31. 12. 2009.

Ra materijal - Denziteti III



Peti denzitet se u Ra materijalu naziva denzitetom mudrosti ili svetlosti. Diplomiranje sa četvrtog na peti zbog toga podrazumeva balansiranje empatije i ljubavi, koje predstavljaju frekvenciju četvrtog denziteta, sa mudrošću. Govoreći o sopstvenoj peto-denzitetskoj žetvi, Ra kaže:
 „Ra: Ja sam Ra. Četvrti denzitet, kao što smo rekli, obiluje saosećajnošću. Ta saosećajnost je nepromišljena kada se gleda očima mudrosti. To je spas trećeg denziteta, ali kreira zbrku u konačnom balansu entiteta.
 
Mi, kao socijalno-memorijski kompleks četvrtog denziteta, smo imali tendenciju ka saosećajnosti čak i do mučeništva u pomoći drugima–sebi. Kada je dostignuta peto- denzitetska žetva, uvideli smo da na tom vibracionom nivou postoji greška u efikasnosti takve neobuzdane empatije. Proveli smo mnogo vremena/prostora u razmatranju onih puteva kreatora koji prožimaju ljubav mudrošću.“

Kao i na prethodnim novoima razvoja svesti i na petom denzitetu postoji prožimanje prostora/vremena i vremena/ prostora, odnosno plana manifestacije i implicitnog reda (duhovnog plana) koji stoji u njegovoj osnovi. Podsetimo sa šta Moravjev kaže o atomima na različitim stepenima Spiritualne Oktave/ denzitetima. Njihova gustina je obrnuto proporcionalna gustini njihovih vibracija. Na petom denzitetu bi brzina vibracija bila veoma velika, „atomi“ veoma laki i manifestovana realnost (eksplicitni red) veoma eteričan, takav da razlika između misli i njihove manifestacije gotovo da ne postoji. U vezi sa telesnim kompleksom petog denziteta Ra kaže:

Ispitivač: Pretpostavljam da nije neophodno uzimati namirnice na petom denzitetu. Da li je to tačno?
 
Ra: Ja sam Ra. To nije tačno. Međutim, vozilu je potrebna hrana koja se može pripremiti mislima.
 
Ispitivač: Koja bi to vrsta hrane bila?
 
Ra: Ja sam Ra. Vi biste tu vrstu hrane nazvali nektarom ili ambrozijom, svetlosni buljon zlatno-belih nijansi.
 
Ispitivač: Šta je svrha uzimanja hrane na petom denzitetu? 
 
Ra: Ja sam Ra. To je na neki način centralna tačka. Svrha prostora/vremena je da pojača katalitičke aktivnosti u skladu sa denzitetom. Jedan od preduslova za iskustva prostora/vremena je neki oblik telesnog kompleksa. Telesni kompleks mora da dobije neku vrstu goriva.“


Prema Ra neka vrsta inkarnacijskog iskustva je karakteristična i za četvrti, a na osnovu gornjeg navoda bismo mogli pretpostaviti da predstavlja obležje i petog denziteta. Inkarnaciju možemo jednostavno opisati kao prelazak sa vremena/ prostora na prostor/ vreme - sa implicitnog na eksplicitni nivo realnosti. Ipak, ako boravak na prostoru/vremenu, čija je funkcija da „pojača katalitičke aktivnosti u skladu sa denzitetom, nazovemo inkarnacijom, moramo svakako primetiti da je ta inkarnacija na ovim denzitetima veoma daleko od treće-denzitetskih inkarnacijskih iskustava. Pre svega, nema vela zaborava, nema gubitka veze sa Void-reality, sa Kreatorom, sa drugima-sobom, sa sopstvenim inkarnacijskim planom i potrebnim „lekcijama“. I drugo, ovi denziteti ne predstavljaju „liniju obale, gde se svetlost i senka dodiruju", već su tzv. pozitivan plan i negativan plan striktno odvojeni. 
 
Na osnovu nekih navoda moglo bi se zaključiti da se odvajanje vremensko/prostornog vozila od prostorno/vremenskog vrši slobodnom voljom i da entitet na ovom denzitetu u potpunosti upravlja i jednim i drugim planom.
Peti denzitet se opisuje kao veoma „slobodan“. Ograničenja u pogledu prostora i vremena praktično ne postoje:

"Razlika između vremena/prostora i prostora/vremena, kako ih vi razumete, ne podrazumeva kolebanje osim u 3. denzitetu. Međutim, četvrti, peti i do nekog stepena šesti denzitet deluju unutar sistema polarizovanog prostora/vremena i vremena/prostora."
(…)
"Ispitivač: Koje telo s obzirom na boju ovaj entitet koristi da bi doputovao do nas?
 
Ra: Ja sam Ra. Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti usled transdimenzionalne prirode prelaska ne samo sa prostora/vremena na vreme/prostor, već i sa denziteta na denzitet. Vremensko/prostorna svetlost ili peto-denzitetsko telo se koristi, dok prostorno/vremensko telo ostaje na petom denzitetu. Pretpostavka da se projektuje svest je samim tim tačna." 

 
Žetva na peti denzitet obuhvata čitav socijalno-memorijski kompleks, čitav socijalno-memorijski kompleks mora dostići zrelost na žetvu, ali od tog trenutka entiteti slobodno biraju da li će kroz peti denzitet dalje napredovati kao pojedinačni entiteti ili u zajednici.

Međutim, interesantno je da kroz čitav materijal Ra, govoreći o negativnom petom denzitetu koristi jedninu, čak i kada sugeriše postojanje socijalno-memorijskog kompleksa. 

Rani peto-denzitetski entitet, ukoliko je orijentisan ka održavanju kohezije kao socijalno-memorijski kompleks, može u svojoj slobodnoj volji odrediti da staza mudrosti leži u izvrsno promišljenoj manipulaciji svih ostalih drugih-sebe. Vladajući ovom sposobnošću u mudrosti on onda postaje sposoban da postane vođa četvrto-denzitetskim bićima koja su na putu ka mudrosti preko istraživanja dimenzije ljubavi prema sebi i razumevanja sebe.

Ako razvitak socijalno-memorijskih kompleksa shvatimo u smislu razvoja odnosa prema Svemu što Jeste u njenoj celini i pojedinačnim delovima kao stepenicama ka konačnom povratku Kreatoru, mislim da nam ovaj podatak može pužiti određeni ključ za razmatranje razlika između ove dve staze.

Govoreći o razlici između negativnih i pozitivnih entiteta, Michael Topper kaže:

OPS način postizanja “gustine svijesti” podrazumijeva "dobijanje na težini" asimilacijom drugih jedinki svijesti. To se generalno promoviše kao “Sve je Jedno” a odnosi se prema “zlu” kao prema “neposlušnosti”, pobuni ili nekoj grešci kojoj će se kasnije “stati u kraj”.

OPD, u drugu ruku, gleda na “dobijanje na težini” na drugačiji način. On to posmatra kao prihvatanje svijesti jednog “drugog ja” koje je jednako sa njihovom vlastitom sviješću, uprkos potpuno drugačijoj manifestaciji tog bića, što je način “mrežne komunikacije” (network) svijesti, tako da je Cjelina veća od totalnog zbira svojih dijelova.“ (Michael Topper: "Energetska ekonomija i dinamika manipulacije ljudskim bićima")

Iz ovog opisa dve staze proizilaze i dve definicije nedostatka podvojenosti, koje se nadovezuju na stazu kojom su različito polarizovani entiteti dospeli do tog stupnja.

Entiteti na pozitivnoj stazi od IV denziteta počinju sa formiranjem zajednice, socijalno memorijskog kompleksa u trenutku kada njihova ljubav prema drugima (služenje drugima) makar za trunčicu prevagne nad ljubavlju prema sebi (služenju sebi). Zajednica je bazirana na prihvatanju kako sopstvene, tako i apsolutne jedinstvenosti drugog, na striktnom poštovanju tuđe slobodne volje i građenju veza koje predstavljaju rezultat dugotrajnog pokušaja da se pronađe odgovor na jedan od najvećih paradoksa Kreacije: Sve je Jedno i Sve je Različito.
Ja je Jedno sa Svime i Ja je apsolutno individualno.

Približavanje Jednom/ Apsolutu i dostizanje stanja svesti, u kome nema podvojenosti između sebe i drugih-sebe, na nivou pozitivne peto-denzitetske zajednice se, dakle, ne vrši nametanjem uniformnosti, već negovanjem različitosti uz upoznavanje mnogostrukih faseta kreatora u njenim najraznovrsnijim pojavnim oblicima u drugim Zracima i istovremenim prepoznavanjem njihove jedno-suštastvenosti. Postajanje Jednim se odvija razvijanjem interferencijskog zapisa holografskog snimka jedne apsolutne stvarnosti koja postoji u svakome od nas.

Sa druge strane, entiteti na negativnoj stazi iskrivljuju floskulu da je Sve jedno i, zanemarujući Različitost kao eminentno svojstvo Kreacije, svode je na postajanje Jednim koje se sprovodi asimilovanjem drugih čestica svesti i njihove kreativne energije, čija se različitost i specifičnost prepoznaje kao greška u Kreaciji. Odsečeni od (neiscrpnog) Izvora Svetlosti negativni entiteti se mogu hraniti samo gutajući druge zrake svetlosti/svesti, crpeći njihovu kreativnu energiju za sebe i stavljajući njihovu volju pod svoju kontrolu. Ako je moguće, što suptilnijim sredstvima i ako je moguće, preko drugih, već pokorenih, čestica svesti.

Raspoređeni tokom prvobitne borbe za prevlast u hijerarhijskom poretku ovi entiteti obezbeđuju protok progutane energije svesti na gore, do samog vrha hijerarhijskog lanca. Ako razmislimo o konačnoj posledici ovako formirane zajednice, Jedno ili jedan entitet se zaista javlja kao logična slika na jednom visokom nivou razvoja, kada entitet na vrhu postigne dovoljan stepen ljubavi prema sebi, da bi njoj sve podredio, i dovoljan stepen mudrosti, da bi to mogao da realizuje manipulacijom drugih svesti. To je slika entiteta koji je stopio pojedinačne čestice svesti u neku vrstu melting pot-a (lonca za topljenje) i pripojio ih svojoj ego-svesti. Slika peto-denzitetskog negativnog entiteta.

Šesti denzitet
Prema Ra podela na pozitivno i negativno nije apsolutna, već karakteristika jednog dela naše kreacije, čijoj evoluciji ovaj polaritet daje ubrzanje. Samim tim, podela na negativnu i pozitivnu stazu se ne može posmatrati u smislu dve paralelne i ravnopravne realnosti ili dve suparničke sile koje jedna bez druge ne mogu da egzistiraju.

Govoreći o ovom dualističkom pogledu na svet, Armin Risi kaže:
Svetlost nije jednostavno suprotnost mraka, podjednako malo su svetlo i senka dva ravnopravna realiteta.

Ko misli da Apsolut može egzistirati samo u obliku dva konkurentna božanstva, nema predstave o Apsolutu i jednostavno apsolutizuje jedno relativno biće. (to važi za određene lože i takođe za religije). 
Svetlost ne nalazimo tako što jednostavno poričemo senku, već samo kada se pojavi svetlost, jer svetlost postoji nezavisno od mraka. Svetlost i senka su paralelni realiteti, ipak, konačno postoji samo svetlost (apsolutna realnost), dok egzistencija mraka zavisi od svetlosti (relativna realnost).“ (Armin Risi, „Svetlost i senka današnjice).  

Postoji razlika između polariteta i dualiteta. Zakon polarnosti je prema mnogim materijalima jedan od osnovnih zakona Kreacije, dinamički stvaralački princip: toplo - hladno, muško - žensko, Jin - Jang, stvaranje - razgrađivanje, plus - minus. Entiteti na pozitivnoj stazi balansiraju polaritete u dinamičkoj harmoniji, dok podvojenost nastaje kada se ravnoteža naruši bilo kakvom jednostranošću.

