21. 5. 2015.

ČETVRTI PUT - SUPROTNOSTI III

Birdlip, 02. septembar 1943. 
SUPROTNOSTI

Deo III – U ezoterijskoj misli Stare Grčke, kada jedna suprotnost prevagne nad drugom, kaže se da nastupa stanje nepravde Pravda ili pravičnost posmatrana je kao stanje balansa. Znate koliko se često reč pravičnost koristi u Bibliji, kao na primer kada se kaže: „Jer vam kažem da ako ne bude veća pravda vaša nego književnika i fariseja, nećete ući u carstvo nebesko.“ (Mateja, V, 20). Grčka reč za pravičnost (δικη) ima originalno značenje biti uspravan i tako između suprotnosti. „Pravedan“ ili „pravičan“ čovek, i u Novom zavetu i u Sokratovom učenju četiri veka ranije i u Pitagorinom učenju u 6 veku p.n.e, jeste „uspravan“ čovek i, čovek koji stoji u balansu između suprotnosti i nije nijedna od njih. To je veoma teška ideja za razumevanje. Međutim, ideja o pravednom čoveku direktno je izvedena iz drevnog učenja o suprotnostima. Jedno-strani čovek ne može biti pravedan čovek. Fanatik, netrpeljiv čovek ili bojažljiv čovek ne može biti pravedan. Niti čovek koji živi u nekim malim delovima sebe može biti pravedan. Biti pravedan, biti pravičan, znači biti balansiran. Nemojte zloupotrebljavati ovu reč „balansiran“, zamišljajući da zbog toga što ne osećate stvari tako jako kao neko drugi, to znači da ste više balansirani. Biti balansiran ne znači biti glup, već biti živ na svakoj strani egzistencije. Govoreći o ideji o pravednom ili balansiranom čoveku, možemo upotrebiti koncept o razvoju sva tri centra, gde je rečeno da jedno-strani čovek ne može da bude balansiran. Međutim, ovde govorimo o pravičnosti ili balansu iz ugla klatna i zakona suprotnosti i ne možemo je uneti u centre osim do ovog obima: ponekad se može činiti da jedan centar deluje kao suprotnost drugom i ponovo u svakom centru postoje drugačija klatna koja se njišu različitom brzinom. Kao što je rečeno ranije, kada jedna suprotnost prevagne nad drugom, kaže se da nastupa doba nepravde. To se konstantno događa u nama samima i u životu oko nas sada i u istoriji. Uzmite istoriju: da li je ona konstantna linija progresa ili njihanje tamo i nazad u kome jedna nacija stalno odnosi prevagu nad drugom. Egipćani su bili moćni, zatim Jevreji, zatim Grci, Rimljani, tada Goti, Arapi i tako dalje. Sve to je njihanje tamo-amo. I to je isto u slučaju čovekovog sopstvenog života, o kome nemamo sasvim jasnu predstavu. Ili uzmimo čovekovu misao – zar ona ne pokazuje stalno kolebanje tamo-amo? Zar ne zadire sumnja u neku tvrdnju i tako dalje? Ili uzmite svoj emocionalni život ako ga se sećate. Da li je on ravna linija ili na primer da li se može reći da neke emocije odnose prevagu nad drugim i da je uvek tako? Šta je to što treba da održimo konstantnim?

Sada, drevno učenje je svet videlo između suprotnosti, ne u jednoj liniji progresa, već u pokretu ljuljanja. Jedna suprotnost odnosi prevladava nad drugom i zatim biva prevladana. To je kao stalno jurišanje jednog tabora na drugi. Sve je sadržano u toj konstantnoj borbi. Život se manifestuje u ovoj tenziji između suprotstavljenih sila. Moliti se za završetak te tenzije i borbe znači moliti se za smrt, kako je jedan Grk rekao. Bolje je misliti o suprotnostima kao o silama sa suprotnim predznakom, a ne kao stvarima. „Stvar“ može provoditi jednu ili drugu silu. Znamo da iza vidljive materije, u oblasti atoma, deluju samo dve sile – pozitivna i negativna – da počnemo od toga. One su suprotnosti. Veoma je neobično razmišljati o tome. Materija je izgrađena od primarnih suprotstavljenih sila. Vidite li šta to znači? Svet nastaje iz tenzije koja je ponekad harmonizovana.

