13. 11. 2019.

PONOVNO ROĐENJE V


MORIS NIKOL - META 
PONOVNO ROĐENJE
Peti deo

Tokom razgovora sa Hristom Pilat postavlja pitanje: „Šta je istina““ Ovaj događaj je u Autorizovanoj verziji opisan na sledeći način:
Onda uđe Pilat opet u sudnicu, i dozva Isusa, i reče Mu: Ti si car judejski?
Isus mu odgovori: Govoriš li ti to sam od sebe, ili ti drugi kazaše za mene?
Pilat odgovori: Zar sam ja Jevrejin? Rod tvoj i glavari sveštenički predaše te meni; šta si učinio?
Isus odgovori: Carstvo moje nije od ovog sveta; kad bi bilo od ovog sveta carstvo moje, onda bi sluge moje branile da ne bih bio predan Jevrejima; ali carstvo moje nije odavde.
Onda Mu reče Pilat: Dakle si ti car? Isus odgovori: Ti govoriš da sam ja car. Ja sam za to rođen, i zato dođoh na svet da svedočim istinu. I svaki koji je od istine sluša glas moj.
Reče Mu Pilat: Šta je istina? I ovo rekavši iziđe opet k Jevrejima, i reče im: Ja nikakve krivice ne nalazim na njemu.“ (Jovan, VIII, 33-38).

Pilat ne čeka odgovor na svoje pitanje o istini. U slici kako ga je Jovan prikazao, on direktno izlazi pred mnoštvo. Međutim, ta akcija, kao i sve ostalo što je rečeno o njemu tokom suđenja Hristu, daje odgovor na njegovo pitanje o istini. Jer priča baca jasno svetlo na tip čoveka kojem pripada Pilat i pokazuje šta istina znači tom tipu čoveka. Pilat je na prvi pogled zagonetna figura. Međutim, on je čovek za koga je istina pitanje politike i koliko god da je takav čovek prosvetljen i obrazovan, on će u kritičnom trenutku uvek delovati na isti način.  Kako god da misli i oseća privatno, on će izbegavati svaku ličnu odgovornost, nezavisan sud i slediće gomilu. Hrist kaže Pilatu: „I svaki koji je od istine sluša glas moj.“ Pilat kaže: „Šta je to istina?“ i izlazi direktno pred gomilu koja je njegova istina. I mada zna da Hrist nije kriv ni za kakav zločin, on ne sledi svoje znanje. Glas gomile određuje njegovu politiku: i to je za njega ispravan način postupanja i to je za njega istina. Jer ono za što čovek oseća da treba da čini, to je za njega istina. Iako svi imaju različite predstave o istini, šta god da čovek naziva istinom, to je ono što mu izgleda ispravno i što on čini.

Za Nikodimusa istina je pitanje čula. On počinje da veruje u Hrista na osnovu čuda koje je video sopstvenim očima; a Hrist mu uz mnogo reči objašnjava da je to pogrešna i beskorisna početna tačka. Za Pilata istina je pitanje kalkulacije, opreza i kompromisa. Istovremeno, on zna bolje, ali se plaši da deluje na osnovu onoga što zna i oseća. Tako je u Jevanđelju po Mateju (XXVII 24) prikazano, kako on, plašeći se meteža, „uze vodu pa umi ruke pred narodom govoreći: Ja nisam kriv u krvi ovog pravednika: vi ćete videti.“ I to je Pilat kroz vekove.

