28. 2. 2012.

"PAMTI SEBE UVEK I SVUDA!"

Piše: Jelena

Stigao sam do Nadejdinskaya ne izgubivši nit pažnje, osim možda zakratko. Tada sam opet skrenuo prema Nevsky trgu shvativši da mi je u mirnim ulicama bilo lakše da održim nit pažnje i da sam zapravo testirao svoju pažnju u bučnijim ulicama. Stigao sam na Nevsky još uvek se sećajući sebe i već sam počeo da doživljavam čudno emocionalno stanje unutrašnjeg mira i sigurnosti koje dolazi nakon velikih napora te vrste. Iza ugla na Nevskom bila je prodavnica duvana u kojoj su pravili moje cigarete. Još uvek se sećajući, pomislio sam da bi bilo dobro da svratim do njih i naručim cigarete. Dva sata kasnije PROBUDIO SAM SE u Tavricheskaya, a to znači, daleko. Išao sam IZVOSTCHIKOM u štampariju. Osećaj buđenja bio je neverovatno živ. Skoro mogu reći da sam BIO U EKSTAZI. Svega se sećam odjednom. Kako sam šetao duž Nadejdinskaya, kako sam se sećao sebe, kako sam pomislio na cigarete i kako sam pri toj misli kao najednom propao i nestao u duboki san.

Istovremeno sam, upadajući u taj san, nastavio da izvodim suvisle radnje. Napustio sam duvandžinicu, svratio u svoj stan i Liteinyu, telefonirao štamparima. Napisao sam dva pisma. Opet izašao iz kuće. Hodao levom stranom Nevsky trga do Gostinoy Dvora, nameravajući da idem do Offitzerskaya. Tada sam se predomislio jer je bilo kasno. Popeo sam se u IZVOSTCHIK i dovezao se do Kavalergardskaya gde su bili moji štampari. Usput, dok sam se vozio duž Tavrischeskaya, počeo sam da osećam čudan nemir, kao da sam zaboravio nešto — I ODJEDNOM SAM SE SETIO DA SAM ZABORAVIO DA SE SETIM SEBE.“ (Petar Uspenski: „U potrazi za čudesnim“).

Pamćenje sebe zahteva podelu pažnje, sa jednom linijom pažnje usmerenoj ka spolja, ka čulnim objektima percepcije, i drugom, upravljenoj ka samom posmatraču. To nije ni osećanje sebe, ni analiziranje sebe, niti opisivanje sebe, niti doživljaj Ja, čak ni posmatranje sebe. Pamćenje sebe zaustavlja misli – ono što nazivamo mislima: upletenost u proizvoljni finosupstancijalni tok, mentalnu i emocionalnu maticu – i praćeno je snažnim osećajem dotoka sveže energije.

Pamćenje sebe je stanje svesti, unutrašnja odvojenost od mentalno-emocionalnih reakcija, putem kojih uspostavljamo interakciju sa svetom oko sebe, samo-transcendentna budnost, u kojoj prevazilazimo ego-centriranu vezanost za unutrašnja subjektivna stanja.


Prema IV Putu Pamćenje sebe je Treće stanje svesti, koje bi za čoveka bilo moguće, kada bi shvatio da se za njega mora boriti, da ga nema i da ga ne može po želji održati, kada bi video da tokom dana u stvari spava, upleten u drame, poslove i dnevne aktivnosti, kojima bez izuzetka dominiraju njegova mala Ja, smenjujući se u borbi za pažnju i neprestano mehanički reagujući na spoljne podsticaje u skladu sa usvojenim obrascima.

Pamćenje sebe je lako postići, ali veoma teško održati. Dok ne doteramo svoju mašinu, dok ne naučimo da proizvodimo i čuvamo više vodonike, možemo ga imati samo u kratkim intervalima, koji se tek Radom i akumuliranjem čestih pokušaja mogu produžiti i dobiti na kvalitetu.

