8. 9. 2014.

Armin Risi - MISTERIOZNA MATERIJA II

Čovek – posmatrač ili učesnik u Univerzumu?

 „Mi gajimo staru ideju, da je Univerzum „spolja“, a čovek, posmatrač „ovde“ (...). Međutim, danas nam postaje jasno da je Univerzum Univerzum promenljivih učesnika i tako iz udžbenika jednostavno moramo da izbrišemo uobičajenu reč „posmatrač“ i zamenimo je novom rečju „učesnik“.  – Džon Viler (John Wheeler), američki pionir kvantne fizike (8)

Ako čovek posmatra samo opipljivu oblast materijalnog sveta, mogao bi pomisliti da je to samo slaganje puzli: mnoštvo delova se spaja u jednu celinu. Čovek može da konstruiše mehaničke delove i da ih spoji i može da razloži organsku celinu na njene delove, kako bi video kako oni deluju jedni na druge. Ovaj postupak je nesumnjivo mogući način postupanja sa materijalnim svetom, ali nije jedini mogući i sasvim sigurno nije najbolji. (Dovoljno je samo posaditi seme i pustiti ga da klija i već se događa čudo, koje se ne uklapa u mehaničku sliku sveta).

Kada čovek prodre u svet kvanta, slika igre puzlama se menja. Pošto fizičari misle da svet nije ništa drugo do slagalica, krenuli su u potragu za „sastavnim delovima“ ili „gradivnim blokovima“ materije, ali su ubrzo morali da konstatuju da je materija levak bez kraja. Svaka elementarna čestica se opet mora shvatiti kao proizvod još manjih i suptilnijih struktura i izgleda kao da sve granice, na koje čovek nailazi, ne leže u materiji samoj, već nastaju iscrpljivanjem ljudskih dometa. Negde se moralo naići na kraj i tamo, gde sam prestaje, čovek podvlači liniju. Ali te podele nemaju ništa sa istinskom prirodom materije.

Atomi i posebno subatomske strukture su nevidljivi i neuhvatljivi. Istraživači samo indirektno, preko eksperimenata, mogu da dođu do zaključaka o njima. Međutim, oni ne znaju šta u stvari istražuju i tako im ne preostaje ništa drugo do matematičko opipavanje. Moraju da pođu od poznatog i da poznate misaone obrasce projektuju na nepoznato. Njihova jedina polazna tačka je eksperiment, putem koga pokušavaju da neuhvatljive strukture izvuku u svoje uhvatljive dimenzije. Drugim rečima, ono, što ne vide i ne razumeju, istraživači moraju špekulativno da rekonstruišu i interpretiraju. Čovek, dakle, izvlači neku sliku iz Multivisions-Show kvantnog sveta, bez ikakve predstave o tome, šta se u tom šou u stvari prikazuje, jer kvantni svet je zatvoren za čoveka. Čovek, takođe i kvantni fizičar, kreće se u jednom sasvim drugačijem svetu, sa sasvim drugim odnosima veličina i strukturama dimenzija. Jedini pristup čudesnom svetu atoma kvantni mehaničari vide u eksperiemntalnom izdvajanju slika: neke strukture na LCD-monitorima, snimci iz komore za praćenje tragova jonizujućeg zračenja (Bubble-Chamber), Gajgerovi brojači ili merni uređaji akcelerator čestica. Zbilja siromašan i beživotan isečak onog sveta, koji na misteriozan, da, mističan način u svojim strukturama drži na okupu sve vidljivo.

Čovek svojim eksperimentom izdvaja sasvim određeni isečak iz celine kvantnog sveta. Eksperiment „primorava“ materiju da poprimi tačno određeni oblik i način ponašanja, koji ona inače ne bi poprimila. Da li čovek time, dakle, određuje šta vidi? Da li on vidi samo ono, što želi da vidi ili može da vidi? Da li tek njegova želja da nešto posmatra, stvara posmatranu realnost? Jer materija i svojoj strukturi skriva neograničeno mnogo potencijalnih realnosti, a posmatrač uvek može da zahvati samo jednu.