U apokrifnom Jevanđelju pod nazivom Jevanđelje po Nikodimusu ili Dela Pilatova napori Pilata da oslobodi Hrista više su naglašeni. Međutim, ispričana je epizoda gde Pilat, obraćajući se privatno Hristu, pita: „Šta da učinim sa tobom?“ A Isus odgovara: „Učini kako je dato.“ Pilat pita: „Kako je dato?“ A Isus odgovara: „Proroci su prorekli moju smrt i vaskrsenje.“ On mora da umre i tako Pilat mora da ga osudi na smrt. Ovaj neobični odeljak znači da je Hrist praktično rekao Pilatu da ga osudi na smrt i koliko god da Pilat nije bio voljan da to učini, u tome mu je pomoglo ono što mu je Hrist rekao privatno: da čini kako je činio. Pored mnogih drugih razloga i ovaj pasus pruža dublju perspektivu da je čitava Hristova drama svesno i namerno odigrana iz nekog određenog razloga. U vezi sa time svako u Jovanovom Jevanđelju i sam može da vidi da, dok se Pilat plašio da ga oslobodi, Hrist je stalno upozoravao svoje učenike na svoju predodređenu smrt. U svetlu tih novih misli čitava biblijska drama menja svoje značenje i značaj, tako da se više ne može govoriti da je Hrist bio samo žrtva okrutnog sveta, niti se može zastupati sentimentalni pogled na sudbinu koju je pretrpeo. Hrist je morao da umre, kako bi ispunio ulogu koju je igrao. A Pilat je, u skladu sa vrstom čoveka kakav je bio i oblikom istine koji je na njega najviše uticao, delovao na potreban način.

U istom apokrifnom Jevanđelju po Nikodimusu i Pilatu postoji dodatak uz deo priče kada Pilat pita šta je to istina. „Pilat ga upita: Šta je to istina? Isus mu odgovori: Istina je na nebu. Pilat reče: Zar ne postoji istina na Zemlji? Isus reče Pilatu: Vidiš kako oni koji imaju vlast na Zemlji sude onima koji govore istinu.“

Ono što se često ne razume je da je Hrist pružio konačno učenje od kojih imamo samo fragmente sakupljene u Jevanđeljima. Međutim, ono što je sačuvano pokazuje da učenje nije bilo nalik pukoj opomeni da se bude pobožan, već je nudilo konačnu praksu zasnovanu na konačnom znanju i idejama u vezi sa čovekovom mogućnošću da uspostavi vezu sa višim stanjem u sebi. Ova praksa je unutrašnja – to jest, naglasak nije stavljen na obavljanje spoljašnjih obreda, već na unutrašnji rad koji čovek obavlja na samom sebi, jednom kada se njegov um probudi, a njegova unutrašnja svest se aktivira i on počne da vidi kakav je on sam i kakva je zaista situacija na Zemlji. Evolucija ili usavršavanje čoveka ne može da se odigra, dok se ne obavi unutrašnji rad zasnovan na razumevanju određenih konačnih ideja. Čovek koji uvek laže, čovek koga izjeda sujeta, čovek ispunjen samo-pravdanjem ili mržnjom itd. nije sposoban za evoluciju takav kakav jeste, ne iz moralnih razloga, već zbog toga što je njegov unutrašnji život narušen ili osakaćen. Sa ove tačke gledišta, ovi ljudi se u Bibliji spominju kao hromi, slepi, gluvi itd. Istina se prema tome uvek odnosi na moguću unutrašnju evoluciju i njen cilj, koji se naziva Kraljevstvo Nebesko. Ono ukazuje na unutrašnje stanje u čoveku – to jest, na vrstu čoveka. Nije potrebno dugo razmišljati kako bi se uvidelo da čovek koji uvek laže ili uvek mrzi ne može pravilno da se razvije, čak ni u uobičajenom smislu razvoja koji sa sobom donosi svakodnevni život, niti bilo šta dobro može da potekne od čoveka sa narušenim unutrašnjim životom: iz toga proizilazi da će mnoga druga svojstva i mnogi drugi kvaliteti ili odsustvo kvaliteta ometati čoveka iznutra, o čemu je neophodno posebno znanje.

Jer, ukoliko postoji viši nivo čoveka u njemu samom i mogućnost povezivanja sa njim i ukoliko su ga drugi dosegli u sebi, tada mora postojati posebno znanje o tom razvitku i tako i određena vrsta istine u njegovoj osnovi. To je ona vrsta znanja i onaj oblik istine o kojima se govori u Bibliji i iz tog razloga je u više navrata naglašeno da je Hrist podučavao „konačno učenje“, počevši od metanoje za kojom sledi ponovno rođenje. 