Tako ni stapanje dve staze ne podrazumeva neko potiranje dualnosti pre stapanja sa jednim, već negativni denzitet dospeva u konfuziju u nemogućnosti da pomiri svoju orijentaciju prema kreaciji u celini sa frekvencijom ljubavi/svetlosti, koja dominira šestim denzitetom, i jednostavno menja stazu:

Ra: Ja sam Ra. Ne postoje negativna bića koja dostižu manifestaciju nad-duše, što je čast/dužnost totalnosti celine uma/tela/duha kasnog šestog denziteta u vašim terminima. Negativno orijentisane celine uma/tela/duha imaju teškoču, koja prema našem saznanju do sada nikada nije bila prevaziđena, jer je posle peto-denzitetskog diplomiranja mudrost dostupna ali mora biti povezana sa podjednakom količinom ljubavi. Tako je veoma, veoma teško dostići ljubav/svetlo u jedinstvu sledeći negativnu stazu i u ranom delu šestog denziteta socijalno-memorijski kompleks će izabrati da oslobodi potencijal i preskoči u pozitivni denzitet.“

Posebno interesantan koncept u vezi sa šestim denzitetom je pojam Višeg Ja. Ovaj koncept je izuzetno težak za naše poimanje, jer praktično podrazumeva simultanu egzistenciju na različitim nivoima Kreacije, a da određena predestinacija, koja bi se iz toga mogla izvesti, ipak ne dovodi u pitanje Zakon slobodne volje. Više Ja je entitet na srednjem šestom denzitetu i otprilike odgovara pojmu Nad-Duše. Ono predstavlja rezultat svih razvojnih iskustava celine uma/tela/duha do tog trenutka. Pitanje, koje se prosto nameće, je da li donoseći određene odluke i praveći određene izbore u sadašnjoj inkarnaciji na neki način učestvujemo u promenama Višeg Ja, ili barem dodajemo svoja iskustva Živoj banci sećanja. Naravno, iz naše perspektive, Više Ja operiše iz „budućnosti“ i svesno je svih lekcija koje predstoje da bi se dostigao taj nivo svesti. I mada bi ovo sugerisalo odvojene entitete, Ra kaže:

Ra: Više Ja je manifestacija data kasnom 6. denzitetu kao poklon od strane njegovog budućeg sopstva. Poslednja aktivnost srednjeg 7. denziteta, pre nego što se okrene ka svejedinstvu sa Kreatorom, stekne spiritualnu masu, je da preda izvore Višeg Ja sopstvu šestog denziteta. Sopstvo šestog denziteta daje živu banku sećanja na iskustva Višem Ja. Znajući to, možete videti, da su vaše sopstvo, vaše Više Ja i vaša celina uma/tela/duha jedno. Oni su jedno biće.

Prema ovom materijalu Više Ja učestvuje u planiranju inkarnacijskih iskustava i isceljenju celine uma/tela/duha. Iako je svesno lekcija, koje predstoje, ono se ne meša u izbore entiteta, jer bi to narušavalo Zakon slobodne volje. Ono štiti kada je potrebno i vodi kada se zatraži, ali princip slobodne volje ostaje nenarušiv.

Više Ja je nalik mapi na kojoj je destinacija poznata, putevi ucrtani a putnik je već dostigao tu destinaciju u nekom univerzumu, možda upravo u ovom. Više Ja na toj destinaciji gleda unazad na put koji je pređen i pomaže putniku da cilj postigne na lakši način.“

Sedmi denzitet
Iz razumljivih razloga informacije o sedmom denzitetu su slabo zastupljene u materijalu. Ra ga opisuje na sledeći način:

Mi ne možemo reći šta leži iza poništenja ujedinjenog sopstva u Svemu što jeste, jer mi i dalje težimo da postanemo sve što jeste, a još uvek smo Ra. Naš put se nastavlja.“
(...)
„Ra: Ja sam Ra. U trećem denzitetu postoji prošlost, sadašnjost i budućnost. Iz perspektive, kakvu može imati entitet koji je izdvojen iz kontinuuma vremena/prostora, može se videti da u ciklusu dovršenja postoji samo sadašnjost. Mi sami tragamo za tim razumevanjem. Na sedmom nivou trebalo bi, ako je naš skroman napor dovoljan, da postanemo jedno sa svime, bez memorije, bez identiteta, bez prošlosti i budućnosti, jednostavno egzistirajući u svemu.
 
Ispitivač: Da li to znači da ćete imati svest svega što jeste?
 
Ra: Ja sam Ra. To je delimično tačno. Prema našem shvatanju to neće biti naša svest, već svest Kreatora. U Kreatoru je sve što jeste. To znanje bi bilo dostupno.”

 
Sedmi denzitet se naziva prolaskom i baš kao i u muzici iza njega sledi DO naredne Oktave
 
osmi denzitet, oktava koja se pomera u misteriju koju ne sagledavamo.“





 

30. 12. 2009.

Ra materijal - Denziteti II

Prvi denzitet podrazumeva uslove na planetarnoj sferi na kojima se svest ili svetlost javlja u obliku minerala i vodenog sveta. Gustina odnosno informisanost prostora i energetska organizacija može da podrži samo onaj stepen iskustva svesti koji odgovara mineralnom carstvu. Na prvom denzitetu vidimo uzajamno delovanje četiri elementa, vodu i zemlju „koje od vatre i vetra uče o svesti bića“ (Seansa 6). Neorganizovana materija pod dejstvom aktivnih sila uči da poprimi koherentniji oblik i omogući razvoj života. Kako Ra kaže, na prvom denzitetu voda od vatre i vetra uči da postane reka, jezero i more, zemlja od vatre i vetra uči da poprimi obličje. Krećući se kroz ogromna prostranstva bezvremenog prostora „bića prvog denziteta teže ka drugo-denzitetskim lekcijama onog tipa svesti koja uključuje rast radije nego razlaganje i proizvoljne promene.“


Drugi denzitet se naziva rast i obuhvata biljno i životinjsko carstvo. Rast nasuprot proizvoljnim promenama Ra ilustruje jednostavnim primerom okretanja lišća ka suncu.

Bića drugog denziteta poseduju stepen neizidiferencirane svesti, na ovom denzitetu se ne opaža separacija između sebe i drugih jedinki. Izraženo jezikom, koji se koristi u ovom materijalu, vozilo svesti je još uvek celina uma/tela i planetarna energetska konfiguracija još uvek ne podržava iskustvo samo-svesti.

U opisu evolucije sa drugog na treći denzitet koristi se zanimljiv izraz „zaodevanja identitetom“ ili „investiranja samosvesti“ bilo putem energije sa viših planova (vidi opis u izvodima iz seansi), bilo preko inkarniranih bića trećeg denziteta. Štajner koristi sličan opis rađanja individualizovane svesti, rođenje JA putem refleksije, odražavanja viših planova. U Kasiopejskom materijalu je kao karakteristika novijih treće-denzitetskih bića navedeno podražavanje. Tako možda možemo reći da se u treće-denzitetskom procesu odvajanja individualizovane svesti iz grupne duše, neizdiferencirane svesnosti grupe, iskustvo samo-svesti razvija postepeno iz inkarnacije u inkarnaciju, prvo putem „pozajmljivanja“ identiteta u vidu različitih ego-identifikacija (Ja jesam to i to), preko prevazilaženja ove samo-refleksije i rađanja kontinuirane svesti i čiste svesnosti Bića, osećaja Ja jesam.
„Tek je treći denzitet planetarnog razvoja dovoljno gust (bogat, plodan, intenzivan) i simetrično organizovan da bi nagovestio obrasce percepcijskih i kognitivnih procesa koji pripadaju osi svesti istinske samo-refleksije.

Treći denzitet
Treće-denzitetski stepen samo-reflektujuće svesti je „trenutak“ kada se duša budi u sebi, prvo posredstvom simboličnih vrednosti i predstava. To je „trenutak“ kada jedinstvo svesti postaje svesno sebe putem procesa modelovanih sličnosti (ego-slika, konstruisano ili sintetičko „sopstvo“ obrazaca sećanja). Ta predstava o sebi ističe um kao medijator svesti kroz percepciju i kogniciju; njegovo najvažnije vozilo je verbalizacija ili apstraktno-imaginarna deskripcija unutrašnjeg monologa.

Međutim, njegov neposredni potencijal je čista svest o svesnosti u-sebi, bez opisne karakterizacije ili prethodnog modelovanja." (Michael Topper).
Kako Ra kaže, „postoji jedna obaveza na trećem denzitetu. Ta obaveza je samo-svest ili samo-svesnost.“ Prema sopstvenom sadašnjem razumevanju, povezujem ovaj pojam sa pamćenjem sebe, kako ga je opisao Uspenski, kontinuitetom svesnosti, prisustvom u sadašnjem trenutku o kome govori Tol, stanju budnosti, kako ju je opisao Tom Crux. Iskustvo samo-svesti je potpuno različito od egoične strukture.

Nerazdvojiv od trećeg denziteta je proces inkarnacije koji u našem delu kreacije uključuje navlačenje „vela zaborava“ posle ulaska u inkarnirano stanje. Treći denzitet bi se mogao nazvati i planom separacije. Entitet je odvojen od sopstvenih sećanja, sopstvenog planiranja inkarnacijskih lekcija, odvojen je i od iskustvenih obrazaca vrste, „nosača sećanja“, onog znanja na osnovu koga pauk gradi svoju mrežu, a ptice nalaze svoj put na jug. I na još dubljem nivou, odvojen od poimanja suštinskog jedinstva Kreacije i neraskidive međupovezanosti njenih delova, čija je osnovna odlika, kako kaže Ra, raznolikost. Nema sigurne ruke, koja bi nas vodila. Opremljeni „velikim hendikepom i velikom virtuoznošću trećeg denziteta, racionalno/intuitivnim umom“, pozvani smo da slobodno stičemo iskustva i pokušamo da ih učinimo što tačnijim izrazom onoga što Jesmo. (Vidi o ovome više u Knjizi IV).

Između inkarnacija entiteti borave u tzv. vremenu/prostoru, zoni kontemplacije. Inkarnacije na trećem denzitetu su na početku automatske, sa veoma malo vremena između njih, kasnije se vreme između njih produžava, sve do trenutka kada entitet počne da pravi samostalne izbore. Na planu kontemplacije duša (ako pravi samostalne izbore) sagledava svoja prethodna inkarnacijska iskustva, plan za poslednju inkarnaciju i realizovana iskustva i pravi plan za sledeću inkarnaciju. Duše određene zrelosti vibracija obično planiraju iskustva tako da pojačaju polarizaciju.

Prema Ra, od trenutka kada u inkarnaciji postane svestan spiritualne evolucije, entitet je uključen u sve odluke koje se odnose na buduće inkarnacije.

Prilikom tranzicije entitet gubi treće-denzitetsko hemijsko telo i svest se pomera u mnogo gušće telo.

Ra: U vašim terminima postoji veliki gubitak celine uma usled činjenice da  mnoge aktivnosti mentalne prirode kojih ste svesni tokom iskustva na ovoj tački prostora/vremena nisu ništa više do površinska iluzija kao i hemijsko-telesni kompleks.
Drugim rečima ništa od važnosti nije izgubljeno; karakter ili, da tako kažemo, čista distorzija emocija, sklonosti i mudrost, ako hoćete, postaju očigledne po prvi put; ove čiste emocije i mudrost i sklonosti većinom bivaju ignorisane ili potcenjene tokom fizičkog životnog iskustva.“ (Vidi pod „Smrt i inkarnacija“).

