Današnje pojave propasti, po mome mišljenju,
počivaju na tome, da je razvoj privrede i tehnike veoma zaoštrio borbu ljudi za
opstanak, tako da je slobodan razvitak pojedinca pretrpeo veliku štetu. Sa
druge strane, usled razvitka tehnike od pojedinca se zahteva sve manje rada za zadovoljenje potreba
celine. (...) slobodno vreme i snaga, koje pojedincu preostaju, mogu biti
pogodni za razvoj ličnosti. Tako zajednica ponovo može ozdraviti i nadamo se da
će kasniji istoričari društvene tegobe našeg doba označiti kao dečije bolesti
čovečanstva, koje stremi naviše.“ – Albert Ajnštajn (1953) (1)
Misteriozna materija:
Otkriće kvantne fizike
„Laik obično misli da, kada kaže 'stvarnost', govori o nečem samo po sebi razumljivom – poznatom; dok se meni čini da je najvažniji i nadasve težak zadatak našeg vremena raditi na tome da se izgradi nova ideja o stvarnosti. Na to mislim kada uvek iznova naglašavam da nauka i religija ’moraju’ da sarađuju.“
– Volfgang Pauli, pionir kvantne fizike, nobelovac 1945. (2)
Do pre stotinu godina fizičari jedva da su ozbiljno postavljali to
pitanje. Jedno tako jednostavno pitanje gotovo da je važilo za apsurdno, jer je
odgovor za svakoga bio očigledan: materija je supstanca, od koje se sastoji
čitav naš svet i koja se uređuje u skladu sa preciznim zakonima. Danas, stotinu
godina kasnije, naučnici više ne mogu da kažu šta je materija. U međuvremenu su
spoznali da je materija neshvatljiva energija, koja se konačno ne može
obuhvatiti poznatim zakonima.
Od čega je izgrađena materija? „Kako“ se izgrađuje materija? Gde je njen početak? Gde je kraj? Materija se gubi u beskrajnim dubinama elementarnih struktura i u beskrajnim daljinama Kosmosa. Tako se očigledno vidljiva materija otkriva kao nevidljive vratnice ka beskonačnosti.
Posle dugih, bolnih stranputica ljudi ponovo nailaze na ono
znanje, koje je u starim, zaboravljenim kulturama, naime, u vedskoj, bilo
poznato kao samorazumljivo osnovno znanje. Zbog toga su oni imali i sasvim
drugačije osnove života i drugačije životne ciljeve nego ljudi u današnjoj
„naprednoj“ civilizaciji.
Iznenađujuće je da za to proširenje horizonta ne treba da
zahvalimo religiji, već nauci. Suprotnosti se spajaju u ekstremu: u
materijalizmu su ljudi pokušavali da pronađu najmanje sastavne delove materije,
da bi mogli da manipulišu materijom iz njenog najdubljeg jezgra i nenamerno su se
sapleli o prag Beskonačnosti. Beskonačno je opet materijalizmu izvukla tlo pod
nogama, jer beskonačno znači „neuhvatljivo“. U tim oblastima obične predstave o
prostoru i vremenu ne važe više. Nauka je zamahnula da materiji oduzme i
poslednju tajnu i zbunjeno naišla na beskrajno, besprostorno, bezvremeno. Zar
to nisu bile karakteristike onog večnog prauzroka, koji mističari nazivaju
„Bog“? Ljudi su pobegli od Boga i na samom kraju svog bega ponovo su stajali –
pred Bogom!
Želeo bih da rekonstruišem taj beg. On će nas odvesti do
prauzroka, iz koga smo potekli. Na kraju ćemo biti podjednako udaljeni kao na
početku i mnogo dalje, jer će taj zaobilazni put moći da nam pomogne da bolje
razumemo najdublje aspekte naše realnosti. Lutanje je započelo kada su ljudi videli
još samo materiju. Ta promena percepcije izvela je ljude iz srednjeg veka i
dovela ih do potpuno drugačije slike
sveta i do potpuno drugačije situacije u svetu. Ljudi su videli još samo materiju,
a u dvadesetom veku su poželeli da pogledaju „u“ materiju. Šta se skriva iza
tih tajanstvenih vrata površinskog? Iz te radoznalosti nastala je kvantna
fizika.