Da li onda posmatrač stvara posmatrano? I da li ono, što se ne posmatra, možda uopšte ne postoji? I gde nestaje sve ono mnoštvo potencijalnih mogućnosti, tako da na kraju preostane samo jedna, posmatrana? Da li ona izbija u eksperimentu, ili tek prilikom merenja ili tokom posmatranja od strane svesnog posmatrača? To bi značilo da posmatrač, odnosno njegova svest određuje šta će se videti. Viđeno bi tada uvek bilo selektivno, subjektivno i relativno. I upravo do tog zaključka su došli neki poznati kvantni fizičari. (npr. Verner Hajzenberg, Džon fon Nojman, Hju Everet (Werner Heisenberg, John von Neumann, Hugh Everett)). Oni govore o dva, više ili beskrajno mnogo svetova, koji postoje paralelno kao potencijalne realnosti  od kojih posmatrač uvek može izdvojiti samo jednu, pri čemu taj jedan svet postoji isključivo u svesti datog posmatrača. Svaki čovek živi, dakle, u svom sopstvenom svetu snova i vidi samo mali isečak, koji je sam odabrao. Ali budući da čovek vidi samo isečak jedne nepoznate celine, on uopšte ne zna šta u stvari vidi, a šta „ne“ vidi.

Posmatrač i posmatrano su nerazdvojno povezani jedan sa drugim i međusobno se uslovljavaju. Oni su oboje deo iste celine i ne smeju se odvojiti. Međutim, to takođe znači da svest (posmatrač) i materija (posmatrano) ne smeju da se odvoje. Da, svest je mnogo važnija, jer sve što vidimo i što „ne“ vidimo zavisi od nje. Svest nam omogućava da uopšte ostvarimo percepciju, da postanemo svesni svog okruženja i sebe samih. Ali šta je svest?

Službeno školsko mišljenje glasi da se sve sastoji od atoma. Od čega se onda sastoje misli i osećanja? Da li se i svest takođe sastoji samo od atoma? Ko ili šta uopšte posmatra? Da li je to oko? Mozak? Nervni sistem? Ili je to nematerijanla sila, nematerijalno Sopstvo? Najkasnije kod tog pitanja većina fizičara gubi strpljenje. „Kakva besmislena metafizika? Ove špekulacije nikome ne koriste. Kvantajmo jednostavno dalje!

Najvažnije je da mašine i oružja, koja konstruišemo, funkcionišu!“ Tako se ljudi dalje igraju energijama, koje ne razumeju.

Kvantna mehanika: najvažnije je da funkcioniše!

„Kvantna mehanika, ta misteriozna, zbunjujuća nauka. Niko od nas je ne razume zaista, ali razumemo kako da je primenimo.“
– Mari Gel-Man (Murray Gell-Mann) (1980.), dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1969. (9)

Čovek odjednom otkriva da nije odvojeni, uzvišeni posmatrač Univerzuma, već da je i sam deo njega. Ne samo to, on je „zatočenik“ u Univerzumu. On se ne može uzdići iznad Univerzuma da bi rekao nešto objektivno o Univerzumu. Dok god se čovek nalazi „unutar“ neke kuće, ne može da kaže ništa o izgledu cele kuće. Čovek mora napustiti kuću i osmotriti je spolja, da bi tačno znao kako ona izgleda. Ali u pogledu Univerzuma to čoveku nikada neće poći za rukom. 
Jedina mogućnost da se sazna nešto o materiji i čoveku, kako smatra moderna nauka, sastoji se u tome da se ova celina podeli – sve do atomske sktrukture. To međutim znači veštački podeliti celinu na posmatrača/uređaj za posmatranje sa jedne strane i „posmatrano“ sa druge, da bi uopšte bilo moguće, sprovesti eksperimente. ( jer eksperiment uvek uslovljava da se razjasni pitanje: „Šta“ hoću da posmatram? I „kako“ hoću da posmatram?).
 
Ali ova podela neće nikada omogućiti pogled na celinu, naprotiv, pogled će uvek ostati fragmentaran i ograničen. Čovek vidi samo isečak, ali isečak čega? – To ne zna. Čovek je uvek samo deo, ali deo čega? On to ne zna.
 
Ova spoznaja, da je materijalizam ćorsokak, spada u najvažnije filozofske konsekvence kvantne fizike. Međutim, kao što pokazuje gornji citat, kvantni fizičari ne brinu o tome, već jednostavno dalje kvantaju. Daleko preko 50% njihovih „dostignuća“ odlaze u vojnu industriju ili u nuklearnu tehnologiju i obradu podataka, koji konačno ipak postaju sredstva moći moćnika.
 