U vezi sa Oktavama ishrane Pamćenje sebe se naziva Prvi svesni šok, koji je neophodan da bi se transformisala hrana utisaka. Prvi šok je ulazak Oktave vazduha – naš udah – koji predstavlja bočnu oktavu uz Oktavu obične hrane i koji joj omogućava da se razvije do kraja i opskrbi organizam fizičkim materijama, koje su mu potrebne. (Vidi „Oktave ishrane“ u „Četvrtom Putu“). Za ovaj šok se pobrinula priroda. Prvi svesni šok čovek sebi mora zadati sam. On nije neophodan za njegovo fizičko održanje na životu, međutim tek on omogućava nastavak Oktave vazduha i Oktave utisaka i proizvodnju finijih supstanci, viših vodonika – brzih vibracija i eterične strukture – koji se raspoređuju po telu i učestvuju u postepenom izgrađivanju suptilnih tela. Akt Pamćenja sebe snabdeva sve ćelije našeg organizma novom hranom – novom vrstom energije, beskrajno finih vibracija – koju osećamo u čitavom biću.  

Pamćenje sebe je centralni deo praktičnog Rada, tokom dugo vremena njegov najvažniji aspekt, daleki cilj, oko koga se grupišu praktične aktivnosti. Pamćenje sebe je nešto, što dobro poznajemo, ono o čemu često razgovaramo, čijeg smo značaja i mesta potpuno svesni, o čijim važnim aspektima rado čitamo, slušamo, diskutujemo ... zaboravljajući ... zaboravljajući da ga  makar jednom dnevno primenimo, zaboravljajući da u stvari spavamo, da sebe ne pamtimo, ... zaboravljajući da zaboravljamo da se setimo sebe...

NA PRAGU
 
„Kada pređeš preko praga, reci – Pamti sebe! – samo toliko“ – posavetovala me je jedna saveznička, dobra duša. Samo na pragu? Hm. Pa, ja sam uvek bila ’dobar đak’, tako da sam odmah povećala volumen zadataka. Ne samo na ulaznom pragu, na svakom pragu u kući i na poslu, da, možda čak i na vratima kola. Prizvala sam ranija iskustva sa „podsećajućim faktorima“, napravila u glavi mentalni plan pragova u okruženju i zadovoljno ga razmatrala, prebrojavajući mesta na kojima ću se setiti sebe i razmišljajući koliko će se ’sećanja’ akumulirati, podsetila se svega što o Pamćenju sebe znam, ponovo razmotrila plan pragova, zadovoljno, naravno, i ... pa, posle otprilike dva dana shvatila da se tokom čitavog tog važnog bavljenja Pamćenjem sebe, sebe nijedan jedini put nisam setila.

Posle tog neprijatnog uvida sam ozbiljnije pristupila vežbi. „Pamti sebe“ na svakom pragu ili ... makar na kućnom pragu:-) Ups! Cilj vežbe je – kako ste verovatno i sami shvatili – da vam plastično dočara da to ne možete. Ne možete da činite. Uvid je u stvari neverovatan. Događalo se da neko od mojih vrednih Ja, obuvajući cipele i spremajući se da krene, gleda prema ulaznim vratima i razmišlja kako će se na pragu setiti, a zatim u trenutku utone u san i bude zamenjeno nekim Ja, koje baš ništa ne zna o Pamćenju sebe i prelasku pragova ili je suviše okupirano planiranjem dnevnih obaveza. I da se probudi/seti posle desetak minuta, kada je prag već ostao daleko iza nas, gledajući prema sledećem pragu, koji će ponovo zaboraviti. Vežba je u stvari odličan merač trajanja pažnje, ili tačnije rečeno, merenje dužine „vladavine jednog ja“. I veoma frustrirajuća – doživljaj onoga što je teoretski manje-više poznato i suočavanje sa veoma ozbiljnim implikacijama te činjenice zaista čini da vas podiđe jeza. Osetila sam se istinski bespomoćno, čak i zastrašeno – nikada u životu se nisam osetila toliko bespomoćno. 

