30. 5. 2010.

Metafizička anatomija II

Vede

"Na celom svetu nema tako korisnog i nadahnjujućeg učenja kao što su to UPANIŠADE. One su bile uteha mog života, one će biti uteha moje smrti"
Artur Šopenhauer


Čuveni staro-indijski spisi na sanskritu, koji sadrže prave riznice znanja iz mnogih oblasti ljudskog života i jedan produbljeni filozofski pogled na Kosmos i čovekov položaj u njemu, nisu predstavljale „utehu“ samo za jednog od najoštrijih kritičara religioznih i (malo)građanskih programa čovečanstva i istovremeno jednog od najprefinjenijih stilista. Ajnštajn, Tesla, Jung, Hese i mnogi drugi su takođe proučavali Vede sa velikom pažnjom i crpli znanje i inspiraciju iz njihove filozofske misli.

Vedski pogled na čoveka će biti predstavljen na osnovu opisa i uz citate iz dela Armina Risija, švajcarskog pesnika, filozofa, prevodioca i autora već prilično obimnog metafizičkog opusa. Skladno kombinovanje i upoređivanje pogleda i informacija iz različitih izvora je danas verovatno neizbežan korak da bi se izbegla jednostranost, i pored sanskrita i Vedskih spisa, on se često poziva na gnostičke tekstove, neke kanalisane materijale kao i Štajnerovo delo, uz odlično poznavanje aktuelnih zbivanja, koja se odigravaju iza kulisa političkih i finansijskih struktura, kao i NLO-fenomena.

Prema vedskoj slici sveta, vidljiva materija je samo vrh višeslojne realnosti, a zemaljski svet uronjen u jednu hijerarhiju viših dimenzija, sačinjenih od mnogo suptilnije materije, koja je za čoveka nevidljiva. Te različite dimenzije (astral na primer) postoje paralelno jedne sa drugima, upravo kao što se radio talasi na različitim frekvencijama rasprostiru istim prostorom. I kao što radio aparat prima samo onaj „program“, na čije je frekvencije podešen, tako i naša budna svest može da percipira samo one dimenzije, čije se frekvencije poklapaju sa njenom sopstvenom. 

Ova višeslojna materija se u osnovi može podeliti u dve osnovne kategorije: grubo-supstancijalnu i fino-supstancijalnu. Iza manifestovane Kreacije u njenom grubo-supstancijalnom i fino-supstancijalnom vidu postoji duhovni svet/ vreme-prostor/ metafizička ravan. Ovaj implicitni red ne predstavlja posledicu dejstva neke samoorganizovane, neutralne energije, već posledicu dejstva individualnih svesti. Iza grube materije dejstvuje suptilna materija, stvarajući obrazac, na osnovu koga se formiraju opažljivi oblici, a iza nje individualne svesti, spiritualne duše kao oduhovljujući princip.

Isto kao što iza mraka postoji stvarni svet, tako je i sa one strane stalno promenljivih materijalnih pojavnih oblika prisutna paralelna i večna duhovna realnost, u kojoj je sve individualno i puno svesti. Nije materija ta, koja proizvodi svest i individualnost, već je obrnuto: Svest je ta, koja proizvodi materiju. Sveprožimajuća svest (Bog) stvara materiju kao oduhovljenu energiju, a svest nebrojenih duša oblikuje tu materiju i daje joj individualne pojavne oblike. Duhovna realnost (individualnost) daje pečat materijalnoj relativnosti.

Ono, što prožima materiju, nije materijalno, neprolazno je, večno i individualno. To znači da smo mi, kao večno bivstvujuće duše, individualni i da je Bog (najviša realnost sa one strane materijalne dualnosti) Individualnost, ali ne relativna, već apsolutna. (Armin Risi, Svetlost i senka današnjice).“


Budući da čovek kao mikrokosmos odražava ustrojstvo Univerzuma, i naša unutrašnja anatomija pokazuje istu strukturu. Pored tela, koga smo svesni i koje trenutno naseljavamo, tokom inkarnacije (boravku na prostoru/vremenu, eksplicitnom, manifestovanom planu) mi posedujemo i tela, koja izmiču našoj neposrednoj percepciji. Misli i osećanja struje našim fino-supstancijalnim oblicima, izgrađuju ih, hrane i menjaju, slično krvi, koja protiče našim venama i metaboličkim procesima koji se odvijaju u organima našeg čvrstog tela. Sa ovog nivoa informacija se prenosi na etersko telo, zaduženo za oblikovanje i održanje našeg fizičkog tela. Kao što ne možemo kontrolisati procese u svom organizmu, tako ni misaoni tok nije pod našom kontrolom. Ne možemo ga zaustaviti, već se samo možemo izdvojiti i posmatrati ga. Slobodna volja ne počinje na ovom nivou, već se sastoji u tome na šta ćemo usmeriti svoju svest. Tek drugačije usmerenje svesti istinski menja i mentalno-emocionalne obrasce.

Iza ovih različitih oblika telesnosti stoji individualna duša, Ja – naš pravi identitet, koji se oslobađa tek prestankom identifikacije kako sa grubom materijom (telo, pol, rasa,…), tako i sa našim mentalnim i emocionalnim energijama.