Uprkos razvitku teorije relativiteta i kvantne teorije, moderni čovek je još uvek zatvoren iza mehanicističkih misaonih obrazaca. On misli da je mehanicistička veza jedina zamisliva veza između stvari. To uverenje se npr. ispoljava u tome da se energija danas isključivo dobija razaranjem podređenih struktura: spaljivanjem, isparavanjem, cepanjem i razgrađivanjem nosilaca energije. Celokupno snabdevanje energijom u svetu je izgrađeno na destruktivnim metodama. Alternativni energetski sistemi do današnjeg dana se beskrupulozno potiskuju, da bi se sačuvao monopolistički položaj moćnika i ljudi su tu igru poslušnički prihvatili, zahvalni za svaku mrvicu napretka, koju su njihovi gospodari dopustili da padne ispod stola.   
 
Ironija je stvaranja, da upravo u svojim ekstremima materijalzam biva suočen sa svojim ograničenjima. Dubine atoma i dubine kosmosa izmiču aroganciji čoveka. Preko dugih istraživačkih stranputica, kao što je rečeno, mehanicistička slika sveta je počela da se koleba. Međutim, to očigledno nema isto značenje kao i kolebanje „materijalističke“ slike sveta, jer kvantna fizika nije ništa drugo do istraživanje atoma, da bi se njihove energije bolje razumele i tako mogle bolje da se iskoriste. Kvantna fizika dopušta ekstremne materijalističke zaključke. Kada na osnovu saznanja kvantne fizike mehanicistička slika sveta više ne može da se održi, tada će odlučujuće pitanje glasiti: čime se zamenjuje ta mehanicistička slika sveta?
 
Jednostavno kvantnomehaničkom slikom sveta? Monističkom slikom sveta? Holističkom slikom sveta? Ili duhovnom slikom sveta? Kvantnom fizikom su odškrinuta do sada nepoznata vrata, iza kojih hodnici vode u najrazličitijim pravcima. Kratkoročno su fizičari odabrali najdemonskiji i najdestruktivniji cilj, cepanje atoma. U poređenju sa tim ludilom Njutnov mehanicistički materijalizam je gotovo bezazlen.
 
Ali kvantna fizika ima i druge, pozitivne aspekte. Ona ljude vodi do granica opipljive materije i pokazuje da ona konačno nije opipljiva. Promišljeni fizičari počinju da se pitaju šta ta neuhvaljivost granica treba da znači. Neki od njih čak ukazuju na izvesne paralele sa istočnom mistikom. U starim budističkim i hinduističkim spisima mogu se naime pronaći mesta sa iskazima, koja podsećaju na ono što moderni fizičari iznose u svojim  interpretacijama kvantne teorije. iIpak, uprkos tim prvim dodirima sa msiaonom zaostavštinom Istoka, nikada nije razrađena ubedljiva vedska slika sveta, jer filozofska interpretacija sanskritskih tekstova i dalje ostaje samo špekulativne, kao i interpretacije kvantne teorije. 

Nove kvantne slike sveta

„U kvantnoj mehanici nije reč o proizvoljnom odbacivanju još detaljnije analize fenomena atoma, već o saznanju da je takva analiza ’principijalno’ isključena.“
– Nils Bor (Niels Bohr) (1885.-1962.), jedan od osnivača kvantne fizike, dobitnik Nobelove nagrade 1922. (10)
 
Neobično je, ali tačno: materijalni svet nije ono što se činilo da jeste. Na prvi pogled on izgleda kao igra puzli, u kome se jedan deo nadovezuje na drugi, na osnovu jasno definisanih zakona, koji omogućavaju jasne pretpostavke. Na toj osnovi je Njutn izgradio svoju fiziku i postigao značajne uspehe. Uspeo je da fizički opiše događaje na Zemlji i u Kosmosu (putanje planeta) i da ih svede na mali broj zakona, čime je ljudima omogućeno da izgrade materijalne objekte i da njima upravljaju. Nije potrajalo dugo dok su se biolozi priključili i rekli da životne funkcije u organskim telima nisu ništa drugo do rezultat kompleksnog uzajamnog dejstva fizičkih impulsa nerava, molekula i energetskih tokova. Mrtva i živa materija su konačno isto.   
 
