15. 11. 2011.

METAFIZIČKA ANATOMIJA - ČETVRTI PUT


GNOTHI SEAUTON
NOSCE TE IPSUM

Piše: Jelena
 
U skladu sa svojim ciljem da u čoveku razvije svest, nedeljivo, individualno Ja i volju, Četvrti put je dao i odgovarajuće plodove: seriju nezavisnih, individualnih, veoma snažnih autora i autorki, koji su ga dalje razvijali, ne kriveći ga. U prikazu metafizičke anatomije čoveka iz perspektive ovog sistema u obzir će biti uzet i ovaj važan aspekt.

Četvrti put posmatra čoveka kao nedovršeno biće, koje svoj dalji razvitak ne može nastaviti na osnovu delovanja sila prirode, već isključivo sopstvenim svesnim naporom. U tom smislu čovek se poredi sa semenom, u čijim dubinama leže skriveni potencijali rasta, mogućnost da evoluira u drugačije biće i razvija unutrašnje kvalitete, koje sada ne poseduje, počevši od svesti, individualnog Ja i volje.

Razviti (samo)svest, individualno Ja i volju? Pa, zar nas to već ne odlikuje, možda će neko upitati? Zar ono Ja, koje opažam, koje kaže: osećam, mislim, vidim, nisam Ja? Zar nisam svestan sebe kao Ja u svakom trenutku? Zar moje delovanje nije odraz moje volje? Zašto bi te stvari, koje sasvim očigledno posedujem, predstavljale neki daleki, teško ostvarivi cilj?

LEGIJA MALIH „JA“

Pogledajmo sami! Bilo kakav sistem verovanja u smislu preuzimanja gotovih teza bez njihovog preispitivanja je potpuno suprotan Četvrtom putu, pa tako i onih verovanja, koja počivaju na opšte prihvaćenim i generacijama prenošenim pogledima na čoveka i svet oko njega. Umesto toga, ispitivanje strukture unutrašnjeg, psihološkog čoveka i unutrašnjeg sveta, koji on naseljava, započinje od onih delova naše unutrašnjosti, koji se uz malo truda sasvim lako mogu posmatrati i potvrditi u sopstvenom iskustvu. Samoposmatranje će dugo biti jedina aktivnost, koju učenik preduzima. Ono će nam neminovno pokazati da se naša unutrašnjost neprestano menja i da mi nismo jedno, nepromenljivo „Ja“. Uočićemo različite stavove, porive, misli, osećanja, uloge, koja su po pravilu međusobno suprotna i kontradiktorna, i koja izbijaju na površinu izazvana spoljnim podsticajima.

Dok naše fizičko telo predstavlja celinu, koja deluje kao jedinstvo, kojem svaki pojedinačni deo služi, naš je unutrašnji život sačinjen od mnoštva malih Ja, koja proizvoljno izranjaju na površinu i preuzimaju vođstvo. "Mi imamo stotine i hiljade „Ja“ u sebi i samo usled delovanja bufera ne možemo videti razliku, već ostajemo pri svome verovanju da imamo jedno „Ja“, koje uvek deluje, misli i oseća na isti način. To je „imaginarno Ja. Zamišljanje da čovek ima samo jedno „Ja“, to „imaginarno Ja“, je ono što nas sprečava da se promenimo.“ (Petar Uspenski).

Sve naše misli, osećanja, reči i delovanja dolaze od različitih Ja u nama. Ovakvi kakvi jesmo, mi ne posedujemo individualnost, koja upravlja tim malim Ja i raspoređuje ih na pravilan način. Nema centralnog glasa, kao u našem fizičkom telu, koji će obezbediti da naš psihički život funkcioniše kao celina. Svaka misao i osećanje, koji izrone u nama, kažu „Ja“, jer smo potpuno identifikovani sa ovom maticom fino-supstancijalne energije i povezujemo je sa osećajem Sopstva.

Prvi korak u radu ezoterijske psihologije je postati svestan imaginarne i višeslojne prirode našeg “Ja”. Samoposmatranjem, podelom pažnje i njenim usmeravanjem na unutrašnjost, ubrzo ćemo postati svesni da je većina naših aktivnosti mehanička reakcija, a ne svrsishodna i smislena aktivnost. Na izvestan način, mi smo u snu i zadatak Rada je da se probudimo.

Izraženo terminima Četvrtog puta, korišćenjem B uticaja i ojačavanjem magnetnog centra će se postepeno formirati grupa Ja, posvećenih Radu – „Zamenik upravnika“. Ova Ja ipak još uvek pripadaju Ličnosti i često nemaju dovoljno snage da odnesu prevagu nad mehaničkim navikama, da bi znanje primenili u praksi.

„Drugi stepen predstavlja ono što nazivamo samo-posmatranjem, to je početak razumevanja o sebi. Taj posmatrač se naziva „Pravi upravnik“ i on posmatranjem počinje da stiče snagu za odvajanje od običnih „Ja“ koja postoje u svakom od centara. Upravnik, koristeći energiju dobijenu pamćenjem sebe, ima potpunu kontrolu nad ponašanjem svakog centra i tako se kaže da on priprema kuću za dolazak pravog Ja, punopravnog vlasnika.“ (Jose Reyes – “Making Essence activ”).

CENTRI

Još jedan razlog zašto se o čoveku ne može govoriti kao o celini leži i u tome, što u njemu deluju tri centra, često sasvim nezavisno jedni od drugih. To su:
- Intelektualni,
- Emocionalni,
- Instinsktivno-motorički.

Svaki od ovih centara ima svoje oblasti delovanja i svoje specifičnosti. Takođe, svaki od centara ima svoj intelektualni, emocionalni i motorički deo, koji su podeljeni na još tri takva dela. Sami centri pripadaju Suštini, ali njihov sadržaj, ono čime su ispunjeni, pripada Ličnosti.

Pored nižih centara, koji koordiniraju našim svakodnevnim životom u čoveku postoje dva sasvim razvijena viša centra: viši emocionalni i viši intelektualni centar, „skriveno blago“ u nama. Ipak, usled pogrešnog rada „mašine“ – našeg organizma - impulsi iz ovih centara ne dolaze do naše budne svesti i mi život provodimo sasvim odsečeni od njih.

Otkuda pogrešan rad? Svaki od nižih centara je savršeno oblikovan da primi svoju vrstu utisaka i da na ove utiske na pravilan način odgovori. Međutim, centri gotovo nikada ne rade ispravno i na ovaj pogrešan rad se troše ogromne količine energije. Rad centara, njihove funkcije i mešanje jednih drugima u rad predstavlja zadatak stalnog posmatranja. Primera radi, pogrešan rad se često odnosi na korišćenje pogrešnog centra za određene aktivnosti, jer oni mogu da preuzmu ulogu i zadatke jedni od drugih. Motorički centar je najbrži od svih i mi nemamo kontrolu nad većinom njegovih funkcija. Zbog njegovog brzog rada i zbog lakoće da mu se prepustimo, veoma veliki broj mentalnih funkcija, koje nisu pod našom kontrolom, u stvari predstavlja posledicu mešanje motoričkog centra u rad intelektualnog: nekontrolisani unutrašnji monolog, mehaničko izražavanje negativnih emocija i revolta, ogovaranje, dnevno sanjarenje, unutrašnje pridavanje značaja, beskrajno ponavljanje istih tema. I to je značenje svesne evolucije čoveka, koji može izabarati da se prepusti svojoj mehaničkoj prirodi ili da uloži napor i razvije viša svojstva u sebi. Ona svojstva, koja već sada veruje da poseduje.


Kod razmatranja funkcionisanja centara, važno je u obzir uzeti i njihovu podelu – centri se sastoje od manjih i većih delova. Viši delovi centara su naša najbolja stanja, u kojima na situacije delujemo svesno, analitično, fleksibilno, objektivno i neutralno. Međutim, ovo poželjno stanje je u stvari veoma retko, a razlog za to je, što je za prelazak u više delove centra potrebna svesna, postojana, usmerena pažnja i svestan napor. Mnogo su češća stanja, kada zarobljeni u najmanjim jedinicama centara, i ne slutimo da je za nas moguća sasvim drugačija perspektiva stvarnosti, doživljaj sebe i života.

„Kao što je rečeno, ljudi borave ili žive u malim delovima centara – to jest, u mehaničkim delovima. Morate shvatiti da sva ta različita „Ja“ u nama žive u manjim ili većim jedinicama centara. Mi imamo manje mehanička i više mehanička „Ja“. U malim jedinicama, u mehaničkim ili čak automatskim delovima centara boravi većina „Ja“ koja kontrolišu naš život. Ona bi trebalo da budu sluge, a ne naši gospodari, jer mi posedujemo „Ja“ različite snage ili kvaliteta ili kapaciteta. Na primer, „Ja“ koja žive u malim jedinicama centara nisu sposobna da shvate Rad. Ona su veoma ograničena. Ne mogu da se promene. Ona su nalik čaršiji, koja sumnja u sve novo. Ta mala „Ja“, koja koristite u svakodnevnom životu – ta „Ja“ koja se glože i osećaju nepovezanost, ta „Ja“ koja su preokupirana malim planovima, malim sumnjama, malim stvarima, malim interesima – se nalaze u mehaničkim delovima centara. Ona su veoma korisna za male stvari, ali ona ne mogu razumeti Rad.“ (Maurice Nicoll: Centri) 

Rad posebnu vrednost pridaje pročišćenju emocionalnog centra, koji je gotovo u potpunosti pod kontrolom negativnih emocija. Treba napraviti razliku između negativnih emocija, koje imaju upozoravajuću ulogu, i onih, koje predstavljaju mehaničke navike, stečene oponašanjem, stanja proizvedena sirovim elementima, nakupljenim u našem mentalnom prostoru, stanja kompulzije, unutrašnji monolog van naše kontrole i slično.

