17.02.2011.

Duerckheim: PUT TRANSFORMACIJE II

 
Karlfried Graf von Duerckheim
PUT TRANSFORMACIJE II:
Svakodnevni život kao duhovna praksa
PRVI DIO
Preuzeto sa: LINK
 Prijevod: Ivana


Rad na sebi, u fizičkom i duhovnom smislu, uvijek je dvojak. On uključuje uklanjanje svega što stoji na putu našem kontaktu s Božanskim Bićem i izgradnji “oblika” koji, ostajući dostupan za unutarnji život, održava taj kontakt i potvrđuje ga u svakoj svjetovnoj aktivnosti.

Ujedinjenje s Božanskim bićem koje neprekidno teži transformaciji ometano je svime u nama što je na bilo koji način rigidno. Od najranijih godina čovjek, u skladu s razinom svijesti, razvija način postojanja u kojem je, kao Ja, primoran raditi svjesno i po svom izboru ono što više ne može raditi nesvjesno i instinktivno.

Tako, kad god ga svijet ugrozi, ne odgovara njegovim idejama ili ga razočara, on već u djetinjstvu počinje razvijati obrasce ponašanja prilagođene okružju (Passformen). Oni mu mogu pomoći da opstane u situacijama opasnosti, antagonizma, čak i nedostatka ljubavi – ali ako postanu previše rigidni, oni mogu značajno omesti njegov kontakt s unutarnjim bićem.

U tom slučaju, originalno pouzdanje zamijenjuje se oslanjanjem na znanje, na individualne sposobnosti, na imutak i sva njegova lažna obećanja o sigurnosti; originalna vjera, koja počiva na podsvjesnim unutarnjim zakonima i nesputanoj evoluciji originalnog sebstva, ustupila je mjesto oslanjanju na konvencionalne obrasce i naporu za održavanjem slike kakvu zahtijeva svijet; originalno jedinstvo sa Životom zamijenjeno je ovisnošću o ljubavi i prihvaćanju drugih.

Još neslomljeni lanci djetinjstva, zatočenost u površni društveni život, umjetno stvorena prilagodba svijetu i neprekidna žudnja ega za sigurnošću rezultiraju mješavinom predrasuda, konfekcijskih formula ponašanja i grandioznih ideja o tome što bismo željeli biti u svijetu. Ako takvi aspekti postanu rigidni – kao što obično biva – prvo što je neophodno jest prepoznati ih, a zatim ih razriješiti.

Naravno, ako taj proces unutarnje rigidnosti ode predaleko, odnosno postane neurotičan, za razrješenje će možda biti potrebna profesionalna pomoć.

No, što čovjek postane osjetljiviji na htijenja suštine i što je spremniji pronaći i prihvatiti istinu, to lakše može – ako iskreno pokušava pronaći sebe – prepoznati neprikladnost svog jednostranog svjetovnog gledišta i osvijestiti stavove koji ga otuđuju od Božanskog Bića. U takvim uvjetima, postupno će sve više i više postajati sposoban za transformaciju. A  svakodnevni život i njegova praksa nude mu mogućnost za to.



***
Neophodna kvaliteta svake prakse na Unutarnjem Putu je slutnja, zapravo iskustvo, vlastitog suštinskog bića. Bez živog kontakta s njim sve prakse su osuđene na zastranjenje i vode u slijepu ulicu. Kad se to dogodi, prepušteni smo na milost nekoj vrsti samodiscipline koja, nauštrb unutarnje istine, traži zdravlje i vrlinu samo u svjetovnom kontekstu.

Čovjek koji je slijep za svoje unutarnje biće patnju koju proživljava interpretirat će kao neizbježan razultat okolnosti koje je kreirao svijet. Pad svoje učinkovitosti može pripisati isključivo vanjskim elementima, ili možda osjećati da je njegova nevolja posljedica (zamišljenog) prekršaja kojeg je počinio protiv zahtjeva svjetovnih vrijednosti, religijskih dogmi ili nekog autoriteta. Tako ga same takozvane vrijednosti njegovog prerigidnog, nesretnog, svjetovnog ega nagone na još veću otuđenost od suštine. Ne može se previše naglasiti kako je svaki pokušaj spoznaje istinskog sebstva osuđen na propast ako se najprije ne pročiste unutarnje dubine.

Samo kontaktom sa svojim suštinskim bićem čovjek može postati osjetljiv na ono istinsko u njemu, i osigurati što je potrebno za samoostvarenje. Samo iskustvom suštinskog bića doći će u dodir s Božanskim Izvorom Bivanja. I samo ako se to dogodi bit će sposoban otpočeti zadaću kreairanja “oblika” za sebe, “oblika” koji istinski korespondira vlastitoj suštinskoj prirodi i oslobađa ga svih umjetno stvorenih metoda prilagodbe.

Bilo bi nemoguće očitovati se o prirodi Božanskog Bića bez prepoznatljivih susreta, iskustava i otkrivenja, koji su svojim obiljem snage, značaja i osjećaja, te osjećajem odgovornosti kojeg donose, kvalitativno toliko drukčiji od uobičajenog svjetovnog iskustva da ih čovjek ne može vidjeti drukčije nego kao manifestaciju transcendencije. Takva iskustva moguća su samo ako dotadašnja nepropusna svjetovna fasada postane porozna, odnosno razbije se. Ta iskustva mogu inicirati okretanje Putu (Wende zum Wege).

