15.01.2011.

Duerckheim: PUT TRANSFORMACIJE I

 
Karlfried Graf von Duerckheim
PUT TRANSFORMACIJE:
Svakodnevni život kao duhovna praksa
Preuzeto sa: LINK

Prijevod: Ivana

SADRŽAJ:
Svakodnevni život kao praksa
Moć iscjeljenja i kretnje
Kotač transformacije
1. Kritička svijest
2. Otpuštanje (letting go)
3. Postati jedno s Počelom
4. Novi postanak (new-becoming)
5. Potvrda i praksa u svakodnevnom životu
Dodatak

SVAKODNEVNI ŽIVOT KAO PRAKSA

Činjenica je da svaki rad, umjetnost i sve profesionalne aktivnosti zahtijevaju praksu kako bi se postigao uspjeh. To prihvaćamo, i očito je da se moramo pomučiti oko prakticiranja naših zvanja, zanimanja i poslova, kako bi stekli iskustvo i izgradili svoje mjesto u svijetu.

Međutim, ne shvaćamo dovoljno da  čovjekova najvažnija zadaća – beskrajno važnija od bilo koje umjetnosti ili profesije – također ovisi o praksi. Sudbina svega što živi je da razvija svoju vlastitu prirodu do maksimalnih mogućnosti. Čovjek nije iznimka. Ali, on ne može – kao stablo ili cvijet – svoju sudbinu ispuniti automatski. Njemu je dopušteno da potpuno postane ono što mu je namijenjeno biti tek onda kad uzme sebe u svoje ruke, kad radi na sebi i neprestano djeluje kako bi postigao savršenstvo.

 Ovdje se moramo zapitati -  koja je čovjekova najvažnija zadaća? To nije ništa drugo do on sam, da učini sebe „pravim čovjekom“. Čitatelj može s pravom pitati – koja je svrha proučavanja, prakse i stjecanja i asimiliranja iskustava, kad  svatko ima sebe, svoju zadaću, pri ruci? Koje korake je potrebno napraviti da bi ispunili zadaću? Koje iskustva treba smatrati suštinskima, koje treba integrirati? U čemu se sastoji praksa? Koji su preduvjeti uspjeha?



***
Hajdemo prvo razmotriti ono što pojmimo kao svjetovnu zadaću. Očito je da su za uspjeh potrebne ove pretpostavke: um potpuno u službi rada, čvrsta volja, sposobnost asimilacije potrebnog iskustva, uspješan razvoj potrebnih talenata i odgovarajućih tehnika i, povrh svega toga, kontinuirana adaptacija na vanjski svijet. Kao rezultat takvog truda, čovjeku je moguće da ovlada vještinama koje mu osiguravaju svjetovni uspjeh.

Međutim, naša unutarnja zadaća, ako želimo napredovati, mora uroditi plodom potpune zrelosti ljudskog bića, u svim aspektima. A u  pretpostavke zrelosti najprije spada razbijanje malog „Ja“, odnosno onog „Ja“ koje odbija bol, puno je straha i zaokupljeno isključivo svjetovnim stvarima.

 Sljedeće mora biti percepcija, prihvaćanje i razvoj naše urođene, transcendentalne Suštine i povrh svega odustajanje od stajališta i pozicija koje to ometaju. Mora postojati namjera ozbiljne predanosti  takvim iskustvima koja će voditi percepciji unutarnje suštine, postizanje osobnog stava koji korespondira s njom i tijekom cijelog ovog delikatnog rada apsolutna posvećenost napretku na osobnom Unutarnjem Putu. Ovim sredstvima čovjek je vođen prema unutarnjoj vještini. Tako će se postići stav koji će omogućiti proces unutarnjeg rasta  i nastavak zrenja.

Takav životni stav je jedini kojim čovjek može ispuniti svoje osobno pravo i sudbinu, a to je da postane Osoba, ljudsko biće, istovremeno otvoreno Božanskom Biću unutar sebe, kojeg je sposoban izraziti u svom svjetovnom životu. Naša unutarnja zadaća, za razliku od svjetovnog rada, ne vrti se oko vanjskih sklonosti, već kao fokusnu točku ima transformaciju od bivanja čovjekom ka čovjeku kao izrazu Božanskog Bića. Stoga se, ako i kad se izvrši unutarnja zadaća, ne smije smatrati da čovjek zna ili posjeduje više nego prije. Ono što se dogodilo jest da on jest više. Došlo je do promjene. Iza vanjskih postignuća, vidljivih svakom promatraču, postoji iznutra transformiran čovjek koji, vrlo moguće, nije nikome vidljiv.

