i na psihološkom, najčešće podsvesnom nivou.

Verujem da TA pruža zaista veliku pomoć ne samo psiholozima i terapeutima, već i nama laicima, u pokušaju da ostvarimo veću autonomiju ličnosti, svesniju egzistenciju i – podjednako važno, nerazdvojivo od bilo kakve potrage – svesniju komunikaciju/ transakciju
jedni sa drugima.

Naredni tekst će se ukratko pozabaviti osnovnim konceptima transakcione analize uz pokušaj njihove primene na  neka pitanja, koja se danas postavljaju pred čoveka moderne civilizacije.

Ego stanja

TA polazi od činjenice da čovek na svom sadašnjem razvojnom stepenu ne poseduje integralni identitet i u njemu razlikuje tri osnovna ego-stanja, često veoma različita jedna od drugih. Prelazak iz jednog u drugo osnovno ego-stanje se ponekad odvija iz trenutka u trenutak i prati ga promena gestikulacije, izraza lica, načina izražavanja, položaja tela - gotovo kao da su u pitanju potpuno odvojena bića. U svakom čoveku postoji „mali čovek“, kakav je bio sa tri-četiri godine, ali i njegovi roditelji. Prema TA, ova dva ego-stanja su zasnovana na „moždanim snimcima o stvarnim iskustvima unutarnjih i spoljnih događaja, od kojih su se najznačajniji odigrali tokom prvih pet godina života.“ Postoji i treće stanje, koje se kvalitativno razlikuje od ova dva – Odrasli.

Jednu od osnova, na kojoj se zasniva strukturalni opis Deteta i Roditelja u vidu mentalnih zapisa, predstavljaju istraživanja Vildera Penfilda o pohranjivanju sećanja. Penfild je putem eksperimenata došao do nalaza, koji ukazuju da sve ono što je pohranjeno u našoj svesti može biti „ponovo odigrano“ u sadašnjosti. Međutim, u svesti se ne registruje samo protekli događaj, urezan u detalje, već i osećanja, koja su ga pratila, naše reakcije na njega. Oni su nerazdvojivo povezani i jedno se ne može prizvati bez drugoga. Stimulans koji priziva sećanje se može javiti i u vidu mirisa, melodije, pogleda u prolazu, neke situacije, izbora reči sagovornika i izazvati stvaran osećaj. Ako svoje misli ne usmerimo na njega, ne pokušamo da premotamo film, nećemo se setiti gde smo osetili taj miris, čuli tu melodiju, niti osvestiti to sećanje, ali će osećaj biti stvaran.

 „Profesor Vilder Penfild, čuveni kanadski neurofiziolog i neurohirurg, došao je do svojih otkrića u vezi sa sposobnostima ljudskog mozga gotovo sasvim slučajno. Tokom obavljanja operacija na otvorenom mozgu, sićušnim elektrodama je stimulisao pojedine regije mozga s ciljem da pronađe moždane oblasti koje su odgovorne za izazivanje epileptičnih napada kod pacijenata. Na svoje zaprepašćenje, pronašao je da, pri stimulisanju pojedinih ćelija mozga, njegovi pacijenti odjednom postaju sposobni da se savršeno tačno prisete svojih iskustava iz prošlosti. Pacijenti su naročito naglašavali da to nije bilo samo prisećanje, već stvarno ponovno proživljavanje celokupnog iskustva koje uključuje sve čulne doživljaje. Iskustva koja su izbila na površinu sećanja, bila su u opsegu od nedavnih, pa sve do onih koja su se dogodila i tri-četiri
decenije ranije.

Zaključak dr Penfilda je da čovek poseduje savršeno sećanje u svakoj moždanoj ćeliji, ili grupi ćelija, na događaje iz prošlosti i da će se, ukoliko smo u stanju da pronađemo pravi stimulus, pred nama odigrati

ceo film.“  (http://www.emagazin.co.yu/clanak.asp?id=936)
(Uporedi sa izveštajima posle kliničke smrti o premotavanju filma kao i sa praksom rekapitulacije.).

