28. 3. 2017.

PONOVNO ROĐENJE III

Moris Nikol - META
PONOVNO ROĐENJE
Treći deo

Šta to znači da čovek mora biti ponovo rođen? Kako čovek u ovom životu, okružen neodoljivim fenomenima, promenljivim događajima u spoljašnjem svetu, može da bude ponovo rođen i postane novi čovek, drugačija vrsta čoveka, drugačiji čovek? Čovek, kaže Hrist Nikodimu, rođen je od ’mesa’ i ’vode’ takav kakav jeste, a da bi postao drugačiji čovek, čovek ponovo rođen, mora da bude rođen od ’vode’ i ’duha’. Na drugom mestu u Novom zavetu prikazano je da čovek mora da umre za sebe pre nego što može da bude ponovo rođen. To jest, on mora umreti za ’meso’, pre nego što bude rođen za ’duh’. Međutim, te reči, koje su stotine i hiljade ljudi tako često slušale, lako postaju puke reči i pružaju samo satisfakciju prisnosti, prepoznavanja i ništa više. Šta znači ’meso’, šta ’voda’ a šta ’duh’?
 
Ljudi mogu misliti da najzad razumeju šta ’meso’ znači i da smrt ’mesa’ ili prevazilaženje ’mesa’ znači podvrgavanje tela nekoj disciplini, izgladnjivanje ili odricanje od svih fizičkih zadovoljstava. To se verovatno uobičajeno podrazumeva pod borbom protiv ’mesa’. Mnogo ljudi to shvata na ovaj način i posmatraju anahorete (grčki „koji se povlači“, usamljenici ranog hrišćanstva), eremite (grčki ἔρημος – pustinja, hrišćanski pustinjaci) i svece jednostavno kao ljude koji su to postavili za svoj najvažniji cilj, nadajući se da će tim sredstvima dostići neki viši nivo, da će se razviti na viši stupanj. Ništa apsurdnije se ne može zamisliti, jer niko, polazeći samo sa tog spoljašnjeg stanovišta, ne može ništa postići niti je ikada išta postigao. Ti ljudi nisu razumeli značenje rečenice, koju je Hrist upotrebio na drugom mestu, govoreći o onima koji žele da slede njegovo učenje. Rekao je, da bi ga pratio – to jest, njegovo učenje – učenje o ’ponovnom rođenju’ – čovek mora da se odrekne sebe. Međutim, ljudi obično zamišljaju da to znači odreći se nečega spoljašnjeg, komfora ili možda nečega čemu su posebno privrženi. Ne shvataju da, da bi se čovek odrekao sebe, on mora da se odrekne sebe.
 
U odeljku, u kome Hrist izgovara te reči (Matej, XVI, 24), one na grčkom doslovno znače da se čovek potpuno odrekne sebe (άπαρνησασθω εαυτόν). I jasno je da, ako je čovek sposoban da ostvari razvitak koji u njemu latentno postoji i dostigne viši stepen, on onda ne može da ostane isti čovek, isti ’on’ a da se istovremeno podvrgne unutrašnjoj promeni. Jer promeniti se iznutra, promeniti sebe, ne znači dodati nešto na ono što čovek već jeste, kao što nešto pridodajemo znanju, kada učimo nešto novo. Ideja transformacije nema ništa sa dodavanjem. Grčka reč metamorfoza (μεταμορφοομαι) - koju koristi Matej a koja je prevedena kao preobražaj (’transfiguration’) (XVII.2) i koju koristi Pavle u odeljku u kome kaže: „I ne vladajte se prema ovome veku, nego se promenite obnovljenjem uma svog.“ (Poslanica Rimljanima, XII.2) – označava celukupnu transformaciju uma. U eksperimentima, koje je priroda napravila na polju transformacija insekata, metamorfoza gusenice u leptira ne predstavlja dodavanje nečeg novog gusenici, npr. dodavanje krila, već transformaciju. Promene u smislu jednostavnog rasta i raspadanja, uvećavanja ili smanjivanja postoje svuda u univerzumu; međutim, svuda postoji i druga vrsta promene, fenomen transformacije. Čitava hemija predstavlja transformaciju i tako na neki način čudo. Vatra koja gori u srcu je transformacija. Razvitak pileta unutar jajeta je transformacija. Razvitak ljudskog bića iz ćelije je transformacija. Ta transformacija ćelije u čoveka ili gusenice u leptira pripada prirodi, dok transformacija o kojoj je Hrist govorio ne pripada prirodi. Sve što smo otkrili o prirodi i taj oblik evolucije i transformacije pripada sasvim drugačijem redu od onog o kome se govori u Jevanđeljima i drugim spisima mnogo starijim od njih. Nije iznenađujuće da dok priroda vrši transformaciju putem svojih sporih i postepenih procesa, u životu uma, osećanja i svesti postoji proces slične vrste čiji je zadatak da ostvari nastavak transformacije. Činjenica da u spoljašnjem svetu, fenomenološkom svetu, u prirodnom svetu postoji transformacija, neminovno sugeriše da transformacija postoji i u psihološkom, mentalnom, emocionalnom svetu, svetu u kome svako istinski živi. To je ta transformacija o kojoj Hrist govori Nikodimu.      
 