Ali, kao što sve valjane svjetovne sposobnosti zahtijevaju određenu razinu ljudskog razvoja, tako i transformacija, koja vodi unutarnjoj zrelosti, zahtijeva da čovjek savjesno i odgovorno vrši svjetovne zadaće. Unutarnji i vanjski rad se međusobno ne isključuju. Naprotiv, reklo bi se da smo od jutra do večeri pod invazijom, kako unutarnjeg bića, tako i prijetećeg vanjskog svijeta za koji smo odgovorni. Polje naših neprekidnih napora da pomirimo obje strane nije ništa drugo do naš svakodnevni život.

***
Naša svjetovna postignuća mogu se nazvati savršenima samo u onoj mjeri koliko ispunjavaju i ostvaruju ideje koje čine njihov unutarnji smisao. Bilo to umjetničko djelo, filozofski sustav, gradnja kuće ili osnivanje neke organizacije, tvornice ili postavljanje tehničke aparature, ono poprima valjani oblik tek kad svaki dio posluži temeljnoj svrsi cjeline. Isto vrijedi i za unutarnju zadaću. Čovjek je, sam po sebi, jedan od oblika života, ali i on je također valjan i može opstati samo u onoj mjeri koliko ispunjava, kao cjelina i ujedinjujući sve svoje snage, ono što mu je temeljno namijenjeno biti.

Ali, što je čovjek? Što mu je namijenjeno biti? Iznutra – što će reći, u svojoj suštini – čovjek je jedan aspekt Božanskog Bića, čija je svrha da sebe manifestira u njemu i kroz njega. Baš kao što cvijeće i životinje na svoj način otkrivaju Božansko Biće, tako ga i čovjek mora otkriti na čovječji način. On može biti „ispravan“ jedino onda kad njegov životni oblik, svim svojim snagama, ispunjava sudbinu koja počiva u njemu kao njegovo suštinsko biće.

Za svakog od nas suštinsko biće je medij, kroz kojeg sudjelujemo u Božanskom Biću. Može se također reći da je ono način na koji se Božansko Biće nastoji kroz nas manifestirati u svijetu – ne kao nešto odvojeno od svijeta, samo kao duhovna nutrina, već kao tjelesna prisutnost. Iz toga slijedi da se naš unutarnji rast neminovno odvija unutar okvira svjetovne sudbine, usred običnog života i obavljanja svakodnevnih zadataka.
***
Čovjekova sudbina je da na svoj osobit način, a to bi bilo svjesno i slobodno, svjedoči Božansko Biće. Cvijeće i životinje ispunjaju svoju sudbinu nesvjesno i neminovno, ograničeni jedino vanjskim okolnostima koje ih mogu spriječiti da postanu ono što u svojoj suštini jesu. Međutim, čovjek je, za razliku od cvijeća i životinja, opremljen sviješću, i zbog te značajke, zbog „Ja“, sposoban je ustati i suočiti se sa svijetom. Zbog toga postaje bar donekle neovisan, i stoga odgovoran za vlastiti razvoj. Tu leži njegova velika šansa. Ali, ne zaboravimo, tu također leži i opasnost. Jer, nalazeći se između šanse i opasnosti može se promašiti cilj. 

***
„Jednost“ života, koja je onkraj prostora i vremena, u čovjekovoj ego-svijesti lomi se na dva pola – prvi, povijesni svijet koji se, podređen zakonima prostora i vremena, može shvatiti i svladati; i drugi, Transcendentalno Biće koje se ne može obuhvatiti prostorom i vremenom, i koje je onkraj uobičajenog shvaćanja.

Stoga čovjek neizbježno sebe doživljava kao biće koje stoji između neba i zemlje. On živi u stanju napetosti između dviju stvarnosti – svijeta omeđenog širinom, dužinom i trajanjem, koji ugrožava njegov život, zavodi ga nadom u sreću i zahtijeva pokoravanje svojim zakonima; i nadnaravnog stanja Bića skrivenog u čovjeku, za kojim čak i ne znajući čezne. Neprekidno težeći pronalaženju svjetlosti, to Biće ga zove naprijed, onkraj zakona i granica njegovog malog, osobnog života, u službu Višeg Života.

