29. 1. 2011.

ČETVRTI PUT - KONSIDERACIJA



Piše: Jelena

Ponovno vežbanje asana posle nekolikogodišnje pauze je brzo dalo blagotvorne rezultate. Jedan od njih je gotovo spontano traženje položaja tela u kome je kičmeni stub sasvim prav, mišići oko njega povlače lopatice unazad, grudni koš se otvara, dok su ramena spontano opuštena. Položaj tela, koji smo usvojili aktivnostima ’modernog života’ sasvim je suprotan: kičmeni stub je povijen, opušten, dok se teret „uspravnog“ držanja (u značenju „iznad zemlje“) gotovo sasvim prenosi na ramena. Ako usmerimo pažnju na mišiće ramena i leđa, iznenadiće nas u kojoj su meri napeti i zgrčeni, čak i kada ne moraju da igraju ovu nametnutu ulogu.

Sličan grč je karakterističan i za naše mentalno-emocionalno telo i može postati uočljiv posmatranjem njegove interakcije sa okruženjem: unutarnje pridavanje značaja (konsideracija) predstavlja mentalni stav, u kome provodimo najveći deo života i koji nam odnosi ogromne količine energije. Njegov koren leži u identifikovanju sa mislima i osećanjima, koja se tiču isključivo nas samih. Ono predstavlja vezanost za subjektivno unutrašnje stanje i vrednovanje svih spoljašnjih okolnosti, događaja kao i drugih ljudi sa pozicija tog stanja.


Čovek smatra da mu se duguje, da zaslužuje bolji tretman, više priznanja, veću nagradu i ispisuje „račun“, koji zatim mentalno premotava u glavi. Zabrinut je oko toga kakav utisak ostavlja, da li će izazvati poštovanje i uvažavanje, plaši se da ne ispadne smešan. Uzbuđen je zbog društvenog uspeha, oseća superiornost. Sažaljeva sebe ili krivi životne okolnosti, oseća se neshvaćenim i prevarenim i mašta o divnom novom svetu, u kome je sve tako aranžirano da on u njemu bude centralna figura. Sve dok ona što se događa sa „centralnom figurom“, njegovom lažnom ličnosti, bude dominiralo njegovim mentalno-emocionalnim životom, čovekov život i neće biti drugo do premotavanje jednog uglavnom prilično dosadnog filma.


Ovo unutrašnje stanje može poprimiti mnoge obike: jedan od najčešćih je razmišljanje o tome šta drugi misle o nama, kako se ponašaju prema nama i kakav stav zauzimaju prema nama. U vezi sa ovim oblikom unutrašnjeg pridavanja značaja Gurđijev u „U potrazi za čudesnim“ kaže: „Čovek uvek misli da ga ljudi ne vrednuju dovoljno i da nisu ljubazni prema njemu koliko on misli da je potrebno. Sve ga to muči, tera na razmišljanje i sumnju, tako da troši ogromnu količinu energije na pogađanje, pretpostavke, razvija u njemu nepoverljiv i odbojan stav prema ljudima. Kako ga je neko pogledao, šta je neko pomislio o njemu, šta je neko rekao o njemu — sve to poprima za njega ogroman značaj.“ 

Čovek je biće, koje živi u dva sveta: spoljašnjem, koji ispunjavaju bića, predmeti i događaji van njega, i unutrašnjem, koji čine njegove reakcije na te spoljne događaje.  Unutrašnje pridavanje značaj je čovekova ego-centrična orijentisanost u tom unutrašnjem svetu, usmerenost prema samom sebi, a Rad poziv da nalik Koperniku otkrijemo da se čitav Univerzum možda ipak ne okreće oko majušnog parčenceta tla na kome stojimo. Unutarnja odvojenost od mentalno-emocionalnih reakcija, putem kojih uspostavljamo interakciju sa svetom oko sebe, je relativno sigurno tlo za upoznavanje sa onim drugim svetom, koji naseljavamo, ne znajući gotovo ništa o njemu. Prvi sloj, koji ćemo verovatno uočiti, ako iz odvojene pozicije usmerimo pažnju na sebe, je jedna serija usvojenih reakcija na određene podsticaje iz okruženja, stečenih imitacijom, ponavljanjem i učenjem tokom života, koji u našem mentalno-emocionalnom telu obrazuju mrežu utabanih puteva, neuronskih veza, na koju padaju svi kasniji utisci koje ćemo primiti iz okruženja. Naš kontakt sa svetom oko nas i drugim ljudima nije direktan, percepcija i doživljaj sveta oko nas prolazi kroz filter „ličnosti“ – socijalnih naslaga - koja leži između našeg pravog bića – suštine  – i sveta sa kojim ulazimo u interakciju.

