Piše: Jelena
Predavanja o Eneagramu su me potakla na malo istraživanje o Vremenu
i o temi Večnog vraćanja u Četvrtom
putu (uzgred, ako neko zna gde bih mogla da pronađem download knjige „Living
Time“ Morisa Nikola, neka, molim, javi). Čini mi se da se G. ove teme tek
dotakao i obradio je veoma štedljivo. Za to je postojao i razlog. Ako, naime, pretpostavimo
da ćemo se vratiti i da će se naš život stalno ponavljati, pomislićemo da pred
nama stoji sve vreme ovog sveta i da je sasvim nepotrebno da se baš danas trudimo
oko Pamćenja sebe i buđenja. Drugim rečima, velika je verovatnoća da će ova
ideja pasti na male delove centara, mala ’Ja’, biti shvaćena na uobičajen
formativni način i ne samo da neće doprineti buđenju, već će, naprotiv, postati
prepreka, gurajući nas dublje u san.
Sa druge strane, u naše vreme, kada se umnožavaju teorije o
verovatno najvećoj zagonetki naših života, o kojoj – priznajmo to otvoreno –
možemo samo praviti pretpostavke, a istinski zaista ne znamo ništa i sa druge
strane u vreme, kada su holistička fizika i biologija ipak otključale neka
vrata i pružile neke dodatne informacije i razumevanje, možda ne bi bilo sasvim
uzaludno sagledati ova pitanja iz perspektive Četvrtog puta.
Da bi se razumela ideja o Večnom
vraćanju neophodno je razjasniti
koncept vremena. Naša čula nam govore da se vreme kreće linearno, od tačke A do
tačke B, od prošlosti ka budućnosti, po pravoj liniji. Doduše, naša čula nam
takođe govore i da se sami krećemo po ravnoj ploči. Ako zamislimo koliko bi
čuvenoj Linei bilo teško da zamisli višedimenzionalnost prostora i mogućnost da
nešto može postojati i van njene linije, možda ćemo lakše prevazići
ograničenost svog čulnog zapažanja i lakše prihvatiti ideju da vreme ne čini
pravu liniju, već predstavlja nešto složeniju strukturu. Prema ovom sistemu Vreme
je zakrivljeno (uporedi sa Zakonom Sedam) i tro (više-?) dimenzionalno kao i
prostor. U „Novom modelu Univerzuma“ Uspenski predstavlja koncept Vremena, koje
se sastoji od talasa – odnosno ciklusa.
Takve cikluse možemo videti u malim ciklusima dana, većim
ciklusima godine i još većim ciklusima života. Vreme ne teče pravolinijski, već
se uvija i svaki element sledi svoju sopstvenu krivu i obrazuje sopstveni ciklus.
Postoje veliki ciklusi sunčevih sistema, manji ciklusi zvezda, planeta, ... ljudskih
bića. Na ovom mestu se može napraviti odlična paralela sa drugim sisemima, na
primer sa baktunima Tzolkina i Jugama iz Veda, zajedno sa dilatacijom vremena –
relativnom brzinom protoka na različitim nivoima postojanja (većim i manjim ciklusima).
Ciklusi su sadržani jedni u drugima, a svi zajedno opasani Večnošću, koja
nasuprot uobičajenim predstavama nije beskonačno vreme, već bezvremenost –
ispunjenje svih mogućnosti, kako je definiše Tradicija.
Kao što je rečeno, u skladu sa uobičajenim konceptom Vremena i
našim čulnim opažanjem period od rođenja do smrti proteže se linearno, pravom
linijom. Međutim, ako Vreme zamislimo kao krivu, dobićemo drugačiju figuru:
Tačka smrti se poklapa sa tačkom rođenja i prema teoriji o Večnom vraćanju čovek se posle smrti inkarnira,
odnosno vraća tačno na mesto svog prethodnog života i započinje sve iz početka.