Kvantna fizika je ona grana nauke, koja istražuje strukturu,
ponašanje i energiju atomskih struktura. Kvantna fizika je uvela atomsko doba,
koje je u poslednjih osamdeset godina dovelo do sasvim nove situacije u svetu.
Svaka naučna, ezoterijska ili religiozna slika sveta danas mora da zauzme stav
prema saznanjima kvantne fizike.
Kada pokušavam da analiziram kvantnu fiziku iz vedske perspektive, da bih izvukao dalje važne zaključke, mogao bih postaviti pitanje, da li kvantna fizika uopšte ima neke veze sa vedskom naukom. Zar nije svaka veza, koju ovde želimo da prepoznamo, veštački nametnuta sličnost? Saznanja kvantne fizike ipak počivaju na najnovijim istraživanjima sa najsloženijim uređajima (akcelerator čestica, kompjuterski proračuni, laserska tehnika itd.) i do njih se ne može doći jednostavnim posmatranjem prirode. Uz sve poštovanje prema starim kulturama – ali saznanja kvantne fizike one nisu mogle da poseduju.
Ova rezervisanost potiče od svakodnevne logike modernog čoveka.
Vedska nauka ukazuje na to da cepanje materije na njene sastavne delove nije
jedina metoda da se stekne znanje o pravoj prirodi materije. Ona hrabro tvrdi
da to fragmentiranje nije ni najbolja metoda i da može da ponudi bolje! Mudraci
iz doba pre pet hiljada i više godina su koristili sasvim druge metode i druge
pojmove da bi opisali osnovne obrasce materije, ali njihova saznanja i
sposobnosti ni u čemu nisu zaostajala za modernim. Da, ona su bila toliko
nezamislivo visoko, da su do skoro smatrana čistim preterivanjem, okultnom
fantazijom i paganskim lažima. U stvari, ni ljudima današnjeg vremena neće biti
lako da poveruju opisima vedskih dostignuća. Govori se o letenju, bestežinskom
stanju, mističnim snagama (siddhi), manipulaciji materije zvukom (mantra),
materijalizacijom pomoću snage misli (buddhi), povlačenju energije iz
viših sfera (akasa), atomskom oružju sa daljinskim upravljanjem (brahmastra),
intergalaktičkim svemirskim brodovima (vimana) i mnogim drugim, još
neverovatnijim stvarima. Iz vedskih spisa proizilazi da su sastavljači tekstova
te stvari smatrali samo po sebi razumljivom stvarnošću. Ne malo tekstova sadrži
direktno reči osoba, koje su raspolagale tim sposobnostima, i njihovi opisi
izvora i načina funkcionisanja tih snaga izazivaju čuđenje. Očigledno je tim Munis, Rsis, Gosvamis, Devas, Danavas itd. bio poznat viši
pristup materiji i energiji.
Tek u 20. veku ta perspektiva je u začetku ponovo ušla u vidno
polje čoveka. Bile su potrebne teorija relativiteta i kvantna teorija dok
pojedinim ljudima nije bljesnulo da je
materija više od onoga što se može videti i mehanički pomeriti. Odjednom se
ispostavilo da je svet atoma izgrađen po kvantnim obrascima i da u svojoj osnovnoj
strukturi pokazuje dualnu prirodu, da u materiji mogu postojati i ne-lokalni
procesi, da ne postoje samo čestice i sile, već i antičestice i antisile (npr.
ne samo gravitom, već i antigraviton) i da u interakciji elementarnih
čestica nisu u igri samo čestice, već i više,
još nepoznate sile. Vedska dostignuća su neverovatna, ali ne i nemoguća. Makar
teoretski bi se to danas moralo priznati. Naučnici se suviše rado kriju iza
stručnih pojmova i formula, tako da „normalan“ čovek može samo uz
strahopoštovanje da klima glavom, da ne bi samo glupavo stajao tu. Naučnici
moraju da izađu iz oblaka formula i brojki i otkriju karte: Šta u stvari znamo?
Šta je stvarno značenje rezultata našeg istraživanja? Šta znamo o poreklu i
cilju života? To su istinski važna pitanja, a ne: Kako se prave nekakvi
uređaji?
