21. 9. 2012.

ČETVRTI PUT - O NASILJU II



Maurice Nicoll
(Commentaries III


Great Amwell House, 31. maj 1947.
O NASILJU I RAZUMEVANJU   

Suprotstaviću Nasilje Razumevanju. Nasilje je antiteza Razumevanju. Sve nasilje ima svoje korene u nerazumevanju drugog. U Radu je rečeno da je razumevanje najmoćnija sila, koju možemo stvoriti i koju treba da kreiramo u svojim životima. Treba da stvorimo razumevanje. Pretpostavimo da se osećate nasilno prema drugoj osobi i zamislimo da je onda upoznate i razumete. Nećete više biti nasilni. Takođe je rečeno u Radu da sve nasilje svoje korene ima u negativnim emocijama. Ranije sam rekao da sve nasilje svoje korene ima u nerazumevanju. U tome nema kontradikcije. To jednostavno znači da negativne emocije ne vode do razumevanja, već do nasilja. Što ste negativniji, to ćete manje razumeti i to ćete nasilniji biti. I budući da Rad kaže da je razumevanje najmoćnija sila koju možemo stvoriti u sebi, jasno je da stalno gušenje u negativnim emocijama i uživanje u njima, može stvoriti samo negativne stvari. Razumevanje je pozitivna stvar. 


Negativne emocije ne mogu stvoriti razumevanje već samo nerazumevanje. Neki ljudi čak vole svoje nerazumevanje. To jednostavno znači voleti negativne emocije, jer one nikada ne govore istinu. One su lažovi – često veoma mudri lažovi – ali uvek lažovi. Ako ste u negativnom stanju, onda je sve iskrivljeno i vi ništa ne razumete i sve pogrešno razumete. Istina može biti izobličena u hiljade kvazi-istina. Neko vam je na primer nešto rekao, ali pošto mrzite tu osobu, vi to izobličujete, malo izostavite, izmenite redosled i najzad imate laž a ne istinu. Ipak, ukoliko oslušnete, nešto u vama će vam reći da lažete. To vam govori vaša zakopana savest, glasnik Viših Centara, kao što je Jovan Krstitelj glasnik Hrista. Dok ne budemo u sebi imali nešto, što hemijski može da oseti ukus negativnih emocija, naš slučaj će zbilja biti beznadežan. Ali posle nekog vremena, putem samo-posmatranja, možete reći, ili bolje, biće vam rečeno iznutra, kada ste negativni. U suprotnom bismo sve morali da učimo preko sveske sa malim i velikim linijama ili školske table. Na sreću, budući da smo rođeni kao samorazvijajući organizam – kao najveći eksperiment do sada – imamo u sebi unutrašnja čula i materijal za taj razvitak. To jest, možemo stvoriti razumevanje, najmoćniju stvar.



Rad kaže da čovek jeste svoje razumevanje. Njega ne čini njegova veličina, novac, pozicija, rođenje, snaga ili prestiž ili ugled ili religija. Čovek je svoje razumevanje. Tako čovek ili žena koji razume malo ili ništa, sa stanovišta Rada nema vrednosti. Važno je razmisliti o tome, jer danas postoji opasnost od opšteg gubitka razumevanja širom Zemlje. Sada, pre nego što se vratimo na definiciju, koju Rad ima o Razumevanju, rekao bih u vidu komentara da, da bi se razumelo, mora se učiti, a učenje je opažanje u sebi istinitosti stvari, koju čovek uči – da ta stvar jeste takva. To vodi do razumevanja. Rad uči da su znanje i razumevanje sasvim različiti. Mogu znati mnoge stvari, a da nikada ne sagledam u sebi istinitost bilo koje od njih. U tom slučaju ja ne razumem ono što znam, iako to mogu zadržati u svojoj memoriji. Rad kaže da je Razumevanje aritmetička sredina između čovekovog nivoa Znanja i čovekovog nivoa Bića. Ako je Znanje predstavljeno brojem 20, a Biće brojem 10; 20 plus 10 daje 30, podeljeno sa dva 15, što je aritmetička sredina između 20 i 10. To bi značilo da razumem samo polovinu onoga što znam.