Te primarne suprotnosti su se u drevnim sredozemnim školama nazivale „ljubav“ i „mržnja“ – ili „privlačnost“ i „odbojnost“. Ono na šta se pri tome misli je da postoji sila koja ujedinjuje i sila koja odvaja i da te dve sile leže u osnovi iza svih stvari. Kada je ljubav ili želja za ujedinjenjem nadmoćna, sve stvari teže da se povežu i nastaje kreacija. Kada mržnja i borba prevladaju, stvari se razdvajaju i nestaju. Ova škola uči da se Univerzum ujedinjuje i razjedinjuje u ogromnim vremenskim ciklusima, ili njihanju klatna. Njihanje klatna je samo ciklus sagledan sa strane. Ova ideja o stvarima koje se povezuju u kosmičku kreaciju i razjedinjuju u haos, nalazi se i u drevnim istočnjačkim školama. Rečeno je na primer da Brahma izdiše i udiše Univerzum. Sa ove tačke gledišta svojstva fizičkog Univerzuma nikada neće biti konstantna, jer tendencija čestica da se ujedine ili ne neće biti ista u svakoj tački vremena. Sve će se menjati – ne samo stilovi i perspektive i teorije, već svojstva svih stvari – tako da ono što je jednom funkcionisalo neće obavezno funkcionisati danas. Sagledana u ovom svetlu, nauka će uvek iznova otkrivati sebe i uvek iznova izlivati svoje ideje. Lek koji je jednom bio delotvoran, prestaće to da bude i tako dalje. I isti će proces uticati i na ljudske poslove. Kada „ljubav“ kosmički bude prevagnula, ljudi će se ujedinjavati: kada „mržnja“ bude porasla, odvajaće se i razjedinjavati. Ta perspektiva je ista kao i ona izražena u Ecclesiasticus, gde je rečeno da postoji vreme za skupljanje i vreme za rasturanje itd. samo je to izraženo u terminima njihanja ogromnog klatna, a ne u terminima manjih i čak malih klatna. Ona na šta se misli u obe izjave jeste tendencija stvari da ne ostanu iste u različitim vremenima. Razmislite na trenutak o našoj današnjoj poziciji. Čemu stvari teže? Da li vidite neku tendenciju? U najmanju ruku možemo reći da tendencija stvari danas nije ista kao pre jednog veka.

Ako pogledate klatno koje se njiše prema zidu, videćete da ono pokriva istu osnovu, tamo  nazad. Svaka tačka na kojoj je može biti u pravcu napred ili nazad. To jest, stvari mogu biti na istoj tački kao i pre, ali se kretati u suprotnom pravcu. Proučavajući njihanje klatna u nama samima uočavamo da dolazimo do iste tačke, ali da je tendencija često različita. Stvari su iste, ali se kreću u suprotnom pravcu. Mi smo, recimo, razdražljivi i postajemo prijatni ili smo prijatni i postajemo razdražljivi. Rad uči da smo najčešće nesvesni, najčešće u snu kada bilo koje klatno u nama pređe središnju tačku. Ovde je kretanje najbrže. Tako živimo u ekstremima – na nekom od krajeva zamaha klatna – i ne znamo šta leži u sredini. Njišemo se, kako sam čuo da se kaže, između crvene i zelene, između plave i zelene, ali ne možemo da vidimo belo svetlo u sredini, koje je kombinacija svih boja.