Od klasične fizike do
kvantne fizike
„U eksperimentalnoj fizici zaključci se izvode iz pojava i
uopštavaju se putem indukcije. Na taj način smo upoznali neprobojnost,
pokretljivost, sudaranje tela, zakone kretanja i gravitacije.“
– Isak Njutn (1686.), osnivač klasične fizike (3)
Šta u stvari znači „kvantna fizika“? Kao što proizilazi iz izjava
vodećih kvantnih fizičara, koji će biti citirani u nastavku, to je veoma teško
pitanje, na koje ni naučnici sami ne mogu da odgovore. Samo „naučno“ odgovoriti
na pitanje je lako: kvantna fizika je dopuna i nastavak klasične fizike. Ono
omogućava da se prodre u oblast atoma, jer tamo proračuni klasične fizike više
nisu dovoljni. Da bi se razumelo o čemu je reč u kvantnoj fizici, prvo se mora
sagledati faza, koja joj prethodi, takozvana klasična fizika. Te obe glavne
grane moderne fizike danas omogućavaju dobar pristup razumevanju vedske nauke,
koja sa svoje strane opet – koliko god neverovatno da to zvuči – može na
odlučujući način da obogati moderne prirodne nauke, ne samo filozofski, već i
praktično!
U 17. veku pod vođstvom Isaka Njutna (1643.–1727.) nastala je nauka
„učenja o prirodi“, koja je kasnije promenila ime u „fizika“, a danas se naziva
„klasična fizika“. To je u prvom redu mehanika: merenje vidljivog i na njemu
zasnovani zaključci o zakonitosti. (Indukcija).
Razvoj fizike je uveo sasvim novu kulturnu epohu. Do tada su ljudi
od davnina verovali u geocentričnu sliku sveta i polazili su od toga, da je
svet centar Univerzuma i da se iznad njega nadvijaju hijerarhijske sfere, u
kojima se savršenost bića povećava sa svakim „spratom“.
Prosvetiteljstvo (Dekart, Galilej, Njutn) iz temelja je potreslo taj mali svet
neba i pakla. Svojim istraživačkim razumom čovek se uverio da je Zemlja samo
mala, beznačajna planeta među milijardama drugih planeta, koje se sve sastoje
od istih atoma. U tome su videli crvenu nit, koja se provlači kroz celu
kreaciju, od nebeskih tela preko zemaljskih tela sve do atoma. Budući da se svi
sastoje od istih sastavnih delova, svaka pojava ovog sveta bi se mogla
objasniti međudejstvom njegovih sastavnih delova. Potrebno je samo svesti
pojavu na njene materijalne ili energetske komponente i analizirati ih fizičkim
i hemijskim zakonima. Ovaj način mišljenja se naziva „redukcionizam“ i čini
osnovu mehanicističke slike sveta, koja je sve do današnjih dana ostala relevantna u prirodnim naukama i u svakodnevnom
životu. To nije neobično, jer mehanicistička slika sveta odgovara zdravom
ljudskom razumu i opisuje svet na osnovu principa, koji su u stvari očigledni:
• Kauzalnost: Svaka pojava sledi kauzalnost, lanac uzroka i
dejstva (A prouzrokuje B, B prouzrokuje C i tako dalje).
• Lokalnost: stvari deluju jedne na druge samo ako na bilo koji
način prostorno (lokalno) dođu u dodir jedna sa drugom, bilo putem direktnog
kontakta, kao npr. dva zupčanika, energetska kontakta ili preko bilo kakve
druge veze. Samo ukoliko postoji takav mehanički kontakt, dve stvari ili osobe
mogu da utiču jedni na druge. To je logika mehanicističke slike sveta: dve
bilijarske kugle utiču jedna na drugu, samo ako se sudare, a dva čoveka utiču
jedan na drugog samo ako na bilo koji način dođu u kontakt jedan sa (pismeno,
usmeno, emocionalno, telesno), jer, ako takav kontakt ne postoji, nema ni
uticaja.
• Hronologija: stvari, koje uzročno zavise jedne od drugih, zavise
jedne od drugih i vremenski. Ako A prouzrokuje B, B se događa kasnije nego A.
Kod „kasnije“ može biti reč i o trilijarditim delovima sekunde, kao u atomskoj
fizici, ali ipak kasnije, jer A prouzrokuje i pokreće B.
Ta slika sveta je za nas toliko prirodna i logična
(tehno-logi-čna), da nam pričinjava teškoće da čak i zamislimo drugačiju sliku
sveta ili drugačiju vrstu tehnike. Mehanicistička slika sveta je odjednom
omogućila brojne tehničke pronalaske, koji su izmenili svet: mašine na motorni
pogon, mehanička pomagala, električne aparate, daljinske veze i bežične
prenose. Ta otkrića funkcionišu i time dokazuju da je mehanicistička slika
„tačna“.