Ono što „preostaje“ možda dodatno objašnjava smisao naših inkarnacijskih iskustava. Nezavisno od prethodnog planiranja slobodna volja (da bi se sprečile zabune oko upotrebe ovog termina, Zakon slobodne volje na trećem denzitetu Ra u stvari naziva Zakonom konfuzije. Istinska slobodna volja ne pripada egoičnoj strukturi. Uporedi sa Gurdjijevim.) inkarnisanih entiteta je vrhovni princip: iskustva su tu, ali kako ćemo reagovati na njih, zavisi isključivo od nas. Svako od njih može biti doživljeno na sasvim drugačiji način i na osnovu toga omogućiti izvlačenje specifičnog supstrata iskustva i formiranje sklonosti, koje ostaju očuvane.

Na početku proizvoljan i slučajan, sa napretkom entiteta i njegovim svesnijim korišćenjem katalizatora iskustva, ovaj supstrat sklonosti će postepeno kreirati polarizaciju: služenja drugima ili služenja sebi (OPD/OPS). (Vidi i "Energetski centri i evolucija")

Budući da se apsolutna povezanost i ekstatično jedinstvo svega sa svim ostalim na temelju Void-reality ne opaža direktno i shodno tome nije funkcionalno „dato“, samo-reflektujuća ego svest trećeg denziteta se suočava sa potrebom da proceni implikacije svih interakcija sa drugim bićima i izabere orijentaciju na osnovu te procene.

Uz punu meru racionalnih i intuitivnih sposobnosti, kojima je treće-denzitetska svest opremljena, i koja na osnovu identifikacija funkcioniše bilo u skladu bilo protiv osnovnog principa jedinstva, ova svest je osposobljena (opunomoćena) da odredi šta predstavlja spoznajni karakter njene realnosti. 
Tako, ona preko eksperimentalne refleksije i analize konsekvenci (relativnih „uzroka i posledica) može usvojiti suštinsku povezanost i empatično jedinstvo svih bića sa svim drugima; ili može odbiti implikacije povezane sa empatičnim proširenjem sopstva na druga bića,“ i 'dati prednost samo-podešavanju i integralnoj konzistentnosti utemeljenim na principima sebičnosti u čisto ličnom portfoliju investiranja u fiktivnu ego-identifikaciju’. (Michael Topper)

Ovaj "Izbor" istovremeno predstavlja sledeći važan korak u treće-denzitetskoj evoluciji:

"Ova izjava je veoma promišljena i tačna sve do poslednje rečenice u vezi sa kojom bismo primetili da polariteti počinju da se istražuju tek od tačke kada treće-denzitetski entitet počne da biva svestan mogućnosti izbora između koncepta ili distorzije službe samom sebi ili službe drugima. To označava kraj onoga što biste vi mogli nazvati svesnošću bez samo-svesti (unself-conscius) ili nevinom fazom svesne budnosti".(Seansa 30)

Od tog trenutka inkarnacijske lekcije počinju da se uče svesnije, kao osvešćen katalizator za polarizaciju u jednom ili drugom smeru: služenje sebi ili služenje drugima. Prema Ra polarizacija u jednom ili drugom pravcu, bilo u pravcu radijantnog zračenja ili apsorpcije tuđe energije svesti u sebe (Knjiga IV), stoji u najužoj vezi sa svešću, snagom entiteta.

Treće-denzitetski ciklus jednog entiteta završava dosezanjem minimalnog praga na jednoj ili drugoj stazi, posle čega se sticanje iskustava i dalja evolucija svesti nastavlja u eteričnijem prostoru

Četvrtog denziteta
Tako naše Odrastanje po svemu sudeći podrazumeva postepeno izranjanje individualizovane svesti iz kvantne supe/grupne duše I zauzimanje individualnog odnosa prema Kreaciji u smislu načina interakcije sa Svime što Jeste: ili takozvanog pozitivnog, koji poštuje Jedinstvo/Jednost kreacije u njenim beskonačnim manifestovanim oblicima i štiti evoluciju svesti, ili takozvanog negativnog, koji ostvaruje progres kradući/manipulirajući energiju svesti drugih i konzumirajući radijantne svetlosne energije u jednosmernom toku: ka Postajanju Jednim (Topper). Na „gore“ se može duž obe staze.

Određeni stepen zrelosti, svesne usmerenosti potrage na stazi služenja drugima i stazi služenja sebi, prema Ra predstavlja prag za prelazak na suptilniju oblast postojanja četvrtog denziteta.

Kako kaže Michael Topper: „Ovo je veoma značajno, jer je prema Ra materijalu rad na kristalizaciji ekstrema ove potencijalne polarizacije istinski i bazični posao treće-denzitetske egzistencije. Proživeli smo bezbrojne krugove inkarnacije kroz ovaj denzitet upravo da bismo proizveli ovu polarizaciju.“ Na jednoj strani radijantnog isijavanja svetlosti ili na drugoj upijanja energije svesti iz svih dostupnih izvora za sebe.

Tranziciju na svaki sledeći denzitet Ra opisuje kao sposobnost entiteta da uživa u svetlu/ljubavi te određene vibracije, ili, rečeno drugačije, kao sposobnost da akomodira više informacija.

Četvrti denzitet podrazumeva „gušće“ (informisanije) vozilo duše eteričnije manifestacije i ispunjenije životom. To je denzitet na kome se misli mnogo brže materijalizuju i na kome je entitet svestan misli drugih. Četvrti denzitet se naziva planom ljubavi/razumevanja: bilo ljubavi/razumevanja prema drugima, bilo prema sebi. Veo zaborava, karakterističan za treći denzitet, plan separacije, se povlači i entiteti dele zajedničku riznicu iskustava i sećanja, zadržavajući pri tome svoju individualnost. 

Verujem da naša dalja staza evolucije, a možda i mnogo toga što se danas događa na našoj sferi, dobija novi fouks, ako je razmotrimo u svetlu socijalno-memorijskih kompleksa, sledećeg stepena na povratku u stanje svejedinstva/jedinstva sa originalnom mišlju, koje entiteti počinju da formiraju na četvrtom denzitetu.

U vezi sa ovom zajednicom Ra, pozitivni socijalno-memorijki kompleks sa 6D, kaže, opisujući sebe:

Ispitivač: Kada govorim sa vama kao sa Ra, da li se obraćam individualizovanom entitetu ili socijalno-memorijskom kompleksu?
Ra: Govorite sa Ra. Nema podvojenosti. Vi biste to nazvali socijalno-memorijskim kompleksom, sugerišući pri tome mnoštvo. Prema našem shvatanju vi se obraćate jednom individualizovanom delu svesti.“

Put ka zajednici sa potpunim nedostatkom bilo kakvog vida podvojenosti između pojedinačnih entiteta u njoj, ka onome što možda odgovara pojmu grupne duše, počinje na četvrtom denzitetu, denzitetu ljubavi i razumevanja. 

Pozitivni socijalno-memorijski kompleks podrazumeva uzajamno deljenje i primanje, uvažavanje i uživanje u beskonačnoj raznolikosti pojavnih oblika kreacije, zaštitu evolucije svesti, uz maksimalno poštovanje tuđe slobodne volje.

Kako Elkins kaže: „Originalna misao je bila misao  o kreaciji u kojoj svaki deo deluje u službi drugih delova, upravo kao što delovi tela dejstvuju kao celina u uzajamnom služenju sebi kao celini. (...) Pitanje zašto se čini da naš svet ne funkcioniše baš dobro, lako dobija novi fokus ako zamislimo šta bi se dogodilo kada bi se drveće umorilo od pretvaranja ugljen-dioksida u kiseonik a oblaci odlučili da više ne stvaraju kišu.“

Možemo dodati pitanje i šta bi se dogodilo, ako bismo od oblaka očekivali da se javljaju samo u jednom određenom obliku, koji nama iz nekog razloga odgovara, od hrasta tražili da nosi jabuke, a od ptica da se odreknu letenja da bi za nas nosile jaja. Hm, u stvari...

Četvrto-denzitetski pozitivni plan podrazumeva individualne razlike koje se „izgovaraju, da bi se odmah harmonizovale koncenzusom grupe“. Preko zajedničke riznice (uporedi sa Zapisima Akaše) individualno stečena znanja postaju dostupna svima.

Nasuprot tome, negativni socijalno-memorijski kompleks podrazumeva borbu, pokoravanje drugih i raspoređivanje entiteta unutar čvrste hijerarhije nalik militarističkoj strukturi. Zajednica počinje da se kreće u pravcu socijalno-memorijskog kompleksa u trenutku kada su se entiteti, posle borbe za položaj, rasporedili unutar ove hijerarhije. Na planu, na kome nema podvojenosti jednog entiteta od drugih, na kome su misli drugih vidljive, ova borba dobija drugačiji kvalitet i intenzitet u odnosu na slični bitku, za koji možemo videti kako se odvija i na našoj planeti.

 Prema Ra cilj negativnih entiteta na našoj sferi je stvaranje moćne elite, koja će pokoriti druge odnosno ostvariti dominaciju nad ne-elitom i priključiti ovako formiranu zajednicu negativnoj hijerarhiji. Ovaj obrazac možemo uočiti kod stvaranja totalitarističkih režima, kao što je Hitlerov ili Staljinov, a veoma sličan možemo opaziti i kod religiozno orijentisanih hijerarhija, na primer kod sadašnje vladavine Talibana ili tokom većeg dela istorije hrišćanske crkve. I ponovo sličan kod nedavne crkve socijalizma i današnje crkve ekonomizma, koja pokušava da ostvari jedan suštinski totalitaristički poredak pod firmom slobodne trgovine i neoliberalizma. Pokušaj da izađete izvan njegovih okvira će jasno pokazati granice sastavljene od modernih tabua, dogmi i svetinja i suštinski nedostatak slobode u društvu „slobodnog protoka ljudi i kapitala“. Slično kao i kod svih hijerarhijski oblikovanih poredaka i u njemu poslušnost naspram njegovih specifičnih zapovesti (ostvarenje profita i zauzimanje pozicije u ekonomsko-političkoj hijerarhiji) potpuno opravdava gaženje preko drugog ljudskog bića i ignorisanje sopstvenog unutrašnjeg glasa. Za razliku od otvorenog pokoravanja, karakterističnog za klasične totalitarističke režime, pokoravanje u njihovim novijim oblicima se vrši uspostavljanjem kontrole nad osnovnim, neophodnim prirodnim resursima – vodom, energijom, hranom – i promovisanjem suštinski negativnih obrazaca ponašanja kao poželjnih, vezujući ih za instinkt samoodržanja i zadovoljavanje socijalnih potreba. 

„Tehnologija koju poseduju vaši ljudi je sposobna da reši svako ograničenje koje muči vašu socijalno-memorijsku grupu u trenutnoj fazi sticanja iskustava. Međutim, briga nekih od vaših bića sa distorzijom u pravcu onoga što biste nazvali energija moći uzrokuje da se ta rešenja odbace dok ne postanu toliko potrebna da ovi entiteti tada mogu da napreduju ka još većoj distorziji u pravcu moći.“

Kako kaže Ošo: „Čovek nije samo slobodan – naglasio bih da čovek jeste sloboda. To je njegova suštinska priroda, njegova duša. Onog trenutka kada poreknete čovekovu slobodu, oduzimate mu nešto najdragocenije, njegovo kraljevstvo. Onda je on prosjak i daleko gori nego bilo koja životinja, jer njima ostaje barem neki program. Tada je čovek prosto izgubljen.“ (Philosophia Ultima).

Hakslijev i Orvelov svet su naizgled veoma različiti, ali imaju važnu zajedničku crtu: kompulzivnu potrebu da se uspostavi kontrola nad ispoljavanjem Svega što Jeste. I kada uočimo sukob između prividno suprotstavljenih koncepata i pogleda na svet, koji jasno ili nešto suptilnije osporavaju to čovekovo najdragocenije svojstvo, pokušavajući da ga uguraju u kalup koji su za njega unapred napravili, možemo razmisliti o tome da je ona „bitka“ (za zauzimanje pozicije u hijerarhijskoj piramidi) možda već počela. U stvari da već dugo traje.

