23. 3. 2010.

ČETVRTI PUT - IDENTIFIKACIJA

Deidentifikacija bi bila detoksikacija duše. Identifikacije i kačenja vidim kao gomilu balona raznih boja i oblika, stiješnjenih u malom prostoru. I kako koji balon pukne, nastane više mjesta, pa se ovi drugi mogu bolje vidjeti, uočiti njihova boja, oblik i veličina. Pa onda bocnemo opet i pukne sljedeći.... E sad, kvaka je u tome što pucajući balone bol ispočetka osjećamo "mi", što je nelogično i ukazuje na jednu dublju razinu identifikacije, ne toliko očitu kao ove "balonaste". Kad ubodi počnu boljeti balone, a ne nas, mislim da to pokazuje da smo na pravom putu. ... Zapravo, najljepše je kad se baloni počnu sami ispuhivati naprosto zato što - gledamo u njih.“ :-)  Hej, YOU!!
***
J.G. Bennett - "IDENTIFIKACIJA – SVET ILUZIJE"               
Deeper man/str. 170-173

Identifikacija igra važnu ulogu u Gurđejevljevoj psihologiji. Javlja se više puta u knjigama
Uspenksog, u „Potrazi za čudesnim“ i u „Mogućoj evoluciji čoveka“.

To je jedna od prvih ideja, sa kojom sam se upoznao, kada sam došao u kontakt sa ovim učenjem. Identifikacija je lažna sloboda, iluzija slobode, kada se osećamo slobodnim jer činimo ono što želimo da činimo. Umesto da pronađemo sebe, gubimo sebe u onome što radimo; ono što radimo, može biti slobodno, ali mi smo porobljeni. Ljudi se mogu izgubiti u onome što čine čak i ako to nije ono što oni žele; čak i ako je to nešto u vezi sa čime nemaju izbora. Kada smo u tom stanju, svako mešanje u ono što radimo doživljavamo kao narušavanje svoje slobode. Dok na primer kuvamo u kuhinji, bivamo toliko uzbuđeni, toliko se identifikujemo sa onim što radimo, da ako neko uđe u kuhinju i kaže nam da to ne radimo na pravi način,  postajemo ljutiti i osećamo da smo na taj način napadnuti. Osećamo da se naša sloboda sastoji u tome da to radimo na svoj sopstveni način; ali time smo odbacili onu slobodu, koju bismo mogli da imamo, i uz mogućnost da budemo slobodni da radimo bilo šta, biramo da postanemo robovi. 

Kada smo identifikovani, tačno je reći, da uopšte više nismo mi, jer smo preneli naš osećaj za realnost na nešto izvan sebe. Mi čak činimo da stanje identifikacije izgleda kao nešto vredno, hvaleći čoveka koji se slama od posla ili troši ogromne sume novca na poslednju, senzacionalnu – dakle, pogodnu za identifikaciju – knjigu ili film. Mi postajemo robovi svega što radimo, bivamo porobljeni od ljudi koje srećemo i situacija u koje ulazimo, a ipak, tu je ta užasna apsurdnost, da u svemu tome mi verujemo da smo slobodni.

Možemo se na primer boriti sa sobom, pokušavajući da potisnemo izražavanje nekog negativnog stanja, dok iznutra ključamo. Tada iznenada izbacimo sve to i dok smo objektivno odbacili sve ono, što smo stekli tokom tog napora, osećamo se bolje zbog toga i pravdamo sebe rekavši da smo samo hteli da budemo iskreni. Dopustili smo da nas kontroliše ta negativna trijada, ipak, osećamo se dobro, osećamo se mnogo bolje zbog toga, jer čak i ne slutimo da takva negativna stanja nemaju mesta u bilo kome ko polaže prava na to da se naziva čovekom.

