15. 7. 2010.

ČETVRTI PUT - CENTRI I



PDF-VERZIJA 

Thoughts are like birds and people are responsible for them only if they trapped them in the birdcage of their minds, instead of letting them fly away.“ Maurice Nicoll

Dr Moris Nikol (1884. – 1953.) – „Gentle genie“, kako ga mnogi nazivaju, psihijatar po zanimanju, je svoju lekarsku karijeru započeo kao učenik i saradnik Dr K.G. Junga i bio autor jedne od prvih knjiga o Jungovom tumačenju snova (Dream Psychology, 1917.). Godine 1921. sreće Petra Uspenskog i biva toliko snažno privučen idejama Četvrtog puta, da to u potpunosti menja kurs njegovog života i rada. Napušta lekarsku praksu u Londonu i sledeću godinu provodi sa porodicom u Francuskoj, radeći sa Gurđijevim u njegovom „Institutu za harmonični razvoj čoveka“. Kada je Gurđijev 1922. zatvorio Institut i nastavio svoje podučavanje putujući po Evropi i Americi, Nikol se vraća u grupu Uspenskog, od koga je posle godina zajedničkog rada 1931. dobio odobrenje da sam podučava. Sa Jungom ostaje dobar prijatelj do kraja života.


(Gurđijev, Madam Uspenski, Katarina i Moris Nikol, za klavirom Aleksandar de Salzman)

Nastavio je samostalni rad sa grupom učenika i snimci ovih predavanja su objedinjeni u njegovom najpoznatijem, monumentalnom delu u VI tomova Psychological Commentaries on the Teachings of Gurdjieff and Ouspensky. (svih šest tomova je dostupno na download-u u folderu "gnostika"). Naslovi  „Mark“ i „New Man“ zaokružuju opus IV Puta.

Moris Nikol je nesumnjivo proživeo ispunjen život, stekao elitno opšte i stručno obrazovanje, pre nego što je započeo intenzivniji rad na duhovnim studijama, i bio učenik trojice tragalaca, koji se mogu svrstati u velike duhovne učitelje njegovog vremena. Ipak, ono što osoba zna, znači malo; ono što učini sa tim znanjem, govori sve. A ukoliko znanje govori o ličnoj transformaciji, onda bi unutrašnji rast bića bio njegov najmerodavniji plod.

Nikola opisuju kao izuzetnog poznavaoca ljudske prirode, kao čoveka nadmoćnog intelekta ali istovremeno i velike ljubaznosti i velikodušnosti, naglašene prisutnosti, lakoće i ... skromnosti.

Ta unutrašnja lakoća je dala pečat i praktičnom radu sa učenicima, "uklanjajući svaku vrstu kompulzivnosti iz njegovog podučavanja. Pročišćenje emocionalnog centra je bilo glavno težište Nikolovog pristupa. Često je ilustrovao način, na koji negativne emocije zatvaraju vrata ka višim centrima, koji čuvaju ključ duhovne evolucije." (http://www.gurdjieff.org/hunter1.htm). "Nikol je nasilje posmatrao kao direktnu suprotnost transformaciji. Definisao je svaku vrstu nasilja kao nedostatak poštovanja bilo prema sebi  bilo prema drugom, izazvano ili proisteklo iz „negativnih unutrašnjih stanja“, koja  je posmatrao kao koren svakog kompulzivnog ponašanja" (http://www.hurleydonson.com/nicoll.htm).

U nastavku sledi prvi deo predavanja posvećenih podeli centara i njihovom pogrešnom radu. Nastavak, kao i deo o transformaciji (alhemiji:-), svesnom šoku i oktavama ishrane će slediti ubrzo nakon toga.

Prevod: Jelena

MORIS NIKOL: O POGREŠNOM RADU CENTARA
Iz I toma knjige „Psychological Commentaries on the Teachings of Gurdjieff and Ouspensky

DEO I
Birdlip, 18. oktobar 1941.

Jedna od najinteresantnijih ideja u ovom sistemu učenja je da čovek ima nekoliko različitih umova i da je intelekt samo jedan od umova koje on poseduje. Pogledajmo dijagram različitih centara u čoveku u skladu sa ovim učenjem:

•    Intelektualni centar
•    Emocionalni centar
•    Motorički centar

Svaki od ovih centara je „um“. Svaki od njih reprezentuje različitu vrstu uma.

