16. 9. 2015.

ČETVRTI PUT - SUŠTINA I LIČNOST XI


Amwell, 7.2.1953.

UČINITI LIČNOST PASIVNOM

 

Naša tela se sva zajedno kreću od juče do danas. Deo nas je u tom zajedničkom kretanju kroz Vreme, ali deo nije. Deo u Vremenu može da se vidi; deo koji nije u Vremenu, ne može da se vidi. Na primer, ne možete videti Ličnost ili Suštinu ništa više nego što možete videti misao. Kada se deo u Vremenu, a to je telo, odvoji od dela, koji nije u Vremenu, on prestaje da radi, njegova organizacija se raspada i on postaje nefunkcionalan. On umire i biva pokopan i ljudi kažu: „Taj i taj je mrtav. Video sam kako ga sahranjuju.“ Najveća zabuna u duhovnom pogledu proizilazi iz ove vrste razmišljanja, na osnovu koga se naivno veruje da je čitava osoba vidljiva. To je čisto, nerazblaženo mišljenje na osnovu čula, jedna od onih stvari koje Ličnost održavaju aktivnom. Na osnovu takvog razmišljanja, osoba u vidljivom telu je sve što postoji i ničega više za njega nema. Sada, sudbina nevidljive Ličnosti posle završetka životnog doba tela nije ista kao sudbina nevidljive Suštine. Rečeno je da je Ličnost, stvorena i pokretana Životom, propadljiva i da se dezintegriše. Međutim, Suština se vraća svojoj Zvezdi, budući da je besmrtna sila rasta u nama koju zanemarujemo. Više volimo rast Ličnosti, koji naše samoljublje i svet lako podstiču. Takođe je rečeno, da se Ličnost sporo dezintegriše ukoliko je okorela. Mnoge stvari je ojačavaju: nepomirljiva mržnja, nezasita žudnja za moći, neukrotiva sujeta i veliki ponos to čine. Ona zadržava svest u onoj meri u kojoj čovek povezuje osećaj Ja sa njom i identifikuje se sa njom. Ukoliko se Ličnost učini pasivnom, svest se neizbežno odvaja od nje i prelazi na stranu Suštine i Pravog Ja. Ličnost tada brzo može da se slomi. Uspenski je često govorio o opasnosti kristalizacije u Ličnosti. Spomenuo je da kod jednostavnih ljudi iz naroda Ličnost nema čvrsto mesto i slama se uz malo patnje. Sa druge strane, što je bogatija Ličnost formirana oko Ličnosti, to više Suština može da iskoristi za svoj rast – pod uslovom da čovek radi na sebi i čini Ličnost sve više pasivnom. Ukoliko u tom pogledu ne učini ništa, živeće i umreće kao neostvareno seme. Kao težak, složeni eksperiment on je propao. Čovek je kreiran kao složeni eksperiment, jer je načinjen za ovaj život i drugi život tokom ovog života.  To me dovodi do misterije Suštine i postojanja ezoterijskog učenja u svetu. Zašto ezoterijsko učenje postoji? Odgovor je da postoji, jer Život ne može učiniti da Suština raste. Život omogućava razvoj Ličnosti, ali ne i Suštine. Ovde je problem: a tu leži i izvor očiglednog paradoksa u Radu – kada se kaže da je bolje imati malu Ličnost, a najbolje imati bogatu. Govori se o dve različite stvari. Čovek je dvostruk. On stoji pod dejstvom dvaju uticaja pod nazivom A i B. A uticaji izviru iz života i Ličnost je povezana sa njima. B uticaji imaju drugačiji izvor. Oni su posejani u život od strane Svesnog Kruga Čovečanstva – to jest, C uticaja. Izmenjeni su u B uticaje prvenstveno zbog formatornog razmišljanja zasnovanog na čulima. Ukoliko čovek apsorbuje samo A uticaje, njegova Ličnost se održava aktivnom. Njegova Suština ne može da raste. Ukoliko poseduje Magnetni Centar, onaj deo u nama koji može da napravi razliku između A i B uticaja, čovek počinje da apsorbuje B uticaje i zatim može doći u kontakt, u različitim stepenima, sa C uticajima. B uticaji, kao što su to Jevanđelja i ovaj Rad, povezani su sa rastom Suštine. Ako čovek uči ono što oni znače i čini ono što mu oni govore da čini, Suština može početi da raste.  Međutim, ona može rasti samo na račun Ličnosti. Ne možete zadržati svoju naduvanu Ličnost i razvijati Suštinu u isto vreme. To je jalov san koji izvire iz sujete. Ličnost mora reći kao Jovan Krstitelj: „Ja se moram smanjiti da bi Suština rasla.“ To je vrhovna ideja iza ezoteričnog učenja. „Ako se ne povratite i ne budete kao deca, nećete ući u carstvo nebesko.“ (Mateja XVIII, 3). Mnogo toga mora da se ukloni sa Ličnosti da bi se dostigao stupanj malog deteta. Pošto Suština ne može da se razvija kroz A uticaje, moraju da postoje B uticaji. Kada bi mogla, postojali bi samo A uticaji. Čovek onda ne bi bio težak, složen i paradoksalan eksperiment, kakav je stvoren da bude. Ne bi bio samo-razvojni organizam. Život, mehanički Život, bi ga oblikovao do kraja.

2 коментара:

  1. Odlicno, jasno i vrlo konkretno znanje na poklon. Ko ima srece da ostvari prepoznavanje istog u sopstvenom iskustvu, bice mu od koristi i sustinske podrske... Oni koji traze - "slucajno" ce otvarati stranice ovog bloga... Bilo bi previse za ocekivati, da ih bude u velikom broju, ali je dobro, da za trazitelje ima sanse , da privuku dostojan i adekvatan kvalitet znanja...

    ОдговориИзбриши
  2. Hvala, Ferdi:-)
    Posebno su mi mile reči „prepoznavanje u ličnom iskustvu“, jer znanje doduše i samo po sebi jeste važno, ali tek njegova verifikacija u ličnom iskustvu i življenje u skladu sa njim istinski hrani naše biće.

    ОдговориИзбриши