Sve prakse koje služe transformaciji, ako nisu rezultat puke podložnosti ispraznoj vjeri u neki autoritet, u znaku su tog iskustva. One donose osjećaj oslobođenja i odgovornosti pomoću kojih se život vidi kao “sada i ovdje”, a Biće kao unutarnje bivanje (Innesein). Prema tome, prva i najvitalnija praksa u svakodnevnom životu jest vrednovanje trenutaka u kojem smo dodirnuti nečim o čemu dosad nismo ni sanjali.

 ***
S vremena na vrijeme mogu nam biti dani trenuci jasnoće i odlučnosti, kad se nešto miče i komeša u našim nutarnjim dubinama. Kad se to dogodi, osjećamo da trebamo čuvati pouzdanje u iskustvo, ne možemo drugo do predati mu se i to unatoč tome – ili prije zbog toga – što nam je neshvatljivo ono što se dogodilo. To je zapravo nešto što naše racionalno “Ja” ne može uistinu priznati.

Ali ako tijekom vremena postanemo sposobni prihvatiti, naš strah od uništenja se stišava. Obuzima nas duboko zadovoljstvo. Osjećamo da je unutar nas nešto neuništivo, što svojim obiljem i snagom stvara novu svjesnost života  -  i tako obnavlja naše pouzdanje.

Ipak, možemo se naći u prilici da zapadnemo u očaj zbog prividno basmislenog paradoksa u našim životima, zbog “apsurda”. Ali, ako smo sposobni prihvatiti neshvatljivo, može se dogoditi da, usred nedostatka razumijevanja, osjetimo unutar situacije neku dublju implikaciju. Stvarnost koju razumijemo mislećim umom odjednom je preobražena i prožeta drugom.

Duboki smisao ove stvarnosti počinje odjekivati u nama tek kad smo došli do kraja racionalnog razumijevanja.Tu, u točki u kojoj je poljuljana dosadašnja nepokolebljiva vjera u smisao i pravednost svijeta, uzdići će se po prvi put novo, plodonosno pouzdanje u život i njegov značaj.

Nešto slično može se dogoditi kad nas neki zamah sudbine gurne u krajnju osamljenost. Čovjeku je namijenjeno živjeti u dijalogu s drugima: svoj život ne može ispuniti u izolaciji. Treba partnera, i teži pronaći zaklon u ljudskoj komunikaciji i ljubavi. Kad mu život to uskraćuje ili oduzima, zalazi u krajnost u kojoj osjeća da je osuđen na propast. Ako sada može podnijeti i prihvatiti svoju situaciju, ima priliku probiti napetost i krutost kojima mu prijeti njegova prinudna usamljenost. Ako se sad može s pouzdanjem predati unutarnjoj istini, može iskusiti osjećaj da je zahvaćen i prihvaćen od nepoznate snage, koja ga istovremeno čini prijemčivim i otvorenim za cjelovitost života.

Premda je napušten od svijeta, nešto što je onkraj tog svijeta čini da se čovjek osjeća jedno sa svime i kao pod okriljem ljubavi. Takva iskustva mogu postati prijelomna točka u našem životu. Ona su način kojim nam se obraća unutarnja suština. Kad nas iznevjeri svjetovni ego i njegove vještine – one vještine koje su se dosad činile dostatnima za ispunjenje i svladavanje života – tek tad unutarnji glas postaje čujan.

U trenutku kad se odjednom raspukne cijeli okvir našeg života – okvir čija je namjena osigurati egu udobnost, smisao i sigurnost – ukazuje se prilika za nešto novo. Ako je čovjek sad spreman prihvatiti nešto što mu je, samo s “Ja”, neprihvatljivo, on može sasvim neočekivano iskusiti osjećaj podrške Božanskog Bića i ispunjen novim značenjem i smislom bića osjetiti zadovoljstvo koje daleko prelazi poimanje njegove uobičajene svijesti.

***
Iskustvo Višeg Života čini mogućim da pogledamo smrti u lice. Postoje prilike kad van svake sumnje osjećamo prisutnost Višeg Života, a to se može dogoditi trenutak nakon očajanja i razmišljanja kako je život besmislen. Ili možemo iznenada osjetiti da smo jedno sa svime što postoji, premda smo u stvari, u uobičajenom svjetovnom smislu, potpuno napušteni. U takvim trenucima zbačena je tiranija uobičajenog pogleda na svijet.  To su naši sretni sati.

Ipak, moramo upamtiti da moć transformacije inherentna takvim iskustvima može lako pasti u ruke vragu, koji uvijek čeka spreman za skok. On je taj koji, pod krinkom našeg skepticizma, propituje vjerodostojnost svakog iskustva koje se ne može klasificirati i uklopiti  u naše uobičajene koncepte.