Centri bi se mogli uporediti sa veoma delikatnim i složenim mašinama, od kojih je svaka dizajnirana za različitu svrhu i upotrebu. Osim toga, svaka mašina se sastoji od manjih mašina ili mašina unutar mašina i one mogu samostalno delovati. To znači da može raditi čitav centar ili čitava mašina ili samo njen mali deo. Svako poseduje te izuzetno složene i delikatne mašine, ali ne znajući ništa ili gotovo ništa o njima, ljudi su skloni da ih koriste pogrešno. U stvari, oni misle da imaju samo jedan um, da samo jedan um obavlja sve. A ideja o jednom umu je povezana sa iluzijom da je čovek jedno – to znači, sa imaginacijom, koju svako nosi u sebi – naime, da je iznutra jedno, jedinstvo, da poseduje jednu volju i jedno permanentno „Ja“, da poseduje punu svest i znanje o sebi i moć da čini. Veoma je neobična i interesantna stvar da niko ne može da napravi dovoljno duboku refleksiju – jer ona vodi do izvora čovekove ’bolesti’ – da je potrebno toliko dugo, pre nego što ljudi mogu podneti shvatanje da nisu jedno, već mnogi, da nisu jedinstvo i harmonija, već mnoštvo i disharmonija, da nemaju jedno permanentno i realno ’Ja’, već stotine različitih i sasvim kontradiktornih ’Ja’, koja u različitim trenucima preuzimaju vlast nad njima, da nemaju pravu volju, već roj promenljivih i konfliktnih volja, koje pripadaju tim različitim ’Ja’, da sasvim retko imaju trenutke svesnosti, već se obično nalaze u neobičnom stanju dnevnog sna, i da kao rezultat svega toga nemaju pravu moć da čine i tako žive u svetu u kome se sve dešava i u kome niko ne može da spreči da se nešto dogodi. Čak i ideja da čovek nema samo jedan um, već različite centre uma, može biti odbačena ili posmatrana kao toliko fantastična, kao i ideja da ljudi ne poseduju svest. Niko u stvari ne želi da se suoči sa samim sobom i svojom realnom situacijom.

Čovek se tako drži onoga, što zamišlja da jeste i prijanjajući uz ono što ne postoji, što je nerealno, onemogućava sebi da postoji i postane realan, tj. bude ono što može da postane i za šta je stvoren da postane. Možda ste čuli tezu u Radu da svako može postati milioner, ali da bi postao milioner prvo mora shvatiti da nije milioner. U tom pogledu svako je nalik bogatom mladom čoveku iz poznate parabole, čoveku bogatom u osećaju svoje sopstvene vrednosti, koji sebi pripisuje dobrotu kao svoje sopstveno svojstvo i duboko je identifikovan sa svojim vrlinama.

Setićete se da mu je rečeno da proda to sve i da podari siromašnima – to jest, istinskom ili suštinskom, nerazvijenom delu svog bića, izgladnelog od strane „bogate ličnosti“. Čovek nije sklon da prihvati bilo šta rečeno o pogrešnom radu centara, dok ne dostigne tačku, na kojoj će sam spoznati da različiti centri zaista postoje u njemu. Morate razumeti da to nije nikakva fantastična ili samo teoretska ideja. To je činjenica i to činjenica od najveće važnosti za svakoga, ko želi da dobro upotrebi svoj život, a ne da od njega učini nešto nejasno, neoblikovano i sasvim beznačajno. Iz tog razloga, prva stvar, za koju Vam je u vezi sa praktičnim redom na sebi rečeno da radite, je posmatranje koji centar ili koji centri rade u nekom određenom trenutku. To jest, rečeno Vam je da praktikujete samo-posmatranje-što je jedini put koji vodi ka promeni sebe - pre svega u vezi sa opažanjem različitih centara u sebi. Ali čak i to je veoma teško i ljudi čak ni nakon dugog perioda ne vide istinski sami da ti centri postoje u njima. Ili pokušavaju da ih posmatraju na trenutak i misle da je to sve što je potrebno.