Uspenski kaže u „Novom modelu Univerzuma“:
„To znači da, ako je taj
čovek rođen 1877. i umro 1912. on će posle smrti zateći sebe ponovo u 1877. i
morati da proživljava isti život uvek iznova. Umrevši, završivši ciklus života,
on ulazi u isti život sa drugog kraja. Rađa se u istom gradu, u istoj ulici, od
istih roditelja, u istoj godini i istog dana. Imaće istu braću i sestre, iste
ujake i tetke, iste igračke, iste mačiće, iste prijatleje, istu ženu. Napraviće
iste greške, smejaće se i plakaće na isti način, radovaće se i patiti na isti
način. I kada dođe vreme, umreće na potpuno isti način, kao što je umro pre
toga i ponovo u trenutku smrti biće kao da se sat vratio unazad na 7:35h 02.
septembara 1877. i od tog trenutka će ponovo započeti svoje obično kretanje.“
Uobičajeno sagledavamo vreme kao apsolutnu kategoriju, koja je, kao
takva, primeljiva na sve životne fenomene. Posle naše smrti to vreme, shvaćeno
kao apsolutna kategorija, nastavlja da teče uobičajenim linearnim tokom, dan za
danom. I prema uobičajenoj ideji reinkarnacije, mi se ponovo rađamo na nekoj od
tačaka na toj liniji. Međutim, „ukoliko
danas umrem, sutra ne postoji za mene“, kaže Uspenski. „Život po sebi je vreme za čoveka. Za čoveka ne postoji i ne može biti nikakvog drugog vremena, osim vremena njegovog
života. Čovek jeste svoj život. Njegov život je njegovo vreme.“
Ne žurimo da ovu ideju isporučimo svojim malim ’Ja’, te je ili
odbacimo kao glupost ili jednostavno dignemo ruke od svega, jer šta bismo mogli
da promenimo, tako uhvaćeni u vremenski točak sopstvenog života.
U trenutku smrti Ličnost i telo bivaju uništeni, dok Suština ponavlja
ciklus. Ako je Suština ostala nepromenjena, ona će u sledećem ciklusu privući
iste životne okolnosti i obmotaće se istom Ličnošću i sve će se ponaviti na
potpuno isti način. Međutim, ako se odigraju određene promene, promene koje
nisu kozmetičke, koje se ne odvijaju samo na spoljašnjem, životnom planu, već
prodiru duboko do naše Suštine, stvari bi mogle da se promene. Očigledno, način
na koji se vraćanje odvija, zavisi od Suštine i stanja u kome ona prelazi u
sledeći ciklus. U tom pogledu Uspenski je izdvajio neke od tipova:
Ljudi, čiji se životi gotovo u potpunosti nepromenjeni, uz
minimalne varijacije, vrte na točku vremena i kod kojih se sve, kako malo tako
i veliko, prenosi u naredni život. To su životi duboko uronjeni u rutinu, u
kojima nema slučajnosti, nema avantura, nema velikih potresa, nema neočekivanih
događaja, nema potrage za čudesnim, nema lutanja. Oni se mehanički žive opet i
opet, kreirajući najčešće u čoveku neku neodređenu ideju o neizbežnosti
sudbine, određeni fatalizam i ironični podsmeh prema svima, koji tragaju za
nečim višim.
U sledeći tip spadaju ljudi, čiji se životi jasno kreću silaznom
putanjom, uništavajući postepeno sve živo u njima i povlačeći ih sve dublje u
mrak. Mnogi pijanci, kriminalci, prostitutke, samoubice spadaju u ovu
kategoriju. Iz života u život oni sve lakše padaju, sve češće kreću linijom
najmanjeg otpora, njihova vitalna snaga se iscrpljuje, postaju sve više živi
automati, senke samih sebe, sve dok postepeno ne dođu do trenutka kada prestanu
da se rađaju. „I to je prava smrt, jer
smrt postoji, kao što postoji i rođenje.“ (Uspenski).