Međutim, do ovog paradoksalnog otkrivenja Vječne Stvarnosti ne dolazi samo u periodima kad nas strah i očaj gone preko granica vlastite snage i pameti. Moguće je isto tako iskusiti trenutke neograničene radosti koja ima kvalitetu beskraja i u kojoj se čini da se obilje Božanskog Bića privlači bliže. Treba zapamtiti da ta vrsta radosti nema veze s nijednim oblikom svjetovnog zadovoljstva.

No, ova ozarujuća, nezaboravna, duboko poticajna  i blagoslovljena iskustva nisu jedina u kojima postajemo svjesni tog Božanskog Bića koje je nepresušni izvor života. Postoje i manje izvanredni trenuci i sati u kojima se posve neočekivano nađemo u tom jedinstvenom stanju doticaja s Božanskim Bićem. Može nas odjednom preplaviti neka neuobičajena senzacija. Čini se kao da smo sasvim prisutni – potpuno “tu” - premda naša pažnja nije usmjerena prema ničemu osobitom. Na čudan način – čudan, jer je tako neobičan i neočekivan – osjećamo se “zaokruženi” i “kompletni”, i u isto vrijeme otvoreni na način koji dopušta unutarnjem obilju da se pokaže.

Premda čvrsto stojimo na zemlji, čini nam se da lebdimo. Takoreći, u isto vrijeme i odsutni i potpuno “tu” - puni života, potpuno spokojni unutar sebe, a ipak blisko  povezani sa svim što jest; od svega odvojeni, a istovremeno unutar svega, povezani sa svim stvarima, ali bez kačenja za ijednu. Na neki neshvatljivi način mi smo vođeni, a ipak slobodni.

Oslobođeni objekata, ciljeva i zahtjeva, mi smo siromašni u svijetu, pa ipak do ruba puni unutarnjom snagom i bogatstvom. U takvim trenucim osjećamo da je u nas prodrlo nešto što je u isto vrijeme najdragocjenije i najkrhkije. Možda je to razlog što instinktivno koračamo pažljivo i ne pokušavamo pogledati izbliza što se događa u nutrini.

Neko pradavno znanje upozorava nas da je topla polutama probuđenog srca ovdje prikladnija od hladne zrake racionalnog uma koja ledi svaki aspekt života. Kao da smo čuli glas koji govori: “Vidi kao da nisi vidio; slušaj kao da nisi čuo; osjećaj kao da nisi osjećao; imaj kao da nisi imao!” Ali onda, jao, čudo nestane. Odjednom prestane. Zapravo, da bi nestalo, čovjek se samo treba začuditi i upitati “što je ovo?”. Jer, što god privuče pažnju, misao, utisak, događaj – izvana ili iznutra – to odmah mijenja naše stanje svijesti. U jednom trenutku ona je tiha i mirna, prijemčiva i nepitajuća, kao pehar spreman da se natoči vinom; a u sljedećem je mač, oštar i smrtonosan, koji probada iskustvo i racionalizira ga.

Sada svijet, koji je bio u drugom planu  i kao začaran, i sav u nama, pada opet u svoj uobičajeni obrazac. Kako se osjećamo osiromašenima, sad kad smo opet bačeni u naše svakodnevne sebe, licem u lice s običnim stvarima. Iskustvo nestaje kao san. Pa ipak, to sigurno nije bio san! To je bilo otkrivenje istinske stvarnosti koje se zbilo u nama jer smo, za trenutak, bili otvoreni i slobodni od okova svakodnevne svijesti.

Kroz ovakva iskustva zalazimo onkraj uobičajene svijesti, prema transcendentalnoj.
Koliko god kratki bili trenuci oslobođenja – možda tek djelić sekunde – oni nas čine svjesnim, s uvjerljivim dokazima, života koji daleko nadilazi uobičajene svjetovne utiske; života kojem suštinski pripadamo i čije je otkrivenje cilj svih naših čežnji.

***
Kako bi prepoznali stvarnost iskustva Višeg Bića, ne trebamo ništa više od “svete trezvenosti” zdravog razuma. To je, zapravo, taj transcendentalni realizam koji nije zasjenjen i sputan unaprijed stvorenim konceptima i racionalnim misaonim strukturama. Ovakvo osjećanje stvarnosti omogućuje nam da  jedinstvenu, neklasificirajuću kvalitetu iskustva prihvatimo i doživimo onakvu kakva jest, i upravo zbog njene neshvatljivosti se intuitivno uvjerimo u njenu istinitost.

Kako bi stekli sposobnost prepoznavanja kvalitete te realnosti, potrebna je praksa. Ostajući budni i uvijek spremni, možemo naučiti čuti i osjećati poziv Božanskog Bića u svemu što nam se događa. Trebamo marljivo raditi kako bi postali posude sposobno primiti sve što se u njih ulijeva. A s tom praksom, zapamtite, ne morate samo početi dan, nego ga s njom i završiti.

“Nauči svaki dan do kraja živjeti tako da postane dio Vječnosti”, što bi rekao pjesnik.