Kao svesne individue mi smo večni delovi celine i večno povezani sa Izvorom - Apsolutom, Originalnom Mišlju, Prvobitnim Kreatorom – čak i kada toga nismo svesni. Međutim, Apsolut nije bezlični, neutralni princip, već individualna svest i taj mi se momenat čini centralnim u ovoj postavci. Iza dualiteta materije ne stoji neko bezlično jedinstvo – Ništa – već jedinstvo individualnih svesti. Sve je istovremeno Jedno i Različito. Kao svesna individua čovek ima slobodnu volju - nenarušivi princip u odnosu između Apsolutnog prema Relativnom - i slobodno bira prema čemu će je usmeriti i da li će se opredeliti za „empatično jedinstvo svih bića sa svim drugima ili za investiranje energije u svoje ego-projekcije.“ (Topper).

Sinteza jednog i različitog
Prauzrok i emanacija, celina i delovi, nikada nisu jedno, ali nikada nisu odvojeni. Drugim rečima: sve je jedno i različito – i to istovremeno. Ta izdiferencirana, teistička Spoznaja (tattva) je poznata u sanskritu pod filozofskom formulom: acintya bhedadheda-tattva, „nezamislivi (acintya) istovremena različitost (bheda) i nerazličitost (abheda) Boga i božanske energije“.“ 


Delovi su, dakle, večno povezani sa celinom i istovremeno su večni i individualni, slično kao što su sunčevi zraci povezani sa Suncem, čak i kada delovi npr. mi, toga nismo svesni i kada usmeravamo svoju svest ka lažnim realitetima (=maya, „iluzija“). Deo i celina su uvek povezani jedno sa drugim i u tom smislu su jedinstvo, ipak to jedinstvo je nešto potpuno drugo od apstraktne, nihilističke predstave jednog monističkog jedinstva. Prava Jednost znači svesnu povezanost. Šta to znači konkretno?

Ponovimo još jednom ovaj sled misli: deo i celina su uvek povezani jedno sa drugim, ali su odvojeni, individualni realiteti. U kom obliku delovi i celina, koji su istovremeno povezani i odvojeni, mogu da pronađu pravo jedinstvo?

Ujedinjujući faktor individualnog je ono, što se može opisati rečju Ljubav. Jer Ljubav je ono, što povezuje individue (zbog toga se kaže: sjedinjeni u ljubavi). To važi kako u materijalnoj oblasti (na relativan način), tako i u duhovnoj oblasti (apsolutna realnost).

Božanska Ljubav (sanskr. bhakti) je čist izraz naše praiskonske individualnosti bez senke, koji je uvek povezan sa slobodnom voljom i samo-odgovornošću, jer Ljubav je dobrovoljna. Prema čemu ćemo usmeriti svoju Ljubav a prema čemu ne, je naša sloboda i takođe naša – i samo naša – odgovornost. Svim ostalim (interesi, zaljubljenost, mišljenja, strahovi itd.) se na mnogo načina može manipulisati.

To je filozofsko objašnjenje omiljenog iskaza „Bog je Ljubav“, koji je Bogu hvala istinit, iako se često površno i samo na relativan način upotrebljava. Jer sve-jedno božanska Ljubav je ujedinjujuća snaga između Individua i apsolutna veza između delova i celine, Boga.
(Armin Risi, „Svetlost i senka današnjice“).
Predstavljajući vedsku sliku sveta, Risi trasira uzanu stazu između monoteizma sa jedne strane i njegovih apsolutističkih zahteva vere u Jednog jedinog (našeg) Boga (na osnovu istorijski nastalih svetih spisa, nacionalne slika Boga, dogmatskog sistema verovanja itd.), te borbe protiv svih drugih Bogova, i ateizma sa druge, koji počiva na veri da je vidljiva materija sve što postoji, ili u svojoj ezoterijskoj postavci, koja uvažava eteričnije planove postojanja, u veri u neku vrstu samoorganizacije energije. Oba ova jednostrana pogleda na svet možemo jasno prepoznati po njihovim „plodovima“ u današnjem svetu – najsigurniji pokazatelj kada imamo dileme u pogledu procene određenih pogleda na svet i njihovih predstavnika.

U nastavku slede izvodi iz knjige „Radikalni srednji put“, koji opisuju čovekovu metafizičku anatomiju.

Armin Risi – Anatomija čoveka
Izvodi iz knjige „Radikalni srednji put“
Prevod: Jelena
Analiza grubo-supstancijalnih i fino-supstancijalnih nivoa egzistencije je tema metafizike.

Grubo-supstancijalna materija se sastoji od pet komponenti odnosno dimenzija: zemlje, vode, vatre, vazduha i etera. Prva četiri pojma se odnose na četiri osnovna agregatna stanja fizičke materije: čvrsto, tečno, plazmatično i gasovito. U interpretaciji kvantne fizike „vazduh“ je fizički prostor (materijalno rasprostiranje), „vatra“ je jednodimenzionalno uređena materija, „voda“ je dvodimenzionalno uređena materija, a „zemlja“ trodimenzionalno uređena materija. Eter je peta dimenzija tj. quinta essentia, kvintesencija („peta esencija“) grubo-supstancijalne materije. Eter više nije fizički, ali je još uvek grubo-supstancijalan, zbog čega se i u grubo-supstancijalnom već razlikuju dva tela: fizičko telo i etersko telo, koje se još naziva životno telo. Sva živa bića, i životinje i biljke, imaju životno telo, koje se u holističkoj biologiji posmatra kao „morfogenetsko polje“. Životno ili etersko telo je najmanje zgusnuti oblik grubo-supstancijalne materije i kao guinta essentia predstavlja nosilac informacija za oblikovanje i održanje fizičkog tela. Izraz „morfogenetsko (=koje obrazuje oblik) polje“, koji je iskovao Rupert Šeldrejk, je veoma odgovarajući, ipak, to „polje“ je samo nosilac informacija i ne programira samoga sebe, podjednako malo kao što bi program u nekom kompjuteru mogao sam da unese informacije. Nauka programiranja kompjutera se u skladu sa time naziva informatika: informacija se spolja unosi u grubo-supstancijalni sistem.