Ta transformacija – ili ponovno rođenje – ukoliko pokušamo da razumemo šta bi to moglo da znači – odnosi se na to da čovek više nije u ili od ’mesa’. Takav kakav jeste, on je od ’mesa’ i ’vode’. Može postati od ’vode’ i ’duha’.  To znači da jedan povezujući element ili jedan princip ili jedan faktor ostaje u toj transformaciji – naime, ’voda’. Svi ovi nazivi su tehnički termini. To jest, oni pripadaju specijalnom jeziku koji su oni bliski Hristu mogli da razumeju. Međutim, ukoliko razmislimo o značaju reči metanoja, bićemo u stanju da shvatimo da se ’meso’ odnosi na ’um od mesa’ – termin koji se u stvari koristi u Novom Zavetu – i da Nikodim svojim bukvalnim stavom predstavlja taj um od mesa – to jest, um koji počiva na spoljašnjim čulima, okrenut spolja ka životu ili ’podešen u skladu sa svetom’. Ovde se misli na nešto mnogo suptilnije nego što je taština i svetovnost. Dublje značenje se ne nalazi u tim razmišljanjima. Um koji se hrani samo ’mesom’ – hranom koju mu dostavljaju čula – ne može uspostaviti kontakt sa ’duhom’. Prva stvar koju moramo uočiti je da, ako čovek mora da se odrekne sebe – to jest, svih ideja koje ima o sebi, svih oblika imaginacije koje gaji o sebi i svih iluzija o sebi koje ga navode da misli da jeste ono što pretpostavlja – tada ’meso’ ne može da mu pomogne da se promeni. Jer niko ne može videti u sebi pomoću organa čula koji treba da omoguće kontakt sa spoljnim svetom i niko ne može čak ni početi da vidi sebe putem spoljašnjeg posmatranja. Um zasnovan na čulima ne može da dovede čoveka na pravo mesto sa koga bi počeo i on će tada nalikovati Nikodimu koji počinje izvan sebe i koga Hrist ispravlja, rekavši mu da je čitava stvar u tome da čovek može da se rodi iznova – i da tako mora početi iznutra – drugim rečima, od ’sebe’ a ne od opaženih čuda ili o dedukcija o Bogu izvedenih na osnovu spoljašnjih dokaza koji pružaju čula.  
Nastaviće se ....

23. 3. 2017.

MORIS NIKOL - PONOVNO ROĐENJE II


Moris Nikol - META
PONOVNO ROĐENJE
Drugi deo

„Kako se može čovek roditi kad je star?“ pita Nikodim.  Eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?

Nikodim ideju o ponovnom rođenju shvata u bukvalnom, čulnom smislu. Po njegovom mišljenju, biti ponovo rođen sigurno znači ponovo fizički ući u utrobu čovekove majke i ponovo se naći na zemlji, započinjući život iznova kao dete. Međutim, ta ideja – ideja o ponovnom početku, o ponovnom fizičkom rođenju u tom smislu od strane iste majke – istorijski zaista postoji u misli čovečanstva.

Ideja o ponavljanju istog života, ideja da se sve ponavlja, da je vreme zakrivljeno i tako obrazuje kružnicu i dolazi na istu tačku, gde se sve ponovo vraća baš onako kako je i bilo, postoji, i mnogi antički pisci su u prošlosti ukazivali na nju i mnogo ljudi je u nju verovalo. To nije ista ideja kao ideja o reinkarnaciji. Vreme kao krug, to jest, vreme koje vraća prošlost i ponovo sve obnavlja – u stvari, ideja o vraćanju svih stvari – veoma je stara ideja, koja seže do početaka naše zapadne kulture, koja u stvari, verovatno seže do Pitagore, i obnavljana je u različitim vremenima i ponekad je izbijala u prvi plan kao objašnjenje života i aktivnosti ljudi, njihovih razlika, talenata i sudbine. Ova ideja, na koju Nikodim, čini se, ukazuje, ili ga barem Jovan prikazuje kao da ukazuje na nju, zasnovana na vraćanju svih stvari, nudi objašnjenje za mnoge pojave u životu koje bi inače bilo teško objasniti. Čovek se može sećati svog prethodnog života – života koji je vodio ranije i koji sada ponovo vodi – ili se možda ne seća ničega. Međutim, ukoliko se seća, on tada unapred zna – to jest, oseća šta će se dogoditi, jer se to već dogodilo i u njemu se zadržao neki neodređeni osećaj, neki maglovit nagoveštaj budućnosti. Ili rano u životu otkriva da je spremniji, zainteresovaniji, sposobniji da shvati i pojmi određene aspekte života koji izgledaju poznato ili da otkrije čime želi da se bavi, tako da se ponekad veoma rano razvija kao muzičar, pisac, umetnik ili ’čovek sudbine’, kako se to naziva, ili jednostavno kao čovek koji nešto duboko oseća, ali ne zna ili je zaboravio šta da radi ili se samo seća šta ne treba da radi.