Kao i uvek u Četvrtom putu, „ne biti negativan“ ne treba slediti kao 11. zapovest, već treba shvatiti prirodu negativnih emocija. Samoposmatranje će pružiti informacije o kompulziji koju izazivaju negativna stanja, o njihovom razvitku, o mehaničnosti reakcija i ogromnom gubitku fine energije, koja se na njih troši. Negativne emocije uznemiravaju čitav organizam psihe, štete Ličnosti, stvaraju nered u psihi i izazivaju znatan gubitak najfinijih i najplemenitijih energija koje se stavljaju u pokret. Čoveku je tada potrebno vreme da ponovo izgradi ove rezerve finih suptstanci.


Mada njihovo ispoljavanje možda na trenutak može izgledati kao olakšanje i oslobađanje od pritiska, ono će pored narušavanja međuljudskih odnosa u spoljašnjem životu, iznutra voditi do istinskog loma. Međutim, podjednako malo korisno kao predavanje kompulziji negativnih emocija je i njihovo potiskivanje, poricanje, veštačko zamenjivanje nekim prijatnijim impresijama itd. Rad nudi odgovor u vidu samo-posmatranja i konstatacije – verifikacije. U trenutku, kada osetimo da se u nama podiže negativna matica, treba se izdvojiti i staviti se u poziciju nepristrasnog posmatrača. Samoposmatranje se mora sprovoditi bez osuđivanja i bez identifikacije sa opaženim. Pobeda nad negativnim emocijama na ovaj način nema samo simbolično značenje i samo teorijski značaj. Samoposmatranje i konstatacija vode do transmutacije energije negativnih emocija u plemenite supstance, koje se mogu upotrebiti za izgradnju našeg Bića, tako da na ovaj način stičemo energiju, umesto da je gubimo kroz prepuštanje kompulziji ili kroz poricanje i potiskivanje i, naravno, kroz sopstveno samozavaravanje.


Mnogi autori tvrde da smo bespomoćni pred negativnim emocijama kada one nastanu i da ih se treba oslobađati u korenu, oslobađajući se identifikacija na kojima počivaju. Drugi daju uputstva kako da se iskoristi ogromna energija, koju one nose. U vezi sa time Moravjev kaže:

Ovde se vraćamo na Doktrinu Sadašnjosti. Ukoliko, uz pomoć stalne introspekcije subjekat uspe da opazi uzdizanje negativne emocije u sebi odmah po njenom rođenju, to znači, dok prorez u njegovoj individualnoj Sadašnjosti nije prešao u protok vremena, za njega je moguće da izdvoji komponente te emocije. Introspektivna opservacija obasjava njegovo unutrašnje biće baš kao ulična svetiljka, a negativne emocije mogu da se formiraju i počnu da deluju samo u unutrašnjoj tmini koja je karakteristična za stanje navale. Svetlo projektovano konstatacijom unutar granica Sadašnjosti razdvaja negativne emocije, a strast, koja ih je pokrenula, tada pada u latentno stanje.

Konstatacija ipak ima i drugi efekat, koji je od primarne važnosti: momentalno razdvajanje komponenti, koje obrazuju negativnu emociju, oslobađa energiju SI-12, koju je strast uvukla u motorički centar; rezultat konstatacije je da se ona automatski koncentriše u emocionalnom centru koji ih onda stavlja u pokret. Znamo da se normalno intenzivan rad ovog centra vrši uz pomoć fine energije 12. stepena. Pobeda nad negativnom emocijom donosi dotok radosti u niži emocionalni centar. Ta radost je izraz obilja energije SI-12, oslobođene konstatacijom. Ona čini da niži emocionalni centar vibrira bržim ritmom nego što je to uobičajeno za njega i podstiče oslobađanje toka energije SOL-12 iz njega. To ukazuje da konstatacija, kada se vrši na korektan način putem introspekcije i deluje unutar granica individualne Sadašnjosti, omogućuje čoveku da ostvari potpunu pobedu. Dotok više radosti, koju oslobađa tok energije SOL-12m tada može da transmutuje energiju SI-12 oslobođenu iz mešavine u SOL-12 indukcijom. Trajanje kontakta između nižeg i višeg emocionalnog centra, koji se time ostvaruje, time može da bude produženo.“ (Boris Moravjev: „Gnoza II – Put“).

LIČNOST I SUŠTINA

Čovek se sastoji od dva osnovna dela, Suštine, onoga, što mu je svojstveno, što je autentično i stvarno, i Ličnosti, koja je stečena najrazličitijim delovanjem okruženja na čoveka i njegovim sopstvenim reakcijama na te podsticaje. Suština čini najintimniju jezgru čovekovog bića, sa kojom dolazi na svet, Ličnost se formira tokom života i obuhvata sve ono stečeno u nama. Uslovno je možemo podeliti na pravu Ličnost - koju čine znanja, razvijeni talenti, svesno formirana svojstva i sklonosti i koja može pomoći Suštini da se realizuje i ispolji – i lažnu Ličnost, koja je sačinjena od navika, ideja, predstava, sklonosti i svojstava, stečenih mehaničkim putem, oponašanjem, fantazijom i identifikacijom. Sujeta, ponos, potreba za spoljnom potvrdom svoje vrednosti, identifikacija sa rasom, nacijom, zanimanjem, položajem neka su od svojstava (svake) lažne Ličnosti.

Sva mala „Ja“ pripadaju lažnoj Ličnosti. Dok čovek ne počne sa Radom, svi spoljni utisci padaju na Ličnost, koja okružuje Suštinu. Ona ih obrađuje, delujući iz svojih malih Ja, na osnovu stečenih mehaničkih navika i iz stanja identifikacije, tako da percipirana stvarnost ne odgovara objektivnoj realnosti, već programima, koja ta Ja nose. Mi živimo u subjektivnoj, falsifikovanoj realnosti uz jedan iskrivljeni osećaj sopstvenog identiteta. Lažna Ličnost ne krivi samo sliku o realnosti, već i o nama samima. Prema ovom sistemu, viši centri postoje potpuno razvijeni u čoveku, ali njihovi impulsi do čoveka ne dopiru, jer je on obmotan teškom, debelom skramom – svojom lažnom Ličnošću.

Čitava lična evolucija, čitav unutrašnji razvitak, počiva na rastu Suštine, onoga što je najdublje i najautentičnije u nama. Da bi taj razvitak mogao da se realizuje, Ličnost mora da postane pasivna. To konkretno znači postati pasivan na reakcije svoje Ličnosti (pogotovo treba izbegavati njihovo proglašavanje za delovanje, jer svo samozavaravanje počinje na ovom mestu), koja neprestane reaguje na podsticaje iz okruženja. Moramo shvatiti da su sve one stečene ideje, ambicije, pretpostavke, vrednosti, očekivanja, osuđivanja, koja posmatramo kao nerazdvojne delove sebe, samo mehaničke navike, stečene oponašanjem, obrazovanjem, maštanjem i da nas taj debeli sloj odvaja od onog autentičnog u nama. Biti pasivan znači biti u stanju samo-posmatranja i nepristrasno i bez identifikacije pratiti sopstvene reakcije. Samo-posmatranje će postepeno dovesti do tačke, kada makar neka od lažnih, mehaničkih Ja počinju da se rastvaraju i kada kroz te pukotine počne da se nazire naše pravo Biće.

OKTAVE ISHRANE

Ideje Četvrtog puta čovek razume tačno na onom nivou na kome se nalazi njegovo sopstveno Biće. Razliku u razumevanju on će biti sklon da nadomesti menjajući ideje i prilagođavajući ih svom razumevanju, svojim odbojnicima, predrasudama i iskrivljenim pogledima na stvari ili ih, budući za njega nerazumljive, sasvim izostavljajući kao nebitne. Opet, da bi te ideje uopšte imale bilo kakvog dejstva na njegovo biće, da bi mogle da zriju u njemu, on o njima mora promišljati, osećati ih, primenjivati i povezivati sa sopstvenim iskustvom, svestan svoje trenutne subjektivnosti i spreman da se ne vezuje za svoje sadašnje razumevanje kao konačno i da ga posle nekog vremena ponovo proveri.

Kada je reč o oktavama ishrane, potpuno sam sigurna da će tablice elemenata za mene još dugo ostati neupotrebljive. U tom pogledu moje razumevanje seže do one osnovne tačke da sva materija nije iste gustine. Materija je statički oblik energije, iznutra ispunjena vibratornim pokretima različitih amplituda i frekvencija. Što su brže ove vibracije, to je eteričnija, manje zgusnuta materija. (Vidi u ovome više u „Denziteti“ i „Sinhronicitet“).

„Izraz 'gustina vibracija' odgovara 'frekvenciji vibracija' i upotrebljen je kao suprotnost izrazu 'gustina materije', što će reći, što veća 'gustina materije' to je manja 'gustina vibracija' i obrnuto, što veća 'gustina vibracija' to je manja 'gustina materije'. Najveća 'gustina vibracija' može se naći u najfinijoj, najrazređenijoj materiji. U najgušćoj mogućoj materiji vibracije usporavaju, skoro se zaustavljaju. Prema tome, najfinije materije odgovaraju najvećoj 'gustini vibracija'.“ (Gurđijev u: Uspenski, „U potrazi za čudesnim“).