Svako od nas tako ima manje ili više kruto fiksiran način, na koji pristupa drugim ljudima - preko sopstvenih odbojnika, predrasuda, seta ’moralnih’ pravila, koja sami ne poštujemo, usvojenih načina reagovanja, sitnih interesa i sopstvenih potreba. Da li se skromno povlačimo ili se agresivno probijamo, da li činimo dobročinstvo ili otimamo, nije svejedno, ali sa izuzetkom slučajeva, kada smo sasvim prisutni i svesni, ne predstavlja osvešćeno delovanje, već po pravilu mehaničko ponavljanje naučenih reakcija.

Sva ova stanja možemo opaziti samo-posmatranjem. „Počinje se promatrati pasivno, izvana i iznutra, i počinju se zapažati kontradiktornosti između vanjskog ponašanja  i unutarnjih stanja i primjećivati da je unutarnje stanje uvijek neka varijacija sebičnog interesa; čak i one koje se izvana čine velikodušnima podsvjesno, mehanički traže priznavanje zasluge, poštovanje i nagradu: potreba da se bude primijećen, cijenjen, pažen, želja za razumijevanjem, za posjedovanjem sposobnosti koje drugi cijene, potreba da se bude u pravu, osjećaj zbunjenosti i nesigurnosti ako te potrebe i želje nisu zadovoljene; hvalisanje i kočoperenje taštine, podmukla pohota kod flerta; glumljenje da vam je stalo onda kad nije; glumljenje da slušate onda kad je vaš um negdje drugdje; manipulacije i neautentično djelovanje u svim varijacijama. Unutarnja konsideracija  uvijek je zaokupljena time kakav dojam ostavlja. Samo ponekad je riječ o taštini. Vanjski izgled, položaj, primjereno poštovanje, zasluge, status, cijenjenost – sve su to osnovne emocije unutarnje konsideracije.“ (REBECCA NOTTINGHAM: PRAKSE ČETVRTOG PUTA: SAMO-PROMATRANJE)

Predmet unutarnjeg pridavanja značaja ne moraju biti drugi ljudi. Ono se može baviti životnim okolnostima ili čak meteorološkim prilikama, koje ne odgovaraju našim trenutnim potrebama i željama. Promena vremena, dugotrajna kiša ili početak snežnih padavina će brzo biti najzastupljenija tema svakodnevnih razgovora, gotovo kao da smo iznevereni time što priroda ne ide u korak sa našim predstavama o poželjnim vremenskim uslovima.

Spoljašnje pridavanje značaja spada u drugu liniju Rada, u rad sa drugima: ono predstavlja razmišljanje o drugim ljudima, prilagođavanje njihovom razumevanju i njihovim potrebama. Ipak, ono ne znači niti povlađivanje, niti pretvaranje, lažnu ljubaznost, lažno interesovanje za dobrobit drugog, niti laskanje, niti poslušnost.  Kao i svi elementi četvrtog puta i spoljašnje pridavanje značaja zasnovano je na objektivnoj percepciji situacije i autentičnoj moralnosti.

Ona podrazumeva da se u potpunosti stavimo u situaciju drugog i sagledamo je iz njegove perspektive. Prvi korak je uviđanje da to nismo u stanju. Između nas i svih utisaka iz spoljašnjeg života, između nas i drugih ljudi, leži naša Ličnost – ono stečeno u nama, receptivno-reaktivna mašina, koju nosimo svuda sa sobom nazivajući je ’Ja’. U stanju u kome jesmo, mi ne vidimo druge, već projektujemo na njih svoja iskustva, želje, raspoloženja. „Mi vidimo druge kroz svoje stavove i odbojnike. Instinktivno smo neprijateljski. Po pravilu ne volimo druge ljude. Sećam se kada je G. jednom rekao da smo skloni da zgrčimo mišiće kada propustimo nekoga u redu. Spoljašnje pridavanje značaja ne podrazumeva da se pretvaramo da volimo druge ljude, već da radimo na svojoj netrpeljivosti.“ (Maurice Nicoll, „Commentaries“). Većinom ove netrpeljivosti nismo svesni. Da parafraziram Rebeccu Nottingham, zahvaljujući odbojnicima – psihološkim vakumima između kontradiktornih ’Ja’ – moguće je ogovarati prijatelje, napadati čim osetimo tuđu slabost, otvoreno lagati i istovremeno smatrati sebe svesnom i dobrom osobom. Ako i uočimo ovo ponašanje, po pravilu ćemo pronaći i čitavu seriju objašnjenja da sebe (i druge) uverimo kako je ono neophodno.

