11. 9. 2014.

Armin Risi - MISTERIOZNA MATERIJA III


Implicitni i eksplicitni red u Kosmosu

„Imati intuitivni model je, po mome mišlejnju, bolje nego nemati nijedan, jer bez takvog modela kvantno teoretsko istraživanje neće biti mnogo više od sastavljanja formula i poređenja teoretskih rezultata sa rezultatima eksperimenata. I još važnije: nauka kvantne mehanike će se svesti na neku vrstu indoktrinacije (i zaista može da se utvrdi postojanje te tendencije), usmerene ka tome da podstakne verovanje kako je taj postupak u fizici jedini moguć. Na ovaj način su stasale nove generacije studenata, koje su unapred zatovrene za ta pitanja [o pravoj realnosti].“
– Dejvid Bom (1917.-1992.), pionir holističke fizike (17)
 
Dejvid Bom je rođen 1917. u Pensilvaniji kao sin austro-ugarskog trgovca nameštajem, koji je emigrirao za Ameriku. Diplomirao je 1943. teorijsku fiziku na Univerzitetu „Berkli“ i dao nekoliko važnih doprinosa fizici plazme i kvantnoj fizici, zbog čega je bio pozvan da drži predavanja na prestižnom Univerzitetu „Prinston“.  Tamo je napisao udžbenik o kvantnoj teoriji, koji je privukao veliku pažnju (1953.) i susreo se sa 38 godina starijim Ajnštajnom.

Kako je sve više eksperimenata počelo da ukazuje na nelokalne veze između elementarnih čestica i energetskih polja, Bom je izradio intuitivni model (u matematičkom izođenju), koji je ukazivao na višu povezanost koja u pozadini iznutra (implicitno) spaja naizgled nelokalne događaje. Dejvid Bom je postao čuveni i osporavani pobornik „implicitnog reda“ i objavio je 1980. Zbirku svojih najvažnijih članaka i predavanja u knjizi Wholeness and the Implicate Order („Celina i implicitni red. Osnove dinamičkog holizma“).
 
Bomov koncept implicitnog reda i eksplicitnih oblika od svih modernih slika sveta najbliži je vedskoj. Nije nikakvo čudo da Bom nosi vedski mantrički slog om već u imenu!
 
Dejvid Bom je na sledeći način izložio problem moderne fizike, koja mora da se bori sa protivrečnošću teorije relativiteta i kvantne teorije: „Da bi zakoni mogli da budu formulisani, relativitet pretpostavlja striktan kontinuitet, striktan determinizam i striktnu lokalnost, a kvantna teorija diskontinuitet, nedeterminizam i nelokalnost. Tako se čini da one stoje u apsolutnoj protivrečnosti. I zaista, pokušaji da se ti „fizički koncepti“ – teorija relativiteta i kvantna teroija – konzistentno povežu u jedinstvenoj teoriji, nikada nisu uspeli u okviru te dve teorije. Ukoliko želimo da ih povežemo, trebalo bi da pođemo ne od njihovih protivrečnosti, već od onoga što im je zajedničko. Ono što im je zajedničko jeste shvatanje ’neprekinute celine’ Univerzuma. Na radikalno različite načine one obe opisuju celovitost. (…) To nas sasvim prirodno vodi do pitanja: Da li je moguće da se opiše novi poredak, koji omogućava da se zamisli Univerzum čije je osnovna bit neprekinuta celovitost?“ (18)
 
Bom je u toj potrazi za celovitošću video svoj najvažniji cilj: „Rekao bih da je najvažniji cilj mog naučnog i filozofskog rada bio da prirodu realnosti u opštem i svest u posebnom shvatim kao povezanu celinu, koja nikada nije statička ili zatvorena, već predstavlja beskrajan proces kretanja i razvoja." (19)
 