Informacija, koja preko nosioca informacija („eterskog tela“) programira individualno oblikovanje fizičkog tela, potiče iz fino-supstancijalnog tela. Ono se u osnovi sastoji iz tri dimenziona nivoa: mentalnog, racionalnog i materijalno-kauzalnog. Na sanskritu se ta tri nivoa nazivaju manas, buddhi i ahankara.

Mentalni nivo obuhvata funkcije mišljenja, osećanja i htenja, dakle, misli i emocije, kao i želje, predstave i nagone, potaknute tim mislima i emocijama. Na mentalnom nivou se primaju čulni utisci (impresije), koji dolaze spolja, i impulsi svesti iznutra i na njih se daju odgovori u vidu određenih mentalnih reakcija. Osnovne vežbe kontemplacije nam pokazuju da naša svest nije ograničena samo na te mentalne faktore. Mi brzo spoznajemo da u našoj svesti postoji sledeća instanca: racionalni nivo. Glavni element racionalnog nivoa je moć rasuđivanja (takođe: razlikovanja, sanskrit: buddhi, lat: intelligentia, od inter-legere: „birati između različitih mogućnosti“), koja pravi razliku između različitih mentalnih impresija i – u oblasti svesnih odluka – bira, kojim impresijama i impulsima će se pozabaviti, a kojima ne.

Kada funkcije mentalnog nivoa odnesu prevagu usled suzbijanja racionalnog nivoa, čovek počinje da deluje iracionalno. „Racio“ (lat: ratio) je praktična, pozitivna primena inteligencije (intelligentia). „Razum“ (=intelekt) je instanca teoretske spoznaje i razumevanja. Možda smo nešto teoretski spoznali („razumeli“), ali to i dalje nije garancija da ćemo delovati u skladu sa time (=razumno). „Intelekt“ (lat: intellectus, „shvaćeno“) je osnova više spoznaje, ali i dalje ne viša spoznaja sama. Viša spoznaja nastaje kada se obe funkcije inteligencije (intelligentia), racio i razum, harmonizuju, što vodi do jednog razumnog/ racionalnog delovanja – a ne do intelektualnog razumevanja. Reč „racionalizam“ se danas koristi pogrešno, jer ne pravi razliku između racia i intelekta. Racionalizam onda više ne znači racionalizam, već materijalistički intelektualizam (=humanizam). (Kao ni pojam „nauka“ tako ni „racionalizam“ ne mora da bude sinonim za materijalizam. Klasični racionalisti, kao Dekart i Lajbnic, su krenuli od toga da sve u našem svetu i u kosmosu ima uzrok i da čovek ima sposobnost da taj uzrok racionalno spozna. Kao najviši (transcendentni i imanentni) uzrok je Bog. Ti racionalisti veruju da se Bog, apsolut, može spoznati i racionalno i time se sa jedne strane okreću protiv religijskog dogmatizma, sa druge protiv materijalističkog empirizma, koji samo ono što se može spoznati čulima (empirijski) priznaje kao realnost.

***
„Inteligencija“ (buddhi) ne bi trebalo da bude izjednačena sa intelektom, kao što je to danas slučaj u širokim oblastima modernog školskog sistema. Onaj ko je očuvao zdrav način funkcionisanja inteligencije (intelligentia), oseća tu prirodnu moć rasuđivanja većinom kao intuiciju, još pre nego što razum pruži argumente za to intuitivno Da ili Ne. Intuicija nije funkcija lične inteligencije, već izraz direktne rezonance sa apsolutnom inteligencijom, paramatmom (latinska reč intuitio – od in – i tueri, posmatrati) znači: „direktno shvatanje; spoznaja božanskim uvidom“.

***
Odlukama na racionalnom nivou prouzrukujemo odgovarajuće mentalne reakcije i konkretno delovanje. Racionalni nivo zbog toga ima i jednu kauzalnu funkciju, doduše samo sekundarno kauzalnu, jer moć rasuđivanja (intelligentia) zavisi od kriterijuma, na osnovu kojih razlikujemo i odlučujemo se. Drugim rečima, racionalni nivo se rukovodi impulsima, koji dolaze od usmerenja naše svesti. Te kriterijume i impulse daje sledeći nivo svesti, materijalno-kauzalni nivo (od lat: causa „uzrok“). Budući da sve materijalno konačno ima duhovne uzroke, materijalno-kauzalni nivo ne bi trebalo posmatrati neizdiferencirano. Teistička psihologija zbog toga pravi jasnu razliku: Šta je materijalno-kauzalni nivo? Šta je duhovno-kauzalni nivo? Jer prvobitni uzroci uvek leže u duhovnom. Stvarne spoznaje i sa time povezana rešenja problema počinju u duhovnom.