Pri bližem proučavanju čovek će ipak doći do saznanja da je mehanicistički
pristup površan i ograničen. Prva sumnja u apsolutno važenje te slike sveta je
nastala kada je Albert Ajnštajn objavio svoju teoriju relativiteta. „Specijalna
teorija relativiteta“ (1905.) izazvala je revolucionarnu promenu Njutnovih
predstava o prostoru i vremenu, a „Opšta teorija relativnosti“ (1916.) donela nove
interpretacije gravitona.
Njutn
je u svoje vreme verovao, da se sve kretnje na
Zemlji, u atomima i u Univerzumu mogu opisati pomoću samo tri zakona (zakonima
gravitacionih, električnih i magnetskih uzajamnih dejstava). Do današnjih dana
nauka je u Njutnov katalog unela samo još dve sile (jaku i slabu nuklearnu),
dok je električna i magnetna uzajamna dejstva objedinila zakonima o
elektromagnetnoj sili. Pomoću ove četiri sile, tako danas veruje nauka, bilo bi
moguće opisati sva kretanja na Zemlji, u atomima i u Univerzumu. U čemu se
sastoji površnost i ograničenost te mehanicističke slike sveta? Odgovor na ovo
pitanje postaje zapanjujuće očigledan kada se bliže preispita aksiom, osnovna
pretpostavka, od koje ta slika sveta polazi:
• Pretpostavka mehanicističke uzročnosti polazi od autonomije
delova. A je samostalni, nezavisni (autonomni) faktor, koji utiče na B na
predvidivi način. Potrebno je samo poznavati početne uslovi (masa, položaj,
ubrzanje, sile koje deluju), da bi se mogle proračunati sve povezane reakcije,
koje A izaziva.
• Pretpostavka mehanicističke lokalnosti polazi od izolacije
delova. Da bi A moglo da se analizira kao kauzalni faktor, on mora jasno da se
razgraniči kao događaj ili kao telo, inače polazni uslovi analize ne mogu da se
utvrde, što bi onemogućilo naučnu analizu. Bilo koja naučna analiza zavisi od
kauzalnosti i lokalnosti (dakle, od autonomije i izolacije faktora). Analiza
doslovno znači „razlaganje, rastavljanje“, izvedena od grčkog glagola lýein,
„(ras)tvoriti“ i prefiksa ana-, „prema“. Analizirati znači, dakle,
razložiti neku strukturu na sastavne delove ili fragmente prema unapred
utvrđenim kriterijumima.
• Pretpostavka mehanicističke hronologije polazi od linearnosti
delova. A, B i C obrazuju ne samo u prostoru, već i u vremenu jednu liniju. Ako
A prouzrokuje B, tada A i B ne mogu biti istovremeni. Ukoliko su A i B istovremeni,
oni tada mehanički (uzročno, lokalno, hronološki) nisu povezani, već slučajni.
To znači, dve različite hronološke linije se presecaju bez uzročne veze.
Kod tih formulacija površnost i ograničenost zaista padaju u oči.
Nijedan faktor, objekat ili živo biće nije autonomno. Uvek postoji beskonačno
mnogo istovremenih uticaja, zbog čega nije dopušteno bilo koji faktor, objekat
ili živo biće posmatrati izolovano. Let
fudbalske lopte posle udarca se nikada ne može tačno predvideti, jer niti
lopta, niti okruženje nisu autonomni i zbog toga se nikada ne mogu posmatrati
izolovano. Lopta i ja se ne krećemo u nekom izolovanom vakumu, već u kosmosu, u
kome istovremeno dejstvuje beskonačno mnogo drugih faktora: moja masa, masa
lopte, otpor trenja tla i vazduha, gravitacija Zemlje i lopte i svih drugih
objekata, da, čak i drugih planeta. Čak je i Njutn morao da prizna da mu kod
njegovih proračuna nije preostalo ništa drugo, do da zanemari mnogo uticaja,
npr. gravitacione uticaje. (Gravitacija je sila koja opada sa udaljenošću
objekata, ali teoretski nikada nije nula. To znači da se gravitacija svih
objekata širi kroz čitav Univerzum.).