O ovom učenju Hrist je rekao mnoge važne stvari, od kojih je neke veoma teško razumeti. Međutim, on uvek povezuje „istinu“ sa ovim učenjem – to jest, „istina“ počinje znanjem o ovom učenju. Na jednom mestu ona kaže: „Moja nauka nije moja, već Onog koji me je poslao … koji govori sam od sebe, slavu svoju traži, a ko traži slavu onog ko ga je poslao, on je istinit i u njemu nema nepravde.“ (Jovan, VII.16-18). On je uvek iznova objašnjavao da njegovo učenje nije podrazumevalo znanje koje čovek može steći iz uobičajenog kontakta sa svetom. Kao što smo videli, u odlomku iz apokrifnog Jevanđelja Pilat pita zar istina ne postoji na Zemlji, a Hrist odgovara da kada bi bilo tako, ljudi ne bi želeli da ga razapnu. Na drugom mestu Hrist kaže: „Ja sam odozgo: ti si sa ovoga sveta.“ (Jovan VII.23). Taj i mnogi drugi odlomci pokazuju da se u Bibliji pod istinom podrazumeva ono što čoveka vodi do dostizanja onog unutrašnjeg stanja razvoja ili tačnije, onog budućeg stanja sebe o kome se govori kao o ponovnom rođenju ili u stihu 32 kao o slobodi. „Jer istina će vas osloboditi.“

Drugim rečima, to je istina koja ne porobljava čoveka i sve više i više ga vezuje za moć spoljašnjeg sveta, kao što je to slučaj sa Pilatom, već istina koja ga oslobađa. Međutim, budući da se istina percipira samo pomoću ideja, znanje mora da prethodi istini, jer se istina rađa kroz znanje kao lično iskustvo. Znanje može da se uči, ali istinu samo svaki pojedinac može sam da vidi. Postoji znanje svake vrste i istina koja proizilazi iz svake od tih vrsta. Međutim, najviši oblik znanja i istine odnosi se na unutrašnju evoluciju čoveka. O kakvom god da se znanju govori u Novom zavetu, ono se odnosi na znanje tog reda, jer ne postoji značajnije znanje niti korisnija istina od one koja podstiče evoluciju čoveka i koja ga transformiše u novo biće. U Bibliji, kada Hrist kaže: „Teško vama, zakonici, što uzeste ključ znanja: ….“ (της γνώσεως) (Luka XI.52), to se odnosi na tu vrstu znanja: na sličan način, ’znanje spasenja’ (γνωσις σωτήριας) (Luka I.77) ukazuje na ono posebno znanje koje se odnosi na čovekovu moguću evoluciju. U Pavlovim Poslanicama reč ’znanje’ (γνωσις) često se koristi, ali se ta reč retko sreće u Bibliji (samo na dva citirana mesta), dok se reč ’istina’ (αλήθεια) koristi stalno. Zbog toga treba detaljnije govoriti o značenju istine. Šta nam istina znači? Šta čovek naziva istinom, a šta naziva znanjem i kako se istina odnosi prema znanju? I kakve vrste istine i znanja postoje? O tim pitanjima će se diskutovati u narednom poglavlju. Međutim, ono što već sada možemo razumeti je da Biblija govori o istini kao o ključu ponovnog rođenja i da ne postoji mogućnost ponovnog rođenja, dok čovek ne počne da sagledava istinu. Sve što je u čoveku lažno, sputava ga, a gotovo sve u čoveku je lažno. Sve laži u čoveku i sve laži na kojima je zasnovan njegov život i na kojima je zasnovan svet, stoje na putu i drže svakog čoveka tu gde jeste i čitavo čovečanstvo tu gde jeste. Ne može biti evolucije čoveka osim kroz istinu i ono što je autentično i stvarno i dobro u čoveku može da raste samo u svetlu istine. To je istina o kojoj Hrist govori kada kaže ’istina je od neba’ (Apokrifno Jevanđelje Nikodima). Nema istine na Zemlji; a to takođe znači da nema istine u onom delu čoveka koji je od zemlje. Stvari vidljivog sveta imaju svoju sopstvenu istinu. Hrist govori o drugom redu istine. Istina o kojoj Hrist govori je ’od gore’ (άνωθεν),  i čovek mora početi iznutra, od duha sopstvenog razumevanja, kako bi je dosegao, jer ta istina je iznad zemaljskih čula i tako ’od neba’.