30. 5. 2010.

Metafizička anatomija II

Vede

"Na celom svetu nema tako korisnog i nadahnjujućeg učenja kao što su to UPANIŠADE. One su bile uteha mog života, one će biti uteha moje smrti"
Artur Šopenhauer


Čuveni staro-indijski spisi na sanskritu, koji sadrže prave riznice znanja iz mnogih oblasti ljudskog života i jedan produbljeni filozofski pogled na Kosmos i čovekov položaj u njemu, nisu predstavljale „utehu“ samo za jednog od najoštrijih kritičara religioznih i (malo)građanskih programa čovečanstva i istovremeno jednog od najprefinjenijih stilista. Ajnštajn, Tesla, Jung, Hese i mnogi drugi su takođe proučavali Vede sa velikom pažnjom i crpli znanje i inspiraciju iz njihove filozofske misli.

Vedski pogled na čoveka će biti predstavljen na osnovu opisa i uz citate iz dela Armina Risija, švajcarskog pesnika, filozofa, prevodioca i autora već prilično obimnog metafizičkog opusa. Skladno kombinovanje i upoređivanje pogleda i informacija iz različitih izvora je danas verovatno neizbežan korak da bi se izbegla jednostranost, i pored sanskrita i Vedskih spisa, on se često poziva na gnostičke tekstove, neke kanalisane materijale kao i Štajnerovo delo, uz odlično poznavanje aktuelnih zbivanja, koja se odigravaju iza kulisa političkih i finansijskih struktura, kao i NLO-fenomena.

Prema vedskoj slici sveta, vidljiva materija je samo vrh višeslojne realnosti, a zemaljski svet uronjen u jednu hijerarhiju viših dimenzija, sačinjenih od mnogo suptilnije materije, koja je za čoveka nevidljiva. Te različite dimenzije (astral na primer) postoje paralelno jedne sa drugima, upravo kao što se radio talasi na različitim frekvencijama rasprostiru istim prostorom. I kao što radio aparat prima samo onaj „program“, na čije je frekvencije podešen, tako i naša budna svest može da percipira samo one dimenzije, čije se frekvencije poklapaju sa njenom sopstvenom. 

Ova višeslojna materija se u osnovi može podeliti u dve osnovne kategorije: grubo-supstancijalnu i fino-supstancijalnu. Iza manifestovane Kreacije u njenom grubo-supstancijalnom i fino-supstancijalnom vidu postoji duhovni svet/ vreme-prostor/ metafizička ravan. Ovaj implicitni red ne predstavlja posledicu dejstva neke samoorganizovane, neutralne energije, već posledicu dejstva individualnih svesti. Iza grube materije dejstvuje suptilna materija, stvarajući obrazac, na osnovu koga se formiraju opažljivi oblici, a iza nje individualne svesti, spiritualne duše kao oduhovljujući princip.

Isto kao što iza mraka postoji stvarni svet, tako je i sa one strane stalno promenljivih materijalnih pojavnih oblika prisutna paralelna i večna duhovna realnost, u kojoj je sve individualno i puno svesti. Nije materija ta, koja proizvodi svest i individualnost, već je obrnuto: Svest je ta, koja proizvodi materiju. Sveprožimajuća svest (Bog) stvara materiju kao oduhovljenu energiju, a svest nebrojenih duša oblikuje tu materiju i daje joj individualne pojavne oblike. Duhovna realnost (individualnost) daje pečat materijalnoj relativnosti.

Ono, što prožima materiju, nije materijalno, neprolazno je, večno i individualno. To znači da smo mi, kao večno bivstvujuće duše, individualni i da je Bog (najviša realnost sa one strane materijalne dualnosti) Individualnost, ali ne relativna, već apsolutna. (Armin Risi, Svetlost i senka današnjice).“


Budući da čovek kao mikrokosmos odražava ustrojstvo Univerzuma, i naša unutrašnja anatomija pokazuje istu strukturu. Pored tela, koga smo svesni i koje trenutno naseljavamo, tokom inkarnacije (boravku na prostoru/vremenu, eksplicitnom, manifestovanom planu) mi posedujemo i tela, koja izmiču našoj neposrednoj percepciji. Misli i osećanja struje našim fino-supstancijalnim oblicima, izgrađuju ih, hrane i menjaju, slično krvi, koja protiče našim venama i metaboličkim procesima koji se odvijaju u organima našeg čvrstog tela. Sa ovog nivoa informacija se prenosi na etersko telo, zaduženo za oblikovanje i održanje našeg fizičkog tela. Kao što ne možemo kontrolisati procese u svom organizmu, tako ni misaoni tok nije pod našom kontrolom. Ne možemo ga zaustaviti, već se samo možemo izdvojiti i posmatrati ga. Slobodna volja ne počinje na ovom nivou, već se sastoji u tome na šta ćemo usmeriti svoju svest. Tek drugačije usmerenje svesti istinski menja i mentalno-emocionalne obrasce.

