28. 8. 2014.

ČETVRTI PUT - ENEAGRAM XIV

Birdlip, 06. maj 1944.

 ENEAGRAM

XIV – Komentar o Vodonicima

I u završnom postu vreme je i za moju omiljenu temu:-)
Da bi se lakše pratilo izlaganje, postaviću dijagram sa oktavama hrane, koga nema u originalu.  



Postavljeno je mnogo pitanja o položaju Vodonika u Oktavama. Postoji, na primer, Vodonik 48, koji je stvoren od hrane koju jedemo sukcesivnim transformacijama u telu. To je Vodonik koji koristimo za uobičajeno razmišljanje i sa kojim radi relativno mehanički deo Intelektualnog Centra ili um. Pomoću ovog Vodonika možemo da razmišljamo samo u terminima Da i Ne i tako da sve vidimo podeljeno na nepomirljive suprotnosti. Međuitm, kada razmišljamo pomoću Vodonika 24, dobijamo drugačiju sliku o stvarima, jer pomoću ove psihičke energije sve sagledavamo na mnogo finiji način, u mnogo suptilnijoj međuzavisnosti, tako da jake suprotnosti nestaju i sve se pojavljuje međusobno spojeno u veličanstvenoj harmoniji.

Sada, ti Vodonici 48 i 24 su povezani sa notama Sol i La. Sol 48 nastaje iz transformacije Do 768 u Re 384, u Mi 192, u Fa 96, u Sol 48 i zatim u La 24 i konačno u Si 12. Sada, pretpostavimo da je Oktava Utisaka stavljena u rad, tako što čovek živi onoliko svesno koliko to može za kratko vreme. Ovde je Do 48: tu je ponovo Vodonik u vrednosti 48, ali na noti Do. Taj Vodonik transformacijom u budnom umu prelazi u Re 24. Sada postoje dve 48-ice i dve 24-rke  Do 48 i Sol 48 i La 24 i Re 24. Kakva razlika bi mogla da postoji između tih slučajeva? Razmislimo o materiji na sledeći način. Pretpostavite da imate sto zlatnih funti i da ih podelite na dve gomile. Odlučujete da uplatite polovinu svojih zlatnih funti u banku, a da drugu polovinu iskoristite kako biste platili dugove. Sada, zlatne funte su u pogledu materije isto, ali imaju različitu destinaciju i potencijale. Zlato, koje uplaćujete u banku, može da se akumulira, dok zlato, koje isplaćujete, odlazi i siguran sam da će vaše misli o ta dva iznosa biti sasvim drugačije.  Verujem da ćete se složiti da 50 funti, koje ćete uplatiti u banku, imaju svežije osećaje od onih, koje ćete isplatiti. Na otprilike isti način su emocije, koje osećate preko Re 24, svežije nego emocije preko La 24. Znate da sve, što je sposobno za mnoge transformacije, ima određen kvalitet novine i vitalnosti, kao mali pupoljak, dok je stvar, koja se gotovo okončala, koja je gotovo završila svoj put, potpuno drugačija. Re 24 je na ranijoj poziciji od La 24. Puna Oktava leži između Do i Do. U stvari, novo Do započinje novu Oktavu. Razvijamo se od ćelije, koja prolazi do stanja Si. Tada se rađamo kao beba i započinjemo novo Do. O Oktavi, koju napuštamo, koju započinjemo kao oplođena ćelija, ne znamo više ništa. Postajemo stari i zatim ponovo mladi. Tako, razumete da je Mi 12 mlađe od Si 12 i da je Re 24 mlađe od La 24. I uopšte morate razumeti da ista materija može stajati pod uticajem mnogo različitih potencijala i destinacija u skladu sa svojim odnosom prema stvarima koje je okružuju. „U zemlji slepih čovek sa jednim okom je Kralj.“

Ukoliko vam je teško da razumete Vodonike i njihove veze, pogledajte spoljni svet i vidite kako stvari imaju sasvim drugačiju materijalnost, kako su njihove destinacije različite i kako možete klasifikovati stvari prema njihovoj upotrebi i kako ništa ne stoji nezavisno i kako je sve povezano jedno sa drugim, kako jedna stvar zavisi od druge i kako se njen značaj menja u zavisnosti od okolnosti i kako ta stvar u jednom trenutku može postati najvažnija, a sledećeg trenutka sasvim nabitna. Posmatrajući spoljni svet na ovaj način, gledate različite supstance, stalno kontrolisane od strane sila, koje deluju na njih. Vi zaista proučavate supstance i Zakon 3 i Zakon 7. Svi vi poznajete bolje i lošije u spoljnom svetu, finije i grublje, izvanredno i uobičajeno. Svi znate šta su stvari visokog kvaliteta i stvari običnog kvaliteta. Svi znate šta znači rafiniranje, odvajanje. Možete da napravite razliku između velike književnosti i obične literature. Zašto bi onda bilo teško razumeti šta su Vodonici, koji pokreću vaš fizički aparat, koji pokreću vaš um i vaše ćelije, vaše centre, takođe na lošiji ili bolji način? Pretpostavljam da se stvarna teškoća, koju mnogi imaju sa time, sastoji u tome što ne pokušavate da razumete ove veoma jednostavne dijagrame i da tako uvek ostajete u stanju konfuzije, jednostavno zbog toga što ne dajete sebi laki šok pokušavši da shvatite opšte značenje dijagrama. Treba da upotrebite Vodonik 48 pre svega – to jest, treba da se koncentrišete na ove dijagrame pomoću svog formatornog centra, tako da sami možete da ih zapišete. Kada je to utvrđeno i vi počnete da razmišljate o značenju i počnete da slušate neke od ovih komentara, imaćete trenutke kada ćete dublje videti njihov značaj, a to znači da ćete početi da koristite Vodonik 24 u svom razumevanju. To se ponekad dešava kao iznenadni fleš i u vezi sa tim bih želeo da citiram jedan primer, na koji sam naišao pre izvesnog vremena.

Matematičar Hamilton, koji je godinama razmišljao o tome kako da pomnoži dvodimenzionalne količine, odjendom je, šetajući poljskim putem, video rešenje, kako je rekao, „kao da se strujno kolo odjednom spojilo u mome umu i stvorilo bljesak svetla“. Bilo je toliko zadivljen da je uzeo džepni nožić i urezao na steni obližnjeg mosta formulu koju je video.

To je sagledavanje problema pomoću višeg Vodonika u Intelektualnom Centru. To je definitivni dokaz, pored mnogih drugih poznatih primera, da mozak može da radi na različitim nivoima. Ako to možete da uvidite, onda ste ne putu da vidite šta različiti Vodonici znače, a ako nikada niste osetili ništa od toga u pogledu sopstvenih stanja i kvaliteta svojih osećanja ili razumevanja vašeg uma, to je zbog toga što sebi ne dajete ni najmanji stepen Prvog Svesnog Šoka, koji čoveku omogućava da dotakne nove uticaje.   

***

Postavljena su pitanja kao što je zašto se najviši Vodonik pojavljuje na najnižem spratu trospratne fabrike. Morate razumeti da ti različiti spratovi za Čoveka, kakav jeste, nemaju značenje nižeg i višeg. Čovek, ovakav kakav jeste, koristi samo Vodonik 48 na vrhu fabrike, dok njegov Motorički i Instinktivni Centar rade sa Vodonikom 24. To jednostavno znači da je rad, koji se odvija na prvom spratu, definitivno inteligentniji nego rad, koji se odvija na trećem. Da je Vodonik 12 na noti Si znači da on može da učini samo jednu stvar. Šta je Vodonik 12 na toj tački Oktave?  To je Vodonik povezan sa mogućnošću sudbine, koji je sposoban da se ujedini sa odgovarajućom suprotnošću i tako započne novu oktavu. Taj veoma visoki živi Vodonik poseduje mogućnost da proizvede novo Do – tj. da započne nešto sasvim novo – novu Oktavu.  O šoku između Si i Do veoma brižljivo vode računa kosmički uticaji koji žele da se život na zemlji stalno umnožava. Moglo bi se postaviti pitanje zatim šta znači Mi 12 i kakvu decu ono može da proizvede. Setimo se da Mi 12 nije stvoreno mehanički, prirodno, obično. Ukoliko osoba počne da daje sebi šok čitavog Rada, ako počne da transformiše svoj svakodnevni kontakt sa životom i ne uzima stvari uvek na način, kako ih obično uzima, ako oseti duboko da uvek radi nešto drugo i da je povezana sa nečim drugim, što postepeno postaje važnije, tada ona može da stvori Vodonik 12 na tački Mi u Oktavi – to jest, Mi 12. To Mi 12 će onda, kakvo jeste, stvoriti dete, o kome ona mora brižljivo da vodi računa, ukoliko želi da ostane u Radu.  To je nešto sasvim novo u njoj. Mora da obrati pažnju na tu novorođenu stvar u sebi, koja predstavlja početak njenog sopstvenog ponovnog rođenja. Ta nova stvar, to dete, može lako umreti, ako ona ode na spavanje. Kada to dete postoji u muškarcu ili ženi, mora mu se davati prava hrana i oni moraju biti veoma pažljivi prema njemu. Naravno, to dete ne možete videti spolja i morate se setiti da se to dete, koje se rodilo u vama, to dete, koje je vaš odnos prema Radu, to dete koje i muškarci i žene mogu imati, pojavljuje na noti Mi. Ono nije na Si, gde odmah mora da postane nešto drugo. To nevidljivo dete je na noti Mi i samim tim se nalazi na mestu gde je nedostajući polu-ton, na način sličan detetu, rođenom na Si 12. Sada, šok koji se mora dati detetu rođenom na Si 12 je očigledan. Međutim, šta je šok, koji je neophodan da prenese dete, rođeno na Mi 12 iza položaja nedostajućeg polu-tona? Koliko često ljudi podižu malo dete, koje ubijaju jer nemaju snage niti dubinu osećanja i cilj, potreban da podignu to dete iznad svog uobičajenog nivoa. Koliko spermatozoidnih semena seje Rad? Koliko često ljudi na trenutak imaju dete u Radu – molim vas, shvatite da govorim o toj nevidljivoj deci, rođenoj u našem sopstvenom razumevanju – i koliko često ta deca, baš kao i njihovi parnjaci u životu, pate od skorbuta, tifusne groznice itd. kada postanete negativni u Radu.