Postoje tri različita čoveka u svakom, da počnemo sa time: Intelektualni Čovek, Emocionalni Čovek i Instinktivno-Motorički Čovek, koji korespondiraju sa ta tri centra ili uma. Čovek misli jednu stvar, oseća drugu i  „čulima doživljava“ (senses) treću. Njegove senzacije, koje pripadaju instinsktivnom centru, su drugačije od njegovih osećanja, koja pripadaju emocionalnom centru, i njegovih misli, koje pripadaju intelektualnom centru. Pretpostavimo da pokušavate da ostvarite neki cilj (zadavanje sebi određenog cilja je važan korak u Četvrtom putu i reč „aim“ u ovom kontekstu se odnosi na tu aktivnost) i uložili ste trud da taj cilj sebi razjasnite. Pretpostavimo sada da Vas je nešto oneraspoložilo: šta će se dogoditi, ako se to razmotri sa stanovišta različitih centara? Ukoliko ste neraspoloženi, to znači da je emocionalni centar postao negativan. Osećate se gnevno, ljutito, razočarano ili možda osećate da ništa nije vredno. Ako pretpostavimo da sledite svoj um emocionalnog centra u trenutku, kada on postane negativan, da li ćete biti u stanju da ispunite svoj cilj? Ne, naravno da ne. Ali ako pređete u intelektualni centar – ukoliko to možete – i razmislite o svem cilju i zbog čega ste ga postavili, i dalje ćete moći da ga održite. Zašto? Zato što koristite pravi centar za tu priliku. Ne koristite pogrešan centar, jer korišćenje emocionalnog centra, kada je on negativan, uvek znači koristiti pogrešan centar.

Ali o svemu tome je već dovoljno rečeno. Danas treba da govorimo ne toliko o korišćenju pogrešnog centra za neki određeni zadatak, kao na primer o pokušaju da se razmišlja kako da se brzo strči niz stepenice, već o korišćenju pogrešnog dela centra. Kao što znate, svaki centar je podeljen na tri dela i svaki od tih delova na tri dodatna dela. Sada neću govoriti o podeli centara na pozitivnu i negativnu stranu. Svaki centar reflektuje sebe samog i ostale kroz ta tri dela i tri daljnja dela. Na primer, intelektualni centar sadrži jedinice, koje predstavljaju instinktivno-motorički centar, emocionalni centar i sam intelektualni centar, ali na nižoj skali. A oni su sa svoje strane podeljeni na isti način na još nižoj skali.

Instinktivno-motorički deo svakog centra je najviše mehaničan i u tim mehaničkim jedinicama centara ljudi po pravilu provode svoj život. Pre nego što budemo u detalje govorili o podeli centara uopšte, mora se shvatiti jedan princip u vezi sa njihovom podelom. Zašto ljudi provode svoje vreme u mehaničkim delovima centara? Odgovor je jednostavno da oni ne zahtevaju pažnju. Kada je pažnja praktično nula, čovek je u najnižem, najviše mehaničkom delu centra. Rezultat je taj da osoba govori i čini neke stvari bez ikakve ideje o tome šta radi. Drugi rezultat je da osoba ne može da se prilagodi nijednoj promeni ili da upotrebi znanje, već se ponaša apsolutno mehanički u svim prilikama i ponavlja ono što zna kao mašina. Uočićete koliko je za neke ljude teško da se prilagode novim idejama ili okolnostima i kako ponavljaju sve što su naučili kao školarci.

Da bismo ušli u više jedinice centara neophodan je napor pažnje. To je princip. Uzmimo sada mehanički deo intelektualnog centra. Njegova funkcija je da radi na registraciji sećanja i utisaka i asocijacija i to je sve što bi on trebalo da radi – ukoliko se koristi ispravno. On nikada ne bi trebalo da odgovara na pitanja postavljena čitavom centru. Pre svega, ne bi trebalo da odlučuje ni o čemu važnom. Ovde imamo prvi primer pogrešnog rada centara u pogledu njihovih delova i jedinica. Mehanički deo intelektualnog centra, koja se naziva formativni deo formativnog centra, neprestano odgovara na pitanja i neprestano donosi odluke. On odgovara bez reda, terminima iz slenga, tipičnim frazama i žargonima svake vrste. On odgovara automatski i govori ono što je najuobičajenije reći, kao mašina. Ili na nešto višem nivou, odgovara uvek na stereotipan način, koristeći dobro poznate rečenice, konverzaciju sa žurki, slogane, poslovice, mudre izreke i tako dalje. Neobična je stvar da mnogi ljudi uvek odgovaraju na ovaj način i to nikada ne primećuju, bilo zbog toga, što ne mogu da razmišljaju ni o čemu i borave u mehaničkim ili čak automatskim izrazima intelektualnog centra, ili zbog toga što ne uviđaju važnost razmišljanja i oslobađanja svojih misli od mehaničkih reči i izraza, koje pripadaju najnižim jedinicama centra.