Čovekov organizam se može posmatrati kao fabrika koja preobražava sirove materije, koje dobija spolja, u finije materije višeg reda. Prema IV putu naša trospratna fabrika je predviđena za veoma veliku proizvodnju, ali budući da je njen rad nepravilan, ona proizvodi samo onoliko energije, koliko je neophodno za njeno sopstveno održanje. Drugim rečima, usled svog nepravilnog rada, ona troši sve što proizvede. Ipak, sav čovekov razvoj zavisi od mogućnosti da proizvede materiju viših vibracija - finije vodonike – koji bi se rasporedili po ćelijama našeg tela. „Ova kristalizacija finih 'vodonika' postepeno bi dovela ceo organizam na viši nivo, na viši plan bića. Ako čovek nauči da 'izdvaja fino od grubog', to jest, ako počne da proizvodi fine 'vodonike' do njihovog maksimuma, pomoću njih će biti u stanju da sebi stvori mogućnost unutrašnjeg rasta do koga se ne može doći na bilo koji drugi način. Unutrašnji rast, rast unutrašnjih tela u čoveku, astralnog, mentalnog i tako dalje, je materijalni proces sasvim analogan rastu fizičkog tela.” (Gurđijev u: Uspenski, “U potrazi za čudesnim”).

Za Čoveka postoje tri vrste materije, koje unosi u sebe: hrana, koju jede, vazduh, koji udiše, i utisci, koje prima. Koliko hrana može biti boljeg i lošijeg kvaliteta, utoliko to više važi za dve druge vrste supstanci, koje čovek može da unese u sebe. Od ove tri vrste materija naš organizam proizvodi sve supstance koje su mu potrebne za život. Proces ishrane započinje unošenjem hrane. Kao i svi drugi procesi u prirodi i ishrana se odvija sledeći Zakon oktava ili Zakon broja 7, koji čini obrazac svakog kretanja i razvitka. Ovaj zakon možemo uporediti sa notama muzičke lestvice, pri čemu između nota MI i FA, kao i nota SI i DO dolazi do opadanja vibracija. Razvitak je prirodan do note MI, ali se tu zaustavlja jer vibracije nisu dovoljne snažne, da bismo se prebacili sa note na notu. Da bi se napredovanje nastavilo, potrebno je dati jedan „šok“ ili tzv. bočnu oktavu. 


Ušavši u organizam, Oktava hrane se razvija do note MI i tokom njene prerade nastaju supstance potrebne za održanje i izgradnju fizičkog tela. Došavši do note MI, ona se zaustavlja bez mogućnosti da se dalje samostalno razvija. Na ovom mestu ulazi Oktava vazduha, koja predstavlja „šok“ ili bočnu oktavu, koja omogućava Oktavi hrane da nastavi svoj razvoj. I ova Oktava dostiže notu MI i na tom mestu se kao naredna bočna oktava uključuju Utisci. Kao „šok“ili bočna oktava Utisci omogućavaju razvitak Oktave vazduha i stvaranje finijih materija, ali dosegavši notu MI njihov sa razvoj zaustavlja. Priroda nije obezbedila „šok“ ili bočnu oktavu, koja bi omogućila njihov razvitak preko ovog praga. Utisci ulaze kao DO 48 ali se tu zaustavljaju, jer na tom mestu nema ugljenika 12 da im pomogne, tako da se i Oktava vazduha zaustavlja na noti SI. Da bi se omogućio nastavak ovih oktava i proizvodnja finijih materija, neophodno je svesno i na pravom mestu dati odgovarajući „šok“, odnosno, obrazovati bočnu oktavu. Da bi se sve tri Oktave razvile do svog maksimuma, potrebna su dva svesna šoka na tačno određenim mestima. Prvi svesni šok predstavlja prvu liniju Rada: pamćenje sebe, samo-posmatranje, izbegavanje identifikovanja. Sav ovaj Rad označava dovođenje ugljenika 12 na mesto ulaska Utisaka, koji omogućava da se ova Oktava nastavi. U vezi sa II svesnim šokom Uspenski u „Četvrtom putu“ kaže:

„Drugi svesni šok je potreban na mestu gde se MI12 Oktave utisaka i SI12 Oktave hrane zaustavljaju i ne mogu dalje (...). Napor mora da počne od MI12, pa zato moramo da razumemo šta je MI12 u psihološkom smislu. Možemo da kažemo da su to naša uobičajena osećanja, to jest, sva jaka osećanja koja imamo. U našem sadašnjem stanju, međutim, samo negativna osećanja dostižu MI12, obična ostaju 24. Prema tome, početak ovog drugog napora i priprema za njega predstavlja rad na negativnim osećanjima. (...) To je preobražaj negativnih u pozitivna osećanja. To je moguće samo uz dugi rad na pamćenju sebe, kada si u stanju da dugo budeš svestan i kada počne da se uspostavlja veza sa višim emocionalnim centrom. To je ono što nas vodi do stepena čoveka 5, pa je veoma daleko od našeg sadašnjeg nivoa. (Petar Uspenski: „Četvrti put“.).

To je alhemijska retorta u našem organizmu, fabrika, u kojoj se odvija transmutacija običnih u finije materije.

U vidu ličnog komentara na ovu temu, rekla bih da su utisci – iskustva zaista prava hrana, naša najdragocenija hrana. Trebalo bi da im se svesno izlažemo, da ih mudro biramo, a zatim ih prerađujemo – kontemplacijom, meditacijom i analizom – te iz njih izvučemo supstrat iskustva, svetlost/mudrost, sadržanu u njima. Mnogo utisaka - iskustava ne biva prerađeno na adekvatan način i oni se talože u našem fino-supstancijalnom telu, baš kao toksini i ostaci hrane u fizičkom. Izloženi smo njihovom delovanju iz dubina podsvesti sve dok ne nađemo način da ih izvučemo na površinu, prepoznamo lekciju koju u sebi nose i tako izdvojimo onu supstancu, koja hrani naše biće i neka druga tela U nama.

Know Thyself



6. 9. 2011.

Armin Risi: Religija na pragu novog doba

Analiza religioznih i pseudoreligioznih motivacija
Armin Risi (1997.)


Objavljeno na internet stranici autora: LINK
Preuzeto sa: LINK

Prevod: Jelena

Današnje vreme preobražaja čini neophodnim raskid sa rigidnim obrascima mišljenja u svim oblastima života, ne na poslednjem mestu u oblasti religija.

Danas je „religija“ jedno od najefikasnijih sredstava moći, kojim raspolažu sile koje vladaju svetom. U određenim delovima sveta masama i narodima se manipuliše putem religije, upravo kao što se to u drugima čini ateizmom i potrošačkom kulturom. Najstarija proročanstva, koja nalazimo u vezi sa tim, staroindijski („vedski“) spisi, su predvidela svrstavanje čovečanstva u ta dva ekstrema.  Ali iz tih tekstova proizilazi i da će bolno, mračno doba (Kali-Juga) preći u „zlatno doba“ i takođe je opisana univerzalna religija, koja će tada procvetati.

U narednom tekstu će biti predstavljene osnove te predskazane nove svesti, što takođe omogućava da se bolje razumeju određeni faktori moći današnjice. Čak i ako čitaoci i čitateljke nisu saglasni sa svim iznetim idejama, vredi sagledati ovu temu iz te perspektive.  

DA LI JE SVE RELATIVNO?
Jedno od najpopularnijih verovanja modernog čoveka glasi: „Sve je relativno.“ Ono što je tačno za tebe, ne mora biti tačno i za druge. I ono što je loše za tebe, ne mora biti loše za sve.

Ova omiljena filozofija je ipak povezana sa dva problema – sa jednom zamkom i sa jednom logičkom pogreškom!

Ako je sve relativno, ne postoji nikakvo važeće merilo; zbog toga se ta situacija može lako iskoristiti – od strane koga, to je jasno: moćnih i bogatih koji deluju iz pozadine i koji time postaju još bogatiji i moćniji. Naravno, uvek ima obavezujućih zakona, ali koliko ljudi ih se pridržava? Moćnici – oni koji su doneli te zakone – ne osećaju da ih oni obavezuju na bilo šta.

Ukoliko je sve relativno, onda suptilno vlada pravo jačeg. Javno mnenje može smatrati da je npr. zagađenje mora, vršenje atomskih testova i krčenje tropskih šuma loše, ali ako nekolicina ljudi – koji su jači od većine – smatra da je to dobro, razaranje čovekove okoline će se odvijati uprkos protesta većine.

Mogli bi se navesti i drugi primeri: insceniranje ratova, isporuka oružja, proizvodnja droga, propaganda hemijskih sredstava, izrabljivanje trećeg sveta, predstavljanje radioaktivnosti i genetske manipulacije bezopasnom, trgovina ljudima, mučenje životinja ... lista je zastrašujuće duga. Uvek je reč o interesima malog broja ljudi; zbog toga su ti sakriveni koristoljupci veoma zadovoljni, ako čitav svet misli da je sve relativno. Jer tada oni mogu da odlučuju šta je dobro, a šta loše odnosno šta će se događati, a šta se neće događati.

Ljudi su toliko duboko skliznuli u relativno, da ne mogu da vide ništa drugo. Ko se danas pita da li postoji još nešto pored relativnog? Većina ljudi čak ima urođenu ili stečenu odbojnost prema tom „drugom“, što stoji iza ili iznad relativnog: apsolutnom.

