17. 5. 2020.

MORIS NIKOL: ISTINA II DEO

Moris Nikol: META 
Poglavlje: ISTINA
Deo drugi
"Truth can only be seen by those with truth in them."





U osamnaestom poglavlju Jevanđelja po Mateji Parabola o izgubljenoj ovci predstavljena je u nešto drugačijem obliku, ali i u sasvim različitom kontekstu. To je čest slučaj u Jevanđeljima i za um usmeren ka bukvalnom značenju ta odstupanja predstavljaju kamen spoticanja. Prema njegovim argumentima, budući da se ove parabole ne podudaraju od reči do reči i da nisu uvek prezentovane u istom kontekstu, one ne mogu da budu „istinite“. Međutim, pogrešno je pretpostaviti da je istina samo usklađenost sa spoljašnjim ili sa istorijskim činjenicama. Istina nije pojava jednog reda. Fizička istina je jedan nivo istine. Parabole očigledno ne predstavljaju istinu ili bukvalne činjenice, kako se one nazivaju – to jest, Parabola o izgubljenoj ovci ne govori o stvarnom pastiru koji je imao tačno stotinu ovaca i izgubio tačno jednu. Istina sadržana u parabolama drugačijeg je reda. To je psihološka istina, a to znači da se parabole odnose na unutrašnji život čoveka – na unutrašnju istinu.

U parabolama je sadržan veliki deo učenja Hrista o čoveku i njegovoj mogućoj evoluciji. A budući da je najvažnija stvar bila da se one daju, one su uklapane u dramu o Hristu kada god bi se ukazala prilika. To je jedan od razloga zašto Jevanđelja nisu uniformna.

Nijedna pojedinačna interpretacija ne može da iscrpi značenje neke parabole. Međutim, ukoliko se ne učini pokušaj da se značenje razume, ona ne može da „deluje“ u umu. Parabola je dizajnirana tako da prođe iza bukvalističkog uma zasnovanog na čulima koji za sve zahteva vidljivi dokaz i da dotakne unutrašnje razumevanje iz kojeg jedino čovek može da raste, jer čovek jeste svoje razumevanje. Tako, može se reći da je parabola dizajnirana da čoveka navede na razmišljanje; i dok čovek ne počne samostalno da razmišlja na određeni način, metanoja za njega nije moguća i njegova evolucija ne može da otpočne. Iz tog razloga Hrist je naglašavao da je „pokajanje (metanoja) prvi suštinski korak. 

U osamnaestom poglavlju po Mateju parabola o izgubljenoj ovci nije smeštena u poznati kontekst, koji se često koristi, gde Fariseji kritikuju Hrista. Kontekst u kome je data odnosi se na temu mali, onaj koji se ne sme zavesti. Učenici su pitali Hrista ko je najveći u Kraljevstvu Nebeskom a on je pozvao malo dete i rekao:

„Zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao deca, nećete ući u carstvo nebesko.
Koji se dakle ponizi kao dete ovo, onaj je najveći u carstvu nebeskom.
I koji primi takvo dete u ime moje, mene prima.
A koji sablazni jednog od ovih malih koji veruju mene, bolje bi mu bilo da se obesi kamen vodenični o vratu njegovom, i da potone u dubinu morsku.” (Matej, XVIII.3-6).

U ovoj paraboli postoji promena značenja u pogledu mali. Prvo je upotrebljena reč paidion (παιδιον) što na grčkom znači malo dete. Međutim, kada Hrist kaže: „Ko zavede jednog od ovih malenih koji veruju u mene“, grčka reč je drugačija – to je mikros (µικρός) što znači malo, majušno, kao mikroskopsko. To se više ne odnosi na malu decu, već na ljude koji su počeli da slede Hrista i da imaju malo razumevanja – ili pre, počeli su da razumevaju preko onoga što je malo u njima – to jest, to se odnosi na one u kojima je metanoja počela da se odvija.

Jer u nastavku, nakon što je rekao da prilike zavođenja moraju da nastupe, „ali jao onome preko koga one dođu, on nastavlja:

„Gledajte da ne prezrete jednog od malih ovih (ton mikron) (έυος των µικρών); jer vam kažem da anđeli njihovi na nebesima jednako gledaju lice Oca mog nebeskog.
Jer Sin čovečiji dođe da iznađe i spase izgubljeno.
Šta vam se čini? Kad ima jedan čovek sto ovaca pa zađe jedna od njih, ne ostavi li on devedeset i devet u planini, i ide da traži onu što je zašla?
I ako se dogodi da je nađe, zaista vam kažem da se njoj više raduje nego onima devedeset i devet što nisu zašle.
Tako nije volja Oca vašeg nebeskog da pogine jedan od ovih malih.“ (Matej, XVIII 10-14).