Ovdje nam treba nova vrsta discipline, takve koja teži razvoju unutarnjeg iskustva, kako bi se podiglo na višu razinu. Rezultat takve discipline ne dolazi od prakse koja je tek provođenje specifičnih vježbi, nego od one koja potvrđuje staru izreku: “Svaki trenutak je najbolja od svih mogućnosti”. Tako sve stvari i svi događaji postaju polje djelovanja na  Unutarnjem Putu.

Krećući se uvijek naprijed i čuvajući dodir sa svojom unutarnjom suštinom, čovjek se transformira, korak po korak,  u “osobu” čija transparentnost za Božansko Biće omogućuje ispunjenje njegove ljudske sudbine.

***
Prvi uvjet za “ispravnu praksu” jest razumijevanje što ta fraza znači. Ovdje se ne misli na postizanje sposobnosti kakve služe ispunenju svjetovnih zadaća, nego na ono što bi se moglo nazvati “exercitium” (“uvježbavanje”) na unutarnjem putu. Vrsta prakse koja teži ispunjenju specifičnog svjetovnog cilja završava postizanjem rezultata. Unutarnja praksa, međutim, počinje tek nakon postizanja tehničke vještine, ma koja aktivnost bila u pitanju – čak i sport – i sastoji se od beskrajnog ponavljanja.

Jednom kad se usavrši zadana tehnika, svako ponavljanje postupka zrcali cijeli čovjekov unutarnji stav. Svaka napravljena greška pokazuje nedostatak unutar nas. Ako se ovo razumije, naš napor u izvršavanju dnevnih zadataka može istovremeno biti unutarnji rad na sebi. Isto tako, vježbanje ispravnog položaja i disanja može postati “exercitium” tek kad se potpuno ovlada potrebnom tehnikom. Tako se putem stalnog ponavljanja počinje pojavljivati istinska, unutarnja osoba. Na taj se način obične, svakodnevne aktivnosti mogu transformirati u “praksu”.

Drugi uvjet za ovu vrstu prakse - stalni exercitium – je odlučnost i spremnost za vođenje svjetovnog života u skladu s unutarnjim zakonom, što znači živjeti u službi transcendentalne stvarnosti. Čovjek mora pod svaku cijenu prionuti istini i jedino pouzdanjem i posvećenošću toj službi može postati cio; dok god nastavlja živjeti samo za svjetovnu sigurnost i sreću, neće biti u stanju otkriti pravi put.

Kad sve što znamo i činimo postane sredstvo za otkrivenje Višeg Života u svijetu, onda se Put može postići, a sam svakodnevni život postaje polje za praksu. Ali, tako dugo dok čovjek kroz ovu praksu pokušava nešto dobiti samo za sebe – bilo to stjecanje viših sposobnosti, neobičnih iskustava, ili mira, sklada, čak i vlastitog spasenja – osuđen je da promaši Put.
***
Kroz sve istinske prakse mi se stalno pripremamo za postizanje pozicije u kojoj život u službi Višeg Bića postaje naša druga priroda. Ta će se služba činiti tegobnom sve dok smo odvojeni od suštinskog bića i živimo samo u svjetovnom egu. Sa druge strane, jednom kad se čovjek zaista posveti Putu, uskoro će imati iskustva koja će mu donijeti veliku radost i osjećaj slobode.

Unutarnji Put i prakse koje nam omogućuju da njime napredujemo, imaju malo što zajedničko sa našim uobičajenim metodama kojima se discipliniramo – često protiv vlastite prirode – kako bi nesebično služili društvu ili nekom svjetovnom cilju.

Ono što se ovdje traži nije tek disciplina kojom se vlada instinktom i nadilazi njegova priroda. Niti je riječ o o sticanju takvih vrlina kojima će se pokoriti mali ego u korist društva i svjetovnog rada.  Niti ima bilo kakve veze sa osobnošću koja gubi obraz ako ne uspije u svijetu i obeščašćena je ako ne izvrši zadatke ili se pokaže nepouzdanim članom društva.

Sve su ovo koraci koje je neophodno poduzeti na putu ka istinskom postanku (true becoming) i zrelosti. Ali može se reći da je čovjek zaista počeo ići Unutarnjim Putem tek kada smjernice koje vjerno slijedi više nisu one koje odgovaraju svjetovnim mjerilima vrijednosti, već one koje su u skladu s Božanskim Bićem unutar njega – tog Bića koje stalno teži da se u njemu i kroz njega otkrije svijetu.

Čak ni najkorektnije i najodgovornije ponašanje ne može udovoljiti tim visokim zahtjevima ako je tek rezultat etičke discipline, umjesto da bude izraz čovjekove unutarnje suštine. Ta se suština može slobodno izraziti samo kad su dubine u kojima boravi pročišćene.

***
Najvitalniji element u praksi Unutarnjeg Puta je naučiti postati otvorenim i prijemčivim za unutarnja iskustva suštinskog bića. Jer kroz suštinsko biće govori i poziva nas Božansko Biće. Cjelodnevno smo izloženi svijetu, čije zahtjeve poznajemo i ispunjavamo. U isto vrijeme, Božansko Biće nas neprestano doziva iznutra.