Bomova glavna misao je bila da dve stvari, koje nisu direktno povezane jedna sa drugom, dakle, koje su nelokalne i akauzalne, ipak stoje u vezi, naime onda, kada su obe povezane zajedničkom, višom strukturom. Svaki spoljašnji red, naglašavao je Bom, proizilazi iz dubljeg, unutrašnjeg reda, i naše misli i naše pamćenje i naše sposobnosti. Bom je teoretski dokazao da ni klasična mehanička fizika niti kvantna fizika nisu dovoljne da se objasne vidljivo razvijeni (eksplicitni) oblici, sa kojima se susrećemo svuda u svetu: „To otvara put za sliku sveta, u kome su duh i materija konzistentno povezani, što ipak ne znači da se prihvata redukcionistička slika o svetu, tako što se smatra da jedno nije ništa drugo do proizvod koji proizilazi iz onog drugog, kao što to npr. tvrdi materijalizam (duh je samo funkcija materije) ili idealizam (materija je samo funkcija duha). Naša teza bi pre glasila da i duh i materija proističu iz zajedničke osnove, koja stoji nad obema i konačni je nepoznata.“ (20)
 
Iako je Bom tu zajedničku osnovu, iz koje potiču duh i materija, označio kao nepoznatu, ipak joj je dao apstraktno ime: implicitni red, tj. uređujuća, nadređena pozadina naspram uređenih, razvijenih (eksplicitnim) oblika. Pojmovi implicitan i eksplicitan su izvedeni iz latinskog plicare, „saviti“, koja se u rečnicima javlja i kao multiplikacija i replikacija. Bom nije isključio da može postojati čitava hijerarhija implicitnih redova, koji konačno svi zavise od jednog „vrhunskog implicitnog reda“. To, naravno, znači da su svi delovi – preko svoje veze sa celinom – ’iznutra’ povezani.“ (21)
 
Svi delovi su u celini potencijalno „uvijeni“ (što je doslovan prevod implicitnog). A celina je sadržana u svakom delu. Bom navodi dva primera, kako bi predočio istovremeno delovanje implicitnog i eksplicitnog reda. Jedan je hologram (ravne slike, koje ipak pobuđuju utisak trodimenzionalnosti, kada je na njih usmeren hologramski reflektor). Taj utisak nastaje, jer je u svakom delu slike sadržana čitava slika.
 
Dakle, iz svake ćelije slike mogla bi se rekonstruisati čitava slika. Drugi primer je svetlo. Kada stojimo u nekoj prostoriji, zraci svetlosti iz svakog ugla nam prenose sliku čitavog prostora. U svakom malom deliću svetlosti, koji padne na našu zenicu, sadržana je, dakle, slika celine.
 
Drugi primeri za uvijeni i odvijeni red su radio i TV-talasi, čije se uvijene informacije odvijaju pomoću aparata. Ili svako seme i čak svaka ćelija, jer sve one uvek sadrže informaciju o konstrukciji čitavog tela. Ili svaka reč, jer njeno značenje zavisi od ukupnosti jezika i jer se jezik iskazuje u svakoj svojoj reči. Ili svaki misaoni proces, jer on zavisi od ukupnosti svesti i jer se svest izražava svakim pojedinačnim misaonim procesom. U stvari je lako pokazati da intrakcija implicitnog i eksplicitnog reda postoji „svuda“ u kosmosu. Ka tome je usmeren i Bom, ali time bi područje mehanike, kvantne fizike, lokalnost i kauzalnst ostavio daleko iza sebe.
 
„Drugim rečima ’konačno’ je celovitost celine odlučujući i prevlađujući faktor, dok njena podeljenost predstavlja drugorazredni faktor. Dakle, princip implicitnog reda naglašava: ’konačna’ celovitost celine i delova. Princip, koji se time negira, jeste: ’konačna’ podeljenost delova i celine. Taj princip bi razlikovanje i podelu postavio na prvo mesto i to bi značilo: bit i delovanje celine zavise od delova. Ovo stanovište bi odgovaralo mehanicističkoj slici sveta, prema kojoj celini ne pripada nikakva nezavisna stvarnost, što bi značilo da je ideja o nekoj ’celini’ samo nekakav apstraktni prikaz delova u interakciji. Razlika između mehanicističke i holističke slike sveta ne počiva, dakle, u pitanju celine i delova, već u pitanju kakvo se mesto pripisuje celini i delovima.“ (22)
 
Bom ukazuje na to da je nova slika sveta neizbežna kako bi se prevladao rascep, koji podržava mehanicistički pogled na svet. Kada se podjedinice više ne posmatraju kao delovi nadređene celine, već kao izolovani objekti, tada nastaje fragmentarno, materijalističko mišljenje. „Takav način mišljenja vodi do opšte tendencije, da se stvari istrgnu iz prirodne i više povezanosti i zbog toga je konačno neosporno destruktivan.“ (23)
 
Otkriće koncepta implicitnog i eksplicitnog reda predstavlja važno približavanje vedksoj slici sveta, jer će ti pojmovi pomoći da se razume opis manifestovane i nemanifestovane materije (vyakta i avyakta).
 