Kod svega što posmatramo konkretna veza svih uticaja može se,
dakle, beskonačno širiti. To se ne odnosi samo na gore opisanu nevažnu scenu sa
fudbala, već na mnogo značajnije događaje u našem Univerzumu, u našem ličnom
životu i strukturama materije. Beskonačni broj sila, objekata i živih bića,
koji postoje istovremeno, pokazuju neporecivo da nijedan od njih ne može da postoji
nezavisno. Svet nije samo fudbalsko igralište atoma, koji se međusobno sudaraju,
i nije samo mehanička mašina. Svet i celokupna kreacija pokazuju u svakom svom
aspektu organsku strukturu. Svi delovi su „istovremeno“ zavisni jedni od drugih
i zajedno rastu. Oni obrazuju organsku celinu i unutar te sveukupne povezanosti
svaki deo ima svoj zadatak. Beskonačno mnogo delova istovremeno održava celinu
i čini se da svaki deo zna gde pripada i šta treba da radi, kao da celina
koordinira delovima. Kao kod nekog živog organizma telo i organi, celina i
delovi, ne mogu se razdvojiti.
Ukoliko se pokuša – što se čini u nauci – da se izdvoje delovi,
kako bi se analizirali kao autonomni i izolovani faktori, veštački se prekida
sveukupna povezanost i stvara neprirodna situacija. Priroda se nalazi u
konstantnom, povezanom toku, u kome svaki detalj ima značaj i smisao unutar
ukupne slike. Taj tok prirode se može uporediti sa tokom tonova, protoka
pokreta ili reči. Zbog toga se nekada govori o „knjizi prirode“. U jednoj
knjizi svaka reč ima svoje značenje na osnovu položaja u kontekstu. Ukoliko
bismo pokušali da autonomno i izolovano posmatramo reč, da bismo je naučno
analizirali, oduzeli bismo joj značenje i smisao; a time bi i naš rad izgubio
svoje značenje i smisao. On bi tim izvrnutim postupkom postao besmislen i
beznačajan. Ali upravo to se danas događa u mehanicističkom istraživanju:
objekti se izdvajaju iz celine uz pokušaj da se se sagledaju kao autonomni i
izolovani objekti, što oni nisu. Apsolutno izolovanje nikada nije moguće i zbog
toga mehanicistička nauka uvek mora da apstrahuje i fragmentuje. Njoj time
izmiče smisao čitave „prirode“, koju u stvari želi da protumači kao tzv.
prirodna nauka. „Knjiga prirode“, u kojoj mi svi igramo individualnu ulogu, ima
svoj istinski smisao i prenosi duboko učenje, ali mi prvo moramo naučiti jezik
te knjige, da bismo mogli da je čitamo. Međutim, ako budemo počeli da iz te
knjige izdvajamo pojedinačne reči, kako bismo ih analizirali izdvojeno, pogrešno
ćemo shvatamo smisao i svrhu knjige.
Međutim, kvantna fizika je krenula upravo tim putem i sledila ga
do ekstrema: čovek više nije želeo da posmatra pojedinačne reči, već
elementarne sastavne delove reči, slova i njihove zajedničke strukture. Ipak,
budući da je materijalni svet životna, beskonačna knjiga, on i u svojim
najmanjim strukturama krije celovitost i beskonačnost, sveprisutne naznake
božanskog porekla. Nažalost, većina naučnika previđa te znake: „Iako njihove
teorije vode do pogleda na svet, sličnom pogledu na svet mistika, upadljivo je,
koliko malo je to uticalo na stav većine naučnika. (...) Većina njih aktivno
podržava društvo, koje se i dalje zasniva na mehanicističkom, fragmentarnom
pogledu na svet i ne uviđa da nauka izlazi iz tog okvira, ukazujući na
jedinstvo Univerzuma, koji ne obuhvata samo naše prirodno okruženje, već i
ljude oko nas. Verujem da je pogled na svet, koji proizilazi iz moderne fizike,
nespojiv sa našim sadašnjim društvom, jer ne uzima u obzir harmoničnu
povezanost, koji vidimo u prirodi. Da bi se postiglo takvo stanje dimanične
ravnoteže, potrebna je sasvim drugačija socijalna i ekonomska struktura: jedna
kulturna revolucija u pravom smislu te reči. Opstanak naše civilizacije može
zavisiti od toga, da li smo sposobni za takvu promenu.“ (4
).