Sada dolazimo do pažnje. Pažnja nas prebacuje u bolje ili svesnije delove centara. Postoje tri vrste pažnje:

(1.)    nula – pažnja, koja karakteriše mehaničke jedinice centara;
(2.)    pažnja, koja ne zahteva napor, ali je privučena i samo treba da se drži dalje od nebitnih stvari;
(3.)    pažnja, koja mora da bude upravljena naporom volje.

Kao što je rečeno, prva vrsta pažnje, nula-pažnja, prati rad mehaničkih jedinica centara; druga vrsta nas dovodi do emocionalnih delova centara, a treća do intelektualnih delova. Uzmimo na kratko ponovo intelektualni centar kao primer. Emocionalni deo intelektualnog centra se prvenstveno sastoji od želje da se zna, želje da se razume, da se traga za znanjem, da se otkriva, da se poveća razumevanje, da se shvati i otkrije, da se ima satisfakcija saznanja, želje za istinom, zadovoljstva u učenju, nezadovoljstva zbog ignorantnosti, neinformisanosti itd. Rad na emocionalnom delu zahteva punu pažnju, ali u tom delu pažnja ne zahteva nikakav napor. Ona je privučena i održava se samim interesovanjem za taj predmet.

Intelektualni deo čitavog intelektualnog centra uključuje i kapacitet za kreiranje, konstrukciju, otkriće (pronalazački dar), iznalaženje metoda, uviđanje povezanosti i dovođenje naizgled odvojenih stvari u vezu ili jedinsvo ili formulacije, tako da vidimo istinu u nečem do tada nejasnom. Ovaj deo ne može raditi bez usmerene pažnje. Pažnja u tom delu nije privučena, već mora da bude kontrolisana i održavana naporom volje; mi uglavnom izbegavamo rad, koji pripada ovom delu centra, zbog čega on ostaje neiskorišćen.

DEO II
Birdlip, 23. oktobar 1941.

Prošlog puta smo govorili o pogrešnom radu centara sa stanovišta korišćenja pogrešnih delova centara i principa pažnje.

Kao što je rečeno, ljudi borave ili žive u malim delovima centara – to jest, u mehaničkim delovima. Morate shvatiti da sva ta različita „Ja“ u nama žive u manjim ili većim jedinicama centara. Mi imamo manje mehanička i više mehanička „Ja“. U malim jedinicama, u mehaničkim ili čak automatskim delovima centara boravi većina „Ja“ koja kontrolišu naš život. U tom smislu, može se reći da ljudi naseljavaju ili žive u malim, mehaničkim jedinicama centara. To jest, naš svakodnevni život je većinom kontrolisan veoma malim, mehaničkim „Ja“, koja naseljavaju te male jedinice centara. Ona bi trebalo da budu sluge, a ne naši gospodari, jer mi posedujemo „Ja“ različite snage ili kvaliteta ili kapaciteta. Na primer, „Ja“ koja žive u malim jedinicama centara nisu sposobna da shvate Rad. Ona su veoma ograničena. Ne mogu da se promene. Ona su nalik čaršiji, koja sumnja u sve novo. Ta mala „Ja“, koja koristite u svakodnevnom životu – ta „Ja“ koja se glože i osećaju nepovezanost, ta „Ja“ koja su preokupirana malim planovima, malim sumnjama, malim stvarima, malim interesima – se nalaze u mehaničkim delovima centara. Ona se veoma korisna za male stvari, ali ona ne mogu razumeti Rad. Ona pripadaju malim delovima centara. I ponekad nailazite na ljude, koji su toliko mnogo u tim malim, svakodnevnim „Ja“, da su potpuno nesposobni da shvate bilo šta osim onoga što pripada njihovim trenutnim malim interesima i stanovištima tih malih „Ja“, zaokupljenim samo malim stvarima svakodnevnog života, koje su veoma važne na tom nivou – naime, na nivou malih stvari. To znači, da ta mala „Ja“ imaju svoje pravo mesto i ukoliko se bave onim, što im pripada, ona obavljaju svoj posao pravilno; i svako mora posedovati istrenirana „Ja“ ove vrste.