***
Neophodno je da svaka osoba, kako bi bila sposobna podnijeti svoju sudbinu u svijetu i vladati vlastitim životom, prikupi znanje o sebi i načinu na koji postoji kao privremeno biće. Isto tako, kako bi postao „cijeli“ čovjek, mora steći znanje o onome što je on u svojoj božanskoj suštini, tj. o svom suštinskom biću, čije potrebe također trebaju biti zadovoljene. Tek kad ostvari to znanje, bit će slobodan udovoljiti zahtjevima svog unutarnjeg bića.

Međutim, zakon razvoja je takav da se u početku predominantno razvija svijest koja služi uspostavljanju svog mjesta u svijetu. Ovakav jednostrani pogled na svijet, kojim dominiraju volja za opstankom i želja da život ima smisao u stvaranju zadovoljstva, zakriljuje Božansko Biće prisutno u vlastitom suštinskom biću. Tako čovjek lako izgubi iz vida dublje značenje svog postojanja, koje je zapravo manifestacija Božanskog Bića unutar ovog života. Ipak, u konačnici ne može pobjeći od činjenice da njegova cjelovitost i dobrobit ovise o ispunjavanju unutarnje misije i življenju iz suštine.

Ako je čovjek, svjesno ili nesvjesno, zaokupljen samo svjetovnim radom, te koristi i afirmira samo svjetovni ego, osuđen je postati plijenom specifične ljudske nesretnosti. A to se događa bez obzira korespondiraju li njegove osobne vrline i postignuća s vrijednostima i očekivanjima vanjskog svijeta.

***
Što  čovjek uspješnije prilagođava sebe svijetu ovladavajući vanjskim životom i što više pretpostavlja da živi besprijekorno, to je manje sposoban razumjeti neizbježnu i za njega, neobjašnjivu patnju, nastalu otuđenjem od svoje unutarnje suštine. Ta patnja, koja dolazi od još uvijek neispunjenog unutarnjeg bića, potpuno je drukčije kvalitete od bilo kakve nesretnosti koju “Ja” može doživjeti u svijetu.

Samo bol koja se uzdiže iz njegovih dubina može naposlijetku natjerati čovjeka da pogleda unutra, i navede ga da shvati kako je izgubio dodir s vlastitim suštinskim unutarnjim bićem. U takvim okolnostima možda će se prisjetiti trenutaka kada je osjećao da ga priziva nešto iznutra i kad je okrenuo leđa svome “ja”; trenutaka kad mu se obratila svijest, a on nije bio kadar slušati. Tad se suočava s odlukom – prigušiti unutarnji glas još jednom i nastaviti starim putem, ili se odlučiti za novi početak zasnovan na onome što je spoznao iznutra.

***
Kako god, jednom kad se čovjek toliko probudi za svoje suštinsko biće da više ne može ignorirati njegove zahtjeve, od tog trenutka njegovim životom vlada novo i neprestano stanje napetosti. Sada ga neizbježno tlači kontradikcija između potreba, dužnosti i iskušenja svijeta i zova njegove unutarnje prirode. S jedne strane svijet će nastaviti zahtijevati zadovoljenje svojih potreba, ne obazirući se na unutarnji glas, a s druge će, bez obzira na glas svijeta, unutarnji glas inzistirati na svojim zahtjevima.

Tako se razdiremo između dva aspekta čovjekovog postojanja. Međutim, naš život u svijetu, baš kao i naše sudjelovanje u Transcendentnom Biću, samo su dva pola jednog sebstva koje u nama oduvijek teži za ostvarenjem. Razvojem tog sebstva jednost života može se ostvariti u ljudskom obliku.

Ključno je u sebi pronaći stav – čak i fizički položaj – koji će nam omogućiti otvorenost i prijemčivost za zahtjeve unutarnjeg bića, istovremeno dopuštajući unutarnjem biću da postane vidljivo i djelotvorno usred našeg života u svijetu. Da bi se to dogodilo, moramo transformirati svoj svakodnevni život tako da svaka akcija bude prilika za unutarnji rad. Upravo naši napori prema svjetovnoj učinkovitosti mogu, pod tim uvjetima, postati sredstva unutarnje prakse (exercitium).

***
Svrha svega što živi, pa tako i čovjeka, jest manifestacija božanskog u svijetu. Čovjekova iznimna odlika počiva na činjenici da veličajni, Božanski Život, u njemu postaje “svjestan sebe”.  U slobodi svjesnog života – nasuprot mehaničkom – božansko može poprimiti oblik i zasjati.