Čovekova moć poimanja u duhovnoj sferi – to jest, u njegovom razmišljanju i osećanju – veoma je slaba, posebno kada su muškarac ili žena ostavljeni bez pomoći tokom određenog vremena, bez pohvale i bez posebne pažnje. U ovom Radu morate da održite nešto nevidljivo u pokretu, uprkos svim spoljašnjim teškoćama. U Bibliji se to naziva Vera (Faith): u ovom Radu to je rad na sebi u vezi sa vašim ciljem. Sećate se da je rečeno da morate da se borite za ovaj Rad. Sve vreme su tu negativna Ja, čija je osnova u čulnom životu, na vidljivoj sceni, koja vas napadaju. Ukoliko u sebi nemate kapaciteta moći poimanja i unutrašnjeg mišljenja i unutrašnjeg osećanja, Rad će pasti na divlje i kamenito tlo i ako je vrelina sunca suviše jaka, ta mala stvar rođena u vama iz spermatozoidnog semena Rada će propasti – to jest, deca rođena na Mi 12 će umirati. Imaćete period entuzijazma, a onda, kada budete napadnuti, ako nemate nemate unutrašnju snagu unutrašnjeg poimanja, vaša deca će umirati. Veoma je neobična stvar razmišljati o tome šta znači održati Rad živim i mladim u sebi. Sigurno, to nije moguće ako se rukovodite dokazima, koje vam pružaju čula. Šta je rekao nepoznati pisac, pretpostavimo da je to bila žena, u Jevrejima (XI I): „Vera … je dokaz stvari koje se ne vide.“ Sada, kada shvatite nešto i vidite istinitost toga u sopstvenom umu, da li želite da to podržite dokazima vidljivih stvari? Da li želite da imate ljude, koje se slažu sa vama, ili ste dovoljno snažni da činite bez spoljašnjih dokaza i vidljivih stvari? Ukoliko niste dovoljno jaki da gajite dete u svom umu i održite to dete u životu, tu novo-rođenu stvar u vama, tada jedino možete očekivati da ono umre od gladi. Svaki put kada povežete misli, vidite novo značenje, primenite Rad na sebi, kada obratite pažnju na to šta govorite, vidite svoju mehaničnost, odvojite se od negativnih emocija, ne dozvolite sebi da se pridružite slabim, luckastim ’Ja’ ili opasnim ’Ja’ – ukratko, svaki put kada zadate sebi Prvi Svesni Šok, Šok Rada – vi hranite do dete koje je vaše novo Ja.

Kraj

25. 8. 2014.

ČETVRTI PUT - ENEAGRAM XIII

Birdlip, 30. april 1944.

ENEAGRAM

XIII – Unutrašnja cirkulacija eneagrama

U svakom trenutku bilo koja osoba na Zemlji stoji pod nekim od 48 zakona ili uticaja koji deluju na našu planetu na osnovu njenog položaja u Zraku Kreacije. Uticaji dolaze sa viših, srednjih i nižih delova oktave Zraka u kome se nalazi naša Zemlja. Tih 48 zakona sa različitih nivoa skale stvari upravlja Zemljom i svim Zemljama i bezbrojnim Sunčevim sistemima u Mlečnom putu kome naš Sunčev sistem pripada. Setite se da postoji bezbroj Mlečnih puteva ili galaksija u Univerzumu. Mi smo toliko mali, praktično beznačajni. Kada bi naša Zemlja bila uništena, kometom, to ne bi imalo nikakav značaj u ukupnom zamahu svih tih ogromnih prostranstava stvorenih stvari u Univerzumu. U našem majušnom Sunčevom sistemu postoje uništene planete koje kruže oko Sunca kao mala tela – planete samo nekoliko milja u prečniku, stotine njih. To je pogled na vidljivu, fizičku stranu stvari, koje nauka poznaje i spoljašnji Univerzum, koji je ili fantastičan ili slabi naša samoljubiva osećanja. Međutim, kada ovaj predmet sagledamo u skladu sa ezoterijskom psihologijom, slika se menja. Rad uči da ljudsko biće nije samo funkcija sveta u kome je rođeno ili kome robuje. Aparatura Univerzuma je, kada je naš Zrak Kreacije u pitanju, namenjena Evoluciji. To je ogromna destilaciona mašina, sa namenom odvajanja finog od grubog. Postoji jedna stara slika, predivno opisana, na primer, u učenjima Manua. Šta je individualna evolucija u ezoterijskom smislu? Posmatrati tokom dugog, unutrašnjeg rada, a zatim odabrati finije, želeti i konačno živeti finije. Da li se sećate drevnih Hermesovih Smaragdnih tablica koje počinju rečima da morate „odvajati finije od grubljeg“? Tu počinje lični rad. Potrebno je mnogo vremena pre nego što započne. Na šta se misli pod finijim? Ukoliko imate trenutak potpunijeg razumevanja, uvidom ili spoljašnjom percepcijom pomoću Vodonika 24, to će biti finije nego bilo šta, što možete postići inteligencijom pomoću Vodonika 48. Vidite stotine veza, koje nikada ranije niste uočili. U potpuno istom smislu kuvani krompir je finiji od sirovog. To je viši Vodonik i postaje hrana za Čoveka i može ući u njega. Umesto da ga pojede govedo, može da ga pojede Čovek. Ali govedo ne može da skuva krompir. Potrebna je inteligencija Čoveka da se napravi vatra, da se napravi posuda koja drži vodu itd. Sirovi krompir je klasifikovan u Tablici Vodonika u redu Hidrogena koji su označeni brojem 1536. Vodonik se spušta sa Skale Bića, izdvojen iz Zraka Kreacije. Kuvani krompir je sposoban za drugačiju gustinu, upravo kao i mi, kada se pomerimo na našem nivou bića makar i delić. Biće kuvanog krompira privlači drugačiji život od bića sirovog krompira.  Kako se on uspinje na Skali Bića? Pomoću nečega što deluje na njega – nečeg višeg. Čitav posao oko kuvanja stvari je delovanje nečeg višeg na nešto niže. Međutim, obratite pažnju na to da rezultat ne dostiže onaj nivo, koji deluje na njega. Inteligencija Čoveka, primenjena u obliku vatre i vode i posude i tako dalje na sirovi krompir, ne znači da će rezultat – kuvani krompir – znati kako da skuva krompir. Viša sila deluje na nižu silu, ili viša materija deluje na nižu materiju, podižući niže na stepen iznad u odnosu na postojeće, ali ne na nivo sile koja deluje. Ta ideja je u Radu reprezentovana u terminima tri sile. Aktivna sila koja deluje na pasivnu silu proizvodi središnju silu. Kada je hrana uneta u telo, ona ulazi u skladu sa učenjima Rada kao materijal koji proizvodi pasivnu silu. Na njega tada deluje aktivna sila, koja postoji u telu, i rezultat je središnja sila. Tako na 768 deluje 192 i rezultat je 384, koji je u sredini. Bilo koja materija, koja sprovodi pasivnu silu, transformisana je u više stanje preko materije koja sprovodi aktivnu silu, obezbeđujući tada mogućnost da se pojavi središnja. Međutim, viša materija, u koju je pretvorena, nije ni prva ni druga, već treća stvar, koja posreduje između njih, provodeći neutralizujuću silu, dok god postoji unutar sfere uticaja sila, od kojih je potekla.
Tako:


 
Ili, ako poređamo te figure u rastućem poretku po finoći:




Ukoliko 192 nije prisutna, 768 ne može da dostigne sledeći stepen evolucije na 384. Niti 192, delujući na 768, može da očekuje da dobije nešto na svom nivou. Ona samo može kreirati nešto između sebe i onoga na šta deluje. Tako se delovanjem višeg na niže niže može transformisati samo na jedan stepen iznad onoga što jeste, ali ne do nivoa tog višeg. A niže ne može dostići sledeći stupanj bez uticaja nečeg višeg od njih oba. Ova ideja je veoma duboka i objašnjava ne samo mnoge stvari u životu, već i mnogo posebnih stvari, kao što je hemija u telu. Takođe objašnjava, samo u jednom smislu, šta je Ezoterizam. Ezoterijske ideje i vatra i svetlo iza njih, koje čovek može osetiti, kada ih pravilno vrednuje, mogu se sagledati u ovom kontekstu, i samo u ovom kontekstu, kao aktivna sila. Delujući na Čoveka, uzevši Čoveka kao Vodonik, čiji centar gravitacije leži na 48, ti uticaji, koji dolaze sa više tačke na Sunčevoj oktavi mogu da ga transformišu ili „skuvaju“ do nivoa 24. Međutim, aktuelne ezoterijske ideje prvo treba da budu uzete kao 12 - to jest, više od proizvoda ili rezultata. Jer kada ugljenik 12 deluje na život, uzet kao 48, on može samo dati rezultat od 24.