Roditelj
Pojam Roditelja u smislu TA ne treba izjednačavati sa pravim roditeljima, mada oni u najvećoj meri učestvuju u njegovom formiranju. Ego-stanje Roditelja čine mentalne trake, koje su ’snimljene’ u periodu do otprilike pet godina i koje su pohranjene bez svesne obrade. U ovom periodu života dete nema moć da svesno obradi materijal, zauzme kritički stav prema njemu, odbaci ga ili se svesno složi sa njime. Podaci snimljeni u Roditelju imaju vrednost „činjeničnog materijala“.

Na ovim trakama su snimljeni prekori, osmesi, podrška i bezbrojna „ne“, običaji i principi, koje dete prikuplja iz svoje okoline. Takođe i životni principi: „Pojedi uvek sve iz tanjira“, „Nikada nemoj lagati“, „Podeli igračke sa drugarima“, „Nikada ne veruj ženama/ muškarcima/ policajcima“...

Ako razmislimo o tome da je ovaj prijemnik neprestano uključen, to bi nam moglo dati približnu sliku o obimu materijala koji je pohranjen u Roditelju. Takođe, nezavisno da li su ovi snimci etički opravdani ili ne, da li su korisni ili štetni za dete, oni imaju vrednost Istine. Za dete, a i Dete, to je „činjenični materijal“.

Mada bismo možda bili skloni da Roditelju pripišemo negativno značenje i da počnemo da razmišljamo kako da kao vaspitači smanjimo obim „snimljenog materijala“, on je u stvari neophodan za opstanak. „Ne diraj ringlu“ i „Ne pretrčavaj preko ulice“ su važni za ostanak u inkarniranom stanju. Naravno, bilo bi veoma dobro da razmislimo o izrazima tipa „od blata ćeš da me praviš“, „ne gledaj toliko u TV, oslepećeš“ i slično.

Podjednako je važna i psihološka čvrstina i začetak integriteta koju pruža Roditeljski snimak. Po mom najdubljem uverenju, priroda ne stvara nekorisne i štetne stvari, pogrešna može biti samo njihova upotreba. Detetu je potreban odgovor na njegove aktivnosti, ono ga i traži, i rekla bih da je od pokušaja da se ukloni „ne“ iz rečnika neuporedivo važnija svesna/osvešćena komunikacija, pomoć u stvaranju zdravog Odraslog i ohrabrivanje da se kasnije preispitaju „snimci“ – čak i ako to dovodi u pitanje naš sopstveni, roditeljski, pogled na svet. Naravno, podjednako je važno obezbediti i mnogo srećnih i bezbrižnih snimaka u Detetu, uživanja u igri i istraživanju nepreglednog sveta oko sebe.

Međutim, i kao roditelji a i kao odrasli sa svojim Roditeljem, možemo razmisliti o tome da mnoga „ne“ izrečena i primenljiva u sasvim konkretnoj situaciji često dobijaju vrednost apsolutne istine koja kasnije može ugušiti spontanost samo-ispoljavanja. Tomas Haris navodi bezazlen ali odličan primer sa „nikada ne stavljaj šešir na sto i kaput na krevet“. Posle decenija života sa ovim neispitanim principom, žena je najzad upitala majku „Zašto?“ i saznala da su u vreme majčinog detinjstva neka deca iz susedstva bila zaražena vaškama i da joj je rečeno da ne stavlja šešire na sto i kapute na krevet. Naravno, razumno, a pretpostavljeni emocionalni naboj, koji je situacija nosila, može da da odgovor na trajnost i snagu snimka koji je prenet čak na sledeću generaciju u vidu apsolutne istine. Ovo takođe može pružiti i osnovu za preispitivanje mnogih običaja, verskih ili kulturoloških dogmi i pravila po
kojima živimo.

Možda bi mnogo ’problematičnija’ od roditeljskog snimka bila navika da se nastavi sa ’snimanjem’ „istina“ posle za to predviđenog životnog perioda, navika, koja se verovatno takođe stiče u ovom osetljivom dobu.