Mi nismo u stanju da činimo. Dobro raspoređeni buferi nas sprečavaju da vidimo kontradiktornosti između malih Ja i veoma je teško istinski uočiti pukotine. Džejms Parkinson u jednom od svojih predavanja prenosi sopstveno iskustvo posle jednog susreta. Učenici su se dotakli neke od spomenutih teza, na šta je on odmah reagovao: „Ja to rekao?! Ja to nisam rekao.“ ’I zaista sam mislio da nisam’ – kaže Džejms dalje – ’niti bih to rekao.’ Međutim, postojao je snimak predavanja.’Po prvi put me je to zaista udarilo.’ Treba naglasiti da je predavanje aktivnost, koja se vrši ipak uz veću koncentraciju i obično iz viših delova centara.  Od mnogih primera setiću se jednog „Zar JA!?“ pri čemu je od zajedničkog prijatelja stigla potpuno nesumnjiva potvrda da je aktivnost, na koju se „Zar JA!?“ odnosilo, počela jedva deset minuta kasnije.
Svojih se primera ne sećam.
Samo znam da se ne sećam sebe na pragu. 

Predmet ove vežbe nije Pamćenje sebe, već Samoposmatranje, takvo, da preskače bufere i omogućava sagledavanje na jednom nivou iznad njih. Mi ne možemo da činimo, jer nemamo kontinuitet budnosti-svesti, već delujemo iz malih Ja, koja se smenjuju, ne znajući jedna za druge, podstaknuta stimulansima iz okruženja, na koja reaguju na mehaničke načine. Možda postoji nešto drugo, nešto autentičnije u nama, neka sada nepoznata Suština, koja je u stanju da čini, ali to nismo „mi“. Da bi to drugo moglo da čini, naša mala Ja moraju postati pasivna i prestati da reaguju. Da bi mala Ja postala pasivna i prestala da reaguju potrebno je da provedemo dugo vremena posmatrajući ih i uviđajući da ih ne možemo sprečiti. Ne možemo sprečiti, ali možemo posmatrati i učiniti da se makar neka od njih polako rastvore i naprave pukotine, kroz koje ćemo videti više. Ipak, iako pukotine nisu prijatne, svako jasno uviđanje sopstvene mehaničnosti – nasuprot samo znanju o njoj - zaista predstavlja neku vrstu Pamćenja sebe. Koje se akumulira.

Ako provedemo dovoljno vremena nagnuti za stolom pišući, rezultat bi mogao biti urađen domaći zadatak. Tako sam postepeno došla do toga da „Pamti sebe“ na pragu više ne bude upitno – odnosno, obučila dovoljno malih Ja za prelazak preko pragova:-) Međutim, treba zapamtiti da svaka aktivnost u nama teži ka tome da postane mehanička, a ono što je mehaničko nije Rad. Tako i pamćenje na pragu može postati nalik prebrojavanju smerokaza pored puta i izvođenju računskih operacija sa njima ili hodanju preko trga, pazeći da ne stanemo na liniju, već samo na punu kocku. Pokušaji će ipak postepeno akumulirati snagu u nama i gotovo neprimetno, naizgled nezavisno od njih, javiće se novi znakovi: utisci, knjige, sajtovi, osobe, informacije, izvori, što je najvažnije, mnogo češći trenuci, kada se Setimo da se Setimo sebe, osećaj fine energije, koja nas prožima i vibrira u nama. Ona će vam olakšati da se makar jedanput dnevno Setite da se Setite sebe.
Ili ...
... ako ne se ne možete Setiti sebe makar jednom dnevno,
a vi se sebe Setite barem tri puta na dan:-)

9 коментара:

  1. A-ha,ha,poznato,vrlo poznato:)
    Ja sam imala zadatak da kazem (pomislim) "ja jesam" kada prodjem kroz vrata (bilo kakva).Rezultat si opisala,nema potrebe da ponavljam.Izludjivalo me sto bih se setila bar korak posle vrata. Dakle,ne bejah nimalo:)))
    Samo sam bila zaprepastena koliko po svetu ima vrata!
    Hvala na divnom tekstu, srecna sam sto si se raspisala u poslednje vreme.Hvala i za ostale tekstove,prevode,ma ,hvala sto postojis:)!

    B

    ОдговориИзбриши
  2. B, hvala mnogo!
    Hvala i na podeljenom iskustvu!