Ili, ponovo, nalazimo to stanje veoma jasno kada je reč o našim vlasništvima. Svi mi imamo neka vlasništva, za koja smo zakačeni ili sa kojima se identifikujemo, i ukoliko postoji bilo kakva opasnost  da to izgubimo, to je za nas gore, nego da izgubimo sami sebe. Sećam se veoma upadljivog primera, koji se odigrao davno, davno, kada sam bio jedan od učenika u grupama Uspenskog. Razgovarali smo o teškoćama koje imamo da se setimo sebe i on je rekao da moramo imati faktor za podsećanje, da bismo se setili. Nastavio je izjavom, da, kako bismo imali faktor prisećanja, treba da žrtvujemo nešto što nam je veoma dragoceno, da odbacimo nešto što je sa naše tačke gledišta veoma vredno. Jedna žena je rekla da postaje očajna, jer već nekoliko meseci pokušava da uradi nešto, ali je nesposobna da uradi bilo šta. Rekao joj je da treba da se osvrne po svojoj kući i nađe nešto do čega joj je istinski stalo i da to žrtvuje. Izgledala je veoma zbunjeno za trenutak, a zatim rekla: „Pa, imam veoma lepi servis za čaj kod kuće, koji sam nasledila od majke i za koji sam veoma vezana.“ Njegov odgovor je bio: „Polomite jednu od Vaših drezdenskih šoljica i setićete se sebe.“ Sledeće nedelje došla je u istinski histeričnom stanju i rekla: „Bila sam tako uznemirena onim što ste rekli o mojim drezdenskim šoljicama. Ne bih mogla da razbijem neku od tih šoljica, čak i ako bih time spasla svoju dušu.“ Njegov odgovor je bio jednostavno: „Vidite li šta znači identifikacija?“  

Naši lični odnosi se uvek kvare, jer se identifikujemo sa ljudima i onim što bi mogli da misle ili osećaju za nas. Dovoljno je da neko napravi najbeznačajniji mali gest i naš unutrašnji svet se puni svim vrstama emocionalnih reakcija. Bilo šta na ovom svetu se može preuveličati do apsurdnih razmera. Reč kritike i mi verujemo da smo omraženi prognanik. Pohvala i verujemo da smo cenjeni kao mudra osoba ili kao izuzetno važni. U svim tim primerima, niko drugi nije učinio da se identifikujemo. Ako nas nešto izbaci iz stanja identifikacije, to shvatanje je praćeno jednim veoma neprijatnim osećajem koliko smo izgubljeni bili; teško možemo podneti da se suočimo sa tom istinom. 

Kada smo identifikovani, naša slika o svetu je veoma mala. Sadašnji trenutak se sažima u tačku. Ali kada smo potpuno identifikovani, sasvim izgubljeni, verujemo da smo u najvećem stepenu slobodni, da vidimo sve sasvim realno. Na početku, kada se susretnemo sa ovom idejom, gotovo nam je nemoguće da prihvatimo da se ikada možemo identifikovati: drugi ljudi, da, ali mi ne. Ali kada to jednom istinski sagledamo u sebi, kada okusimo gorki ukus njene realnosti, za nas više nije moguće da na sebe gledamo kao ranije. Ne možemo više „spavati u miru“, kako je to Gurđijev rekao. To je razlog, zašto samo-posmatranje mora da se preduzme uz odlučnost da se ne zastane ni na jednoj barijeri, da se ne ustukne ni od čega što se otkrije i da se ne propusti da se obradi ono što neizbežno sledi iz onoga što je viđeno.