Verujem da ovaj odlomak Mihaela Topera ovo ilustruje na veoma dobar način:

Ra materijal objašnjava da ova privrženost separacijskoj egoističnosti formira militarističku hijerarhiju negativnih bića, koja su, kao požnjeveni entiteti, pokazali jasno opredeljenje ka manipulaciji i porobljavanju „drugih-sebe“, putem kontrole indukovane izazivanjem straha i bola, koje omogućava dosezanje potrebnog praga integracije namere. U skladu sa svojom negativnom polarizacijom kroz više denzitete oni egzistiraju hraneći se psihičkom energijom izlučenom preko emocionalnog bola, tuge, straha i slično.
(...)
Budući da obrazuju spiritualnu Negativnost, njihova taktika je jedna interpretacija vrhovnog božanskog zakona u pogledu očuvanja slobodne volje pod svim okolnostima, tako da se uspeh meri spretnošću kojom se priklanjanje služenju sebi izaziva kao svesna opcija. Na taj način negativna bića viših dimenzija promovišu draži pokoravanja drugih.
Porobljavanje predstavlja kršenje slobodne volje i tako po sebi ne doprinosi daljoj polarizaciji i time napretku negativnih bića; negativno biće je zainteresovano za osvajanje i dominaciju putem formiranja „moćne elite“, čiji su članovi izabrali stazu služenja sebi.“

Nastavak: Denziteti III

Ra materijal - Denziteti I


Spiritualna oktava
Ovo je pokušaj da se opiše sistem denziteta, onako kako je predstavljen u Ra materijalu (http://ramaterijal.webs.com//). U opisu sam se pozabavila aspektima, koji se meni čine bitnim i po mom mišljenju nude podsticaj za dalje istraživanje, i napravila paralelu sa materijalima, za koje smatram da određene delove ove tematike mogu dodatno osvetliti.

Treba svakako imati na umu da su tumačenja metafizičkih sadržaja iz naše ograničene perspektive nužno iskrivljena i da se informacije na treći plan veoma teško mogu preneti bez distorzije. Zato je svakako dobro samostalno proučiti prenete informacije o denzitetima u samom materijalu i iskoristiti ih manje kao gotove informacije, pre kao podsticaj za razmišljanje i samostalno slaganje puzli o Velikoj slici.

Piše: Jelena
Denziteti – nivoi svesti
Prema Ra, razvojno vozilo duše ili celina uma/tela/duha evoluira kroz spiritualnu oktavu sastavljenu od sedam osnovnih nota, denziteta, i beskonačnih podoktava unutar njih, pri čemu, slično kao u muzici, osma nota započinje sledeću oktavu postojanja.

Energija se kreće od inteligentne beskonačnosti zahvaljujući prvom izlivu neposredne kreativne sile, stvarajući tako obrasce koji se u holografskom stilu javljaju u čitavom univerzumu, nezavisno od smera u kome se energija širi“. (više o tome na „Kreaciji“).

Opisana arhitektura denziteta podseća na fraktale, geometrijske likove, koji se mogu razložiti na manje delove, tako da svaki od njih predstavlja umanjenu kopiju celine. Fraktal je samo-sličan oblik, previše nepravilan da bi se mogao opisati euklidovskom geometrijom. (wikipedia).  
 
http://www.blogger.com/goog_1262214098372


Reč „denzitet“ sugeriše gustinu (density = gusto), pojam koji u okviru našeg poimanja stvarnosti povezujemo sa većim stepenom materijalnosti, neprozirnošću i čvrstoćom. Međutim, upravo suprotno od toga, na osnovu opisa viši denzitet podrazumeva eteričniju strukturu materije i veću suptilnost. Tako bi gustinu pre trebalo shvatiti kao mogućnost za akomodaciju i koherentnu organizaciju veće količine informacija. „Što je viši denzitet, to više informacija, to veća energetska vrednost i bogatiji potencijal od koga je konfigurisan prostor“ (Michael Topper).

U pokušaju da da objašnjenje u okviru pojmova fizike, Don Elkins još pre kontakta sa Ra izvodi „gustinu“ denziteta iz udaljenosti elektrona od nukleusa. „Udaljenost elektrona od nukleusa je mnogo manja nego ovde i u tom smislu je njihova materija mnogo gušća nego naša.“ Ukoliko je Elkins bio u pravu, upravo bi manja udaljenost od jezgra uslovila veću brzinu kretanja, veću frenkvenciju, više vibracije i „informisaniju“ materiju.

Ironično, upravo pokušaj da se materija ispita do najsitinijih sastavnih delova je doveo u pitanje visoko mesto na koje je postavljen opipljivi svet. Materija je u stvari 99,99% prazna. Ne postoji ništa osim vibracije ... koja čini da poverujemo da je ono što opažamo čvrsto.
http://www.youtube.com/watch?v=Ut4JNzWgjaA&feature=related

Da li bismo, rukovodeći se Elkinsovim zaključkom, mogli da povučemo paralelu između stepena ove praznine (udaljenosti elektrona od jezgra) i denziteta, pri čemu manja udaljenost praktično kreira informisaniji prostor?

Slično kao talasna priroda subatomskih čestica, koje postoje u stanju mogućnosti/verovatnoće dok ne dođu u dodir sa inteligentnom svešću koja ih posmatra i „zgusnu“ se, tako i materijalnu stvarnost možemo posmatrati kao beskrajan splet različitih energetskih frekvencija koje stoje u interakciji sa inteligentnom svešću. „Svest kreira vibraciju, koja je foton/svetlo.“ (Elkins). Svest i ono što opažamo kao materiju stoje u nerazdvojnoj međusobnoj vezi, pri čemu veća koherentnost svesti proizvodi veću frekvenciju i višu vibraciju, omogućavajući suptilnije i informisanije vozilo duše, sposobno da nosi svest viših vibracija.

Denzitete bismo tako mogli nazvati razvojnim stepenima svesti i prema Ra, vibratorna granica između denziteta je podjednako jasna kao što je za nas vidljiva razlika između dve boje. Na sličan način kao što izbalansirani energetski centri poseduju pravilnu kristalnu strukturu, jedinstvenu za svaki pojedinačni entitet, i svaki denzitet poseduje jedinstvenu geometriju oblika. (Uporedi sa Vedskom kosmogonijom).

***
Mada prenete informacije ovaj predmet objašnjavaju na mnogo potpuniji način, spiritualna oktava nije nov pojam. Pronalazimo je u stepenima transformacije spiritualne supstance, o kojoj govore alhemičari, i koji u njihovoj simbolici pokazuju neobično kolebanje između sedam i osam. Gurdjijev je takođe dao izuzetan opis oktave, uključujući i razvoj unutrašnjih oktava, uz tvrdnju da sve u prirodi, kao i sve ljudske aktivnosti, pokazuju taj isti razvojni obrazac.

Razmatrajući Zakon Oktave u Gnozi I, Univerzum, Moravjev pojam „denzitet“ povezuje sa Spiritualnom oktavom i brzinom vibracija na različitim nivoima postojana, čija je gustina obrnuto proporcionalna gustini materije:

Moderna prirodna nauka je ustanovila bliske odnose između materije i energije, u stvari poznate ezoterijskoj nauci od pradavnih vremena. Danas više nije besramno reći da je materija samo statički oblik energije – čija je priroda uvek dinamična.
(...)
Tradicionalna ezoterijska nauka posmatra manifestaciju sve energije kao oblik cikličnog vibracionog kretanja. Ona dalje uči da je materija sačinjena od relativno ograničenog broja nukleusa različitog kvaliteta. Ti nukleusi su animirani cikličnim vibratornim pokretima različitih frekvencija i amplituda. Ovde Tradicija uvodi pojam denzitet (density – gustina), koji je primenljiv kako na energiju, tako i na materiju. Najzad, ona postavlja zakon, prema kome su: gustina materije i gustina vibracija obrnuto proporcionalni.

U skladu sa tim tradicionalnim učenjem, kvantitet nukleusa u materiji, nukleusa, koji su, da budemo precizni, sama materija, je minimalan. Volumen, koji zauzima neki objekat, kakav god da je, je ispunjen onim što nazivamo veoma brzim linijama kretanja: pokreta ograničenog broja nukleusa. Sve zavisi od gustine tih pokreta i njihove brzine. Što su teže i sporije vibracije, to je veći broj nukleusa potreban da bi sačinio telo i obrnuto.

Vratimo se na problem materije – energije, da bismo razjasnili pitanje atomske strukture, kako je razume ezoterijska nauka. Videli smo da se prva manifestacija energije javlja u obliku cikličnog unutar-atomskog vibracionog pokreta. Taj pokret, koji animira određeni broj nukleusa, obrazuje materiju. Ako možemo da kažemo da ti nukleusi, koji se kreću, u stvari obrazuju materiju, onda ne smemo da zaboravimo da se oni sami sastoje od energije u statičkom obliku. Obrnuto, energija nije ništa više nego materija koja poprima dinamički oblik.“
(…)
„U vezi sa kosmičkim svojstvima atoma, definisanim na taj način, ezoterijska nauka razlikuje različite Redove Materije, klasifikovane u skladu sa gustinom tipičnih atoma koji na svakom nivou korespondiraju sa Velikom Oktavom.
(...)
Materija je manifestacija energije, koja nije drugo do oblik Duha.
To znači, da to možemo tako razumeti, da je samo atom Apsoluta istinski jednostavan I nedeljiv: ovde pojedinačni nukleus Energije-Duha vibrira maksimalnim intenzitetom. To je najlakši atom; u ezoterijskoj nauci njegova gustina-materija/materija-gustina se uzima kao jedinstvo. Tada, spuštajući se niz Zrak Kreacije korak po korak, vibracije progresivno gube brzinu. Sledi, da će na svakoj narednoj noti Kosmičke Oktave konstitucija atoma zahtevati sve više i više materije: atom postaje sve teži i sporiji.“ (Boris Moravjev: Gnoza I, Univerzum).
***
Prema Ra, kroz čitavu spiritualnu oktavu, kroz sve denzitete, prožimaju se fizički i metafizički plan, odnosno prostor/vreme i vreme/prostor. 

Pogled na ovaj link bi možda mogao da baci dodatno svetlo na ovaj koncept.
http://www.reciprocalsystem.com/dbl/index.htm

Fizičar Dewey Larson je postavio teoriju po kojoj vreme i prostor predstavljaju jednostavno dva recipročna aspekta jedine konstante Univerzuma – kretanja (vibracije). Ova teorija vreme ne uzima jednodimenzionalno, kako ga mi sebi predstavljamo, već analogno našem prostoru u tri dimenzije, odnosno, precizije rečeno, kao jedinstveno vremensko-prostorno polje. Više vremenskih dimenzija bi omogućilo kretanje kroz vreme, baš kao što se mi krećemo kroz prostor.

O vremenu/prostoru, metafizičkoj ravni, Ra kaže:
Uzdržaćemo se da govorimo o tačnosti usled našeg shvatanja o ogromnoj teškoći da se apsorbuju koncepti metafizičke prirode. U vremenu/prostoru sva vremena su simultana, baš kao što u vašoj geografiji svi gradovi i sela istovremeno funkcionišu, žure, naseljeni entitetima, koji idu za svojim poslom. Tako je u vremenu/prostoru sa sopstvom.“ (Seansa 70).
Ne postoji metod određivanja vremena/prostora pre nego što se bezvremenost povukla sa vašeg prvog denziteta. Mera do početka vašeg vremena bi bila ogromna, a opet je ta ogromnost bez značaja. Od stupanja u konstruisani prostor/vreme vaš prvi denzitet se prostirao preko mosta vremena/prostora i prostora/vremena od otprilike dve milijarde godina.“ (Knjiga 4).

Metafizički plan istovremeno služi kao kontemplacijska zona između inkarnacija. 
 ***
Pogledajmo još jednom grafikon, koji ilustruje Zakon Oktava:

Zakon oktave ili Zakon broja sedam istočne gnostike podrazumeva opadanje vibracija između nota MI i FA, te nota SI i DO, što praktično uslovljava kružno kretanje.  Budući da između početnog DO i završnog DO postoji razlika u visini (frekvenciji), pokušajmo da dodamo još jednu dimenziju u prostoru i videćemo oblik spirale.

