Moris Nikol - META
PONOVNO ROĐENJE
Treći deo
Šta to
znači da čovek mora biti ponovo rođen? Kako čovek u ovom životu, okružen neodoljivim
fenomenima, promenljivim događajima u spoljašnjem svetu, može da bude ponovo
rođen i postane novi čovek, drugačija vrsta čoveka, drugačiji čovek? Čovek,
kaže Hrist Nikodimu, rođen je od ’mesa’ i ’vode’ takav kakav jeste, a da bi
postao drugačiji čovek, čovek ponovo rođen, mora da bude rođen od ’vode’ i
’duha’. Na drugom mestu u Novom zavetu prikazano je da čovek mora da umre za
sebe pre nego što može da bude ponovo rođen. To jest, on mora umreti za ’meso’,
pre nego što bude rođen za ’duh’. Međutim, te reči, koje su stotine i hiljade
ljudi tako često slušale, lako postaju puke reči i pružaju samo satisfakciju
prisnosti, prepoznavanja i ništa više. Šta znači ’meso’, šta ’voda’ a šta
’duh’?
Ljudi mogu
misliti da najzad razumeju šta ’meso’ znači i da smrt ’mesa’ ili prevazilaženje
’mesa’ znači podvrgavanje tela nekoj disciplini, izgladnjivanje ili odricanje
od svih fizičkih zadovoljstava. To se verovatno uobičajeno podrazumeva pod
borbom protiv ’mesa’. Mnogo ljudi to shvata na ovaj način i posmatraju anahorete
(grčki „koji se povlači“, usamljenici ranog hrišćanstva), eremite (grčki ἔρημος
– pustinja, hrišćanski pustinjaci) i svece jednostavno kao ljude koji su to
postavili za svoj najvažniji cilj, nadajući se da će tim sredstvima dostići
neki viši nivo, da će se razviti na viši stupanj. Ništa apsurdnije se ne može
zamisliti, jer niko, polazeći samo sa tog spoljašnjeg stanovišta, ne može ništa
postići niti je ikada išta postigao. Ti ljudi nisu razumeli značenje rečenice,
koju je Hrist upotrebio na drugom mestu, govoreći o onima koji žele da slede njegovo
učenje. Rekao je, da bi ga pratio – to jest, njegovo učenje – učenje o
’ponovnom rođenju’ – čovek mora da se odrekne sebe. Međutim, ljudi obično
zamišljaju da to znači odreći se nečega spoljašnjeg, komfora ili možda nečega
čemu su posebno privrženi. Ne shvataju da, da bi se čovek odrekao sebe, on mora
da se odrekne sebe.
U odeljku,
u kome Hrist izgovara te reči (Matej, XVI, 24), one na grčkom doslovno znače da
se čovek potpuno odrekne sebe (άπαρνησασθω
εαυτόν). I jasno je da, ako je
čovek sposoban da ostvari razvitak koji u njemu latentno postoji i dostigne viši
stepen, on onda ne može da ostane isti čovek, isti ’on’ a da se
istovremeno podvrgne unutrašnjoj promeni. Jer promeniti se iznutra, promeniti
sebe, ne znači dodati nešto na ono što čovek već jeste, kao što nešto pridodajemo
znanju, kada učimo nešto novo. Ideja transformacije nema ništa sa dodavanjem.
Grčka reč metamorfoza (μεταμορφοομαι) - koju koristi Matej a koja je prevedena kao preobražaj
(’transfiguration’) (XVII.2) i koju koristi Pavle u odeljku u kome kaže: „I ne vladajte se prema ovome veku, nego se
promenite obnovljenjem uma svog.“ (Poslanica Rimljanima, XII.2) – označava
celukupnu transformaciju uma. U eksperimentima, koje je priroda napravila na
polju transformacija insekata, metamorfoza gusenice u leptira ne predstavlja
dodavanje nečeg novog gusenici, npr. dodavanje krila, već transformaciju.
Promene u smislu jednostavnog rasta i raspadanja, uvećavanja ili smanjivanja
postoje svuda u univerzumu; međutim, svuda postoji i druga vrsta promene,
fenomen transformacije. Čitava hemija predstavlja transformaciju i tako na neki
način čudo. Vatra koja gori u srcu je transformacija. Razvitak pileta unutar
jajeta je transformacija. Razvitak ljudskog bića iz ćelije je transformacija. Ta
transformacija ćelije u čoveka ili gusenice u leptira pripada prirodi, dok
transformacija o kojoj je Hrist govorio ne pripada prirodi. Sve što smo otkrili
o prirodi i taj oblik evolucije i transformacije pripada sasvim drugačijem redu
od onog o kome se govori u Jevanđeljima i drugim spisima mnogo starijim od
njih. Nije iznenađujuće da dok priroda vrši transformaciju putem svojih sporih
i postepenih procesa, u životu uma, osećanja i svesti postoji proces slične
vrste čiji je zadatak da ostvari nastavak transformacije. Činjenica da u
spoljašnjem svetu, fenomenološkom svetu, u prirodnom svetu postoji
transformacija, neminovno sugeriše da transformacija postoji i u psihološkom,
mentalnom, emocionalnom svetu, svetu u kome svako istinski živi. To je ta transformacija
o kojoj Hrist govori Nikodimu.
Ta
transformacija – ili ponovno rođenje – ukoliko pokušamo da razumemo šta bi to moglo
da znači – odnosi se na to da čovek više nije u ili od ’mesa’. Takav kakav
jeste, on je od ’mesa’ i ’vode’. Može postati od ’vode’ i ’duha’. To znači da jedan povezujući element ili
jedan princip ili jedan faktor ostaje u toj transformaciji – naime, ’voda’. Svi ovi nazivi su tehnički
termini. To jest, oni pripadaju specijalnom jeziku koji su oni bliski Hristu
mogli da razumeju. Međutim, ukoliko razmislimo o značaju reči metanoja, bićemo u stanju da shvatimo da
se ’meso’ odnosi na ’um od mesa’ – termin koji se u stvari koristi u Novom
Zavetu – i da Nikodim svojim bukvalnim stavom predstavlja taj um od mesa – to
jest, um koji počiva na spoljašnjim čulima, okrenut spolja ka životu ili
’podešen u skladu sa svetom’. Ovde se misli na nešto mnogo suptilnije nego što
je taština i svetovnost. Dublje značenje se ne nalazi u tim razmišljanjima. Um
koji se hrani samo ’mesom’ – hranom koju mu dostavljaju čula – ne može
uspostaviti kontakt sa ’duhom’. Prva stvar koju moramo uočiti je da, ako čovek
mora da se odrekne sebe – to jest,
svih ideja koje ima o sebi, svih oblika imaginacije koje gaji o sebi i svih
iluzija o sebi koje ga navode da misli da jeste ono što pretpostavlja – tada
’meso’ ne može da mu pomogne da se promeni. Jer niko ne može videti u sebi
pomoću organa čula koji treba da omoguće kontakt sa spoljnim svetom i niko ne
može čak ni početi da vidi sebe putem spoljašnjeg posmatranja. Um zasnovan na
čulima ne može da dovede čoveka na pravo mesto sa koga bi počeo i on će tada
nalikovati Nikodimu koji počinje izvan sebe i koga Hrist ispravlja, rekavši mu
da je čitava stvar u tome da čovek može da se rodi iznova – i da tako mora
početi iznutra – drugim rečima, od ’sebe’ a ne od opaženih čuda ili o dedukcija
o Bogu izvedenih na osnovu spoljašnjih dokaza koji pružaju čula.
Nastaviće se ....