    Vežba je odlična: Toliko smo samopouzdani, veliki, ma, kao oni OGROMNI paradajizi iz GMO-semena. I onda vidimo: MENE nema, nema JA - ne u budističkom smislu. Nema paradajiza:-) Kao izlomljena igračka. Osećaj je zaista autentičan (ako mu dopustimo da to bude.

    Onda na tom osećaju počne da niče nešto drugačije ... neka Skromnost, koja ima drugačiji ukus. Ali i nju moramo veoma pažljivo negovati, jer naša Ličnost, odn. lažna Ličnost ima tu sklonost da korovom prekrije sve autentično u nama.

    Želim ti postojanu Pažnju i hvala još jednom na podsticajnim rečima!

    ОдговориИзбриши
  3. Ali "pamti sebe" izgovoreno na pragu je samo navijanje sata, ne pamcenje :) "Obuvam cipele, prelazim preko praga, sunce me zaslepljuje . . ." uz navijene satove ponegde, ali i paznju koja u real time-u obradjuje spoljasnji svet i svoje reakcije na njega (znaci tu je i sada), te momentalno vrsi korekcije delovanja, uz neprekinut tok, tako da moze lako da se seti sta je radila juce u 14:15, bi moglo biti pamcenje sebe :)

    ОдговориИзбриши
  4. ... tačno - podsećajući faktor i samo-posmatranje, koje preskače bufere.
    a, Pamćenje sebe - od toga sam još dosta daleko.

    Odličan opis. Hvala, Anonimni!

    ОдговориИзбриши
  5. Šta se dešava u zamahu stvaralačkog čina kada smo duhom nadahnuti na akciju u kojoj ne posmatramo sebe već stvaramo? Čin najdublje angažovanosti našeg bića koje kreacijom izražava svoje božanske potencijale. Da li je čovek sposoban da u tom trenutku najautentičnijeg izraza sebe posmatra ili sebe pamti? Ili je dovoljno da sebe stvara, razvija bez primisli da je to on zapravo, njegova duša, ili bilo koji od njegovoh malih Ja. Ako bilo koje od malih ili velikih Ja stavi u centar mentalnog posmatranja da li se gubi veza sa izvorom? Koliko smo u trenutku pamćenja sebe autentični? Da li je i tada duh prisutan ili samo neki od delića našeg ja? Koji deo nas posmatra onaj drugi deo nas iili sopstvenu suštinu? Mislim da kreativni izraz predstavlja najautentičniji oblik suštinskog ispoljavanja, bez obzira što u tome podjednako učestvuju i emotivne i mentalne snage.

    ОдговориИзбриши
  6. Sfinga,

    Mislim da je na to "Šta se dešava u zamahu stvaralačkog čina kada smo duhom . . . " jako tesko odgovoriti nekome drugom osim samom sebi (a i to je dosta tesko iz mnogih razloga) i verovatno nemoguce. Stvaralacki cin moze biti povezanost sa samim sobom/visim nivoima/ukupnim svojim bicem, ali moze biti i obicna disociranost. Sta je uopste "stvaralacki cin"? Da li kada smo povezani sa tim visim nivoima primamo odande ili pomocu toga obradjujemo ovo ovde? Da li je svaki stvaralacki cin samo jedno malo simbolicno prenosenje tih "visih nivoa i sustine"? Da li bi prenesena simbolika znacila ista ikome drugom, osim onome ko je preneo/stvorio? Da li je cak i disociranost vrsta povezivanja sa necime? Odgovor je nemoguc. (osim za svakoga posebno)

    Ne postoje velika Ja, sva su mala, posmatranje verovatno ne obavlja nijedan od delova, jer ne moze, zato i jeste "deo" ne zna za celinu, to najverovatnije radi sustina (ako je ima).