Da li ste razmišljali o tome zašto je Biće neophodno za Razumevanje i zašto Znanje samo po sebi ne daje Razumevanje? Kada čovek u sebi opazi istinu nečega što je saznao – recimo, da je čovečanstvo u snu – on tada usvaja tu istinu i priznaje je. Ali samo kada vidi tu istinu u sebi. Ona se tada kombinuje sa Bićem. Biće je ono, što prima Znanje i transformiše ga u Razumevanje – u suprotnom Znanje ostaje prvenstveno u memoriji i ne utiče na čoveka samog. Kvalitet usvajanja Znanja zbog toga zavisi od nivoa Bića. Niže Biće može da razume malo ili ništa i Znanje, dato nižem Biću se može koristiti samo na pogrešan način bez razumevanja. To je problem Znanja i Bića.  Potrebno je da se uvek podsećamo na to. To je jedan od najvećih problema, sa kojima se suočava Svestan Čovek u pokušaju da podigne čovečanstvo na viši nivo razvitka. Znanje samo to ne može da postigne.

Vratimo se sada radu na Biću prema učenju ovog sistema. Treba da radimo na:

Znanju o svome Biću,
Pamćenju sebe
Neidentifikaciji,
Unutrašnjem nepridavanju značaja.

Samo-posmatranjem, u skladu sa disciplinom Rada, dolazimo do Znanja o svom Biću – naime, da ne pamtimo sebe. Istim putem dolazimo do Znanja da se identifikujemo i sa čime se posebno identifikujemo. Konačno, počinjemo da saznajemo šta je naš glavni oblik unutrašnjeg pridavanja značaja. Sve to je Znanje o našem Biću. Postoje i druge stvari, koje treba da posmatramo i saznamo, ali sada govorimo samo o gore spomenutim. Postati svestan tih stvari „spašava vreme“. Ukazujem na unutrašnju evoluciju, koja se od svakoga zahteva. Osoba, koja nije svesna svog Bića, ne može da se promeni. Postoji Put pod nazivom Put Dobrog domaćina, ali je on veoma dug. Čovek treba da radi – dok je dan. (Stvari treba da budu iznete na svetlo da bi se promenile. Svetlo je svest.).

Sada bih na tu listu dodao poznavanje čovekovih negativnih emocija. Uspenski se u podučavanju ovog sistema posebno zadržao na tom delu i važnosti prvog posmatranja i zatim odvajanja od čovekovih negativnih stanja. U vezi sa time je govorio o nasilju i kako nasilje uništava sve u nama nalik požaru i kako trenutak nasilja može vratiti osobu na početak. On je ukazao da 4. Put nije damski i može da proizvede nasilnost u ljudima, ali da ljudi moraju da shvate zašto su stvari rečene i učinjene na određeni način. Reagovati nasilno je najlakše od svega. Razumeti je najteže. Prošli put sam rekao da je spoljašnje pridavanje značaja neophodno da bi se neko razumeo. Ono ima dve strane, stavljanje sebe u poziciju druge osobe i stavljanje druge osobe u svoju poziciju. Može se reći da kada postanete nasilni, dolazite do granice ili kraja svog Bića. Kapacitet izdržljivosti je znak Bića. Malo Biće, koje voli samo sebe, brzo dostiže granicu i postaje nasilno. U nasilju čovek je potpuno u snu i nema ni najmanjeg razumevanja. Prevazilaženje nasilja je jedna od stvari, o kojoj se govori u Radu. Što više vidite druge u sebi i sebe u drugima, više ćete razumeti i manje nasilja ćete imati. I što više kao činjenicu razumete svoju sopstvenu ništavnost, to će manje biti nasilnosti. U Jevanđeljima se to naziva Svešću o bližnjem i Svešću o Bogu. 