Ne treba zaboraviti da kao roditelji mi prvo ne pamtimo sami sebe, imamo svoja sopstvena mnogostruka Ja, sopstvena ego-stanja i sopstvenog Roditelja/Dete, jer ovo je snimak za čitav život, uvek spreman da bude reprodukovan.

Dete
Spoljni događaji se registruju kao činjenično stanje u Roditelju, ali se istovremeno registruju i unutrašnji događaji - osećanja koja ih prate – u
sledećem delu našeg bića: Detetu.

Razmislimo o tome da dete ne raspolaže nikakvim alatima za svesnu obradu materijala sakupljenog iz okoline. Ono još uvek ne govori. Njegov gotovo jedini odgovor na podsticaje iz okoline u tim prvim godinama života su emocije: radost, ugodnost, strah, reakcija na zlovoljan pogled, glad, osećaj bespomoćnosti, bezbrižnost, ljubav, sigurnost, poniženje. Naše Dete čine pohranjene reakcije, emocije izazvane podsticajima iz okoline. Doživljaji iz detinjstva su primljeni detinjom, još neizdiferenciranom svešću, praćeni dečijim emocijama, i naša sećanja iz tog ranog perioda nisu samo „informativna“, već u sebi nose atmosferu, emotivne naboje, nose čitavu sliku o svetu, doživljaj sveta, jednu drugačiju percepciju stvarnosti, koja u nama egzistira nenarušena paralelno sa našom „odraslom svešću“.

Kako se formira Dete? To je situacija malog bića, u fizičkom i emocionalnom smislu potpuno zavisnog od okoline, koje se suočava sa genetskim snimcima sa jedne strane i stalnim zahtevima okoline sa druge, da te genetičke zapise obuzda, što je praćenim nagradom u vidu priznanja i kaznom neodobravanja.

Prema Harisu, „preovlađujući nusproizvod ovog obuzdavajućeg vaspitnog procesa su negativna osećanja. Na bazi ovih osećanja mali čovek rano donosi zaključak: JA nisam OK. Ovaj zaključak i učestalo doživljavanje jadnih osećanja koja su dovela do njega potvrđuju ga i zauvek se registruju u mozgu i ne mogu se izbrisati. Prema Harisu, „ovaj večiti snimak predstavlja zaostavštinu svakog deteta, čak i deteta dobronamernih i ljubaznih roditelja, punih ljubavi. Jer problem stvara situacija iz detinjstva a ne volja roditelja.“

U transakcijama (komunikaciji) se Dete može javiti u svakom trenutku, kada situacija, gest, bilo kakvi spoljni podsticaji izazovu reprodukciju snimka. Najčešće tada posežemo za omiljenom „igrom“, osećanja nas nadvladavaju, a bes/osećaj poniženja/strah/povlačenje prevladava nad racionalnom procenom situacije.

Ego-stanje Deteta treba odvojiti od našeg sećanja na sopstveno detinjstvo i sebe kao dete. Iako su u Detetu pohranjeni i svi oni srećni trenuci bezbrižnosti i lakoće, nesputanog ispitivanja i stvorenim konceptima neometenog doživljavanja sveta, reakcije našeg Deteta po pravilu nisu autonomne. U transakciji „Gde je otvarač za konzerve?“ odgovori: „Tamo gde uvek stoji.“/“Jesi li ti slep, pred nosom ti je.“ su reakcije Deteta, koje u situaciju gde se traži informacija (Odrasli) „učitava“ prekor (pospremi za sobom, nikada ne znaš gde su ti stvari, da nema mene, glavu bi jednom izgubio) i reaguje emocionalno obojenom reakcijom ne na aktuelnu situaciju (traženje informacije) već na reprodukciju svog starog snimka. 

