20. 7. 2012.

Deepak Chopra - Kvantna svest




Preuzeto: LINK
Prevod: Jelena

Nadam se da ću Vas u narednih sat vremena podstaći na promenu perspektive. Ono što bih želeo da Vam približim, jeste kvantno-mehanički model; ne samo model čovekovog tela, već Univerzuma, koji je naše kosmičko telo.  


Naše naučno razumevanje danas prolazi kroz promenu paradigme. Opažanje onoga, što je prava priroda materijalnog sveta, doživljava promenu. Do sada je interpretacija materijalnog sveta, uključujući naše telo, počivala bukvalno na sujeverju, sujeverju materijalizma, prema kome je čulno opažanje merodavno za ono, što doživljavamo kao stvarnost. Naravno, već i zdravi ljudski razum mi govori da to ne može biti: preko svojih čula doživljavam da je Zemlja ravna, u šta, naravno, više ne verujem. Doživljavam da stojim na nepokretnom tlu, pri čemu znamo da se ono vrtoglavo brzo okreće i juri kroz prostor brzinom od više hiljada milja na sat.  Moje čulno opažanje mi kaže da Sunce izlazi na istoku i kreće se preko neba itd. za šta, kao što je poznato, postoji bolje naučno objašnjenje.


6. 7. 2012.

FOTOGRAFIJE ENERGETSKOG POLJA





Polikontrastna-interferentna fotografija je ovdašnjoj javnosti postala poznata pre svega preko istraživanja na lokalitetima pretpostavljenih (i verovatnih) piramida u Visokom u Bosni i na Rrtnju. Na narednom linku možete poslušati predavanje dr Ljube Ristovskog o rezultatima rada sa ovom novom tehnologijom.  

Ova kamera ipak ne beleži samo energetske obrasce u prostoru. Njena prvobitna namena je bila da učini vidljivim bio-polje i energetske tokove u ljudskom telu.

1. 7. 2012.

EPIGENETIKA – MEĐUĆELIJSKA DOŠAPTAVANJA

„Sve, što jeste, jeste samo zato što komunicira sa svime.Ništa nije za sebe, sve ima svoju egzistenciju u Drugome!“- Dalaj Lama -


Piše: Jelena
U skladu sa slikom o čoveku kao o nekoj vrsti biohemijskog robota programiranog genima, danas se i lečenju po pravilu pristupa kao popravci kompjutera. Nasleđeni genetski program određuje osnovne performanse, dok se zastoji, nastali neredovnim čišćenjem ’cookies’, ’internet temporary files’ (čije se redovno unošenje u ’mašinu’ svesrdno podstiče preko svih medija) otklanjaju pritiskom na taster „operacija“ ili „antibiotici“, koji u bespoštednoj borbi protiv mikroorganizama pobiju i većinu neophodnih bakterija, sa kojima živimo u simbiozi.

Odrasli smo u verovanju da smo kontrolisani genetskim nasleđem i da genetski program, pohranjen u dubinama ćelije, određuje koje će se nasledne bolesti javiti tokom života, našu inteligenciju, ograničenja, sposobnosti, izgled ...

Jedno verovanje, koje je dospelo u sve školske i medicinske udžbenike i postalo jedan od nosećih stubova modernog pogleda na svet.
Samo jedno verovanje ...
No, da li je zaista sve-jedno u šta verujemo?




ŠTA SU U STVARI GENI?
Gen je deo DNK potreban za sintezu jednog proteina ili jednog molekula RNK. Moderna nauka smatra da su nasledne informacije pohranjene u DNK i da se poruke iz generacije u generaciju prenose funkcionalnim jedinicama, genima. Tokom procesa translacije ovi celoviti delovi DNK, geni, se „čitaju“ i na osnovu toga se grade proteini. Pri tome redosled (sekvence) nukleotida određuju sekvence amino-kiselina datog proteina, a proteini sa svoje strane, na mnoge načine, kao enzimi ili strukurni proteini, određuju svojstva organizma.    