    Mozda bi "posmatranje sebe" moglo najlakse da se opise bas kao "unutrasnji posmatrac". Kao da posmatramo sami sebe iznutra ka napolju, ali i ka unutra, posmatramo i analiziramo svet oko nas, ali simultano posmatramo i ponasanje nase masine (nas) na podrazaje iz tog spoljnog sveta, ne damo joj da deluje na svoju ruku (a sklona je tome) bez prethodne analize situacije od strane posmatraca. Koliko covek poznaje sebe, odnosno svoju masinu i svoje mehanicke reakcije na svet, toliko poznaje i druge (jer su oni u krajnjoj liniji samo njegovi drugi aspekti, a i zivot kakav vlada u nasoj realnosti nije previse komplikovan i narocito raznovrstan da bi se drugi ljudi sustinski razlikovali). To je i, naprimer, jedan od razloga zasto je takav covek svoj gospodar, jer on na taj nacin, poznaje i vodi svoju igru, ne nagoni, baferi, instinkti . . . On na osnovu posmatranja i time stecenog znanja o sebi i tzv. svetu predvidja/povezuje/cita/ i najcesce korisceno "vidi", mnogo vise od obicnog coveka, koji je vodjen spoljasnjim uticajima i svojim reakcijama na njih, kao loptica u fliperu, i koji ako deset puta u toku jednog dana udari u vrata to svaki put vidi kao nesto novo, jer za njegova razbijena mala ja to i jeste novo svaki put (i da, udarice i 11-ti put, i bice to jedno sasvim novo super iskustvo :) ). Bar ja to tako vidim :)

    Pozdrav, N.

    ОдговориИзбриши
  7. Sfinga: „Šta se dešava u zamahu stvaralačkog čina kada smo duhom nadahnuti na akciju u kojoj ne posmatramo sebe već stvaramo? Čin najdublje angažovanosti našeg bića koje kreacijom izražava svoje božanske potencijale.“

    Su, budući da si jedno Ja obučila kao arhitektu, jedno kao slikara, a treće odlično piše, komentar je sasvim očekivan:-)

    N, ODLIČAN komentar i veoma precizna opažanja – hvala mnogo!
    Mali nastavak kao nadovezivanje, ne replika.

    U psihologji postoji opis stanja pod nazivom „flow“, stanja potpune usredsređenosti, potpune prisutnosti u sadašnjem trenutku, budnosti u kome imamo savršenu kontrolu nad svojim energijama. Citat: „Osećali smo da imamo kontrolu nad svojim postupcima i da tako, na neki nedovoljno jasan način, sami stvaramo svoju sudbinu. U retkim situacijama u kojima se to dešavalo, osećali smo razdraganost, duboku radost koju dugo negujemo u sebi i ono nam u sećanju postaje merilo za ono što bi život trebalo da bude.“ Reakcije su savršeno precizne i prilagođene situaciji – kao da nas neka druga sila nosi – a aktivnost – ono načemu radimo ili što stvaramo – sama po sebi nagrada. Potpuno smo usmereni na nju i u stanju samo-zaborava.

    Jedan moj dragi prijatelj ovaj "tok" naziva „stanje 67“ – ne znam zbog čega:-)

    „Flow“ rezultira stanjem duboke radosti, praćene težnjom da se ponovi. Mada nije ograničeno samo na stvaraoce, već je dostupno svima, smatra se da je „flow“ praktično pretpostavka za nastanak istinski velikih umetničkih dela i naučnih radova.

    Toliko o modernoj psihologiji, a moram primetiti da se opis u velikoj meri poklapa sa onim što bi Pamćenje sebe trebalo da bude. Stanje potpune budnosti, prisutnosti, usmerene pažnje i kontrole svojih energija. Ako ne Pamćenja sebe, onda barem boravka u višim delovima centara.

    Ali ga i dalje imamo retko.
    Preostalo vreme smo u vlasti svojih malih Ja. Ali barem imamo ideju čemu bismo trebali težiti.

    ***
    Ili sagledano u terminima Rada: Prema opisu centara – intelektualnog, emocionalnog i motoričkog – svaki od njih je podeljen na svoj intelektualni, emoconalni i motorički deo i svaki od njih opet na dodatne delove. Boravak u malim delovima centara označava stanja kada samo u najvećoj meri mehanični i gotovo sasvim u snu. Usmerena pažnja nas izvodi iz mehaničkih delova centara i uvodi u ona, kada počnemo da žmirkamo i nismo baš u potpunosti robovi svojih mehaničkih navika.