https://www.blogger.com/blogger.g?blogID=9136901628829177360#editor/src=sidebar

  
Kada bismo mogli da zadržimo punu svest i memoriju kroz čitav zamaj, ne samo da bismo se setili dva suprotstavljena stanja, već bismo počeli da hvatamo treći faktor koji leži u sredini. Međutim, naša svest obično radi sa suviše sporom energijom. O tome ćemo govoriti drugi put. Sada e može reći da treba da pokušamo da vidimo klatno u sebi i u životu i da pokušamo da se ne identifikujemo ni sa jednim krajem zamaha. Sva naša raspoloženja zavise od klatna. Ne treba da im verujemo. Na nesreću, identifikujemo se sa njima. Smatramo ih delom sebe. Kažemo: „Osećam“, „Mislim“ i tako dalje. Zaboravljamo da je „Pravo Ja“ centar njihanja klatna i dopuštamo sebi da se njišemo između uzbuđenja i utučenosti, između entuzijazma i depresije, između precenjivanja i potcenjivanja, između uobraženosti i skromnosti. Setite se da ćete, ukoliko se identifikujete sa jednom stranom zamaha, biti pod vlasti druge kada promeni pol – i nećete videti vezu. 


14. 5. 2015.

ČETVRTI PUT - SUPROTNOSTI II

Moris Nikol 
"Psihološki komentari na učenje Gurđijeva i Uspenskog"
Birdlip, 30.08.1943.

Deo II: Zamislimo akrobatu na žici kako održava ravnotežu ljuljajući se čas ulevo čas udesno. Naravno, on to već ume da radi zahvaljujući dugom treningu i proučavanju sebe. Bez znanja on to ne bi mogao da uradi. Zamislimo da mu postavimo Pilatovo pitanje: „Šta je istina?“ i kažemo: „Da li je ona desno ili levo?“ Ako bi rekao obe, naš osećaj za istinu bi bio povređen, jer zamišljamo da istina mora biti rigidna i nefleksibilna. Nekada davno, kako započinje priča, neki čovek je usnio da je otkrio tajnu univerzuma, probudio se i zapisao svoj san. Sledećeg jutra je pogledao šta je zapisao: „Hodaj na obe noge.“ U sferi naše sopstvene psihologije, na mestu na kome živimo sa svojom svešću, ne posedujući pravo poznavanje sebe, mi hodamo na jednoj nozi, posmatrajući istinu kao nešto nepromenljivo. Mislimo da znamo šta je ispravno, šta pogrešno, šta je dobro, a šta loše i zbog toga nemamo predstave o tome šta znači održati balans u sebi. Ne vidimo suprotnosti u sebi, osim u smislu da je sve ovo loše, a sve ono dobro. Jednom sam čuo da se u Radu kaže da je i đavo potreban. U isto vreme, životni događaji nas konstantno bacaju tamo-amo, uvek iznova menjajući svoj aspekt. I kada smo bačeni, mi ne pokušavamo da asimilujemo suprotnosti. Ignorišemo sve što ne korespondira sa našim pogledom na svet: ono što ne korespondira sa našim pogledom na svet, za nas je đavo. Tako hodamo na jednoj nozi. Ipak, možemo da razumemo da bi akrobata pogrešio ako bi levo posmatrao kao đavola, a samo desno kao poželjno. Rekli bismo da u različitim vremenima on mora da se nagne na desno ili nagne na levo i da samo na taj način može da napreduje. To je ideja, izražena u odeljku iz Sirove knjige (Ecclesiasticus), citirane gore, da „postoji vreme da se nešto zadrži i vreme da se odbaci“. Postoji vreme kada čovek treba da govori i vreme kada treba da ćuti. Šta to znači? To znači da, ako ljudi tragaju za rigidnim instrukcijama o istini, ako posmatraju istinu kao rigidnu seriju fiksiranih pravila, nikada je neće pronaći. Ništa ne ostaje isto u vremenu. Vreme je promena. Sve se menja u vremenu. I sve se u vremenu menja između suprotnosti. Sada je to jedan način a sada suprotan način. Svime u vremenu upravljaju suprotnosti i sve se klati između njih. To je značenje citiranog odeljka iz Sirove knjige (Ecclesiasticus). Stvari, koje se odvijaju dobro, neće se odvijati dobro sledećeg trenutka. Postoji vreme za sve pod suncem i sve je izvrsno u svoje vreme. Međutim, ljudi očekuju da stvari uvek ostanu iste i kada se stvari ne poklapaju sa njihovim željama, nesposobni su da se podese i prime utiske sa one strane života koja ne korespondira sa njihovim pogledom na stvari. Pretpostavljam da ne postoji ništa teže za nas nego da naučimo da vreme nije isto. Želimo isto i očekujemo isto, iako se zbog toga žalimo. Naša nespremnost da asimilujemo suprotnost, da vidimo stvari sa suprotne tačke gledišta, da budemo svesni obe strane klatna, čini nas podložnim monotoniji. A to je duboko zasnovano na našem opštem stavu prema životu, koji ne uključuje suprotnosti. Uporno jednostrano uzimamo život i sve što je u suprotnosti sa našim pogledom na svet posmatramo kao izuzetak ili nesreću. Rezultat je nedostatak fleksibilnosti. Naginjemo se desno i odbijamo da se nagnemo levo kada to okolnosti zahtevaju.