Geni su nanizani duž hromozoma DNK. Dvadeset tri hromozomska para svake ljudske ćelije nose, dakle, celokupno ljudsko nasleđe, software, koji sadrži sve ono što čini čoveka.

U nameri da se sačini katalog svih ljudskih gena, osamdesetih godina je pokrenut projekat ’Human-Genom’. Uz polaznu pretpostavku da je za nacrt svakog od preko sto hiljada proteina u ljudskom telu potreban jedan gen, naučnici su uz 20.000 regulatornih proteina očekivali najmanje 120.000 gena. Međutim, došlo je do kosmičke šale (Lipton). Umesto očekivanih 120.000 genetičari su utvrdili da ljudski genom čini otprilike 25.000 gena. „Više od 80%  pretpostavljene i potrebne DNK ne postoji.“ Primitivni nematod (valjkasti crv) se sastoji od tačno 969 ćelija. Uprkos tome, njegov genom sadrži 24.000 gena. Iako ljudsko telo poseduje više od 50 triliona ćelija, mi posedujemo samo 1.500 gena više nego valjkasti crv.

David Baltimore, jedan od najistaknutijih svetskih genetičara i dobitnik Nobelove nagrade, govorio je o pitanju ljudske složenosti: [Baltimore 2001.] »Osim ukoliko ljudski genom ne sadrži mnogo gena koji su nevidljivi za naša računala, jasno je da naša nedvojbena složenost u odnosu na crve i biljke nije rezultat toga što imamo veći broj gena od njih.« (Bruce Lipton: „Biologija verovanja“). 

Takođe, eksperimenti su pokazali da ćelija, iz koje je odstranjeno jezgro sa DNK, može preživeti još dva do tri meseca, uz očuvanje funkcija disanja, apsorpcije hrane,  metabolizovanja hrane, izlučivanja, motorike, uz očuvanu sposobnost komuniciranja sa drugim ćelijama i primerene odgovore na draži iz okruženja, koje zahtevaju zaštitu. Jedino, što ona ne može, je da se razmnožava, jer joj nedostaje građevinski plan = geni.

Jezgro ćelije se tako pokazalo kao loš kandidat za njen ’centralni glas’, mozak, a koncept DNK kao neke vrste magacina gena, u kojima je zapisan plan izgradnje ljudskog bića – tajne ljudskosti -  očigledno nedovoljan da bi se objasnila ogromna (do kraja neproučena) složenost ljudskog bića.

Šta onda upravlja složenim procesima u našem telu?

„SVE ŠTO JESTE, JESTE ...“
Bruce Lipton, celularni biolog, univerzitetski profesor i autor, u svojim knjigama „Biologija verovanja“, „Inteligentne ćelije – kako iskustva upravljaju našim genima“, „Spontana evolucija“, brojnim člancima i predavanjima izložio je sasvim drugačiji koncept, u kome čovek više nije materijalni mehanički uređaj i bespomoćna  žrtva genetskog bacanja kockica, već svesno biće, u čijim rukama leži moć i istovremeno odgovornost za zdravlje i kvalitet sopstvenog života. 

Upravljački centar Dr Lipton prenosi iz centra ćelije, jezgra, na samu marginu, na mesto gde se unutrašnjost i spoljašnjost dodiruju: sedam milioniti milimetra tanku ćelijsku membranu (mem-brane/brain), preko koje ćelija ’komunicira’ sa okruženjem. Preko njenih elegantno jednostavnih mehanizama naše telo signale iz okruženja pretvara u ponašanje. Ćelijom ne upravljaju geni, nanizani na hromozome u njenom jezgru, već interakcija sa okruženjem – spoljašnji uticaji, koji izazivaju reakcije u njenoj unutrašnjosti.