Kada prestaje stvaranje ovih zapisa? Stavovi o tome se razlikuju, a moje je laičko mišljenje da se stvorena struktura stalno osnažuje novim podsticajima ukoliko je ne osvestimo i ne uspemo da izgradimo zrelog

Odraslog
Naše predstave o pojmu odraslosti možda mogu da zamagle poimanje ovog ego-stanja. Njega ne karakterišu same aktivnosti, već način pristupa tim aktivnostima. Igre i životni skript „snimljen“ u detinjstvu mi nastavljamo da ponavljamo u izmenjenim okolnostima života odraslih u vezi sa poslom, emocionalnim vezama, pogledom na politiku, svakodnevnim transakcijama čak i o veoma ozbiljnim temama, naravno i u radu na sebi. Za transakciju koja je bazirana isključivo na jednom od ova dva stanja (upecano Dete/Roditelj) je zajednička mehaničnost i nedostatak svesti o istinskoj koristi koju transakcija treba da ispuni: najčešće emocionalni kuponi (čitaj: pažnja, odn. energija) za Dete i/ili ‚umirivanje’ Roditelja.

Činjenicu da reakcije iz ova dva ego-stanja nisu slobodne, da nisu bazirane na opažanju stvarnosti, već na daunlodovanim programima, ne poznaju i ne koriste samo psiho-terapeuti sa ciljem da pomognu ljudima. U nastavku sledi kratak tekst o uticaju propagandnih poruka i korišćenju psihologije u kreiranju marketinških kampanja:

Informacija kao senzacija
Dr Slavko Kovačević
http://www.dsleader.com/informacijakaosenzacija.html

"Informacija je moć samo ako je "u oblandi mudrosti". Još je Konfučije rekao da je čovek izgubljen ako samo prima informacije, a ne razmišlja. Za one koji se bave tržišnim komunikacijama, ovo je višestruko koristan savet. Novo vreme donosi i nove potrebe. Činilo se da je glavni zadatak promotivne poruke - preneti informaciju i uticati na stavove primaoca.  (Kao što ćemo videti, izgleda da je cilj ovih kampanja smanjiti to visoko vrednovano razmišljanje na najmanju moguću meru. Prim .autor).

Proučavanjem psihološkog statusa primaoca poruke i detaljnijim sagledavanjem seta njegovih potreba u vezi sa promotivnim informisanjem, pokazalo se da postoji vrlo izražena "nova" potreba! Potreba za zabavom i doživljajem! Mada se na neki način podrazumevalo da je propagandna poruka uvek morala imati visok stepen atraktivnosti, tek dodatno istraživanje je otkrilo da se u ovoj potrebi krije suština efikasne propagande. Razlog je za psihologe očigledan. Prema transakcionoj analizi, u svakom od nas stalno su prisutna tri ego stanja: roditelj, odrasli i dete. Ako pojednostavimo: roditelj je zadužen za moral (vrednosni stavovi), odrasli za racionalne, pragmatične odluke, a dete za emotivni doživljaj stvarnosti. Ovome svakako treba dodati konstataciju da je emotivni kompleks (dete) ubedljivo najjači i da (iako je pod kontrolom) dominantno utiče na naše stavove, procene kvaliteta ljudi i proizvoda. Za nas iz marketinga najvažnije je da shvatimo da je dete odgovorno za više od 2/3 kupovnog ponašanje i navika.