Materijalno-kauzalni nivo je svest projektovana na materiju (sanskrit citta, „opaženo“; svest sama se naziva cit). Već prema tome na šta usmeravamo svoju svest, izazivamo odgovarajuće reakcije u svom fino-supstancijalnom i time i u grubo-supstancijalnom telu. Usmerenje svesti je materijalni uzrok (lat. causa) svih narednih reakcija na racionalnim, mentalnim, emocionalnim, vitalnim i fizičkim nivoima.

Materijalno-kauzalna instanca sa na sanskritu naziva ahankara, „Ja-Tvorac“ (od aham: „Ja“ i kara: „Tvorac, uzročnik“) i odgovara latinskom pojmu identificatio (od identitas i facere: „praviti, proizvoditi“). Na materijalno-kauzalnom nivou se donosi odluka na šta ćemo usmeriti svoju svest i u kojoj meri se identifikujemo sa fino-supstancijalnom i grubo-supstancijalnom materijom (sa svojim mislima, osećanjima i željama, sa svojim telom, materijalnim posedom, materijalnim pripadnostima itd.). Već prema vrsti te identifikacije se odlučuje koji materijalni identitet (ličnost) preuzimamo i kako se ophodimo sa tom materijom: bogosvesno-suvereno, ateistički-suvereno, konstruktivno, destruktivno, ravnodušno, štetno po nas same itd.

Ahankara/ identificatio je Ja-princip, materijalna ja-svest (=identifikacija sa ličnom materijalnom egzistencijom;), bez koje nikakva materijalna egzistencija ne bi bila moguća. Kada taj Ja-Princip nadvlada svest i mi pri tome zaboravimo svoj duhovni identitet, svoje pravo Ja, stvaramo „lažno Ja“ tj. iluziju (maya) i time podvojenost („greh“).

***
Bez prirodne identifikacije sa svojom ličnošću ne bismo bili u stanju da živimo u materijalnom svetu: identifikacijom sa našim relativnim identitetom kao muškarac ili žena, mladi ili stari čovek itd. To je naše „ja“, naša promenljiva i prolazna ličnost. Sa one strane fino-supstancijalnih i grubo-supstancijalnih nivoa projekcije mi smo ipak duhovne individue, večni delovi Boga. To je naš duhovni identitet. Kao delovi Boga imamo slobodnu volju, koja nam pruža slobodu da budemo bogosvesni li ne. Već prema intenzitetu i čistoti naše svesti o Bogu živimo u svetlu svog duhovnog identiteta ili se gubimo u nekoj materijalnoj identifikaciji. Nivo duše je duhovno-kauzalni nivo, jer ovde odlučujemo, na šta usmeravamo svoju svest i u kojoj meri živimo u svojoj prvobitnoj svesti o Bogu. Svojim usmerenjem svesti, koje se svakog trenutka može promeniti, proizvodimo reakcije na svim nivoima materijalne projekcije, počevši od materijalno-kauzalnog nivoa (ahankara).

***
Svest duhovne individue, čista energija duše, se na sanskritu naziva cit, projektovana svest citta. Kao što sunčevi zrak isijava svetlost, koja se kroz materijalne nivoe projekcije višestruko lomi i reflektuje, tako i mi zračimo svest (cit), čime sebe opažamo kao ličnost, koja smo u ovom životu. Odlučujuće pitanje je pri tome, da li zadržavamo svoju prvobitnu svest kao dela Boga, ili se na osnovu iluzije (maya) gubimo u lažnoj identifikaciji u materiji.

Prva lažna identifikacija je identifikacija sa sopstvenim energijama, slično kao kada bi sunčev zrak mislio da je njegovo svetlo njegovo „sopstveno“ svetlo – dok je to u stvari svetlost Sunca. Na isti način i relativno u svom čistom obliku reflektuje apsolutno. Teistički formulisano: kada je ogledalo naše duše čisto, mi kao ljudi reflektujemo  aspekte Božanskih svojstava: ljubav, mudrost, strpljenje, milosrđe, istinitost itd.

***
Teistička metafizika nam pomaže da pronađemo jasnoću u velikoj pometnji pojmova: fino-supstancijalno nije isto što i nematerijalno (duhovno). „Duh! Je fino-supstancijalan (nefizički), ali i dalje materijalan. Ni „eter“ nije fizički, ali i dalje pripada grubo-supstancijalnim elementima. „Atma“ je večno, duhovno sopstvo, koje se može nazvati „dušom“, što je adekvatan pojam, jer duša je ono što naše celokupno materijalno postojanje, kako fino-supstancijalno, tako i grubo-supstancijalno telo, oduhovljuje životom.

Kada se govori o „duševnim“ bolestima, to se odnosi na jednu drugu definiciju „duše“, pri čemu bi bilo tačnije govoriti o psihičkim bolestima.

Reč psyche („duh“), sadržana u „psihologiji“, je zbirni pojam za sve ono, što se na sanskritu diferencira na manas, buddhi i ahankara. Ta tri faktora zajedno obrazuju fino-supstancijalno telo čoveka. Fizičko zdravlje u mnogome zavisi od zdravlja psihe, posebno emocija.

***
Svest projektovana na materiju obrazuje u fino-supstancijalnom telu – u skladu sa rezonancom te svesti – duhovne informacije, koje sa svoje strane programiraju morfogenetsko polje fizičkog tela, tj. snabdevaju ga informacijama o oblikovanju tela, bolesti, isceljenju itd.