Najvažnije saznanje se sastoji u tome da veza između dve pojave nije ograničena na te dve pojave, već zavisi od viših, relativnih konstalacija, koje sa svoje strane zavise od viših konstalacija, sve dok se ne spozna apsolutna konstalacija (Višnu i Krišna). Svako prekidanje hijerarhijskih redova ovezanosti zavisi od samovolje posmatrača, jer u skladu sa teorijom kvantne fizike veze se mogu uspostaviti do sistema galaksija ili čak čitavog Univerzuma ili čak dalje …

Konsekvence najnovijih (i bezvremenih vedskih!) uvida ruše materijalističku sliku sveta u pravom smilsu reči: svi aspekti Univerzuma su nevidljivo povezani jedni sa drugima. Univerzum, a kamoli život na nekoj planeti, ne sme se shvatiti samo kao kombinacija nezavisnih mehaničkih sastavnih delova. Sve je na neupadljiv način međusobno povezano, pa i posmatrač i posmatrani objekat. Odjednom ono udaljeno i nevidljivo dobija konkretno značenje.
 
To, naravno, ne znači da je njutnovska mehanika pogrešna. Ona očigledno funkcioniše sve do današnjih dana. Ovde je reč o nečem dubljem: o prirodnoj povezanosti. Kvantna fizika pokazuje da ta mehanika nije pogrešna, ali je ekstremna, jer važi samo u ekstremnim graničnim situacijama, naime samo unutar trodimenzionalnih odnosa, a tamo samo u onom malom delu koji čovek može da percipira. Tehnologija funkcioniše, ali samo u maloj oblasti. Tehnolozi izvlače mase i energije iz njihove prirodne povezanosti i manipulišu njima kraktoročno i u kratkoročne svrhe, a da ne poznaju više konstalacije. Prosta činjenica da televizori, automobili i kompjuteri (i atomske bombe) funkcionišu, još uvek ne znači da njihovi  inženjeri i naručioci poznaju pravu prirodu materije i energije. Pošto u stvarnosti „ne“ poznaju više konstalacije, prouzrokuju razaranje u velikom obimu. U malom svetu računica može biti tačna, ali u velikom svetu, na primer u prirodi, zgrada počinje da se klati – jer neki ljudi podrivaju njene temelje.
 
Izgrađen je tehnološki sistem, koji je doduše funkcionalan, ali neprirodan za planetu Zemlju i zbog toga sada, posle dvesto godina industrije i pedeset godina „mirnog“ korišćenja nuklearne energije, u čitavom svetu vidimo odbrambene reakcije prirode, koja otresa parazita „čoveka“. Simptomi bolesti su kod čoveka i u okruženju u međuvremenu zaista poprimili razmere opasne po život: pojave oskudice, čirevi velikih metropola, kolapsi krvotoka, privredno ludilo, izrazi brutalnosti i ljudi, koji postaju sve bolesniji (i gluplji?). Na osnovu jedne duže faze, čini se da tehnologija ipak ne funkcioniše istinski. Ona počiva na nepotpunom i zbog toga nesavršenom razumevanju materije i energije i time samu sebe razara. Nije reč samo u pogrešnoj upotrebi tehnologije, koja izaziva razaranje, već i o „prirodi“ te tehnologije po sebi. Vedski spisi ukazuju na to da su u ranijim razdobljima već postojale civilizacije sa sličnim tehnologijama, koje su silovale majku Zemlju i zbog toga – zajedno sa svojim civilizacijama – ponovo propale. Današnja civilizacija u tom pogledu neće predstavljati nikakav izuzetak. Nikakvo čudo da se sa proširenjem svesti javlja nova tehnologija, povezana sa prirodom. (Pravac, u kome se mora kretati konstruktivan razvoj, neki istraživači su već naslutili, kao Nikola Tesla i Viktor Šauberger.).