Pogledajmo sada desnu stranu Eneagrama, koja je na periferiji obeležena serijom brojeva 384, 192 i 96 u progresiji. Mnoge druge stvari se mogu postaviti oko oboda osim Vodonika, ali o povratnom pokretu će biti najlakše razgovarati u terminima Vodonika. Obratite pažnju na to da je u unutrašnjoj liniji 384 povezan sa 96, a onda sa 192. Nešto se kreće napred i zatim nazad u povratnom pokretu.

Unutrašnja linija između 384 i 96 ukazuje na neku aktivnost, neku vezu, između dve tačke kao prvog pokreta. Druga linija tada ide do stanice 192 kao drugi pravac. Poredak tih unutrašnjih veza se razlikuje od poretka spoljašnje serije na obodu, naime 384, 192 i 96. To jest, unutrašnja cirkulacija u Eneagramu uzima drugačiji oblik od spoljašnje. Mi mislimo, naravno, da 384 treba da postane 192, a zatim 96 na regularan način. Međutim, iznutra, iza svih pojavnih oblika, drugačiji sistem je na delu, koji je veoma neobičan, kada razmislimo o njemu. Verovatno u unutrašnjoj cirkulaciji Eneagrama gledate misteriju života, dok posmatrajući spoljašnju seriju brojeva gledate ono što korespondira sa onim moćnim ali pogrešnim načinom mišljenja pod nazivom mišljenje iz pojavnog, iz čula. Uočavate da mora postojati više pre nego što niže može da bude podvrgnuto transformaciji. To nije teško shvatiti, jednom kada se Zrak Kreacije u svom ogoljenom obliku emocionalno percipira i prisno spozna, jer u njemu više oblikuje na niže, tako da, ako je nižem potrebna transformacija, više čeka na to. To je jedan od razloga zašto je važno često iznutra, u mislima, ponirati u Zrak. Zrak je serija transformacija od finijeg ka grubljem, od višeg ka nižem.

O čemu govori Eneagram? Eneagram opisuje serije transformacija od nižeg ka višem, od grubljeg ka finijem. Sada, da bi niže moglo da se transformiše u više, ono mora da bude pasivno.  To jest, ono mora dopustiti da na njega deluje viši uticaj. Kako bi inače niže moglo da postane više? Kako bi inače hrana koju jedemo mogla da bude skuvana i ponovo skuvana, transformisana i ponovo transformisana u sve više i više supstance, sve dok ne stigne do šest stepena varenja? Varenje je transformacija. Rad je transformacija. I ako viši uticaji Rada treba da deluju na čoveka, on na jedan način mora da postane pasivan prema njima i da im dopusti da deluju. On može shvatiti da ne može da čini, ali mora shvatiti da Veliki Um postoji, inače bi bio u konfuziji. Ukoliko ne prizna da postoji nešto veće od njega, ili ako misli da je na neki način stvorio samog sebe, na njega ne može da se deluje i on ne može da evoluira. Međutim, ako postane pasivan – to jest, sposoban da čuje i zatim prihvati – ne sme očekivati da stigne iznad svog sledećeg nivoa, da bi sa time počeo. On ne može da se izjednači sa Radom. Bila bi greška misliti tako. Ne može da se izjednači sa silama, koje ga transformišu. Ako razmislite, videćete da uvek mora postojati nešto više nego bilo koji čovek, na bilo kom stepenu, i da mora postojati najviše, koje je nedostižno.

Nastavak

22. 8. 2014.

ČETVRTI PUT - ENEAGRAM XII

Birdlip, 22. april 1944.

ENEAGRAM
XII – Vodonici i Eneagram


Na ivici Eneagrama mogu se upisati različiti Vodonici u seriji, počevši od Vodonika 384. Zašto Vodonik 384 započinje seriju, označenu na obodu? Zato što ljudska hrana, Vodonik 768, nije u Čoveku. Unosimo supstancu, pod nazivom „Hrana za Čoveka“ – 768 – u stomak. Međutim, dok se ne svari, ona još nije u vama. Prva aktivnost varenja je učiniti od hrane nešto što može da prođe kroz vas – to jest, u u obliku Vodonika 384. Hrana, posmatrana kao 768 je za nas spoljašnja. Može se ukloniti ispumpavanjem stomaka, pošto smo je pojeli. Ali jednom kada bude transformisana u Vodonik 384, pod nazivom „voda“, ne može biti uklonjena, jer je deo fizičkog organizma, u vašoj krvi i limfnoj tečnosti.  Tako, može se videti zašto Vodonik 384 započinje seriju u Eneagramu. Ukoliko progutate metalno dugme, ono će, nadajmo se, proći direktno kroz vas. Dugme nije hrana za Čoveka. To nije 768, niti niži Vodonik 1536, koji je stočna hrana – trava, sirove stvari, vlaknaste stvari, koje Čovek ne može da jede. Ćovek ne može da jede travu, koja pripada klasi materija 1536. Potreban joj je spoljašnji transformator. To na primer može da bude krava. Ona jede travu, a a Čovek jede i pije nju. To je spoljašnja transformacija Vodonika 1536 u 768. Međutim, Čovek takođe ima i unutrašnju transformaciju, koja počinje sa 768 i prelazi u 384. Počinjete sa travom, da tako kažemo. Nju transformiše (ili kuva) krava. Čovek zatim jede kravu ili pije mleko. Oboje se kuva u Čoveku i transformiše u nešto drugo i tako dalje. Čitav život predstavlja kontinuiranu transformaciju jedne stvari u drugu. Varenje je transformacija u nešto više. Kada se goveđi odrezak svari aktivnošću ugljenika, koji već postoji u telu – to jest, enzima ili fermenata koji postoje u stomačnoj kiselini i alkalnog lučenja jetre i pankreasa u tankom crevu (jer varenje hrane je dvostruko, prvo kiselo, a zatim alkalno i tako pod dve trijade) – tada goveđi odrezak prestaje da bude goveđi odrezak i nije samo rastvoren, već transformisan u finije materije na skali Univerzuma, koje prelaze u krv. Na prvom stepenu 768 postaje 384. Tada je goveđi odrezak u vama i cirkuliše kroz vaše telo preko limfnog sistema i krvotoka, ne kao goveđi odrezak, već kao fina kolekcija materija pod nazivom 384. Tada se 384 transformiše u 192 i tako dalje. I to je učinjeno za nas majstorstvom i hemijom Instinktivnog Centra, koji upravlja unutrašnjim radom organizma.  Sve, što ima veze sa nižim, gušćim Vodonicima je učinjeno za nas. Čovek je, kako Rad kaže, stvoren samo-razvojni organizam. Međutim, on je prvo stvoren gotov – to jest, sa nesaledivom količinom unutrašnjih fabrika, unutrašnje hemije, unutrašnje transformacije i unutrašnje mašinerije. Obratite pažnju na transformaciju. Hrana kao 768 prelazi na viši nivo, 384; 384 prelazi u 192; 192 prelazi u 96; 96 prelazi u 48 (48 je energija, koja se koristi za razmišljanje – goveđi odrezak je sada postao misao); 48 prelazi u 24; 24 prelazi u 12. Sve te transformacije obavljaju hemijske fabrike. To je Oktava Hrane, koja se odvija mehanički i omogućava nam da postojimo. Jer pre svega je neophodno stvoriti biće, sposobno za opstanak, pre nego što se postavi pitanje o razvoju u nešto drugo. Tako mi svi počinjemo sa onim što je dato – materijalima datim preko Oktave Trasnformacija, pod nazivom Oktava Hrane.