No, krug ili spirala, nota MI u svakom slučaju predstavlja kritičan prag, na kome se dalje napredovanje po svemu sudeći ne može nastaviti samo energijom inicijalnog pokretača, Apsoluta. Upravo ona nota na čijoj frekvenciji vibriramo na ovoj tački svog kretanja kroz beskonačnu kreaciju.

Ali da prvo razmotrimo kako smo dovde dospeli.

Nastavak: Denziteti II

Armin Risi: Svetlost i senka današnjice

Objavljeno na internet stranici  autora: LINK
Preuzet sa: LINK

Prevod: Jelena



Proročanstva, teorije zavere, putevi za rad na sebi, nada u Boga i čak „razgovori sa Bogom“ se danas visoko rangiraju u modernoj ezoteriji. Propagiraju se najrazličitiji pogledi na svet: od strane različitih grupa, autora bestselera, učitelja tajnih znanja. I svi veruju da su u pravu i da su u svetlosti. Da li su neki u pravu više nego drugi? Da li čovek može i sme da napravi razliku? Ili je sve relativno? Da li smo izloženi jednoj filozofskoj odnosno ideološkoj samovolji, bez kriterijuma i merila za istinu? Da li uopšte postoji tako nešto kao što je „Istina“?

Danas, u vreme takve zbrke i dezorijentisanosti, je važnije nego ikad potražiti odgovor na ta pitanja, koja pokreću svet.
Filozofija vs ideologija

U davnim vremenima, na primer u antičkoj Grčkoj i još ranije, u staroindijskoj (vedskoj) kulturi, filozofija je smatrana „Kraljicom sveg znanja“ – i tako bi trebalo da bude i danas. Jer svaki vid nauke bi trebalo da služi sticanju znanja, a znanje bi trebalo da služi spoznaji istine. „Ljubav prema istini (mudrosti)“ se na grčkom naziva
philo-sophia. Međutim, danas većina ljudi pod filozofijom podrazumeva nešto dosadno, suvoparnu igru misli, koja nema nikakvu praktičnu korist. Zbog toga nije iznenađujuće da većina ljudi nema vremena za filozofiju.

Kao što naredni članak pokazuje, filozofija nije nikakav luksuz, već instrument od presudne važnosti za sticanje jasne moći rasuđivanja. Pored toga biva očigledno, da mnogo toga, što se danas posmatra kao „filozofija“, uopšte nije filozofija, već
ideologija. Tu nije reč o istini, već o sopstvenoj istini odnosno sopstvenim idejama, koje čovek želi da nametne kao istinu. U današnje doba, materijalističko „mračno doba“ (na sanskritu nazvanom Kali-Juga), mora se imati na umu da vladajuće ideologije stvaraju sile mraka.Svetovi Svetlosti i Senke

Na Zemlji deluju kako sile mraka, tako i snage svetlosti. Ta već sama po sebi razumljiva tvrdnja ipak u sebi krije duboke konsekvence, koje nisu do kraja spoznate.

U oblastima svetla postoji samo svetlo, a u senci samo senke. Ukoliko svetlo prodre u senku, više nema senke. Samo u jednom sasvim određenom graničnom području se svetlost i tama dodiruju, naime, na onoj „liniji obale“, na kojoj se svetlo odvaja od senke.

Isti princip – prema vedskoj slici sveta – važi i u multidimenzionalnom Kosmosu u pogledu svetova svetla i senke. I oni postoje odvojeno (paralelno), ali se susreću u jednom području, na kome se svetlo odvaja od senke. Ta prelomna oblast je dimenzija, na kojoj se nalazi Zemlja. Prema mnogim ezoterijskim i religioznim izvorima to je razlog, zašto u našem svetu uticaji svetla i senke deluju jedni pored drugih i zašto različita bića imaju tako veliki interes za planetu ljudi: Zemlja je mesto račvanja, na kome se duše odlučuju u kojem će pravcu ići.
Svi smatraju da su u svetlosti

Kada se govori o svetlu i senci, to je razlikovanje uz izvesnu zadršku. Jer i sile mraka, naravno, veruju da se nalaze u svetlosti. Iz tog razloga je čovečanstvo suočeno sa različitim oblicima „svetla“ i „Boga“, čiji su predstavnici svi uvereni u svoje poglede. Čuje se sve više glasova, neki su potpuno protivurečni, drugi varljivo slični. Da li svi oni imaju pravo? Da li smo jednostavno izručeni najglasnijim ili postoji mogućnost razlikovanja?

Zabuna nastaje usled toga što se i u materijalističkom i u ezoterijskom ateizmu takođe govori o „Bogu“. Međutim, postavlja se pitanje, šta se pod time podrazumeva? Šta je ateizam, panteizam, deizam, monizam, dualizam, teizam? Šta je njihova slika o svetu? Ko zastupa te slike o svetu? Sa kakvim praktičnim konsekvencama?

„Opšte obrazovanje“, koje se danas prenosi, nameće stav da su sve te filozofije samo različite teorije, u koje se može verovati ili ne, jer konačno, svejedno je u šta se veruje. Da, i to je jedno od mogućih verovanja i moćnici, koji u to veruju, grade na njemu sopstveni pogled na svet i odgovarajući svetski poredak.
Relativno i apsolutno

Pretpostavimo da postoje bića, koja – metaforički rečeno – žive u „mraku“, ali veruju da su u svetlosti. Kako bi ona iz svoje perspektive definisala svetlost?

U našoj analizi „mrak“ predstavlja dualnost (svet relativnog), a „svetlost“ apsolutno (večnu realnost). Poređenje između svetlosti i senke ilustruje vezu između „apsolutnog“ i „relativnog“ na idealan način, jer relativno zavisi od apsolutnog kao i senka od svetlosti. Oni, koji poznaju samo relativnu egzistenciju, su skloni tome da definišu Boga na osnovu svojih relativnih predstava, naime, preko negiranja ili apsolutizacije relativnog, koje ne mogu pružiti pravu spoznaju apsolutnog, kao što se i svetlost ne može definisati jednostavno kao „izostanak svetlosti“ ili „zbir svih senki“ ili „najsvetliji oblik senke“.

Postojanje senke zavisi od svetlosti, ali svetlost ne zavisi od senke i senka ga nikada ne može doseći. Dok god senka ostaje senka, ona je odvojena od svetlosti. Isto tako sile mraka ostaju u svom bivstvu, dok ne promene svoje stanovište (svoj mentalitet) i ne koriguju svoju ideologiju. Budući da su uvereni da je njihovo stanovište ispravno, oni neće ništa menjati i ostaće vezani uz senku. Tako ostaju u đavoljem krugu i stvaraju filozofije, da bi opravdali svoje poglede i dela.

To se danas može posmatrati širom sveta u privredi, u politici, u ratovima i u nauci, ali i u privatnim krugovima i – što ne treba potceniti – u ezoteriji i religiji.
Poluistine o relativnom i apsolutnom

Postoji mnogo iskustava u životu, koje čovek može upoznati samo ako ih je sam doživeo, npr. zaljubljenost, telesna ekstaza, telesni bol, tuga zbog smrti voljene osobe itd. Na sličan način „svetlost“ se može poznavati, samo ako ju je čovek sam video i doživeo.

Upravo ta viša dimenzija božanskog realiteta nedostaje silama mraka po definiciji, jer inače ne bi bile u tami. Ako uopšte veruju da sa one strane mraka postoji nešto kao svetlo (nešto apsolutno), onda je to za njih samo teoretska, simbolična i misaona predstava. Drugim rečima, oni
definišu svetlost pošavši od senke, što je obrnuti proces, jer svetlost nikada ne zavisi od senke. Svetlost je realnost, koja postoji sasvim nezavisno od tame, i nešto sasvim drugo nego svi oblici tame. (1)
Materijalizam: „Život je proizvod materije“

Prvi pokušaj, da se definiše realnost iz tame, glasi: „Ne postoji svetlost, postoji samo tama.“ To odgovara pogledu na svet
materijalizma i predstavlja verovanje, da je opipljiva stvarnost jedina realnost: sve što postoji, kako anorganske stvari, tako i živa bića, su proizvod materije; svest je proizvod mozga itd.

U tu kategoriju spada većina učenja nauke, koja danas preovlađuju: na početku je postojala samo materija i materija se polako hladila, posle čega su se na Zemlji putem slučajne kombinacije atoma obrazovale prve amino-kiseline i proteinske strukture; iz njih su nastala prva živa bića (bakterije, jednoćelijska bića itd.), od njih mekušci, onda ribe, amfibije i reptili, od njih ptice i sisari; iz linije primata su se razvili majmuni i ljudi. Ta čitava takozvana evolucija je nastala putem mutacija genetskog nasleđa, što se može porediti sa slučajnom promenom slova u nekom tekstu.

Ali kolika je verovatnoća da slučajnom zamenom slova ne nastane greška, već poboljšanje? Da nastane čak bolji, komplikovaniji tekst? Jer nijedan tekst nije tako komplikovan kao genetski zapis. Ipak, ta apsurdnost se danas svuda podučava i propagira, povezana sa nedokazanom, čak osporenom, tvrdnjom da organska struktura već predstavlja živo biće (telo = živo biće; smrt tela = smrt živog bića).

Isto materijalističko verovanje zastupaju i oni, koji tvrde, da su u davnoj prošlosti vanzemaljci sleteli na Zemlju i iznova programiralo primitivne praljude; današnji čovek nije ništa drugo do „genetski promenjeni majmun“.
Šta je panteizam i deizam?

Druga mogućnost da se svetlost definiše preko tame je: „Svetlost je ukupnost svih senki.“ Filozofski posmatrano, to znači: Bog je sveukupnost materije, Bog je zbir svih delova materijalnog pojavnog sveta (panteizam: „Sve skupa je Bog.“). Ali da li je svetlost samo totalitet svih senki?

Jedna druga teorija kaže: Bog (lat:
deus) nije sam ukupnost materijalne prirode, već sveukupnost prirodnih zakona. To je osnovno stanovište deizma: „Bog je apstraktni stvaralački princip“ kao simbolični prauzrok (tvorac, građevinar) materije. Bog se ograničava na materiju i posmatra se samo kao dinamička samoorganizacija Kosmosa; „Svetlost je princip, koji stvara senku“, drugim rečima, senka se posmatra kao istinska realnost, a svetlost nije ništa drugo do stvaranje senke. Ali svetlost nikada ne stvara senku! Samo kada nešto sakrije svetlost, nastaje senka u jednom ograničenom području.Šta je dualizam?

U nekim religijama i ložama se u unutrašnjim krugovima veruje ne samo u deizam, već i u sliku sveta dualizma: „Dvojnost; Bog postoji uz jednu suprotnost.“ To odgovara apsolutizaciji relativnog, naime, pozitivnog i negativnog. To je stanovište, da je Bog (pozitivno) u sukobu sa svojom apsolutnom suprotnošću, apsolutno negativnim (đavo); ili: apsolutno je jedna apstraktna sinteza Boga i Đavola, Lucifera i Adonai (Jahve?) itd.

Primena jednačine sa svetlošću i ovde pokazuje apsurdnost ove pretpostavke: „Svetlost i tama su dve egzistencije, nezavisne jedna od druge; Tama je druga strana, suprotnost svetlosti; Svetlost ne može postojati nezavisno od tame.“

Ovde se mogu navesti neki upadljivi primeri. Mnogi okultni sistemi verovanja takođe govore o Bogu – ali koga podrazumevaju pod „Bogom“?
Pogledi na svet okultizma
„Satana je taj, koji je Bog naše planete i jedini Bog, i to bez ikakvih metaforičkih nagoveštaja na negativnost i izopačenost.“

„Tako Satana, čim se više ne posmatra u sujevernom, dogmatskom, nefilozofskom crkvenom duhu, prerasta u veličanstvenu sliku nekoga, ko od zemaljskog čoveka pravi božanskog; koji … ga oslobađa od greha neznanja, a time i smrti.“
Od koga potiču ti iskazi? Od Helene Blavacke, zapisani u njenom standardnom delu teozofije „Tajna nauka“ (II, str. 245, poglavlje „Sveti Satana“ i I str. 220).