Svijet traži od nas znanje i vještinu, dok Božansko Biće inzistira da ostavimo po strani znanje i vještinu u korist unutarnjeg rasta.

Svijet očekuje da stalno radimo, a Božansko Biće traži, sasvim jednostavno, da dopustimo pravim stvarima dogoditi se.

Svijet nas pokušava držati na beskrajnoj pokretnoj traci, kako bi mogli postići nešto što u svojoj sljepoći smatramo trajnim. Božansko Biće traži da se, ostajući u doticaju sa njim, istovremeno uzdržimo od vezanja za bilo što – čak i kad se pri uzdržavanju možda uplašimo gubitka kontrole nad sobom.

Svijet nas potiče da neprestano govorimo i činimo; Božansko Biće traži da postanemo tihi i djelujemo bez akcije. Svijet nas sili da se koncentriramo na sigurnost, Božansko Biće traži samo da riskiramo, opet i opet. Po našem shvaćanju, svijet nam uzvraća ponuđeno; Božansko Biće otkriva se samo kad prihvatimo neshvatljivo.

Moć Božanskog Bića postaje očita u trenutku kad otpustimo stvari koje podržavaju naš svjetovni život. Tek kad otpustimo ono što nas čini svjetovno bogatima, postajemo obogaćeni i transformirani Božanskim Bićem.

***
Praksa u svakodnevnom životu ima puno aspekata. Ona traži da napravimo pomak prema središtu svog bića, a takav pomak neizbježno uključuje potpunu promjenu svjetovnog pravca. Kroz praksu smo vođeni ka otpuštanju svijeta, kako bi naše najdublje biće moglo otkriti sebe. Jednom kad iskusimo tu najdublju srž i postanemo svjesni suštinskog bića, počinjemo osjećati suštinu u svim stvarima. I tako usred života u svijetu postajemo svjesni Božanskog Bića u svemu.

Kad suštinsko biće postane unutarnje znanje, osjećamo naglu promjenu u sebi. Opušteni i slobodni, puni snage i svjetlosti, ispunjeni smo novim i kreativnim životom. Stvari koje nas teško pritišću postaju lakše; problem koji je izazivao tjeskobu više nas ne tišti; a događaji koji bi nas u  uobičajenom stanju bacili u očaj sada gube taj potencijal.

Mi koji smo iznutra bili siromašni, sad se osjećamo bogatima, i usred buke mi smo mirni i spokojni. Kao da smo bili okupani nevidljivom svjetlošću koja nas grije i obasjava. Osjećamo oko sebe sjaj koji sve prožima. Ali, kao što se taj sjaj može spustiti na nas bez upozorenja, isto tako može odjednom nestati. Nemamo moć postići da se dogodi, niti ga možemo zadržati kad se pojavi. Najviše što možemo učiniti jest da naučimo postati jasnovidni i svjesni onih unutarnjih stavova koji nas pripremaju za takva iskustva, a naravno i onih koji ih sprječavaju.

Velika lekcija koju valja naučiti dok stojimo na pragu procesa transformacije jest prepoznavanje vitalnog značaja unutarnjeg iskustva i svjesno prihvaćanje i priznavanje raspoloženja i impulsa kroz koje Božansko Biće otkriva sebe.

Transformacija neizbježno zahvaća ne samo dio, nego cijelu osobu. Došlo je vrijeme da shvatimo puni značaj ove izjave. Ona znači da čovjek mora vrednovati sebe – baš kao i  drugu osobu – u svoj cjelovitosti, dubini i jedinstvu; jednom rječju, kao subjekt. Tek tad će biti sposoban ispravno obavljati dvostruku zadaću proćišćenja unutarnjeg života i korekcije vanjskih stavova.

Ako smo razumjeli da tijelo i psiha nisu dva odvojena entiteta, nego tek dva aspekta cijelog načina na koji se čovjek manifestira izvana i iznutra, onda ćemo shvatiti da će rad na unutarnjem biću neizbježno utjecati na tijelo, a trud da promijenimo tijelo jednako će neizbježno utjecati na nutrinu.

***
Ovdje treba spomenuti dva stanja koja osobito priječe samoostvarenje. To su prenapetost i mlitavost. Jedno otkriva osobu pod punom vlašću ega, koja je potpuno izgubila doticaj sa snagom koja obitava u dubinama  i stoga je stalno zaokupljena vlastitiom sigurnošću. Drugo otkriva osobu s nedostatkom bilo kakve odgovornosti prema stanju koje korespondira sa suštinskim bićem i koje je sposobno otkriti ga.

Kao što prenapetost i mlitavost priječe svaki oporavak od fizičkih bolesti, isto tako opstruiraju samoostvarenje i unutarnju dobrobit. Prije ili kasnije svi ćemo uvidjeti kako stalno njihanje između ova dva stanja sprječavaju formiranje središnje srži koja je tako neophodna našem biću. Ali jednom kad postanemo svjesni značaja takvog ostvarenja, ne možemo nego težiti prevladavanju ova dva velika neprijatelja ispravnog puta bića.