Stoga, istinski čovjek je onaj tko u slobodi i s jasnom sviješću utjelovljuje i otkriva Božansko Biće u sebi. Živost unutarnjeg života, sjaj  bića i dobrobit kao učinak djelovanja dokazi su njegovog unutarnjeg stanja. Takvo stanje omogućuje Božanskom Biću da se izrazi u svoj svojoj punini, unutarnjem redu i jedinstvu. No, razvoj se ne odvija po ravnoj crti, jer prvo treba proći kroz stupanj postojanja u kojem je “Ja” određeno jedino svijetom, priječeći čovjeku svijest o suštinskom biću.

Taj takozvani “prirodni” način postojanja, čiji je centar svijesti u svjetovnom egu, neophodno treba poništiti, budući da taj ego ne zaokuplja potreba sazrijevanja u skladu s unutarnjim bićem, već mu je jedina preokupacija održavanje sigurne pozicije i kompetentno funkcioniranje u svijetu.

***
Čovjek opstaje u svijetu posredstvom određene vrste svijesti koja, po svojim kristaliziranim konceptima, organizira život kao slijed krutih struktura. Kroz njih čovjek poima svijet racionalno, ovladava njime sistematično, i pravi poredak u skladu s ustanovljenim vrijednostima.

Upravo takav oblik postojanja zakriljuje svijest o Božanskom Biću. U centru ovakvog načina života stoji ego koji je po samoj svojoj prirodi zaokupljen isključivo ustanovljavanjem i klasificiranjem “činjenica”, i stalnim premetanjem vlastitih svjetovnih želja. Posredstvom takvog ega čovjek se odjeljuje od svoje nesvjesne veze s jednotom života, i u svijetu zauzima stav neovisnosti i samosvijesti. Tako dugo dok ego zauzima beskompromisan stav i neopozivo utvrđene točke gledišta, jednost života bit će razbijena na suprotnosti Ja-Svijet/Svijet-Ja i suštinsko biće. Separacija ega od primarne jezgre života i njegova isključiva orijentacija prema svijetu stavlja sav rast, svo postajanje istinskim, svu transformaciju, u kobno stanje mirovanja.

Istina je da čovjeku treba ego sposoban objektivno ovladavati svijetom. Ali, samo onda kad on uspije razviti oblik postojanja u kojem njegov svjetovni ego ima kontinuitet (i to na takav način da istovremeno ostane transparentan za Božansko Biće unutar njega), može postati "istinski" čovjek – "osoba" (person) u ultimativnom smislu, kroz čiji život odjekuje Viši Život (personare = zvučati kroz).

Postizanje takvog stanja svijesti zahtijeva neprekidnu praksu. Drugim riječima, svaki prolazni trenutak svakodnevice mora se uzeti kao prilika za takvu praksu. Kad se spomene svakodnevica, ta riječ nosi nijanse značenja i iskustva koje je razlikuju od praznika. U usporedbi s praznikom, običan dan čini se monoton i siv. On je sumoran u smislu jednoličnosti; uobičajeni krug aktivnosti, uvijek nepromjenjivo isti. Svojim beskrajnim ponavljanjem normalan dan prijeti da nas mehanizira. On je monotonija ponavljanih pokreta i akcija, dok praznik znači nešto jedinstveno, veselo, neuobičajeno. Obični dan umrtvljuje, praznik osvježava. Nasuprot slobodi koju nosi nedjelja, običan dan čini se usiljen i krut; on znači rad, krug poslova, u kontrastu s dokolicom koju obećava nedjelja. Njegova trezvenost daleko je od  prazničkog feštanja. Obični dan nas proždire; za praznika opet nalazimo sebe. Običnim danom vlada tiranski svijet koji nas prisiljava da budemo efikasne mašine – ali nedjelja pripada našem unutarnjem, ne-mehaničkom sebstvu.

Treba li biti tako? Mora biti tako, nažalost, dok god je čovjek progutan od strane svjetovnog ega i toliko zaokupljen svjetovnim pothvatima da oni potpuno zasjenjuju njegovo unutarnje sebstvo. Ipak, izlaz postoji. Potreban je tek jedan trenutak uvida, bljesak razumijevanja naše situacije – da bi se sve promijenilo. Takav trenutak, takav bljesak, osvijetlit će ne samo naše vanjske akcije – osobito one najviše ponavljane i uobičajene – nego i naše unutarnje iskustvo. Općepoznato je da u svemu što radimo zauzimamo određen stav. "Što" radimo pripada svijetu. U "kako", u načinu na koji djelujemo, nepogrešivo otkrivamo sebe, bilo da je naš stav ispravan ili pogrešan, u skladu s unutarnjim zakonom ili u kontradikciji s njim, u suglasju s našim pravim oblikom ili ne, otvoren prema Božanskom Biću ili zatvoren za njega.