Kao što znate, osoba mora da se razvije do nekog stepena u svim delovima centara, da bi postala čovek broj 4 ili balansirani čovek. Ali, kao što je rečeno, ta mala „Ja“ ne mogu da shvate Rad, ne mogu da prilagode sebe idejama Rada i ako ideje Rada padnu na ta mala, svakodnevna „Ja“, Rad ne može biti primljen i ne može zauzeti pravo mesto u biću čoveka. Ukratko, ukoliko Rad bude prihvaćen od ovih malih svakodnevnih „Ja“, zainteresovanih pretežno za sebe, on će biti shvaćen na njihovom malom nivou razumevanja – na „nivou bića“ tih malih „Ja“. Ovaj Rad moraju preuzeti veća „Ja“ i nikada se ne sme dopustiti da padne do malih „Ja“. Ovo je veoma realan i važan element rada na sebi – to jest, da se ne sme dopustiti malim „Ja“, koja žive u malim delovima centara, da razmišljaju i odlučuju o idejama Rada. Budući da je to tako važno i sa praktičnog stanovišta čini tako direktan primer pogrešnog rada centara, moramo pokušati da bolje razumemo šta to znači. Jer, kao što je rečeno, proučavanje pogrešnog rada centara nije samo pitanje, koje se odnosi na korišćenje pogrešnog centra, kao što je korišćenje centra za mišljenje, da bi se strčalo niz stepenice – u kom slučaju bismo pali – već takođe i pitanje korišćenja pravog dela centra s obzirom na to šta treba da bude urađeno u nekom određenom trenutku. Jer postoji veoma mnogo različitih vrsta stvari, sa kojima treba da se pozabavimo, a mi ne posedujemo samo različite centre ili umove – intelektualni za složena poređenja i razmišljanje, motorički za kompleksne pokrete, mnogo brže od misli, emocionalni za uviđanje kvaliteta stvari i relacija i značenja skrivenih iza intelekta – već je svaki centar podeljen i dalje podeljen na delove, od kojih svaki ima svoje pravo mesto u šemi stvari i svoju pravu funkciju.

Vratimo se intelektualnom centru. Mehanički deo obuhvata sav rad na registrovanju sećanja, asocijacija i impresija i to je posao, koji bi on normalno trebalo da obavlja – to jest, kada drugi centri i delovi centara obavljaju svoj pravi posao. On bi samo trebalo da obavlja posao registracije ili snimanja, nalik sekretarici, koja zapisuje i sređuje ono što je rečeno. Kao što je već spomenuto, on nikada ne bi trebalo da odgovara na pitanja, koja su upućena celom centru i ne bi nikada trebalo da odlučuje ni o čemu važnom; ali na žalost, on uvek odlučuje i uvek odgovara na svoj uzani, ograničeni način, gotovim frazama, i nastavlja da govori i deluje na isti mehanički način u svim okolnostima. To je fiksirani deo u čoveku i ako čovek intelektualno boravi u ovoj mehaničkoj jedinici intelektualnog centra, on se neće promeniti i ništa novo ne može nastati u njemu, već će uvek posmatrati život na određeni način i govoriti iste stvari, kao gramofon. Ali ako je drugi deo njega razvijen u većoj jedinici, stvar će biti sasvim drugačija. On će onda imati veoma mehaničku, besvesnu stranu, ali i drugačiju stranu, koja je mnogo svesnija i življa, koja boravi bilo u emocionalnom, bilo u intelektualnom delu.

U stvari, balansiran čovek u smislu Rada je do izvesnog stepena razvijen u svim delovima – mehaničkom, emocionalnom i intelektualnom – svih centara. To znači da je on reprezentovan u njima nekim „Ja“ i oni nisu prazne sobe. To distribuira njegovu energiju i dovodi psihički život u harmoniju, ali tek putem ideja, sličnim onima, koje se odnose na Rad – naime, idejama, koje dolaze od „C“ – uticaja, od svesnog kruga čovečanstva, od onih koji su dostigli potpuni unutrašnji rast – je moguć harmoničan razvoj centara. Životna interesovanja su sama po sebi omeđena tako da vode do jednostranog razvitka; i nijedan čovek se ne može razviti samo interesovanjem za sebe, jer će tako razviti samo određene delove emocionalnog centra.