Ipak, kada su fizičari počeli da istražuju materiju u submikroskopskim oblastima, naišli su na jedan novi Univerzum, kvantni svet atoma. Šta su atomi zbilja, to do danas ne zna nijedan fizičar. Jedino što fizičari znaju je da se atomi u velikim skupinama ponašaju na osnovu sasvim određenih statističkih obrazaca. Atomski i subatomski nivoi po sebi ostaju tajna. Ovde su se razdvojili duhovi i nisu se ponovo našli do danas. U principu mogu se prepoznati dve strane. Jedna se nadovezuje na danskog fizičara Nilsa Bora i zbog toga se često naziva „kopenhagenška škola“. Ona kaže (vidi gornji citat) da čovek nema mogućnost da zaista prodre do atoma. Detaljna analiza atoma je nemoguća, jer čovek uvek zavisi od svog opažanja i tako od opreme za posmatranje. Time čovek može da vidi obrasce, koje je izdvojio, ali nikada sveukupnost svih obrazaca i nikada prirodu pojedinačnog atoma.  
 
Ova interpretacija je danas široko rasprostranjena i veoma popularna među fizičarima, jer se može izneti u smislu da čovek uopšte ne treba da traga za dubljim strukturama, jer njih ili nema, ili barem ne postoji mogućnost da se one izoluju. Zbog toga bi čovek trebalo da se jednostavno ograniči na kvantno-mehanički rad i da ne razmišlja previše, jer je to besmisleno i bezizgledno. Na taj način su već tri generacije fizičara umirile svoju savest. Predstavnici druge strane, na čelu sa Albertom Ajnštajnom, nisu se zadovoljili tim objašnjenjem. Oni su insistirali na tome da svet nije samo statistički (da počiva na verovatnoći) i nedeterministički (tj. da počiva na proizvoljnim kvantnim ćudima atoma, koji ne podležu nikakvim višim zakonima); ovaj utisak nastaje samo zbog toga, što kvantna fizika još uvek nije pružila konačno razumevanje sveta; kada bude uspela da otkrije odgovarajuće prirodne zakone ili teorije polja, čovek će biti u stanju da ona fenomene, koji se danas čine nedeterminističkim i nepovezanim, razume u svetlu jednog višeg obrasca.
 
Jedni nisu tražili nikakve više zakone, jer su govorili da ih nema, dok su drugi govorili o višim zakonima, ali nisu znali u čemu se oni sastoje. Tako nijedna od strane ne napreduje. Albert Ajnštajn je u poznim godinama tragao za svetskom formulom, Nils Bor je stavio znak jina i janga na svoj grb, Maks Plank (Max Planck) je govorio o Bogu, dok je Ervin Sredinger (Erwin Schrödinger) koketirao sa nekim istočnjačkim učenjima, po kojima se materijalni oblici samo nepostojeće iluzije.  (11)
 
Pošto nije bilo napretka u filozofskom pogledu, ovi velikani fizike su se koncentrisali na praktično istraživanje. Ono se zahtevalo, podsticalo i donosilo konkretne rezultate. Jer najzad, kvantna teorija je bila tako praktična, da je funkcionisala i kada čovek nije znao kako i zašto.
 
Opisane slike sveta bi se mogle sažeti na sledeći način: (1) Ono što se ne može opaziti jednostavno se uklanja iz oblasti fizike. (2) Ono što se ne može opaziti želi se opisati „novim“ fizičkim saznanjima. Iz vedske persepktive obe kategorije predstavljaju poluistine. Tačno je da jezgro realnosti konačno nije vidljivo (merljivo). Ali ga to ne degradira na nivo sporednog detalja, mnogo pre je to „nevidljivo“ jezgro ono najvažnije što se uopšte može spoznati, naime, ono što čini našu egzistenciju i egzistenciju celokupne prirode: „život“, svest. Ti faktori zbog toga ne bi trebalo da budu jednostavno gurnuti pod tepih.   

Predstavnici druge kategorije pokušavaju da objasne to jezgro, međutim, pogrešnim sredstvima, jer se svest ne može dokučiti fizikom, pa ni nekom „novom“ fizikom. Svest nije proizvod materije, već sila iza materije. Kao indirektan dokaz za taj iskaz  vedski spisi daju kompleksan sistem postupaka, kako se svest može osloboditi materijalnih uticaja. To pokazuje da svest nije materijalna, jer čovek inače ne bi mogao da se oslobodi materijalnih uticaja. Vedski sistem je isto toliko naučni kao i moderna nauka. Oba se oslanjaju na postupak: eksperiment – tačno izvođenje – predviđeni rezultat.
 