Ovdje moramo postaviti pitanje: što je naš pravi "oblik"?To je ni jedan drugi do onaj u kojem smo transparentni za Božansko Biće. A biti transparentan znači biti sposoban iskusiti Božansko Biće iznutra i otkriti ga svijetu.

***
Pretpostavimo, na primjer, da pismo treba ubaciti u poštanski sandučić udaljen sto jardi. Ako je otvor sandučića sve što vidimo u umu, onda smo sto koraka napravili uzalud. Ali, ako je čovjek na Putu kao ljudsko biće, ispunjen sviješću o implikacijama toga, onda čak i ova kratka šetnja, pod uvjetom da se održi pravilan(unutarnji) stav i (tjelesno) držanje, može poslužiti za učvršćenje i okrijepljenje sa izvora unutarnje suštine.

To se može reći za svaku dnevnu aktivnost.Što više ovladamo nekim relevantnim tehnikama, i što je manja količina pažnje potrebne da se zadatak zadovoljavajuće izvrši, naglasak se lakše prebacuje s vanjskog na unutarnje. Bili u kuhinji ili radili za pokretnom trakom, za pisaćom mašinom ili u vrtu, govorili, pisali, sjedili, hodali ili stajali, bavili se nekim dnevnim događajem ili pričali s dragom osobom – što god bilo, tome možemo pristupiti “iznutra” i upotrijebiti kao mogućnost za vježbu postajanja istinskim čovjekom.

Naravno, to je moguće samo ako smo sposobni shvatiti stvarno značenje života i postati odgovorni prema njemu. Ključno je shvatiti da čovjek nije obavezan tek razumjeti vanjski svijet i ovladati njime. Njegova prva i najvažnija obaveza je Unutarnji Put. Kad se to razumije, postaje jasna istina stare japanske izreke: “Kako bi nešto steklo religiozni značaj neophodna su samo dva uvjeta: da je jednostavno i da je ponovljivo.”

Što riječ 'ponovljivo' ovdje označuje? Može se dogoditi da nam svakodnevni zadaci baš zbog svoje uobičajenosti posluže za oslobađanje od stiska ega i njegove neutažive žeđi za uspjehom. Ti zadaci također mogu pomoći da učinimo sebe neovisnima o  svjetovnom potvrđivanju, i otvoriti nam put prema unutra.

Ali to ne vrijedi samo za uobičajene zadatke. Čak i vježba i ponavljani napor potrebni za ovladavanje nečim novim mogu se staviti u službu unutarnjeg rada. U svemu što činimo moguće je poticati i održavati stanje bića koje reflektira našu istinsku sudbinu. Kad se ta mogućnost ostvari, običan dan više nije običan. On čak može postati avantura duha. U tom slučaju vječita ponavljanja u vanjskom svijetu transformirana su u beskrajni tijek i optok unutarnjeg izvora. Uistinu, jednom kad je ponavljanje ustanovljeno, otkrit će se da same naše navike mogu biti prilika za unutarnji rad. One nas mogu osposobiti za nova otkrića i pokazati nam kako iz i najmehaničkijih akcija može proisteći kreativna moć koja nas transformira iznutra.

***
Boraveći isključivo u svojoj Ja-svijet svijesti – koja se razvija iz, i živi od kristaliziranih koncepata i vrijednosti – čovjek gubi dodir s Trancendentnim Bićem. Ali, u svom suštinskom biću on jest, i zauvijek ostaje, “model” tog Bića. Ono neprekidno teži manifestaciji sebe u čovjeku i kroz njega, kao trostruki proces: kao obilje koje donosi radost, kao red koji donosi smisao, kao jednost koja se manifestira kroz ljubav – a sve troje za svijet je neranjivo.