Ako Rad padne na mehaničku stranu intelektualnog centra, on će pasti među „Ja“, koja se bave običnim, svakodnevnim životnim stvarima. Ta „Ja“ se hrane „A“ uticajima, deluju u svakodnevnom životu i ne mogu shvatiti o čemu je reč u Radu i zašto je Rad neophodan. Za njih je samo ono što mogu da vide i dotaknu realno. Prema tome, tu nema plodnog tla za ideje Rada iz koga bi one rasle, jer se Rad ne bavi stvarima koje se mogu videti i dotaći, već počinje samo-posmatranjem – to jest, onim što se ne može videti i dotaći. Razumećete koliko je opasno za one, kojima je data mogućnost da prime Rad većim delovima centara, većim „Ja“, da dopuste njegovim idejama da padnu na mala, mehanička „Ja“, gde će biti izdeljene ili čak pocepane na komadiće. To je istinski bazična ideja o skrnavljenju ili profanisanju. O Radu se uvek mora razmišljati sa pažnjom, jer ona pomera čoveka u intelektualni deo centra.

U pogledu toga da se ideje Rada čuju uzanim, malim „Ja“, vi svi znate parabolu o Sejaču i semenu. Osoba, koja živi samo u malim delovima centara, u malim ličnim stvarima, će kada čuje o Radu razumeti veoma malo. O toj situaciji se govori u paraboli. Seme označava ezoterične ideje, ideju Rada. Ukoliko ideje Rada, kao živo seme, padnu na veoma male delove centara, to je kao kada seme padne pored puta (wayside). 

Izađe sijač da sije sjeme svoje; i kad sijaše, jedno padne kraj puta i pogazi se i ptice nebeske pozobaše ga.
A drugo padne na kamen i iznikavši osuši se, jer nemaše vlage.
I drugo padne međ trnje i uzraste trnje i udavi ga.
A drugo padne na zemlju dobru i iznikavši, donese rod sto puta onoliko.“ (Luka, VIII, 5-8).


Interpretirajući ovu parabolu svojim učenicima, Hrist kaže: „Sjeme je riječ Božija.
A koje je kraj puta, to su oni koji slušaju, ali potom dolazi đavo i uzima riječ iz srca njihovoga, da ne vjeruju i da se ne spasu.“ (Luka, VIII, 11-12). Da li razumete zašto se to naziva „wayside“? To znači da ideje Rada padaju među saobraćaj čovekovog uma, među obične misli čovekovog života i preuzima ih mehanička strana, koju Hrist naziva đavo – jer mehaničnost jeste đavo.

U smislu Rada Vi svi znate da osoba može razumeti samo na svom nivou bića. To znači da ako sretnete čoveka sa višim nivoom bića nego što je vaše, Vi ga nećete razumeti. A ako živite u veoma malim, veoma ograničenim, mehaničkim „Ja“, onda to predstavlja Vaš nivo bića. Tada ćete razumeti samo ono što je veoma malo, veoma lično, i ako centrirate sebe u tim malim „Ja“, koja se bave malim poslovima svakodnevnog života i vašim sitnim ljubomorama, mržnjama i željama i pakostima, nećete biti u stanju da se prilagodite ničemu novom, tako da će ideje Rada pasti „kraj puta“ i biti ili sasvim beznačajne za Vas ili čak apsurdne, smešne, nepotrebne i fantastične. To znači da ćete razumeti Rad na nivou svog bića. Ali svako poseduje skalu bića. To znači da čovek, pod uslovom da poseduje magnetni centar, može doći do boljeg nivoa i boljih „Ja“ u sebi - ako pokuša da ih pronađe - putem kojih može da razume Rad. A jedan znak toga je posedovanje „magnetnog centra“, koji može da napravi razliku između „A“ i „B“ uticaja.

DEO III
Birdlip, 09. novembar 1941.