Naizlged drugačiji tip su ljudi, čiji se životi ponavljaju uzlaznom
putanjom spoljašnjeg tipa i koji iz
života u život postaju sve uspešniji, bogatiji moćniji spolja. Ovde se misli na ljude, koji postižu uspeh u životu,
prilagođavajući se najmračnijim i često najbezosećajnijim aspektima stvarnosti:
milioneri i supermilioneri, oportunistički političari, „naučnici“, čija su
istraživanja stavljena u korist sticanja profita i koji koče sticanje pravog
znanja, zvezde, svetski šampioni, muzičari, koji postižu komercijalni uspeh,
ali nemaju drugih vrednosti itd. (Pravi umetnici, naučnici, delatnici spadaju u
sasvim drugu kategoriju.) Njihovi životi se kreću naizgled uzlaznom linijom i oni
svaki put sve lakše postižu uspeh, sve ranije počinju da ispoljavaju svoje
glavne karakteristike, sve ranije shvataju tehnike svoga biznisa, sve manje
vremena troše na pripreme. Uspeh ih hipnotiše i njemu oni sve podređuju,
prepuštajući se liniji manjeg otpora i postižući ga sve lakše i sasvim
mehanički. Oni osećaju da njihova snaga leži u toj mehaničnosti.
Ipak, unutrašnji rast, razvoj bića ne može biti niti slučajan niti mehaničan. Postoji još jedan tip ljudi, a to su oni, čiji životi
sadrže unutrašnju uzlaznu putanju, koja ih postepeno vodi iz ciklusa večnog
ponavljanja i omogućava im da pređu na drugi plan bića. Njihov napor tokom
života biće usmeren na razdvajanje A od B i C uticaja, ka svesnom radu na sebi u
okviru bilo kog autentičnog sistema i postepenog slabljenja Ličnosti, kako bi
Suština mogla da raste. Ukoliko su promene nastale na unutrašnjem planu bića,
ukoliko je Suština uspela da primi neke važne utiske i da raste kroz njih,
ukoliko je odneta pobeda nad barem nekim od negativnih stanja i mehaničkih
reakcija, tada će se u sledećem ciklusu stvari možda odvijati drugačije. Možda ćemo
se u okviru našeg „točka sudbine“ pomeriti na mesto sa kojeg će biti lakše da
primimo uticaje iz ezoterijskog dela čovečanstva i na kome ćemo postepeno dospeti
pod vladavinu drugačijih zakona. Pravo znanje, pravo razumevanje, rast bića
predstavljaju promenu koja nije mehanička, već se stiče kao trajan kvalitet,
koji menja karakter narednog života.
Na sličan način, kao što i u životu imamo malo živih, lucidnih
sećanja, već jednostavno znamo da su se stvari odigrale, tako ćemo i u trenutku
započinjanja novog ciklusa pasti u dubok zaborav, ne sećajući se gotovo ničega
od prethodnog „dana“. Osećaj „već viđenog“ ili neodređen osećaj da znamo šta će
nas zateći iza ugla, da se „sećamo“ onoga što će se upravo odigrati mogli bi da
budu odblesci sećanja na prethodne živote. Ipak, sećanja mogu biti veoma
različitog kvaliteta. Ljudi rutine ponekad mogu imati sećanja, ali ih ona ne
bude, već još dublje vezuju za običaje, stvari, rituale, predmete. Slična
mehanična sećanja se mogu javiti kod svih tipova. Međutim, kao i unutar jednog
života, istinski pamtimo utiske samo ako
smo ih primili u stanju Pamćenja sebe i ako su oni pali na Suštinu. Mogućnost
promene počinje tek sa početkom Pamćenja sebe sada. Ako postanemo svesni u ovom životu, sećaćemo se. To je ujedno
razlog zašto se živa sećanja na neke druge okolnosti (prethodni život) ponekad
javljaju upravo kod male dece: u tom dobu Suština je još uvek aktivna i pamti, mada
je ponekad suviše nerazvijena da bi umela da svoja sećanja dovede u pravilan
poredak.
Koncept Večnog vraćanja, kako je izložen u „Novom modelu Univerzuma“
Uspenskog me je veoma privukao zbog shvatanja karaktera Vremena u vidu ciklusa umesto pravolinijskog protoka, koje mi se čini
veoma adekvatno i tačno. Da li i deo, koji se odnosi na ponavljanja životnih
ciklusa, takođe odgovara objektivnoj stvarnosti, neka odredi svako za sebe.