Tako čovjek postaje svjestan da Biće, sa svojom pokretačkom snagom u našoj suštini, nije rezultat wishful thinking-a niti religioznih vjerovanja, nego je najstvarnije od svih stvarnosti. Samo čovjeku ušančenom u svoj svjetovni položaj, racionalne koncepte i krute navike Biće ostaje apstraktna ideja. Za njega, koji je izgubio dodir s jezgrom života, ono je u najveću ruku predmet metafizičke spekulacije ili pobožnog lakovjerja. Ali, za onoga tko je probio zamagljenost racionalizacije Biće postaje osobno iskustvo.

Sve religije, koncepti i predodžbe su, u svom originalnom značenju, interpretacije tog najdubljeg od svih iskustava. Međutim, kad religija dopusti da postane sustav strogo uređenih principa i dogmi, odnosno da se prisilno svede na doktrinu koja zahtijeva da se u nju vjeruje, ona blokira mogućnost vitalnog iskustva Božanskog Bića, ili ga unizuje označavajući ga kao puko “subjektivno iskustvo”. No, kakve konotacije ima ova fraza? Činjenično, sugerira pravu istinu o čovjeku kao iskustvenom i patećem subjektu – a takav je postao isključivo putem takozvanog “subjektivnog” unutarnjeg iskustva.

Došlo je vrijeme da se čovjek oslobodi ideje kako je stvarno i obavezujuće samo ono što se može racionalno shvatiti i objektivno provjeriti. U odnosu na pitanje bivanja i smisla života, on treba prepoznati izvornu valjanost unutarnjeg iskustva koje, van svake sumnje i s nedvosmislenom jasnoćom, donosi radost, osjećaj odgovornosti i transformaciju. Neosporno unutarnje iskustvo je takvo da može čovjeka istinski dirnuti, pokrenuti i inspirirati da ga slijedi.

I jedino potpunim iskustvom Božanskog Bića možemo doći do spoznaje da  cijeli sadržaj svijeta, onako kako ga vidimo, nije ništa drugo do Biće. No za nas je to Biće zakriveno; percipiramo ga kroz razlamajuću i iskrivljujuću prizmu ega – onog ega koji , orijentiran prema van, sve što promatra ili doživljava neizbježno bilježi pod pojmovima objekata i suprotnosti.

Takav racionalni pogled ega neminovno ima učinak otvrdnuća svijesti, tako da kao stvarno uzimamo samo ono što se podesno uklapa u njegove unaprijed stvorene sheme stvari. U takvim uvjetima čovjek gubi svijest o svojoj vezi s Bićem. Jedina stvarnost u koju vjeruje je ona koju intelektualno razumije, u kojoj se Život pričinja onakvim kakvim ga vidi fiksirani pogled ega.

Što više čovjek takvim stavom sebe isključuje od Božanskog Bića, to je njegova vlastita unutarnja suština potisnutija – ona unutarnja suština koja je naš jedini pristup otkrivanju Božanskog Bića. Upravo patnja izazvana tim potiskivanjem priprema nas za pravilno vrednovanje onih rijetkih trenutaka u kojima Božansko Biće proplamsa u nama darujući radost, dajući osjećaj slobode i prizivajući nas da služimo njegovoj svrsi. Ali, čovjek će biti u stanju istinski vrednovati takvo iskustvo samo onda kad prepozna patnju koja ga  proždire kad dozvoli svjetovno orijentiranom egu da zakrije istinsko Biće. Samo tada bit će kadar otpočeti proces,povlačenja ega, do neke mjere, iz njegovih svjetovnih poslova. Samo tada postat će otvoren iznutra, slobodan oćutjeti Viši Život neposredno, kadar čuti njegov glas i tako transformirati sebe i sve što ga okružuje.

***
Stanje uma i tijela koje blokira ikakvu svijest o prisutnosti Višeg Bića neizbježno izaziva osobitu vrstu patnje. Upravo iskustvo te muke tjera čovjeka na preispitivanje životnih stavova. To preispitivanje, ako je provedeno iskreno, dovodi ga do tako velike razine opustošenosti, da ga to tjera do točke u kojoj može opaziti, osjetiti i čuti poziv istinske suštine, prema kojoj se sad osjeća privučen.