Živa stvar je u stanju balansa: ona balansira između života i smrti. Dok god pravi razliku između sebe i onoga u čemu živi, ostaje živa. Sada, ne možete biti živi, ako zauzmete nepromenljiv stav prema životu. Inter-akcija između vas i života tada prestaje. Postajete identifikovani sa svojim pogledom na život. Sada, Rad uči da nikada ne treba da se identifikujete sa životom, u kom god pravcu da se kreće klatno, prema ratu ili miru, udobnosti ili teškoćama i tako dalje. Ali svi mi želimo da budemo fiksirani. To je kao da želimo da zamrznemo stvari u fiksirani obrazac. Postajemo fiksirani sa svojim stavovima. Tada između površine života  i površine nas samih prestaje normalna razmena. Mi tada postajemo život i nema više življenja u životu. Svaki živi organizam je živ jer se opire životu i uči kako da ga koristi. I iz tog ugla život je suprotan životu. Svaka živa stvar je rođena u životu i obmotana kao opruga pod pritiskom. Ona je više nego njeno okruženje. Poseduje određenu energiju, koja je čini mudrijom od života u kome se nalazi. Ima površinu koja dodiruje površinu života i između te dve površine živa stvar živi. Ona živi putem suprotnosti, u smislu da joj je život suprotstavljen. Dok god može da se nosi sa životom, ona je živa. Međutim, u slučaju Čoveka, koji je mnogo kompleksniji nego bilo koje drugo živo biće, moramo razumeti da on pored fizičke površine ima i psihološku. Da li ste se ikada zapitali šta je vaše psihološko okruženje? Da li dobrom interkacijom održavate tu stranu sebe živom? Ili niste ništa drugo do vaše psihološko okruženje i idete za svačijim mišljenjem, za svime što čujete, svime što pročitate? U tom slučaju ste zaista mrtvi. Zbog toga što ne postoji razlika između vas i života. Dok ne osetite da vi živite u životu, vi ste mrtvi. Ne postoji tenzija između dve površine, života i vas.

