27. 4. 2020.

MORIS NIKOL - ISTINA I DEO


Moris Nikol: META 
ISTINA
Deo prvi

"Most people don't really want the truth; they just want the reassurance that what they already believe is the truth." 


Da bismo postavili osnove, potrebno je da se vratimo na petnaesto poglavlje Jevanđelja po Luki koje započinje Parabolom o bludnom sinu iza koga neposredno sledi Parabola o nepoštenom upravniku.

Fariseji šuškaju protiv Hrista, jer je jeo sa carinicima i grešnicima. U njihovom poimanju religije, u njihovom spoljašnjem pogledu na svet, to je greh. Oni kažu: „Ovaj čovek prima grešnike i jede sa njima.“ Hrist im je tada dao Parabolu o izgubljenoj ovci.

Koji čovek od vas imajući sto ovaca i izgubivši jednu od njih ne ostavi devedeset i devet u pustinji i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe?
I našavši digne je na rame svoje radujući se,
I došavši kući sazove prijatelje i susede govoreći im: Radujte se sa mnom: ja nađoh svoju ovcu izgubljenu.
Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu za jednog grešnika koji se kaje, negoli za devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanje.“ (Luka XV 4-7).

Na prvi pogled ovo može izgledati jednostavno, međutim, značenje ni u kom slučaju nije tako lako pratiti. U priči pastir odlazi u potragu i traži dok ne pronađe ono što je izgubljeno i vrati ga kući. U objašnjenju grešnik se kaje. Koja je veza?

„Ili koja žena imajući deset dinara, ako izgubi jedan dinar, ne zapali sveće, i ne pomete kuće, i ne traži dobro dok ne nađe?
I našavši sazove drugarice i susede govoreći: Radujte se sa mnom: ja nađoh dinar izgubljeni.
Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božijima za jednog grešnika koji se kaje.“ (Luka XV 8-10).

U obe parabole reč je u pronalaženju jednog u mnoštvu. A to jedno, kada se pronađe, povezano je sa metanojom (pokajanje).

Kako zalutala ovca tako i zatureni srebrnjak predstavljaju nešto izgubljeno, čiji se pronalazak objašnjava kao „pokajanje“. To jest, u ove dve parabole leže dalje indikacije o tome šta metanoja ili transformacija uma znači. Budući da se „pokajanje“ unutrašnji akt koji je odvija u čoveku, parabola mora imati unutrašnje značenje – to jest, izgubljena ovca je nešto izgubljeno u čoveku što on mora pronaći u sebi; a sličan je slučaj i sa izgubljenim srebrnjakom. Ponovo se mora naglasiti da je to nešto u svakom slučaju određeno brojem jedan. Pronalaženje jednog, tako, definiše značenje metanoje koja se odvija u čoveku.

On ostavlja mnoge, da bi pronašao jedno koje nedostaje.

Ovim dvema parabolama dato je spoljašnje tumačenje na koje tako često nailazimo u Jevanđeljima. Fariseji su, kao i obično, kritikovali Hrista zato što jede sa carinicima i grešnicima; i ove dve parabole često se interpretiraju ukazujući na njih, u smislu da, budući da je Hrist došao da spase grešnike, izgubljena ovca označava jednog od tih grešnika; a devedeset i devet bi mogli da označavaju Fariseje kojima „nije potrebno pokajanje“. Fraza „nije potrebno pokajanje“ (ού χρειαυ έχουσι µετανοίας) na grčkom bukvalno znači „nemaju koristi za pokajanje“. To je ironično. Oni koji u svakom trenutku pravdaju sebe i zamišljaju da su uvek u pravu i da nemaju zašta da se pokaju i tako nemaju „potrebe za pokajanjem“ u smislu da ga ne žele, nemaju koristi za njega. Njihova mišljenja su fiksirana a njihove ideje čvrsto ukorenjene i za takve je ljude „promena uma“ nemoguća, jednostavno zbog toga što u njima nema ničega što tome teži. U sasvim eksternom smislu, ovaj odeljak znači da samo jedan čovek od stotinu oseća neophodnost da promeni razumevanje svog života i pronađe novo značenje svoje egzistencije. Ostali su samozadovoljni i ne tragaju ni za čim, osećajući da su u pravu. Međutim, Hrist je u više navrata rekao da niko ne može da evoluira iznutra, ukoliko njegova ispravnost ne nadmaši ispravnost Fariseja. Sa druge strane, sve što on čini istog je kvaliteta. Fariseji su nerealni, imitacija. Sve što čine oni čine samo da bi stekli zasluge, hvalu ili zbog straha od gubitka reputacije. Farisej u čoveku je ta strana. Čovek koji deluje na taj način ne deluje iz autentičnog dela sebe, već iz različitih kompleksa spoljašnje konsideracije koji se odnose na njegov status, na to šta će drugi reći, šta će mu njegov ponos dozvoliti, što će mu doneti više poštovanja ili privući više pažnje. Tako Hrist kaže Farisejima: „Teško vama, Fariseji, što tražite začelja po zbornicama i da vam se klanja po ulicama.“ (Luka XI 43), a na drugom ih mestu definiše kao one kojima „većma omilje slava ljudska nego slava Božija.“ (Jovan XII.43).

U takvom čoveku ništa nije realno, a ako ne postoji ništa realno u čoveku, on ne može videti šta jeste realno. On se može protiviti tiraniji, može propovedati pokajanje ili može poginuti herojskom smrću, a opet nije on taj koji umire. U takvom čoveku, to jest, u svima nama – postoji samo ona „istina“ koju taj deo u njemu smera, „istina“ pozicije, zasluga i tako dalje; i kada bi taj spoljašnji svet odjednom nestao, sa svim svojim vrednostima, ciljevima i ambicijama i svojim ograničenjima, jedva da bi nešto preostalo, možda ništa. To jest, „čovek“ kakvog ga znamo, srušio bi se i nestao i samo bi mali deo preostao – a ono što bi preostalo ne bi podsećalo na čoveka kakvim smo ga znali.   

Da se vratimo na parabole u kojima je izražena ideja o čoveku koji ostavlja mnogo da bi pronašao jedno – kako se to može razumeti? Da bismo shvatili šta ta ideja znači, zamislimo čoveka koji ima mnogo metaka i želi da pogodi metu. On pokušava sa prvim metkom, pa sa narednim, a zatim i trećim i svaki put promašuje. Tada pažljivije pogleda metke i na svoje iznenađenje vidi da je jedan od njih obeležen njegovim imenom ili poseduje neku oznaku na osnovu koje ga odmah prepoznaje kao svoj. Pokušava sa njime i uviđa da njime pogađa metu čak i bez pažljivog ciljanja. Sa tim jednim metkom koji je njegov, čovek ne može da promaši.  

U ovom Jevanđelju reč koja je prevedena kao greh na grčkom bukvalno znači άµαρτανω, „promašiti metu“, kao koplje kojim se gađa neki objekat i koje ga promašuje. Od značenja promašiti metu, dolazimo do ne ispuniti svoju svrhu i tako grešiti ili činiti pogrešno.

U svakome od nas postoji konvencionalna strana koja je stečena za života i koja nije ono autentično u čoveku. To je Farisej u čoveku i sve što čovek čini rukovodeći se tim delom sebe jeste pretvaranje i ne potiče autentično od njega. Svako ko dela iz lažnog dela sebe može samo da promaši metu, jer ona jedna stvar u njemu koja može da uspe nije bila iskorišćena. Ta stvar je, u stvari, izgubljena. To je ono što je na početku neophodno razumeti pre nego što dalje razmotrimo ove parabole i njihovu vezu sa onima koje slede.