U istom delu (II, str. 394) stoji: „Da bi se stvar jednom zauvek razjasnila: ono, što je sveštenstvo svake dogmatske religije, pre svega hrišćanske, označilo kao Satanu, kao neprijatelja Boga, je u stvari vrhunski božanski duh – okultna mudrost na Zemlji …“

Nije iznenađujuće da kritički analitičari okultizma i new age-a u vezi sa time govore o ideologiji Antihrista, jer gornji citati jasno pokazuju, da se Satana, a ne Hrist slavi kao „oslobodilac od greha neznanja“. Iako su i u ime Hrista počinjena ekstremno satanska dela, to nije greška imena Hrista, već je povezano sa infiltracijom odgovarajućih institucija moći. U magiji, tako kažu eksperti, se pokazuje prava priroda imena Satane odnosno Lucifera i imena Isusa veoma jasno. Dok prva izaziva najmračnije vibracije, imenom Isusa mogu biti uklonjena najviša negativna magijska dejstva.

Naredni citat potiče od jednog majstora lože, koji je tokom života bio veoma poznat po svojoj okultnoj moći:

„Većina ljudi će, religiozni, kakvi jesu, posle razočarenja u hrišćanstvo i tako bez orijentacije, zabrinuto tragati za nekim novim idealom, a da ne znaju kome ili čemu treba da se mole. Tada su ljudi zreli da prime čisto svetlo putem daljih objava čiste pouke Lucifera, koja će najzad biti doneta na svetlo dana. One (te objave) će slediti opšti reakcionarni pokret, koji će proisteći iz istovremenog uništenja hrišćanstva i ateizma … Gomili treba reći sledeće: „Mi preziremo Boga, ali našem Bogu se moli bez sujeverja’... Lucifer je Bog; na nesreću je Adonai takođe Bog. Jer po večnom zakonu nema svetla bez senke, lepote bez ružnoće, belog bez crnog. Apsolut može egzistirati u obliku dva božanstva: tama služi svetlu kao pozadina … (citirano u A. Risi:
Smena moći na Zemlji, str. 213, uz odgovarajuće navođenje izvora.).Posle dosadašnjih navoda ne bi trebalo da bude teško prozreti poluistinu tog dualizma: Svetlost nije jednostavno suprotnost tame, podjednako malo, kao što su svetlost i tama dve ravnopravne realnosti.

Ko misli da Apsolut može egzistirati samo u obliku dva konkurentna božanstva, nema predstave o Apsolutu i jednostavno apsolutizuje jedno relativno biće. (To važi za određene lože i takođe za religije). Na primeru svetla i senke to verovanje kaže, da svetlost ne postoji nezavisno od mraka.

Dakle, kada se danas govori o „Bogu“, moramo se uvek zapitati, na kog Boga se misli. U knjigama Blavatske i Beileya se mnogo govori o Bogu, ipak treba primetiti, da su te knjige na početku objavljene u izdavačkoj kući, koja se zvala „Luzifer Trust“. U godini 1924. ta izdavačka kuća je iz razloga diskrecije promenila ime u „Lucis Trust“.
„Razgovori sa Bogom“

Milioni ljudi su danas oduševljeni knjigama „Razgovori sa Bogom“, koje je napisao Amerikanac Nil Donald Welš. Obećanje, da tu govori Bog, bi se moglo vrednovati kao arogantno, pogotovo kada neko sopstveno mišljenje uzdigne do božanskog mišljenja. Ipak, Bog je uvek govorio ljudima, zašto tako ne bi bilo i danas?

Welšove knjige sadrže mnoge veoma dobre misli i duboke istine i uz devizu „Proveri sve i zadrži ono dobro“, mogli bismo se saglasiti sa mnogo toga. Ipak, izaziva skepsu kada taj Bog kaže:
„Sve je relativno. Sve je deo onoga što jeste. Ja ne volim ‚Dobro‘ više nego ‚Loše‘. Hitler je otišao na nebo. Kada to budete shvatili, shvatićete Boga … U istom smislu je najveći trenutak Boga onaj, kada shvatite da vam Bog nije potreban … Ponovimo još jednom: Ni u čemu nema ničega ‚pogrešnog“. (I, str. 103, 177, 231).
Da li je, dakle, najzad svejedno, da li čovek čini dobro ili zlo? Jer Bog jedne ne voli više nego druge. Ukoliko nam nije potreban Bog i ukoliko nema ničeg pogrešnog – da li onda ni Hitler nije učinio ništa pogrešno? I onda ni Lucifer – ako postoji, što taj „Bog“ poriče – ne bi ništa loše učinio!Ko opravdava negativno?

Prilikom procene tekstova uvek je veoma korisno istražiti kako se definiše negativno. Veoma često se otkriva da se uz ezoterijsku briljantnost
negativno opravdava. Ako je to slučaj, trebalo bi se zapitati: Uz koje argumente se negativno opravdava? Jer opravdavanje sebe samog je osnovna briga palog anđela Lucifera i ima mnogo ljudi, koji dele taj pogled na Boga i svet, jer on na jedan suptilan način potvrđuje ego.

Bio sam zapanjen, kada sam video koliko je ljutith pisama revoltiranih fanova Lucifera stiglo već prvih meseci posle objavljivanja knjige
Smena moći na Zemlji. Neko mi je anonimno čak poslao knjigu Miguela Serana pod naslovom: „Zlatna sveska – Ezoterijski hitlerizam“ (dt. 1987.)! U glosaru te knjige je Lucifer opisan na sledeći način:
„Vanzemaljsko Božanstvo, bačeno na Zemlju, Bog svetla i lepote, od koga potiče Venera … najviši vodič tantričkih magova. On će posle povratka zlatnog vremena, … posle produhovljenja Zemlje, ponovo doći do časti.“
Spomenuta moć se javlja u mnogim atraktivnom oblicima i mnogi dopuštaju da ih fascinira vizija „Zlatnog doba“ i ezoterijsko-okultni sjaj.

Čovečanstvo čuje te glasove i mnogi su oduševljeni, jer ti glasovi govore ono, što oni i žele da čuju. Ali postoje i drugi načini reakcije. „Sva carstva sveta u njihovoj veličini i lepoti, sve to ću ti dati, ako me prihvatiš i ako mi se pomoliš!“ Ali Isus nije diskutovao i nije dao ni mali prst. On je jednostavno rekao: „Dalje od mene, Satano!“ (Matej, 4, 10).
„Sve je jedno“: Nema razlike između pozitivnog i negativnog?

Apsolutizovani dualizam nije najviši stepen posvećenja tajnih sila. Kada se dvojica svađaju, treći se raduje. I uvek je „treći“ taj, ko drugu dvojicu okreće jednog protiv drugog.

Preostaje još jedna poslednja mogućnost, da se svetlost definiše pošavši od mraka: „Svetlo je suprotnost mraka; kada negiramo sav mrak, dolazimo na svetlo, jer svetlo nije ništa drugo do odsustvo mraka.“

Filozofski formulisano to znači: „Apsolut je jedina stvarnost i on je oslobođen svake dualnosti, kao što je svetlo oslobođeno mraka. To znači, da u stvarnosti ne postoji dualnost. Svi koncepti dualnosti su, dakle, iluzija (sanskr.
māyā) i nerealni, kao npr. koncept akcije i reakcije. Ko spozna tu najvišu istinu, zna, da u stvarnosti ne postoji zakon karme.“, kaže ateističko verovanje tog pogleda na svet, koji se naziva monizam: učenje, da je sve konačno jedno (od grčkog mónos, „jedno“).

Po tom gledištu takođe važi: „Nije samo dualistički koncept akcije i reakcije nerealan, već i koncept Ja i Bog. Ne postoji Bog izvan mene, nema Boga koji kažnjava, ali nema ni Boga koji voli, jer su i ljubav i kazna koncepti dualnosti. Apsolut je bez strasti, ali i bez ljubavi, nije ni loš ni dobar, takođe bez-božan.“ Ovde se čini pokušaj, da se apsolut shvati iz negiranja svega relativnog. To je u istinskom smislu reči
negativan pogled na svet (od lat. negare, „reći ne; negirati“).

Na sanskritu se ovaj ateistički monizam naziva
Māyāvāda, „učenje (vāda), da je sve manifestovano iluzija (māyā)“; konačno, sve je bez razlike jedno.

Isti pogled na svet proizilazi iz slogana: „Sve je relativno.“ Ovaj iskaz je u sebi protivurečan, jer kada se tvrdi da ne postoji ništa apsolutno, da je
sve relativno, samim tim se zastupa jedan apsolutan iskaz. Neizdiferencirana apsolutizacija relativnog (sve je jedno, sve je relativno) daju iskrivljenu sliku o realnosti, kao što se to može prepoznati po logičkim, a i praktičnim plodovima.

Navedena jednostrano monistička izlaganja sadrže najperfidniji pokušaj negativnog, da
opravda samog sebe, jer prema tom stanovištu ne postoji dobro i zlo, ne postoji ništa pogrešno i ništa loše, ali ne postoji ni transcendentni Bog. Ta filozofija je osnova nihilizma i u pravom smislu te reči je bez-božna i bez-ljubavi, bez-smislena i u krajnjoj konsekvenci nemoralna (bez savesti) i bez emocija.

U ovoj ogoljenoj formulaciji ta negativna slika o svetu, naravno, više ne zvuči tako atraktivno i ne obećava prodaju bestseler izdanja. Luciferski izvori zbog toga ne nastupaju sa ovakvim rečima, već sa briljantnim kvazi-istinama, ukrašenim najvišim tonovima Boga, Svetlosti i Ljubavi. To ipak ništa ne menja kod datih izlaganja, koja samo prikrivaju tvrdo jezgro nemoralnih (bez savesti) i čak neemocionalnih mračnih sila filozofskom analizom tragova.

Uz to još jedno pitanje, koje se retko postavlja: da li postoje samo neemocionalne filozofije ili postoje čak i bića bez emocija? Različiti izvori potvrđuju tu pretpostavku i ukazuju na to, da su to bića, koja žive u mračnim astralnim područjima i u inkarniranom obliku čak i na Zemlji! Setićemo se reptoidnoh oblika, koje znamo iz SF-filmova, ali i iz parapsiholoških istraživanja i izveštaja o NLO-ima i starih predanja, kao npr.: „Veliki zmaj je bačen na Zemlju. On je stara zmija, koja se naziva i Đavolom i Satanom i koja zavodi čitavo čovečanstvo.“ (
Tajne objave, 12.9).

To bi bilo moguće objašnjenje za mnoga zbivanja, koja se danas tajno, a delimično i javno odvijaju na Zemlji i ne zaslužuju drugi atribut do „satanski“.
Iluminati

Oni, koji veruju u ovaj ateistički monizam, su uvereni u njegovu tačnost i žele da uvedu svetski poredak, u kome bi svi ljudi živeli po toj „istini“; čoveku više ne bi trebalo da bude potrebna iluzija o Bogu; religije u teističkom smislu bi trebalo da budu ukinute i zamenjene svetskom etikom; tek kada se ta spoznaja postigne, oni veruju da će na Zemlji zavladati mir i red; dostizanje takvog svetskog poretka je zbog toga neophodnost i sve, što služi toj neophodnosti, je norma; cilj opravdava sredstvo.

