MAURICE NICOLL,
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GUDĐIJEVA I USPENSKOG
Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja
I
I
Unutrašnje pridavanje značaja
spada u oblast identifikacije. Kao što znate, proučavanje identifiakcije u svim
njenim različitim pojavnim oblicima je jedan od najvažnijih vidova praktičnog
rada na sebi. Da bismo se setili sebe, neophodno je ne identifikovati se. Međutim,
da bismo naučili da se ne identifikujemo, prvo moramo naučiti da ne budemo
identifikovani sa sobom. Jedan oblik identifikacije je i unutrašnje pridavanje
značaja, koje sadrži nekoliko vrsta, a neke su forme identifikovanja sa sobom.
Jedan od najčešćih oblika unutrašnjeg pridavanja značaja je razmišljanje o tome šta drugi misle o nama.
I kako se ponašaju prema nama i kakav odnos imaju prema nama. Čovek može
osećati da nije dovoljno uvažen, što ga kinji i u njemu budi sumnjičavost prema
drugima, čini da izgubi ogromnu količinu energije i može kod njega razviti
nepoverljiv i neprijateljski stav.
Sa ovim je blisko povezan i oblik
identifikacije pod nazivom pravljenje
računa. Čovek počinje da oseća da mu ljudi duguju, da zaslužuje bolji tretman, više poštovanja i on sve to
zapisuje u psihološkoj računovodstvenoj knjizi, čije stranice neprestano okreće
u umu. Takav čovek počinje da sažaljeva sebe toliko mnogo, da je nemoguće
razgovarati sa njime o bilo čemu, a da on to ne dovede u vezu sa svojim patnjama.
Svi računi ove vrste, sva osećanja da vam drugi ljudi nešto duguju a da vi sebi ne dugujete ništa, imaju
velike posledice na unutrašnji razvitak čoveka.
Čovek u Radu može da raste samo
opraštajući drugima. To znači, dok ne poništite dugove, ništa u vama ne može da
raste. Kao što je rečeno u Očenašu: „Oprosti nam dugove naše, kao što mi opraštamo
dužnicima svojim.“ Osećanje da nešto potražujete, osećaj duga, sve zaustavlja.
Kočite sebe i kočite drugu osobu. To je unutrašnje značenje Hristove primedbe
da čovek treba da se pomiri sa svojim neprijateljem. Rekao je
“Miri se sa suparnikom svojim brzo, dok si na putu s njim, da te suparnik ne preda sudiji, a sudija da te ne preda sluzi i u tamnicu da te ne stave.
Zaista ti kažem: nećeš izaći odande dok ne daš do poslednjeg dinara.“
(Matej V, 25, 26)
Ukoliko psihološki iznuđujete
svaki gram mesa ili svaki „novčić“ od čoveka koji vam duguje – odnosno, ako od
svakoga očekujete da se izvini, da vam nadoknadi i jede prašinu, onda stojite pod direktnim uticajem zakona, od kojih
je Hrist upozoravao da se beži. Stavićete sebe u zatvor – to jest, pod vlast
nepotrebnih zakona – i nećete izaći iz njega, sve dok na svojoj strani ne
budete platili za svoje sopstvene greške. Međutim, postoji i zakon milosti – to jest, uticaj viši od
bukvalnog zakona oko za oko, koji je zakon čoveka nasilja. To je primer „dovođenja
sebe pod nove uticaje“. Ukoliko želite da sebe stavite pod bolje uticaje, koji
se spuštaju niz Zrak Kreacije, morate da se ponašate drugačije – odnosno, da radite. Prvo sebe morate postaviti pod
uticaje Rada i pokušati da ih sledite. To znači, morate slušati i sprovoditi
Rad. U Radu se ne ohrabruju negativne emocije, unutrašnje pridavanje značaja,
pravljenje računa, nasilno osećanje, ljubomora itd. Sada, ukoliko pravite
račune u sebi, tada uvek osećate da vam neko duguje. Pokušajte da razmislite
o tome šta to znači: a tada pokušajte da posmatrate
šta to znači u vama i pokušajte
konačno da činite ono što Rad kaže –
da se odvojite. Nemojte zamišljati da je to sasvim lako. Rad znači raditi – teško raditi – na sebi. Setite
se da je Rad za one koji zaista žele da rade na sebi i sebe promene. On nije za
one koji žele da menjaju svet.
Sada dolazimo do potpunog opisa
jednog vida unutrašnjeg pridavanja značaja, ali morate razumeti da taj vid
morate posmatrati u sebi. Niko ne
može raditi na sebi, a da ne posmatra ono, što mu Rad govori da posmatra i ne
vidi na čemu treba da radi. Morate biti u stanju da svoje unutrašnje stanje u
bilo kom trenutku percipirate kao različito od vašeg fizičkog tela i onoga što
ono radi. U trenutku kada budu u stanju da naprave razliku između svoje fizičke
pojave i svog unutrašnjeg stanja, ljudi mogu početi da rade. Oni vide da imaju
telo, koje sluša naredbe, i psihologiju. Akcenat Rada je na tome, šta osoba jeste psihološki. Hajde da danas govorimo
o tome aspektu osobe, koji se u Radu naziva „Pevanje svoje pesme“. To je psihološko, ne fizičko pevanje. Ono je
zasnovano na unutrašnjem pridavanju značaja – pravljenju računa – to jest, osećaju
da vam se duguje i zapisivanje toga u memoriji. Svako ima svoju pesmu za
pevanje. Ukoliko zaista želite da znate koju vrstu unutrašnjeg računa ste
pravili tokom života, počnite da beležite tipičnu „pesmu koju pevate“. Kada se
neka osoba u Radu naziva „dobrim pevačem“, to se odnosi na pesmu koju peva.
Ljudi ponekad pevaju svoje pesme bez ikakvog ohrabrenja, a ponekad, posel
nekoliko čaša vina, počinju da pevaju otvoreno. Pevaju o tome, kako se prema
njima loše postupa, kako nikada nisu imali pravu šansu, o svojoj nekadašnjoj
slavi, o tome kako niko ne razume njihove teškoće, o tome kako su se pogrešno
oženili, o tome kako ih roditelji nikada nisu razumeli, o tome kako su fini u
stvari, o tome, kako du potcenjeni, pogrešno shvaćeni i tako dalje, i sve to
znači da je svako drugi kriv osim njih samih. Sve to je pravljenje unutrašnjeg računa, ili pre rezultat
pravljenja računa. To je jedan oblik unutrašnjeg pridavanja značaja.
Sada, zašto misliš da je u Radu
važno osloboditi se pesama koliko god je to moguće? Zašto je neophodno uočiti
ih, izgladneti ih, odgurnuti ih, dalje od centralnog položaja u čovekovom
životu, sve dok čovek ne dođe do stepena, kada ih peva samo u retkim prilikama,
tihim glasom i konačno, nikada? One vas obogaljuju iznutra. Uzimaju vam
energiju. Smešite se – hrabro – vi svi poznajete taj hrabri smešak – i sve je
to laž. Dobar pevač u radu ne može da prevaziđe sebe. On je žrtva svog
sopstvenog pravljenja računa. Čim nešto postane teško, on počinje da peva. To
ga zaustavlja: on ne može da raste. Možda će početi da plače. Ne može da
promeni svoj nivo bića. Ne može da prevaziđe ono što jeste – tj. obogaljen lošim pesmama. To je znak bića. Biće je ono
što vi jeste i da bi se promenilo
biće, čovek ne sme da bude ono što jeste. Umesto da radi na sebi u nekoj teškoj
situaciji, on odjednom počinje da peva, možda i veoma lepo i tiho. Ukoliko ga
kritikujete ili mu se obratite suviše oštro, počinje da sažaljeva sebe, ili se
razbesni i oseća da ga niko ne razume i tako dalje. I tada počinje da peva, ili
nežno, samom sebi ili drugima, posebno ljudima koji su spremni da ga – ili nju
– slušaju. Neka osoba ponekad sklapa prijateljstvo sa drugom osobom samo zbog
toga što njemu ili njoj može lako da peva, a ukoliko mu on odjednom uz mnogo
reči kaže da „zaćuti“, on ili ona je toliko duboko povređen, da kreće u potragu
za novim prijateljem, osobom koja ga ili je zaista razume, kako se to kaže –
kao da neko tako jednostavno može da razume drugu osobu. „Samo kada bi“, kažu
oni. Da bi razumeo drugog, čovek prvo
mora da razume sebe samog, a to počinje tek posle dugog rada na sebi i prvih
uvida u to kakav zaista jeste. Dobar pevač sigurno ne razume sebe. On više voli
da peva pesmu o tome kako je neshvaćen i sanja o fantastičnom svetu u kome je
sve organizovano tako da on u njemu bude centralna figura. Taj stav i ti snovi
stvaraju u njemu slabost, u stvari istinsku, psihološku bolest, za koju čovek mora
da plaća tokom čitavog života.
On je, takoreći, dopustio da ga
život nadvlada. Ali morate razumeti da se to ne donosi samo na ljude, koji ne
ulažu napor, ljude koji nisu prilagođeni. To se odnosi i na ljude, koji ulažu
uobičajeni napor i koji su i dalje bolesni u ovom smislu, jer osećaju da im
život duguje stvari, koje nikada nisu stekli. Osećaju da bi trebalo da budu
srećniji i veoma često misle da drugi ljudi izgledaju srećniji. A drugi ljudi
to isto misle o njima. I mada ne pevaju svoje pesme otvoreno, pevanje se možda
krišom nastavlja u njima. Osećaju tugu iznutra, monotoniju, neku vrstu
unutrašnjeg umora ili frustracije, oko koje se vrte misli. O tim unutrašnjim tajnim pesmama o kojima
večeras želim da govorim. Jer one čoveku takođe stoje na putu i veoma često ne
bivaju opažene, iako sve vreme tajno jedu čovekov život. Samo duboko
samo-posmatranje može da ih otkrije. Cilj čitavog samo-posmatranja je da baci
svetlo – na sebe. Ništa ne može da se promeni u nama dok ne bude izneto na
svetlo samo-posmatranja – to jest, na svetlo svesnosti – i čitavo
samo-posmatranje ima za cilj da učini svesnijim ono što se događa u nama.
Znate, morate posmatrati sebe kada
se sami, isto toliko kao kada ste sa ljudima. Samo-posmatranje je unutrašnja
pažnja. Nemojte misliti da za unutrašnjom pažnjom nema potrebe kada ste sami. Kada ste sami, pojavljuju se
mnoga ’ja’, različiti oblici imaginacije, različite misli, različita
raspoloženja. Ne smete misliti da ste obavezno u dobrom društvu ako ste sami.
Možete lako biti u najgorem mogućem društvu, a da pri tom i ne pomišljate da
posmatrate gde ste u sebi i kakvo društvo održavate u sebi. Vaša najnegativnija
u najopasnija ’ja’ mogu dospeti u prvi plan kada ste sami. Možete imati veoma
dobro napisane pesme, koje se pojavljuje samo kada ste sami – kada osećate da
vas niko ne posmatra. Da, ali vi
morate posmatrati. Nikada ne smete osećati da niko ne gleda samo zato što su
vrata zatvorena. Nikada ne smete osećati da se možete prepustiti svojim
najnegativnijim ’ja’, samo zbog toga što ste sami i da se zbog toga u sebi
možete ponašati kako želite. Morate kultivisati sasvim novu ideju o svojoj
odgovornosti prema sebi u ovom pogledu. Misliti da možete zaspati u sebi samo
zato što nema nikoga i da iz tog razloga možete uživati u svom unutrašnjem
negativnom govoru znači nemati ispravno shvatanje o tome šta znači Rad. To
znači da ne posedujete unutrašnju iskrenost – a ovaj Rad zahteva unutrašnju
iskrenost kao prvu stvar koja je od suštinskog značaja. U životu mi održavamo
spoljašnji privid. Međutim, u Radu slučaj je sasvim drugačiji. Reč je o tome
šta se zbiva u vama – unutar vas, u
vašim mislima i osećanjima. Unutrašnjim
radom na sebi kada smo sami mi često možemo promeniti čitavu spoljašnju
situaciju. Međutim, mi to ne možemo učiniti bez unutrašnje iskrenosti i bez
posmatranja koja ’ja’ u nama lažu ili izvrću stvari i tako dalje. Možemo postaviti sebi cilj da ne budemo
negativni sa drugom osobom, ali ako smo sami i dopustima našim negativnim ’ja’
da kažu šta žele i ne učinimo napor da se ne identifikujemo sa njima, onda ne
radimo iskreno – i za nekoliko trenutaka možemo izgubiti nedelje rada. Ako ne
sledimo negativna ’ja’ u javnosti, ali uranjamo u njih privatno, šta mislite da
radimo? Sigurno nismo ni započeli da razumevamo šta Rad znači. Prema osobi, sa
kojom radimo, moramo se ophoditi podjednako brižljivo i svesno u mislima i
osećanjima, kao što to činimo spolja u vidu ljubaznih manira. Ukoliko ne možemo
da uvidimo šta to znači, tada ne razumemo značenje samo-posmatranja.
Jednom prilikom sam sedeo sa g.
Uspenskim. Ćutali smo. Pogledao me je sa osmehom i upitao zašto sam tako tužan.
Odgovorio sam da nisam znao da sam tužan. Rekao je: „To je navika. Slušate neka
’ja’, koja pevaju neku oproštajnu pesmu, pesma je možda bez reči ili sa rečima
koje ste zaboravili. Pokušajte to da posmatrate. Oduzima vam energiju i potpuno
je beskorisno.“ I dodao je: „To je primer kako Vas Mesec jede.“
Dajem to kao primer za ono što u
ovim komentarima nazivam „unutrašnja tajna pesma“. Znamo da Rad ponekad govori
o žrtvovanju – da nešto moramo žrtvovati da bismo bilo šta dobili. Šta Rad kaže
da na prvom mestu moramo žrtvovati. Kaže da moramo žtvovati našu patnju. Često izražavamo patnju u
pesmama, artikulisano ili neartikulisano. Pažnju treba usmeriti na te
unutrašnje neartikulisane pesme, koje treba da pokušamo da posmatramo i koje
lako mogu da nam oduzmu energiju, a da ne znamo šta se događa. One su, takve kakve
jesu, neobične male tužne privatne veze, koje imamo sa samima sobom, koje nam
kradu energiju i koje ne primećujemo, jer su postale navika.
Svakodnevno slušati šta se o nama govori,ili čak dokučivati šta se o nama misli-to satire najjačeg čoveka,,,,,Ukratko,prinesimo žrtvu opštoj miroljubivosti,ne osluškujmo,ako se o nama govori,ako nas hvale ili kude i žele i nadaju nam se - i nijednom na to ne pomišljajmo. Ničeova mudrost bez ušiju.
ОдговориИзбришиDivno je čitati vas opet:)
Hvala, divno je imati čitateljke i čitaoce kao što ste vi. Hvala i za odličan komentar!
ОдговориИзбришиMoram priznati da mi je prijala pauza, ali mi sada veoma prija i povratak na ove teme. Nadam se da će sva poglavlja iz obimne celine Nikolovih "Komentara", posvećenih unutrašnjem i spoljašnjem pridavanju značaja, uskoro biti završena.
Pozdrav:-)
Opsta miroljubivost ne postoji.To je velika, ubitacna laz naseg doba, bazirana na potiskivanju i manipulacijama. I ne vredi ne prisluskivati, samo cemo jos vise fabulizirati u sebi , dopisati ako treba sve sto nismo culi a, bogme, i pridodati i nakititi :).
ОдговориИзбришиOvo ne polemisem, to je gubljenje vremena, vec iznosim svoje iskustvo.
Odlucila sam bila da svaku stvar, dosledno, koju zamerim, primetim kod drugog, nadjem i kod sebe. U pocetku je to bilo mehanicko natezanje, dok nije pocelo " samo od sebe" da izranja, osvescuje, pogadja- pa ja to isto imam samo je kod mene u ovom ili onom, necem sasvim desetom. Pa se uhvatim u podlosti, ranjavanju drugih.
Pa zaplacem tudjim suzama ciji sam ja uzrocnik. Pa osetim strahovitu nemoc, kajanje, stid, nistavnost.
A onda se javi i razumevanje - parni lonac i parna masina rade na istom principu. Zelja lonca da i lokomotiva kuva, bes lokomotive sto je lonac lonac a ne vuce voz je cisti besmisao i gubljenje vremena.
I nije (bar trenutni) gubitak sujete glavna stvar, vec oprastanje i sebi jer i ti si takav. Nema krivog, pravog, mozes posmatrati sebe bez samooptuzivanja, stida, besa, sto je samo igra za licnost na sledecem levelu :). E, tek tada , mozda :), ponekad i mozemo slusati a da nam to ne budi "zmiju u grudima" .
Opšta miroljubivost možda na prvi pogled zvuči licemerno,,:),Baš to prisluškivanje je dokaz da pridajemo značaj sebi, dok je miroljubivost dokaz razumevanja,,,a razumeti drugog ili drugo znači ne posmatrati ga u odnosu na sebe jer tako zapravo opet samo posmatramo sebe a drugog koristimo kao lupu kojom uveličavamo:)
ИзбришиTo je moje iskustvo.
Da, na prvi pogled mog programa "frustracija" :). Taj je zaboravio znacenje, sustinu pojma "miroljubivost"- Mir na zemlji i dobra volja medju ljudima :). Hvala na podsecanju i pruzanju mogucnosti za susret ljudskih bica :).
ИзбришиPostovana Branka, uocivsi "zmiju u grudima" vec si napravila diferencijaciju na "Ja" i "zmija" , te shvatila, barem delimicno , da su "Ja" i "zmija" sistemski povezani ali da nisu isto. "Ja" postaje posmatrac "zmije u grudima"... Postaje svesno da reakcija zmije, "nisu nase" reakcije, vec da su deo sistema dubokoukorenjene mehanicnosti... Vecina ljudi je u potpunoj identifikaciji sa "zmijom u grudima" i nikada ne napravi taj vazan otklon ka posmatranju svojih mehanickih zmija, munja, gromova i azdaja... Proces u kojem "Ja" posmatra "emocionalnu mehanicnost" je dugotrajan. Dolazi do postupnih korektivnih mera, koje veeeoma sporo uticu na emocionalne mehanicke mehanizme, ublazava ih, bazdari ih na novu frekvencu rezonancije i razlicite rezultante interferencije, na iste uslove i nadrazaje u istoj sredini... kao svesno, dugotrajno i tesko podesavanje radio prijemnika - na lepse, smislenije i harmonicnije melodije... "Plakanje tudjim ocima" ili "emocionalna transpersonalizacija lionca i parne lokomotive" samo su identifikacije razlicitih "ja" sa mehanicnostima emocionalnih tela "istim zmijama u razlicitim grudima", a sustina bi trebala biti u sagledavanju pravih "ja" i neidentifikovanju ili neuplovljavanju u tudja zmijska klupka, koja su takodje lazni predstavnici, nekog tamo drugog, bitnog i uzvisenog "Ja" , koje samo ima svoje emocionalno-mehanicke probleme... borbe... i najcesce duboku identifikaciju "ja sam sto osecam", "ja sam sta mislim", "ja sam sta o meni misle" , "ja sam kako se zovem" i stotine drugih pomocnih identifikacija, koje sluze kao endo-skelet sustinskom "Ja", do te mere, da je do njega skoro nemoguce doci, a kamo li, da se istinski dozivi sutina stanja "Ja jesam", jer nama ovo "jesam - uvek trazi nastavak, uz pitanje "sta?"... pekar, lekar, apotekar... dobar, los, zao.... ma, moramo se vezati uz neku emocionalno-mehanicku vrednosnu kategoriju... ne sluteci da imamo sposobnost da budemo SVAKA od postojecih emocionalno "vrednosnih" kategorija i da je najvrednije u nama sadrzano bas u tom Potencijalu da budemo Sve, a da je ono izrazeno kroz "jesam", "trajem", "beskrajan sam"...
ОдговориИзбришиI za kraj, poigrajmo se recju "Svestan sam"... Sve-stan (svenastanjujuci - svudaprisutni )... sam (usamljen-jedan- ja sam)... Mene sve gore izlozeno vodi ka zakljucku... da kada uspemo da izbazdarimo, korigujemo i svesno obuhvatimo sve svoje mehanicke reakcije na spoljne sadrzaje i kada uocimo sve svoje stecene identifikacije.... postacemo svesni da izmedju nas, kao "diferenciranih" jedinki ne postoji nikakva razlika i da smo ISTO, izlozeno mnostvima "individualnih" mehanicnosti i identifikovanosti, sto ljubomorno mislimo i zovemo "Ja" i "umrli bi smo" za svoju razlicitost, jedinstvenost i neponovljivost - sto je vrhunska iluzija :)
Oduzih... (imam ja taj obicaj ) :) Svaklo dobro...
Citat Ferdi
ИзбришиI za kraj, poigrajmo se recju "Svestan sam"... Sve-stan (svenastanjujuci - svudaprisutni )... sam (usamljen-jedan- ja sam)
Sve-stan, kad stane sve… kad stane umovanje… onda je Sve…
Lijepo je čitati vas
Pozdrav
Hvala, Ferdi, mislim da sam razumela :). I da, meni je lakse da idem putem integracije, prihvatanja, nego eliminacije. Cini mi se da tako bolje razumem. Mozda je to "zenski put" :).
ОдговориИзбришиDa, razumem to o istom i jednom kao apsulutnim kategorijama. Ali, manifestacija tog jednog bi trebala da je individualna, razlicita, jedinstvena. No, masine sve nivelisu, pa se mehanicki prave razlike sto onemogucava sustinu da bude bas to sto je- emanacija jednog u jedinstvenosti.
Inace, oko lonaca i masina-odusevila me Harisova kcerka ( u "Ja sam OK, ti si OK), kad je prokomentarisala situaciju kada i ona i drugarica dobiju ISTI keks - Ja imam isto sto i ti, a ti ne! Fenomenalan prikaz nase situacije, s tim sto je to nekada dopunjeno sa samosazaljevajucim- Ti imas isto sto i ja a ja ne!
Oduzih i ja, bolje da pokrenem motoricki centar u akciju spoljasnjeg pridavanja znacaja-odoh da napravim kolac mojim deckima :))
Puno pozdrava, dragi saputnici u traganju za izgubljenim sobom :)))
Аутор је уклонио коментар.
ОдговориИзбришиIako je davno bilo ja cu se nadovezati
ОдговориИзбришиHvala vam svima sto ste mi nakon texta dali ociti primjer sta znaci misliti da si se izborio ali nisi :)
Zar tvoja spoznaja o tome, da se nismo "izborili", izaziva jedinu radost u tebi - vrednu pohvale? Vredelo bi osvetliti tu emociju likovanja zbog tudjih nesavrsenosti :) ...
ИзбришиInace, kako bi smo posmatrali sopstvene nesavrsenosti i "neizborenosti", ako bi smo bili savrseni i "izboreni"... To bi nas, dakako, lisilo neizmernog zadovoljstva :) ...
Ni slucajno to sto kazem izborili mislim na unutarnju borbu koju i sam vodim sa sobom a imao sam primjere kako ne treba,divan primjer koji mi je pokazao cdje i kako i sam grijesim a ne znam.
ОдговориИзбришиI hvala na tome,a to sto vi vidite likovanje u tome to je vec Vas problem kojeg ste ili svjesni ili ne,ne znam,niti zelim da znam ;)
Nije retko, da ono sto napisemo i ono sto smo zapravo, zeleli da iskazemo, prestanu da lice jedno na drugo... Jasno izrazavanje je pozeljno, dok se na nejasnocama mogu izvesti, citave dijagnosticke studije ...
ОдговориИзбришиJa sam se lijepo zahvalio a to sto Vi vidite ironiju u tome je opet Vas "problem"
ОдговориИзбришиNemam vise komentara jer ne namjeravam mlatiti tuđu praznu slamu
Dosta mi je moje :D
ОдговориИзбришиSamo pocni da se izrazavas jasnije i manje visesmisleno, pa sva ova "prazna slama" nece biti uzalud. Iz svake situacije se moze uciti. Dobronameran savet. Pozdrav.
ОдговориИзбриши