Međutim, Rad govori o onome što nije dato. On govori o proizvodnji više materijala, više
Vodonika, nego što Oktava Hrane može da nam da. To počinje tek onda kada je dat Prvi
Svesni Šok – to jest, šok na tački 6 Eneagrama. Na toj tački počinje Rad – to jest, ako cenimo
njegove ideje, proniknemo u njih i primenimo ih na svoje živote. To zahteva određeno unutrašnje
razmišljanje. Ukoliko počnemo da ih živimo, počinje nova Oktava, od Vodonika 48. To počinje
da prodire u nas sa vrha najnižeg sprata. To jest, efekat toga će se postepeno osetili u svakom
delu ljudske mašine.

Dijagram Nove oktave počinje
Prvim Svesnim Šokom

Shvatite da ovaj početak nove oktave nije prirodno dat. On mora da bude kreiran. On je poseban. On jedino može biti kreiran, ako damo sami sebi šok u mentalnom delu sebe. Budući da taj šok nije prirodno dat, već ga Čovek mora dati sam, on se naziva svesni šok. Ovaj šok ima mnogo strana, mnogo oblika. U tom pogledu se razlikuje od mehaničkog šoka disanja, koji priroda zadaje na Oktavi Hrane. Veoma je važno razumeti sve to što je jasnije moguće. Gornji dijagram prikazuje čoveka koji radi na sebi, seća se sebe, kreirajući novi Vodonik  24 i novi Vodonik 12 kao rezultat. To počinje da menja njegovo Biće.

Sve ideje Rada, kada su primljene, asimilovane i postavljene na mesto i kada učinimo pokušaj da živimo u skladu sa njima, pomažu u davanju šoka na gornjem ili mentalnom odeljku. To mesto korespondira u Eneagramu sa tačkom 6. Um mora da se promeni pre nego što ostatak čoveka može da se promeni. To je isto učenje kao i u Bibliji, gde je rečeno da čovek prvo mora da se pokaje, što na grčkom zaista znači da promeni svoj um (grčka reč metanoia, μετάνοια, promena uma, prevedena je u Bibliji rečju „pokajanje“, prim.prev.). Promeniti um znači misliti na novi način. Međutim, da biste mislili na novi način, potrebno je imati nove ideje i novo znanje. Na primer, ako saznate o ideji o Vremenu i Vraćanju, počećete da shvatate da vaša prošlost leži ispred vas, tako da ćete početi da stičete nove ideje o životu – to jest, da menjate svoj um. Ne mislim odmah, već postepeno, formirajući ga tokom mnogo godina. Te misli otvaraju novi deo vašeg uma, koji u suprotnom ne bi bio korišćen. To je primer „sporog šoka“ u mentalnom delu. To je postepena transformacija uma u odnosu na Vreme. Ona utiče na emocionalni deo i povratno utiče na fizički deo. Sve ideje Rada, kada se percipiraju u umu i saznaju, deluju kao fermenti, kao kvasac i postepeno počinju da menjaju um, čitav način mišlejnja, a posebno osećaj ’Ja’. To je sve povezano sa šokom u mentalnom delu, ili Prvim Svesnim Šokom, koji je na Eneagramu prikazan na tački 6, a u dijagramu o Čoveku u trospratnoj fabrici na gornjem odeljku, delujući na 48.

Ako počnete da živite ovaj Rad i o svemu razmišljate iz ideja, kojima on podučava i da se borite da se odvojite od negativnih emocija i beskorisnih ideja, koje samo izvlače snagu iz vas i tako dalje i ukoliko pokušate da osetite sebe kako pažljivo hodate okruženi događajima života kao da imate zaštitni sloj na svojim nogama, tada ćete početi da sebi dajete Prvi Svesni Šok i stvarate više Vodonika 24 i 12 u sebi. Međutim, morate znati šta to znači imati dugu unutrašnju borbu između Da i Ne u pogledu Rada, jer samo se vaše unutrašnje stanje računa. Ako stvorite više tog Vodonika 24, videćete kako se vaše mišljenje menja. Počećete da razumevate emocionalni, da vidite istinu o stvarima emocionalni i odjednom ćete videti beskrajno značenje i shvatićete kako je Rad neiscrpan u svom značenju i u onome što može da vam pokaže. Jer, da biste mislili iz Vodonika 48, kojim moramo početi, jalova je stvar u poređenju sa razmišljanjem iz Vodonika 12. Vi svi znate da su viši Vodonici inteligentniji od nižih. Sećete se izraza, fraze, da je kuvan krompir inteligentniji od sirovog krompira, je je 768 više na skali od 1536? Tako, razumete da mišljenje pomoću inteligencije koja pripada Vodoniku 24 ima mnogo više finijih veza i značenja nego mišljenje pomoću inteligencije iz Vodonika 48. Pomoću Vodonika 24 možete videti sebe kako hodate iznad zemlje, možete stajati iznad sebe, jer ste izdvojeni iz sebe.

Nastavak


21. 8. 2014.

ČETVRTI PUT - ENEAGRAM XI

Birdlip, 15. april 1944.

 ENEAGRAM

XI – početak šoka na tački 6
Ideja o Vremenu, Vraćanju i Događajima

Hajde da ponovo razgovaramo o Vremenu i Vraćanju. Kako nam moderni naučnici kažu, Vreme je cirkularno i sastoji se od događaja. Međutim, to je rečeno davno, ne samo od strane filozofa i pesnika, već i od ezoterijskih učitelja. Od čega se sastoji vaš dan? Sastoji se od događaja, nekih, u stvari većinom, na sasvim maloj skali, kao što je događaj gubljenja torbe ili događaj kvarenja električnih osigurača ili događaja prijema pisma ili razglednice, na primer, kao ovo, koje sam dobio jutros od medicinske firme, u kome se kaže da ako imam skelete, lobanje ili delove skeleta, koje ne koristim, oni mogu da ponude dobru cenu. To je događaj – neobičan. Takođe, moja peć ne može da se upali - to je događaj – običan. Ponekad su događaji slični: nazivamo ih koincidencijama. Međutim, ja ne mogu da vidim nikakvu vezu između posedovanja skeleta i vatre koja se ne pali. Koji događaj ćete ignorisati, a sa kojim ćete se identifikovati? To je ono što je važno, jednom kada vidite da život jesu događaji. Događaji se gomilaju oko linije dana – linije koja se proteže u Vremenu koje zovemo dan. Na šta ćete obratiti pažnju i od čega ćete se odvojiti u pogledu grupa događaja? Da li ću biti negativan čitavog dana, jer nisam mogao da upalim peć? Izgubili ste torbu: da li ćete dozvoliti da se taj događaj protegne na čitav dan sa svim svađama, posledicama i sumnjičenjima (kao „Ko ju je ukrao?“)? Jedan jedini neprijatan događaj može lako da se protegne na čitav dan. To vole da rade ljudi, koji selektuju negativne stvari – oni nekada prošire neprijatan događaj na čitav svoj život. To znači, budući da je Vreme serija događaja, da možete učiniti da jedan događaj uzme sve vaše vreme. Vaš život je vaše vreme. To nije vreme drugih ljudi na isti način. Možete podeliti neke stvari. Međutim, vi ste u svom sopstvenom vremenu. Vreme je serija događaja i vi imate svoje sopstvene događaje, a neke događaje delite. Tri više dimenzije formiraju Vreme i Vraćanje i Večnost. Ako uzmemo samo 4. Dimenziju kao liniju pod imenom Vreme, koja se proteže u pravcu pod pravim uglom u odnosu na sve tri Dimenzije Prostora, ona prolazi kroz svaku osobu kao serija događaja. Gubimo torbu, što je lično, ili dospevamo u rat, što je podeljeni događaj. Razumete da to nije sat, već događaj. Kažete – uzimajući Vreme kao veštački sat – sada je deset i trideset ili sada je 1944. Ne, to nije Vreme. Sa kojim događajem ste identifikovani u toj tački u Vremenu, koja se zove (veštački) deset i trideset ili 1944? Da li mislite da je u Staroj Grčkoj postojalo bilo šta kao deset i trideset ili 1944? Vreme nije podatak na satu, već događaj. „Sve vreme“ ste u nekom događaju. Negativni ste zbog nekog događaja. Dakle, vi ste u tom stanju i u tom događaju. Događaj prolazi, gleda šta bi mogao da uzme od vas i grabi vas. Kažete: „Ova situacija je nepodnošljiva“. Događaj vas je zgrabio. Niste u stanju niti da posmatrate sebe u odnosu na taj određeni događaj, niti da se setite sebe u njegovom prisustvu – to jest, da se ne identifikujete sa njim. Vreme, shvaćeno psihološki, predstavlja obrazac događaja, kariranu tablu crnih i belih polja. Potrebno je rastegnuti bolje i skupiti lošije događaje. Vi sada vidite da je Vreme elastično – ne vreme na satu. Možete li da se setite onog naučnika, koji je jednom prilikom uporedio Vreme sa mekušcem? U tome se Uspenski složio sa Ajnštajnom. Mekušac je životinja koja nema skelet i koja tako po volji može da proširi delove svoga tela. Kičmenjaci to ne mogu zbog svoje strukture kostiju. Treba da postanemo kao mekušci u odnosu na dan i njegove događaje. Ideja da možemo suviše da se zadržimo na nekim stvarima je, naravno, poznata. Čovek se čvrsto drži nekog događaja, koji se davno dogodio. Međutim, on nije shvaćen i njegov značaj nije prepoznat. Vi imate moć da stupite u kontakt ili ne stupite u kontakt sa serijom događaja koji čini vaš dan. Možete proširiti sebe u neki događaj ili izdvojiti sebe iz njega. Posmatrali ste puževe i uočili ste kako njihovu rogovi osećaju neku stvar i kako se rastežu ili skupljaju. Sve fizičko, sve što može da se percipira, sve vidljivo, jeste obrazac nečeg psihološkog iznutra. Potrebno je samo da odemo u zoo-vrt da bismo to shvatili. Svaka životinja, svaki stvoreni oblik mržnje i odbrane reprezentovana je psihološki iznutra. Čovek u stvari može biti mnogo užasniji i okrutniji nego bilo koja životinja. Spoljni svet je u nama. Kosmos je u čoveku. Čovek je Mikro-Kosmos. Sve što vidi spolja, u nekom obliku je u njemu – osa, pacov, zmija, mušica, svinja, lisica, tigar, kameleon, skakavac, krtica, buba, riba, roda itd. Da li ste uočili svoja osinja ’Ja’ ili lisičja ’Ja’? Ili da li ste uočili kameleonska ’Ja’ koja se menjaju u skladu sa situacijom i kao političari duvaju vruće ili hladno u skladu sa okolnostima? Da li poznajete zmije i posebno ribe u sebi? Šta leži vašem moru, iza sadašnjih obala? Svi su oni tu – vredna i slepa krtica, nervozna, sujeverna ptica, buba neprijatnog mirisa i teškog oklopa, skakavac, koji svima večno dosađuje, mušica zunzara bez mozga, koja poletno i nasumice juri u svaku kašu, okrutni, bezumni tigar, skriveni pacov, uspravna, dostojanstvena, imbecilna roda. Svi su oni u Čoveku, kao i dobre, glupe životinje. Sa kojom ćete se povezati povodom konkretnih događaja?