Relativno je uvek povezano sa apsolutnim (kao senka sa svetlošću). Ljudi se ipak radije jednostrano ograničavaju na relativno i potiskuju pitanje o apsolutnom. „Jer sve je relativno.“ I upravo tu leži nagoveštena logička pogreška: iskaz „sve je relativno“ (=ne postoji ništa apsolutno) je takođe apsolutni iskaz!

Reč apsolutno danas ima loš prizvuk, jer podseća na apsolutističke zahteve različitih religija. Zbog toga na ovom mestu treba jasno reći: ako se iskaz „sve je relativno“ dovede u pitanje, to ne treba da otvori vrata novim apsolutističkim zahtevima. Naprotiv, kada ljudi razumeju šta je pravo značenje apsolutnog, svi apsolutistički zahtevi se ruše.

ATEIZAM I FANATIZAM
Među ljudima se ugnezdio jedan fantom i doneo veliko zlo: fantom religioznih apsolutističkih zahteva. Kako će se videti, do takvog razvitka nije došlo slučajno. 

Dogmatizam i fanatizam su najmoćnija sredstva da se religije iznutra potkopaju. Iz toga proizilazi dvostruko zlo: sa jedne strane se uništava svetost religije, to jest, falsifikuje se Božije otkrovenje, a zatim se religija, kada je jednom falsifikovana, koristi kao despotsko sredstvo moći – jer je odjednom moguće, u ime „Boga“ stvarati slike neprijatelja, podsticati slepe strasti i blagosiljati brutalnost.

To može zvučati previše zaoštreno, ali nije preterano. Diskriminacija, inkvizicija, krstaški pohodi, „sveti“ ratovi, elitna stremljenja, apsolutizam, diktatura – kao što istorija pokazuje i još će pokazivati, u ime „Boga“ se mnogo toga neverovatnog i nezamislivog može inscenirati. 

Naizgled kontradiktorne tvrdnje, „sve je relativno“ i „mi smo jedini“ imaju, dakle, upadljivu sličnost: obe su apsolutistički zahtevi! Obe vode do falsifikovanja istine i do zavođenja masa, čime one postaju „imune“ na ono više tj. lake za manipulisanje.

APSOLUTNO I APSOLUTISTIČKO
Vedska definicija „apsolutne istine“ može da razotkrije ta stremljenja već u začetku, jer pravi jasnu razliku između apsolutnog i apsolutističkog.

Apsolutno  znači „ono, što uključuje sve relativno“.  Apsolutističko znači: „ono, što želi da postoji kao jedino i zbog toga isključuje sve ostalo.“

Apsolutno je sveobuhvatno, sve-ujedinjujuće. Apsolutističko je sve-pokoravajuće, to je ono što deli ljude i religije. Apsolutno je božansko. Apsolutističko je suprotnost božanskog. 
Drugim rečima: ateizam (relativizacija apsolutnog) i pseudo-religija (dogmatizam, fanatizam) nisu ništa drugo do dve strane istog novčića, dva trika istih apsolutističkih sila.
Apsolutističko i apsolutno – ta dva koncepta mogu izgledati veoma slično, ipak, u stvarnosti se suštinski razlikuju.

Samo istinski apsolutno, sveobuhvatno, objedinjuje u sebi sve relativno, jer predstavlja harmonično jedinstvo iza raznolikosti. To je vedski glavni kriterijum za razlikovanje apsolutne religije od apsolutističke lažne religije. Da li religija podržava harmonično jedinstvo ili produbljuje suprotnosti? (apsolutističko, upravo zato što nije apsolutno, ne može u sebi ujediniti sve relativno i može se predstavljati kao apsolutno samo unižavanjem „drugog“ – što konačno uvek mora propasti.).

JOGA I RE-LIGIO – SA ONE STRANE ATEIZMA I FANATIZMA

Svaka relativna situacija u materijalnom svetu dobija božanski smisao i postaje relativna istina, kada se sagleda u odnosu prema apsolutnom, prema Bogu. Taj odnos uvek postoji, jer je relativno uvek povezano sa apsolutnim (tj. zavisno od apsolutnog. ). 

Može se čak ići dalje i reći: tek u odnosu prema apsolutnom relativno dobija svoj smisao.

Večni odnos između relativnog i apsolutnog na sanskritu se opisuje jednom poznatom rečju: Joga. Doslovno, joga znači „povezanost“. Taj često pogrešno shvaćeni i pogrešno korišćeni pojam na sanskritu se odnosi na vezu između relativnog i apsolutnog, između Individue i Boga. Na latinskom za to postoji jedna takođe poznata reč sa istim značenjem: re-ligio (od religare, „ponovo se povezati sa Bogom“). Religija i joga imaju isto prvobitno značenje!

Veza sa Bogom nije ništa kruto niti dogmatski, već nešto vrhunski individualno, jer svaka individua ima jedinstveni, lični odnos prema Bogu (iako većina u relativnom svetu toga nije svesna.).

Univerzalna religija novog doba neće, dakle, biti kruti, apsolutistički religijski sistem, već harmonični suživot između ljudi, koji pomažu i podržavaju uzajamno poštovanje i ljubav. Zbog toga vedsko otkrovenje različitim individuama nudi različite oblike re-ligije i joge i svaki od tih oblika ima svoje opravdanje i svoju vrednost. Nevolja nastaje samo onda, kada neko oblik, koji zastupa, odjednom želi da vidi kao jedinu istinu.

BUĐENJE IZ ILUZIJE
Zloupotreba religije je dovela do toga, da mnogi ljudi ili odbace Boga (tj. postanu ateisti) ili koriste Boga za svoje apsolutističke ciljeve (tj. postanu fanatični).

Na taj način se istinsko biće Boga iskrivljuje zemaljskim i vanzemaljskim interesima i ljudi gube svoju vezu (religio/joga) sa Bogom. Ljudi delimično nesvesno sopstvenom voljom treba da služe ne-božanskim ciljevima. Kojim silama služimo svojim zanimanjem, svojim plaćanjima, svojom potrošnjom, svojim slobodnim vremenom itd.? 

Tipična odlika Kali-Juge, posebno religija u Kali-Jugi, je da se istinsko biće Boga, koji je apsolutan, zaklanja apsolutističkim shvatanjima.

Setimo se prvobitnog značenja apsolutnog: izvedeno od latinske reči absolutus, „nevezan; oslobođen“ (Particip perfekta glagola absolvere). Bog kao sveobuhvatna, „apsolutna“ realnost ujedinjuje sve relativno, a da sam ne bude vezan uz relativno. Tako glasi i vedska definicija Boga: „Znaj, ja sam prauzrok i završetak svega materijalnog i duhovnog na ovome svetu. Nema istine iznad mene. Sve počiva na meni kao biseri na ogrlici“ (Bhagavad-Gita 7.6-7).


„Ja sam izvor svih duhovnih [apsolutnih] i materijalnih [relativnih] svetova. Sve emanira iz Mene. Mudre osobe, koje to savršeno dobro znaju, služe me sa ljubavlju i predanošću.” (Bhagavat-Gita, 10.8).

Drugim rečima: sveobuhvatno (Apsolutno) je izvor relativnog i obuhvata u sebi čiste, praiskonske oblike svih aspekata, koje nalazimo u relativnom svetu: ljubav, bezuslovnost i individualnost („nedeljivost“) večnih duša – svojstva, koja se u relativnom, materijalnom svetu reflektuju kao pohlepa, zavist i ego.

U tom svetlu postaje shvatljivo zašto u Božijoj kreaciji postoji „zlo“; ono je deo materijalnog dualiteta i postoji samo u materijalnom svetu.

U dualnost materijalnog sveta spadaju i uticaji lošeg i nasilnog u skladu sa zakonima karme. Ti uticaju odgovaraju Božanskim zakonima, ali ne Božijoj volji. Bog želi da se živa bića probude iz iluzije i posle napuštanja smrtnog tela (t.j. posle smrti) vrate u duhovni svet. Jedinstvo, dakle, ne znači jednost (nestanak individualnosti), već jedinstvo sa Božijom voljom. „Neka bude volja tvoja!“.

MATERIJALNI SVET - DOBROVOLJNI ZATVOR
Materijalni svet je kao senka duhovnog sveta i svako živo biće ima slobodu da izabere, gde želi da boravi. Dok god živimo u materijalnom svetu, stičemo iskustva o ekstremima dualnosti (radost i patnja, dobro i loše itd.) dok ne spoznamo da kao večna duša nismo deo prolaznosti.

Materijalni svet je takođe Božija kreacija, jer postojanje te kreacije dopušta svim živim bićima da primene svoju slobodnu volju i da izaberu gde žele da žive: u duhovnom svetu, u harmoniji punoj ljubavi sa celinom ili u materijalnom svetu, gde je moguće videti svoj ego u centru. Ta ego-centričnost znači da duše dobrovoljno izlaze iz jedinstva ljubavi sa Bogom, što za sobom povlači život u dualnosti. Za te duše Bog (na sanskritu: Višnu) stvara materijalni svet, jer to je mesto, gde je moguća iluzija ego-centričnosti.

Bog u sebi ujedinjuje materijalno i duhovno, ali materijalno se kategorički razlikuje od duhovnog. Pojmovi „materijalno“ i „duhovno“ opisuju dve večne energije, koje potiču od istog prauzroka, ali imaju različite funkcije. Sve individue imaju slobodu da izaberu materijalni ili duhovni život. Duhovni život znači da je čovek svesno povezan sa Bogom (joga). U materijalnom životu čovek je „oslobođen“ od Boga, to jest, čovek može razviti iluziju da je nezavistan od Boga.