Mehanički delovi centara treba da obavljaju odgovarajući posao i oni mogu da rade bez ikakve pažnje ili uz veoma malo pažnje. Kada hodate, ta aktivnost zahteva samo povremeno veoma malo pažnje i sve složene pokrete, povezane sa aktivnošću hodanja, mehanički delovi motoričkog centra izvode pravilno. Možete se uveriti da to izvode mehaničke jedinice motoričkog centra, jer dok hodate Vaše ruke mogu biti zauzete pokretima, koji zahtevaju usmerenje svesti – tj. pažnju – kao na primer oštrenje olovke ili zakopčavanja dugmeta i tako dalje. Upravo zbog toga što mehanički delovi centara mogu da rade sa nula-pažnjom ili sa veoma malom, povremenom pažnjom, oni često deluju nezavisno – na primer čovek se oblači za večeru dok istovremeno razmišlja o nekom problemu ili možda zatiče sebe kako ide u krevet. Svako će se setiti sličnih primera. 

Čitava ljudska mašina je napravljena na takav način da neki deo u nuždi može da preuzme posao drugog na određeno vreme. To se u ovom sistemu izražava rečima da se centri do izvesnog stepena preklapaju u pogledu funkcije. Iako zbog preklapanja centara ljudska mašina može bolje da reaguje u nuždi i zbog toga je pogodnija za podešavanje, upravo to preklapanje pruža priliku za pogrešan rad centara. Uzmimo jedan primer: svi znamo da se disanje može obavljati bez naše pažnje. Ovde je motorički centar, koji napreže i otpušta mišiće koji se koriste pri disanju, kontrolisan od strane instinktivnog centra, koji svakog trenutka procenjuje stanje krvi i u skladu sa time povećava i smanjuje brzinu respiracije. Ali mi to ne možemo posmatrati direktno. Mi ne možemo posmatrati instinktivni centar i njegov složen zadatak održavanja unutrašnjeg rada organa. Ali možemo posmatrati rezultate njegovog rada – na primer da posle trčanja dišemo dublje ili da ako smo uzbuđeni, dišemo brže - i shvatamo da je to zbog toga što je instinktivnom centru potrebno više kiseonika. Ali disanjem ne upravlja samo instinktivno-motorički centar. Postoji preklapanje kontrole, jer možemo svesno kontrolisati disanje. Čovek ne može voljno zadržiti dah iza određene granice, jer će instinktivni centar preuzeti disanje umesto njega čim bude počeo da gubi svest. Ali čovek može upravljati svojim disanjem i voljno disati sporije ili dublje. To je opasno raditi, ali postoje neki trenuci kada to može biti veoma važno i čak spasti čoveku život. Međutim, ukoliko osoba pokušava da kontroliše svoje disanje bez razumevanja šta radi i bez znanja, ona se time meša u rad instinktivnog centra, koji postaje lenj. Sećam se da je G. rekao više nego jedanput da su ljudi, koji pokušavaju da steknu moć kontrolom disanja budale, osim ako nisu prošli kroz dug pripremni trening sa učiteljem, koji ih je izabrao. Oni su budale jer se mešaju u funkciju, čiji se rad može trajno poremetiti, ukoliko se jednom dovoljno dugo mešamo u njegov rad. 

Pitanje pogrešnog rada centara je predmet proučavanja čitavog života putem samo-posmatranja. Da bi se razumelo bilo šta, morate razumeti njegovu prirodu, u suprotnom pristupićete tome pogrešno ili zauzeti pogrešan stav. Ne možete razumeti centre i njihov pravilan i pogrešan rad za jedan trenutak. Ako mislite da možete, postavljaćete pogrešna pitanja i nećete nikada ništa istinski saznati o tom predmetu. Razmislite na trenutak. Sav Vaš život je funkcija centara ili upravljan je njima – Vaše misli, Vaša osećanja, Vaše ideje, Vaše nade, strahovi, ljubavi, mržnje, Vaše aktivnosti, Vaši oseti, Vaša zadovoljstva, Vaša udobnost i tako dalje. Kako onda možete očekivati da razumete sve o ispravnom i pogrešnom radu centara za kratko vreme? Činiti tako je kao i očekivati da se razume sve o životu pošto čujemo jedno ili dva predavanja o njemu. Ono što je do sada rečeno treba samo da Vam pruži nekoliko sugestija i da vas podstakne da proučavate taj predmet ali dok ga ne budete proučili samo-posmatranjem, možete čuti i hiljadu i jedno predavanje o njemu, nećete razumeti ništa.