Tamo gdje je prenapetost vidimo da pretjerana samovolja, uporna samokontrola i stalni nadzor preopreznog ega blokiraju protok energija Božanskog Bića koje će, u skladu s vlastitim zakonitostima, neminovno nastaviti svoj put prikriveno. Kako bi te energije mogle slobodno djelovati, od čovjeka se traži osnovno pouzdanje koje mu omogućuje da se s vjerom preda oživotvorenju i oslobađanju Božanskog Bića prisutnog u njegovoj suštini. Svaka prenapetost je izraz nedostatka vjere u Božansko Biće.

S druge strane, mlitavost je znak odustajanja od sebe, a time i gubitka svog inherentnog oblika. Čovjek nikad ne može biti “ispravan” bez određenog stupnja svijesti o odgovornosti koji ima za svoju cjelokupnu pojavu. Ako ostane vjeran svojoj savjesti, nemoguće je da bude neuobličen. Pravilni okvir svijesti uvijek otkriva kombinaciju  pasivnog stava ispunjenog pouzdanjem i aktivnog stava individualne odgovornosti. Većina ljudi nema ni jedan, dakle nedostaju im dva najosnovnija uvjeta za pravilno stanje  svijesti i tijela: transparentnost i istinski oblik.

***
Čovjek, kao Osoba koja obuhvaća tijelo i dušu, razvija se i ostvaruje u svakoj kretnji koju napravi. Ali osobnost se najviše otkriva kroz držanje, napetost i disanje. Ovo što je rečeno ne smije se razumjeti samo u fizičkom smislu. Loše držanje, kriva napetost i pogrešno disanje su različiti načini u kojima se ogleda osobna nepropusnost i nedostatak oblika. Možemo pomoći sebi da postanemo Osoba koja je, prihvaćajući i tijelo i dušu, onkraj ovih prividnih suprotnosti. Ispravnom praksom pravilnog držanja, pravilne napetosti i pravilnog disanja, čovjek si može pomoći u obavljanju zadaće samoostvarenja. Prepoznavanje potrebe za tim otvara polje mogućnosti dostupno svima, na kojem sama svakodnevica postaje praksa – praksa koja se sastoji naprosto od učenja kako biti i kako se ponašati u svijetu.
***
Pravilno držanje uvijek je određeno pravim “centrom ravnoteže”. Uvriježeno držanje mnogih ljudi prouzročeno je pomicanjem centra ravnoteže previše prema gore. To se može uočiti kod onih kojima dominira navika “Trbuh unutra – prsa van”, pri čemu je podizanje ramena uvijek indikacija napetosti. Kad god se susretnemo s takvim primjerom nepravilnog držanja, razlog nikada nije samo fizički, niti je beznačajan.

Zapravo, ima veliki značaj, jer je znak arogancije i prenaglašavanja vlastitie osobe. Takvo držanje je obrambeni i zaštitni mehanizam čovjeka identificiranog sa svojim sitnim egom i koji stoga prije svega traži da se zaštiti i drži sigurnom svoju svjetovnu poziciju.

Kad god se nepravilno držanje duboko uvriježi, ono blokira pozitivne, obnavljajuće i zaštitne snage koje se uzdižu iz dubina Bića. Komplementarni oblik ovakvog stava, koji se često izmjenjuje s njim, jest mlitavost ili odustajanje. U takvom slučaju je unutarnja slika čovjeka kao uspravnog bića izgubljena. Takva izgubljenost je dokaz nedostatka osjećaja i odgovornosti prema ispravnom obliku bez kojeg se suštinsko biće ne može manifestirati.

***
Međutim, jednom kada postanemo svjesni štetnog učinka nepravilnog držanja i stoga počnemo težiti razvoju i sazrijevanju  u skladu s našom istinskom prirodom – što znači neumornu potragu za pravim centrom ravnoteže – počinjemo u sebi primjećivati određene dalekosežne promjene. Znamo, bez sumnje, da se krećemo u dobrom pravcu.

Japanci imaju poseban naziv za dio tijela koji je pravi centar ravnoteže. To je Hara. Riječ Hara, znana mnogima kroz izraz “Harakiri”, doslovno znači “trbuh”. U prenesenom značenju ona opisuje opći čovjekov stav kojim se, oslobođen svog sitničavog ega – slobodan od ponosa, od želje za dominacijom, straha od boli, čežnje za sigurnošću – čvrsto sidri u svom istinskom centru. Tako centriran, sposoban je biti prijemčiv za snage Bića koje ga, bio on toga svjestan ili ne, transformiraju, podupiru, oblikuju i štite i u isto vrijeme omogućuju da te snage otkrije svijetu kvalitetom svog rada, kreativnošću i sposobnošću da voli.

Napor za dostizanjem pravog centra ravnoteže je osnovna praksa koja nam omogućuje da u svijetu živimo na ispravan način. Tako smo, počivajući u osnovnom centru, opušteni i slobodni, a istovremeno se osjećamo podržanima. Ovdje se u najistinskijem smislu može reći da smo uspravni. U ovoj praksi trbuh, zdjelica, križa i njihov međusobni odnos čine osnovu pravilnog držanja.