Bruce Lipton tvrdi (i dokazuje), da ćelijom ne upravljaju niti jezgro ćelije, niti geni, već okruženje. Svaka ćelija je, naime, opremljena genijalnom celularnom „tastaturom“. Misli se na proteine ćelijske membrane, koji je čine propusnom ili je zatvaraju. U tu svrhu postoje takozvani receptorni proteini „antene“, koji primaju signale iz okruženja. Drugi proteini u ćelijskoj membrani na osnovu toga izazivaju odgovarajuće ćelijske reakcije, zbog čega ih nazivamo efektorskim proteinima. Upravo kao i ljudi, ćelije raspolažu mehanizmom opažanja i reagovanja, koji im omogućava da inteligentno reaguju na okruženje.“ (Benjamin Seiler - Nicht Gene prägen den Menschen – der Mensch prägt die Gene!).

Prijem signala iz okruženja i njihova interpretacija u epigenetici predstavlja ključ naše biologije. DNK zaista stvara RNK, a RNK onda proteine. Ali DNK ne upravlja samim procesom, već njome upravljaju regulatorni proteini, koji se sa svoje strane ravnaju prema signalima iz okruženja.

Odnosno, prema načinu, na koji te signale interpretiramo.    

Pojednostavljeno rečeno, paljenje crvenog svetla će za nekoga predstavljati znak za opasnost. Regulatorni proteini će reagovati na ovaj znak i naša DNK će biti očitana u skladu sa time. Sledećeg trenutka će čitava hemija tela reagovati na signal za opasnost. Prema Liptonu, geni predstavljaju jednostavno bluprint, građevinski plan za proteine. Koji deo tog plana se trenutno čita, zavisi od upravljanja regulatornih proteina, koji zavise od percepcije našeg okruženja.

Kod nekog drugog čoveka će isti podražaj paljenja crvenog svetla izazvati sasvim drugačiji odgovor, koji će usloviti sasvim drugačiju biohemijsku reakciju u njegovom telu. „Istraživanja sinteze proteina su pokazala da epigenetički brojčanici iz istog genetskog nacrta mogu stvoriti dve hiljade i više varijacija proteina“. (Lipton: „Biologija verovanja“). Već prema tome kako percipiram i interpretiram svoje okruženje, čitaju se i moji geni. Ne kontrolišu geni nas, već mi svojim duhom kontrolišemo svoje gene i način, na koji se oni iščitavaju. Nismo žrtve telesne hemije, već njeni stvaraoci. Naše misli i osećanja se reflektuju na svaku ćeliju u našem organizmu. 

BIOLOGIJA VEROVANJA
Epigenetika čoveka više ne posmatra kao neku vrstu slučajno nastalog mehaničkog uređaja, kojim upravljaju od njega nezavisni biohemijski procesi u telu, već prepoznaje centralnu ulogu uma i duha. Promenom percepcije ili verovanja, šaljemo potpuno drugačiju poruku ćelijama u svome telu. Tako mentalno-emocionalna klima u našem umu i verovanja koja negujemo postaju od ključnog značaja za uspešno upravljanje našim vozilom. Međutim, brzo ćemo se uveriti da odluka da promenimo način pogleda na stvari, usvojimo pozitivan pogled na svet i stresemo sa sebe neproduktivne negativnosti nije dovoljna.

Pored svesnog uma, kako navodi Lipton, mi posedujemo i podsvesni um, „super kompjuter napunjen ogromnom bazom programiranog ponašanja“. Mnogi programi su instinkti, neki su genetski nasleđeni, ali većinu čine podsvesna programiranja automatski usvojena u najranijem detinjstvu. Podsvesni um je nalik uređaju, koji automatski i bez razmišljanja odgovara na  stimulanse iz okruženja na osnovu pohranjenih modela ponašanja.“ Mada verujemo da u rukama čvrsto držimo upravljač  svoga vozila, ogroman deo našeg ponašanja je u stvari pod kontrolom podsvesnog uma, auto-pilota. Tako većina naših reakcija – odgovora – ne predstavlja svesno delovanje na osnovu percepcije konkretne stvarnosti, već mehaničko ponavljanje: posezanje za „zapamćenom“ reakcijom, zastarelim, neadekvatnim, ponekad i (auto)destruktivnim odgovorom. Drugim rečima, nemamo kontakt sa stvarnošću, već na nju projektujemo daunlodovane programe, proglašavajući ih za objektivnu stvarnost.