Ako mu je, u neko povoljno vrijeme, dano takvo iskustvo Bića, i ako je, porazima svjetovnog ega i patnjom proizašlom iz njih, doveden do velike točke preokreta, onda se u tom trenutku nalazi na pragu nečeg novog. Sad mora sebe potpuno otvoriti tajanstvenoj, numinoznoj sadržini raspoloženja i impulsa koje ne može ni razumjeti ni objasniti, još manje prevesti u koncepte, ali u kojima, unatoč tome, nepogrešivo osjeća nešto onkraj ovog svijeta što ga privlači i doziva. Mora spoznati da je kroz ovakva iskustva, kao što je već rečeno, Božansko Biće prisutno u njegovom vlastitom biću. Treba vježbati sposobnost osjetilne percepcije kako bi osjetio i cijenio odlike koje su onkraj ograničenja njegove obične svijesti. Sada njegov trud mora biti usmjeren na učenje kako omogućiti Božanskom Biću da prodre u njegovo vlastito biće,  i unutar njega ostane.

K tome, čovjek mora težiti dostizanju stanja u kojem je njegova transparentnost za Božansko Biće postojana, omogućujući mu tako da svoj život temelji na Višem Životu, čak i u  postojanju kao “Ja” u malom svijetu. Do njegovog kraja, neizostavno mora čistiti svoje nesvjesno i odbaciti svaki element, duhovni ili fizički, koji priječi tijek njegovog suštinskog bića. Istovremeno mora omogućiti da uđe, i da izgrađuje, sve ono što je u harmoniji s njegovim bićem. Nadalje, mora vježbati održavanje takvog stanja u svakodnevnom životu, i tako postupajući, nepogrešivo će naučiti da je sam svakodnevni život “polje mogućnosti”.

Ne postoji ništa – ni događaj, ni aktivnost – što ne može pružiti motiv za uspostavljanje kontakta s unutarnjim bićem, ništa što ga ne može posvjedočiti. Svaka situacija u životu može značiti ubrzavanje na putu rođenja “istinskog čovjeka”. Jer, čovjek je “istinit” samo kad osluškuje iznutra, prema Biću, istovremeno ostajući usklađen s njim u svojoj tjelesnoj egzistenciji u običnom svijetu. Nije dovoljno samo se okrenuti unutra, iskusiti Biće samo unutar sebe. Izraziti to izvana čak je i važnije, jer je imperativ da čovjekov život u svijetu, kao i u tijelu, bude izveden iz unutarnje suštine.

Uporedo s ponovnim otkrićem Čovjeka, što je obilježlje našeg doba, postaje sve očitija nova svijest o tijelu. Značenje koje pridajemo svom tijelu ovisi o mjerilu po kojem vrednujemo naše ljudsko postojanje. Ako mjerimo sebe samo na osnovu relacije prema svakodnevnom svijetu koji nas stalno pritiska i prijeti svojim beskonačnim zahtjevima, onda naše tijelo nema značenje, osim da naše djelovanje i opstanak u ovom svijetu učini fizički mogućim. Tako je cijeli smisao treninga tijela sveden na razvoj i održavanje fizičke učinkovitosti i dobrog zdravlja, a njegova jedina svrha da funcionira glatko na svojoj vlastitoj razini.

S druge strane, jednom kad razumijemo da je pravi smisao ljudskog postojanja manifestacija Božanskog Bića utjelovljenog u nama, onda pravo značenje tjelesnog treninga leži u potrebi za postizanjem stanja koje tu manifestaciju čini mogućom. Čovjek može biti na vrhuncu fizičke snage, a da ipak to ne bude u stanju postići. Njegova “prisutnost” može biti takoreći neprikladna. Zapravo, sama učinkovitost u svijetu , u tjelesnom smislu, može zapriječiti njegovo esencijalno biće.

Opet, moguće je da čovjek koji umire bude fizički prisutan na pravi način ako je, spokojan i pun povjerenja, spreman na prepuštanje, dopuštajući da se dogodi ono što se misli pod “Smti kao Transformacijom”.

Božansko Biće, budući je onkraj življenja i umiranja, otkriva se jednakom jasnoćom i u životu i u smrti; čovjek u trenutku smrti – čak i takvom tjelesnom stanju – može postati transparentan za Viši Život. Mogu se razlikovati tri različite vrste fizičke “svijesti”. Zahtjevi prve orijentirani su prema zdravlju, druge prema ljepoti, a treće prema transparentnosti za Viši Život.