Kada počnete da uviđate da psihološki ne postoji vreme sata i zaista nikakvo vreme na velikom satu koji pokazuje dan i noć u skladu sa rotacijom zemlje, ili većem satu, koji u skladu sa revolucijom rotirajuće Zemlje određuje doba, koja Zemlju čine zelenom, zatim smeđom, pa belom i ponovo zelenom – kada počnete da razumevate da su Vreme događaji i vaš stav prema njima i konačno vaša unutrašnja stanja, tada ćete postepeno početi da budete u stanju da razmišljate o Vraćanju. Počećete da mislite da je vaša prošlost ispred vas. U kojim stanjima pretežno živite? U stanjima, koja pripadaju krtici ili ptici ili čemu? U skladu sa time, kako uzimate neki događaj, jeste i vaše stanje. Kao što je rečeno, možete skupiti neko događaj ili ga rastegnuti. To stoji u skladu sa time kako ga uzimate. Možete li odvojiti sebe – od događaja? I, kao što je rečeno, osoba se može zadržati na nekom događaju dugo vremena i ući u žalost i hodati naokolo kao neka crna, mrtva kreatura, bez sumnje misleći da je to pohvalno. Sada, budući da se Vreme može rastegnuti ili suziti u zavisnosti od toga kako shvatate događaje, možemo izabrati jedan događaj danas i rastegnuti ga. Da li ste primetili da postoji opšta tendencija da se rastegne neki neprijatan događaj, događaj koji je neprijatan za sopstvo, i da se suze svi ostali? Ne možete da zaboravite, zar ne, kako se neko prema vama poneo na bezobziran način, kao da ste beznačajni? To je jedan događaj. To je događaj koji može da se dogodi svakome. To je određeni događaj pod nazivom: „Niko se prema meni ne ponaša pravedno.“

Kada je Čovek stvoren posle mnogo eksperimenata, takođe su stvoreni i svi mogući događaji, koji mu se mogu desiti. Bilo bi beskorisno stvoriti živo biće bez neophodnih događaja, kako bi on imao život iskustva. Kada Vreme ne bi bilo „mekušac“, meko, mišićno tkivo, sposoban da se rastegne ili proširi, sve bi bilo striktno, kao lenjir. Međutim, „Vreme“ – to jest, događaji – nisu te vrste. Ono može i treba da bude praćeno metodom selekcije, biranjem i odbacivanjem, davanjem pažnje i uskraćivanjem pažnje incidentima ili događajima ili situacijama, koje neizbežno prolaze kroz našu ograničenu svest. „Vreme“ je sve tamo – nalik selu. Međutim, mi mu se približavamo korak po korak i prolazimo kroz njega u skladu sa svojim stanjem. Ukoliko dodamo svesno stanje mehaničkom stanju ili slepoj reakciji na događaje, tada smo na višem nivou bića i tada počinjemo da shvatamo da neki događaji mogu biti suženi – čak zgnječeni i bačeni – dok druge treba ostaviti kakvi jesu, dok neke treba proširiti svom snagom unutrašnjeg rada i Pamćenja sebe, koje čovek poseduje.

Nastavak

20. 8. 2014.

ČETVRTI PUT - ENEAGRAM X


Birdlip, 09. april 1944.

ENEAGRAM

X – početak šoka na tački 6
 Posmatranje i odvajanje od „Sebe“

Posle intervala od nekog vremena vratićemo se osnovnoj ideji Rada da je, kako bismo se probudili, neophodno posmatrati sebe i uočiti kakav je čovek u sadašnjem trenutku. U kom delu vas je ono što ste u sadašnjem trenutku? Ono je u svim ulogama u centrima, izvučeno na površinu određenim delovanjem života na vas. Šta to znači? To znači da ste od detinjstva položili u sebe određene asocijacije, koje su reprezentovane u vašim centrima i koje deluju mehanički. Svako ovde je položio u svoje centre određene poglede i načine na koje posmatra stvari, od svoje majke, oca, bolničarki, ljudi koji ga okružuju. Svi vi posmatrate tu konstrukciju kao sebe. A to je samo obrazac svih mogućih „sopstava“. Ipak, to je veoma teško shvatiti. Sve te asocijacije, položene u centre od najranijeg detinjstva, obrazuju određenu vrstu obrasca osobe. I ovde bih želeo da kažem, zar nije neverovatno da niko ne pomišlja na to, da je on ili ona u svakom pogledu fiksirana, određena vrsta osobe – osobe, koja se uvek ponaša na ovaj ili onaj način i tako dalje? Interesantno je, jer svako ima ideju da su on ili ona sasvim slobodni i da mogu da se ponašaju, deluju, razumeju i tako dalje upravo onako kako žele. To je iluzija. Ličnost, koju su konstruisali Mama, Tata, Bolničarka, Škola itd. je veoma moćna. Ona uvek deluje za vas. Ipak, mi imamo viziju, osećaj, ideju da smo slobodni i da ni na koji način nismo predodređeni, ni na koji način fiksirani, ni na koji način mašine. Rekao sam da je to iluzija. Ipak, u isto vreme, to nije iluzija, u smislu da je moguće razložiti mašinu ličnosti i postati slobodan. Za to je neophodno plaćati i plaćati tokom dugo vremena. Rad treba to plaćanje da učini ispravnim. Ono počinje Samoposmatranjem. Šta Samoposmatranje znači? To znači posmatrati kakvi ste, kako reagujete, šta vas čini negativnim i tako dalje. Ovaj Rad vas posebno uči da posmatrate određene strane sebe bez osuđivanja – to jest, bez opravdavanja sebe na ovaj ili onaj način. Da biste videli šta uzimate kao sebe, da biste videli mašinu koja odgovara, mašinu koja se ponaša, mašinu koja misli, mašinu sa predrasudama, osećanjima – to je ideja iza samoposmatranja. Složićete se sa mnom da osoba ne može da se promeni, dok ne vidi sebe. Međutim, ljudi prave najfantastičnije i najnedelotvornije pokušaje da vide sebe. Obično misle da je potrebno da puše ili jedu manje ili da ustaju ranije ili da rade više na svojim profitabilnim poslovima. Sada, ovaj Rad ne počinje ničim te vrste. On počinje od čovekove psihološke strane. Čovek prvo mora da posmatra tu stranu. To je ono gde se nalazi ono što posmatrate kao sebe. Prvo mora doći do promene u mozgu, promene u načinu kako gledate sebe, promena u samom vašem osećaju sebe. Kao što znate, svako je identifikovan sa sobom. A oni očekuju da počnu od sebe takvih, kakvi su. U Radu je reč o tome da se to „vi“ – to „sebe“ – učini pasivnijim. Ko ste vi? Šta ste vi? Vi ste konstrukcija koja je beskorisna ili gotovo beskorisna za vas. Ali vi ste rob te stvari koju uzimate kao datu – to „vi“, to „sebe“. Ovaj Rad to treba da promeni – tu osnovu na kojoj počivate, tu stvar u vama, koju nikada ne dovodite u pitanje i nikada ne vidite. Život je položen dole u nas, prvenstveno našim imitiranjem - hiljade stavova, odbojnika, slika, gramofonskih ploča – u stvari, hiljada asocijativnih obrazaca. Osećamo se neprijatno ako ih ne sledimo. To je korigovanje sebe. Rad govori o prestanku identifikovanja sa sobom, formiranim delovanjem života, sobom, položenim u ličnost. Sigurno, ovo je veoma teška materija i nije za glupe. Orijentisati se na novi način nije laka stvar. Morate izaći ispod tog „sebe“.  Rad ne može učiniti ništa za vas, ako počnete od „sebe“ – ili „vas“ – to jest, od ličnosti. I ovde se mnogi gube i ne mogu da vide značenje Rada. Svako ima uzvišen osećaj o sebi, takvom kakav je. Međutim, on je na pogrešnom mestu – u ličnosti. Ličnost nije sveta stvar u vama. Dublja osećanja sebe uvek imaju taj čudesno kvalitet svetosti, koji pruža blaženstvo. Međutim, mi tu stvar, „sebe“, uzimamo kao svetu – i imamo osećaj na pogrešnom mestu – to jest, u samopoštovanju, u osećaju da smo u pravu, u sjajnoj prošlosti, u obrazovanju. Neophodno je pomeriti taj osećaj, ići iza sebe, obnoviti ga. Pripisivati sebi nešto tako duboko, nešto tako puno značenja, kako to reč „sveto“ implicira, predstavlja zločin protiv sebe.