Ovde je izgubljena ovca „ovaj mali“. U ovoj paraboli napravljena je veza između jednog koji je izgubljen i „volje vašeg Oca koji je na nebu“. Ka tom jednom upravljena je volja Boga; ili taj jedan u čoveku je ono što može da ga poveže sa „nebom“. Tako nije volja Oca vašeg nebeskog da pogine jedan od ovih malih. Iako „pokajanje“ nije direktno spomenuto, moramo se sami podsetiti fraze koju je izgovorio Hrist: „Ako se ne pokajete, svi ćete izginuti.“ To jest, kao što je rečeno, da će čovek koji nije dostigao stanje koje se naziva pokajanje ili metanoja, poginuti. Međutim, Božija volja počinje da deluje na čoveka koji se „pokaje“; to ima veze sa pronalaženjem onoga što je izgubljeno ili što je odlutalo od njega. Ukoliko ponovo pogledamo molitvu Oče naš: „Neka bude volja tvoja na Zemlji kao što je na nebu.“ i primenimo je u obrnutom smislu na unutrašnje stanje čoveka, može se razumeti da se to odnosi na „nebo“ u čoveku, ili bolje, na mogućnost u čoveku da dođe u domen delovanja novih uticaja, koji se nazivaju volja Božija. U ovoj paraboli to je povezano sa pronalaženjem onoga što je izgubljeno u njemu – naime, to jedno o kome je izričito rečeno da nije volja neba da ono pogine. 

Uzmimo drugu alegoriju: zamislimo čoveka koji želi da iskopa zlato iz zemlje. Da bi to moglo da se učini, potrebna je određena aparatura. Međutim, ta aparatura samo je sredstvo za postizanje cilja. Cilj je iskopavanje zlata i jednom kada se zlato pronađe, aparatura više nije ni od kakve koristi.

Pogled na čoveka u Jevanđeljima u nekoliko je aspekata sličan ovoj alegoriji. Takav kakav jeste, čovek se smatra izgubljenim. Međutim, u njemu se nalazi nešto tako dragoceno kao što je zlato. On prvo mora da nauči da živi u svetu i da u njemu stekne aparaturu za život. Međutim, iz perspektive učenja u Jevanđeljima to nije cilj (τελος). Ta aparatura u čoveku, stečena u životu, može biti dobra ili loša i ukoliko je loša, u njemu ne postoji ništa što bi ga moglo odneti dalje. Sve dobro što stekne u životu, nije on sam, već predstavlja prvu stepenicu i to stepenicu koju mora da postigne sa stanovišta čitavog tog učenja u ljudskoj evoluciji. Ta stečena strana u njemu koja nije on sam i koja mu sa druge strane omogućava da igre neku korisnu ulogu u životu i da se ponaša pristojno, da obavlja svoje dužnosti itd. ne predstavlja onaj njegov deo koji može da evoluira. Međutim, dok se ona ne formira u čoveku, nikakva unutrašnja evolucija nije moguća. Čitava ta strana, koja, kao što je rečeno, može biti dobra i korisna i koja mora biti stečena u životu obrazovanjem i treningom – jer bez nje u njemu ništa više ne može nastati – ta strana se može nazvati „devedeset devet“ – ili ona strana u njemu kojoj nije potrebno „pokajanje“. Nije joj potrebno pokajanje, jer ne može da raste. Čovek, u kome je ta strana dobro razvijena, na najbolji mogući način, delovanjem najboljih uslova spoljašnjeg života, i dalje nije on sam živ. Koliko god dobar, sa unutrašnjeg stanovišta Hristovog učenja, on je i dalje mrtav ili izgubljen. Međutim, ono što je bitno razumeti jeste da život dovodi čoveka samo do te tačke moguće evolucije, a sve učenja u Jevanđeljima kao i u sličnim učenjima u kojima se čovek posmatra sa unutrašnjeg stanovišta, bave se daljom evolucijom koja počinje metanojom. Međutim, da bi se čovek odučio, da bi postao „malo dete“ (ώς τα παίδια), da bi tragao za onim što je u njemu izgubljeno, on neizbežno mora da se okrene protiv svega preko čega oseća sebe i svega što je postigao i što smatra vrednim u svojoj karijeri. Sve te strane predstavljene su kao „devedeset devet“ kojima ne treba „pokajanje“, jednostavno jer im ono nije namenjeno. Da bi čovek pomerio svoju unutrašnju osnovu i započeo novi put – ili da bi se okrenuo ili da bi se odvojio od razumnog osećaja zasluga – označava borbu koja ne može čak ni da započne dok god on ne uvidi da je sve to što je postigao samo sredstvo za ostvarenje drugačijeg cilja. To je onaj cilj (τελος) o kome Jevanđelja govore u gotovo svakoj reči.