Ali: Bog je svuda prisutan, morao bi svuda i uvek da bude vidljiv. Kako je onda moguće, ne videti sveprisutno? Tako što želimo da ga ne vidimo. Kada više ne želimo da vidimo Boga, Bog nam ispunjava tu želju – u materijalnom svetu. Jer samo tamo je na osnovu ego-principa ta iluzija moguća.

I tako se dobrovoljno nalazimo u jednom svetu, u kome žive bića, koja su manje ili više zaboravila Boga i sve drugo smatraju važnijim.

LJUBAV – DOŽIVLJAJ SVEOBUHVATNOG JEDINSTVA
Ako sledimo isti tok misli, odjednom postaje jasno, kako se možemo osloboditi iluzije: time, što ćemo prevladati uticaj ego-principa – a to tako što više ne vidimo sebe u centru, već Boga, koji svakako već jeste u centru – i time, što se ponovo svesno uključimo u duhovnu realnost. To je dobrovoljni akt ljubavi. Čovek Bogu „mora“ dobrovoljno da se priključi. U tome se sastoji slobodna volja živih bića. Bog nikoga ne prisiljava da se odrekne neznanja, jer to neznanje samo dobrovoljno može da se napusti. Bog ne iznuđuje tu dobrovoljnost, jer je dobrovoljnost znak ljubavi, a ljubav je jedini „vladajući“ princip u duhovnom svetu.

Priključiti se Bogu znači, dobrovoljno prihvatiti princip duhovnog sveta: voleti Boga. Ako nekoga volimo, onda služimo ljubljenoj osobi, da bismo joj pričinili radost, a ne da bismo dobili nagradu. Ta nesebična ili tačnije rečeno ne-egoistična ljubav nalazi svoje savršenstvo u odnosu prema Bogu. U toj večnoj vezi čovek služi i pričinjava radost, a da ne misli na sopstvenu radost, jer obradovati Boga je najviša radost. Realnost te ljubavi se spoznaje kada se čovek oslobodi neznanja i lažnog ega.

Neke duše dobrovoljno biraju materijalni svet (da ne bi „morale“ da služe Boga), a druge dobrovoljno biraju duhovni svet (jer žele da služe Boga). Ta veza (yoga) sa Bogom preko ljubavi se na sanskritu naziva bhakti. Bhakti-joga je, dakle, odlučujuća (igra reči - ent-scheiden: odlučiti, ali napisano sa povlakom, na osnovu značenja delova izvedenice sugeriše značenje: ono što nas razrešava razdvojenosti): prevazilaženje odvojenosti od Boga, koju je živo biće samo odabralo.

Bhakti znači da se čovek odlučuje, da teži prirodnom, izvornom cilju (Bogu) i da povlači odgovarajuće konsekvence. Ne neka bude moja volja, ali i ne neka ne bude ničija volja, već, „Neka bude Tvoja volja!“

Na tom putu povratka poreklu postoje bezbrojni stepenici, čak i ako kod velikog broja stepenika cilj nije jasan na vidiku.

Karakteristična odlika te predskazane univerzalne religije novog doba će biti miroljubiv suživot svih tih stepenika uz međusobno dopunjavanje. To neće biti jedna licemerna filozofija „sve je relativno“, ali ni apsolutistička manipulacija masa u stilu religija Kali-juge.   

Upravo danas, kada je poznato da je u mnogim religijama programiran zahtev preobraćanja, pa čak i mržnje i osvajanja svih pripadnika drugih konfesija, postaje jasno koliko je neophodno jasno razumevanje prave, „apsolutne“ religio: razumevanje zajedničkog cilja svih različitih puteva ka Bogu. Na taj način pada svaki apsolutistički zahtev i svetske religije moraju da se odreknu svoje svetovne moći. Zbog toga je upadljivo da sve one, uprkos neumoljivoj međusobnoj konkurenciji, imaju jednu zajedničku stranu: sve strahuju od „novog doba“ i žestoko propovedaju protiv njega! 
Na osnovu priloženog članka postaje jasno zašto. Ova analiza počiva na najstarijim izvorima, koji su bezvremeno aktuelni, jer se istorija ciklično ponavlja.

28. 8. 2011.

SEĆANJE NA CELINU - ZLATNI PRESEK


„Matematika je jezik, kojim je Bog napisao Univerzum.“ 

Rekao je Galileo Galilej, a citira neko, ko je u ovom životu učio jezike, ne matematiku:-)

... čineći ovim tekstom jedan svesni napor, ne bi li se makar u začetku obrazovala svojstva i sklonosti, koja će možda na nekom drugom nivou postojanja učiniti da Univerzum, napisan rukom Boga, postane čitljiv i slušljiv preko najčistijeg od jezika, a muzika više od pevanja u lokalnom bendu:-)




Piše: Jelena
ZLATNI PRESEK

Sa zlatnim presekom ulazimo u oblast mera, odnosa, proporcija. Da bismo uspostavili bilo kakve relacije, moramo imati najmanje dve veličine. Odnos - „A prema B“ - označava meru različitosti, poređenje između dve nejednake stvari. Na višim planovima postojanja odnos između dve nejednake veličine se izražava jednostavnom matematičkom formulom: a:b. Međutim, spuštajući su niz holografski fraktal i uvijajući se u redove sve gušće slojeve materije i ova se jednostavna relacija zaodeva u veoma kompleksne fasete: A voli, mrzi, ljuti se, prezire, poštuje, ... B.  I odnosi postaju veoma složeni, a opet ... svodivi na ova tri kompjuterska znaka.

Proporcija ili razmer je kompleksniji odnos, jer u igru ulaze nove veličine. Ona označava relaciju između dva odnosa: element 1 se odnosi prema elementu 2 kao element 3 prema elementu 4. 

Međutim, broj elementa možemo redukovati. „Jedina prirodna aritmetička razmera koju možemo dobiti sa samo dva elementa izražava se formulom a:b = b : (a + b)“. U ovoj razmeri se manja veličina odnosi prema većoj kao veća prema celini i ova se razmera naziva zlatni presek.


Rezultat ove proporcije je phi (ϕ): (a + b)/ a = a/ b = Phi; 1+b/a = a/b; 1 + 1/ Phi = Phi; Phi - 1 = 1/ Phi; Phi2 - Phi - 1 = 0;  Phi = a/b = 1+ koren iz 5 = 1.61803398.

Zlatni presek se smatra savršenom proporcijom – Božanskom proporcijom – i matematičari, verujem, imaju čist estetski ugođaj iščitavajući je iz formula. 
Prevedena na „obični“ jezik ona izgleda ovako:

Manje prema Većem
kao
Veće prema Celini.

Uvijeni i zapetljani u gustu materiju i splet složenih i komplikovanih odnosa, Celinu ne naziremo lako, ali na nekom duboko intuitivnom nivou ipak možemo osetiti da postoji nešto Apsolutno, Celo, integrisano i koherentno, a ne razbijeno na nepovezane delove. Ukoliko slučajno kao jedan od elemenata dospemo u ovu matematičku formulu, to bi značilo da prema nekom drugom elementu imamo isti odnos kao i Apsolut – Celina – prema nama. Znači da smo uspostavili božansku relaciju. Znači da između delova Boga postoji isti odnos kao i Boga prema njegovim delovima.

U zlatnom preseku JA traži savršen odnos prema TI, onakav, kakav Apsolut ima prema svojoj kreaciji.

Misterija se time ipak ne iscrpljuje, jer je broj elemenata u formuli samo dva, a proporcija ipak postoji. Na ovom mestu bi možda mogla da pomogne još jedna, ovaj put jezička formula na sanskritu:

achintya-bheda-abheda tattva
„Nezamisliva istovremena različitost (bheda) i nerazličitost (abheda) Boga i Njegove kreacije“.

Kakve je konkretne plodove donela ova potraga za savršenim odnosom u različitim oblastima ljudskoga iskustva?

MATEMATIKA
Fibonačijev niz

U XII veku  italijanski matematičar iz Pize, Leonardo Fibonači, je otkrio brojni niz koji određuje srazmeru zlatnog preseka.

0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144…

Polazeći od brojeva 0 i 1 svaki sledeći broj je jednak zbiru prethodna dva. Ova jednostavna osobina daje neobične rezultate: ako podelimo svaki broj tzv. Fibonačijevog niza sa njegovim prethodnikom dobijamo niz brojeva koji konvergira upravo broju Phi (1.6180339887499…).

Legenda kaže da je do ovog otkrića Fibonači došao posmatrajući ponašanje zečeva, čije je razmnožavanje pratilo dinamiku ovog brojčanog niza.

Još jedan način prezantacije Fibonacijevog niza je crtanjem kvadrata određene površine. Počinjemo sa dva kvadrata dužine stranice 1, koje nacrtamo jedn do drugog. Zatim iznad ta dva kvadrata nacrtamo kvadrat dužine stranice 2 (1+1=2). Zatim pored tako dobivenog pravougaonika, nacrtamo kvadrat dužine stranice 3 (1+2=3) . Ako nastavimo sa dodavanjem novih kvadrata na sliku, takvih da je stranica novog kvadrata jednaka zbiru dužina stranica prethodna dva, dobijamo kvadrate čije su dužine stranica jednake brojevima Fibonačijevog niza.

Ako u tako dobijene kvadrate ucrtamo pravougaone kružne lukove, dobijamo spiralu, koja je veoma dobra aproksimacija spirala koje se pojavljuju u prirodi kod puževa, školjki i u rasporedu semenki kod biljaka.
 