Možda se sećate, neki od vas, kako u legendi o Svetom Gralu mladi vitez, koji je izjahao da nađe školu ili zamak, nije smeo da sluša svoju majku. Tu postoji mogućnost za najsirovije interpretacije. Ali šta to znači? „Majka“ je izvor vašeg delovanja i osećanja i mišljenja. Čovek mora da otkaže poslušnost svojoj ličnosti. U ovom radu, šta je to što treba da posmatramo? Tu stvar, koju uzimamo kao sigurnu i kojoj po čitav dan govorimo ’Ja’. Ali to nije ’Ja’. To nije pravo ’Ja’. To je mnogo stečenih ’Ja’. To je mašina, mašina stečenih ’Ja’. Čovek je čvrsto pričvršćen za nju. Sluša je u svakom pogledu. Ona kaže nešto – i vi mislite da vi to kažete. Ona učini nešto – i vi mislite da vi to činite. Ona oseti nešto – i vi mislite da vi to osećate. Ona pomisli nešto – i vi verujete da vi to mislite. To je obrazac, nađen u velikim asocijativnim ili tihim oblastima mozga. To je vaš obrazac, vaš popis, vaš pokušaj da formirate sebe. To je mali set električnih veza, milijardi njih, zbog kojih morate uvek da pozovete ista mesta i da dobijete iste brojeve. To je mašina u vama. „Kako“, rekao je G. jednom „je moguće učiniti da utisci padnu na nova mesta u centrima? To je moj zadatak.“ Počeo je navodeći ljude da prave nove pokrete. I takođe je počeo navodeći ljude da čine stvari, koje nisu navikli da čine. „Istina je“, rekao je, „da sve postaje mehaničko posle izvesnog vremena. Kako učiniti stvari novim. Sve postaje mehaničko …“. Šta vi mislite? Da li ste uzeli ovaj dan sasvim mehanički? Da li ste uzeli svoje domaće probleme kao i uvek? Da li ste pokušali da transformišete bilo šta, posmatrajući ga na novi način? To je teško, ali je moguće. To je vrhunski zadatak Rada - osloboditi se stečenog mehaničkog načina shvatanja svega u skladu sa jednim obrascem, jednim setom asocijacija, jednom idejom o tome šta je dobro ili loše.

Predmet ovog Rada je sopstvo. Vi i sopstvo niste isto, ali ih uzimate kao isto. Ljudi se identifikuju sa sobom. Vi se identifikujete sa sobom i tako to sopstvo postaje vi. Međutim, vi ste mnogo stariji od tog sopstva. Budući da ne poznajemo sebe, mi ne znamo da u nama postoji bilo šta što se razlikuje od nas i spoljašnje sopstvo se fuzionira sa unutrašnjim vi i tu nema odvajanja. Posmatranje sebe počinje da stvara odvajanje. Ono počinje da odvaja sopstvo od vas. U početku to „vi“ je samo Posmatračko ’Ja’. Ipak, iz Posmatranja se pojavljuje Zamenik Nadzornika, koji vodi do Nadzornika, koji se sa svoje strane otvara za Pravo ’Ja’. To ste vi. I to vi je nedostižno, ako sopstvo posmatrate kao vas. Otići iza sebe nije sasvim ono što ljudi misle. Često su najviše identifikovani onda kada misle da ostavljaju sebe iza. Rad daje neka interesantna učenja o tome šta treba da posmatramo i ostavimo iza. Međutim, ljudi imaju tendenciju da misle da već znaju i prave problem oko, recimo, jela, ili, recimo, pušenja ili uskraćuju sebi pristojnu odeću ili vožnju autobusom kada to nije neophodno. Takva ’Ja’ treba da budu posmatrana i treba da se odvojimo od njih. Ona u osobi mogu da formiraju veoma moćan sistem tiranije. Javljaju se iz ranih asocijacija. Osoba može da ostane njihov rob tokom čitavog života. To je sumorno ropstvo, koje ne vodi nikuda. Sada, tokom samoposmatranja počinjete da uočavate gde ste vezani i za šta ste vezani. To će biti u skladu sa osećajem Rada, jer Rad iznosi Život i njegovo delovanje u vama na videlo. Rad je protiv života. Život je kreirao ’Ja’ koja nas iskorišćavaju i čak jedu. Ima ih svakakvih vrsta. Pretpostavimo da od uticaja Rada možemo da napravimo bič i da isteramo sva ta ’Ja’ – verovatno bismo bili veoma iznenađeni onim što je isterano – mislim, onim što je Rad procenio kao beskorisno.

Prvi korak u Radu je početi sa oslobađanjem sebe od sebe. Ovaj rad sopstvu ne dodaje ništa, već uzima od sopstva i samo ono beskorisno je ono što Rad teži da uzme.

18. 8. 2014.

ČETVRTI PUT - ENEAGRAM IX

Birdlip, 01. april 1944.

ENEAGRAM
IX – još jedna beleška o Vremenu i Vraćanju

Čini se da mnogi ljudi imaju velike teškoće da shvate šta je šok na tački 6, te, iako je u svakom komentaru objašnjeno da postoji više vrsta tog šoka i da u opštem smislu ideje Rada i njihovo praktikovanje daju taj šok, i dalje se postavljaju pitanja o tome šta je to. Na primer, tokom diskusije prošle nedelje postavljeno je pitanje: „Da li čovek može da poveže taj šok Vremena na tački 6 na isti način kao što može da poveže šok od shvatanja svoje mehaničnosti?“ Ideja da se vraćamo je šok, ako se emocionalno doživi. Ona menja naš odnos prema sadašnjosti, kao i prema prošlosti. Ona čini da vidimo svoje života na nov način. Sada, ako možete da vidite svoj život na nov način, to je šok. Protiv čega je to šok? To je šok protiv načina, kako smo prethodno shvatali život. Ako uzimate svoj život uvek na isti način, postajete fiksirani. Da biste se oslobodili, neophodan je šok. Znate kako je teško promeniti ideje ljudi i da je znak inteligencije ako smo u stanju da shvatimo nove ideje. Ovaj Rad treba da nas navede da mislimo. Sve ideje Rada mogu delovati kao šok, ako za sebe razmislimo o njima. Ideje će nas preneti na drugi nivo. Prodrmaće nas iz tuposti i gluposti malih ’Ja’ koja sve vreme određuju pravac našeg života. Razumete da se o viziji može misliti kao o šoku. Čovek ima novu viziju. Vidi svetlo tamo gde ga prethodno nije video. Sve vidi u novoj perspektivi. Preko svoje vizije ima šok. To je šok starom viđenju stvari. On je potresen u sebi, a ako ste potreseni u sebi, to vam daje šok. Šok treba da nas probudi iz dubokog sna, u kome živimo svoje živote. Padamo u san odmah čim se probudimo i spavamo dublje nego u krevetu. Ideje Rada ne samo da mogu da nam daju šok, kada ih razumemo i asimilujemo u mozgu, već mogu i da nas transformišu. Šok od buđenja je povezan sa transformacijom sebe: šok izbijanja semena, koje ga budi u novi život i istovremeno ga transformiše. Seme je potreseno u sebi. Da li ste ikada bili potreseni u sebi, do samih svojih temelja? Ako jeste, onda razumete šta je šok. Međutim, šok nije obavezno iznenadna stvar: on može delovati tokom dugog, dugog perioda kao ferment, koji polako menja grožđe u vino. Odgovor na pitanje kao što je, da li ideja Vremena može da bude povezana sa šokom na tački 6 jeste: „Da“. To je izričito rečeno u komentarima. Međutim, to će biti šok samo ako čovek pokuša da razume šta to znači i često misli o Vraćanju i kako će se čovek uvek vrteti u točku svog života dok ne bude promenio sebe. Šta onda treba da učinimo da bismo promenili sebe? Ovaj rad nas uči šta treba da radimo svakog dana i svakog minuta.