U tom doslovnom smislu čovek, ili tačnije svi ljudi, može da bude rođen ponovo, fizički, od iste majke i da se ponovo nađe u istom vremenu, u istim događajima, u istom istorijskom periodu; ukoliko se čovek nečega seća, zbog ranije patnje ili nekog probuđenog interesovanja, on će o nekom aspektu vremena znati više nego drugi i osećaće, bez direktnog saznanja, šta treba da radi, čemu treba da se posveti, a šta mora da izbegava; on čak može znati kako da reaguje u nekoj neočekivanoj situaciji, jer se ona ranije već dogodila. Sa te tačke gledišta, svi događaji, svi ratovi i svi incidenti, koji pripadaju određenom vremenu, odigravali su se ponovo i ponovo i stalno se odigravaju u samom Vremenu. Znanje, koje potiče od sećanja da ’se sve to već dogodilo’, neobično, maglovito i gotovo uvek indirektno sećanje da se sve to već dogodilo i da određene stvari neizbežno moraju ponovo da se dogode, bude u čoveku osećaj da on u život nije smešten kao drugi, koji se ne sećaju ničega, već da u njemu postoji nešto drugačije, neki imperativ na koji on mora da odgovori, bilo da ga to vodi do uspeha ili propasti. Takav čovek neće verovati da jedan život predstavlja objašnjenje za njegovo postojanje, niti postojanje drugih, niti da svako započinje život rođenjem. U tom smislu – to jest, u smislu fizičkog, doslovnog vraćanja svih stvari – čovek će sigurno ponovo ući u majčinu utrobu. I u tom smislu, ako smrt znači da se neko još jednom vraća u trenutak svog rođenja i ponovo biva rođen, doslovno, u isto vreme u kome je bio rođen – istoj godini, istom danu i istom satu – tada se za čoveka može reći da ’kao star’ ulazi u majčinu utrobu i da se ponovo rađa u isti život, kao beba. Čak i ako se ničega ne seća, on će ono što je činio ranije činiti i biti sposoban da čini mnogo lakše, bilo dobro ili loše. On oseća stvari, pre nego što se one ostvare, znanje o budućnosti će istinski biti znanje o prošlosti – o onome što je živeo i iskusio ranije – jer ukoliko je vreme zakrivljeno i formira krug, tada nema istinske prošlosti i budućnosti, jer se sve vraća u svoj sopstveni vremenski ciklus i prošli događaji će se uvek vraćati i tako postajati budućnost, a budući događaji će uvek biti već odigrani i tako prošlost. Prošlost i budućnost su tako relativni pojmovi u skladu sa čovekovim položajem u sopstvenom vremenskom ciklusu – to jest, promenljivi trenutak, koji nazivamo sadašnjost, koji nikada ne možemo da dohvatimo, u kome nikada istinski ne živimo, nikada ne možemo zaista da ga vidimo, osim putem čula, koja nam prikazuju samo sadašnji trenutak – kao da kroz uzani prorez posmatramo ogromni, neshvatljivi svet koji postoji u večnoj sadašnjosti, u svim dimenzijama „Vremena“, u kome sve što nazivamo prošlost, sadašnjost i budućnost simultano postoji, a vidimo ga samo nakratko, kao odeljak, parče, kao svet ograničen na tri dimenzije kako se pomera pod kontrolom te nepojmljive, misteriozne mašine pod nazivom Vreme, koje nas, bilo da smo budni bilo u snu, neprestano tiho odvaja od svega što smo imali i svega što smo osećali ili mislili, prisiljavajući nas da živimo svoje života i dostignemo trenutak smrti.