Kad svi pokreti teku od tog opuštenog, a ipak čvrstog centra, sve kretnje, stavovi i držanje – hod, stajanje, sjedenje – postaju, rekli bismo, svjedoci istinskog bića. Ne postoji ni jedan aspekt svakodnevnog života koji ne pruža priliku za ovu praksu. Ako za trenutak zaboravimo Haru – bilo dok hodamo, stojimo ili sjedimo – u tom trenutku prestajemo biti potpuno i osobno prisutni.

Ako gornji dio tijela – područje ega – postane napet i krut, ta nas kutost odsijeca od suštine. S druge strane, ako potonemo, rastvarajući se u bezobličje – gubimo oblik koji svjedoči suštinsko biće.

Sve akcije koje zahtijevaju koncentriranu pažnju i snagu volje imaju mogućnost ugroziti našu učvršćenost u centru i prisutnost u Hari. Kad god težimo nekom cilju ili, pod dominacijom svjetovnog ega, fiksiramo pažnju na određeni objekt, u opasnosti smo da izgubimo doticaj s centrom. Zapravo, svaka vrsta rada ili aktivnosti koja teži točno utvrđenom cilju - ukoliko nismo čvrsto usidreni u Hari – može izazvati pomicanje centra ravnoteže previše prema gore.

Ako to držimo na umu, vidjet ćemo da svaka akcija stvara priliku za prakticiranje pravilnog držanja. Svaki trenutak sadrži mogućnost uspostave i integracije stava koji nas oslobađa dominacije svjetovnog ega i omogućuje da postojimo iz suštinskog bića. U mjeri do koje smo u tome uspjeli, lakše će teći i svaki rad koji obavljamo. Naše znanje i vještina bit će nam u potpunosti na raspolaganju, naš rad okrunjen uspjehom, i povrh svega, u odnosima s drugim ljudima bit ćemo opušteni, nesputani i slobodni.
***
Napetost i opuštenost su dva aspekta svake živuće cjeline. Mi moderni ljudi, međutim, naginjemo ljuljanju naprijed-nazad između dva međusobno isključujuća ekstrema tih aspekata - “prenapetosti i mlitavosti”. Čak i kad govorimo o opuštanju, ono što obično smatramo pod tim nije ništa drugo do potpuno gubljenje – stanje koje se sljedećeg trenutka nezaobilazno transformira u jednako potpunu napetost.

Ono što treba naučiti i stalno prakticirati jest opustiti se bez mlitavosti. Pravilna relaksacija inducira pravilnu vrstu napetosti i ima obnavljajući učinak. Svrha svih istinskih otpuštanja (letting go) nije neko blaženo stanje u kojem nema nikakve napetosti, nego transformacija kojom se postiže pravilna napetost.

Treba zapamtiti da u praksi dostizanja pravog centra, opuštanje nikad nije tek fizička ili tehnička vježba. Ona implicira potpunu transformaciju osobe. Trebamo naučiti opustiti naše sebstvo – ne samo tijelo – na pravi način. To znači puno više od opuštanja mišića. Spuštanje ramena i otpuštanje (letting go) sebstva pri opuštanju ramena su dva fundamentalno različita pokreta. Jedno je tehnička vježba sa tek vanjskim rezultatom i nema trajnog učinka; drugo transformira cijelu osobu.

Prenapetost svjedoči činjenicu da smo zatočenici svjetovnog ega. Stoga je od suštinskog značaja, utoliko koliko smo identificirani sa svjetovnim egom, naučiti se otpuštanju ne samo kad smo napeti, uplašeni, “u zraku”, ili obrambeno prijanjamo uz gornji dio tijela – nego u svako vrijeme i na svakom mjestu. To bi nas primarno trebalo zaokupljati.

***
Kad god uspijemo otpustiti ego koji nas čvrsto drži u stanju prenapetosti, primjetiti ćemo promjenu u cijeloj osobnosti. Obično postajemo svjesni nepravilne napetosti samo kad smo uznemireni fizičkom napetošću. Ali trebali bi razumjeti da je svaki oblik prenapetosti uvijek znak pogrešnog stava prema životu. Moramo naučiti otpustiti, kako sebe tako i svoje stavove. Samo tada i samo postupno postat ćemo mirni i staloženi. Za nas je nemoguće, bez da se raspadnemo, odreći se podrške koju dobijamo iz napetosti gornjeg dijela tijela (područja ega) dok god ne naučimo usidriti se drugdje – ukratko, u pravom centru.

***
Ali, to nije sve. Treba zapamtiti da praksa pravilne napetosti ide ruku pod ruku s praksom disanja. Unutarnji značaj prakse disanja bit će izgubljen ako se ona vidi samo kao tjelesna vježba čija je jedina svrha poboljšati zdravlje i produktivnost.

Ako za nas disanje ne znači ništa više od uvlačenja i izbacivanja zraka, to pokazuje da nismo razumjeli da je to, u stvari, dah Višeg Života koji prodire u nas i u sve živuće cjeline. On se kreće u čovjeku kao trostrukom entitetu – duši, duhu i tijelu. Disanjem se čovjek otvara Višem Životu i ponovo se zatvara; otpušta se i vraća; gubi se i ponovo nalazi.