U trenutku usmeravanja pažnje (samoposmatranja) na naše odgovore, koji se odvijaju automatski, dobijamo informacije o sopstvenoj strukturi verovanja i mogućnost da odaberemo svesno delovanje. Čak i jednostavno poređenje sa činjenicama - ukoliko su one dostupne - može dati informaciju gde je počela projekcija, ako smo spremni za to.

A na tom mestu se i donosi odluka da li ćemo te informacije upotrebiti za rad na sebi.
Ili nastaviti da projektujemo...
                                                          ***
Biologija verovanja čini razumljivim fenomen spontanih samoisceljenja, placebo efekat i objašnjava kako naša osećanja, misli i raspoloženja tako snažno deluju na naše telo. Ipak, ovaj uticaj nije uvek pozitivan - analogno placebu deluje i nocebo efekat, u slučaju koga negativne misli šalju štetni signal regulativnim proteinima i vode u bolest. 

Lipton smatra da je samoisceljenje primarni instinkt u našem telu, koji biva zatomljen naučenim sistemima verovanja. Odricanje od sopstvene moći u korist farmaceutskih sredstava na podsvesnom nivou šalje snažnu poruku svim ćelijama u organizmu. Takođe, redukcionistički pristup lečenju, koji delove organizma posmatra kao izolovane celine, ne odgovara holističkim principima, na kojima su izgrađeni živi organizmi.   

Medikamenti i operacije m o ć n a su oruđa kada ih se ne upotrebljava preko mjere, m e đ u t im ideja o čarobnoj piluli je fundamentalno pogrešna. Svaki put kada se medikament unese u tijelo da bi se popravila tjelesna funkcija A, neizbježno dolazi do poremećaja funkcije B, C i l i D. Našim tijelima i našim umovima ne upravljaju genetski regulirani hormoni i neurotransmiteri. Našim tijelima, n a š im umovima, a tako i naš im životima upravljaju naša vjerovanja... O, vi, malovjerni!“ (Bruce Lipton, „Biologija verovanja“).

Kako deluju naša verovanja? Kada um proceni da je okruženje sigurno i podržavajuće, ćelije se bave rastom i održavanjem organizma. U stresnim situacijama, u kojima um percipira opasnost u okruženju, aktiviraju se  hormoni stresa, neurotransmiteri raznose poruku o opasnosti po čitavom telu i rast ćelija biva redukovan. Energija se drugačije rapoređuje u organizmu, povećava se prokrvljenost u rukama i nogama („bori se ili beži“) a nivo energije, potreban za druge funkcije, svodi na minimum. Sve funkcije nepotrebne za odbranu se zaustavljaju, da bi se obezbedila rezerva, dok adrenalinska aktivnost troši ogromne količine energije na mobilisanje mehanizama odbrane. Time gubitak praktično postaje dvostruk, jer se zaustavljaju i sve one funkcije, koje služe proizvodnji nove energije. 

Preusmeravanje energije u slučaju spoljne opasnosti je veoma zdrava funkcija zaštite integriteta čitavog organizma. Zamišljena je za brze i kratkotrajne reakcije u neposrednoj opasnosti. I dok naše ćelije mogu da izdrže kratkotrajne periode stresa, dugotrajni stres vodi do narušavanja funkcija tela i do bolesti. Nažalost, neobično programiranje, kome smo izloženi u „civilizovanom društvu", je dovelo do prilične otupelosti naših receptora, tako da ne samo da ne prepoznajemo otrovne i štetne tvari i ne odbacujemo ih, već ih sami proizvodimo i dobrovoljno unosimo u sebe. Sa druge strane, civilizacijski software nas na osnovu modela verovanja i uslovljenosti drži u stanju neprestanog stresa zbog izmišljenih opasnosti i neostvarenih lažnih ciljeva.

Tako, pre nego što usmerimo svoje svemoćne misli na kreiranje najnovijeg modela BMWa, možda ne bi bilo loše preispitati verovanja, na osnovu kojih nam je baš on neophodan. Možda nas tema „putovanje“ odvede dalje nego što pretpostavljamo...