„Verujem da se sa sigurnošću može tvrditi da niko ne razume
kvantnu mehaniku. Ako je moguće, čovek ne bi trebalo da se stalno pita, ’zašto
je to tako?’, jer će se samo izgubiti u ćorsokaku, iz koga još niko nije
pronašao izlaz. Niko ne zna zašto je to tako.“– Ričard Fajnman (Richard
Feynmann) (1918.-1988.), dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1965. (5)
Kao što je već pomenuto, kvantna fizika je nastala iz napora
fizičara, da istraže prirodu atoma, njihovu strukturu, njihovu stabilnost i mogućnost
vršenja uticaja na njih.
Razvitak kvantne fizike polazi od narednog sleda misli: ako želimo da tačno razumemo način funkcionisanja materije, tada moramo da poznajemo način funkcionisanja njenih sastavnih delova. Da bismo poznavali bilo koji deo, moramo ga izmeriti (mehanicistički pristup!). Čovek istovremeno mora da poznaje položaj i brzinu nekog objekta i tek tada može da da izjave o budućem položaju, brzini, energiji itd. Ali upravo to ne uspeva kod atoma! Kao što je fizičar Verner Hajzenberg (Werner Heisenberg) utvrdio dvadesetih godina, nije moguće „istovremeno“ ustanoviti položaj i brzinu nekog atoma. Jer bilo koje merenje može istražiti bilo jedno, bilo drugo. Izbor eksperimenta, dakle, unapred određuje rezultat! Objektivno merenje nije moguće.
Ali to nije sve! Fizičari su otkrili još nešto, što ih je veoma zbunilo: materija na nivou atomskih čestica ispoljava protivrečnu prirodu! Gradivni delovi materije se ponašaju sa jedne strane kao čestice, a sa druge strane se prostiru kao talasi. Da li su nuklearni gradivni delovi materije „čestice“ ili „talasi“, supstanca ili energija? Zbunjujuće je pri tome da se eksperimenti, koji ukazuju na strukturu čestice, i eksperimenti, koji ukazuju na talasnu prirodu, međusobno isključuju zbog iz osnova različite strukture. Posmatrač (subjekat) utiče, dakle, na objekat izborom eksperimenta! Da li je „objektivna“ nauka možda samo subjektivni stav, relativna istina?
Razvitak kvantne fizike polazi od narednog sleda misli: ako želimo da tačno razumemo način funkcionisanja materije, tada moramo da poznajemo način funkcionisanja njenih sastavnih delova. Da bismo poznavali bilo koji deo, moramo ga izmeriti (mehanicistički pristup!). Čovek istovremeno mora da poznaje položaj i brzinu nekog objekta i tek tada može da da izjave o budućem položaju, brzini, energiji itd. Ali upravo to ne uspeva kod atoma! Kao što je fizičar Verner Hajzenberg (Werner Heisenberg) utvrdio dvadesetih godina, nije moguće „istovremeno“ ustanoviti položaj i brzinu nekog atoma. Jer bilo koje merenje može istražiti bilo jedno, bilo drugo. Izbor eksperimenta, dakle, unapred određuje rezultat! Objektivno merenje nije moguće.
Ali to nije sve! Fizičari su otkrili još nešto, što ih je veoma zbunilo: materija na nivou atomskih čestica ispoljava protivrečnu prirodu! Gradivni delovi materije se ponašaju sa jedne strane kao čestice, a sa druge strane se prostiru kao talasi. Da li su nuklearni gradivni delovi materije „čestice“ ili „talasi“, supstanca ili energija? Zbunjujuće je pri tome da se eksperimenti, koji ukazuju na strukturu čestice, i eksperimenti, koji ukazuju na talasnu prirodu, međusobno isključuju zbog iz osnova različite strukture. Posmatrač (subjekat) utiče, dakle, na objekat izborom eksperimenta! Da li je „objektivna“ nauka možda samo subjektivni stav, relativna istina?
Posle ova dva prava saznanja – neizvesnost merenja i dualna
priroda čestica – eksperimenti fizike su vodili još do trećeg zapanjujućeg
otkrića: atomske promene se odvijaju „diskretno“ (stručni izraz za „izdvojeno“;
ono što protiče u intervalima: što nije dalje nedeljivo; diskontinuirano“).
Jedan elektron se npr. kreće na sasvim određenoj orbiti oko atomskog
jezgra.