Jedan od ciljeva Rada je učiniti ličnost pasivnom, da bi suština mogla da se ispolji. U "ličnost" u tom smisli spadaju i naše mehaničke reakcije na druge ljude. Naša ličnost neprestano reaguje na spoljašnje podsticaje i ostati pasivan znači učiniti sebe pasivnim u odnosu na sopstvene reakcije. „Da biste to učinili, morate biti budni iznutra i sposobni da vidite različita ’Ja’ u sebi i šta žele da kažu ili kako žele da deluju u tom trenutku.“ (Maurice Nicoll).

Nedavno sam pokušala da napomenu o pasivizaciji primenim u praksi. Boravak na novom mestu i serija ’hranljivih’:-) utisaka mi je verovatno pružila dovoljno energije za temeljnije posmatranje. Izabrala sam za vežbanje spoljašnjeg pridavanja značaja na jednu ženu, koja prilično podseća na moju mamu (što je čini dovoljno pogodnom za taj zadatak:-) i zatim posmatrala set reakcija, koji je generisala u meni: ... šta reći:-) Što je najinteresantnije, za svaku bih mogla da nađem opravdanje i objašnjenje, a i za svake je stajao u stvari ni najmanje plemenit motiv. Bila sam sasvim pasivna, nisam pustila te reakcije u sebe, mada su izgledale veoma logične i realne. Iskustvo je pravo – donelo je ogromne količine energije i ne mali pomak u samo-znanju, a pored toga otvorilo prostor za lagan i opušten odnos između nas dve uz veliku uzajamnu podršku. 

Nažalost, i dalje se suviše lako vraćamo na stari energetski nivo i stare navike, kao što su recidivi i u drugim slučajevma gotovo pravilo: događa se da zaboravimo samoposmatranje čitavim danima, da zapadnemo duboko u stanja identifikacije. Međutim, pretpostavljam da svaka takva akcija pomalo proširuje „oslobođenu teritoriju“.

Ponekad se spolja ne može videti razlika između spoljašnjeg i unutrašnjeg pridavanja značaja, iako su one iznutra suštinski različite. Tzv. velikodušna dela ili ’pomaganje’ drugima se mogu učiniti da bismo se predstavili kao plemenita osoba, iz sasvim sebičnih motiva ili u stanju svesti preokupiranoj utiskom koji se ostavlja. Ako smo napredovali u praksi samoobmanjivanja, toga uopšte i nećemo biti svesni. Nasuprot tome, spoljašnje pridavanje značaj ne traži nagradu i uvažavanje, čak ni prepoznavanje. Ona je u potpunosti orijentisana ka interesu drugog uz prepoznavanje njegovog nivoa bića i prilagođavanja njemu. Za razliku od unutrašnjeg pridavanja značaja, koja uvek podrazumeva zakačenost za subjektivno unutrašnje stanje, lični komfor i poziciju, spoljašnja je utemeljena u objektivnoj svesti o okruženju. Unutarnje pridavanje značaja je UVEK mehaničko. Spoljno pridavanje značaja UVEK iziskuje voljni napor i to predstavlja tačku, koju možemo iskoristiti da bismo razliku napravili za sebe i sprečili samo-obmanjivanje.