Osnovni oblici promotivnog komuniciranja
Propaganda je oduvek bila pozornica tržišne privrede. Izbor kreativnog izraza zavisio je od razumevanja dubine i načina dejstva promotivne poruke. Do sada su se iskristalisala četiri osnovna oblika promotivnog komuniciranja. Propagiranje prvog oblika zasniva se na informacijama. Govori se samo pozitivno i prezentuju se funkcionalne koristi proizvoda (usluge). Drugi oblik uključuje obećanje. Obećanje je formulisano kao tvrdnja koja nagoveštava neku posrednu (ali najvažniju!) korist za kupca: poruke o sapunu (ili kremi za lice) nisu samo poruke o čistoći, već pre svega o lepoti i mladalačkom izgledu. Ko jede našu čokoladu nije samo sit, već je zadovoljan, dobro rapoložen i poslovno uspešan! Mačo-cigareta obećava uspeh kod žena, a parfem osvajanje poželjnog muškarca. Treći oblik propagandne komunikacije upućuje na sugestiju ili posredno zaključivanje primaoca poruke. Pokazalo se da u ovom obliku propaganda mora da ima izuzetno kvalitetnu dosetku, jer tek kreativni, dobro smišljeni podsticaj dovodi posmatrača do željenog zaključka. Visa nas u svojim oglasima za kreditne kartice velikim naslovom navodi da razmislimo zašto je Ameriken Ekspres kreditna kartica zelene boje (zavist) (Koju ćete izazvati ako koristite datu platnu karticu – „ja imam više igračaka od tebe“ Prim. autor)“.


Možemo eventualno razmisliti o tome na koji način naša daunlodovana ego-stanja koriste oni koji se bave manje bezopasnim aktivnostima od proizvodnje i prodaje sapuna. „Moramo zaštititi svoju otadžbinu od ... (dodati po nahođenju)“ je snažan poziv za Roditelja i mada svoje ishodište ima u benignoj igrici „zar nije strašno“, posledice na
kolektivnom nivou su daleko od benignih.

Šta je onda Odrasli?
TA definiše ego-stanje Odraslog kao „autonomno i usmereno na objektivnu procenu realnosti. Ponašanje Odraslog je zasnovano na prikupljanju činjenica i obradi informacija. Taj koncept karakteriše nepristrasnost“.

Bio bi pogrešan zaključak da je cilj harmoničnog razvoja ličnosti gašenje naša preostala dva ego-stanja. Blokirano Dete vodi do gušenja kreativnosti, nemogućnosti da se izrazi spontanost i bliskost i uživa u jednostavnim životnim radostima. Kako kaže Haris „Kreativnost (stvaralaštvo) nastaje kao Odrasli iz radoznalosti Deteta. Dete stavlja na raspolaganje svoje ‚hoću da’ (podsticaj) Odrasli određuje ‚kako se’ (način).“

Na sličan način, činjenični materijal pohranjen u Roditelju oslobađa naš operativni sistem - nećemo imati potrebe da analiziramo termičke procese da bismo znali da ne treba da stavimo ruku na vrelu ringlu.

Takođe, prema TA-analitičarima blokirani Roditelj je stanje karakteristično za čoveka bez savesti. Prema Harisu „ovo je tipično za psihopatu, osobu koja u nekom periodu rano u životu napusti prvi osnovni stav „Ja nisam OK – ti si OK“ i zauzme nov, „Ja sam OK – ti nisi OK“. (...) Takva osoba za svoje sadašnje transakcije nema na raspolaganju nikakve trake sa podacima u vezi sa društvenom kontrolom, odgovarajućih „treba“ i „ne treba“, kulturnih normi ili onoga što se u izvesnom smislu može odnositi na savest. Njegovim ponašanjem upravlja njegovo Dete, koje zbog zamućenog Odraslog manipuliše drugim ljudima
u svoje sopstvene svrhe.“

Hodanje bosonog po toplom pesku preduzima naše Dete, osećajući pri tome čistu radost u kretanju i dodiru. Na žalost, kao što smo videli, marketinški stručnjaci su preuzeli vaspitavanje naše (odrasle) Dece nudeći im surogate za ovu bezbrižnost i spontanost.

Mora da je sa onim trakama, koje se odnose na savest, nešto krenulo naopako.

Ukratko rečeno, funkcionisanje iz stanja Odraslog je karakteristično za osobu koja je potpuno svesna svojih resursa - kao i tereta koji vuče za sobom - i koja je u stanju da njima autonomno upravlja, da slobodno odlučuje iz kog ego-stanja će reagovati, da misli, ponaša se i oseća u odnosu na ovde i sada.
Čista utopija.
Ili nije? 

Нема коментара:

Постави коментар