MEĐUĆELIJSKA SARADNJA
Delovanje misli i emocija na materiju i presudan uticaj naše percepcije i sistema verovanja na biohemijske procese u našem telu predstavlja revolucionarnu promenu paradigme u modernoj biologiji.  Međutim, podjednako mi se važnim čini drugačiji pogled na ljudsku evoluciju.

Naše telo je sastavljeno od oko 50 triliona ćelija, koje kroz maestralnu međusobnu interakciju i korišćenje najsloženijih tehnologija, grade i održavaju naš organizam. Iako smo mnogo veći od svake pojedinačne ćelije i naizgled složeniji - proizvod milijardi ćelija - u našem telu u stvari nema nijedne nove funkcije: svaka ćelija sa jezgrom poseduje ekvivalente našem nervnom sistemu, endokrinom sistemu, sistemu za varenje, za izlučivanje, disanje, za reprudukciju, mišićni sastav i kostur, kožu (membranu) i imunološki sistem. Ćelije mogu preživeti samostalno, ali se ipak radije povezuju i pronalaze svoju svrhu zauzimajući mesto koje im pripada u održanju celine. Nalik ljudima, neprestano analiziraju draži iz okoline u kojoj borave, biraju okruženje i prikladno ponašanje koje će im omogućiti opstanak. 

I nalik ljudima, izgradile su palate, gradove i megapolise – delove našeg tela -  stvarajući najveličansvenije arhitektonsko delo: život u harmoničnoj i skladnoj zajednici.

Takođe, delotvornost usled podele rada omogućava  da pojedinačna ćelija u zajednici preživljava sa manje, da troši manje energije, pa to doprinosi kako njenim većim izgledima za opstanak, tako i većem kvalitetu života.

S obzirom na sve složene operacije, koje smo u stanju da izvedemo, možemo pretpostaviti da mudre ćelije u našem organizmu raspolažu i visokom svešću o tome da je očuvanje mikrookruženja u kome žive – nas - i unapređenje modela saradnje sa drugim ćelijama, od ključnog značaja i za njihov sopstveni opstanak i kvalitet života.

Naravno, teoretski bi bilo sasvim moguće pretpostaviti da na primer ćelije naseljene u jetri proglase jetru za centar univerzuma, sebe za ’najpravednije ćelije’, koje će krenuti u bespoštednu borbu do istrebljenja sa svojim smrtnim neprijateljima, ćelijama bubrega.
Možemo pretpostaviti da se belim krvnim zrncima ne dopadne ’boja kože’ crvenih.
Verovatno ćemo lako zamisliti ćelije, koje veruju da su na osnovu bilo kojih kriterijuma ’jednakije’ od drugih ćelija.
Ili na primer ćelije pluća, koje izgrade krematorijume, da bi što efikasnije uništile ćelije želuca. I ćelije želuca, koje počinju da se šire na teritoriju debelog creva.
Da, ili zamislite samo ćelije, koje umesto hranljivih supstanci počinju da proizvode ogromne količine đubreta koje razbacuju svuda po našem telu.
Ili ćemo možda naći i takve ćelije, koje počinju za sebe da grabe sve resurse i energiju, koja se proizvode u našem telu za sve njegove ćelije i njegovo sopstveno održanje, jer veruju da je to najprikladnije ponašanje, koje će im omogućiti opstanak i visok kvalitet života. Verujem da lako možemo zamisliti i ishod takvih verovanja na ukupno stanje našeg organizma – pojava samodovoljnih ćelija, koje prestaju da rade u korist celine, zatvaraju se za sve poruke, prestaju da budu solidarne, počinju svu energiju da grabe za sebe i da se nekontrolisano umnožavaju. Hm.
U nastavku sledi odličan intervju sa dr Brus Liptonom sa interesantnim biološkim pogledom na sada već čuveni „sadašnji trenutak“:-)

EPIGENETIKA – MIŠLJENJE UPRAVLJA GENIMA
http://medizin-transparent.de/mehr-wissen/epigenetik/index.html