***
Danas bi trebalo biti općepoznato da ono što nazivamo “tijelom” i “psihom” nisu dva odvojena entiteta; prije, to su dva načina na koji čovjek, sa svojom racionalnom, podijeljenom vizijom, promatra sebe. Oni su sredstvo kojim čovjek kao subjekt shvaća i izražava svoje osobno jedinstvo. Ono što je izvan je unutra, i ono što je unutra je izvan. Jedinstvo koje obuhvaća i shvaća tu antitezu tijela i duše jest Osobni Subjekt. A jedina vrsta percepcije koja je pravedna prema čovjeku kao osobnom subjektu jest ona koje ga vidi kao ne samo kao objektivnu “stvar”, već ga – sudjelujući u njegovom životu – uči vrednovati kao subjekt i prepoznati ga kao “Ti”.

Ovdje je neophodno razlikovati između diskriminirajuće “što”-svijesti koja se bavi ustanovljavanjem činjenica i razumijevajuće “tko”-svijesti koja sama po sebi može otkriti osobnu istinu.
***
Kao subjekt, sebe doživljavamo kao dio sustava koji ima malo poveznica s vanjskim svijetom u kojem su sve svari racionalno poredane i fiksirane i nepromjenljivim pozicijama.

S točke gledišta iz ovog svijea, mi sve vidimo materijalno – kao našto izvan nas. Mi čak pretvaramo sebe i druge ljude u objekte, u puke “komadiće svijeta”. Dok god sebe i druge vidimo na taj način, obavezni smo, kao i sve “stvari”, uklopiti se i funkcionirati unutar rigidnih svjetovnih – a na svojoj vlastitoj razini valjanih – sustava i struktura.

Međutim, ako se odnosimo prema životu kao subjektu, kao Ti, doživljavamo i primjenjujemo prema njemu jedan osobni pogled. Tada se sve vidi kao život koji smo i mi sami – život koji,  u suglasju s vlastitim zakonima, teži prema svjesnosti, cjelovitosti, oslobođenju i ispunjenju. Na takav način svijet se rastvara u polje našeg osobnog života. On postaje ogledalo svih naših želja, nada i strahova.

***
Život nikad ne miruje. Njegov red nikad nije rigidan kako kod nekih sistema svjetovno uspostavljenih. On je uvijek flrksibilan, uvijek promjenjiv, uvijek u procesu nastajanja. A takav je i čovjek. On nije tek puki vanjski oblik, nego Oblik u Vremenu (Zeitgestalt), i kao takav uvijek u činu nastanka. Pokretačka snaga iza tog transformacijskog procesa potječe ne samo od obećanja o mogućem ostvarenju koji leži u čovjekovoj najdubljoj suštini, već i od tjeskobe koja nastaje kad prepreke priječe ispunjenje tog obećanja.

Obećanje i bol zajedno određuju osobnu prirodu svijeta. Međutim, ako čovjek želi postati  Osoba, mentalno-duhovni razvoj nije jedino što se traži: on također treba razviti tijelo. Ako promatramo i tretiramo tijelo samo kao stvar, komadić svijeta, ostajemo slijepi za njego značaj. Čak i u tijelu, čovjek kao subjekt nije stvar, puki biološki organizam.

Ali, što smatramo “tijelom” osobe? To je način na koji je ona, kao subjekt, vidljivo prisutna u svijetu. Tako uzevši, tijelo se, u ljudskom smislu, jedino može pravilno razumjeti i raditi na njemu ako stalno imamo na umu da se osoba koja živi kao to tijelo – kao “netko” - uvijek obnavlja, uvijek težeći da se razvije i bude u svijetu u skladu sa svojim unutarnjim zakonom.

Prema tome, tijelo nije samo nešto što čovjek ima, nego netko tko on jest u svijetu. Istinski čovjek je onaj tko je prisutan u svijetu na pravilan način. Bio on gust ili transparentan, povučen u sebe ili otvoren životu, u formi ili van nje, uravnotežen ili ne, on je sve to svim svojim bićem, dakle i svojim tijelom!

Svaka, bilo koja gesta čovjeka otkriva svijetu. A jasno je, kad se neka gesta često ponavlja i  postaje sve uobičajenija, i sadržaj koji ona izražava također se sve više kristalizira, na dobro ili na loše. Prema tome, tijelo je svojim držanjem, svojim obrascima napetosti i opuštenosti ritmom disanja i načinom kretanja nepogrešiva indikacija za točku  koju je čovjek dostigao na svom putu da postane Osoba. Ono može otkriti kako i gdje je čovjek čvrsti zapeo u svom egu i izgubio sebe u svijetu, ili do koje je mjere ostao otvoren za svoje biće i dokle je stigao na Putu.

NASTAVAK ...


Нема коментара:

Постави коментар