27. 12. 2009.

TA: Transakcije


Da bismo istražili šta je to pohranjeno u našem Detetu i Roditelju, drugim rečima, ispitali one reakcije koje su mehaničke, nije potrebno da besciljno kopamo po dalekoj prošlosti, dovoljno je da pažnju usmerimo na sadašnje transakcije. Reakcijama iz ova dva stanja je zajedničko da NE proizilaze iz (nepristrasnog) opažanja aktuelne stvarnosti, već počivaju na reprodukciji starih snimaka ili reakciji na njih (vidi još jednom Penfildove nalaze).

Drugim rečima, radi se o automatskim/mehaničkim odgovorima. Činjenica da u vreme detinjstva nismo imali posla sa ljubavnicima/šefovima/marketinškim stručnjacima i da smo se bavili „detinjim stvarima“ ne menja ništa na stvari. Pohranjene su reakcije na specifične podsticaje, koje se mogu aktivirati u svakom trenutku kada neki deo naše podsvesti nešto percipira kao draž.

Tokom transakcije Ja se Tebi mogu obratiti iz bilo kog ego-stanja, Ti ga možeš primiti i reagovati na njega iz bilo koga od njih. Kao reakcija na podsticaj sledi odgovor, koji čini podsticaj za sledeću transakciju.

„Sigurno neću uspeti“ je Dete koje traži utehu od Roditelja. „Ne budi lud, biće sve ok“ je Roditelj koji reaguje na taj podsticaj. Ovo je primer komplementarne transakcije: odgovor daje onaj kome je poruka i namenjena i budući da između ova dva stanja postoji komplementaran odnos, transakcija/igra završava nekonfliktno. Iz komplementarne transakcije oba partnera izlaze zadovoljni i igra se može nastaviti.

„Zar nije strašno“ je jedna od omiljenih društvenih igara baziranih na komplementarnim transakcijama i potiče iz ego-stanja kritikujućeg Roditelja.

„Od ovih stranaca uskoro nećemo moći da živimo.“ „Da, vlada bi morala nešto da preduzme.“ „Ne može im se verovati.“ „Tačno! Svi su oni isti!“

„Vanbračno dete, znaš.“ „Moglo se i očekivati. Ona očigledno nema nikakav osećaj za moral.“

„Danas se više ne možeš pouzdati ni u šta.“ „Da, tako je to danas.“

Zar nije strašno“ je veoma zarazna igra i cilj joj je da verifikuje osećaj ispravnosti. Kada ga reprodukujemo i sami „postajemo“ ispravni.

Setimo se da Roditelj prenosi vrednosne sudove. U njemu je pohranjen i veliki broj „kako se“ uputstava: kako se kiti jelka, kako se širi veš, kako se zarađuje za život, kako se vaspitavaju deca, kako se ponašaju dobri dečaci/devojčice. Ovo je jedan od razloga za etno- ili tačnije rečeno kulturološki centrizam, razlog zašto smo skloni da civilizacijskim normama sopstvene kulture pripišemo apsolutnu vrednost. Ono što Osvald Špengler u „Propasti Zapada“ naziva neophodnošću napuštanja ptolomejskog pogleda na svet u oblasti kulture i civilizacije. (oko čega se u stvari okreće?“).

Za Dete je često sigurnije da prihvati poruke Roditelja nego da samo donese sud. „Naša Vlada ne ubija ljude.“

Čest oblik ukrštenih transakcija je kada Dete „učita“ svoj snimak u sadašnju situaciju. „Gde si kupila jabuke“ „Šta nije u redu sa njima?“ Transakcija sa „učitavanjem“ prikrivenih misli i zauzimanjem odbrambenog stava je veoma česta (mnogo češća nego što smo mi odrasli ljudi spremni da priznamo). „Šta misliš da ovog leta otputujemo za Španiju?“ „Uvek ti odlučuješ gde ćemo putovati.“ Osoba može naći sijaset veoma racionalnih objašnjenja da potkrepi svoju percepciju situacije, međutim emocionalno obojena reakcija na pretpostavljeni sadržaj ili prethodne svađe nesumnjivo ukazuju na Dete. Odrasli reaguje na aktuelnu situaciju i daje sopstveni predlog. „A šta misliš o Grčkoj?“ Odrasli takođe pravi pretpostavke (procena verovatnoće je jedna od najvažnijih funkcija Odraslog), ali ne reaguje emocionalno na njih.