Prevod: Jelena

Timm: U svojoj novoj knjizi “Spontana evolucija“ objašnjavate zašto su dinosaurusi izumrli. Ali iz kojih razloga su krokodili, kao arhosaurusi, preživeli do danas? Da li su spremnost na agresiju, samopouzdanje, samopomoć, ego-centrirana sposobnost prilagođavanja i nedostatak moralnih predstava ključni za preživljavanje, dugovečnost i zaštitu od oštećenja imunološkog sistema, kao što su na primer rak i virusna oboljenja?  

Lipton: Ponašanje našeg društva počiva na dogmi, da se sve zasniva na nasilju i da se stalno nalazimo u borbi za opstanak. Ali to nije tačno! Za naše društvo je veoma važno da shvatimo da Darvinova osnovna postavka „Preživljavanje najjačih“ nije tačna. Razjasnio bih to narednim primerom: Sigurno je tačno da lav juri i ubija gazelu. Ali koliko gazela se kreće u krdu? 200? Većina gazela ne trči za svoj život, kada primeti lava kako kruži oko krda. One znaju da se njima neće ništa dogoditi – a zašto? Zato što nisu najslabiji primerci. Jedina gazela, koja se mora plašiti, je ona najslabija. To se poklapa sa izvornom teorijom Alfreda Rusela Valasa (Russel Wallac), koji je govorio o „eliminisanju najslabijih“. Međutim, teorija Alfreda Rusela Valasa nikada nije prihvaćena, jer je Darvin, koji je poticao iz viših društvenih slojeva, preuzeo tu teoriju i promenio je tako da je mogla da opravda ponašanje višeg sloja, koji ne vodi računa o „običnim ljudima“. Prihvaćene studije su prilagođene društvenoj strukturi. Nazad na moj primer: Pošto je lav ubio najslabiju gazelu, on će se sledećih nekoliko dana odmarati i neće loviti. Ali šta nam se prikazuje na TV-u? Lav, kako neprestano kruži oko krda i lovi jednu gazelu za drugom.

Ako biste morali da birate između ova dva sveta, „preživljavanje najjačih“ i „eliminacija najslabijih“, koji biste izabrali? Ja bih dao prednost „eliminaciji najslabijih“, jer je lakše ne biti najslabiji, nego morati da budeš najjači, stalno u borbi za život. Evolucija ne počiva na takmičenju, već naprotiv – na saradnji.  

Timm: Krokodil vs. čovečnost? Da su ljudi sve vreme živeli u harmoniji, da li bi uopšte postojala neophodnost evolucije?
Lipton: Pošto čovek raspolaže sposobnošću mišljenja, on mora da prepozna neophodnost daljeg razvitka u sadašnjoj situaciji. Svi možemo sedeti i govoriti kako situacija u svetu trenutno nije baš dobra. Ali tako ćemo doći do tačke, kada ćemo, ako budemo stvari i dalje gurali u ovom pravcu, svi umreti. Budući da smo inteligentna bića, trebalo bi sada da počnemo da menjamo svet. Naše vlade to doduše ne podržavaju, Darvinov princip privilegovanih rasa je u tim krugovima duboko ukorenjen. Svaka zemlja ima svoje privilegovane rase i one, koje se apsolutno odbacuju. Darvinova knjiga je dobila političku dimenziju “Ubij ih, pre nego što oni ubiju tebe.“ Preko te knjige su vlade formirale svoju politiku i životne principe. Ali Darvin nije bio u pravu. Njegova teorija nije tačna, ali se uprkos tome danas i dalje podučava, na njoj se gradi društvo i ono se orijentiše prema njoj. Nasilje u ovom obliku nije prihvatljivo, posebno ne onda, kada ste na vrhu hranidbenog lanca. Moramo da promenimo istoriju.    