Četvrti put ne povlači za sobom odlazak u manastir, neku izolovanu zajednicu i odvajanje od sveta, već korišćenje utisaka iz života za rad na sebi. Nije nam potrebno nikakvo posebno okruženje ili specijalni alati. Čekanje u redu ili ulazak u prostoriju sa drugim ljudima će pružiti dovoljno materijala za Rad. Ako imamo dovoljno energije ili ostvarimo visok nivo prisutnosti, bolje ćemo uočiti i one gotovo neprimetne negativnosti, koje često čine osnovni ton našeg svakodnevnog raspoloženja: „sve je poskupelo“, „Ne volim odlazak u kupovinu.“ „Kako se rano smrkava“, nestrpljenje, osećaj da nam je ukradeno vreme, ljutnja zbog sporosti ljudi ispred nas, potreba da ostavimo dobar utisak, strah da ne ispadnemo smešni, nesigurnost – isplivaće čitav taj set mehaničkih reakcija, nošenih malim ’Ja’, koja vode borbu za dominaciju u našem unutrašnjem prostoru, zainteresovanih isključivo za svoj trenutni interes. Unutarnje odvajanje od njih, konstatacija bez identifikovanja sa njima, može postepeno dovesti do tačke kada barem neka od njih počinju da se rastvaraju. „Samo-promatranjem, verificiranjem i radom protiv unutarnje konsideracije može se početi dolaziti do točke u kojoj nije svaka misao i akcija motivirana sebičnim interesom. Zapravo, potrebna je velika snaga kako ne bi bili stalno opsjednuti sobom. To može biti početak stvarne vanjske konsideracije. Ona se ne događa fokusiranjem ISKLJUČIVO na misli i mišljenja drugih. Događa se zbog toga što oslobođenost od sebičnih interesa u našoj psihologiji otvara prostor za jasno viđenje i sposobnost svjesnog djelovanja u danom trenutku.“ (REBECCA NOTTINGHAM: PRAKSE ČETVRTOG PUTA: SAMO-PROMATRANJE)

Unutrašnje pridavanje značaja počiva na identifikaciji sa sopstvenim receptivno-reaktivnom instrumentima. Upravo zahvaljujući njoj moguće je okrenuti čitave grupacije ljudi jedne protiv drugih, manipulisati izazivanjem osećanja griže savesti/ pohvalama/ tapšanjem po ramenu/ generisanjem straha i postići da ljudi učine stvari koje su dijametralno suprotne njihovim najboljim uverenjima, promovisati suštinski negativne ili/ i za čoveka štetne načine ponašanja kao poželjne, postići efekat ismevanjem ili učiniti da se pristane na ekstremne načine kontrole i nadgledanja. Pogrešan rad naše psihologije pruža čitavu lepezu instrumenata koji se mogu zloupotrebiti. Sujeta, strah, ljutnja, potreba da se bude voljen i prihvaćen, bojazan da se ne ispadne smešan ili bude izopšten ... sva ta mentalno-emocionalna stanja niskih frekvencija ne postoje u spoljašnjem pridavanju značaja, pa ne mogu ni biti iskorišćena. Spoljašnje pridavanje značaja tako predstavlja jedan od kamenčića na putu ka stanju bića, u kojem smo manje bespomoćni robovi kako spoljašnjih okolnosti i ljudi, tako i sopstvenih mehaničkih reakcija i iskrivljenog rada naše psihologije.

Na početku održavanje kičmenog stuba u uspravnom položaju iziskuje napor volje i obraćanje pažnje, ali uskoro osećamo i blagodet: slobodni protok energije, koji ovaj položaj prati, i mogućnost da istinski opustimo druge mišiće, koji su veštački preuzeli tu funkciju. Upravo kao i poravnavanje kičmenog stuba, tako i spoljašnje pridavanje značaja zahteva napor volje i nepovlađivanje mehaničkim reakcijama, ali i osećaj oslobođenosti i poravnanje mentalnog grča, koji se širi na više energetskih struktura mentalnog tela i svoje poreklo ima u identifikaciji.

Vanjska konsideracija je nesebično stanje bića, gdje dobrobit svih ostalih postaje važnija od vlastite. To je samo-transcendentni Rad. On uključuje smrt lažne osobnosti (ega). To je proces koji zahtijeva napore, katkad bolne, katkad zastrašujuće, ali uvijek prosvjetljujuće, a ako Rad obavljate ispravno, vodi vas do pravog sebstva.
REBECCA NOTTINGHAM: PRAKSE ČETVRTOG PUTA: SAMO-PROMATRANJE)

***
Jedan pokušaj razmatranja nekih ideja Rada, onako kako ih na trenutnom nivou svoga bića sagledavam i verifikujem u sopstvenom iskustvu.


1 коментар: