SEĆANJE NA CELINU - ZLATNI PRESEK

„Matematika je jezik, kojim je Bog napisao Univerzum.“ 

Rekao je Galileo Galilej, a citira neko, ko je u ovom životu učio jezike, ne matematiku:-)

... čineći ovim tekstom jedan svesni napor, ne bi li se makar u začetku obrazovala svojstva i sklonosti, koja će možda na nekom drugom nivou postojanja učiniti da Univerzum, napisan rukom Boga, postane čitljiv i slušljiv preko najčistijeg od jezika, a muzika više od pevanja u lokalnom bendu:-)

Piše: Jelena

ZLATNI PRESEK

Sa zlatnim presekom ulazimo u oblast mera, odnosa, proporcija. Da bismo uspostavili bilo kakve relacije, moramo imati najmanje dve veličine. Odnos - „A prema B“ - označava meru različitosti, poređenje između dve nejednake stvari. Na višim planovima postojanja odnos između dve nejednake veličine se izražava jednostavnom matematičkom formulom: a:b. Međutim, spuštajući su niz holografski fraktal i uvijajući se u redove sve gušće slojeve materije i ova se jednostavna relacija zaodeva u veoma kompleksne fasete: A voli, mrzi, ljuti se, prezire, poštuje, ... B.  I odnosi postaju veoma složeni, a opet ... svodivi na ova tri kompjuterska znaka.

Proporcija ili razmer je kompleksniji odnos, jer u igru ulaze nove veličine. Ona označava relaciju između dva odnosa: element 1 se odnosi prema elementu 2 kao element 3 prema elementu 4. 

Međutim, broj elementa možemo redukovati. „Jedina prirodna aritmetička razmera koju možemo dobiti sa samo dva elementa izražava se formulom a:b = b : (a + b)“. U ovoj razmeri se manja veličina odnosi prema većoj kao veća prema celini i ova se razmera naziva zlatni presek.

Rezultat ove proporcije je phi (ϕ): (a + b)/ a = a/ b = Phi; 1+b/a = a/b; 1 + 1/ Phi = Phi; Phi - 1 = 1/ Phi; Phi2 - Phi - 1 = 0;  Phi = a/b = 1+ koren iz 5 = 1.61803398.

Zlatni presek se smatra savršenom proporcijom – Božanskom proporcijom – i matematičari, verujem, imaju čist estetski ugođaj iščitavajući je iz formula. 
Prevedena na „obični“ jezik ona izgleda ovako:

Manje prema Većem

kao

Veće prema Celini.

Uvijeni i zapetljani u gustu materiju i splet složenih i komplikovanih odnosa, Celinu ne naziremo lako, ali na nekom duboko intuitivnom nivou ipak možemo osetiti da postoji nešto Apsolutno, Celo, integrisano i koherentno, a ne razbijeno na nepovezane delove. Ukoliko slučajno kao jedan od elemenata dospemo u ovu matematičku formulu, to bi značilo da prema nekom drugom elementu imamo isti odnos kao i Apsolut – Celina – prema nama. Znači da smo uspostavili božansku relaciju. Znači da između delova Boga postoji isti odnos kao i Boga prema njegovim delovima.

U zlatnom preseku JA traži savršen odnos prema TI, onakav, kakav Apsolut ima prema svojoj kreaciji.

Misterija se time ipak ne iscrpljuje, jer je broj elemenata u formuli samo dva, a proporcija ipak postoji. Na ovom mestu bi možda mogla da pomogne još jedna, ovaj put jezička formula na sanskritu:

achintya-bheda-abheda tattva

„Nezamisliva istovremena različitost (bheda) i nerazličitost (abheda) Boga i Njegove kreacije“.

Kakve je konkretne plodove donela ova potraga za savršenim odnosom u različitim oblastima ljudskoga iskustva?

MATEMATIKA

Fibonačijev niz

U XII veku  italijanski matematičar iz Pize, Leonardo Fibonači, je otkrio brojni niz koji određuje srazmeru zlatnog preseka.

0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144…

Polazeći od brojeva 0 i 1 svaki sledeći broj je jednak zbiru prethodna dva. Ova jednostavna osobina daje neobične rezultate: ako podelimo svaki broj tzv. Fibonačijevog niza sa njegovim prethodnikom dobijamo niz brojeva koji konvergira upravo broju Phi (1.6180339887499…).

Legenda kaže da je do ovog otkrića Fibonači došao posmatrajući ponašanje zečeva, čije je razmnožavanje pratilo dinamiku ovog brojčanog niza.

Još jedan način prezantacije Fibonacijevog niza je crtanjem kvadrata određene površine. Počinjemo sa dva kvadrata dužine stranice 1, koje nacrtamo jedn do drugog. Zatim iznad ta dva kvadrata nacrtamo kvadrat dužine stranice 2 (1+1=2). Zatim pored tako dobivenog pravougaonika, nacrtamo kvadrat dužine stranice 3 (1+2=3) . Ako nastavimo sa dodavanjem novih kvadrata na sliku, takvih da je stranica novog kvadrata jednaka zbiru dužina stranica prethodna dva, dobijamo kvadrate čije su dužine stranica jednake brojevima Fibonačijevog niza.

Ako u tako dobijene kvadrate ucrtamo pravougaone kružne lukove, dobijamo spiralu, koja je veoma dobra aproksimacija spirala koje se pojavljuju u prirodi kod puževa, školjki i u rasporedu semenki kod biljaka.
 

Fibonačijevi brojevi su svuda u prirodi .... i ...

GEOMETRIJI

Može se reći da je Fibonaci otkrio brojčani niz, koji opisuje ove relacije, ali same "zlatne proporcije" su bile poznate i mnogo starijim kulturama. Euklid zlatni presek naziva neprekidnom podelom. I možda ova neprekidna podela zaista liustruje obrazac našeg umotavanja u fraktalni holograf i spuštanja u sve dublju materiju, pošavši od broja 1.

U slici možemo lako sagledati zlatne pravougaonike. Pravougaonik, čije su stranice u odnosi 1:Phi naziva se zlatnim. Ova relacija nudi vizuelno veoma prijatne proporcije i veoma se često koristi u

ARHITEKTURA I LIKOVNE UMETNOSTI

Zlatni presek preseca vekove: Bio je poznat Egipčanima, koji su ga koristili prilikom izgradnje piramida. 

Zlatni pravougaonici se nalaze i u piramidama, koje su gradile Maje i Asteci.

Jedan od najpoznatijih primera korišćenja zlatnog preseka u arhitekturi je Partenon:

i crkva Notre Dame: 

 Mikelanđelo, Rafael, Rembrandt, Dali, Koks, Seurat, Mondrijan samo su neki od brojnih umetnika, koji su koristili zlatni presek.  

Leonardo Da Vinči (1451-1519) je pokazao veliki interes za matematiku umetnosti i prirode. On je uradio kompletnu studiju figure čovjeka i pokazao kako su njeni različiti djelovi u proporciji zlatnog presjeka.

Ipak, savršene proporcije broja Phi su predstavljale ideal ljudskog tela i lica još u antička vremena.

MUZIKA

Antonio Stradivari (1644 - 1737) koristio je zlatni presek pri izradi svojih gudačkih instrumenata, čiji se savršeni zvuk i danas proučava. 

"Ruski kompozitor Sebanev se posebno bavio tim pitanjem  - pitanjem zlatnog presjeka u muzici. Analizirao je ogroman broj kompozicija raznih kompozitora. Po njegovom mišljenju, kvantitet i učestalost zlatnog presjeka zavisi od „ranga kompozitora“. Genijalna djela velikih kompozitora razlikuju se po najvišem procentu zastupljenosti zlatnog presjeka, kako on to kaže: „Intuicija forme i rasporeda, kao što se i očekuje, je najjača kod prvoklasnih genija“. Posmatrajući ovu pojavu u kompozicijama, shvatio je da je to obično neki poseban muzički trenutak, kvantitivni skok u razvoju muzičke teme. Od 1770 kompozicija 42 kompozitora, zlatni presjek se javlja 3275 puta, čak se jedna ista varijanta zlatnog presjeka javlja u 1338 muzičkih kompozicijâ!

Najveći broj muzičkih kompozicija baziranih na zlatnom presjeku nalazi se kod sljedećih kompozitora (po Sebanevu): Arsenski (95%), Betoven (97%), Hajdn (97%), Mocart (91%), Skrjabin (90%), Šopen (92%), Šubert (91%). Svih 27 Šopenovih etida, Sebanev je proučavao do najsitnijih detalja. U njima su otkrivena 154 zlatna reza koji nedostaje u svega 3 etide." (Marko Milošević, „Divine proportion“). 

U 21. taktu Šopenovog preludijuma broj 1, note su raspoređene po pravilu zlatnog reza:

PRIRODA  

Svuda u prirodi pronalazimo izraze božanskih proporcija, a Fibonačijevi brojevi i misteriozni Phi su utkani u samo tkivo stvaranja: od morskih školjki, do galaksija: 

Listovi na grani rastu na međusobnim udaljenostima, koje odgovaraju Fibonačijevom nizu. • Cvetovi najčešće imaju 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55 ili 89 latica. •  Cvetići, smešteni u glavi suncokreta, razmešteni su u dva niza spirala: jedne u pravcu kretanja kazaljki na satu i druge u suprotnom. • U pčelinjoj zajednici, košnici, uvek je manji broj mužjaka pčela nego ženki pčela. Kada bi podelili broj ženki sa brojem mužjaka pčela, uvek bi dobili broj phi. •  Ako izmerimo visinu čoveka od vrha glave do poda, zatim to podelimo sa dužinom od pupka do poda, dobijamo broj phi. • Phi je u proporcijama lica, ritmu otkucaja srca, strukturi DNA. • Nautilus u svojoj konstrukciji ima spirale. Kada bismo izračunali odnos svakog spiralnog odnosa prema sledećem dobili bismo broj phi...

***

Sa zlatnim presekom zakoračujemo u oblast mera, odnosa, proporcija...

Da li i ljudski odnosi, ljudske emocije mogu izraziti savršenstvo Kreacije. Da li postoji jedno emocionalno Phi, koje predstavlja savršenu, Božansku meru  i odnos prema Kreaciji? Šta bi bio zlatni rez u našim emocijama?

Kao i kod teorije o lepom i ovde pitanje subjektivnih i objektivnih merila izbija u prvi plan. Jer reč estetika je izvedena od grčke reči koja znači "onaj koji percipira, osetljiv". Da li je relevantan jedinstveni, pojedinačni estetski odgovor na delo ili mogućnost identifikovanja estetskih principa u njemu? Da li je estetski doživljaj subjektivan, ili zasnovan na objektivnim merilima?  Da li je estetski doživljaj svodiv na jednostavno "sviđa mi se/ ne sviđa mi se" ili je pre ulazak naše Suštine u rezonancu sa večnim, objektivnim zakonitostima?

Na sličan način, da li i naše emocije imaju svoje objektivno merilo, naspram koga se ravnaju? 

Neka ovo pitanje ostane u "oku posmatrača", a u nastavku jedan pokušaj odgovora na pitanje o emocionalnom Phi: 

„Sve ljudske emocije, kakva god da je njihova priroda, negativna ili pozitivna, i da li su rođene usled različitih pokreta psihe, imaju jedan jedini pokret duše kao svoju osnovu. Sve različite emocije i osećanja koje čovek oseća su mešavine; pomešani sa čistom Ljubavlju njihovi elementi je zamućuju: kao posledica, ona ima kapacitet da apsorbuje i da u sebi rastvori razmišljanja, stavove, strasti, impulse itd. baš kao što hemijski čista voda ima sposobnost da apsorbuje i rastvori soli različite prirode. Jedan od rezultata ovoga je da raznolikost ljudskih osećanja zavisi, u svakom pojedinačnom slučaju, od onoga što je kvantitativno i kvalitativno pomešano sa čistom Ljubavlju, u kojoj je rastvoreno. 

Koliko god to možda paradoksalno izgledalo, Ljubav je ona koja formira jedinstvenu bazu svih varijacija pozitivnih i negativnih emocija. Da budemo precizniji, recimo da postoji samo jedna čista emocija; 

i ta emocija u svojoj prozračnoj čistoti je Ljubav.“ 

(Boris Moravjev - "Put").

METAFIZIČKA ANATOMIJA III - ČOVEK JE DUGA

Sinhroniciteta nikada dosta:-)
No, ... da se njima ne zamaramo ...
... kao nastavak prošlogodišnje serije tekstova na temu metafzičke anatomije i kao još jedan oproštaj od dvoje divnih životnih saputnika, uz želju da ih najlepši tonovi duge odnesu na njihovo mesto u svetlosti!
I uz zahvalnost svima koji su bili tu!

OSHO - ČOVEK JE DUGA

preuzeto sa: Das Chakra-Buch

Prevod: Jelena
Čovek je duga – svih sedam boja zajedno. To je njegova lepota i to je njegov problem. Čovek ima mnogo faseta, mnogo dimenzija. Njegovo Jastvo nije jednostavno, veoma je kompleksno. I iz te kompleksnosti se rađa harmonija, koju nazivamo Bog: božanska melodija.

Prvo, što se mora razumeti o čoveku, je da čovek još uvek nije. Čovek je jedna mogućnost, jedan potencijal. Čovek može da bude, čovek je obećanje. Pas jeste, stena jeste, Sunce jeste ... čovek može da bude. Otuda strah i muka – čovek može i promašiti, ne postoji izvesnost. Čovek može procvetati, ali i ne mora. Otuda drtavica, oklevanje, nesigurnost u unutrašnjosti: „Da li ću biti u stanju to da učinim ili ne?“

Čovek je most između životinje i božanskog. Životinje su beskrajno srećne – one to, naravno, ne opažaju, nisu svesno srećne, ali su veoma srećne, bezbrižne, nisu neurotične. Bog je beskrajno srećan i svestan. Čovek je tačno između ta dva, u praznom prostoru, uvek u kolebanju – biti ili ne biti?

Čovek je duga, kažem, jer duga nudi potpunu perspektivu, u kojoj se čovek može shvatiti – od najnižeg do najvišeg. Duga ima sedam boja, čovek ima sedam centara. Alegorija sa sedam je veoma stara.

U Indiji se ta alegorija javlja u vidu sedam čakri: najniža je Muladhar a najviša je Sahasrar i između te dve je pet stepena, još pet čakri. I čovek mora proći kroz sve te čakre – sedam stepena do božanskog.

Obično smo zaglavljeni u najnižem. Prve tri – Muladhar, Svadhistan i Manipura – su životinjske čakre. Ako živiš u prve tri, nećeš se mnogo razlikovati od životinje - i tada ćeš počiniti neki zločin, jer nećeš biti u stanju da budeš ono što treba da budeš, propustićeš mogućnost.

Ako se seme ne razvije u cvet, ono je počinilo zločin – ne protiv nekog drugog, već protiv sebe samog. A greh, koji čovek čini protiv sebe samog, je najveći. Mi u stvari samo onda činimo zločine protiv drugih, ako smo već prethodno počinili temeljni zločin prema sebi.

Prve tri čakre se bave jelom, novcem, moći, vlašću, seksom. Jelo je najniže, seks je najviši u nižim čakrama. To se mora razumeti. Ishrana je najniža – čovek, okupiran ishranom, je u najnižoj kategoriji živih bića. On nema cilj, on jednostavno želi da preživi, da bi preživeo. Ako ga upitaš, čemu, neće umeti da ti da odgovor.

Jednog dana mi je Mula Nasrudim rekao: „Želeo bih da imam zemlju.“ Upitao sam ga: „Ali zašto? Već je imaš dovoljno.“ Rekao je: „Mogao bih da gajim mnogo novih krava.“ Upitao sam ga: „I šta bi radio sa njima?“ On je rekao: „Prodao ih i zaradio još više novca.“ – „I onda, šta bi radio sa tim novcem?“ – „Kupio još zemlje.“ A ja sam ga upitao: „Zašto?“ – „Da bih uzgojio još novih krava.“

I tako to ide – đavolji krug, iz koga ne izlaziš: jedeš da bi živeo, živiš da bi jeo. To je najniža mogućnost. Najniža životna forma je ameba. Ameba samo jede, to je sve. Ameba nema seksualni život, ona samo proždire sve što može da dobije – ameba je savršen simbol za najnižeg čoveka. Ameba nema druge organe, samo usta, njeno čitavo telo funkcioniše kao usta. Ona vari sve što prođe kraj nje;  sve što pronađe se vari. Ona to uzima celim svojim telom; čitavo njeno telo su velika usta. Ona postaje sve veća i veća; tada nastupa tačka kada ne može više – tada se deli na dva dela. Sada su tu dve amebe umesto jedne i one nastavljaju da čine isto. Ameba jede i samo živi i živi da bi još više jela. Neki ljudi žive na tom najnižem stepenu. Čuvaj se toga – život ima mnogo više da ti da. Nije reč o tome da se preživi, već da se preživi za nešto značajno. Preživljavanje je neophodno, ali ne kao svrha samom sebi, već kao sredstvo.

Druga vrsta čoveka, nešto više razvijenog od čoveka orijentisanog ka hrani, je onaj gladan moći, političar. On želi da vlada ljudima. Zašto? Duboko u svojoj unutrašnjosti on se oseća veoma, veoma inferiorno. On želi da pokaže svetu: „Ja sam neko; ja mogu da dominiram, ja mogu da ti pokažem tvoje mesto.“ On sam za sebe nije pronašao mesto i pokušava da čitav svet postavi na njegovo mesto. Opsednut je egom. Može da se kreće u bilo kom pravcu: ako se okrene ka novcu, gomilaće novac – novac postaje simbol moći. Ako se okrene ka politici, neće stati, dok ne stigne do kraja – a tamo nema ničega.

Pravi čovek pokušava da sebe samog osvoji, ne druge. On želi da spozna samoga sebe. Ne pokušava da ispuni unutrašnje praznine, tako što dominira drugima. Pravi čovek želi slobodu za sebe i za druge.

Treće je seks – i kažem da je seks bolji od jela i politike, jer on ima nešto veći kvalitet: on deli. On ima nešto više. Kod jela samo unosiš u sebe, ne deliš. Kod vladanja samo razaraš, ne stvaraš ništa. Seks je najviša mogućnost na nižem nivou – deliš, daješ svoju energiju i bivaš kreativan. Dok god je reč o životinjskoj egzistenciji, seks je najviša vrednost. I ljudi su zaglavljeni negde u te prve tri čakre.

Četvrta je čakra Anahata – prve tri su životinjske, poslednje tri su božanske, a između ta dva je četvrta Anahata – srčana čakra, lotus srca, čakra ljubavi. I to je most. Ljubav je most između životinje i Božanskog. Pokušaj to što je dublje moguće da razumeš, jer to je čitava poruka Kabira – poruka ljubavi. Ispod srca čovek je životinja, iznad srca je božanski. Samo u srcu je čovekova čovečnost. Zbog toga je čovek, koji ume da oseća, koji ume da voli, koji ume da moli, koji ume da plače, koji ume da se smeje, koji ume da deli, koji ume da saoseća, istinski čovečan. U njemu sviće čovečanstvo, prvi zraci Sunca prodiru u njega.

Peta je Visuddhi, šesta je Ajna i sedma je Sahasrar. Sa petom ljubav postaje sve meditativnija, sve više kao molitva. Sa šestom ljubav više nije odnos. Ona nije ni molitva – postala je stanje bića. Nije više reč o tome da nekoga voliš, ne. Sada jesi ljubav. To nije pitanje voljenja – tvoja energija jeste ljubav. Ne možeš drugačije. Sada je ljubav prirodna reka – kao što dišeš, tako i voliš, to je bezuslovno stanje. I sa sedmom dolazi Samadhi, Sahasrar; stigao si kući.

U hrišćanskoj teologiji se može pronaći ista alegorija u priči o tome, kako je Bog stvorio svet za šest dana i sedmog se odmorio. Tih šest dana je šest čakri – šest centara Jastva. Sedma je mir: čovek je stigao kući, čovek se odmara. Ta alegorija nije dobro shvaćena. Hrišćani, a posebno hrišćanski teolozi, ne idu tako duboko. Njihovo razumevanje ostaje površno – u najboljem slučaju logičko, teoretsko – i ne dodiruje suštinsko. Bog je stvorio svet: prvo je stvorio materiju, a na kraju je stvorio čoveka. Tokom pet dana je stvorio sve drugo na svetu – materiju, životinje, ptice – a šestog dana je stvorio muškarca. U poslednjem trenutku šestog dana stvorio je ženu. To ima duboko simbolično značenje: žena je poslednja stvorena – čak ni muškarac nije poslednji. Alegorija je još lepša, jer kaže da je on stvorio ženu od muškarca. To znači, da je žena profinjenje muškarca, jedan čišći oblik.

A sedmog dana Bog je počinuo. Šta drugo možeš da učiniš, kada stigneš kući? Sahasrar je centar mira, apsolutnog mira – stigao si, ne moraš više nikuda da ideš.

Najniže – u Muladhari – je centar nemira, najviše je centar mira, a između je sedam kategorija. Možeš ih označiti sa sedam boja – da, čovek je duga. Ili ih možeš imenovati sa sedam nota. Istočnjačka muzika deli zvuk na sedam nota: sa, re, ga, ma, pa, dhi, ni – to je sedam osnovnih tonova. Od tih sedam tonova stvara se muzika – svaka simfonija, svaka melodija, svaka pesma, sav ples.

Zapamti: sedam je jedan veoma značajan broj.

I još nešto: da bih bio moderniji i savremeniji, želeo bih da podelim sedam centara na sledeći način: prvi nazivam ne-um. Ne-um znači da um čvrsto spava – Muladhara. On postoji, ali u tako dubokom snu, da ga i ne primećuješ. U steni je Bog u dubokom snu. U čoveku je nešto budniji – samo malo budan, ne mnogo. U steni on čvrsto spava, hrče. Ako dobro oslušneš, čućeš hrkanje, ... hrkanje Boga. Zbog toga su stene toliko lepe,  takve mirnoće, nema nemira, zabrinutosti, one ne moraju nikuda. To nazivam ne-umom. Pod ne-umom ne podrazumevam da one nemaju um; mislim samo da se um još nije manifestovao. Um čeka u obliku semena, um se sprema za buđenje, um se priprema, um se odmara. Pre ili kasnije svanuće i stena će postati ptica i početi da leti ili će postati drvo i početi da cveta.

Drugo stanje nazivam nesvesnim umom. U drveću um postoji – ne kao u stenama, Bog se malo nazire u stenama. Ne svesno, nesvesno. Drveće oseća – ono ne može da oseti da oseća, ali ono oseća. Još uvek nema mnogo svesnog opažanja. Osećaj postoji, drvo je senzibilno. I danas postoje eksperimenti, koji dokazuju da je drveće izuzetno osetljivo.

To nazivam nesvesnim umom. Um je tu ... gotovo kao kada čovek spava. Ujutru se seća da je imao predivnu noć – „čvrsto sam spavao, san je zaista bio veoma dubok.“ Ali sećaš se sebe tek ujutru, a ne tokom spavanja, sećaš se naknadno, gledajući unazad. Um je tu dok spavaš, ali u tom trenutku on ne funkcioniše, funkcioniše tek naknadno, kasnije. Ujutru se sećaš: predivna noć, tako umirujuća, kao somot meka noć, takva duboka tišina i takva sreća – ali to spoznaješ tek ujutru.

Treće stanje je podsvesni um. Podsvesni um je u pticama, životinjama. On je nalik sanjanju. U snu si nešto svesniji nego tokom spavanja. Recimo to ovako, stene leže u komi; ujutru nisu u stanju ni da se sete koliko je dubok bio san – to je koma. Drveće spava; kada se probude, sećaju se. Ptice i životinje sanjaju – one su najbliže čovečanstvu. To nazivam podsvesnim umom.

Četvrto stanje nazivam svesnim stanjem. Tu se nalazi čovek. Ne previše svesno, samo treptaji, samo mali talas svesti – a i to se događa samo onda kada se nađemo u velikoj opasnosti, inače ne. Ukoliko neko odjednom potegne koplje na tebe, želeći da te ubije, postaješ svestan. U jednom takvom trenutku vlada velika budnost, inteligencija, sjaj. Mišljenje se zaustavlja. Postaješ baklja. Samo u retkim trenucima si zaista budan; većinu vremena se krećeš kao mesečar.

Čuo sam ... Godine 1959. u francuskom gradu Vienne dvojica pijanaca su otvorila ono što su smatrala vratima. To je u stvari bio prozor jedne sobe na trećem spratu. Uz radosnu pesmu na usnama marširali su ruku pod ruku preko prozorske daske i aterirali na ulicu ispod. Policajac na dužnosti, koji je čuo udarac i požurio u pomoć, bio je kao gromom pogođen, kada je video kako odlaze odatle, očito u nepomućenom raspoloženju. „Promašili smo stepenicu.“ objasnili su.

Bili su potpuno nesvesni. Da su bili svesniji, možda bi poginuli. Nisu bili svesni, mislili su da su jednostavno promašili stepenicu. Četiri sprata!

To je i vaša situacija. Skoro čitav vaš život nalikuje životu pijanaca. Uvek iznova se saplićete tamo i onamo, promašujete stepenicu ovde i stepenicu tamo. Vaš čitav život nije ništa do nesreća do nesreće, saplićete se, laktate se. Možete to nazvati ljubavlju, ali u krajnjoj konsekvenci samo gurkate jedni druge. To vas čini nesrećnima.

Samo svest vodi do ekstaze. Ekstaza prati svest kao senka. To je četvrto stanje, u kome ljudi obično žive i umiru. To je puko traćenje. Jer stenama se može oprostiti i cveću se može oprostiti i pticama se može oprostiti, ali ne i čoveku – jer vi možete uhvatiti prvi treptaj. Sada je vaša odgovornost da napredujete, da to učinite solidnijim, jačim. Jednoj steni se ne može reći: „Promašila si!“ Ali čoveku se može reći: „Promašio si!“

Čovek je jedina životinja svesna odgovornosti – možemo ga upitati, on će morati da odgovori, to je značenje odgovornosti. Jednog dana će morati da odgovara pred Bogom ili centrom ove egzistencije ili egzistencijom samom: „Kako si promašio? Dat ti je elementarni početak, trebalo je da se razviješ. Dato ti je seme, mogao si da procvetaš. Zašto si promašio?“

To je briga čoveka, njegova muka, njegov drhtaj, njegov bol – jer čovek je jedina životinja na čitavom svetu, koja ima sposobnost da bude ekstatična, koja može da dosegne sreću, koja može da postane Satchitanand, istina, svest, bivstvo, blaženstvo, koja može da dospe do najvišeg.

Peto stanje sam nazvao podsupersvesnim umom. Na četvrtom stepenu – svesnom umu – tvoja svest je nešto treperavo, sasvim trenutna, bez stabilnosti, ona može da ode i da se otrgne tvojoj moći, ne možeš je prizvati kada ti je potrebna. Sve religije egzistiraju između svesnog uma u supersvesnog uma. Sve tehnike joge, sve tehnike uopšte, ne služe ničemu drugom, do da tvoju svest preobraze u supersvest. Gurđijev je to nazvao pamćenje sebe. Kabir je nazvao Surati-joga – Surati znači i sećanje. Isus je uvek iznova ponavljao: „Probudite se, probudite se! Pazite!“ Buda je rekao: „Budite budni.“

Krishnamurti stalno govori o svesti; četrdeset godina govori o jednoj stvari, a to je svest. Jedna reč je čitava poruka: ta reč predstavlja most između svesnog i supersvesnog uma.

Ako je tvoja svest postala stabilan faktor u tebi, kristalizovani faktor u tebi i ako na to možeš da se osloniš, ... U ovom trenutku još uvek ne možeš da se osloniš na to. Ideš svojim putem i neko te udari – svest odmah nestaje, nije pouzdana. Neko kaže neku jednostavnu reč, neko kaže: „Ti idiote!“ – i svest je nestala. Reč „idiot“ i oči ti se zakrvave i ti si spreman da ubiješ ili budeš ubijen.

Čak i ljudi, koji izgledaju veoma budni i veoma svesni, su možda samo zato budni i svesni, što su izbegli takve situacije. Njihova budnost nije prava. Možeš da odeš na Himalaje, možeš da sediš u pećini - niko neće doći i nazvati te idiotom. Ko će se toliko namučiti, da ode do tvoje pećine na Himalajima, da bi te nazvao idiotom? Naravno da se ne ljutiš. Stanje tvoje svesti u tvojoj pećini se ne računa mnogo, jer ono tada nije stavljeno na probu, ne postoji mogućnost da bude uništeno. Zbog toga Kabir kaže: „Budi u svetu. Nemoj biti deo sveta, ali budi u svetu, živi u svetu.“ Živi u sasvim normalnim situacijama, gde te sve provocira da postaneš nesvestan i svako ti pomaže da postaneš svestan.

Kada to razumeš, tada svet postaje jedno od najvećih pomagala Boga da te učini svesnijim. Tvoj neprijatelj postaje tvoj prijatelj, a kletve postaju blagoslovi i nesrećni slučajevi se mogu preobraziti u srećne okolnosti. Sve zavisi od jedne stvari: da li poznaješ ključ svesti. Onda sve možeš preobraziti u zlato. Ako te neko uvredi, to je trenutak da budeš budan. Ako tvoja žena pogleda drugog i ti se osetiš povređenim, to je trenutak da budeš budan. Ako se osećaš tužno, tmurno, depresivno, ako veruješ da je čitav svet protiv tebe, to je trenutak da budeš budan. Ako te okruži tamna noć, to je trenutak da upališ svoje svetlo. Ispostaviće se da su sve one od koristi – zato i jesu tu.

Na putu od svesnog uma do supersvesnog uma sve postaje joga, sve postaje meditacija, molitva, svest. Podsupersvesni um je intergisani fenomen, ali ti ćeš ga još ponekad gubiti. Ako si budan, obično ne, ali gubićeš ga dok spavaš. Podsupersvesni um ti pomaže dok si budan, a ponekad ćeš ga se setiti i u snovima – ali ne i u dubokom snu. Kada Krišna kaže u Giti: „Jogi je budan, čak i kada čitav svet spava“, on ukazuje na jedno više stanje svesti, koje ja nazivan šestim – supersvestan um. Tada je čovek budan čak i dok spava; duboko u snu, ali svest ostaje. To je šesto. I iz tog šestog sedmo se spontano budi – za to ne moraš da činiš ništa.

Taj sedmi nazivam ne-umom, čime se zatvara krug. Prvi je ne-um jedne stene, a poslednje ne-um jednog Boga. Da bi prikazali to jedinstvo, vajamo skulpture Bogova u kamenu. Da bismo prikazali to jedinstvo, taj zatvoreni krug, stvorili smo kamene statue Boga. Da bismo pokazali da je kamen početak, a Bog kraj i da se oni negde sreću. Ponovo ne-um – nazivam dušu, Boga, Prosvetljenje, Nirvanu, Spasenje ili kako god želiš da to nazoveš.

To je sedam stepena. I to je duga koja čini čoveka. Još nešto: nijedna boja ne sme da bude izostavljena. Sve boje moraju da budu u dugi i svi tonovi muzike, svih sedam tonova moraju biti deo melodije i svih sedam čakri od Muladhar do Sahasrar, moraju da postanu jedna celina. Ne možeš odbaciti jednu čakru, jer ti odbačena čakra neće dopustiti da ikada budeš ceo – a ko nije ceo, nikada neće postati svet (igra reči, reč „heil“ = znači zdrav i ceo, „heilig“=svet). Svi oni moraju obrazovati jednu hijerarhiju, jednu celinu; moraju pripadati jednom centru.

Pravi čovek religije živi u celoj dugi, od stene do Boga – od ne-uma na jednom kraju do ne-uma na drugom kraju. On je čitav spektar. On živi potpuni život. Ništa se ne odbacuje; sve se uključuje. Uopšte se ništa ne odbija; ako ti neki ton zvuči pogrešno, to samo znači da ne umeš da ga upotrebiš. On može biti upotrebljen, od otrova može nastati lek – samo moraš znati kako da ga preobraziš. A ponekad nektar može biti otrovan, ako ne razumeš kako se koristi.

Ako znaš kako da iskoristiš ljutnju, ustanovićeš da ti ljutnja daje oštrinu – upravo, kao kada neko naoštri mač. Ljutnja, pravilno upotrebljena, ti daje oštrinu, zračenje, ogromnu vitalnost. Seks, pravilno upotrebljen, te tako ispunjava ljubavlju, da je možeš deliti sa svima, a da ona nikada ne presuši. Seks, pravilno upotrebljen, ti pomaže kod ponovnog rođenja. Uobičajeno se seksom na svet donose deca, u izuzetnim slučajevima se na svet donosi tvoje najintimnije biće.

Dopustite da vam kažem da sve, čime raspolažete, možete upotrebiti – ništa nije nekorisno. Ne odbacujte ništa, inače ćete jednog dana žaliti. Sve se mora upotrebiti. Budite samo razumniji, budite budniji i počnite da posmatrate događaje u svojoj unutrašnjosti i kako možete učiniti da oni zavibriraju u višoj harmoniji – to je sve. U ovom trenutku još nemaš težinu, još nisi individua. Nisi duga:-) – sve te boje su u različitim dimenzijama, udaljuju se jedne od drugih, nemaju centar. U ovom trenutku si još buka, ne muzika – ali misli na to da su u toj buci sadržani svi tonovi. Drugačije aranžirani, na jedan bolji, estetski, umetnički način, postaju božanska muzika.

Sve, što je potrebno, je da baciš jedan dubok, estetski pogled 
u sebe...

Armin Risi: Sudbina i slobodna volja

Ne mogu napisati uvod, ŠTO napisati?

Armin Risi  poslužio se svjetlošću i sjenom. Ja ću se poslužiti tišinom i riječima. Tišina nije odsutnost riječi, nego izvor svih riječi, njihova punina i krajnji smisao. Riječi su nesavršeni fragmenti tišine. One same po sebi nisu ni dobre ni loše, MI ih činimo takvima. Loše riječi su one koje nas nagone na sve veću proizvodnju novih riječi, čime se stvara tolika buka da ni sami sebe više ne čujemo. Dobre riječi su one koje nas navode na tišinu, koje nas "ostavljaju bez teksta". 

Drugim riječima, koje nas natjeraju da, napokon, umuknemo.

Prevoditeljica.

Iz knjige "Radikalni srednji put" (Der radikale Mittelweg) Armina Risija:

Objavljeno na internet stranici autora: LINK

Prijevod: Ivana

Sudbina i slobodna volja

***

Koliko god ateizam i monoteizam bili različiti, oba  – polazeći sa suprotstavljenih stanovišta – zastupaju  svjetonazore koji u konačnici negiraju čovjekovu slobodnu volju.

U monoteizmu je čovjek od rođenja pali grešnik kojem je namijenjen vječni Pakao ukoliko se do smrti ne obrati na vjeru u "jedinog Boga". Predodžba o slobodnoj volji ovdje se svodi na pitanje hoće li čovjek pristupiti nekoj religiji ili ne. Oni koji neće pristupiti odlaze u Pakao, neovisno o tome jesu li u svom životu činili dobro ili zlo. Čak i ako dogma dopušta čistilište kao međuvarijantu, to znači tek odgodu odluke. Tko se unatoč upozorenju o čistilištu ipak ne odluči za određenu religiju, konačno i zauvijek završava u Paklu.

U ateizmu je čovjek evolvirana životinja, a učenja u skladu s tim tvrde da čovjek kao životinja naposljetku nema slobodnu volju; ono što se naziva "slobodna volja" zapravo je tek psihički sustav reakcija kojim upravljaju struje u mozgu, živci i hormoni:

"Slobodna volja" – u najstrožem smislu – je iluzija, religiozne "vizije" su rezultat prekomjerne aktivnosti temporalnog režnja. (Michael Schmidt-Salomon: Manifest des evolutionären Humanismus, 2005.)
Mišljenje da čovjek nema uistinu slobodnu volju točno je u odnosu na fizičke i neurofizičke funkcije, no to samo pokazuje koliko je opasno reducirati ga samo na te funkcije. Jer, bez uistinu slobodne volje čovjek nema ni apsolutnu odgovornost.

***

U  materijalnom području rezonancije i kauzalnosti ne postoji uistinu slobodna volja, ali čovjeka se ne smije ograničiti samo na materiju. Jer on je u svojoj suštini duhovno biće. Kao što Bog "ima" svijest i volju , tako i mi kao dijelovi Boga imamo svijest, a svijest je uvijek izravno povezana sa slobodnom voljom. Kad čovjek ne bi bio ništa drugo do psihofizičko biće, ne bi imao slobodnu volju, nego bi samo podlijegao diktatu svojih hormonalnih nagona, animalnih instinkta i neuroloških impulsa – onako kako tvrdi materijalizam. Međutim, slobodna volja nije funkcija fizičke ili psihičke strukture, nego duhovnog individuuma. Slobodna volja je neposredan izraz našeg vječnog bića i stoga je uvijek dostupna u sadašnjosti, dakle može se, bar potencijalno, provesti u svakom trenutku. Slobodna volja ne znači jednokratnu, trenutnu odluku. Ona je dinamični, uvijek prisutni djelatni princip duhovne svijesti. Vječno prisutna i u svakom trenutku dostupna, slobodna volja stavlja nas stalno pred nova pitanja, ukoliko smo svjesni ove unutarnje slobode ili makar čeznemo za njom.

***

Slobodna volja nije isto što i neovisnost. Ona je temelj individualne, uvijek nove odluke kamo ću usmjeriti svoju svijest. Nikad nisam neovisan, ali imam slobodnu volju. Slobodna volja je sloboda izbora o čemu želim ovisiti: o Bogu (harmoniji, ljubavi) ili o iluziji (projekciji, samoljublju, samovolji). Kakva god odluka bila, ona će izazvati posljedice koje više ne podliježu izravno slobodnoj volji, nego fluentnim reakcijama pojedinačnog usmjerenja svijesti.

***

Slobodna volja je aspekt apsolutne, duhovne stvarnosti, u koju se ne miješa niti Bog. Slobodna volja znači moju odluku duše, a time i moju odgovornost. Ovdje sam ja su-stvoritelj: kao tvorac svoje vlastite sudbine koja uvijek djeluje i na druge ljude – zbog toga moja odgovornost nije ograničena samo na mene.

***

Odluka duše za Boga (= ljubav) savršena je primjena slobodne volje. Ljubav može biti "samo" dobrovoljna. Ali ni u našoj ljubavi prema Bogu nismo neovisni, jer smo tu ovisni o onome što religije nazivaju Božja milost. Ako bi Apsolut bio tek jedna neutralna energija, "jedinstvo" bismo mogli iskusiti tek kad bi se oslobodili sve dualnosti i stopostotno bili u skladu s tom apsolutnom neutralnošću. Bilo bi to kao skok preko provalije: ili ćemo preskočiti na drugu stranu ili ćemo pasti, pa i ako smo dosegli 98 posto udaljenosti. No kako je Apsolut individualan, on nam može otkriti sebe i mi možemo iskusiti stvarnost božanske ljubavi čak i ako naša ljubav, djelovanjem materijalne egzistencije, nije apsolutno čista i nesebična.

***

Savršenstvo slobodne volje jest usklađivanje s Božjom voljom. Bog želi stvarnost = svjesno jedinstvo = ljubav. "Budi volja tvoja" znači postupanje iz ove svijesti.

Božja volja nije isto što i Božji zakon. Božja volja je ljubav. Božji zakon je neutralno djelovanje akcije i reakcije. Nije Božja volja da ljudi zaborave svoj duhovni identitet, pate i budu međusobno nasilni. Mi smo individualna bića  koja svojim usmjerenjem svijesti oblikuju i sudbine i cijele svjetove – a pritom određujemo  kakve ćemo situacije stvoriti i sebi i drugima. Stoga je slobodna volja izravno povezana s odgovornošću. A oni koji tvrde da u konačnici slobodna volja ne postoji, time tvrde i da čovjek "u konačnici" nije nikome odgovoran.

***

Jedan od temeljnih zakona unutar materijalnog polariteta jest zakon uzroka i posljedice (zakon karme). Kao što je rečeno, zakon karme može biti pogrešno protumačen i od zagovornika i od kritičara. Sam zakon je dio materijalnog svijeta, a opisan je i u Bibliji.

Zakon uzroka i posljedice nije ni jedini ni najviši zakon naših života. Ako se karma pogrešno razumije, to je stoga što ni ateističko-ezoterijski zagovornici ni monoteistički kritičari ne znaju uistinu što ona znači. "Karma" je sanskrtski pojam i doslovno znači "djelovanje, kauzalnost", odnosno ono što stvara materijalne reakcije. Karma spada među pet faktora zemaljskog života i nikad se ne bi trebala promatrati izdvojeno. Postupci ljudi ne ovise samo o karmi, nego o sljedećih pet faktora:
•    ātmā
•    paramātmā
•    energija, sanskrt. prakṛti
•    vrijeme, sanskrt. kāla
•    polaritet, počevši s uzrokom i posljedicom (kauzalnost), sanskrt. karma

Od ovih pet faktora prva četiri su vječna (sanskrt. sat). Iz zemaljske perspektive je i vrijeme "vječno", u smislu bez početka (anādi) i bez kraja (ananta). Samo je polaritet materijalna, odnosno prolazna kreacija i podliježe kozmičko-cikličkom nastajanju i nestajanju, kao i cjelokupno materijalno stvaranje.

Sve što se nalazi u području materijalnog polariteta ima početak i kraj, pa tako i reakcijski lanci naših postupaka. Svakog trenutka u skladu s našom slobodnom voljom možemo započeti nove karmičke lance reakcija, ili prekinuti stare. Karma ovisi o nama, duhovnim individuama, i o našoj slobodnoj volji ( faktor I: ātmā), a isto tako i o Apsolutu koji je također svjestan i individualan (faktor II: paramātmā), jer kao relativna bića nismo nikad neovisni o Apsolutu, praizvoru energije (prakṛti) i vremena (kāla). Na pitanje:"Kako nematerijalna bića mogu živjeti u materijalnom tijelu i prouzročiti materijalne reakcije?" može se zadovoljavajuće odgovoriti samo ako imamo u vidu paramātmā-faktor. "Der Mensch denkt, und Gott lenkt." (Hrvatska inačica: "Čovjek snuje, a Bog određuje", prim. prev.) Na engleskom jeziku ova je uzrečica još konciznija: "Man proposes, God disposes." Mi imamo ideje, htijenja i ciljeve i želimo činiti određene stvari, ali svi preduvjeti i poveznice potrebni za ostvarenje naših namjera (kordinacija nebrojenih faktora duha i materije u nama i svim sudionicima) uvelike izmiču našoj moći i kontroli. Bog disposes: "stavlja na raspolaganje, dopušta da se dogodi, organizira i aranžira", sve u skladu s impulsima koje odašiljemo u okviru zakona uzroka i posljedice. Postupci nikad nisu izolirani procesi, nego uvijek stoje u međuodnosu s mnogim drugim individuama koje isto tako imanju svoju volju i sudbinu. Koordinacija svih tih životnih putova koji se novim impulsima svijesti stalno mijenjaju odvija se pomoću neutralne funkcije sveprisutne i sveznajuće Božje matrice Kozmosa, koja se na sanskrtu naziva paramātmā ("nad-duša").

***

Tko misli da je karma efektivni mehanički diktat predodređenih reakcija, zanemaruje ključni faktor – slobodnu volju, a time i vlastitu odgovornost. Fatalna je greška izjednačiti predestinaciju ("predodređenost") i karmu. Tko zakon karme promatra izolirano, taj je apsolutizira i pritom zanemaruje ostala četiri faktora, što vodi do učenja o predestinaciji*, kojeg su u 16. st. formulirali Calvin  i njemu slični predstavnici monoteističkog kršćanstva. Tobožnja logika iza ovog učenja tvrdi: "Bog je svemogući i sveznajući; čovjek je potpuno ovisan o Bogu i ne može činiti ništa što Bog nije već odredio i već ne zna, jer kad bi mogao, onda Bog ne bi bio svemogući i sveznajući; je li čovjek dobar ili zao, odnosno hoće li završiti na Nebu li u Paklu, ne određuje on nego Bog; je li netko od Boga izabran za Nebo ili mu je odredio Pakao, pokazuje se "po plodovima": oni koji su od Boga izabrani, bogati su i uspješni i žive u "božanskom obilju", a oni koji su od Boga prokleti žive u siromaštvu, neuspjehu i bijedi."

U monoteističkom učenju o predestinaciji otkriva se isto egoistično samoopravdavanje kao i u ateističkom monizmu. Obje strane podliježu jednostranosti i poluistinama jer Apsolut ne vide kao individualnu stvarnost. "Bog" predestinacijskog učenja nije živući Bog, nego totalitarni Moloh (http://hr.wikipedia.org/wiki/Moloh, prim. prev), što su povijest religija i svjetska povijest višestruko pokazale, a što je već i Isus jasno formulirao: "Vama je otac đavao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, on svojega govori jer je lažac i otac laži." (Iv 8,44)

***

Kad Apsolutno – a time i sav život u Relativnome – ne bi bilo individualno, naša bi egzistencija zaista bila tako bezbožna i nemilosrdna  kao što tvrde ateizam i monoteizam. No kako  je Apsolut individuum (= nedjeljivo, vječno bivanje i svijest),  i mi smo kao dijelovi Boga individualni i imamo slobodnu volju. Slobodna volja je primarni faktor, a zakon akcije i reakcije sekundarni faktor. Predestinacija je samo jedna strana stvarnosti, a druga, primarna strana jest slobodna volja, jr slobodnom voljom odlučujemo koje postupke (akcije) ćemo provesti i kakve posljedice (reakcije) prouzročiti. Kauzalnost (karma) ovisi o individualnosti, a individualnost je nedjeljivo povezana sa slobodnom voljom.

Ispravno razumijevanje karme ne apsolutizira ni slobodnu volju ljudi ni predestinaciju, nego oba faktora vidi u njihovom božanskom, individualnom kontekstu. Zakon akcije i reakcije opisuje zajedničko djelovanje predestinacije i slobodne volje. Čim se jedna strana izolira ili apsolutizira, nedostaje druga, i tako imamo samo jednu polovicu istine. Postupci u materijalnom svijetu odvijaju se u djelokrugu akcije i reakcije i stoga se uvijek moraju promatrati s obje strane. U aspektu reakcije djeluje predestinacija, a u aspektu akcije djeluje slobodna volja. To znači da na temelju naših ranijih postupaka češće zapadamo u predodređene situacije. Ali, u svakoj situaciji, predodređenoj ili ne, imamo slobodnu volju da odlučimo što ćemo iz te situacije napraviti. Jer ono što činimo u "akciji" nije predodređeno, najviše može biti "programirano", kad zbog iluzija ili raznih utjecaja ne postupamo iz naše istinske slobodne volje.

***

Karmičke reakcije su materijalni procesi, a sve materijalno ima početak i kraj. Te lančane reakcije mogu se pokrenuti ("dozvati u život") bilo kad, i bilo kad se mogu privesti kraju. To vrijedi kako za dobre, tako i za loše karmičke reakcije. Cilj života nije tek zaslužiti što više dobrih karmičkih reakcija. Bogosvjestan život znači prevladavanje svih karmičkih vezanosti djelovanjem u jedinstvu s Božjom voljom. Tko živi u toj svijesti, ne djeluje na način koji bi prouzročio loše karmičke reakcije, ali ne djeluje ni samo iz želje za dobrim reakcijama. Takav čovjek ne čezne za nagradom i priznanjem, nego vidi istinske životne ciljeve i postupa u skladu s njima. Postoji velika razlika između bogosvijesti i postupanja radi dobre karme. Posljednje znači da čovjek živi za vlastiti "račun", odnosno da odigra dobre karmičke karte (novac, karizmu ,osobni suverenitet, intelektualnu nadmoć, itd.) i na taj način se provlači kroz život, bez da se suoči s istinskim izazovima unutarnjeg puta.

Postupanje oslobođeno karme je ono što se u mnogim religijama – često s nerazumijevanjem i jednostrano – naziva "oprostom grijeha" i "Božjom milošću".

***

Karma nije nemilosrdno učenje, nego božanski zakon. Čovjek može biti oslobođen ("izbavljen") lanaca karmičkih reakcija, pri čemu i ovdje djeluje svih pet faktora zemaljskog života, prije svega prva dva: Božja milost i naša slobodna volja. Božja milost uvijek je prisutna. Međutim, čovjek treba htjeti iscjeljenje, oprost i izbavljenje, i postupati u skladu s tim kako bi se otvorio za Božju milost. Čovjek se nikad ne može osloboditi svih karmičkih reakcija vlastitim snagama, jer svaki postupak izaziva nove reakcije; lanci reakcija sami po sebi bili bi beskrajni. Ali, individualno djelovanje Boga može čovjeka koji to istinski hoće izbaviti od svih karmičkih reakcija, tako da on ne mora proći kroz sve reakcije – što inače ne bi bilo moguće. "Oprost grijeha" dakle nije ekskluzivna kršćanska privilegija, nego vrata koja su otvorena svakom čovjeku, neovisno o njegovoj religiji ili konfesiji. Odlučujuća je bogosvijest i s njom povezano povišenje vibracija u tijelu, emocijama i mislima:

"Čak i ako se smatra da si najgrješniji od svih grješnika, ako se nalaziš na brodu transcendentalnog znanja bit ćeš sposoban prijeći ocean bijede [svih još neriješenih  karmičkih reakcija]." (Bhagavad-gitā 4,36)
"Postani u mislima poput mene i budi mi privržen. Sve što činiš ponudi meni, poštuj me i sigurno ćeš doći k meni. To ti obećavm jer si mi drag. Ostavi sve zemaljske zakone i religije. Dođi uzeti samo moje utočište i oslobodit ću te svih grijeha; ne brini."  (Bhagavad-gita 18,65-66)

Kad se probudimo za našu bogosvijest i našu božansku ljubav, to je ultimativno iskupljenje od svih "grijeha" i od sve "krivnje". Mi prevladavamo sjene prošlosti i stječemo snagu sadašnjosti, u kojoj  vidimo sebe u svjetlu vječnosti i postupamo u skladu s tim.

***

Karma nije vječna, ni u odnosu na prošlost, ni u odnosu na budućnost. Svaka karmička lančana reakcija jednom je započeta i jednom može biti okončana. To vrijedi i za pozitivne i za negativne karmičke reakcije. U ateističkoj ezoteriji je način djelovanja zakona karme pogrešno shvaćen, prije svega u  međuodnosu s reinkarnacijom. Jedna za to tipična tvrdnja glasi da je svaka žrtva bila počinitelj. Ako uzmemo da je to istina, onda bi u prošlom životu žrtve bile počinitelji, a počinitelji žrtve; i u toj situaciji bi opet vrijedilo da je svaka žrtva bila i počinitelj; dakle, nekadašnje žrtve i nekadašnji počinitelji već su se ranije susreli u izmijenjenim ulogama, još ranije u opet izmijenjenim, itd. Postoje li te uloge od početka stvaranja naovamo? U tom slučaj bi one bile predodređene mehaničkim, odnosno pogrešno shvaćenim zakonom karme. Kao što je već rečeno u čl. 278, ovo vodi do učenja o predestinaciji, ovdje samo u ezoterijskom obliku: "Zlo je neophodno iskustvo, jer svaka žrtva koja doživljava zlo jednom je bila počinitelj."

Međutim, zlo nije neophodnost kauzalnosti, kako tvrdi ateistička ezoterija (kao opravdanje negativnog), nego je uvijek posljedica unutarnje odluke. Karmičke veze su jednom počele. Kad? Predstavnici ateističke ezoterije polaze od toga da je karma lanac bez početka i da potpuno vlada našim životima. Inače bi morali priznati kako je jednom postao žrtvom netko tko nije bio počinitelj, a time bi bile srušene njihove temeljne postavke. S teističkog gledišta te temeljne tvrdnje zaista nisu točne, one svode naš život na pseudoduhovno (= ateističko-monističko) učenje o karmičkoj samoorganizaciji materije.

Na temelju slobodne volje u svakom trenutku je moguće da ljudi koji nisu bili žrtve postanu počinitelji i pokrenu nove karmičke lance – još i danas. A prvo biće koje se unutar kozmičke karmičke situacije odlučilo odvojiti, učinilo je to također slobodnom voljom, a ne na temelju neophodnosti ili samožrtvovanja, kako to, u obrani svoga Boga Lucifera, vjeruju neki krugovi: "Lucifer se dobrovoljno žrtvovao i prividno postao Zli, kako bi ljudi mogli steći neophodno iskustvo zla, jer Zlo je sila koja stvara Dobro" .

***

Promotrimo stereotipni primjer karme: "osoba A ubila je osobu B". I ovdje istodobno djeluju principi predodređenosti i slobodne volje. Kad osoba A ubije osobu B, ova u sljedećem životu – prema pojednostavljenom karma-klišeu – dobiva mogućnost isto učiniti osobi A. Odluči li se žrtva ubiti svog prijašnjeg ubojicu, to neće značiti da je dug izmiren, nego da je žrtva odlučila i sama postati počinitelj; tako sad imamo dva krivca. Jer, osoba B zna da je pravno gledajući ubojstvo kriminal, a ljudski gledajući nečovječno i prema Božjim zapovijedima zabranjeno. Karmička lančana reakcija neće se prekinuti time što će čovjek uzvratiti i slično sličnim nagraditi, nego time što će – slobodnom voljom – odlučiti da ne uzvraća.

Isus je govorio o ovom principu dokidanja karme kad je rekao: "Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi" (Lk 6,29). Lanac akcije i reakcije (počinitelj/žrtva, žrtva/počinitelj...) nastavit će se sve dok jedna strana slobodnom voljom ne odustane i prestane uzvraćati, odnosno odrekne se svog karmičkog prava ("Oko za oko, zub za zub").

Karmičke lančane reakcije mogu se prekinuti u svakom trenutku. Međutim, to zahtijeva određene korake  i od počinitelja i od žrtve: počinitelj mora spoznati svoju krivnju, priznati, pokajati se i iskupiti, a žrtva mora počinitelju – ponekad i sebi – oprostiti. I počinitelj mora oprostiti sam sebi, no to je moguće tek kad spozna svoju krivnju i bude spreman iskupiti se za zlo koje je počinio. (Upravo ovakav uvid i pokajanje priječe ateističko-monistički svjetonazori, tvrdeći: "Sve je neophodno iskustvo; počinitelj i žrtva složili su se da preuzmu te uloge; jer sve je jedno, sve je Bog".)

***

Znači li poziv na "pružanje i drugog obraza" da se trebamo predati i da se ne smijemo braniti? Naravno, ne. Isti taj isus koji je rekao da trebamo pružiti i drugi obraz, rekao je također i "Odlazi, Sotono!" (Mt 4,10).
I jedno i drugo bili su izrazi savršene ljubavi  i savršenog poznavanja karme. Božanska ljubav ne znači slabost ili naivnost. Božanska ljubav znači: uvijek drugima htjeti samo najbolje , i neprijateljima, pa čak i samome "Sotoni".

Ljubav dakle može poprimiti najrazličitije oblike, pa i stroge i tvrde ako to najbolje služi drugima. Ako netko hoće na nama zaraditi svoju krivnju, naša je obaveza toj osobi ne pružiti takvu mogućnost, inače postajemo suodgovorni što je ona još dublje zapala u krivnju i grijeh. Slijedom toga, samoobrana i ograđivanje ne stoje u proturječju s principom božanske ljubavi.

Međutim, ponekad samoobrana i vanjsko ograđivanje nisu mogući, kao u slučaju rata, porobljavanja, genocida, invazija, diktatorskih uređenja, itd. Takve situacije predstavljaju napade, odnosno fizičke ili psihičke akte nasilja koi se provode tako da pogođena osoba nema mogućnost obraniti se ili odlučiti želi li sudjelovati u takvoj situaciji. Napadi započinju nove karmičke lančane reakcije.

Dakle, nije Bog taj koji nas čini počiniteljima ili žrtvama. Ako izvedemo neki napad, činimo to po vlastitoj odluci i za to smo odgovorni. Svaki postupak izaziva slijed reakcija  u skladu sa zakonom kauzalnosti (karme). Slijed reakcia dakle ima negdje svoj početak, pa tako i karmičke veze počinitelja i žrtve. Nekad je jedan od njih započeo karmičku vezu – napadom na osobu s kojom takva veza prethodno nije postojala. Ovo vrijedi kako za osobne, tako i za globalne situacije, sve do točke u kojoj se čovječanstvo na Zemlji upustilo u prvu karmičku lančanu reakciju...

Drugim riječima: Postoje počinitelji krivci i nevine žrtve, ali ne i žrtve koje nisu sudionici, jer svi mi živimo ovdje, na istoj planeti slobodne volje.

***

Svijet dualnosti je mjesto slobodne volje gdje svatko u osnovi može činiti što ga je volja. Stoga su na Zemlji moguća i ekstremna zla. Činjenica da ljudi ili "neljudi" mogu  napadima bilo kad započeti nove karmičke lančane reakcije objašnjava zašto ljudi mogu postati žrtve bez prethodne karmičke veze s počiniteljima. Kako je Zemlja mjesto slobodne volje, i negativna bića mogu živjeti svoju slobodnu volju, što često dovodi do napada. Stoga je Zemlja mjesto najveće kušnje:

"Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan." (Mt 18,7)

Zemlja je mjesto u kojem se fizički mogu roditi i duše iz svjetova tame, ili mogu astralno djelovati u fizičkom svijetu. Tako, kad se rodimo na Zemlji, dolazimo u jedan svijet u kojem moramo svakog trenutka računati s tim da će ljudi, zloupotrebom svoje slobodne volje – odnosno zbog zaslijepljenosti, zlonamjernosti, negativne dinamike grupe, itd. - počiniti nasilje ili neku drugu nepravednost. To je rizik koji prati rođenje na Zemlji i kojeg su na sebe preuzeli oni koji su dobrovoljno, odnosno iz ljubavi, donijeli odluku da se rode na ovom mjestu ekstrema.

***

Kad se dogode nasilna djela i napadi, to nije krivica ili "loša karma" žrtve, kako vjeruje ateistička ezoterija, nego je to odgovornost počinitelja. Jer, počinitelj se odlučio za određeni način postupanja, a tim postupcima pokreću se nove karmičke reakcije. O žrtvi ne možemo i ne smijemo suditi, jer njenu karmu ne poznajemo. Neovisno o tome kakva je karma ili rezonancija žrtve, nasilna djela i napadi uvijek idu na račun počinitelja. Kad se ljudi transportiraju u konc-logore, kad gospodari rata bace atomske bombe ili bombe s osiromašenim uranom, ili na drugi način počine masovna ubojstva, to se ne događa zbog "loše karme" žrtava, nego zbog odluka određenih osoba koje su tako postali počinitelji – i za svoja djela nose punu odgovornost.

***

U pogledu sve patnje i svih neistina na svijetu, jedna spekulacija ateističke ezoterije glasi: "Bog" treba sve to kako bi sam sebe iskusio u svoj punini; stoga je Bog taj koji hoće patnju i neistinu.

U stvarnosti, čovjek je taj koji unutar fizičkog svijeta treba polaritet svjetlosti i sjene kako bi mogao spoznati svjetlost, ali to pogađa samo ljude, ne i svjetlost. Apsolut ne treba Relativno kako bi iskusio svoju apsolutnost, kao što ni svjetlost ne treba sjenu da bi bila svjetlost. Međutim, obzirom da ateistička ezoterija pogrešno shvaća individualnost Boga, u skladu s konceptima monizma "Bog" se vidi kao aspekt relativnosti, jer je "u stvarnosti" sve jedno...

S teističkog gledišta Bog je savršen i ne treba ništa, jer sve je sadržano u njemu. Bog ne stvara iz manjka, nego iz punine. Božja ljubav i sloboda prisutni su i u njegovim dijelovima, jer samo gdje postoji slobodna volja moguća je ljubav. Ovdje govorimo o najvišem misteriju života, u kojem nam Bog dopušta svima imati udjela, zajednički ili individualno. Koliko ćemo udjela uzeti, pitanje je naše slobodne volje.

Armin Risi: Razlikovati a ne osuđivati

"This song makes me think

of our own world and the whole universe..

of good and evil..

of peace and war..

of nature and destruction..

of life and death..

of all those dichotomies that we can find everywhere,

even inside ourselves."

Razlikovati a ne osuđivati-šta to znači?

Armin Risi

Objavljeno na internet stranici autora: LINK

Preuzeto sa: LINK 

Prevod: Jelena

Kada se govori o polaritetu „pozitivno“ i „negativno“, često se čuje prigovor, da čovek ne bi smeo da sudi i da nešto naziva pozitivnim ili negativnim; to je polarizovano mišljenje; čovek ne bi trebalo da vrednuje, jer ništa nije loše niti pogrešno. „Sve ima svoj smisao.“

Poslednja rečenica je tačna. Sve ima svoj smisao, pa i negativno. Ali negativno zbog toga nije manje negativno! 

Čuveni citat: Ne sudi! se oslanja na jednu Isusovu reč, a ona u kontekstu glasi (Mt 7.1–2): „Ne sudite, da vam se ne bi sudilo! Jer kakvim sudom sudite, kojom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti.“ Odmah zatim (7-3) Isus kaže: „Zašto vidiš trn u oku svoga brata, a brvna u svojemu ne osjećaš? Licemjere, izvadi prvo brvno iz oka svojega!“

„Ne sudi!“ ne znači, dakle: „Ne razlikuj!“ Sam Isus je očigledno veoma kritički razlikovao. Neke ljude je nazvao i „zmijskim porodom“. 

Tema „Ne sudi“ je obavezno, ako ne i suštinsko učenje svih pravih religija i škola misterija, koje je davano uvek samo u unutrašnjim krugovima, upravo jer ga je tako lako pogrešno razumeti. Jer se ono može razumeti samo sa jednom božanskom perspektivom. 

Ono, o čemu je ovde reč, je realnost sa one strane dualnosti (podvojenosti), naime, božansko jedinstvo, dakle, ništa drugo do Apsolut (Bog). To jedinstvo je nedeljivo i nepodeljeno, nije podeljeno ni na dvojnost prošlosti i budućnosti. Ono je sa one strane vremena, a tako i sa one strane prostora. Ono je večno (=bezvremeno, bez-prostorno). Šta je ta večna realnost sa one strane dualnosti? To je individualnost, bukvalno: „Ne-Deljivo“ (dobijeno od latinskog dividere, „deliti“, i prefiksa in-, kao negacije). Nismo samo mi, kao relativna bića individualni, već je i Apsolut individualan. Budući da individualnost znači svest i slobodnu volju, Bog ima (svoju) volju. Zbog toga se i može reći: „Neka bude volja Tvoja!“ 

Kako možemo biti individualni i istovremeno biti jedno sa apsolutnom individualnošću? Samo u svesti ljubavi. Ljubav je pravo jedinstvo u potpunoj individualnosti. Ljubav je uvek dobrovoljna. Ništa, čak ni Bog, ne može da iznudi ljubav. Ljubav je, dakle, savršenstvo slobodne volje. Budući da je Bog ljubav, Bog ne želi ništa drugo do to savršenstvo slobodne volje. 

Slobodna volja zahteva mogućnost izbora. I tu leži smisao postojanja materijalne
kreacije. To je oblast prostora i vremena, izvorni polaritet, koji nije ništa drugo do nepristrasna „dinamika stvaranja“. Muško – žensko, mlado – staro, „pozitivan pol“ – „negativan pol“ nemaju nikakve veze sa „dobrim“ i „lošim“. 

Međutim, u oblasti polarnosti sva duhovna bića imaju mogućnost da biraju, to znači, ona „moraju dobrovoljno“ da izaberu ljubav. Niko ih ne prisiljava da budu u jedinstvu i niko ih ne prisiljava da idu u podvojenost. Nije ni neophodno ići u podvojenost! 

Dualnost (podvojenost) počinje kada bića slobodnom voljom odluče da izađu iz harmonije i ravnoteže i da uđu u razjedinjenost. Tako nastaje dijabolično, bukvalno „ono što razjedinjuje“. U simbolici svetla i tame to znači da se nešto suprotstavilo svetlu i stvorilo „tamu“. Odjednom padaju duge senke … 

A to je veliko iskušenje: stvoriti nešto, što svetlo ne može da stvori. Jer svetlo ne baca senku! Ko se odvoji od prvobitnog identiteta, pada u ego, naime, gubi svest o tome da smo sa one strane dualnosti svi mi večne individualnosti. Čim čovek dospe u dualnost, on više nema pristupa u realnost sa one strane dualnosti, kao što neko u tami nije više povezan sa svetlom (inače ne bi bio u tami). 

„Dobro“ i „zlo“ postoje samo unutar dualnosti – ali tu postoje. U diskusiji o suprotnostima „dobro“ i „zlo“ je i opravdano zlo nazvati negativnim, jer u bukvalnom smislu negativno znači „negirajuće, odbijajuće“, od latinskog glagola negare, „reći ne“. Zlo je u tom smislu zaista negativno, jer negira božanski poredak i želi da nametne sopstveni „svetski poredak“. 

Zlo (satansko) je sve ono, što se suprotstavlja svesnom jedinstvu, ljubavi, ili se čak bori protiv njega, npr. tako što ne poštuje slobodnu volju drugih. Dobro je sve ono, što stremi tom svesnom jedinstvu. Ali dok god se mora stremeti, čovek se i dalje nalazi u oblasti suprotnosti lošeg i definiše se kao različit od njega. Biti „dobar“ je dakle dobro, ali ne dovoljno dobro. Cilj je postati božanski, tj. biti u izvornoj svesti jedinstva (ljubavi). Za ta tri pojma se, dakle, može reći: okrenut od Boga, okrenut ka Bogu, bogosvestan. 

Iz božanske perspektive je moguće spoznati smisao svega, pa i negativnog. Unutar materije mi živimo u oblasti dualnosti i suočavamo se sa dobrim i lošim. Oboje predstavlja izazov i ispit ljubavi: Koliko je jaka moja božanska svest? Da li dopuštam da me povuku osećanja dualnosti? Da li me dobro zavodi da egoistično mislim samo na sebe? Da sebe smatram boljim od drugih? Da li me zlo (laž, nasilje, mučenje, ...) provocira na osećanja mržnje, osvete, bespomoćnosti, samosažaljenja? Ili u svim situacijama mogu da zadržim suverenu, autonomnu svesnost? I da iz vida ne izgubim božanski cilj, večnost? Šta je iz perspektive večnosti suštinski važno pored same večnosti? 

U toj svesti čovek više ne osuđuje i ne kaže: „To je loše i nepovoljno za mene.“ Ili „To je dobro i povoljno za mene.“ Sa oba se susrećemo nepristrasno, jer je oboje pokretač ka svesti jedinstva: ljubav, opraštanje i oslobađanje od dualnosti. Ne zapasti sam ponovo u dualnost.

Pri tome tačno razlikujemo, jer bez razlikovanje nema od-lučivanja (igra reči: ent-scheiden = odlučiti; napisano sa povlakom sugeriše na osnovu značenja delova složenice = uklanjanje podvojenosti, razdora, dualnosti.Prim.prev.) Učimo: šta je dobro, a šta je loše? Kako ću u konkretnom slučaju reagovati u skladu sa božanskom ljubavi? Ljubav znači delovati za najviše dobro svih bića, ne očekujući nagradu za sebe (=bezuslovna ljubav). A najvišem dobru za zlo, tj. njegovom oslobođenju, se može služiti samo tako da čovek izbegne da sam upadne u njega. Kada je Satana došao kod Isusa i obećao mu svetsku vladavinu, Isus je odgovorio: „Odbij od mene!“ To nije bio izraz mržnje ili straha, već ljubavi. Kroz to jasno razgraničavanje uz razlikovanje je Isus mogao da oslobodi daljeg tereta greha. To je bilo savršenstvo slobodne volje uz odgovarajuću božansku rezonancu.

To nije bio izraz mržnje ili straha, već ljubavi. 

Razlikovati bez osuđivanja znači: Ne ignorisati dualnost, već je transcendirati!

***

Ljubav nije naivnost ili lakovernost. Kao ovde: „Odbij od mene“. Sasvim jasno razgraničenje i razlikovanje između svetla i onoga što nije svetlo. Razlikovanje bez osude. Sud, osuda (nem: urteilen=suditi) je na nemačkom jedna lepa reč, ona znači prvobitna podela (teilen: deliti, ur: prefiks za nešto davno). Dakle, prvobitna podela, prvobitno dijaboličko, gde čovek putem poređenja sebe vidi kao boljeg ili slabijeg od drugih. Kod razlikovanja je reč o kriterijumu. Kriterijum dobijamo kada znamo šta ta ljubav zaista jeste, kada to zaista saznamo, onda možemo uvek da napravimo razliku: da li je to istinska ljubav ili licemerje. U ime mira, u ime zdravlja, u ime ovoga i onoga. Da li se zaista misli ozbiljno ili je to licemerje? Uvek se može napraviti razlika. I onaj ko nema taj kriterijum apsolutne ljubavi, te oslobođene, čiste Ljubavi, ne one koja je vezana za ego, svako ko nema taj kriterijum, mora da sudi, na osnovu ego-orijentisanih kriterijuma. Dobro i zlo. Dobro, ali za koga? Za mene? Ili za moju zajednicu? Naravno, dobro za planetu, to je veoma dobro, ali mi se time ograničavamo na planetu i identifikujemo se sa njom. Ako ograničimo sebe na čovečanstvo, ostajemo omeđeni. I razlikovanje dobra i zla se tada time rukovodi. Identifikujemo se sa čovečanstvom i kažemo, to je dobro za ljude. 

Ali začuđujuće, mi uopšte nismo ljudi. 

Mi smo duhovna bića, koja sada žive kao ljudi.

Duerckheim: PUT TRANSFORMACIJE II

 

Karlfried Graf von Duerckheim

PUT TRANSFORMACIJE II:
Svakodnevni život kao duhovna praksa

PRVI DIO
Preuzeto sa: LINK
 Prijevod: Ivana

Rad na sebi, u fizičkom i duhovnom smislu, uvijek je dvojak. On uključuje uklanjanje svega što stoji na putu našem kontaktu s Božanskim Bićem i izgradnji “oblika” koji, ostajući dostupan za unutarnji život, održava taj kontakt i potvrđuje ga u svakoj svjetovnoj aktivnosti.

Ujedinjenje s Božanskim bićem koje neprekidno teži transformaciji ometano je svime u nama što je na bilo koji način rigidno. Od najranijih godina čovjek, u skladu s razinom svijesti, razvija način postojanja u kojem je, kao Ja, primoran raditi svjesno i po svom izboru ono što više ne može raditi nesvjesno i instinktivno.

Tako, kad god ga svijet ugrozi, ne odgovara njegovim idejama ili ga razočara, on već u djetinjstvu počinje razvijati obrasce ponašanja prilagođene okružju (Passformen). Oni mu mogu pomoći da opstane u situacijama opasnosti, antagonizma, čak i nedostatka ljubavi – ali ako postanu previše rigidni, oni mogu značajno omesti njegov kontakt s unutarnjim bićem.

U tom slučaju, originalno pouzdanje zamijenjuje se oslanjanjem na znanje, na individualne sposobnosti, na imutak i sva njegova lažna obećanja o sigurnosti; originalna vjera, koja počiva na podsvjesnim unutarnjim zakonima i nesputanoj evoluciji originalnog sebstva, ustupila je mjesto oslanjanju na konvencionalne obrasce i naporu za održavanjem slike kakvu zahtijeva svijet; originalno jedinstvo sa Životom zamijenjeno je ovisnošću o ljubavi i prihvaćanju drugih.

Još neslomljeni lanci djetinjstva, zatočenost u površni društveni život, umjetno stvorena prilagodba svijetu i neprekidna žudnja ega za sigurnošću rezultiraju mješavinom predrasuda, konfekcijskih formula ponašanja i grandioznih ideja o tome što bismo željeli biti u svijetu. Ako takvi aspekti postanu rigidni – kao što obično biva – prvo što je neophodno jest prepoznati ih, a zatim ih razriješiti.

Naravno, ako taj proces unutarnje rigidnosti ode predaleko, odnosno postane neurotičan, za razrješenje će možda biti potrebna profesionalna pomoć.

No, što čovjek postane osjetljiviji na htijenja suštine i što je spremniji pronaći i prihvatiti istinu, to lakše može – ako iskreno pokušava pronaći sebe – prepoznati neprikladnost svog jednostranog svjetovnog gledišta i osvijestiti stavove koji ga otuđuju od Božanskog Bića. U takvim uvjetima, postupno će sve više i više postajati sposoban za transformaciju. A  svakodnevni život i njegova praksa nude mu mogućnost za to.

FKD ili kakve to ovce u stvari sanjaju androidi

“A human being without the proper empathy or feeling is the same as an android built so as to lack it, either by design or mistake. We mean, basically, someone who does not care about the fate which his fellow living creatures fall victim to; he stands detached, a spectator, acting out by his indifference. John Donne's theorem that "No man is an island," but giving that theorem a twist: that which is a mental and a moral island is not a man.” – Filip K. Dik

Među ljubiteljima naučne fantastike postoji jedna mala zavera - „Čitaš Dika?“, pitanje je postavljeno naizgled lakonskim tonom, ali ispitivački pogled ispod oka odaje drugačiju intenciju. Naravno, budući takođe zaverenik, odmah prepoznajete konspirativnost pitanja i znate da vas odgovor „da“ uvodi u zonu gde važeće paradigme dobijaju drugačije značenje.

Nemojte misliti da je ovo proizvod bujne mašte kojekakvih teoretičara zavera. Konspiracija zaista postoji i počiva na veoma problematičnoj pretpostavci da se neka od Dikovih najčešćih pitanja - „šta je stvarno“, „da li postoji objektivna stvarnost ili živimo u mnoštvu subjektivno kreiranih realnosti“, „da li je opipljivi svet oko nas ipak neka vrsta iluzije“, „kakva je priroda vremena“, „da li linearno vreme postoji ili je to obmana našeg uma“ i još mnogo problematičnije, pitanjima „šta čini autentično ljudsko biće“ i „gde su granice ljudskosti“ – ne mogu baš tako lako sterilizovati i pohraniti na sigurno unutar granica jednog literarnog žanra.

ČETVRTI PUT - KONSIDERACIJA

Piše: Jelena

Ponovno vežbanje asana posle nekolikogodišnje pauze je brzo dalo blagotvorne rezultate. Jedan od njih je gotovo spontano traženje položaja tela u kome je kičmeni stub sasvim prav, mišići oko njega povlače lopatice unazad, grudni koš se otvara, dok su ramena spontano opuštena. Položaj tela, koji smo usvojili aktivnostima ’modernog života’ sasvim je suprotan: kičmeni stub je povijen, opušten, dok se teret „uspravnog“ držanja (u značenju „iznad zemlje“) gotovo sasvim prenosi na ramena. Ako usmerimo pažnju na mišiće ramena i leđa, iznenadiće nas u kojoj su meri napeti i zgrčeni, čak i kada ne moraju da igraju ovu nametnutu ulogu.

Sličan grč je karakterističan i za naše mentalno-emocionalno telo i može postati uočljiv posmatranjem njegove interakcije sa okruženjem: unutarnje pridavanje značaja (konsideracija) predstavlja mentalni stav, u kome provodimo najveći deo života i koji nam odnosi ogromne količine energije. Njegov koren leži u identifikovanju sa mislima i osećanjima, koja se tiču isključivo nas samih. Ono predstavlja vezanost za subjektivno unutrašnje stanje i vrednovanje svih spoljašnjih okolnosti, događaja kao i drugih ljudi sa pozicija tog stanja.

Čovek smatra da mu se duguje, da zaslužuje bolji tretman, više priznanja, veću nagradu i ispisuje „račun“, koji zatim mentalno premotava u glavi. Zabrinut je oko toga kakav utisak ostavlja, da li će izazvati poštovanje i uvažavanje, plaši se da ne ispadne smešan. Uzbuđen je zbog društvenog uspeha, oseća superiornost. Sažaljeva sebe ili krivi životne okolnosti, oseća se neshvaćenim i prevarenim i mašta o divnom novom svetu, u kome je sve tako aranžirano da on u njemu bude centralna figura. Sve dok ona što se događa sa „centralnom figurom“, njegovom lažnom ličnosti, bude dominiralo njegovim mentalno-emocionalnim životom, čovekov život i neće biti drugo do premotavanje jednog uglavnom prilično dosadnog filma.

J.G. Bennett - TRANSFORMACIJA III

J.G. Bennett - TRANSFORMATION OF MAN

© The Estate of J.G. Bennett 2009
Preuzeto sa: LINK


Prevod: Jelena

PDF-VERZIJA

Ceo čovek je mnoštvo u jedinstvu, vidljivo i nevidljivo, saznatljivo i nesaznatljivo. Ova pretpostavka je prihvaljiva kod svake interpretacije. Ona je validna ako posmatramo čoveka kao mehanizam bez duše sa ne više nego epifenomenalnom svešću (Epifenomenalizam je doktrina, po kojoj uzrok mentalnim stanjima leži isključivo u fizičkim stanjima. Postoji samo jedan pravac: od fizičkog prema mentalnom. Prim.prev.). Validna je ako sagledavamo čoveka kao telo, dušu i duh ili ako pribegnemo bilo kom sličnom modelu. Svako od nas je prepoznatljiva jedinica čovečanstva i svako od nas je kompleksna celina. Mi smo svi do nekog stepena pogodni objekti naučnog istraživanja metodama posmatranja, eksperimenta, merenja, uopštavanja i postavljanja hipoteza. Ali mi smo takođe centri jedinstvenog iskustva na koje tehnike naučnog metoda nisu primenljive. Svima nam je zajedničko da se ono, što se odvija u našem iskustvu, samo delimično reflektuje u našem ponašanju i da tako ostajemo skriveni jedni od drugih. Znamo da postoje fine senke u našem iskustvu, koje ne možemo izraziti običnim jezikom, već samo indirektno jezikom umetnosti. Znamo takođe da postoje dublji, jedva osvetljeni procesi, koje ne možemo razumeti niti ih izraziti pred drugima. 

Duerckheim: PUT TRANSFORMACIJE I

 

Karlfried Graf von Duerckheim

PUT TRANSFORMACIJE:
Svakodnevni život kao duhovna praksa

Preuzeto sa: LINK

Prijevod: Ivana

SADRŽAJ:
Svakodnevni život kao praksa
Moć iscjeljenja i kretnje
Kotač transformacije
1. Kritička svijest
2. Otpuštanje (letting go)
3. Postati jedno s Počelom
4. Novi postanak (new-becoming)
5. Potvrda i praksa u svakodnevnom životu
Dodatak

SVAKODNEVNI ŽIVOT KAO PRAKSA

Činjenica je da svaki rad, umjetnost i sve profesionalne aktivnosti zahtijevaju praksu kako bi se postigao uspjeh. To prihvaćamo, i očito je da se moramo pomučiti oko prakticiranja naših zvanja, zanimanja i poslova, kako bi stekli iskustvo i izgradili svoje mjesto u svijetu.

Međutim, ne shvaćamo dovoljno da  čovjekova najvažnija zadaća – beskrajno važnija od bilo koje umjetnosti ili profesije – također ovisi o praksi. Sudbina svega što živi je da razvija svoju vlastitu prirodu do maksimalnih mogućnosti. Čovjek nije iznimka. Ali, on ne može – kao stablo ili cvijet – svoju sudbinu ispuniti automatski. Njemu je dopušteno da potpuno postane ono što mu je namijenjeno biti tek onda kad uzme sebe u svoje ruke, kad radi na sebi i neprestano djeluje kako bi postigao savršenstvo.

 Ovdje se moramo zapitati -  koja je čovjekova najvažnija zadaća? To nije ništa drugo do on sam, da učini sebe „pravim čovjekom“. Čitatelj može s pravom pitati – koja je svrha proučavanja, prakse i stjecanja i asimiliranja iskustava, kad  svatko ima sebe, svoju zadaću, pri ruci? Koje korake je potrebno napraviti da bi ispunili zadaću? Koje iskustva treba smatrati suštinskima, koje treba integrirati? U čemu se sastoji praksa? Koji su preduvjeti uspjeha?

ČETVRTI PUT - TRANSFORMACIJA II

J.G. Bennett
«TRANSFORMACIJA» 

Preuzeto sa: LINK

PDV-VERZIJA

 ‘When the smallest fragment of Truth enters a man he can do nothing but obey.’ (The Dramatic Universe, vol.3)

Transformacija je proces, koji se mora započeti i nastaviti različitim sredstvima. To su sredstva četiri vrste, od kojih svako predstavlja neophodan doprinos pravom balansu celine. Ako zanemarimo bilo koje od njih ili ako jedno od njih precenimo i oslonimo se na njega mnogo više nego na druge, proces će ispasti iz balansa i mi ćemo se suočiti sa teškoćama; možemo izgubiti put.

Treba da posmatramo transformaciju kao nešto što se odvija sada i ovde. Ona zavisi od toga šta činimo i povratno zavisi od toga šta nas pokreće i daje nam pravac. Svako od ta četiri sredstva, koja ću opisati, ulazi u naš sadašnji trenutak iz jednog izvora i to je razlog zašto sam ovo poglavlje nazvao: „Četiri izvora“.