Fibonačijevi brojevi su svuda u prirodi .... i ...
GEOMETRIJI

Može se reći da je Fibonaci otkrio brojčani niz, koji opisuje ove relacije, ali same "zlatne proporcije" su bile poznate i mnogo starijim kulturama. Euklid zlatni presek naziva neprekidnom podelom. I možda ova neprekidna podela zaista liustruje obrazac našeg umotavanja u fraktalni holograf i spuštanja u sve dublju materiju, pošavši od broja 1.


U slici možemo lako sagledati zlatne pravougaonike. Pravougaonik, čije su stranice u odnosi 1:Phi naziva se zlatnim. Ova relacija nudi vizuelno veoma prijatne proporcije i veoma se često koristi u





ARHITEKTURA I LIKOVNE UMETNOSTI

Zlatni presek preseca vekove: Bio je poznat Egipčanima, koji su ga koristili prilikom izgradnje piramida. 

Zlatni pravougaonici se nalaze i u piramidama, koje su gradile Maje i Asteci.

Jedan od najpoznatijih primera korišćenja zlatnog preseka u arhitekturi je Partenon:

i crkva Notre Dame: 

 Mikelanđelo, Rafael, Rembrandt, Dali, Koks, Seurat, Mondrijan samo su neki od brojnih umetnika, koji su koristili zlatni presek.  

Leonardo Da Vinči (1451-1519) je pokazao veliki interes za matematiku umetnosti i prirode. On je uradio kompletnu studiju figure čovjeka i pokazao kako su njeni različiti djelovi u proporciji zlatnog presjeka.



















Ipak, savršene proporcije broja Phi su predstavljale ideal ljudskog tela i lica još u antička vremena.


MUZIKA

Antonio Stradivari (1644 - 1737) koristio je zlatni presek pri izradi svojih gudačkih instrumenata, čiji se savršeni zvuk i danas proučava. 


"Ruski kompozitor Sebanev se posebno bavio tim pitanjem  - pitanjem zlatnog presjeka u muzici. Analizirao je ogroman broj kompozicija raznih kompozitora. Po njegovom mišljenju, kvantitet i učestalost zlatnog presjeka zavisi od „ranga kompozitora“. Genijalna djela velikih kompozitora razlikuju se po najvišem procentu zastupljenosti zlatnog presjeka, kako on to kaže: „Intuicija forme i rasporeda, kao što se i očekuje, je najjača kod prvoklasnih genija“. Posmatrajući ovu pojavu u kompozicijama, shvatio je da je to obično neki poseban muzički trenutak, kvantitivni skok u razvoju muzičke teme. Od 1770 kompozicija 42 kompozitora, zlatni presjek se javlja 3275 puta, čak se jedna ista varijanta zlatnog presjeka javlja u 1338 muzičkih kompozicijâ!

Najveći broj muzičkih kompozicija baziranih na zlatnom presjeku nalazi se kod sljedećih kompozitora (po Sebanevu): Arsenski (95%), Betoven (97%), Hajdn (97%), Mocart (91%), Skrjabin (90%), Šopen (92%), Šubert (91%). Svih 27 Šopenovih etida, Sebanev je proučavao do najsitnijih detalja. U njima su otkrivena 154 zlatna reza koji nedostaje u svega 3 etide." (Marko Milošević, „Divine proportion“). 

U 21. taktu Šopenovog preludijuma broj 1, note su raspoređene po pravilu zlatnog reza:





PRIRODA  
Svuda u prirodi pronalazimo izraze božanskih proporcija, a Fibonačijevi brojevi i misteriozni Phi su utkani u samo tkivo stvaranja: od morskih školjki, do galaksija: 




Listovi na grani rastu na međusobnim udaljenostima, koje odgovaraju Fibonačijevom nizu. • Cvetovi najčešće imaju 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55 ili 89 latica. •  Cvetići, smešteni u glavi suncokreta, razmešteni su u dva niza spirala: jedne u pravcu kretanja kazaljki na satu i druge u suprotnom. • U pčelinjoj zajednici, košnici, uvek je manji broj mužjaka pčela nego ženki pčela. Kada bi podelili broj ženki sa brojem mužjaka pčela, uvek bi dobili broj phi. •  Ako izmerimo visinu čoveka od vrha glave do poda, zatim to podelimo sa dužinom od pupka do poda, dobijamo broj phi. • Phi je u proporcijama lica, ritmu otkucaja srca, strukturi DNA. Nautilus u svojoj konstrukciji ima spirale. Kada bismo izračunali odnos svakog spiralnog odnosa prema sledećem dobili bismo broj phi...

***
Sa zlatnim presekom zakoračujemo u oblast mera, odnosa, proporcija...
Da li i ljudski odnosi, ljudske emocije mogu izraziti savršenstvo Kreacije. Da li postoji jedno emocionalno Phi, koje predstavlja savršenu, Božansku meru  i odnos prema Kreaciji? Šta bi bio zlatni rez u našim emocijama?

Kao i kod teorije o lepom i ovde pitanje subjektivnih i objektivnih merila izbija u prvi plan. Jer reč estetika je izvedena od grčke reči koja znači "onaj koji percipira, osetljiv". Da li je relevantan jedinstveni, pojedinačni estetski odgovor na delo ili mogućnost identifikovanja estetskih principa u njemu? Da li je estetski doživljaj subjektivan, ili zasnovan na objektivnim merilima?  Da li je estetski doživljaj svodiv na jednostavno "sviđa mi se/ ne sviđa mi se" ili je pre ulazak naše Suštine u rezonancu sa večnim, objektivnim zakonitostima?

Na sličan način, da li i naše emocije imaju svoje objektivno merilo, naspram koga se ravnaju? 


Neka ovo pitanje ostane u "oku posmatrača", a u nastavku jedan pokušaj odgovora na pitanje o emocionalnom Phi


Sve ljudske emocije, kakva god da je njihova priroda, negativna ili pozitivna, i da li su rođene usled različitih pokreta psihe, imaju jedan jedini pokret duše kao svoju osnovu. Sve različite emocije i osećanja koje čovek oseća su mešavine; pomešani sa čistom Ljubavlju njihovi elementi je zamućuju: kao posledica, ona ima kapacitet da apsorbuje i da u sebi rastvori razmišljanja, stavove, strasti, impulse itd. baš kao što hemijski čista voda ima sposobnost da apsorbuje i rastvori soli različite prirode. Jedan od rezultata ovoga je da raznolikost ljudskih osećanja zavisi, u svakom pojedinačnom slučaju, od onoga što je kvantitativno i kvalitativno pomešano sa čistom Ljubavlju, u kojoj je rastvoreno

Koliko god to možda paradoksalno izgledalo, Ljubav je ona koja formira jedinstvenu bazu svih varijacija pozitivnih i negativnih emocija. Da budemo precizniji, recimo da postoji samo jedna čista emocija; 

i ta emocija u svojoj prozračnoj čistoti je Ljubav.“ 
(Boris Moravjev - "Put").



26. 8. 2011.

METAFIZIČKA ANATOMIJA III - ČOVEK JE DUGA



Sinhroniciteta nikada dosta:-)
No, ... da se njima ne zamaramo ...
... kao nastavak prošlogodišnje serije tekstova na temu metafzičke anatomije i kao još jedan oproštaj od dvoje divnih životnih saputnika, uz želju da ih najlepši tonovi duge odnesu na njihovo mesto u svetlosti!

I uz zahvalnost svima koji su bili tu!

OSHO - ČOVEK JE DUGA
preuzeto sa: Das Chakra-Buch



Prevod: Jelena
Čovek je duga – svih sedam boja zajedno. To je njegova lepota i to je njegov problem. Čovek ima mnogo faseta, mnogo dimenzija. Njegovo Jastvo nije jednostavno, veoma je kompleksno. I iz te kompleksnosti se rađa harmonija, koju nazivamo Bog: božanska melodija.

Prvo, što se mora razumeti o čoveku, je da čovek još uvek nije. Čovek je jedna mogućnost, jedan potencijal. Čovek može da bude, čovek je obećanje. Pas jeste, stena jeste, Sunce jeste ... čovek može da bude. Otuda strah i muka – čovek može i promašiti, ne postoji izvesnost. Čovek može procvetati, ali i ne mora. Otuda drtavica, oklevanje, nesigurnost u unutrašnjosti: „Da li ću biti u stanju to da učinim ili ne?“

Čovek je most između životinje i božanskog. Životinje su beskrajno srećne – one to, naravno, ne opažaju, nisu svesno srećne, ali su veoma srećne, bezbrižne, nisu neurotične. Bog je beskrajno srećan i svestan. Čovek je tačno između ta dva, u praznom prostoru, uvek u kolebanju – biti ili ne biti?

Čovek je duga, kažem, jer duga nudi potpunu perspektivu, u kojoj se čovek može shvatiti – od najnižeg do najvišeg. Duga ima sedam boja, čovek ima sedam centara. Alegorija sa sedam je veoma stara.

U Indiji se ta alegorija javlja u vidu sedam čakri: najniža je Muladhar a najviša je Sahasrar i između te dve je pet stepena, još pet čakri. I čovek mora proći kroz sve te čakre – sedam stepena do božanskog.

Obično smo zaglavljeni u najnižem. Prve tri – Muladhar, Svadhistan i Manipura – su životinjske čakre. Ako živiš u prve tri, nećeš se mnogo razlikovati od životinje - i tada ćeš počiniti neki zločin, jer nećeš biti u stanju da budeš ono što treba da budeš, propustićeš mogućnost.

Ako se seme ne razvije u cvet, ono je počinilo zločin – ne protiv nekog drugog, već protiv sebe samog. A greh, koji čovek čini protiv sebe samog, je najveći. Mi u stvari samo onda činimo zločine protiv drugih, ako smo već prethodno počinili temeljni zločin prema sebi.