    Stvaralački akt – ako je autentičan - se po pravilu odvija u velikim delovima centara, po pravilu smo oslobođeni stanja identifikacije sa svim i svačim, žalosnih stanja unutrašnjeg pridavanje značaja, besmislene patnje i održavamo postojanu usmerenu Pažnju. Veoma često osećamo dodir sa nekom drugom silom – koju nazivamo inspiracijom. Drugim rečima, ako je autentično, stvaranje zaista predstavlja neku vrstu samo-transcendentnog akta, u kome prevazilazimo svoju ego-centriranu upletenost u sve što nam se događa.

    Povezivanje sa kreaivnim snagama u Univerzumu.

    Pozdrav!

    ОдговориИзбриши
  8. Анониман2. март 2012. 03:38

    Dragi ljudi. Mnogo priče, teorija i malo iskustva. Oni koji su u radu godinama znaju koliko je težak rad na sebi i kolika je naša nemoć pod uticajem generalnog zakona.

    Odakle dolaze sva ta vaša iskustva? Odakle tolike teorije i mišljenja?
    Naravno da to ne vidite jer je vaše stanje kao i znanje iz centara koji nemaju veze sa radom.

    Uzmimo za primer vežbu sećanja sebe kao okidač prelazeći kućni prag.
    Šta se tu dešava? J. navodi da su retki trenuci, skoro nikada, kada se seti sebe u tom trenutku. Zaista je u pravu. Njeni pokušaji su skoro bili uzaludni. Ali nije caka da predvidimo i unapred osmislimo gde su pragovi i gde ćemo se sve setiti sebe - KADA NE MOŽEMO TO DA URADIMO - i u situacijama neposredno kada smo na samo minut od prelaska praga rekli sebi da treba da se setćamo sebe baš u tom trenutku kada telo prelazi preko njega.

    Jedno su priče i teorije iz knjiga a DRUGO je ( a to je ono pravo) iskustvo u radu sa sobom. Godine i godine prolaze a „ljudi“ traže izlaz iz kaveza putem prečica. Misleći da razmišljajući o pamćenju sebe mogu obezbediti rad na sebi. Misleći da će otkriti neku novu tajnu, novi prolaz i lakši put. Uzalud.

    Nema tu nikakvih tajni! Nema prečica niti učitelja koji će vam pomoći da se probudite!

    Preostaje vam nešto što je najlakše. Prvi svesni šok!

    Sve ostalo dolazi samo od sebe. Treba se samo naoružati strpljenjem! Niste vi jedini kojima se čini da se trudite ali nekako sve uzalud. To se dešava i mnogo mnogo iskusnijima. Pa to je zakon! Ali je i pitanje da li se identifikujete sa pasivnom silom ili ne?!

    Vežba budjenja prelaskom praga, nam omogućuje da vidimo koliko smo mali i bespomoćni u borbi protiv zakona! Vežba su mali pokušaji budjenja kada se setimo da smo trebali biti budni u trenutku prelaza preko praga!

    Taj trenutak! Baš taj kada ste odmakli 200 metara od kuće ili stana i kada ste se setili da ste trebali da budete svesni sa pažnjom je trenutak koji je važan u vežbi. VAŽAN VAŠEM BIĆU. Taj trenutak vam donosi razliku izmedju sna i budnosti!

    Ostanite u tom trenutku, budite „sada i ovde“ ( u sadašnjem trenutku i tamo ) zadržite tu pažnju i pokušajte da nastavite sa njom.

    Pa godine su potrebne da održavate pažnju više puta dnevno u što dužim vremenskim intervalima.

    Naša čula sve vide, osete, sve ih interesuje. Sa svime se identifikujemo i trošimo energiju.

    Kako da tu energiju prikupimo i da uvećamo intenzitet pažnje kada nas neodoljivo sve tera na identifikaciju, bes, svadje, negativna osećanja?

    Kako da je sačuvamo?

    Nema druge. Višegodišnji rad i samo rad. Pamtim sebe što više mogu. Svakog dana tihovanje, smirivanje uma do tišine koja prosto leči, obnavlja, daje život, novi kvalitet.