Najkasnije od razvitka kvantne fizike i nauka mora da prizna da postoji mnogo fenomena, koji se ne mogu direktno dokazati (kao npr. konstitucija subatomske strukture) i da su zbog toga neophodni indirektni dokazi (zaključci na osnovu simptoma). Direktan dokaz bi bio kada bi čovek mogao da jedan atom jednostavno izdvoji iz materije, kako bi ga posmatrao, merio i fotografisao. To, naravno, nije moguće i zbog toga se moraju proučavati simptomi atoma: kako se oni ponašaju pri kolizijama, refrakciji i skretanju? Isto tako ni „duša“, nematerijalna životna sila, ne može biti izdvojena iz tela, merena i fotografisana. Ali na osnovu simptoma svesti se mogu dati iskazi o postojanju duše, kao što se na osnovu simptoma materije mogu dati iskazi o postojanju atoma.   
 
Nelokalnost: utvare u materiji?
 
„Physics should represent a reality in space-time, free from any spooky action at a distance.“ – Albert Ajnštajn (12)
 
Kada su fizičari počeli da sprovode ciljane eksperimente sa svetlom i atomima, uspelo im je da definšu mnoge obrasce kretanja, što im je pružilo određenu moć nad materijom. Većina naučnika se zadovoljila tim saznanjima i profitima. Međutim, oni, koji su prilikom eksperimenata nešto tačnije posmatrali, uhvatili su u pozadini eksperimenta jedan munjevit fenomen, nešto avetinjsko, toliko misteriozno i neprijatno, da je većina više volela da ne pogleda još jedanput. Ruka nekog duha je posezala u neke eksperimente i izazivala rezultate, koji se nisu mogli povezati sa konvencionalnim kauzalnim razmišljanjem. Pošto su kvantno-mehanički izumi i dalje veoma dobro uspevali bez tog avetinjskog detalja, on je i dalje ignorisan. Šta se to odvijalo u sterilisanim laboratorijama kvantne fizika?     
 
Ervin Šredinger je bio među prvima, koji su to prepoznali i usudili se da izgovore: izgleda da određeni eksperimenti kvantne fizike utiču na rezultat drugih eksperimenata, mada se ovi eksperimenti sprovode odvojeno jedni od drugih. Izgledalo je kao da neke čestice vrše uticaj sa daljinu. Da li čestice ili druge jedinice (npr. polja) mogu uticati jedne ne druge, a da nisu direktno povezani? Da li postoje i drugačije veze pored čisto kauzalnih (A prouzrokuje B, B prouzrokuje C)? Da li su one konačne korelacije u svetu možda „nelokalne“ (to jest, prostorno linearno nepovezane)? Ukoliko bi se u međusobnim međudejstvima čestica javljali neuzročnost i nelokalnost, to bi bili gotovo avetinjski faktori i protivurečili bi klasičnoj fizici isto toliko kao i teorija relativiteta.  
 
„Zbog njihove fazne povezanosti izgleda da dejstvo na kvantnu česticu A ima trenutni efekat na kvantnu česticu B, čak i onda, kada obe čestice nisu u stanju da na osnovu konvencionalnih snaga stupe u međusobno dejstvo. Šredinger je tu očigledno trenutnu (sinhronu)  vezu smatrao toliko neobičnom, da je nije označio kao ’jednu karakteristiku’ već kao glavnu karakteristiku kvantne teorije.“ (13)
 
Pedesetih godina je ta pretpostavka dodatno potvrđena u teoretskim radovima jednog priznatog mada samovoljnog fizičara. To je bio Ajnštajnov mladi kolega Dejvid Bom. Bom: „Ajnštajn je imao osećaj da su statistička predviđanja kvantne teorije doduše tačna, ali da određeni elementi ipak nedostaju i da bi se – kada bi se ti elementi dodali – moglo izaći iz okvira statistike, kako bi se makar načelno moglo doći do jedne determinističke teorije. Taj susret sa Ajnštajnom imao je veliki uticaj na dalji tok mojih istraživanja.“ (14)
 
Dejvid Bom, iako na početku pristalica kopenhaškog tumačenja, bio je sve manje uveren da se istraživanje fizike iscrpljuje u prepoznavanju dualne prirode materijalnih elementarnih čestica. Od 1952. Bom je odbjavio mnogo članaka, u kojima je predložio različite intuitivne modele, koji su istovremeno sadržali revoluciju fizike i njen smrtni greh.
 