Dok sam radio sa jednom od grupa Uspenskog, nalazili bismo se samo jednom nedeljno, ali smo provodili mesece i čak godine da bismo došli do razumevanja o tome kako ti negativni zakoni deluju na nas i kako ih, jednom kada razumemo njihovo delovanje, možemo zameniti, stavljajući sebe pod uticaj viših zakona. U realnosti, ne postoje dva različita pristupa ovom radu, jedan, koji se bavi negativnim zakonima, i drugi, koji se bavi višim zakonima, suštinskim zakonima. Svaki put, kada putem borbe sa našim negativnim stanjima dođemo do tačke na kojoj smo u stanju da se odvojimo od sebe samih i da sebe posmatramo nepristrasno, ne samo da razumevamo kako niži zakoni deluju, već takođe u isto vreme kreiramo prostor u sebi, koji je slobodan od njihovog uticaja, koji deluje pod drugačijim zakonima. I svaki put, kada pristupimo bilo kakvom teoretskom istraživanju viših zakona, zakona suštine, a koje nije utemeljeno na radu na sebi, ne doživljavamo delovanje višeg zakona, već samo delovanje imaginacije. Gurđijev je rekao više nego jedanput da ovo učenje potiče iz svesnog izvora. Da bismo ga razumeli, morali bismo biti u stanju da mu priđemo svesno, da budemo u stanju da mu pristupimo uprkos, a ne preko naše mehaničnosti. Možemo reći da je čitava tema negativnih zakona od ogromnog značaja za razumevanje ljudske psihologije uopšte i od posebnog značaja za razumevanje psihologije našeg mogućeg razvitka, pod uslovom, naravno, da se svemu tome pristupa na pravi način, to jest, pošavši od nasih sopstvenih negativnosti i naše sopstvene mehaničnosti. I mada smo mi sami jedini pravi predmet ovog proučavanja, to nije nešto što možemo učiniti sami.

***
Jose Reyes – "ILUZIJA I STVARNOST"
intervju za časopis “3Millenaire”
Naslov:  “Učiniti suštinu aktivnom” (Making essence active)

3Millenaire: "Dok posmatram svoje ponašanje tokom dnevnih aktivnosti, vidim da samo reagujem. I više od toga, te reakcije su većinom negativne: strah, ljutnja ili iritacija, neprijateljstvo, otpor prema onome, što se od mene traži, inertnost, stres. Ja sam potpuno identifikovan sa tim unutrašnjim stanjima... Da li je to realnost?

Jose Reyes: Da, to jeste realnost.

Mi svet i događaje većinom vidimo onako kako nam to boja naših naočara dopusti. Tako da to zaista možemo nazvati „realnošću“, ali moramo reći da je to „subjektivna realnost“. Da bi se videlo ono što je realno i da bi se prema tome videla realnost, ne smemo biti identifikovani, jer u trenutku kada se identifikujemo, gubimo kontakt sa (objektivnom) realnošću i sami postajemo svoja sopstvena realnost, drugim rečima, moje negativne emocije su za mene realne, dok god sam identifikovan sa njima.

Prva stvar, koju moramo videti, pre nego što budemo u stanju da razlikujemo ono što je realno bez znakova navoda od onoga što je realno sa znakovima navoda, je da tu mora postojati stanje odvojenosti, u kome sam u stanju da pomerim svoj centar gravitacije na posmatrača. To je psihološki proces, koji nije upravljen ka mislima, osećanjima i senzacijama. 

To je značenje „rada na sebi“ gde počinjete jasno da razlikujete dva stanja – jedno, u kome ste potpuno uronjeni u misao, osećanje i senzaciju (vi postajete jedno sa tom mišlju, osećanjem ili senzacijom) i drugo, gde ste u stanju da vidite to stanje i istovremeno vidite sebe.

3Millenaire: Dostići nivo opažanja, na kome možemo istovremeno videti sebe i svoje ponašanje je neuobičajeno u životu. Kako mogu da eksperimentišem sa tim stanjem bića u svakodnevnom životu? Da li tu postoje neki stepeni, koje treba dostići? 

Jose Reyes: Da, morate postati čovek broj 4. Dok god smo ljudi 1, 2 ili 3 naše opažanje samih sebe će uvek biti zamagljeno percepcijom centra, u kome smo ustanovili centar gravitacije. Tako se način, na koji percipiramo ponašanje odvija bilo kroz intelektualni centar, bilo kroz emocije. G. Gurđijev je rekao da je precepcija preko jednog centra ludilo, preko dva centra halucinacija.

Čovek broj četiri prema ovom učenju (četvrti put) je čovek, koji je putem Rada na sebi doveo sva tri centra u balansirano stanje, što znači da su njihove funkcije sada harmonično koordinisane da hrane njegovu suštinu, tako da može postići zrelost emocija.