    Zatim iz tog stanja, održati ga, ići kroz život noseći ga, pomirujući ga sa spoljnim svetom.

    Iskreni savet! Zaboravite na „ja jesam“. Daleko ste od toga! Ne znate šta to znači! Kada saznate nikada ga nećete spomenuti! Neće biti potrebe. Oduvek je bio, jeste i biće!

    H24

    ОдговориИзбриши
  9. Анониман2. март 2012. 10:36

    Jelenin komentar na tekst o hrani utisaka:

    "To znači da samoposmatranjem otkrijemo mesta, na kojima sasvim mehanički reagujemo i uzdržimo se od reakcije. Možemo na primer doneti odluku da tog dana nijedan jedini put ne izrazimo negodovanje zbog lošeg vremena ili korupcije u politici. Na primer da posmatramo sebe dok stojimo u nekom redu i iznutra se odvojimo od nestrpljenja, negodovanja zbog birokratije itd. koje se u nama tada rađa. To su moji primeri."

    me je inspirisao da napisem o jednoj svojoj vezbi u samo posmatranju. Poprilicno je ekstremno ali daje sjajne rezultate. Sta je to?

    Vrlo je jednostavno, ja se vozim beogradskim gradskim prevozom bez karte.

    Znam da zvuci besmisleno i bespotrebno, ali daje sjajne prilike za posmatranje svoje mehanicnosti i svojih malih ja, kao i za vezbu samokontrole, odnosno kontrole nad tim svojim malim ja.

    Pre "vezbe" gledam da budem sto smireniji, da ne osecam strah, naravno i kada ga osecam govorim sebi da susret sa kontrolorom stvarno nije najstrasnija stvar u zivotu, da je osecaj stida koji cu imati zbog drugih ljudi besmislen i lazan, da mi niko nista ustvari ne moze nista nazao da uradi, ali i da mi nije cilj da se dokazujem ljudima, ili da pobedjujem ljude, vec sebe i svoje reakcije.

    U autobusu se trudim da ne "citam" reakcije putnika, da se ne prilagodjavam, da ne udjem u neko svoje malo ja koje ce biti "prijatelj" sa putnicima ili kontrolorom, koje ce ih "razumeti, saosecati, poistovecivati se, biti clan grupe ili protivnik" (ako nekoga zanima vise o tome, predlazem procitati o limbickoj rezonanci).

    Najzanimljiviji je susret sa kontrolorom. Tada se trudim da posmatram svoje mehanicke reakcije, koje su i telesne i mentalne. Posmatram i trudim se da zapazim pokrete tela, promene u razmisljanju, automatski donete odluke. Pokusavam da kontrolisem svoja mala ja, koja iskrsavaju u svakoj sekundi i koja su u uzasnom strahu i napetosti. Ponavljam sebi: "opusti telo, bices manje napet. ne radi te pokrete, radis ih iz straha, nema potrebe opusti se. Ne ulazi u razgovor sa kontrolorom na taj nacin, to je agresivno. Ne primaj kritiku, ne daj kritiku, odglumi situaciju onako kako nije uobicajeno i kako nisu navikli. Ne obracaj paznju na putnike, ne nasedaj na kritike, pohvale, provokacije. Fokusiraj se na kontrolora i sebe, predvidi na osnovu njegovog telesnog stava i price sta ce da uradi i kaze, odgovori kako treba. Ne budi prijatelj, ne budi protivnik, Ne boj se, opusti se opet, ne misli ni na sta drugo, ni na kakve implikacije, samo na trenutnu situaciju".

    Eto, ukratko. Izgleda blesavo, ali je odlicno za posmatranje svojih reakcija i vezbanje samo kontrole. Naravno, treba zapamtiti da je cilj odgonetanje sebe samom sebi, ne dokazivanje drugima, i to raditi u tom cilju. (drugi ljudi i spoljasnji svet su ovde apsolutno nebitni). Moralne implikacije neplacanja karte (ako bi to nekome palo na pamet) bi tu potpadale pod A uticaje i "pristajanje na nametnut svet" i kao takve su potpuno nevazne.

    Pozdrav, N.

    ОдговориИзбриши