Sada treba predstaviti podelu centara, da bi se dobilo neki opšti prikaz, koji može pomoći da se pronađe sopstveni put kroz sistem i sa kojim se mogu povezati neka sopstvena opažanja o sebi i naći im mesto – jer to čoveku pomaže da sebe vidi jasnije.

Ja ću sada pre svega podeliti centre na pozitivan i negativan deo i tada ih delimično popuniti, predstavljajući samo neke od njihovih delova uz približnu definiciju njihove funkcije.

Počnimo sa intelektualnim centrom:



Pozitivni deo:
- Motorički deo:
I Motorički deo: ponavljanje reči i fraza, mehaničko razmišljanje;
II Emocionalni deo: ljubopitljivost, radoznalost, određena vrsta imaginacije o drugima
III Intelektualni deo: oštroumnost, veština, lukavost, predostrožnost, mali planovi;

-    Emocionalni deo:
Želja da se zna i razume, potraga za znanjem, imaginacija višeg tipa;

-    Intelektualni deo: Intelektualne konstrukcije, kreativno razmišljanje i otkrića;

Negativni deo intelektualnog centra (na donjoj polovini crteža)

Napomena: na ovom dijagramu je samo Motorički deo Intelektualnog centra detaljno predstavljen. Obratite pažnju na razliku između emocionalnog dela motoričkog dela intelektualnog centra i emocionalnog dela intelektualnog centra. Uočite šta ona znači.

 
Pozitivni deo:
-    Motorički deo:
I Motorički deo: Mehanički izraz emocija
II Emocionalni deo: sve emocije povezane sa ličnim dopadanjem i nedopadanjem. Lične emocije;
III Intelektualni deo: Rezultati malih želja, male svakodnevne „volje“

-    Emocionalni deo:

Religiozna osećanja, estetička osećanja, moralna osećanja, mogu voditi do Savesti;

-    Intelektualni deo:
Umetničko stvaranje (najvažnije sedište magnetnog centra)

Negativni deo emocionalnog centra (na donjoj polovini crteža)

 
Podeljen na tri osnovne celine:
-    Motorički deo:
I Motorički deo: automatski refleksi i pokreti
II Emocionalni deo: Zadovoljstvo kretanja, normalna ljubav prema igrama, viša imitacija, bavljenje umetnošću određene vrste.
III Intelektualni deo: izumeti stvari, mašine, napraviti adaptacije („pronalazački“) um;

 
-    Motorički deo:
I Intelektualni deo: (nepopunjeno polje);
II Emocionalni deo: Prijatne senzacije
III Instinktivno-motorički deo: (nepopunjeno polje);

-    Negativni motorički deo:
I Intelektualni deo: (nepopunjeno polje);
II Emocionalni deo: neprijatne senzacije;
III Instinktivno-motorički deo: (nepopunjeno polje);

-    Emocionalni deo:
Slepa ljubav (majka) – „instinktivna“ ljubav – animalna ljubomora

-    Negativni emocionalni deo:
Animalni bes, želja da se ubije

-    Intelektualni deo:
Mnoge tzv. intuicije spadaju ovde i predstavljaju rad intelektualnog dela instinktivnog centra;

-    Negativni intelektualni deo: (nepopunjeno polje);

Kao što je rečeno, na ovom dijagramu centara i njihove podele je predstavljeno samo nekoliko delova, da bi služili kao vodič za posmatranje centara i njihovog rada. Deo našeg rada tokom nekoliko godina je bio da posmatramo delove centara i sakupimo i uporedimo opažanja.

Sve što je do sada dato zahteva brižljivo proučavanje. Prvo je neophodno registrovati ono što je rečeno o centrima i delovima centara, kao što je dato, a zatim razmisliti o tome šta to znači i doći do individualnih ideja o tom predmetu – jer nas to prebacuje u više delove centara – a zatim naći primere i pokušati da se za njih nađe mesto. Molim vas, nemojte postavljati pitanja o delovima centara, koji nisu predstavljeni. To je uvek znak negativnog razmišljanja i automatskog postavljanja pitanja, koje je gore nego formatorno ispitivanje, pitati o Aziji, kada predavanje govori o Americi ili pitati za izuzetke kada se objašnjava pravilo.

Nastavak


Нема коментара:

Постави коментар