Timm: Za život u harmoniji je od suštinske važnosti pravo okruženje ...
Lipton: Čovek mora da nauči kako da se odnosi prema okruženju i ljudi sa time imaju problem. Sa jedne strane stoji crkva, sa druge nauka. Crkva kaže, Bog je stvorio ovaj svet i čovek ima vlast nad svime, tako da može da čini šta mu je volja. Nauka kaže, čovek je pukim slučajem nastao na Zemlji i tako može da čini šta mu je volja. On nije vezan za Zemlju. Ali to je pogrešno. Sve je povezano sa svime. To je kao kod klackalice: uvek, kada neki organizam ispadne iz ravnoteže, priroda stvara drugi, koji ponovo treba da uspostavi balans. Čovek stoji na vrhu i može svojim ponašanjem da uništi planetu ili da je očuva. Moramo naučiti da ne možemo živeti bez okruženja, i shvatiti da samo zato i jesmo tu, da bismo uneli harmoniju u okruženje. Mi smo tu, kako to kažu Indijanci, da bismo negovali baštu.  

Timm: Pogledajmo nekog čoveka, koji zbog okolnosti živi u negativnoj interferenciji. Po Vašem mišljenju jedna ćelija nalazi harmoniju, kada prihvati harmoniju, a čovek se može uporediti sa ćelijom. Onda bi moralo biti moguće, pretvoriti negativnu interferenciju u harmoniju. 
Lipton: Da.

Timm: Zar nije pre tako, da se harmonija odbija o negativan stav?
Lipton: Kao danas u svetu? Što znači, da li ljudi razumeju svoj odnos među sobom i prema svetu? A odgovor je ne. Nauka je čoveku dala informacije, ali te informacije su bile pogrešne, zbog toga čovek nije mogao da unese harmoniju u svet. Kada bi sva deca širom sveta bila vaspitavana da misle da smo svi delovi jedne velike porodice, nezavisno od boje kože, mogli bismo da živimo kao velika porodica. Interesantno je da ljudi upravo počinju da razmišljaju o tome, iako ovakvo razmišljanje nije integrisano u naše vaspitanje. Ljudi počinju da se pitaju, zašto bi išli u rat ili slali svoju decu u rat, kada ljudi na svetu i nisu tako različiti. Informacije i komunikacija preko interneta omogućavaju ljudima da srastu, nastaje jedna svest. Vlade se tome protive, jer je za funkcionisanje društvenog poretka neophodno „moje“ i „tvoje“. Ukoliko upitamo ljude, velika većina će reći da je od važnosti za život nešto hrane, dom, sigurnost i možda rad. I zašto to ne možemo da imamo, kada većina to hoće? Zato što naspram moćnika nemamo moć. Jer nam je naša nauka oduzela moć: „Ja sam žrtva, ja tu ništa ne mogu. Kada sam bolestan, samo mi lekar može pomoći.“ Ovo verovanje nam se od malena programira preko načina mišljenja naših predaka. Ta vrsta mišljenja mora da se promeni. Trenutno novac upravlja svetom, ali novac će u bliskoj budućnosti izgubiti svoju vrednost. Doživećemo inflaciju, jer se sve više novca gura u rastuću planinu dugova, posebno u SAD. Tada će moć imati onaj, ko ima komad hleba ili komad zemlje. Tada će se svet promeniti i moraće da se promeni, inače će brzo doći do kraja.

Timm: Vi kažete da na nas utiče naše okruženje, tako da sadašnje metode lečenja straha u konvencionalnoj medicini imaju „nocebo-efekat“.  
Lipton: Potpuno je tačno da konvencionalna medicina ima „nocebo-efekat“. Zato što te ohrabruje u tome da se osećaš kao žrtva. Ukoliko imaš dovoljno novca, mogu da te izlečim. U SAD se 60% obijanja banki vrši zbog bolničkih računa. Normalni građani, koji obole od raka, često moraju da prodaju kuću, da bi mogli da plate lečenje. A za šta? Hemoterapija je otrov. Ako bi se zdravoj osobi dala hemoterapija, ona bi umrla. A ako je čovek već bolestan? Onda hemotrapija ubrzava smrt. Ona nam može pomoći isključivo na osnovu našeg sistema verovanja. Najnovije studije pokazuju da ljudi, koji su odbili konvencionalno lečenje, pokazuju mnogo višu stopu isceljenja od ljudi, koji su se podvrgli terapiji. Konvencionalna medicina je loša kada je reč o hroničnim oboljenjima, ali postoji jedan izuzetak. Medicina može da postigne prava čuda transplantacijom organa ili u hirurgiji. Međutim, pošto medicina ne razume kako se leče uzroci hroničnih bolesti, ovde se javlja nocebo-efekat utoliko, da medicina kaže da nije moguće lečiti neke bolesti.  