Sada, da bismo dodatno razjasnili rečeno, poslužimo se analogijom sa kućom, koja je u potpunom haosu, gde niko više ne upravlja i u kojoj sluge sebe zovu „Ja“. To je kuća na tri nivoa. Tada nekoliko inteligentnijih slugu odluče da među sobom izaberu slugu, koga će svako slušati i sada taj sluga sebe naziva zamenikom upravnika, ali ni on nije pravo „ja“. On počinje da proučava učenje, da uči o Radu, o kući i shvata da je on samo privremeni upravnik, ali da sada pravi upravnik može da uredi kuću i pripremi mesto za dolazak pravog „Ja“.

Drugi stepen predstavlja ono što nazivamo samo-posmatranjem, to je početak razumevanja o sebi. Taj posmatrač se naziva „pravi upravnik“ i on posmatranjem počinje da stiče snagu za odvajanje od običnih „Ja“ koja postoje u svakom od centara. On priprema kuću za dolazak pravog „Ja“ ili gospodara.

3Millenaire: "U ovom učenju se postavlja i pitanje prave i lažne ličnosti. Šta je lažna ličnost? Da bi se postalo čovek broj četiri, da li to znači da lažna ličnost mora da nestane? Kako se lažna i prava ličnost odnose prema mnoštvu „Ja“, prema privremenom upravniku i pravom Ja? "

Jose Reyes: Postoji velika razlika između lažne ličnosti i ličnosti. Lažna ličnost stoji u tesnoj vezi sa egom osobe; mi činimo stvari da ljudi ne bi govorili protiv nas, ili se ponašamo na određeni način, da bi ljudi mislili dobro o nama.

Lažna ličnost stalno izgleda i pretvara se da jeste ono što nije. Ona se takođe naziva ništavnom, jer predstavlja sliku nas samih, koju smo izgradili svojom imaginacijom. Sa lažnom ličnošću uvek želimo da nas ljudi cene zbog onoga što nismo, lažemo drugima o sebi i sami verujemo u te laži.

Lažnu ličnost je veoma teško uništiti, jer ju je kreirala većina navika centara i u skladu je sa njom.

Ličnost sa druge strane nije negativna, niti štetna za nas, naprotiv, ona je potrebna, ali na pravom mestu. Ličnost je naše znanje, naše iskustvo, obuka koju smo dobili, način na koji brinemo o sebi i odgovamo svetu; problem sa ličnošću je u tome što ona odgovara na život bez učešća suštine i preuzima inicijativu u bilo kojoj aktivnosti, koju preduzmemo tokom dana; sedište Ličnosti je u formativnom aparatu, tako da ona većinom koristi reči i argumente da bi odgovorila na životne situacije.

Četvrti put nam daje alatke koje možemo koristiti da obrnemo pravac situacija, tako da suština može postati aktivna, ličnost pasivna i tada je suština u stanju da koristi ličnost onako kako je potrebno u nekoj situaciji. To je stanje čoveka broj četiri, kod koga se centri nalaze u balansu, što znači da sve aktivnosti preduzima pravo „Ja“ u njemu i da su sve funkcije podređene tom pravom „Ja“. U tim okolnostima ego više nema uticaj, niti određuje ponašanje osobe i on će nestati, jer osoba više ne živi od pojavnog i ništavnost više ne mora da se pretvara da jeste, jer osoba sada „jeste“.

Različita „Ja“ dolaze iz različitih centara, postoje intelektualna Ja, emocionalna Ja i fizička Ja, mnoga Ja se nazivaju slugama u kući. Privremeni upravnik je jedan od Ja, najčešće smešten u intelektualnom centru. On je taj koji uči o Radu, čita o njemu, pokušava da ga primeni, ali nema dovoljno snage, on je slab, i ako se dva li više Ja udruže, mogu da odnesu prevagu nad svim onim što mu znanje stečeno kroz Rad kaže da učini.