Ukoliko spolja dođe određeni energetski kvant, elektron skače na
narednu orbitu, a da ne prelazi kontinuirano kroz prostor između. Prilikom
jednog takvog „kvantnog skoka“ jedan oblik postojanja se gasi, a drugi pali, da
to izrazimo slikovito.
Jednu takvu elementarnu „talasnu česticu“, koja se ponaša dualno i
diskretno, fizičari nazivaju „kvant“. Pošto se kvant nikada ne pojavljuje
izolovano, ova reč se najčešće koristi u
množini: kvantna fizika, kvantna dimanika, kvantna
statistika itd.
Navedena saznanja su veoma važna: svaka materijalna promena se u svojoj osnovnoj strukturi sastoji iz „diskretnih jedinica“, to jest, svaki pokret, bilo čestica, bilo polje, odvija se putem takvih kvantnih skokova. Prividni kontinuitet je varka, koja počiva na ograničenoj rezoluciji percepcije, kao i u slučaju filma. Film se sastoji od pojedinačnih slika, koje se sve razlikuju jedna od druge. Skokovite razlike, koje nastaju od jedne do druge slike, mogu se nazvati „kvantnim skokovima“ filma.
Taj kvantiziran, diskretni tok pokreta oko vidi kao kontinuirani
pokret, koji je u stvarnosti privid. Ovaj privid nastaje zbog brzine toka kod
filma. Koliko veliki mora biti privid kod „atomskog filma“, (6)
u kojem se ne pojavljuje samo 48 slika u sekundi, već –iks milijardi! Fizičari
su načeli taj atomski film i pokušavaju da na što više mesta zahvate u njega.
Najveći problem kvantne fizike se sastoji u tome da su atomi i
elementarne čestice suviše mali za direktno posmatranje. Ukoliko želimo da saznamo
nešto o njihovom ponašanju, ne možemo da trčimo za njima, kao što je to Konrad
Lorenc činio sa guskama. Moramo ih sačekati i postaviti zamku, da bismo ih nekako
uhvatili ispod mikroskopa. A čak i tada vidimo samo tragove u snegu, samo
indirektne tragove njihovog brzog prolaska. Još nijedan čovek nije video atom. Sve
izjave o atomskoj strukturi zasnivaju se na indirektnom opažanju, na odrazima
tragova i dejstava, koji zatim treba da se interpretiraju. Slika, koju iscrtava
fizika atoma, predstavlja teoretski model, koji uvek iznova mora da se
prilagođava, da bi bio u najmanjoj mogućoj protivrečnosti sa najnovijim
posmatranjima. Često je čak obrnuto: fizičari uočavaju nedostatke u svom modelu
i pokušavaju da ih premoste tako što kao
hipotezu postuliraju neke nove čestice ili faktore i onda kreću u potragu, a ko traži, taj i nalazi.
Atomi nisu samo mali; zbog njihove diskretne i dualne strukture ni
njihovo kretanje se ne može predvideti (determinisati) u pojedinostima.
Nemoguće je izolovati atom ili ga zadržati u stanje mirovanja, jer atom nije
nikada u stanju mirovanja. On je čestica ali i vibracija. On je energija ili kompresija
energije („energetski čvor“). Zbog toga je takođe pogrešno reći da se atom
sastoji od sastavnih delova. Atom je
energetska struktura sa koncentrisanom silom. To se primećuje tek kada ga rascepimo.
Sa svojom silom atom ima potencijal da se ponaša i kao supstanca (čestica) i kao energija (talas). Ponašanje pojedinačnog atoma se nikada ne može tačno predskazati. Ponašanje atoma se može uporediti sa bacanjem novčića. Nije moguće tačno predvideti da li će novčić pokazati glavu ili pismo. Ali ako bacimo hiljade i milione novčića, tada će se oblikovati obrazac ponašanja: 50% glava i 50% pismo.
Nikada nećemo saznati „koji?“ su novčići pojedinačno pokazali
glavu, a koji pismo, ali ćemo tačno predvideti da će polovina pokazati glavu, a
polovina pismo. Na toj osnovi, stvorenoj proračunavanjem verovatnoće, može se raditi
i špekulisati. Jednostavan primer iz
kvantne fizike je proračunavanje vremena poluraspada. Radioaktivni elementi se
raspadaju za neko određeno vreme. To vreme ipak nikada ne može precizno da se
utvrdi za svaki pojedinačni atom, jer uvek ima onih, koji žive duže i onih koji
žive kraće. Ono što se ipak može izračunati jeste za koje vreme se raspada
„polovina“ atomskih veza, kada polovina preostale polovine i tako dalje. Na toj
osnovi se mogu napraviti špekulacije o starosti arheoloških i geoloških nalaza,
može se raditi sa elementima i oni se mogu primeniti u atomskim centralama, oružanim
sistemima, atomskim satovima itd.