Nikodimova napomena, „Da li čovek po drugi put može ući u majčinu utrobu?„  iz Jovanovog Jevanđelja tako možda nije data slučajno. Ovde je možda namerno predstavljena ideja o bukvalnom vraćanju. Jevanđelja nisu pisana sa stanovišta stvarnih istorijskih događaja iz bliske prošlosti. Sve u Jevanđeljima je napisano kako bi se prenelo ili ilustrovalo značenje. Ono što je važno, bilo da je reč o paraboli, događaju ili razgovoru, jeste shvatiti šta to znači. U pogledu istine, istoričnost Jevanđelja je sekundarna stvar. Ona na prvom mestu prenose istinu drugačijeg reda. Da li se razgovor između Nikodima i Isusa te noći zaista odigrao, nevažno je, jer značaj svega što je spomenuto u Jevanđeljima ne leži u istorijskoj istini već u značenju. Drugim račima, neki događaj, koji je mogao da se odigra ili ne, iskorišćen je da bi se istakao neki psihološki aspekt i ukazalo na neko značenje u vezi sa glavnim učenjem Hrista. Tako, na određen način, Jevanđelja su izmišljena, a događaji su grupisani na takav način da prenesu značenje, pre nego da zabeleže bukvalnu istorijsku istinu. Nikodim možda nije izgovorio te reči. On se možda nije ni susreo sa Hristom. Jovan ga je očigledno iskoristio kao tip čoveka koji je u površnom kontaktu sa Hristovim učenjem, kako bi pokazao kako takav tip reaguje. 

Jevanđelja imaju veoma pregnatno značenje, spolja uvijeno u događaje i zgode, gde se konkretna parabola ne koristi. Celokupno učenje je dato u visokom obliku paradoksa, jer to učenje nije lako razumeti i nije ga moguće dati na direktan način. Bio je potreban drugačiji jezik da bi se prenele ideje, o kojima je govorio Hrist, jezik, koji obično čovečanstvo – to jest, ljudi kao mi – ne može da razume i zbog toga su kao posrednik korišćene parabole, događaji i ilustracije.


Nikodim se u Jevanđeljima pojavljuje kao čovek koji može da razume Hristovo učenje samo na bukvalan način i takođe čovek, koji je sigurno verovao da će doći zemaljsko Carstvo nebesko u kome će vladati pravi, fizički kralj i da će on verovatno ubiti svakoga ko se ne slaže sa onim što Nikodim smatra istinom. Očigledno je da Hrist pokušava da odvoji Nikodima od nivoa fizičke interpretacije i da mu objasni da čovek, kakav jeste, sa svim svojim predrasudama, averzijama i obmanom čula, nije osoba koja može ’videti’ Boga i da se on prvo mora podvrći procesu „ponovnog rođenja“ pre nego što čak i pomisli da može znati ili razumeti nešto od Božije volje. Potreban je drugačiji nivo bića pre nego postane moguće govoriti o Bogu. Tako Hrist kaže Nikodimu ’dok se čovek ne rodi ponovo’ – to jest, dok se ne rodi kao novi čovek i ne postane drugačija vrsta čoveka – on ne može videti Boga – to jest, ne može ni zamišljati šta Bog jeste.

Međutim, ljudi žele da shvate ’Boga’ na svom sadašnjem nivou bića i mnogi veruju da mogu govoriti o Bogu i Božijoj volji, pa propovedaju i pišu o Božijoj volji, kao da tačno znaju šta Božija volja znači, ne zamarajući se razmišljanjem o značenju reči Očenaša: ’Neka bude volja Tvoja na zemlji.’ Oni ne samo da zamišljaju da se Božija volja ostvaruje na zemlji i da, ukoliko njihovi prijatelji dožive neku nevolju, to znači da ih je Božija volja pogodila kao kazna, već veruju da znaju sve o Bogu i onome što Bog želi i čak se osećaju superiorno u odnosu na one koji se ne ponašaju na religiozan način, u skladu sa njihovim idejama, ili ne idu u iste crkve. To je uobičajena situacija u životu sa tom stvari koja se naziva ’religija’. Međutim, Hrist nije podučavao religiji. Podučavao je ponovnom rođenju. I čitavo značenje Jevanđelja jeste metanoja i ponovno rođenje. Budući da nije shvaćeno da iza Hristovog učenja postoji nešto specifično i realno i budući da je sve, čemu je Hrist jasno i specifično podučavao, proglašeno za ’religiju’, čitavo značenje njegovog učenja je preokrenuto u nešto drugo – nešto što je postalo predmet svađa, podela i sektaštva i konačno rezultiralo nasilnim i krvavim progonima i užasnim ratovima. Sve to je bilo usled nerazumevanja Hristovog učenja. To je bilo neizbežno, jer se ono čemu je Hrist podučavao i što leži sakriveno iza biblijskih priča, nalazi iznad čovečanstva, jer je on govorio o višem nivou čoveka, o razvoju čoveka iznad nivoa na kome je on sada, kakva god vrsta čoveka da neko jeste ili misli da jeste.  

Nastaviće se ...