Ono što se danas naziva „morfogenetskim poljem“, odgovara eterskom ili životnom telu. Eter je peti element (quinta essentia) grubo-supstancijalne materije i na sanskritu se naziva kha, na staroegipatskom ka. Pod „ka-telom“ su Egipćani podrazumevali etersko telo, pod „ba-telom“ fino-supstancijalno telo. Oba ova pojma, ka i ba, su poznata u složenici Mer-Ka-Ba. Mer je ključna reč u staroegipatskom; ona znači „ljubav“, ali i „piramida“. Merkaba je harmonični spoj između Ka- i Ba-tela, koji simbolizuju dve piramide, umetnute jedna u drugu, jedna okrenuta vrhom na gore, druga okrenuta vrhom na dole („zvezdani tetraedar“). Dvodimenzionalni prikaz je heksagram sa jednakostraničnim trouglovima. Merkaba, koja se ponekad naziva „Božijim vozilom“ ili „zvezdanim telom“, je svetlosno telo, koje se aktivira bogosvešću (mer, ljubav) – a ne jednostavno mehaničkim vežbama disanja i mentalnom praksom.

***
Nadduša (paramatma), iako faktor od centralnog značaja, se lako previđa. Ko „nema oči da vidi“, vidi samo fizički opipljivo i veruje u „samoorganizaciju materije“. Kada individualna duša ne želi da vidi naddušu, već sebe samu kao centar, nadduša joj omogućava tu iluziju: zaborav sopstvenog prirodnog položaja kao dela celine. Samo na osnovu nadduše nam je moguće da se identifikujemo sa onim što nismo, počevši od materijalnog tela i sa njime povezanim ulogama. Identifikacija sa egom prouzrokovana iluzijom (maya) se naziva ego ili „lažno ja“, nasuprot pravom Ja: identitetu kao večne, individualne duše. Tokom ljudskog života mi kao duhovna bića (duše) činimo jedinstvo sa telom, ali se ne mešamo sa materijom i možemo zbog toga ponovo da napustimo telo, što se iz zemaljske perspektive naziva „smrt“.

Samo zahvaljujući postojanju paramatme, beskrajne svesti, život u materiji je uopšte moguć. Svaki nesvesno vođen pokret našeg tela – otkucaji srca, disanje, varenje, razmena materija itd. – i čak svaki svesno izvedeni pokret se odvija pod vođstvom paramatme. Mi materiju nikada ne možemo da pokrenemo sopstvenom snagom. Svojim usmerenjem svesti i odgovarajućim željama i impulsima izazivamo reakcije u fino-supstancijalnom i grubo-supstancijalnom telu, ali te fizičke i psihičke reakcije ne vršimo mi, već naše fino-supstancijalno i grubo-supstancijalno telo pod koordinacijom paramatme. Mi kao relativna bića nikada nismo nezavisni od Apsoluta, ni u najmanjem pokretu malog prsta. Sve religije kažu: „Bog je svemoćan“, ali kada čujemo koliko je svemoćan Bog – već „samo“ kao paramatma – naš intelekt u to ne može poverovati: „Ne, Bog nije toliko svemoćan.“

Aspekt paramatme u njenoj teističkoj konsekvenci ne bi trebalo da bude pogrešno shvaćen. Kada se kaže, da je Bog svemoćan i sveznajući, to ne znači da Bog diktira, određuje i predestinira naš život i delovanje. Bog kao paramatma je neutralan. Paramatma deluje ne u skladu sa njegovim, već u skladu sa našim diktatom: „Čovek misli, a Bog usmerava!“ To znači da smo mi ti, koji daju impulse, ali odgovarajuća primena u materiji – svi telesni procesi, predestinirane reakcije (odnosi se na zakon karme, prim.prev.), sve sudbonosni veze, sve slučajnosti: sve to ne podleže našoj moći, već svemoći Boga.

Sve što je u relativnom je u svojoj suštini sadržano u apsolutnom. Ako u svojoj najdubljoj suštini služimo Boga, gde onda Bog „služi“? Kao što se delovi Boga (u idealnom slučaju) harmonizuju sa celinom i služe celini, tako i Bog kao paramatma služi svim živim bićima na savršen način u skladu sa njihovim potrebama, željama i predestiniranim lančanim reakcijama. U svom paramatma-aspektu Bog deluje savršeno neutralno (=zakon), ali njegov Bhagavan-aspekt nije neutralan, već u ljubavi, i deluje uz milost, empatiju i oslobađanje od greha (oslobađanje od karme):

Ja sam (kao paramatma) neutralan (sama) prema svim živim bićima i ne dajem prednost nikome, niti ikoga zapostavljam. Ipak, oni, koji su istinski bogosvesni, su u ljubavi (bhakti: arap. Islam) sa Mnom i ja sam sa njima.“ (Bhagavat-Gita).

Ova teistička misterija pokazuje praktično značenje filozofskog objašnjenja ljubavi kao „individualnog jedinstva sa Bogom“. Kada se u tom jedinstvu povežemo sa izvorom, ne stojimo samo pod neutralnim zakonima, već smo u rezonanci sa Božijom voljom i time sa božanskom celinom i poretkom, čime sve, što u našem životu „nije u redu“, može ponovo da se harmonizuje. 