Prve tri čakre se bave jelom, novcem, moći, vlašću, seksom. Jelo je najniže, seks je najviši u nižim čakrama. To se mora razumeti. Ishrana je najniža – čovek, okupiran ishranom, je u najnižoj kategoriji živih bića. On nema cilj, on jednostavno želi da preživi, da bi preživeo. Ako ga upitaš, čemu, neće umeti da ti da odgovor.

Jednog dana mi je Mula Nasrudim rekao: „Želeo bih da imam zemlju.“ Upitao sam ga: „Ali zašto? Već je imaš dovoljno.“ Rekao je: „Mogao bih da gajim mnogo novih krava.“ Upitao sam ga: „I šta bi radio sa njima?“ On je rekao: „Prodao ih i zaradio još više novca.“ – „I onda, šta bi radio sa tim novcem?“ – „Kupio još zemlje.“ A ja sam ga upitao: „Zašto?“ – „Da bih uzgojio još novih krava.“

I tako to ide – đavolji krug, iz koga ne izlaziš: jedeš da bi živeo, živiš da bi jeo. To je najniža mogućnost. Najniža životna forma je ameba. Ameba samo jede, to je sve. Ameba nema seksualni život, ona samo proždire sve što može da dobije – ameba je savršen simbol za najnižeg čoveka. Ameba nema druge organe, samo usta, njeno čitavo telo funkcioniše kao usta. Ona vari sve što prođe kraj nje;  sve što pronađe se vari. Ona to uzima celim svojim telom; čitavo njeno telo su velika usta. Ona postaje sve veća i veća; tada nastupa tačka kada ne može više – tada se deli na dva dela. Sada su tu dve amebe umesto jedne i one nastavljaju da čine isto. Ameba jede i samo živi i živi da bi još više jela. Neki ljudi žive na tom najnižem stepenu. Čuvaj se toga – život ima mnogo više da ti da. Nije reč o tome da se preživi, već da se preživi za nešto značajno. Preživljavanje je neophodno, ali ne kao svrha samom sebi, već kao sredstvo.

Druga vrsta čoveka, nešto više razvijenog od čoveka orijentisanog ka hrani, je onaj gladan moći, političar. On želi da vlada ljudima. Zašto? Duboko u svojoj unutrašnjosti on se oseća veoma, veoma inferiorno. On želi da pokaže svetu: „Ja sam neko; ja mogu da dominiram, ja mogu da ti pokažem tvoje mesto.“ On sam za sebe nije pronašao mesto i pokušava da čitav svet postavi na njegovo mesto. Opsednut je egom. Može da se kreće u bilo kom pravcu: ako se okrene ka novcu, gomilaće novac – novac postaje simbol moći. Ako se okrene ka politici, neće stati, dok ne stigne do kraja – a tamo nema ničega.

Pravi čovek pokušava da sebe samog osvoji, ne druge. On želi da spozna samoga sebe. Ne pokušava da ispuni unutrašnje praznine, tako što dominira drugima. Pravi čovek želi slobodu za sebe i za druge.


Treće je seks – i kažem da je seks bolji od jela i politike, jer on ima nešto veći kvalitet: on deli. On ima nešto više. Kod jela samo unosiš u sebe, ne deliš. Kod vladanja samo razaraš, ne stvaraš ništa. Seks je najviša mogućnost na nižem nivou – deliš, daješ svoju energiju i bivaš kreativan. Dok god je reč o životinjskoj egzistenciji, seks je najviša vrednost. I ljudi su zaglavljeni negde u te prve tri čakre.

Četvrta je čakra Anahata – prve tri su životinjske, poslednje tri su božanske, a između ta dva je četvrta Anahata – srčana čakra, lotus srca, čakra ljubavi. I to je most. Ljubav je most između životinje i Božanskog. Pokušaj to što je dublje moguće da razumeš, jer to je čitava poruka Kabira – poruka ljubavi. Ispod srca čovek je životinja, iznad srca je božanski. Samo u srcu je čovekova čovečnost. Zbog toga je čovek, koji ume da oseća, koji ume da voli, koji ume da moli, koji ume da plače, koji ume da se smeje, koji ume da deli, koji ume da saoseća, istinski čovečan. U njemu sviće čovečanstvo, prvi zraci Sunca prodiru u njega.

Peta je Visuddhi, šesta je Ajna i sedma je Sahasrar. Sa petom ljubav postaje sve meditativnija, sve više kao molitva. Sa šestom ljubav više nije odnos. Ona nije ni molitva – postala je stanje bića. Nije više reč o tome da nekoga voliš, ne. Sada jesi ljubav. To nije pitanje voljenja – tvoja energija jeste ljubav. Ne možeš drugačije. Sada je ljubav prirodna reka – kao što dišeš, tako i voliš, to je bezuslovno stanje. I sa sedmom dolazi Samadhi, Sahasrar; stigao si kući.

U hrišćanskoj teologiji se može pronaći ista alegorija u priči o tome, kako je Bog stvorio svet za šest dana i sedmog se odmorio. Tih šest dana je šest čakri – šest centara Jastva. Sedma je mir: čovek je stigao kući, čovek se odmara. Ta alegorija nije dobro shvaćena. Hrišćani, a posebno hrišćanski teolozi, ne idu tako duboko. Njihovo razumevanje ostaje površno – u najboljem slučaju logičko, teoretsko – i ne dodiruje suštinsko. Bog je stvorio svet: prvo je stvorio materiju, a na kraju je stvorio čoveka. Tokom pet dana je stvorio sve drugo na svetu – materiju, životinje, ptice – a šestog dana je stvorio muškarca. U poslednjem trenutku šestog dana stvorio je ženu. To ima duboko simbolično značenje: žena je poslednja stvorena – čak ni muškarac nije poslednji. Alegorija je još lepša, jer kaže da je on stvorio ženu od muškarca. To znači, da je žena profinjenje muškarca, jedan čišći oblik.

A sedmog dana Bog je počinuo. Šta drugo možeš da učiniš, kada stigneš kući? Sahasrar je centar mira, apsolutnog mira – stigao si, ne moraš više nikuda da ideš.

Najniže – u Muladhari – je centar nemira, najviše je centar mira, a između je sedam kategorija. Možeš ih označiti sa sedam boja – da, čovek je duga. Ili ih možeš imenovati sa sedam nota. Istočnjačka muzika deli zvuk na sedam nota: sa, re, ga, ma, pa, dhi, ni – to je sedam osnovnih tonova. Od tih sedam tonova stvara se muzika – svaka simfonija, svaka melodija, svaka pesma, sav ples.

Zapamti: sedam je jedan veoma značajan broj.

I još nešto: da bih bio moderniji i savremeniji, želeo bih da podelim sedam centara na sledeći način: prvi nazivam ne-um. Ne-um znači da um čvrsto spava – Muladhara. On postoji, ali u tako dubokom snu, da ga i ne primećuješ. U steni je Bog u dubokom snu. U čoveku je nešto budniji – samo malo budan, ne mnogo. U steni on čvrsto spava, hrče. Ako dobro oslušneš, čućeš hrkanje, ... hrkanje Boga. Zbog toga su stene toliko lepe,  takve mirnoće, nema nemira, zabrinutosti, one ne moraju nikuda. To nazivam ne-umom. Pod ne-umom ne podrazumevam da one nemaju um; mislim samo da se um još nije manifestovao. Um čeka u obliku semena, um se sprema za buđenje, um se priprema, um se odmara. Pre ili kasnije svanuće i stena će postati ptica i početi da leti ili će postati drvo i početi da cveta.

Drugo stanje nazivam nesvesnim umom. U drveću um postoji – ne kao u stenama, Bog se malo nazire u stenama. Ne svesno, nesvesno. Drveće oseća – ono ne može da oseti da oseća, ali ono oseća. Još uvek nema mnogo svesnog opažanja. Osećaj postoji, drvo je senzibilno. I danas postoje eksperimenti, koji dokazuju da je drveće izuzetno osetljivo.

To nazivam nesvesnim umom. Um je tu ... gotovo kao kada čovek spava. Ujutru se seća da je imao predivnu noć – „čvrsto sam spavao, san je zaista bio veoma dubok.“ Ali sećaš se sebe tek ujutru, a ne tokom spavanja, sećaš se naknadno, gledajući unazad. Um je tu dok spavaš, ali u tom trenutku on ne funkcioniše, funkcioniše tek naknadno, kasnije. Ujutru se sećaš: predivna noć, tako umirujuća, kao somot meka noć, takva duboka tišina i takva sreća – ali to spoznaješ tek ujutru.

Treće stanje je podsvesni um. Podsvesni um je u pticama, životinjama. On je nalik sanjanju. U snu si nešto svesniji nego tokom spavanja. Recimo to ovako, stene leže u komi; ujutru nisu u stanju ni da se sete koliko je dubok bio san – to je koma. Drveće spava; kada se probude, sećaju se. Ptice i životinje sanjaju – one su najbliže čovečanstvu. To nazivam podsvesnim umom.

Četvrto stanje nazivam svesnim stanjem. Tu se nalazi čovek. Ne previše svesno, samo treptaji, samo mali talas svesti – a i to se događa samo onda kada se nađemo u velikoj opasnosti, inače ne. Ukoliko neko odjednom potegne koplje na tebe, želeći da te ubije, postaješ svestan. U jednom takvom trenutku vlada velika budnost, inteligencija, sjaj. Mišljenje se zaustavlja. Postaješ baklja. Samo u retkim trenucima si zaista budan; većinu vremena se krećeš kao mesečar.