Postoje veoma uticajni ljudi, koji dele ovo ubeđenje i veruju, da su pozitivno i negativno jednoznačni i podjednako vredni (igra reči: gleichgültig: ravnodušan, podeljeno na slogove kao u tekstu: gleich-gültig: isto vredan). Njihov jedini kriterijum je „neophodnost“: „Mi stojimo sa one strane dobra i zla. Mi ne činimo ništa ’dobro’ i ništa ’loše’, već samo ono neophodno.“ Neophodno je prema ovom stanovištu sve ono što podstiče „progresivnu evoluciju“ čoveka, sve dok on ne bude u stanju da prihvati njihov svetski poredak.

To su gledišta najviših mračnih snaga, koja svoja dela filozofski opravdavaju jednom luciferski-monističkom ideologijom. Oni smatraju da su jedini, koji su spoznali tu istinu (u stvarnosti
poluistinu); zbog toga smatraju sebe elitnim i prosvetljenim (lat. illuminatus) i nazivaju sebe Iluminatima, „prosvetljenima“ nasuprot masi „neprosvetljenih“ ljudi.

Klasičan primer za ovaj pogled na svet je knjiga Nikole Makijavelija, „Vladalac“:
„Ako želi da se potvrdi, vladalac zbog toga mora da ovlada sposobnošću, da ne bude dobar i da nešto primeni ili ne primeni prema zapovesti neophodnosti (secondo la necessità).“

„On zbog toga mora da poseduje takvo moralno shvatanje, na osnovu koga će biti spreman, da se okrene već prema smeru vetra i promeni okolnosti – kao što sam to gore rekao – da
se ne odvoji od dobrog dok je to moguće, ali da se okrene zlu, čim to postane potrebno.“
Lažni zaključak iluminata: od „ljubavi“ do „neophodnosti“

Do jednog izvesnog stepena (stepena posvećenja) i iluminati postavljaju ideal „ljubavi“ visoko i zastupaju ga prema spoljnom svetu, jer on zvuči atraktivno i budi poverenje. Kako to otkriva citat jednog iluminata visokog ranga, stanovište ljubavi za njih ipak
nije najviša perspektiva. Ona je drugi nivo po redu unutar galaksije, jer iznad postoji i naredni nivo, nivo „Univerzuma“, „Jedinstva“ i Univerzum funkcioniše po principima tog jedinstva „sa one strane dobra i zla“. Treba obratiti pažnju na svestan izbor reči „galaksija“ i „Univerzum“ i na lažno logičko opravdavanje negativnog ovde npr. svetskih ratova!
… drugi po visini energetski nivo galaksije: ujedinjujuća energija Ljubavi. [Zašto postoji patnja?] … odgovor, ako ga uopšte ima, mora ležati u merilima [= relativno]. [Jer on zastupa stanovište da je sve relativno]. Pretpostavimo, da na današnji dan kao ljudska bića imamo neki određeni cilj. Prema svim merilima, koja primenimo, smatramo taj cilj „ispravnim“ i „dobrim“. Da bismo ga postigli, neizbežno je potrebno, da stignemo na neki autobus. Autobus kreće, već ubrzava i samo energičnim trkom možemo da ga stignemo. Naša odluka, da se odvažimo na taj napor, pokreće čitavu seriju telesnih događaja. Dodatni adrenalin ulazi u krv. Naši mišići kontrahiraju pri neuobičajenom naporu. Svojim svesnim delovanjem uništavamo milione telesnih ćelija. Svaka od tih malih ćelija je jedno malo živo biće. Ona umiru – bivaju žrtvovana u pravom smislu te reči za našu nameru./ Da li osećamo sažaljenje? Možemo li zaista da tvrdimo da osećamo tugu zbog njihovog uništenja usled našeg delovanja./ Ovde možemo prepoznati merilo, koje je od odlučujućeg značaja. Sve i svako u Univerzumu može biti važan: ali nije sve podjednako važno. Neizbežno je da se takva misao poklopi sa našim predstavama o „dobrom“ i „više vrednom“. Tako stoje stvari i nikako drugačije. Moramo prihvatiti Univerzum takvog kakav jeste./ … Jaz u vremenskim merilima, koji je bliži našim svakodnevnim predstavama, to može još bliže rasvetliti. Pretpostavimo, da se neko malo dete ubolo na trn. Majka odmah sagledava situaciju u vezi sa sadašnjim trenutkom mnogo obuhvatnije nego što to dete može: ona vidi život bebe, njenu dobrobit, rast i sazrevanje kao celinu. Uzima iglu u ruke, podvlači je ispod trna i vadi ga … Analogno tome vladavina strahom i dva svetska rata možda nisu ništa drugo do dva brza uboda iglom za jednu svest, čiji sadašnji trenutak iznosi deset hiljada godina. (Sir Ernest Scott, Nosioci tajne, str. 338f).
Ovi iskazi otkrivaju da postoje instance moći koje su uverene da je u slučaju „neophodnosti“ opravdano žrtvovati milione ljudi, da bi se sproveli svetski ratovi, nalik ubodima igle, i drugim oblicima „puštanja krvi“; to je isto, kao kada bismo usled naprezanja snage bez sažaljenja žrtvovali milione ćelija tela.

Po svemu sudeći postoje ljudi, koji su prema svojim ljudskim žrtvama podjednako neosetljivi kao što smo mi prema „žrtvovanim“ ćelijama tela.
Šta je sa one strane dualnosti?

Da li je tačna skicirana ideologija iluminata, koja proističe iz ateističkog monizma i nihilizma?

Stanovište, da je svetlo samo odsustvo senke, je lažan zaključak, koji potiče iz toga, da određena bića mraka nemaju direktno iskustvo svetlosti. Svetlost ne nalazimo tako što jednostavno poričemo senku, već samo, kada se
pojavi svetlost, jer svetlost postoji nezavisno od mraka. Svetlost i senka su paralelni realiteti, ipak, konačno postoji samo svetlost (apsolutna realnost), dok egzistencija mraka zavisi od svetlosti (relativna realnost).

Ono što leži sa one strane materijalne dualnosti nije, dakle, jednostavno neko apstraktno jedinstvo, prazno ništa, kao što i sa one strane senke ne stoji samo ništa. Inteligencije mraka ipak misle upravo to: sa one strane materijalnog dualiteta ne postoji ništa; sve je jedno (jer samo je u Ničemu sve jedno), takođe i pozitivno i negativno; svetlost je samo negiranje sveg mraka, svake dualnosti.

Ali šta je zaista sa one strane
dualnosti?
Indivi-dualnost! Sa one strane dualnosti, „dvojnosti“ (podvojenosti) se nalazi „jedinstvo“, ono što je neodvojeno, nepodeljeno i nedeljivo, a upravo to je značenje reči „individualno“.

Ključni pojam „individualno“ je izveden iz imenice „individua“, koja je opet izvedena iz latinskog glagola
dividere, „deliti“, uz negirajući prefiks in- i znači „ono, što se ne može podeliti“. U tom smislu je individua latinski sinonim za grčku reč átomos. (vidi Duden 7, Etimološki rečnik, „Individuum“). To saznanje pokazuje, da atomski fizičari jure za jednim fantomom, jer ono što materiju drži na okupu i oblikuje je, nije materijalno!

Ono, što materiju formira iznutra i animira je, je nedeljivo, spiritualna duša, lat.
individuum, grč. átomos, sanskr. ātmā.

Svi oblici materije su deljivi i promenljivi i zbog toga prolazni. Ono što je nedeljivo i neprolazno, zbog toga nije materijalno. Svi materijalni oblici se stalno menjaju prema impulsima svesti, koji deluju na materiju. To važi kako na ličnom nivou, tako i na univerzalnom nivou: na početku Kreacije nije bio prvobitni prasak materije, već prauzrok svesti. To pokazuje, koliko su materijalistička kosmologija i teorija o evoluciji i svi scenariji, koji počivaju na njima, daleko od potpunog objašnjenja života, smatrajući da su živa bića nastala iz materije.

Logika i praktična spoznaja kao i parapsihološko istraživanje pokazuju, da svest nije proizvod materije (mozga, nerava) i da je individua sa svešću nezavisna od tela, tj. može da egzistira odvojeno od tela. „Svest“ u toj slici o svetu se definiše kao „energija nematerijalne, duhovne individualnosti. (duše).“
Svest: oduhovljujući faktor iza materije

Isto kao što iza mraka postoji stvarni svet, tako je i sa one strane stalno promenljivih materijalnih pojavnih oblika prisutna paralelna i večna duhovna realnost, u kojoj je
sve individualno i puno svesti. Nije materija ta, koja proizvodi svest i individualnost, već je obrnuto: Svest je ta, koja proizvodi materiju. Sveprožimajuća svest (Bog) stvara materiju kao oduhovljenu energiju, a svest nebrojenih duša oblikuje tu materiju i daje joj individualne pojavne oblike. Duhovna realnost (individualnost) daje pečat materijalnoj relativnosti.
To se pokazuje i u svakodnevnom životu, gde se impulsi svesti, kao što su radost, razočaranje, mržnja, ljutnja itd. ispoljavaju u fino-supstancijalnom telu (boja aure) kao i u grubom materijalnom telu. Ti impulsi se mogu pročitati sa čovekovog lica, a posebno u auri. Izvesni negativni impulsi se posle vrenja u fino-supstancijalnom – psihičkom čak mogu ispoljiti kao bolest i čir na grubom telu.

Monizam sadrži jednu veliku delimičnu istinu, koja ipak mora da bude shvaćena u pravom svetlu: sa one strane dualnosti materije se sa pravom može govoriti o „jedinstvu“, ipak, to jedinstvo nije neko apstraktno jedno, već opis onoga što je nepodeljeno, večno i nedeljivo, tj.
individualno!
Sve je istovremeno jedno i različito

Ono, što prožima materiju, nije materijalno, neprolazno je, večno i individualno. To znači da smo mi, kao večno bivstvujuće duše, individualni i da je Bog (najviša realnost sa one strane materijalne dualnosti) Individualnost, ali ne relativna, već apsolutna. Svojstvo
apsolutne Individualnost (2) ne možemo zamisliti, ali možemo doživeti, jer Bog je sve i mi smo delovi Boga, pošto smo sadržani u „svemu“.

Delovi su večno povezani sa celinom i istovremeno su večni i individualni, slično kao što su sunčevi zraci povezani sa Suncem.

Prauzrok i emanacija, celina i delovi, nikada nisu jedno, ali nikada nisu odvojeni. Drugim rečima: sve je jedno i različito – i to istovremeno. Ta izdiferencirana, teistička Spoznaja
(tattva) je poznata na sanskritu pod filozofskom formulom: acintya bhedadheda-tattva, „nezamisliva (acintya) istovremena različitost (bheda) i nerazličitost (abheda) Boga i božanske energije“. Ista formula se može primeniti za pravilno razumevanje odnosa između svetlosti i senke: apsolutno i relativno su istovremeno jedno i različiti. Čim se jedno posmatra odvojeno od drugog, dospeva se u oblast poluistina.Sinteza jednog i različitog

Delovi su, dakle, večno povezani sa celinom, čak i kada delovi npr. mi, toga nismo svesni i kada usmeravamo svoju svest ka lažnim realitetima (=
māyā, „iluzija“). Deo i celina su uvek povezani jedno sa drugim i u tom smislu su jedinstvo, ipak to jedinstvo je nešto potpuno drugo od apstraktne, nihilističke predstave jednog monističkog jedinstva. Prava Jednost znači svesnu povezanost. Šta to znači konkretno?

Ponovimo još jednom ovaj sled misli: deo i celina su uvek povezani jedno sa drugim, ali su odvojeni, individualni realiteti. U kom obliku delovi i celina, koji su istovremeno povezani i odvojeni, mogu da pronađu pravo jedinstvo?

Ujedinjujući faktor individualnog je ono, što se može opisati rečju Ljubav. Jer Ljubav je ono, što povezuje individue (zbog toga se kaže: sjedinjeni u ljubavi). To važi kako na materijalnoj ravni (na relativan način), tako i u duhovnoj oblasti (apsolutna realnost).