***
Duhovna (apsolutna) realnost:
Individualnost Boga i svih delova Boga, ne-dualnost božanske energije

Individua: etimološki, „nedeljivo sopstvo i svest“; spiritualna duša (atma) kao večni deo Boga  pravo Ja (identitet)

Duhovno-kauzalni nivo: kao delovi Boga imamo slobodnu volju, kojom možemo da odlučimo, na šta ćemo usmeriti svest.

•    Čista, izvorna svest (cit): svest o sopstvenom duhovnom identitetu.
•    Projektovana svest (citta): svest, usmerena na materiju kao osnova za identifikaciju sa fino-supstancijalnim i grubo-supstancijalnim telom (privremeno jedinstvo tela, duha i duše).

Intuicija: opažanje u direktnoj rezonanci sa božanskom inteligencijom (paramatma).
  • Pravo Ja: naš duhovni identitet
  • Lažno Ja: identifikacija sa materijom bez svesti o sopstvenom duhovnom identitetu = iluzija (maya), odvojenost od izvora (podvojenost, „greh“).
Materijalna (relativna) realnost:
Polaritet i dualitet

Fino-supstancijalno telo:

Materijalno-kauzalni nivo (sanskrit: ahankara, lat. identificatio): Ja-princip, materijalni identitet (= ličnost; identifikacija sa ličnom materijalnom egzistencijom)

Uzrok (lat. causa) svih narednih reakcija na racionalnom, mentalnom, vitalnom i fizičkom nivou.

Racionalni nivo (sanskrit: buddhi, lat. intelligentia): inteligencija, bukvalno „moć rasuđivanja“, je harmonično uzajamno dejstvo
•    Racia (lat. ratio) i
•    Razuma/ intelekta (lat. intellectus)

Mentalni nivo (sanskrit. manas, lat. mens): psihička projekciona površina za uticaje spolja (čulne utiske) i uticaje iznutra (impulse svesti) odgovarajućim mislima, emocijama, željama, predstavama i nagonima.

Grubo-supstancijalno telo:
Etersko telo (životno telo, ka-telo), morfogenetsko polje: eter je quinta essentia, kvintesencija („peta esencija“) grubo-supstancijalne materije.

Fizičko telo (grčk. sama, physis) :
Sastoji se od „zemlje“, „vode“, „vatre“ i „vazduha“.
***
Budući da veza sa Izvorom – Apsolutom – kroz uspostavljanje veze sa svojim pravim duhovnim identitetom (individualna duša), spoznaju svoje autentičnosti/ individualnosti i empatično jedinstvo sa svim delovima Kreacije u ovom sistemu predstavlja centralni deo čovekovog razvitka, ovom opisu čovekove anatomije će biti priključeni izvodi iz iste knjige o tom cilju.
Tri aspekta Apsoluta
Individualnost je zajedničko i povezujuće svojstvo Apsolutnog i Relativnog. Budući da je Bog individualan (nepodeljen, večan, svestan), i mi smo individualni i imamo svest i volju. U ovome leži naš duhovni identitet kao dela Boga. Kada zaboravimo taj identitet i izgubimo se u materijalnoj identifikaciji, to je iluzija (sanskrit maya). Nije materija niti materijalni svet iluzija, kao što tvrde ateistički monisti, već jednostrana identifikacija sa materijom, koja nas navodi da pomislimo da je realitet samo materijalan. Iluzija (maya) je, dakle, jedno stanje svesti, a ne spoljna objektivna datost. Ta tvrdnja – da je iluzija jedna spoljna, objektivna datost -  bi bila tačna, kada bi iskazi kao što su „materija je iluzija; materijalno telo je iluzija;“ odgovarali realnosti. Naša svest određuje na koji način opažamo spoljni, objektivni svet: u svetlu duhovne realnosti ili kroz veo različitih oblika iluzije (lažne identifikacije) na osnovu materijalizma, nacionalizma, monoteizma itd.

***
Identitet i identifikacija nisu isto. Dok god živimo na Zemlji, mi smo ljudi i moramo da naučimo da živimo u harmoničnoj, pomirljivoj svesti sa materijom, počevši od našeg tela, što znači da se materija niti apsolutizuje, niti osuđuje. Mi sebe identifikujemo kao ljude i ličnosti smo sa određenim osobinama i potrebama. Jedna zdrava identifikacija sa sopstvenom situacijom je egzistencijalno važna i predstavlja osnovu za sopstvenu odgovornost. Identifikacija postaje iluzija, kada nije zasnovana u višoj svesti o našem duhovnom identitetu. „U svetu, ali ne od sveta“ (Jovan, 17/II/16) je odgovarajuća formula za diferencirani, bogosvesni odnos prema materiji.

***
Kontemplativnim i meditativnim samoposmatranjem čovek može sebe spoznati kao
Deo celine, koji je u svojoj suštini slobodan i nezavistan od materije. U tom samoposmatranju mi prvo spoznajemo šta nismo. Doživljavamo nedualnost (sanskrit: advaita); slobodni smo od vezanosti za materijalne koncepte i identifikaciju i spoznajemo, da i sa one strane dualnosti jesmo „svest“. Budimo se u „ništa“ – tamo, gde nema više ničega materijalnog. Kada svest postane „prazna“ (sanskrit: sunya), ostaje beskonačna širina, čisto duhovno postojanje. Mi spoznajemo: „Bog je sve.“ Time spoznajemo prvi aspekt Boga: Sveprisutnost božanske energije. Taj beskrajni Apsolut – totalitet sve energije kao sveprožimajućeg potencijala – se na sanskritu naziva „Brahma“. U skladu sa time je prvi stupanj spoznaje Boga Brahma-spoznaja: „Bog je sve. Sve je božanska energija.“ Tat tvam asi. „to si ti“ – poznata formula na sanskritu iz Upanišada – je ključna rečenica u vezi sa time: prepoznajem svoje kvalitativno jedinstvo sa Apsolutom.