Učitavanje ne mora uvek da bude „pogrešno“. Ono često predstavlja pokušaj da se dinamika jednog odnosa, koji prestaje da bude funkcionalan, promeni. „Gde si ostavila moju kravatu“ (na spoljnom nivou O-O transakcija, u oblasti odnosa Roditelj inspirisan Detetom: „Tvoja je obaveza da brineš o mojim stvarima. Moja mama je uvek znala gde su mi stvari.“). „Tamo gde si ih i ostavio.“

No, buntovno Dete možda može da pozajmi emocionalnu energiju, ali nije u stanju da efikasno promeni dinamiku odnosa. Ako Odrasli ne uspe da preuzme situaciju u svoje ruke, moguće je pretpostaviti sled transakcija koji završavaju igrom „Isti si k’o i tvoj otac.“, „Da nije tebe, ja bih...“. (Roditelj inspirisan Detetom: „Ja se žrtvujem za sve vas, a to niko ne vidi.“).

Samo Odrasli može da primeti igru I odluči da ne bude uvučen u nju.

Poruke koje razmenjujemo gotovo nikada nisu samo informativne, već gotovo uvek sadrže i podjednako važne elemente samoispoljavanja (voljno i nevoljno date informacije o sebi), odnosa prema sagovorniku i apela. Društveni aspekt transakcije je vidljivi deo, ono o čemu se govori, informacije koje se prenose.

Psihološki aspekt transakcije je nevidljiv. U prikrivenim transakcijama govornici deluju iz drugačijih ego-stanja nego što je to vidljivo na društvenom nivou. „Gde ste sakrili planove.“ „Možda da pogledate u svom ormanu.“ Navodna razmena informacija, karakteristična za ego-stanje Odraslog u stvari prikriva kritičnog Roditelja i pogođeno Dete, koje pozajmljuje emocionalnu energiju sopstvenom kritičnom Roditelju („od Vašeg haosa se ovde ne može živeti“).

Verujem da će svako naći sijaset sopstvenih primera na osnovu svakodnevnih interakcija.

***
Otkuda ova potrebe za emocionalnim kuponima? Od čega se to brani naše Dete? Zbog čega toliko često tražimo utočište u tom ego-stanju? Da li stanje Deteta za nas i dalje ima neodoljivu privlačnost? Ne bih rekla. Naprotiv, funkcionisanje iz stanja Odraslog je izuzetno prijatno, doduše, na žalost, uglavnom svedeno na najprostiju razmenu informacija, gde se zbog žurbe zatvaraju vrata za psihološke igre. Zato ga teško i prepoznajemo.

No, zamislite jedan razgovor o nekim metafizičkim temama, gde misli slobodno teku, nadovezuju se na misli sagovornika, gde nijedna strana nema potrebe da pobedi u diskusiji, ili ubedi drugu u nešto, već teži ukupnom povećavanju znanja, gde postoji interesovanje za ono što onaj drugi ima da nam kaže, što mu opet pruža mogućnost da svoje misli oblikuje na najbolji mogući način. To je Odrasli. To je interakcija u kojoj obe strane mogu objektivno (nepristrasno) da preispitaju svoje pretpostavke bez potrebe da jedna drugoj nametnu sud, bez emocionalne zakačenosti, interakcija bez zabacivanja udica, manipulisanja da bi se ostvarila emocionalna korist, bez osećanja uvređenosti ako se sud pokaže pogrešan, bez potrebe da se to nadoknadi, bez osećaja važnosti ako se pokaže tačan. Koliko to dugo može da traje, dok ne bude zamenjeno nekom od igara za sticanje emocionalnih kupona?