Timm: U oblasti nauke je važno razmišljati u kategorijama, kao što su mikrokosmos i makrokosmos. Ako je sve povezano sa svim, kategorije izgledaju suvišne. Time nastaje proizvoljnost, zbog čega se nova teorija posmatra kao neprihvatljiva.
Lipton: Postoji nešto, na šta filozofija još uvek nije obratila pažnju: Univerzum je izgrađen na fraktalnoj geometriji. Geometrija je matematika prostorne strukture, dakle, ako želimo da govorimo o strukturi sveta ili strukturi bilo čega, reč je o geometriji. Šta je to tako jedinstveno u fraktalnoj geometriji? Fraktalna geometrija koristi uvek iznova istu jednačinu. Primenjujemo jednačinu i rešavamo je, dobijamo odgovor i njega ponovo unosimo u jednačinu. Uzimamo jednostavnu liniju i presecimo je na pola. Dobijamo polovinu, rasecamo tu polovinu i dobijamo četvrtinu. Na isti način dobijamo osminu. To možemo nastaviti do u beskraj, strukture će se ponavljati na svakom nivou strukture. Želite da znate kako funkcioniše čovečanstvo? Pogledajte skup ćeija čoveka sa 50 miliona ćelija, kako koegzistiraju u harmoniji. Pogledajte ćeliju, ona je minijaturni čovek. Sve je isto, ako ste shvatili jedan nivo, shvatili ste i svaki drugi nivo. „Kako gore, tako dole“, a to je karakter fraktalne geometrije. Dakle, mikrokosmos ili makrokosmos, reč je o istoj stvari.

Timm: Taj pristup do sada svakako nije primenjen.
Lipton: Ne, jer se novo razumevanje ne poklapa sa važećim principima, koji su se pokazali kao netačni. Treba integrisati nove principe harmonije, saradnje, jedinstva, prepletenosti, povezanosti i tada ćemo živeti u jednom drugačijem svetu.

Timm: Još jedno pitanje u vezi sa kategorijama: naš um se može podeliti na instinkt, razum i refleks ...
Lipton: Prvi nivo razvitka možga je refleks. Ne razmišljanje, samo draž – reakcija, input – output. Sledeći nivo je nadražaj – proces – reakcija; tj. kada se primi draž, mogu se integrisati dodatne stvari i time se menja output, on postaje kompleksniji naspram jednostavnog refleksa. To je definicija jednog sistema, on uvek ima iste četiri komponente, nezavisno o kom je sistemu reč. Refleksija je deo komponente pamćenja, kada imamo svest o tome šta na nas deluje spolja. Reptili su svesni, oni žive u sadašnjosti. Sisari, sledeći nivo, su samosvesni i uzimaju u obzir i budućnost. Reptili učine nešto i zatim gledaju šta će se dogoditi, kao na primer Džordž Buš u slučaju rata sa Irakom.

Timm: Put do holizma, kako ga nazivate u svojoj knjizi, uzima u obzir zapadni svet i zato se može posmatrait kao put zapadnog sveta. Šta je sa zemljama kao što su Afrika i Azija, kada je reč o predstojećem evolucionom skoku?
Lipton: Te zemlje već žive u skladu sa prirodom. Kada budemo shvatili tu neophodnost, otići ćemo k njima i moliti da nas nauče toj vrlini. Tako su i te zemlje seme budućnosti. 

Timm: Mnogo hvala na Vašem vremenu.