U praktičnom životu ova spoznaja znači da ne dopuštamo da na nas deluju uticaji dualiteta. Mirujemo u sebi u jednoj svesti nedualnosti i neutraliteta, jer smo spoznali prolaznost svega materijalnog. Sreća ili patnja, dobit ili gubitak, čast ili sramota, aplauz ili napad – naočigled tih suprotnosti materijalnog bitka ostajemo u ravnodušnosti i opuštenosti. Naš unutrašnji mir i zadovoljstvo ne zavisi od materijalnog uspeha, a neuspeh nas na baca u tugu ili poraženost. Zlo nas ne može ni zavesti, niti zaplašiti, niti uticati emocionalno na nas, isto tako malo kao što nas dobro ili lepo na taj način mogu fascinirati, da nas zaslepe i da potisnemo ili zaboravimo drugu stranu dualiteta.

Zrelost svesti nedualiteta i neutralnosti je osnova za svaki dalji duhovni razvitak. Ili jasnije formulisano: bez te svesti religiozni i sekularni putevi ne vode do bogosvesti, već do fanatizma, nihilizma, okultizma itd.

Brahma-spoznaja se može nazvati i teistički monizam. Ona je prvi stepen istinske spoznaje Boga, upravo kao što je svetlo prvo, što vidimo, kada istupimo iz mraka. Svetlo je nepogrešiv dokaz za to da više nismo u tami. Svetlo Brahma-spoznaje otkriva da smo delovi božanskog jedinstva i da smo u tom svetlu slobodni od iluzije (maya) tj. slobodni od lažne identifikacije. Mi vidimo prolazni materijalni svet iz perspektive večnosti i jedinstva i možemo upravo stoga da spoznamo šta odgovara tom jedinstvu. Teistički monizam je jedna diferencirana duhovna perspektiva na osnovu spoznaje: „Sve – direktno ili indirektno – je božansko.“ nasuprot ateističkom monizmu, koji polazi od intelektualnog koncepta „sve je jedno“, koji kaže da je materijalni svet konačno iluzija, što znači i da je razlikovanje dobra i zla iluzija, jer je konačno, sve „jedno“. Problem sa ateističkim monizmom se sastoji u tome, što on pokušava da definiše realnost putem negiranja dualnosti – što je nemoguće, baš kao i pokušaj da se proizvede svetlo uklanjanjem mraka.

Brahman-spoznaja ne znači opovrgavanje ili potcenjivanje dualnosti, već prepoznavanje dualnosti u svetlu božanske ne-dualnosti i neutralnosti.

***
Kada prevaziđemo Brahma-spoznaju, prepoznajemo Boga ne kao stvaralački totalitet energije, već kao celinu: diferencirano, individualno jedinstvo Apsolutnog i Relativnog. Mi prelazimo iz svesti ne-dualnosti i neutralnosti u svest individualnosti, što ne uklanja nedualnost i neutralnost, već ih proširuje.

Dok Brahman-spoznaja ističe kvalitativno jedinstvo sa Bogom, daljnji stupnjevi teizma polaze od individualnosti Boga. Mi spoznajemo da naša individualnost nije neka lažna egzistencija, koja se razlaže, kada stupimo u „Jedinstvo“. Kao relativna bića mi smo individualni i Bog je individualan: sveprožimajuća individualnost („nedeljivo, svesno biće“). Ovde uz energetsku sveprisutnost dolaze još dva aspekta: imanentna i transcendentna sveprisutnost.

Imanentni aspekt Boga se odnosi na sveprisutnost božanske svesti u Kreaciji. Mi spoznajemo: mnogo toga – u stvari gotovo ništa – u našem životu, kako u našem telu, tako i na našem životnom putu, ne podleže direktno našem vođstvu. U telu većina organa funkcioniše bez našeg svesnog dejstva. Srce kuca, stomak radi, krv teče, iako mi ne znamo koja to sila deluje iza svih tih životnih procesa. Čak i kretnje naših ruku i nogu zavise od mnogih fizičkih i psihičkih mehanizama, koji stoje iza našeg svesnog upravljanja: mi želimo da pokrenemo ruku i ona se pokreće; mi dajemo duhovni impuls, ali ne znamo kako dolazi do toga da duhovni impulsi izazovu telesne reakcije. Sve te funkcije ne podležu našoj direktnoj kontroli. „To“ jednostavno funkcioniše. Koliko malo „to“ podleže našoj kontroli, primećujemo tek onda kada neki delovi tela ne funkcionišu onako, kako bismo želeli.