Pravi upravnik sa druge strane nije jedno od Ja, on je proizvod samo-posmatranja, rezultat uviđanja koliko smo podeljeni. On nije sačinjen od istog materijala kao i niža Ja, koja nemaju kontrolu nad centrima. Upravnik, koristeći energiju dobijenu pamćenjem sebe, ima potpunu kontrolu nad ponašanjem svakog centra i tako se kaže da on priprema kuću za dolazak pravog Ja, punopravnog vlasnika.

3Millenaire: "Proces, koji ste opisali, vodi do ideje o nivoima realnosti, gde čovek doživljava realnost na drugačiji način u skladu sa svojim nivoom. Da li je ta skala povezana sa oplemenjivanjem energije, na primer putem pamćenja sebe?  
Jose Reyes: Da, realnost se opaža u skladu sa nivoom energije, koju smo sposobni da generišemo, izdržimo i održimo. Ako to primenite na svakodnevna iskustva, lako ćete videti da vaše raspoloženje zavisi od toga koliko energije imate u datom trenutku. Kada smo srećni, sve izgleda ružičasto, sa druge strane, kada ste tužni, sve dobija trn.

Svaka energija je u stanju da nam pruži više ili manje sposobnosti da opažamo realnost; ta realnost može biti vrhunski subjektivna za ljude, čiji je nivo energije tako nizak, da samo svoja stanja mogu da percipiraju kao realna. 

To je slučaj „čoveka mašine“, koji vidi samo uz pomoć automatske energije; sledeći nivo bi bio nivo senzitivnosti, na kome postajete osetljivi na impresije i postajete svesni da ih primate. Na tom nivou ne samo da čujete, vi i slušate, ne samo da gledate, vi i vidite, ne samo da jedete, već i kušate, ne samo da dodirujte, već osećate dodir.

To je usled toga što imate novu energiju, organizovaniju nego što je automatska energija, koja je bazirana uglavnom na reakcijama, privlačnosti i odbojnosti, dopadanju i nedopadanju. Na nivou senzitivnosti počinjete da bivate gospodar svojih impresija.

Sledeći nivo energije je svesna energija. Ovde svesni procesi, u kojima učestvujete, počinju da dobijaju smisao i daju značaj vašem životu. Svesna energija je veoma specijalna, jer nasuprot onome što ljudi nazivaju rečima „ja sam svestan“, adekvatnije je reći „ja učestvujem u svesti“.

***
No ...
„ispod svih tih zastava, što vijore ....svud oko nas“
-    ružičastih balona, šoljica za čaj, pohvala i kritika :-) –

„...postoji mjesto ...“

"Naš integritet, koji se često daje za tako malo, a u stvari je sve što zaista imamo.
To je posljednji inč nas, ali u tom inču
... mi smo slobodni...“





3 коментара:

  1. Анониман20. март 2012. 14:55

    POSTO JE OVDE REC O SVESNOSTI,VOLELA BIH DA PROCITAM VASE MISLJENJE O JEDNOM TEKSTU SA SAJTA PUTSVIJESTI.COM,A NASLOV TEKSTA JE OSVESCIVANJE SVESNOSTI. OSOBA KOJA JE TO NAPISALA NUDI TEHNIKU ZA NAJISPRAVNIJE POSMATRANJE SEBE,NARAVNO IZ NAJBOLJE NAMERE DA PODELI TO SA DRUGIMA.AKO NISTE CITALI TAJ TEKST I AKO MOZETE DA ODVOJITE MALO VREMENA,VOLELA BIH DA PROCITAM STA VI MISLITE O TOME A UJEDNO I DA SKRENEM PAZNJU OSTALIMA KOJI VAS CITAJU,DA PROCITAJU I TO. JER POSMATRANJE SEBE SVAKOM TREBA.
    UNAPRED HVALA

    ОдговориИзбриши
  2. „Razumevanje je najveća sila, koju možemo proizvesti u sebi“ – rečenica, koja se na najdubljem nivou poklapa sa mojim shvatanjem sveta i čoveka. I mada će to možda neko površno proglasiti za teoretisanje:-) ono u stvari predstavlja najdublju Praksu. Tamo gde smo do skoro videli jednu stvar ili haos, počinjemo da uočavamo desetine novih stvari i jasan obrazac, dok se pred nama razvijaju unutrašnje Oktave Značenja.