U vezi sa pitanjem o različitim vrstama memorije – svaki centar i svaki deo centra ima sopstvenu memoriju. Memorija nije jedna te ista stvar. Ono što je rečeno je da je memorija naša veza sa 4. Dimenzijom. To je naš odnos prema našem Vremenu. Možemo se kretati u memoriji u prošlost, a da se ne pomerimo iz svojih fotelja. Sigurno, ta veza sa prošlošću je veoma pogrešna. Ispod naše lične memorije postoji dublja memorija do koje veoma retko imamo pristup, ukoliko ga uopšte dobijemo. U toj dubljoj memoriji sve je prisutno – sve što smo rekli ili učinili ili videli ili doživeli. To je Knjiga našeg Života koja se otvara u smrti. Mi nosimo memoriju u Suštini. Ličnost biva uništena posle smrti, ali Suština se vraća. Zbog toga imamo šansu da se setimo, kada se vratimo, samo ako Suština bilo šta zabeleži. Sve što učinimo iskonski, dodirnuće Suštinu i Suština će se toga setiti po povratku. To je razlog zašto geniji ponekad otkrivaju sebe veoma rano. U Vraćanju sve dolazi ranije, što je na bilo koji način učinjeno iskonski. Neki muzičari ili drugi genijalni ljudi počinju da se sećaju veoma rano.

Prava memorija nije povezana na isti način kao lična memorija. Na primer, svi trenuci istinskog razumevanja Rada biće povezani zajedno. Neće ležati pomešani sa drugim sećanjima u serijama niti pomešani po datumima. Sećanja istog emocionalnog kvaliteta imaju sklonost da se povezuju. To sećanje na prošlo vreme, dan za danom, razlikuje se od emocionalne memorije. Drugim rečima, naš odnos prema 4. Dimenziji je veoma različit. Osoba može imati veoma slabo sećanje u vremenskim sekvencama, ali veoma dobru emocionalnu memoriju i obrnuto.

Postavljeno je pitanje: Kako možemo da se ponovo rodimo u istom delu Vremena, kada naši roditelji neće biti tu? Ovo je pogrešno shvaćeno. Naši roditelji su u našem vremenu. Sve je tamo u Vremenu i sve se vraća u Vremenu. Imamo teškoće da svojim umom, koji se oslanja samo na čula, shvatimo kakve su više dimenzije. U stvari, to je nemoguće. Mi o Vremenu možemo misliti samo kao o liniji, ali u stvari postoje 3 dimenzije Vremena, tako da linija postaje ravan, a ravan geometrijsko telo. U tom geometrijskom telu Vremena sve postoji i sve se vraća u talasima, velikim i malim. U isto vreme, postoji opšta promena, koja se odvija u čitavoj Geometriji Vremena. Da to izrazimo običnim jezikom, neke stvari se uspinju, neke se spuštaju, a neke stvari ostaju nepokretne. U okviru ideje Vraćanja, mi moramo da izaberemo. Možemo odvojiti jedan točak iz mašine da bismo razumeli i moramo razumeti da je točak napravljen od neke vrste elastične supstance, koja može da se malo raširi i da se sažme.

S obzirom na pitanje kao što je ’da li možemo da izaberemo druge roditelje’, odgovor je, naravno da ne, ako smo pod Zakonom Vraćanja. Rađamo smo u istom delu Vremena kao i pre i naši roditelji su tu. Samo kada dođemo do Reinkarnacije, moći će da se postavi to pitanje. Reinkarnacija se potpuno razlikuje od Vraćanja. U Vraćanju čovek se rađa u istom delu Vremena od istih roditelja; u Reinkarnaciji čovek se ne rađa u istom delu Vremena. Međutim, Reinkarnacija za nas stoji van diskusije. Potreban je veoma visok stepen razvitka. Čovek mora dostići kraj svog života i mora se na određen način iznutra povezati fuzijom, pre nego što može da pređe u drugi deo Vremena.

Pod uticajem ideje i Vraćanju čitav naš koncept prošlosti se menja. Rečeno je da traje velika bitka između religioznih ljudi, koji veruju u život posle života, i naučnika, koji veruju samo u ovaj život. Videćete da ideja o Vraćanju zadovoljava obe strane. Kada vidite kako vaša prošlost leži ispred vas, tada vaša razmišljanja o vašoj prošlosti postaju korisna.

Nastavak

17. 8. 2014.

ČETVRTI PUT - VEČNO VRAĆANJE

Piše: Jelena

Predavanja o Eneagramu su me potakla na malo istraživanje o Vremenu i o temi Večnog vraćanja u Četvrtom putu (uzgred, ako neko zna gde bih mogla da pronađem download knjige „Living Time“ Morisa Nikola, neka, molim, javi). Čini mi se da se G. ove teme tek dotakao i obradio je veoma štedljivo. Za to je postojao i razlog. Ako, naime, pretpostavimo da ćemo se vratiti i da će se naš život stalno ponavljati, pomislićemo da pred nama stoji sve vreme ovog sveta i da je sasvim nepotrebno da se baš danas trudimo oko Pamćenja sebe i buđenja. Drugim rečima, velika je verovatnoća da će ova ideja pasti na male delove centara, mala ’Ja’, biti shvaćena na uobičajen formativni način i ne samo da neće doprineti buđenju, već će, naprotiv, postati prepreka, gurajući nas dublje u san.

Sa druge strane, u naše vreme, kada se umnožavaju teorije o verovatno najvećoj zagonetki naših života, o kojoj – priznajmo to otvoreno – možemo samo praviti pretpostavke, a istinski zaista ne znamo ništa i sa druge strane u vreme, kada su holistička fizika i biologija ipak otključale neka vrata i pružile neke dodatne informacije i razumevanje, možda ne bi bilo sasvim uzaludno sagledati ova pitanja iz perspektive Četvrtog puta.

Da bi se razumela ideja o Večnom vraćanju neophodno je razjasniti koncept vremena. Naša čula nam govore da se vreme kreće linearno, od tačke A do tačke B, od prošlosti ka budućnosti, po pravoj liniji. Doduše, naša čula nam takođe govore i da se sami krećemo po ravnoj ploči. Ako zamislimo koliko bi čuvenoj Linei bilo teško da zamisli višedimenzionalnost prostora i mogućnost da nešto može postojati i van njene linije, možda ćemo lakše prevazići ograničenost svog čulnog zapažanja i lakše prihvatiti ideju da vreme ne čini pravu liniju, već predstavlja nešto složeniju strukturu. Prema ovom sistemu Vreme je zakrivljeno (uporedi sa Zakonom Sedam) i tro (više-?) dimenzionalno kao i prostor. U „Novom modelu Univerzuma“ Uspenski predstavlja koncept Vremena, koje se sastoji od talasa – odnosno ciklusa.





Takve cikluse možemo videti u malim ciklusima dana, većim ciklusima godine i još većim ciklusima života. Vreme ne teče pravolinijski, već se uvija i svaki element sledi svoju sopstvenu krivu i obrazuje sopstveni ciklus. Postoje veliki ciklusi sunčevih sistema, manji ciklusi zvezda, planeta, ... ljudskih bića. Na ovom mestu se može napraviti odlična paralela sa drugim sisemima, na primer sa baktunima Tzolkina i Jugama iz Veda, zajedno sa dilatacijom vremena – relativnom brzinom protoka na različitim nivoima postojanja (većim i manjim ciklusima). Ciklusi su sadržani jedni u drugima, a svi zajedno opasani Večnošću, koja nasuprot uobičajenim predstavama nije beskonačno vreme, već bezvremenost – ispunjenje svih mogućnosti, kako je definiše Tradicija.

Kao što je rečeno, u skladu sa uobičajenim konceptom Vremena i našim čulnim opažanjem period od rođenja do smrti proteže se linearno, pravom linijom. Međutim, ako Vreme zamislimo kao krivu, dobićemo drugačiju figuru:  






Tačka smrti se poklapa sa tačkom rođenja i prema teoriji o Večnom vraćanju čovek se posle smrti inkarnira, odnosno vraća tačno na mesto svog prethodnog života i započinje sve iz početka.