Takođe, formiranje Odraslog se poklapa sa prvim koracima i možda nije nimalo slučajno što je „šetnja da bi se razbistrile misli“ toliko široko rasprostranjena. To je naše najbolje stanje. Zašto onda toliko često pribegavamo transakcijama koje počivaju na neautentičnom doživljaju stvarnosti? Zašto je toliko važno utešiti Dete i umiriti Roditelja? Možda bi nekoliko narednih citata mogla da bace dodatno svetlo na to:


„Vrlo je važno da imamo na umu šta „ja nisam ok – ti si ok“ osnovni stav znači za trogodišnjaka: Ja sam visok 60cm, ja sam bespomoćan, ja sam nezaštićen, ja sam prljav, sve što uradim ne valja, ja sam nespretan i nemam reči kojima bih ti opisao kako se osećam. Ti znaš uvek sve odgovore, ti si spretan, ti si gospodar mog života i smrti i ti me možeš udariti i naneti mi bol i još uvek je to OK.“ (Tomas Haris). Imajmo na umu da se snimci reprodukuju upravo onako kako su primljeni.
***
Kod kuće slušam roditelje kako kažu: ’Miguele, treba da se ponašaš tako i tako da bi bio dobar dečko.“, što znači da ako se ne ponašam tako, ja nisam dobar dečko. Oni to ne kažu, ali ja to shvatam. Ja sam mali; oni su veliki. Oni pobeđuju.
(...)
"Ne primećujem da iza svih tih poruka čujem i one prećutne, koje nikada nisu izrečene, ali ja ih shvatam: ja nisam onakav kakav treba da budem. Nije u redu biti ja. Ako poruka glasi: „Miguele, moraš da radiš vredno da bi postao neko“, to onda znači da sam sada niko. Prećutna poruka koju shvatam svojim detinjim umom je da nisam dovoljno dobar. I ne samo to, nikada neću biti dovoljno dobar. Slažem se sa time."
(...)
„Kako izgledam? Šta misliš o meni? Jesam li dobro obavio posao? Tražim podršku, tražim nekoga da mi kaže: „Miguele, stvarno si dobar.“ Ako sam sa nekim ko mi govori da sam dobar, taj neko veoma lako može da manipuliše mojim životom, jer mi je potrebno njegovo priznanje.“
(...)
"Počinjem da se poredim sa drugima. Oni su bolji od mene. Ali ovi su gori. Tada se osećam malo bolje.“ (Don Miguel Ruis, „Glas znanja“).
***
„Čovječanstvo uopšte je programirano da samo sebe ne voli, niti da sebe poštuje, a još manje da sebi oprosti. (...) Također smo programirani da se odreknemo svoje pameti i tražimo od drugih da nam kažu šta nam je činiti. Ovi su misaoni obrasci proizveli globalnu stvarnost u kojoj neznatna manjina kontrolira smjer kojim se svijet kreće.“ (Dejvid Ajk)
***
„Ja igram igru „Unutrašnja sudnica“ u kojoj moj Roditelj nastupa kao sudija, porota i izvršilac presude. To je namešten proces, pošto moj Roditelj unapred odlučuje ko je kriv. Nikada mi nije bilo potpuno jasno da okrivljeni ima pravo na advokata. Nikada nisam pokušao da branim svoje Dete. Moj Roditelj mi nikada nije dozvolio da osporim njegovu presudu. Ali moj kompjuter je konačno proradio i shvatio sam da imam još jednu mogućnost izbora – moj Odrasli može proceniti situaciju i založiti se za moje Dete. Odrasli je advokat.“ (Tomas Haris)

Jedna od najrasprostranjenijih igara koje igra Dete je „moje je bolje nego tvoje“. Ovo je pokušaj da se nađe makar trenutna uteha za nepodnošljiv osećaj da NISAM DOBAR i da se na trenutak umiri „porota“.
Na primer korišćenjem Americen Express platne kartice.

Da li je za nas moguće da revidiramo ugovor iz detinjstva i zauzmemo novi Osnovni stav?

1 коментар:

  1. Има јако занимљивих текстова! Хвала што их делиш!

    ОдговориИзбриши