Bomov pristup je u stvari bio veoma jednostavan: dva događaja mogu da utiču jedan na drugi a da ne stoje u direktnoj vezi jedan sa drugim, i to onda, kada su povezani preko jedne nadređene ili dublje strukture. Bom je govorio o „kvantnom potencijalu“ ili o provodniku, koji povezuje sve kvantne strukture (polja, atome i subatomske čestice). Uticaj kvantnog potencijala se, rekao je Bom, kao i gravitacija širi čitavim univezumom, ali – za razliku od gravitacije – ne opada sa udaljenošću; zbog toga je sasvim moguće da postoje stvari, koje se događaju sinhrono (nelokalno i akauzalno) jer su povezane jedna sa drugom prauzrokom. Za konvencionalnu fiziku, koja ne može da prihvati takav hipotetički prauzrok, pretpostavka o sinhronoj povezanosti predstavlja apsurdnu tvrdnju, jer ona iziskuje da kvantne čestice među sobom mogu da razmenjuju informacije „superluminalno“ (brzinom većom od brzine svetlosti)! A to je smrtni greh, jer Albert Ajnštajn je postulirao i modernu fiziku i prihvatio da je brzina svetlosti najveća moguća materijalna brzina. Ali kada je Bom jednom razbio led lokalnosti i kauzalnosti, nije potrajalo dugo dok jedan drugi fizičar, Džon Bel (John Bell) nije eksperimentalno dokazao realnost te misterije. (1964.).
 
Džon Bel: „Radovi o kvantnoj mehanici, koje je Bom objavio godine 1952. za mene su predstavljali pravo otkrovenje. Veoma me se dojmilo prevladavanje interdeterminizma. Ali je po mom mišljenju još važnije bilo, da on ni na koji način nije smatrao neophodnim da svet nejasno podeli na „sistem“ sa jedne strane i „aparat“ ili „posmatrača“ sa druge.“ (15)

Indirektno izvođenje dokaza Džona Bela danas je poznato kao „Belova teorema“ (16) Bel je uspeo da dokaže da postoje fizički fenomeni, koji se matematički ne mogu objasniti, ukoliko se ne prihvati nelokalnost.
 
Eksperiment u vezi sa tim, veoma pojednostavljeno predstavljen, protekao je na sledeći način:
 
(1) Eksperiment radi sa fazno zaključanim česticama. To su subatomske čestice, koje pripadaju zajedničkoj strukturi i zbog toga imaju iste atribute, ali sa obrnutim predznakom. Sada se te blizanačke čestice šalju u suprotnim pravcima. Čestice se kreću brzinom svetlosti i moglo bi se pretpostaviti da čestice posle razdvajanja više ne utiču jedna na drugu. Međutim, upravo suprotno je slučaj ...
 
(2) … Merenje jedne čestice utiče na stanje durge! Ukoliko se na jednu česticu izvrši uticaj (jer bez uticaja se ne može meriti), druga reaguje automatski i sinhrono u suprotnom pravcu, iako se na nju ne vrši dejstvo. To se događa istovremeno, čak i ako su čestice svetlosnim godinama udaljene jedna od druge. Drugim rečima, sve kvantne čestice, koje su jednom bile povezane, ostaju posle odvajanja „fazno zaključane“, tj. povezane jedna sa drugom preko talasne funkcije. Impresivan primer za permanentnu vezu prvobitno povezanih delova! 
 
Koncekvenca ovog saznanja je od velike važnosti ne samo za fiziku, već i za svaku oblast života i vodi direktno do važnog vedskog zaključka: sve je povezano jedno sa drugim, jer se sve jednom nalazilo unutar zajedničkog prauzroka i činilo celinu (nezavisno od toga, da li se kao prauzrok Univerzuma posmatra prvobitni prasak ili Maha Višnu). Fizička nelokalnost se ne može direktno dokazati, ali bi trebalo da čoveka dovede do misli da materijalistički pristup uvek mora dovesti do ćorsokaka. U materiji postoji nelokalnost, jer je duhovna osnova materije (Brahman) takođe nelokalna i akauzalna, tj. nematerijalna.    
 