Great Amwell House, 14. jun 1947.
BELEŠKA O NASILJU I RAZUMEVANJU
NASILJE I STRAH

Nedavno smo govorili o razumevanju i kako je to najmoćnija sila, koju možemo stvoriti. Sila po sebi bez razumevanja bi težila da pređe u nasilje. Kada čovek deluje nasilno, on deluje bez razumevanja. Nasilje leži u samovolji. Sada, kada čovek deluje kroz svoje razumevanje, on deluje iz najboljeg u sebi s obzirom na svoj nivo znanja i nivo bića. Kvalitet njegove volje, koja prvenstveno pripada emocionalnoj strani njegovog bića i u mehaničkom čoveku je rezultat njegovih osećanja i želja, i kvalitet njegovog učenja, koje prvenstveno pripada strani njegovog znanja, će odrediti da li će čovek pod datim okolnostima delovati nasilno ili uz razumevanje. Možda se možemo složiti da znamo bolje nego što delujemo. To znači da je nivo bića, koje je ono što deluje, niže od nivoa znanja i da tako često delujemo iz nasilja.

Dopustite da vas podsetim da se u Radu ljudi sagledavaju sa dve strane – nivoa njihovog znanja i nivoa njihovog bića. Korisno je sagledati svakoga iz tog ugla, posebno sebe samog. Pitanje nije jedino: „Šta čovek zna ili gde je on bio ili kakav posao ima?“ već takođe „Kakav je on? Kakva je vrsta čoveka? Da li je svadljiv? Ili sujetan? Ili nepouzdan? Ili lopov? lažov? klevetnik?“ Jer sve to spada u kvalitet bića. Sada, teško je i u početku nemoguće posmatrati sebe u stanju nasilnosti, jer, kao što je rečeno, kada je u stanju nasilnosti čovek je potpuno u snu. Međutim, čovek do izvesnog stepena može posmatrati stanje posle toga. Intelektualni Centar će se verovatno setiti nekih od izraza, koji su upotrebljeni i Motorni Centar će snimiti neke od gestova. Ipak, nećete biti u stanju da se setite samih emocija. Kada izađete iz nekog emocionalnog stanja, ono se čini dalekim, čak nerealnim. Kada se vratite u njega, ništa nije bliže i realnije. Uzmite na primer stanje straha, jer treba kratko da porazgovaramo o tome. Znamo da kada nismo u stanju straha, on se čini nerealan. Zamislite samo kako bi bilo, kada bismo voljno mogli da se setimo užasa rata i ponovo osetimo te emocije. Ali ne možemo – i tako se sve ide kako ide. Ah, kada bismo u ličnom životu voljno mogli da se setimo nekih isceljujućih emocija koje su nas pohodile.

Uopšteno govoreći, postoje dve vrste straha. Postoji instinktivni strah – to jest, strah koji potiče iz emocionalnih delova Instinktivnog Centra. On postoji u nama i svim životinjama, ali je, naravno, drugačije orijentisan. Taj strah se izaziva samo direktnom čulnom impresijom opasnosti. On izaziva lučenje adrenalinskih žlezdi i oslobađanje materija, koje aktiviraju mišiće – bori se ili beži. Ta supstanca, adrenalin, iako se u  konstantno proizvodi u malim količinama u normalnim, bezbednim uslovima i u velikoj meri pod nenormalnim nesigurnim uslovima, može izostati kod određene bolesti pod nazivom Adisonova bolest. U tom slučaju, čovekovi mišići su inertni – on je praktično nesposoban da izvede bilo koju mišićnu aktivnost. To nema nikakve veze sa lenjošću. Sa stanovišta Rada, nedostaje 3. sila.