Božanska Ljubav (sanskr.
bhakti) je čist izraz naše praiskonske individualnosti bez senke, koja je uvek povezana sa slobodnom voljom i samo-odgovornošću, jer Ljubav je dobrovoljna. Prema čemu ćemo usmeriti svoju Ljubav a prema čemu ne, je naša sloboda i takođe naša – i samo naša – odgovornost. Svim ostalim (interesi, zaljubljenost, mišljenja, strahovi itd.) se na mnogo načina može manipulisati.

To je filozofsko objašnjenje omiljenog iskaza „Bog je Ljubav“, koji je Bogu hvala istinit, iako se on često površno i samo na relativan način koristi. Jer sve-jedna božanska Ljubav je ujedinjujuća snaga između Individua i apsolutna veza između delova i celine, Boga.

Iz tog razloga je Isus rekao: „Ja i moj otac smo jedno.“
(3)

To je najviši zaključak svih božanskih objava, tako i Bhagavad-Gite.
„Onaj, ko mene (Krišnu) svuda vidi i sve vidi u meni, nije odvojen od mene i ja nisam odvojena od njega... Prosvetljen je onaj, ko poredeći druge sa sobom vidi istinsku jednakost svih bića – kako u njihovoj sreći, tako i u tugi, o Arjuna.“ (Bhagavad-Gita 6.30,32).
Kriterijumi razlikovanja

Monista ili iluminat može konačno govoriti i o ljubavi, smatrajući Ljubav jednostavno konceptom materijalne dualnosti – možda najviši koncept unutar dualnosti, ali uprkos tome koncept materijalne dualnosti i tako iluzija.

Isto tako monista ne poznaje merilo za dobro i loše, ili za tačno i pogrešno, pošto su sve te razlike proglašene za iluziju. (Oni misle da zapovest „Ne sudi“ znači „Ne razlikuj“ – sudbonosno pogrešan zaključak).

Ipak, iz perspektive božanske individualnosti postoje kriterijumi razlikovanja, naime, okrenutost ka Bogu i okrenutost od Boga. Ono što nas približava spoznaji sebe i Boga tj. spoznaji sopstvene i Božije večne Individualnosti je dobro, ono što nas od toga odvraća, je loše. Naravno, to razlikovanje nikada nije konačno (zbog čega ne treba suditi, vidi Matej, 7: 1-6), jer svaka duša slobodnom voljom i sopstvenim uvidom može da promeni kurs i da se od pravca okrenutom od Boga okrene ka Bogu odnosno, ponovo odvrati od Boga.

Drugim rečima, iskustvo lošeg, zla i negativnog, ima svoj dublji smisao. Ali činjenica, da negativno ima svoju funkciju i smisao u Kreaciji, ne znači da je negativno zbog toga manje negativno, kako se ponekad tvrdi.

Jedan primer: izvesni ljudi su u koncentracionim logorima, izloženi mučenju i patnji, postigli visoku spoznaju Boga (vidi Aleksandar Solženjicin: „Arhipelag Gulag“). Ali to ne znači da nije bilo ničega lošeg u koncentracionim logorima. Oni su bili primer za nešto negativno i zlo, jer su njima prekršeni kosmički zakoni slobodne volje i Ljubavi. Ako ljudi u ekstremnom ispitu zatvaranja u logore prepoznaju smisao za sebe, to pronalaženje smisla nije opravdavanje negativnog, već svedočanstvo o visokom individualnom stupnju datih ljudi, koji su sposobni da čak i u tome što su izručeni zlu prepoznaju božanski smisao.

Smisao konfrontacije sa negativnim, sa silama mraka, leži u spoznaji neophodne korekcije i promene. Sile mraka same ne prepoznaju taj smisao, jer misle da su već u svetlosti. To pokazuje, da opravdavanje negativnog (umesto korekcije gordosti preko skromnosti, spoznaje i promene) predstavlja najviši oblik samoobmane.
Zajednički cilj svih puteva ka Bogu

U ovoj analizi nije reč o tome, da se monizam, nihilizam, dualizam, deizam ili panteizam opišu kao apsolutno pogrešni. Kao što je pokazano, te perspektive sadrže mnogo toga istinitog i od individualnog mentaliteta zavisi, da li će neko na tim stepenima profitirati od te postojeće istine ili dopustiti da ga zavedu neistiniti delovi.

Drugim rečima: nije svaki monista, deista, član lože, teozof, ezoteričar itd. na pogrešnom putu. Te slike o svetu mogu da predstavljaju sasvim legitimne stepene spoznaje, ako se upotrebe kao stepeni za višu i potpuniju spoznaju svetla.

Te različite slike o svetu se mogu uporediti sa stupnjevima na stepeništu, koje iz mraka vodi na gore, ka svetlu. Pojedini stupnjevi se mogu upotrebiti, da bi se popeli na još više stepene ili da bi se spustili na niže stepene. Da li će se neko na tim stupnjevima kretati ka gore ili ka dole, zavisi od toga, da li je neko u srcu okrenut ka ili od Boga, iako i oni koji se spuštaju smatraju da su na pravom, čak na jedinom pravom putu. Kao što je pokazano u ovom članku, to može voditi do opravdavanja najmračnije, satanske beskrupuloznosti – u verovanju da je to najviše prosvetljenje!

Ako neko silazi tim stepeništem, ne vredi mu ništa, da opravdava sopstveni kurs slepim verovanjem ili lepim rečima. Potrebna je mnogo pre konkretna promena kursa, okretanje na stepeništu nazad ka svetlu. Ali kao što to pokazuje praktičan život, ništa nije teže nego ta lična korekcija (iskrenost umesto zaslepljenost i samoobmanjivanje, „čovek nešto zamišlja“). Zbog toga čovečanstvo sporadično ulazi u ratove i katastrofe i ne uči iz svojih grešaka.
Vedska definicija māye (iluzije)

U odeljku o tobože prosvetljenima je skicirano ateističko monističko shvatanje iluzije
(māye), koje ipak vodi u prazno. Šta māyā zaista znači?

Prema vedskom objašnjenju materijalne i duhovne energije su obe kreativne energije Boga. Tako nije samo duhovna energija, već je i materija
večna božanska realnost. Materijalna i duhovna energija su obe večne, ali imaju različite funkcije.

Materijalna energija je takođe večna, ali ima zadatak da proizvede večno
promenljivu kreaciju. Iako su pojedinačne materijalne kreacije i oblici prolazni, lanac nastanka i propadanja je večan.

Materijalna energija, koja je u svom prvobitnom obliku takođe individualna (na sanksr. npr. nazvana
śakti i durgā) stvara dualni svet beskonačne prošlosti i beskrajne budućnosti, dok je duhovna energija svet večne sadašnjosti. Mi kao večne duše pripadamo duhovnoj energiji i zbog toga čeznemo duboko u sebi za tom večnom sadašnjošću, iako je ne možemo zamisliti.

Kada se mi kao večne duše identifikujemo sa materijalnim oblicima, npr. sa sopstvenim telom, sa posedom, pozicijom, tada je to
iluzija (māyā, bukvalno, „ono što nije“), jer to zaista nismo: prolazni.

Māyā, dakle, egzistira samo u individualnoj svesti i može se samo individualno prevladati, isto kao što se u nekom masovnom logoru svaki čovek samo samostalno može probuditi. Materijalna raznolikost tzv. dualnost nije, dakle, neka nerealna egzistencija i iluzija, kako to tvrde ateistički monisti, već
Božija Kreacija sa jasnom svrhom: da ponudi dušama mogućnost da se probude u istinskoj individualnosti.

Samo kada zaboravimo svoj iskonsi identitet i kada se identifikujemo sa prolaznim oblicima, nastaje iluzija. Jer identitet i identifikacija nisu isto.

Sve u našem svetu ima svoje značenje, ali samo u svetlosti dobija svoj apsolutni cilj. U tom svetlu čovek spoznaje i apsurdnost apsolutnog iskaza „Sve je relativno.“.
Razlika između ega i individualnosti

Podsetimo se početka naše filozofske potrage, gde je rečeno da je senka, dok god je senka, neizbežno odvojena od svetlosti. Isto tako sile mraka ostaju uhvaćene u svom bivstvu u senci, dok god ne promene svoje stanovište (svoj mentalitet) i ne koriguju svoju ideologiju. Jer da bi nastala senka,
nešto mora da prekrije svetlo.

Šta ili ko prekriva svetlo, kada se duhovno posmatrano nalazimo u senci? Na osnovu razvitka dosadašnjeg sleda misli odgovor je očigledan:
mi sami!

Samo mi sami zadržavamo sebe u mraku, jer kada se odvratimo od svetla, bacamo senku i postajemo na osnovu zakona rezonancije podložni uticaju sila senke i mraka.

„Ego“ je naša materijalna identifikacija a individualnost naš pravi identitet kao večnog dela Boga, kao spiritualne duše, koja je besmrtna i nije materijalna. Spoznati to je cilj i sadržaj svih istinskih puteva.

Kada se odvratimo od svetla, odjednom imamo senku i ne možemo je stresti i to toliko dugo, dok ne pronađemo jedino rešenje (oslobađanje od senke), naime, svesnu korekciju ka istinskoj okrenutosti ka svetlu. Zbog toga opravdavanje negativnog predstavlja najviši oblik samoobmane.
Obogotvorenje i prevazilaženje ega?

Mnoge popularne knjige i ideologije pokazuju se, dakle, uz nešto bliže obradu ne kao božanske objave, već kao pogrešni zaključci u obliku poluistina, koje se često mogu javiti u očaravajućem obliku, da bi laskali egu navodno prosvetljenih ljudi i da bi potvrdili njehov način života.

Mnoge od njih se prilikom tog obožavanja ega čak pozivaju na Boga i Isusa, da bi putem odgovarajućih interpretacija zacementirale svoj pogled na svet. Kada se to dogodi, isplati se, podsetiti se narednih Isusovih reči:
„Budite oprezni! Bog je dozvolio Satani da vas stavi na probu i da rastavi žito od kukolja.“ (Lk 22,31)

„Svetlost je došla na svet, ali ljudi su više voleli mrak od svetla; jer njihova dela behu loša. Svako, ko čini loše, mrzi svetlo i ostaje u tami, da se njegova loša dela ne bi videla. Ali onaj ko osluškuje istinu, dolazi na svetlo …“ (Joh 3.19–21)
_______________(1) Na osnovu ove očigledne činjenice se često zastupa mišljenje, da niko ne može znati šta je „svetlo“ (Apsolut, Bog); Bog je savršeno nerazumljiv. Vedska logika uzvraća: da, tačno je, Apsolut je savršen i nerazumljiv za čoveka. Ali Apsolut (Bog) je tako savršen, da nije samo nerazumljiv. Kada bi bio samo nerazumljiv, onda bi mu nešto nedostajalo, naime, aspekt razumljivosti! Bog, dakle, nije samo nerazumljiv, već i razumljiv i razumeti to savršenstvo Boga jeste savršennstvo sve logike i prava svrha bogomdane inteligencije. nazad

(2) apsolutna Individualnost:  Bog kao apsolutna Individualnost je na sanskritu poznat pod mnogim imenima, npr. Višnu, „Sveprožimajući“ (imanentna individualnost Boga u materiji) i Krišna, „Sveprivlačan“ (transcendentna individualnost Boga u duhovnom svetu). Isto shvatanje u jednostavnijem, ali ne manje vrednom objašnjenju nalazimo u onim objavama, u kojima se Bog označava kao „Otac“ ili „Otac-Majka“. Ovaj članak pokazuje da se ta bezvremena spoznaja niti pobija, niti poništava niti relativira ateistički-ezoterijskim pogledima na svet panteizma ili monizma. nazad
(2) Nasuprot tome, Isus nikada nije rekao: „Ja sam svoj otac.“ Čini se da neki fundamentalisti to previđaju, kada tvrde da je Isus rekao da je Bog. nazad