U našem telu je, dakle, prisutna jedna sila koja upravlja i koja deluje sa one strane naše svesti. Zahvaljujući toj sili telo pronalazi najbolju moguću varijantu za organsko funkcionisanje, obnovu i ozdavljenje. Kod spontanih i duhovnih ozdravljenja, takozvanih čudesnih ozdravljenja, odigrava se organska „obnova“ i „popravka“ čak u trenu, što na izričit način pokazuje da materija u suštini sledi duhovne a ne mehaničke zakone. Sledeći korak u tom sledu spoznaja je očigledan: ta upravljajuća snaga nije prisutna samo u našem telu, već u svim telima – u svim ljudima, životinjama i biljkama, sve do jednoćelijskih životinja, mikroba i minerala!

Kada dosegnemo tu perspektivu, svaki aspekt prirode doživljavamo kao čudo. Svaki komarac, svaki pauk, svaki cvet, svaka vlat trave pokazuje, da život nije samo materijalna funkcija. U svim fenomenima života – rastu, razmeni materija, „instinktu“, svesti, podsvesti, intuiciji, inspiraciji itd. – deluje jedna viša, sveprisutna i sveznajuća sila. Taj aspekt Boga kao imanentnog prisustva u kreaciji. Taj aspekt Boga kao imanentnog prisustva u Kreaciji se na sanskritu naziva „paramatma“: bukvalno, „najviša duša“, „nadduša“, univerzalna duša. Božanska imanencija je univerzalna, jer deluje na svim nivoima Kreacije. To je kosmička inteligencija i inherentna telesna inteligencija. „Ja boravim (kao paramatma) u srcu svih stvorenih bića i od mene dolazi znanje, sećanje i zaborav.“ (Bhagavat-Gita).

Brahma je sveprisutnost božanske energije, paramatma sveprisutnost božanske svesti. Spoznaja paramatme je drugi stupanj spoznaje Boga: prepoznajem Boga u Kreaciji. „Bog je priroda.“ – ali ne: „Priroda je Bog.“ Vidim sebe kao relativnu individualnost (atma) i Boga kao apsolutnu individualnost (paramatma) i spoznajem da nikada nisam nezavistan. Imam slobodnu volju, ali me ta slobodna volja ne čini nezavisnim. Pregnantno formulisano: slobodna volja znači da mogu da izaberem od čega želim da zavisim.

U spoznaji paramatme postajem svestan svoje egzistencijalne zavisnosti od Boga. Spoznajem da je sav život moguć tek na osnovu sveprožimajuće (imanentne) prisutnosti božanske svesti i da nikada ne mogu da delujem samostalno. Paramatma je „kosmička inteligencija“ iza sveukupne kreacije, što naučnici pokušavaju da objasne kao „intelligent design“ – većinom sa jednom monoteističkom motivacijom. Pažljivi materijalistički naučnici prepoznaju tu misterioznu silu, koja se ne može objasniti niti mehanički, niti genetski, ali ne govore o „intelligent design“, već o „samoorganizaciji materije“, „slučaju i nužnosti“, o „evoluciji“ i „morfogenetskim poljima“.

***
Mistici i sveti spisi opisuju različite aspekte Apsoluta ponekad u paradoksalnim formulacijama. Čuveni primer za to se nalazi u Bhagavat-Giti:

U sveukupnom stvorenom svetu ja sam, nestvoreni, sveprisutan u svojoj nevidljivoj pojavi. Sve je u meni, ali ja nisam u svemu./ A ipak nije sve u meni. To je misterij moje individualnosti. Ćitava Kreacija i sva stvorenja potiču od mene i počivaju u meni, ali ja nisam oni, iako sam sveprisutan./ Posmatraj, kako stalno pokretan vazduh ispunjava nebo, ali se razlikuje od njega i znaj: na sličan način sve se nalazi u meni.

Istovremena realnost iskaza „ja sam ovde i ja nisam ovde; ja sam sve ali ne u svemu“ se odnose na imanentni i transcendentni aspekt Boga. U aspektima energetske sveprisutnosti (Brahma) i svestvaralačke imanencije (paramatma) Bog je sve i svuda, ali u transcendentno-individualnom aspektu Bog nije identičan sa svime, kao što je svetlo sveprisutno a ipak ne postoji u oblastima senke i mraka. Ali nije svetlost ta koja stvara baca senku. „Sve je u meni, ali ja nisam u svemu.“ Nasuprot ateističkom monizmu, koji kaže: „Sve je Bog.“ Teizam kaže: „Bog je sve, ali nije sve Bog.“ Svetlo je sveprisutno, ali nije sve svetlost. „To je misterij moje Individualnosti.“ Bhagavan je celina i sveprožimajući, koja je više nego „samo“ apsolutno, naime, celina, koja obuhvata sve – apsolutno i relativno, jedinstvo i raznolikost: živi Bog.

Tek kada se uključi i transcendentni aspekt, pojam „Bog“ dobija puni smisao. Transcendentni aspekt Božije individualnosti se na sanskritu naziva Bhagavan, bukvalno, „onaj, koji obuhvata (-van) sva savršenstva (bhaga).

Tri aspekta Boga obuhvataju energetsku sveprisutnost, svestvaralačku imanenciju i individualno-apsolutnu transcendenciju:

-    Brahma, sveprisutna praenergija,
-    Paramatma, sveprisutna Božija svest u materijalnoj Kreaciji,
-    Bhagavan, transcendentna, sveobuhvatna individualnost Boga.

Sveprisutnost, imanencija i transcendencija su jedinstveni i paralelni („istovremeni“) aspekti Boga, slično kao što se vatra nikada ne može odvojiti od svoje vreline i svoga svetla.

Нема коментара:

Постави коментар