Sada, postoji drugo poreklo straha, koji se ne javlja samo onda, kada čula registruju opasnost. Taj strah je smešten u Emocionalnom Centru i tako je blisko povezan sa emocionalnom imaginacijom. Imaginacija nije besmislica – osim u doslovnom smislu – odnosno ne potiče iz čula (igra reči: „nonsense“, „springing from sense“). Ona je veoma moćna stvar. Beskorisno je reći nekoj osobi: „To je samo tvoja imaginacija.“ Reći stvar poput te samo pokazuje vašu ignorantnost, vaš nedostatak psihološkog razumevanja – jer imaginacija, neusmerena imaginacija, na uspavano čovečanstvo vrši nepredvidljiv uticaj. Zamislite osobu koja je uvek u strahu stvorenim imaginacijom.  On se uzdiže iz Emocionalnog Centra. I  čovek se plaši da bi mogao biti živ spaljen ili da je ozbiljno bolestan ili se plaši da bi ga neko mogao iznenada napasti ili da će pasti na ispitu ili da će izgubiti svoj novac ili poziciju i tako dalje. Sve je to  strah iz Emocionalnog Centra i on je, naravno, negativan – to jest, on potiče iz mnogostrukih aktivnosti negativnog dela Emocionalnog Centra. Nije zasnovan na aktuelnoj situaciji dostupnoj čulima. Zec, videvši psa, uskače u rupu. Njegov strah dolazi iz Instinktivnog Centra – direktan odgovor na čulni stimulans. Posle nekog vremena, zec ponovo izlazi. Zamislite samo kako bi to bilo, kada bi zečevi imali emocionalni imaginarni strah! Nikada se više ne bi pojavili na površini. Divno je što to čine. Ali to nije hrabrost.

Strah u Čoveku vodi do nasilnosti na mnogo različitih načina. Može se reći da čovek može naučiti da kontroliše instinktivni strah, posebno disciplinom, ali kontrolisati emocionalni strah je mnogo teže. U stvari je nemoguće, osim ako čovek nema jedan oblik vere, vizije i poverenja, preko kojih zna da ne može da učini ništa i da bude ništa sam od sebe i da će dok god bude pamtio sebe imati pomoć, shvatajući da njegov život ne potiče od njega. Ta vera, to poverenje, ta vizija se naziva „uhvatiti konopac“ u Radu i to isceljuje Emocionalni Centar. Ali ako čovek sebi pripisuje svoj život, ako sebi pripisuje sve što čini – čak i varenje hrane i otkucaje srca – tada je njegov Emocionalni Centar obavezno pogrešan i u principu okrenut naglavačke. Nije unutarnje pridavanje značaja ono što će otkloniti strah, već spoljašnje pridavanje značaja. Pitaću još jednom: „Kako se krećete? Kako mislite? Kako osećate?“ Sada, sve emocije, pokrenute dovoljnim kontaktom sa Radom, počinju da pročišćuju Emocionalni Centar i da umanjuju strah. To vodi do eliminacije straha – i tako do postepenog nestanka nasilja, koje potiče iz tog izvora. Čovek, koji veruje samo u sebe, očigledno neophodno mora imati strahove, koji vode do nasillja. On će prirodno okriviti druge. Sumnja lako pokreće nasilje. Sa slabljenjem vizije danas automatski na sve strane rastu sumnja i strah. Znate onaj tip čoveka, koji će vam iznenada prići i upitati: „Da se vi to meni slučajno ne podsmevate?“ Takav čovek, verujući u sebe, pripisujući sve sebi, diveći se sebi i čuvajući mnogo predivnih slika o sebi, će biti sklon nasilju iz jedno razloga, jer ne može da se smeje samom sebi. Ako bi se našao neko da mu kaže: „Ja se smejem jednom ’Ja’ u tebi, a ne tebi“, plašim se da biste njegovu dužinu merili na podu.

Sada u vezi sa pročišćenjem Emocionalnog Centra. Budući da sve pripisujemo sebi, čak i mozak, imamo samo egoistične emocije. Egoistične emocije konačno vode do nasilja. Preporučujem vam da pročitate poglavlje o emocijama u „Tertium Organum“ G. Uspenskog.

O praktičnoj strani – sav Rad je o tome da se ono što leži u našem biću učini što svesnijim – to jest, da se ono što je uvek delovalo mehanički u vama iznese na svetlo svesti.  U tom pogledu je korisno posmatrati kakva vrsta straha vas čini nasilnim. Da li se plašite da nećete biti adekvatno tretirani, na primer? (ne govorim o instinktivnom strahu). Ako počnete da vidite vezu između nekih oblika nasilja i nekih do sada neshvaćenih i ne prepoznatih strahova, videćete da će ta veza, sve više iznošena na svetlo svesti (putem samo-posmatranja), delovati sve slabije. Drugim rečima, tamo gde ste reagovali mehanički, sada vidite i počinjete da delujete svesno. To je promena bića.  


NASTAVAK

Нема коментара:

Постави коментар