    Ono iziskuje energiju - više vibracije, čišći unutrašnji prostor – ali je i vraća stostruko.

    Kada imamo Razumevanje, tehnike lako dolaze – delujemo iz Razumevanja KAKO se rade stvari.

    Bez Razumevanja i najbolja tehnika postaje jednostavno ritual, koji izvodimo mehanički i koja samim tim nema moć da u nama proizvede bilo kakvu promenu.

    Kada razumemo šta je san a šta budnost, spontano ćemo doći do najboljeg načina za nas da se prebacimo u svesnije stanje. Meni recimo pomaže rečenica: „Odlučujem da iskusim ovaj trenutak.“ koja me trenutno prebacuje na viši nivo prisutnosti. Došla je spontano u trenucima, kada je bolest jedne meni veoma drage osobe ušla u posebno mučnu fazu i pomogla mi da gotovo opipljivo osetim prisutnost i potpunu budnost u istinski teškoj situaciji, jer cilj puta ka većoj svesnosti zaista nije da se bolje osećamo (izbegnemo neprijatnosti i bol), već da bolje osećamo:-) Ali sam veoma daleko od toga da je proglasim za univerzalno primenljivu alatku...

    Mislim da u osnovi teksta leži adektvatno shvatanje Sna i Budnosti. Ali istovremeno mislim i da je svrsishodnije raditi na Razumevanju, a da će tehnike doći.

    No, da iskoristim priliku i postavim naredni tekst, koji po mom mišljenju da pruža zaista dobru smernicu u potrazi za uzrocima sna:

    „Ono što smatramo za neprekinutu nit svijesti je u stvari vrlo često niz nepovezanih fragmenata. Naša svjesnost je podjeljena, i mnogo češće nego sto smo to u stanju priznati, naše ličnosti su fragmentirane u slabo uigrani tim koji se nastoji izboriti sa prošlosti što je daleko od jedinstvene razumne cijeline koju podrazumjevamo u sebi i drugim ljudima.

    Disocijacija "što je univerzalna ljudska reakcija na ekstremni bol ili strah i koja nam omogućuje da se odvojimo od emotivnih sadržaja – da odvojimo onaj dio "sebe" koji osijeća od svjesnog dijela "sebe" se čini glavnim uzročnikom sna na javi u našim životima. To je u stvari mehanizam za preživljavanje koji stavlja naša tijela pod kontrolu auto-pilota i odlučuje da li da se suočimo sa prijetećim situacijama ili od njih pobjegnemo, na primitivan način tj. bez ijedne svjesne misli koja bi nas navodno dovela u još veću opasnost.“

    Međutim:
    „Sposobnost za disocijaciju isto je što i neograničen pristup narkoticima. Kada dostignemo odraslu dob, tako smo laki na okidaču sa ovom mentalnom analgezijom da nam više nije potrebna trauma, nevjerovatan strah ili bol; okolnosti koje provociranju manje anksioznosti, okolnosti koje su komplicirane, konfuzne, ili jednostavno nesigurne dovoljne su nam da se otisnemo u ovaj potentni eskapizam iz našeg sadašnjeg momenta. Čak i oni najtrezveniji među nama su dugoročni ovisnici, naša svjesnost se pali i gasi kao na prekidaču. Čas smo u njoj čas nismo a da to i ne primjećujemo, dok se ovo naše ponašanje nepotrebnog otpupljivanja nastavlja. Mi ovako funkcioniramo tako dugo da u normalnim okolnostima ne preispitivamo ovaj proces više nego sto preispitivamo svoje disanje.“ (Martha Staut, „The Myth of Sanity: Divided Consciousness and the Promise of Awareness“).

    ОдговориИзбриши
  3. Анониман22. март 2012. 07:10

    HVALA PUNO NA ODGOVORU

    ОдговориИзбриши