Zbog toga nelokalnost postaje sve očiglednija i delotvornija, što se više u obzir uzimaju duhovne oblasti realnosti. Na grubosupstancijalnom nivou prvobitna povezanost svih stvari nije direktno uočljiva. (Ako na zemaljskom planu ispustim iglu, kako to utiče na udaljene galaksije?). Ali na finospustancijalnom nivou povezanost deluje u punoj meri, na primer u kauzalnosti karme. Kada se usled delovanja zakona o karmi sudare dva automobila, to je, fizički posmatrano, nelokalni i neuzročni događaj. Kada bi to bio lokalni i kauzalni događaj, tada bi oba vozača morala da se dogovore, da bi namerno bila u isto vreme na istom mestu i da bi se srela frontalno. Obojica vozača su naizgled nezavisno jedan od drugog krenuli u različitim vremenima, ali u tačnoj sekvenci, tako da su se njihovi putevi ukrstili. Samo sekundu ili dve razlike i nesreća se ne bi dogodila.  Ovde se može govoriti o slučaju, ali je u stvari reč o nelokalnom, akauzalnom sinhronicitetu, koji nisu inscenirali njutnovski zakoni ili zakoni kvanten fizike, već faktori karmičkog zakona.  
 
Duhovni i finosupstancijalni sinhronicitet se odražava i u grubosupstancijalnoj materiji, koja zbog toga u svojim osnovnim strukturama takođe pokazuje (nelokalne, akauzalne) dodatke. Nelokalnost je jedna od najradikalnijih protivrečnosti u naučnoj sllici sveta i na prvi pogled izgleda apsurdno. Kako dve čestice (ili dva događaja, dve osobe), koje nemaju „ništa“ jedna sa drugom, mogu da vrše međusobni uticaj?

Belova teorema kaže da nijedan model ne može da objasni realnosti, ako ne sadrži realna ali nevidljiva polja sila, koja sinhrono ili barem brzinom većom od brzine svetlosti mogu da koordiniraju reakcije. Većina fizičara u to ne može da poveruje, ali im takođe mnogo i ne smeta, jer im i nije stalo do istraživanja realnosti, već samo do manipulacije materijom. Na ovu okolnost se ne može dovoljno ukazati, jer ona je najvažniji uzrok za naučnu kratkovidost i jednostranost. 

Nastavak 
(7) David Bohm und Renée Weber: Meaning as Being in the Implicate Order Philsosophy of David Bohm: a Conversation,un: B. J. Hiley, F. David Peat (ed.): Quantum Implications. Essays in Honour of David Bohm, str. 437. London and New York (Routledge & Kegan Paul) 1987.
(8) citirano u: Buckley, Paul, und Peat David: A Question of Physics. London (Routledge & Kegan) 1979.
(9) M. Gell-Mann: The Nature of Matter, Wolfson College Lectures, 1980. Oxford (Clarendon Press) 1981.
(10) Niels Bohr: Atomic Physics and Human Knowledge (str. 62). New York (Science Editions) 1961.
(11) „Mnotšvo je samo privid; u stvarnosti postoji samo JEDNA svest. To je učenje Upanišada […] Ništa se ne odražava! Svet je samo jednom dat! Praslika i odraz su jedno. Svet, koji se širi u prostoru i vremenu, postoji samo u našoj predstavi.“ Schrödinger, Erwin: Geist und Materie, str. 79,92. Wien, Hamburg (Zsolnay) 1986. prvo izdanje na engleskom jeziku 1958. (Cambridge University Press).

(12) „Fizika mora da predstavlja realnost u prostor-vremenu, koja je slobodna od bilo kakvh sablasnih uticaja na daljinu.“ Albert Einstein, citirano u Born, Max (ed.): The Born-Einstein Letters, str. 158. London (Macmillan) 1971.
(13) Herbert: Quantenrealität, str. 227
(14) Bohm: „Hidden Variables and the Implicate Order“, u: Quantum Implications, str. 35.
(15) Bell, John: „Beables for quantum field theory“, u: Quantum Implications, str. 227
(16) Bell, John: „On the Einstein-Podolsky-Rosen Paradox“, u: Physics I 195 (1994)

Нема коментара:

Постави коментар