Ako je disanje neuredno, ne samo tijelo, nego je i cijela osoba u neredu. Svaki poremećaj disanja upućuje na poremećaj cijele osobe i za posljedicu ima priječenje čovjekovog puta prema sebi. Pogrešno disanje umanjuje svjetovnu učinkovitost. Ali još važnije, duboko uvriježena opstrukcija suštinskog bića koju (pogrešno disanje) otkriva utječe na cjelokupan razvoj. Kontinuirano pogrešno disanje izražava progresivno inhibiranje suštinskog bića. Sa druge strane, disanje koje ispravno teče pokazuje kako je životu slobodan put da se razvije iz suštine.

Najrasprostranjenija greška u disanju je ona gdje čovjek ne diše iz svog centra, već iz gornjeg dijela tijela, pri čemu je aktivnost prsnih mišića uzela mjesto instinktivnom kretanju dijafragme. U tom slučaju neprirodno disanje ega zamijenilo je disanje kakvo nam je priroda namijenila. To pokazuje da čovjek, svjesno ili nesvjesno, čini nešto što bi se – da je on u skladu sa svojim suštinskom bićem -  odvijalo automatski. Kad god nepravilno disanje postane uobičajeno, proces kojim čovjek postaje Osoba je osujećen. Takvi pogrešni stavovi prema disanju usko su povezani sa drugim aspektima osobnosti, sa svim fundamentalno krivim koncepcijama koje vladaju čovjekom i priječe njegov suštinski razvoj u svim sferama.

***
Čovjek je kroz stoljeća razvio puno raznih oblika vježbi disanja koje služe u različite svrhe. Po pitanju njihove validnosti možemo se slagati ili ne slagati. Ali postoji jedna neosporna praksa disanja i tu nije ni razvio niti otkrio čovjek. Ona je njegov suštinski dio, prirođen i u skladu sa suštinskim bićem, a sastoji se od toga da naprosto pustimo disanju da se dogodi! Ta praksa uključuje tek uspostavljanje – ili prije, ponovno otkriće – prirodnog načina disanja. To znači dopustiti dahu da teče unutra i vani prirodno, u ritmičnim pokretima primanja i davanja.

Obzirom na stečene loše navike: pod dominacijom ega – koji nas navodi na nevoljno opiranje punom izdisaju, a zatim na prebrzi ponovni udah – osnovna i najkorisnija praksa disanja sastoji se uglavnom od omogućavanja potpunog izdaha.  Ako je to postignuto, pravilan udisaj slijedi sasvim slobodno, bez ikakve pomoći.

Dopustite da ponovim kako ovu praksu – kao i praksu opuštanja – ne treba promatrati samo kao fizičku vježbu. Ispuštanjem daha trebali bismo otpustiti sebe s pouzdanjem i bezrezervno.

Kad čovjek dopusti dahu da potpuno isteče van, to je dokaz njegove duboke vjere u život, dok oni koji zadržavaju dah ne vjeruju ni životu ni sebi! Prema tome – kao što je to slučaj s praksom pravilnog držanja i relaksacije – tako je i s disanjem: to je prije svega pitanje otpuštanje vezujućeg, samo-štitećeg ega. To je jedini način na koji se možemo osloboditi pretjerane zakočenosti i prenapetosti, i tako postati prijemčivi za naše suštinsko biće. U tom ujedinjenju sa bićem, moguće nam je postići vanjski oblik koji korespondira s našim unutarnjim likom.
***
Sreća čovjeka kao osobe ovisi o ispunjenju njegovih najdubljih čežnji. U njima se nazire Božansko Biće koje se teži manifestirati kroz njega. Njegova najosnovnija čežnja je za onim što on u svom suštinskom biću uistinu jest, što mu je namijenjeno biti. Stoga njegova sreća ovisi o mjeri do koje je sposoban ispuniti svoju unutarnju sudbinu. Ali, takvo ispunjenje moguće je jedino ukoliko voljno sprovodi tu namjeru u svakodnevnom životu.

Svijet u kojem živimo nije dolina suza koja nas dijeli od božanskih vrhunaca, prije je most koji nas s tim vrhuncima ujedinjuje. Trebamo samo probiti zatamnjujuću maglu koja leži između nas i svijesti, i srušiti zidove koji priječe naš put. Za to je neophodno živjeti obični dan kao praksu. Ne treba odvajati posebno vrijeme. Svaki trenutak je poziv da se priberemo i osvjedočimo sebe. Ne postoji aktivnost koja, služeći bilo kojoj vanjskoj svrsi, ne sadrži priliku da se još gorljivije posvetimo traganju za istinom. Što god činili – hodali, stajali ili sjedili, pisali, govorili ili šutjeli, napadali nešto ili se branili, pomagali ili služili drugima  - kakva god da je zadaća, moguće ju je obavljati s držanjem i stavom koji ma ćemo sve više uspostavljati kontakt s bićem. Moramo naučiti iskoristiti svaku priliku za prakticiranje “pravilnih kretnji”.

(U nastavku: "Moć iscjeljenja i kretnje")

Нема коментара:

Постави коментар