Nove slike sveta – približavanje vedskoj slici sveta (rezime)

Vedska slika sveta predstavlja revoluciju, kako za srednjovekovnu, tako i za modernu sliku sveta. Kritika današnjeg materijalizma ne znači da bi alternativa trebalo da bude srednji vek sa svojim religioznim fundamentalizmom. Jednostrano razumevanje religije se nije pokazalo sposobnim da opstane, pošto potiskuje suviše mnogo aspekata realnosti. Nauka koja se budi otkriva te protivrečnosti jednu za drugom. Međutim, jedino prirodno i jeste bilo da reakcija na religioznu jednostranost srednjeg veka izazove novu jednostranost: materijalističku sliku sveta industrijskog doba  (mehanicizam, darvinizam, nihilizam).
 
Hrišćanstvo, koje je u srednjem veku uz samoveličanje i silu sprovodilo svoju moć, sve je više gubilo tlo pod nogama. Ono više nije moglo da zahteva neosnovano poštovanje, već je bilo izloženo oštroj kritici. Odjednom su se pojavili filozofi i naučnici, koji su se usudili da dovedu u pitanje dogme koje su dugo vremena prihvatane bez kritike. Niče i Darvin su dva dobra primera za to. Niče je ukazao na apsurdnosti u crkvenom shvatanju Boga i divljim špekulacijama izazvao predstavnike etabliranih institucija. Darvin se usudio da obori crkvenu dogmu o postanju (stvaranje Univerzuma, Zemlje i čoveka se odigralo pre šest hiljada godina u roku od šest dana). Darvinisti su bili u stanju da pokažu, kako je istorija Zemlje i čoveka „veoma stara“, što je predstavljalo odlučujuću spoznaju, koja je pogrešnim religioznim predstavama izvukla tlo pod nogama i prikazala prastare „paganske“ tekstove Indije u sasvim drugačijem svetlu (jer su i oni govorili o velikim vremenskim periodima).

Sledeći važan korak se sastojao u prevazilaženju mehanicističke slike sveta pomoću otkrića teorije relativiteta i kvantne teorije. Kvantna fizika je omogućila saznanje da atomi ne mogu biti izolovani, već da su oni integrisani delovi zajedničke strukture. Izolovani, nezavisni objekti ne postoje. Naučni istraživač takođe nije izolovan ili nezavistan. To znači da ne postoji ni objektivna nauka oslobođena vrednovanja, jer i naučnici moraju da pođu od unapred stvorenih vrednosti i predstava. Svest je, dakle, najvažniji faktor kod svakog istraživanja. Nova, nematerijalistička svest će doneti potpuno novu tehnologiju.    

Najnovija istraživanja kvantne fizike (Bom, Bel), u međuvremenu su pokazala da materijalne pojave nisu povezane samo onda kada stoje u direktnoj vezi jedne sa drugima (kako se verovalo u mehanicističkoj slici sveta), već da i pojave, koje nisu kauzalno povezane, mogu da deluju jedne na druge, naime, onda, kada su povezane preko treće, više strukture. Mora se poći od toga da u Univerzumu pored grubosupstancijalnog kauzaliteta deluju i mnogi drugi faktori i više konstalacije.

Konačno, svi su mateijalni sastavni delovi povezani jedni sa drugima, jer svi potiču iz jednog zajedničkog izvora. Čitava materija je koherentna, jer se iza nje nalazi duhovna realnost (transcendentni implicitni red). Dok se prvobitna povezanost na nivou gruposupstancijalne materije više ne može direktno opaziti, ona na finosupstancijalnom nivou deluje kao suštinski faktor kosmičkog reda.

Fizička kauzalnost deluje lokalno, a finosupstancijalna (karma) unierzalno.

Kraj
__________________________________________

(17) Bohm: „Hidden Variables and the Implicate Order“, u: Quantum Implications, str. 39.
(18) Bohm: „The Implicate Order: a New Approach to the Nature of Reality“, u: Schindler, David (ed.): Beyond Mechanism. The Universe in Recent Physics and Catholic Thought. str. 21f. University Press of America 1986 (objavljena u okviru istoimene konferencije, održane 1984, na University of Notre Dame, Indiana)
(19) Bohm, David: Die implizite Ordnung. Grundlagen eines dynamischen Holismus, str. 9. (Implicitni red. Osnove dinamičkog holizma), München (Dianus Trikont) 1985. (Original: Wholeness and the Implicate Order, London 1980)
(20) Bohm, u: Beyond Mechanism, str. 31 f.
(21) isto.str. 34
(22) isto. str. 35
(23) isto. str. 36

Нема коментара:

Постави коментар