Pretpostavke se mogu napraviti samo o „velikim masama“ atomskih i
subatomskih struktura i to uspeva na osnovu statistika i proračuna verovatnoće.
Školska fizika se i dalje ograničava na taj cilj: pronaći što više formula da
bi se pretpostavilo ponašanje mase čestica, kako bi se one mogle iskoristiti za
profitabline ciljeve. Naučnici iz tih krugova su oni, koji uvek reaguju pomalo
razdražljivo, kada laici posegnu za saznanjima iz „njihove“ struke i filozofski
ih razmatraju.
Neko, ko to mora znati, fizičar i filozof Dejvid Bom (David Bohm) (koji
će biti bliže predstavljen u kasnijem poglavlju), na sledeći način je okarakterisao
rad te većine orijentisane ka profitu, koja se bavi još samo kvantnom mehanikom:
„Kvantna mehanika poznaje samo objašnjenje uzroka. Upravo to važi kao jedna od
njenih prednosti, da počiva isključivo na slučaju i statistici, zbog čega se ne
bavi objašnjenjima. Ona ne može da objasni šta je „vreme“, niti može da objasni
kako jedan trenutak postaje drugi. Drugim rečima, kvantna mehanika je teorija jednog
trenutka, jednog merenja, pri čemu je važna statisitčka verovatnoća da se
dobije neki određeni rezultat. Kvantna mehanika ne objašnjava kako se od jednog
merenja stiže do drugog, da čak ni to, kako neko merenje daje upravo onaj
rezultat koji daje. Ona kaže: Formula ti proračunava verovatnoću i više od toga
tu nema. (7)
Čovek se ponovo nalazi u središnjem položaju: veliko i malo izmiču njegovom opažanju a on veruje da u univerzalnom i nuklearnom vlada slučaj, ne primećujući da time pada u iluziju verovatnoće. Savršena reč: verovatnoća – Wahrscheinlichkeit (deo složenice „schein“ znači „privid“, prim.prev.).
Odlučujuće pitanje bi trebalo da glasi: Na koju istinu ukazuje
verovatnoće? Šta se skriva iza privida?
_________________________________________________________________________
(1) Ajnštajn, Albert: Mein Weltbild („Moja slika sveta) (izdao Karl
Zelig), str. 14. Cirih, Štutgart, Beč (Europa Verlag) 1954.
(2) W. Pauli u pismo M.
Fiercu (12. august 1948.), citirano u Audreč Jirgen: Die andere Hälfte der Wahrheit.
Naturwissenschaft Philosophie Religion (Druga polovina istine. Prirodna nauka, filozofija, religija),
str. 13. Minhen (C.H. Beck) 1992.(3) Njutn, Isak: Mathematische Prinzipien der Naturlehre (Matematički principi filozofije prirode), Berlin 1872, novo izdanje Darmštat 1963. (Original: Philosophiae Naturalis Principia Mathematica, London 1686.)
(4) Fritjof Capra u epilogu knjige Das Tao der Physik – Die Konvergenz von westlicher Wissenschaft und östlicher Philosophie (Tao fizike – konvergencija zapadne nauke i istočnjačke filozofije)
(5) citirano u, Herbert, Nik: Quantenrealität – Jenseits der neuen Physik (Kvantna realnost – sa one strane nove fizike), str. 11. Bazel (Birkhäuser) 1987.
(6) Svakodnevni atomski film, koji gledamo, jeste naše telo, koje uvek izgleda isto, ali u stvari stalno stari i menja se. Jedino, mi to ne uviđamo, jer se atomski film odvija suviše brzo. Što brži pokret, to sporija pojava …!
(7) Dejvid Bom i Rene Veber: Meaning as Being in the Implicate Order Philsosophy of David Bohm: a Conversation, in: B. J. Hiley, F. David Peat (ed.): Quantum Implications. Essays in Honour of David Bohm, str. 437. London and New York (Routledge & Kegan Paul) 1987
Нема коментара:
Постави коментар