U vezi sa time Uspenski na kraju „Četvrtog puta“ kaže:
U vezi sa time Uspenski na kraju „Četvrtog puta“ kaže:
„Ova ideja pristaje, ona nije
kontradiktorna sistemu, ali nije neophodna, jer sve što možemo da uradimo,
možemo da uradimo samo u ovom životu. Ako ne radimo ništa u ovom životu,
sledeći život će biti potpuno isti, ili će postojati malene varijacije, ali ne
i pozitivne promene. Ako večno vraćanje postoji, mi ne možemo da ga promeni,mo.
Postoji samo jedna stvar koju možemo da promenimo: možemo da pokušamo da se
probudimo i da se nadamo da ćemo ostati budni. Ako moramo da se vratimo natrag,
ne možemo da se zaustavljamo. Mi smo u vozu, voz ide nekuda. Sve što možemo da
uradimo je da nam vreme u vozu prođe različito – da radimo nešto korisno ili da
ga provedemo sasvim beskorisno.“
hvala, zorane! benet je jedan od mojih omiljenih autora, a tema obećava.
ОдговориИзбришиda uzvratim, jedan njegov kraći članak o tome zašto imamo telo:
http://www.4shared.com/office/i4LwkE7xce/WHY_WE_HAVE_A_BODY_-_CORRECTED.html
Ne treba moderirati komentare sa telefona... možete ih izbrisati umesto da ih objavite ...
ОдговориИзбришиNo, srećom linkovi do Living Time i poruka je ipak sačuvana:
Vladimir је оставио нови коментар на ваш пост "ČETVRTI PUT - VEČNO VRAĆANJE":
Hvala za ove prevode. Ovo je sve što sam uspeo naći od Living Time:
http://medretreat.net/iofu/Living%20Time%20-%20Maurice%20Nicoll/Living%20Time%20-%20Chapter%2000.pdf
http://medretreat.net/iofu/Living%20Time%20-%20Maurice%20Nicoll/Living%20Time%20-%20Chapter%2001.pdf
http://medretreat.net/iofu/Living%20Time%20-%20Maurice%20Nicoll/Living%20Time%20-%20Chapter%2002.pdf
http://medretreat.net/iofu/Living%20Time%20-%20Maurice%20Nicoll/Living%20Time%20-%20Chapter%2012.pdf
Tri prve, i poslednja glava. Pozdrav.
Hvala najlepše, Vladimire!
Veoma zanimljivo. Ceo tekst baca odblesak na jedan novi način shvatanja večnog kruženja. Suština bira okolnosti i ponavlja samu sebe. Ali? Šta je ili koja je to iskra, koja pomera percepciju i određuje drugačiji put. I kada izađemo na ulicu uvek možemo izabrati levom ili desnom? Svaka ima svoju zagonetku. I odredjuje nas putanjom iznutra. Nazovimo ga kompasom. Koji pomeraju skalu na osnovu zatvorenih sila kojih de nismo oslobodili. Pa je Nicol lepo i definisao- Nivo tvoga bića određuje tvoj život koji ćeš živeti? Mislim da je jako bitno,baviti se fenomenom tzv Deja Vi ili već viđeno. Verujem da je svako ovo iskusio? U filmu Matrix kada Neo vidi mačku i upozorava ostale. Rečeno je da dolazi do promene u Matrici? Možda je Deja Vi,promena kretanja subjekta ili puko sećanje? Dakle rep koji je ostao downloadovan u folderu. Koji je suština prepoznala na trenutak.. Ako je pojam vremena ograničen samo umno? Onda nas taj isti um ponavlja u isti razred. Dok je sve na pojedincu.. Šta će uraditi. Sanjati isti san kao u filmu dan mrmota. Ili krenuti drugačijim putem..
ОдговориИзбришиNOVI MODEL UNIVERZUMA napisan je pre susreta Uspenskog sa Gurdjijevim.
ОдговориИзбриши