Čuo sam ... Godine 1959. u francuskom gradu Vienne dvojica pijanaca su otvorila ono što su smatrala vratima. To je u stvari bio prozor jedne sobe na trećem spratu. Uz radosnu pesmu na usnama marširali su ruku pod ruku preko prozorske daske i aterirali na ulicu ispod. Policajac na dužnosti, koji je čuo udarac i požurio u pomoć, bio je kao gromom pogođen, kada je video kako odlaze odatle, očito u nepomućenom raspoloženju. „Promašili smo stepenicu.“ objasnili su.

Bili su potpuno nesvesni. Da su bili svesniji, možda bi poginuli. Nisu bili svesni, mislili su da su jednostavno promašili stepenicu. Četiri sprata!

To je i vaša situacija. Skoro čitav vaš život nalikuje životu pijanaca. Uvek iznova se saplićete tamo i onamo, promašujete stepenicu ovde i stepenicu tamo. Vaš čitav život nije ništa do nesreća do nesreće, saplićete se, laktate se. Možete to nazvati ljubavlju, ali u krajnjoj konsekvenci samo gurkate jedni druge. To vas čini nesrećnima.

Samo svest vodi do ekstaze. Ekstaza prati svest kao senka. To je četvrto stanje, u kome ljudi obično žive i umiru. To je puko traćenje. Jer stenama se može oprostiti i cveću se može oprostiti i pticama se može oprostiti, ali ne i čoveku – jer vi možete uhvatiti prvi treptaj. Sada je vaša odgovornost da napredujete, da to učinite solidnijim, jačim. Jednoj steni se ne može reći: „Promašila si!“ Ali čoveku se može reći: „Promašio si!“

Čovek je jedina životinja svesna odgovornosti – možemo ga upitati, on će morati da odgovori, to je značenje odgovornosti. Jednog dana će morati da odgovara pred Bogom ili centrom ove egzistencije ili egzistencijom samom: „Kako si promašio? Dat ti je elementarni početak, trebalo je da se razviješ. Dato ti je seme, mogao si da procvetaš. Zašto si promašio?“

To je briga čoveka, njegova muka, njegov drhtaj, njegov bol – jer čovek je jedina životinja na čitavom svetu, koja ima sposobnost da bude ekstatična, koja može da dosegne sreću, koja može da postane Satchitanand, istina, svest, bivstvo, blaženstvo, koja može da dospe do najvišeg.

Peto stanje sam nazvao podsupersvesnim umom. Na četvrtom stepenu – svesnom umu – tvoja svest je nešto treperavo, sasvim trenutna, bez stabilnosti, ona može da ode i da se otrgne tvojoj moći, ne možeš je prizvati kada ti je potrebna. Sve religije egzistiraju između svesnog uma u supersvesnog uma. Sve tehnike joge, sve tehnike uopšte, ne služe ničemu drugom, do da tvoju svest preobraze u supersvest. Gurđijev je to nazvao pamćenje sebe. Kabir je nazvao Surati-joga – Surati znači i sećanje. Isus je uvek iznova ponavljao: „Probudite se, probudite se! Pazite!“ Buda je rekao: „Budite budni.“

Krishnamurti stalno govori o svesti; četrdeset godina govori o jednoj stvari, a to je svest. Jedna reč je čitava poruka: ta reč predstavlja most između svesnog i supersvesnog uma.

Ako je tvoja svest postala stabilan faktor u tebi, kristalizovani faktor u tebi i ako na to možeš da se osloniš, ... U ovom trenutku još uvek ne možeš da se osloniš na to. Ideš svojim putem i neko te udari – svest odmah nestaje, nije pouzdana. Neko kaže neku jednostavnu reč, neko kaže: „Ti idiote!“ – i svest je nestala. Reč „idiot“ i oči ti se zakrvave i ti si spreman da ubiješ ili budeš ubijen.

Čak i ljudi, koji izgledaju veoma budni i veoma svesni, su možda samo zato budni i svesni, što su izbegli takve situacije. Njihova budnost nije prava. Možeš da odeš na Himalaje, možeš da sediš u pećini - niko neće doći i nazvati te idiotom. Ko će se toliko namučiti, da ode do tvoje pećine na Himalajima, da bi te nazvao idiotom? Naravno da se ne ljutiš. Stanje tvoje svesti u tvojoj pećini se ne računa mnogo, jer ono tada nije stavljeno na probu, ne postoji mogućnost da bude uništeno. Zbog toga Kabir kaže: „Budi u svetu. Nemoj biti deo sveta, ali budi u svetu, živi u svetu.“ Živi u sasvim normalnim situacijama, gde te sve provocira da postaneš nesvestan i svako ti pomaže da postaneš svestan.

Kada to razumeš, tada svet postaje jedno od najvećih pomagala Boga da te učini svesnijim. Tvoj neprijatelj postaje tvoj prijatelj, a kletve postaju blagoslovi i nesrećni slučajevi se mogu preobraziti u srećne okolnosti. Sve zavisi od jedne stvari: da li poznaješ ključ svesti. Onda sve možeš preobraziti u zlato. Ako te neko uvredi, to je trenutak da budeš budan. Ako tvoja žena pogleda drugog i ti se osetiš povređenim, to je trenutak da budeš budan. Ako se osećaš tužno, tmurno, depresivno, ako veruješ da je čitav svet protiv tebe, to je trenutak da budeš budan. Ako te okruži tamna noć, to je trenutak da upališ svoje svetlo. Ispostaviće se da su sve one od koristi – zato i jesu tu.

Na putu od svesnog uma do supersvesnog uma sve postaje joga, sve postaje meditacija, molitva, svest. Podsupersvesni um je intergisani fenomen, ali ti ćeš ga još ponekad gubiti. Ako si budan, obično ne, ali gubićeš ga dok spavaš. Podsupersvesni um ti pomaže dok si budan, a ponekad ćeš ga se setiti i u snovima – ali ne i u dubokom snu. Kada Krišna kaže u Giti: „Jogi je budan, čak i kada čitav svet spava“, on ukazuje na jedno više stanje svesti, koje ja nazivan šestim – supersvestan um. Tada je čovek budan čak i dok spava; duboko u snu, ali svest ostaje. To je šesto. I iz tog šestog sedmo se spontano budi – za to ne moraš da činiš ništa.

Taj sedmi nazivam ne-umom, čime se zatvara krug. Prvi je ne-um jedne stene, a poslednje ne-um jednog Boga. Da bi prikazali to jedinstvo, vajamo skulpture Bogova u kamenu. Da bismo prikazali to jedinstvo, taj zatvoreni krug, stvorili smo kamene statue Boga. Da bismo pokazali da je kamen početak, a Bog kraj i da se oni negde sreću. Ponovo ne-um – nazivam dušu, Boga, Prosvetljenje, Nirvanu, Spasenje ili kako god želiš da to nazoveš.

To je sedam stepena. I to je duga koja čini čoveka. Još nešto: nijedna boja ne sme da bude izostavljena. Sve boje moraju da budu u dugi i svi tonovi muzike, svih sedam tonova moraju biti deo melodije i svih sedam čakri od Muladhar do Sahasrar, moraju da postanu jedna celina. Ne možeš odbaciti jednu čakru, jer ti odbačena čakra neće dopustiti da ikada budeš ceo – a ko nije ceo, nikada neće postati svet (igra reči, reč „heil“ = znači zdrav i ceo, „heilig“=svet). Svi oni moraju obrazovati jednu hijerarhiju, jednu celinu; moraju pripadati jednom centru.

Pravi čovek religije živi u celoj dugi, od stene do Boga – od ne-uma na jednom kraju do ne-uma na drugom kraju. On je čitav spektar. On živi potpuni život. Ništa se ne odbacuje; sve se uključuje. Uopšte se ništa ne odbija; ako ti neki ton zvuči pogrešno, to samo znači da ne umeš da ga upotrebiš. On može biti upotrebljen, od otrova može nastati lek – samo moraš znati kako da ga preobraziš. A ponekad nektar može biti otrovan, ako ne razumeš kako se koristi.

Ako znaš kako da iskoristiš ljutnju, ustanovićeš da ti ljutnja daje oštrinu – upravo, kao kada neko naoštri mač. Ljutnja, pravilno upotrebljena, ti daje oštrinu, zračenje, ogromnu vitalnost. Seks, pravilno upotrebljen, te tako ispunjava ljubavlju, da je možeš deliti sa svima, a da ona nikada ne presuši. Seks, pravilno upotrebljen, ti pomaže kod ponovnog rođenja. Uobičajeno se seksom na svet donose deca, u izuzetnim slučajevima se na svet donosi tvoje najintimnije biće.

Dopustite da vam kažem da sve, čime raspolažete, možete upotrebiti – ništa nije nekorisno. Ne odbacujte ništa, inače ćete jednog dana žaliti. Sve se mora upotrebiti. Budite samo razumniji, budite budniji i počnite da posmatrate događaje u svojoj unutrašnjosti i kako možete učiniti da oni zavibriraju u višoj harmoniji – to je sve. U ovom trenutku još nemaš težinu, još nisi individua. Nisi duga:-) – sve te boje su u različitim dimenzijama, udaljuju se jedne od drugih, nemaju centar. U ovom trenutku si još buka, ne muzika – ali misli na to da su u toj buci sadržani svi tonovi. Drugačije aranžirani, na jedan bolji, estetski, umetnički način, postaju božanska muzika.

Sve, što je potrebno, je da baciš jedan dubok, estetski pogled 
u sebe...