Uspenski kaže u „Novom modelu Univerzuma“:
To znači da, ako je taj čovek rođen 1877. i umro 1912. on će posle smrti zateći sebe ponovo u 1877. i morati da proživljava isti život uvek iznova. Umrevši, završivši ciklus života, on ulazi u isti život sa drugog kraja. Rađa se u istom gradu, u istoj ulici, od istih roditelja, u istoj godini i istog dana. Imaće istu braću i sestre, iste ujake i tetke, iste igračke, iste mačiće, iste prijatleje, istu ženu. Napraviće iste greške, smejaće se i plakaće na isti način, radovaće se i patiti na isti način. I kada dođe vreme, umreće na potpuno isti način, kao što je umro pre toga i ponovo u trenutku smrti biće kao da se sat vratio unazad na 7:35h 02. septembara 1877. i od tog trenutka će ponovo započeti svoje obično kretanje.“

Uobičajeno sagledavamo vreme kao apsolutnu kategoriju, koja je, kao takva, primeljiva na sve životne fenomene. Posle naše smrti to vreme, shvaćeno kao apsolutna kategorija, nastavlja da teče uobičajenim linearnim tokom, dan za danom. I prema uobičajenoj ideji reinkarnacije, mi se ponovo rađamo na nekoj od tačaka na toj liniji. Međutim, „ukoliko danas umrem, sutra ne postoji za mene“, kaže Uspenski. „Život po sebi je vreme za čoveka. Za čoveka ne postoji i ne može biti nikakvog drugog vremena, osim vremena njegovog života. Čovek jeste svoj život. Njegov život je njegovo vreme.“

Ne žurimo da ovu ideju isporučimo svojim malim ’Ja’, te je ili odbacimo kao glupost ili jednostavno dignemo ruke od svega, jer šta bismo mogli da promenimo, tako uhvaćeni u vremenski točak sopstvenog života.

U trenutku smrti Ličnost i telo bivaju uništeni, dok Suština ponavlja ciklus. Ako je Suština ostala nepromenjena, ona će u sledećem ciklusu privući iste životne okolnosti i obmotaće se istom Ličnošću i sve će se ponaviti na potpuno isti način. Međutim, ako se odigraju određene promene, promene koje nisu kozmetičke, koje se ne odvijaju samo na spoljašnjem, životnom planu, već prodiru duboko do naše Suštine, stvari bi mogle da se promene. Očigledno, način na koji se vraćanje odvija, zavisi od Suštine i stanja u kome ona prelazi u sledeći ciklus. U tom pogledu Uspenski je izdvajio neke od tipova:

Ljudi, čiji se životi gotovo u potpunosti nepromenjeni, uz minimalne varijacije, vrte na točku vremena i kod kojih se sve, kako malo tako i veliko, prenosi u naredni život. To su životi duboko uronjeni u rutinu, u kojima nema slučajnosti, nema avantura, nema velikih potresa, nema neočekivanih događaja, nema potrage za čudesnim, nema lutanja. Oni se mehanički žive opet i opet, kreirajući najčešće u čoveku neku neodređenu ideju o neizbežnosti sudbine, određeni fatalizam i ironični podsmeh prema svima, koji tragaju za nečim višim.

U sledeći tip spadaju ljudi, čiji se životi jasno kreću silaznom putanjom, uništavajući postepeno sve živo u njima i povlačeći ih sve dublje u mrak. Mnogi pijanci, kriminalci, prostitutke, samoubice spadaju u ovu kategoriju. Iz života u život oni sve lakše padaju, sve češće kreću linijom najmanjeg otpora, njihova vitalna snaga se iscrpljuje, postaju sve više živi automati, senke samih sebe, sve dok postepeno ne dođu do trenutka kada prestanu da se rađaju. „I to je prava smrt, jer smrt postoji, kao što postoji i rođenje.“ (Uspenski).

Naizlged drugačiji tip su ljudi, čiji se životi ponavljaju uzlaznom putanjom spoljašnjeg tipa i koji iz života u život postaju sve uspešniji, bogatiji moćniji spolja. Ovde se misli na ljude, koji postižu uspeh u životu, prilagođavajući se najmračnijim i često najbezosećajnijim aspektima stvarnosti: milioneri i supermilioneri, oportunistički političari, „naučnici“, čija su istraživanja stavljena u korist sticanja profita i koji koče sticanje pravog znanja, zvezde, svetski šampioni, muzičari, koji postižu komercijalni uspeh, ali nemaju drugih vrednosti itd. (Pravi umetnici, naučnici, delatnici spadaju u sasvim drugu kategoriju.) Njihovi životi se kreću naizgled uzlaznom linijom i oni svaki put sve lakše postižu uspeh, sve ranije počinju da ispoljavaju svoje glavne karakteristike, sve ranije shvataju tehnike svoga biznisa, sve manje vremena troše na pripreme. Uspeh ih hipnotiše i njemu oni sve podređuju, prepuštajući se liniji manjeg otpora i postižući ga sve lakše i sasvim mehanički. Oni osećaju da njihova snaga leži u toj mehaničnosti.

Ipak, unutrašnji rast, razvoj bića ne može biti niti slučajan niti mehaničan. Postoji još jedan tip ljudi, a to su oni, čiji životi sadrže unutrašnju uzlaznu putanju, koja ih postepeno vodi iz ciklusa večnog ponavljanja i omogućava im da pređu na drugi plan bića. Njihov napor tokom života biće usmeren na razdvajanje A od B i C uticaja, ka svesnom radu na sebi u okviru bilo kog autentičnog sistema i postepenog slabljenja Ličnosti, kako bi Suština mogla da raste. Ukoliko su promene nastale na unutrašnjem planu bića, ukoliko je Suština uspela da primi neke važne utiske i da raste kroz njih, ukoliko je odneta pobeda nad barem nekim od negativnih stanja i mehaničkih reakcija, tada će se u sledećem ciklusu stvari možda odvijati drugačije. Možda ćemo se u okviru našeg „točka sudbine“ pomeriti na mesto sa kojeg će biti lakše da primimo uticaje iz ezoterijskog dela čovečanstva i na kome ćemo postepeno dospeti pod vladavinu drugačijih zakona. Pravo znanje, pravo razumevanje, rast bića predstavljaju promenu koja nije mehanička, već se stiče kao trajan kvalitet, koji menja karakter narednog života.

Na sličan način, kao što i u životu imamo malo živih, lucidnih sećanja, već jednostavno znamo da su se stvari odigrale, tako ćemo i u trenutku započinjanja novog ciklusa pasti u dubok zaborav, ne sećajući se gotovo ničega od prethodnog „dana“. Osećaj „već viđenog“ ili neodređen osećaj da znamo šta će nas zateći iza ugla, da se „sećamo“ onoga što će se upravo odigrati mogli bi da budu odblesci sećanja na prethodne živote. Ipak, sećanja mogu biti veoma različitog kvaliteta. Ljudi rutine ponekad mogu imati sećanja, ali ih ona ne bude, već još dublje vezuju za običaje, stvari, rituale, predmete. Slična mehanična sećanja se mogu javiti kod svih tipova. Međutim, kao i unutar jednog života, istinski pamtimo utiske samo ako smo ih primili u stanju Pamćenja sebe i ako su oni pali na Suštinu. Mogućnost promene počinje tek sa početkom Pamćenja sebe sada. Ako postanemo svesni u ovom životu, sećaćemo se. To je ujedno razlog zašto se živa sećanja na neke druge okolnosti (prethodni život) ponekad javljaju upravo kod male dece: u tom dobu Suština je još uvek aktivna i pamti, mada je ponekad suviše nerazvijena da bi umela da svoja sećanja dovede u pravilan poredak.

Koncept Večnog vraćanja, kako je izložen u „Novom modelu Univerzuma“ Uspenskog me je veoma privukao zbog shvatanja karaktera Vremena u vidu ciklusa umesto pravolinijskog protoka, koje mi se čini veoma adekvatno i tačno. Da li i deo, koji se odnosi na ponavljanja životnih ciklusa, takođe odgovara objektivnoj stvarnosti, neka odredi svako za sebe. 

U vezi sa time Uspenski na kraju „Četvrtog puta“ kaže:
Ova ideja pristaje, ona nije kontradiktorna sistemu, ali nije neophodna, jer sve što možemo da uradimo, možemo da uradimo samo u ovom životu. Ako ne radimo ništa u ovom životu, sledeći život će biti potpuno isti, ili će postojati malene varijacije, ali ne i pozitivne promene. Ako večno vraćanje postoji, mi ne možemo da ga promeni,mo. Postoji samo jedna stvar koju možemo da promenimo: možemo da pokušamo da se probudimo i da se nadamo da ćemo ostati budni. Ako moramo da se vratimo natrag, ne možemo da se zaustavljamo. Mi smo u vozu, voz ide nekuda. Sve što možemo da uradimo je da nam vreme u vozu prođe različito – da radimo nešto korisno ili da ga provedemo sasvim beskorisno.“