Neki od vas su čuli za naučnu ideju o entropiji. Ideja je ova. Sve teži ka tome da postigne, recimo, istu temperaturu. Ukoliko stavite vrijući lonac u sobu, on će zagrevati prostoriju dok sve ne bude iste temperature. Sada, jednom kada život i smrt, takvi kakvi su, dostignu istu temperaturu, vi ste mrtvi. Možete raditi samo ako imate višu temperaturu nego život i Čovek u sebi ima načine da održi sebe na višoj temperaturi. Osećaj površine, bilo intelektualne, emocionalne ili fizičke, koji vas odvaja od površine spoljašnjeg života, neophodan je.  To je zaista drugi aspekt Samo-Sećanja. Sve stvari imaju granicu, površinu, koja ih odvaja od života. Svi mi imamo različite oblike – životinje, insekti, biljke i tako dalje – ali svako od njih ima određeni oblik, koji ga izdvaja od onoga u čemu živi. Preko svoje površine oni dodiruju površinu života. Život pokušava da ih proguta, a oni pokušavaju da progutaju život. Svako živo biće, posedujući sopstveni život, koji mu je dat, sposobno je da proguta spoljašnji život u skladu sa svojim dizajnom. Međutim, ponavljam, Čovek nije samo fizički oblik, već i psihološki oblik – to jest, mentalni oblik i emocionalni oblik – jer za razliku od ostalih bića, on pored fizičke sudbine ima i psihološku sudbinu.

Međutim, moramo se vratiti na tačku, koja je od suštinskog značaja za učenje o suprotnostima. Moramo shvatiti da na ovoj planeti živimo između suprotnosti. Čitavim našim životom obično upravlja Zakon Klatna. Svi se kolebamo tamo i nazad. Kada ste u jednoj suprotnosti, tada ste nesvesni druge i obrnuto. Možete imati dokone snove o uzdizanju i uzdizanju, o napredovanju i napredovanju, o postajanju sve boljim, ali to su zaista samo dokoni snovi. Ne možete umaći suprotnostima, osim ukoliko znate kako se to radi. Morate videti obe strane sebe i kako jedna strana pomaže drugoj. To zahteva dvostruko mišljenje. Gotovo bi se moglo reći da zahteva dvostruku svest. Drugim rečima, to zahteva samo-poznavanje. Šta mislite da znači samo-poznavanje? To znači poznavanje svih strana sebe. Šta mislite da znači samo-svest? To znači biti svestan svih strana sebe. Prvo „Spoznaj samog sebe“: zatim „Ničega previše“. Šta znači previše? To znači otići predaleko na desno ili na levo. Ali ne znači samo to. Kada ste previše desno, pojavljuje se višak i morate ići na levo. Ništa nije neprijatnije nego preterana dobrota. Uzmite kao primer ljude koji su previše ljubazni. Zar to odjednom ne pobuđuje suprotnost, baš kao kod ljudi koji su previše okrutni? Naravno, svi oblici ponosa i sujete (koji obrazuju lažnu ličnost) omogućavaju nam da mislimo kako mi možemo biti samo dobri i da bi nas trebalo posmatrati sa divljenjem. Međutim, plašim se da pronalaženje balansa nema nikakve veze sa ponosom i sujetom. Šta je rečeno u neobičnom izveštaju o Besedi na gori? Sigurno je rečeno nešto o „Blagosloveni su siromašni duhom“? Šta to znači? Da li ste ikada razmišljali o tome koliko sujete i ponosa ulažete u suprotnosti? Biti siromašan duhom znači ne identifikovati se sa samim sobom. Sada, pretpostavimo da se identifikujem samo sa onim što smatram svojom najboljom stranom, da li ću tada biti siromašan duhom? Da li ću biti u stanju da hodam na dve noge? Da li ću ikada biti u stanju da asimilujem obe svoje strane, obe suprotnosti u sebi i u drugima i u životu? Kada ljudi kažu: „Hvala ti, Bože, što nisam kao drugi čovek.“, da li mislite da su jednostrani? Sigurno imaju odbojnike koji im omogućavaju da ne vide kontradiktornosti u sebi. Međutim, ako možete da vidite obe strane u sebi, ono što nazivate dobrom stranom i lošom stranom, to je začetak svesnosti u obe suprotnosti u isto vreme. To je mesto, na kome leži ona neobična tajna o kojoj se toliko govori u ezoterijskoj literaturi. Postoji Sufi izreka: „Sav pravi život jeste mir i harmonija suprotnosti. Smrt je usled rata među njima.“


NASTAVAK