Iza ovih različitih oblika telesnosti stoji individualna duša, Ja – naš pravi identitet, koji se oslobađa tek prestankom identifikacije kako sa grubom materijom (telo, pol, rasa,…), tako i sa našim mentalnim i emocionalnim energijama.

Kao svesne individue mi smo večni delovi celine i večno povezani sa Izvorom - Apsolutom, Originalnom Mišlju, Prvobitnim Kreatorom – čak i kada toga nismo svesni. Međutim, Apsolut nije bezlični, neutralni princip, već individualna svest i taj mi se momenat čini centralnim u ovoj postavci. Iza dualiteta materije ne stoji neko bezlično jedinstvo – Ništa – već jedinstvo individualnih svesti. Sve je istovremeno Jedno i Različito. Kao svesna individua čovek ima slobodnu volju - nenarušivi princip u odnosu između Apsolutnog prema Relativnom - i slobodno bira prema čemu će je usmeriti i da li će se opredeliti za „empatično jedinstvo svih bića sa svim drugima ili za investiranje energije u svoje ego-projekcije.“ (Topper).

Sinteza jednog i različitog
Prauzrok i emanacija, celina i delovi, nikada nisu jedno, ali nikada nisu odvojeni. Drugim rečima: sve je jedno i različito – i to istovremeno. Ta izdiferencirana, teistička Spoznaja (tattva) je poznata u sanskritu pod filozofskom formulom: acintya bhedadheda-tattva, „nezamislivi (acintya) istovremena različitost (bheda) i nerazličitost (abheda) Boga i božanske energije“.“ 


Delovi su, dakle, večno povezani sa celinom i istovremeno su večni i individualni, slično kao što su sunčevi zraci povezani sa Suncem, čak i kada delovi npr. mi, toga nismo svesni i kada usmeravamo svoju svest ka lažnim realitetima (=maya, „iluzija“). Deo i celina su uvek povezani jedno sa drugim i u tom smislu su jedinstvo, ipak to jedinstvo je nešto potpuno drugo od apstraktne, nihilističke predstave jednog monističkog jedinstva. Prava Jednost znači svesnu povezanost. Šta to znači konkretno?

Ponovimo još jednom ovaj sled misli: deo i celina su uvek povezani jedno sa drugim, ali su odvojeni, individualni realiteti. U kom obliku delovi i celina, koji su istovremeno povezani i odvojeni, mogu da pronađu pravo jedinstvo?

Ujedinjujući faktor individualnog je ono, što se može opisati rečju Ljubav. Jer Ljubav je ono, što povezuje individue (zbog toga se kaže: sjedinjeni u ljubavi). To važi kako u materijalnoj oblasti (na relativan način), tako i u duhovnoj oblasti (apsolutna realnost).

Božanska Ljubav (sanskr. bhakti) je čist izraz naše praiskonske individualnosti bez senke, koji je uvek povezan sa slobodnom voljom i samo-odgovornošću, jer Ljubav je dobrovoljna. Prema čemu ćemo usmeriti svoju Ljubav a prema čemu ne, je naša sloboda i takođe naša – i samo naša – odgovornost. Svim ostalim (interesi, zaljubljenost, mišljenja, strahovi itd.) se na mnogo načina može manipulisati.

To je filozofsko objašnjenje omiljenog iskaza „Bog je Ljubav“, koji je Bogu hvala istinit, iako se često površno i samo na relativan način upotrebljava. Jer sve-jedno božanska Ljubav je ujedinjujuća snaga između Individua i apsolutna veza između delova i celine, Boga.
(Armin Risi, „Svetlost i senka današnjice“).
Predstavljajući vedsku sliku sveta, Risi trasira uzanu stazu između monoteizma sa jedne strane i njegovih apsolutističkih zahteva vere u Jednog jedinog (našeg) Boga (na osnovu istorijski nastalih svetih spisa, nacionalne slika Boga, dogmatskog sistema verovanja itd.), te borbe protiv svih drugih Bogova, i ateizma sa druge, koji počiva na veri da je vidljiva materija sve što postoji, ili u svojoj ezoterijskoj postavci, koja uvažava eteričnije planove postojanja, u veri u neku vrstu samoorganizacije energije. Oba ova jednostrana pogleda na svet možemo jasno prepoznati po njihovim „plodovima“ u današnjem svetu – najsigurniji pokazatelj kada imamo dileme u pogledu procene određenih pogleda na svet i njihovih predstavnika.

U nastavku slede izvodi iz knjige „Radikalni srednji put“, koji opisuju čovekovu metafizičku anatomiju.

Armin Risi – Anatomija čoveka
Izvodi iz knjige „Radikalni srednji put“
Prevod: Jelena
Analiza grubo-supstancijalnih i fino-supstancijalnih nivoa egzistencije je tema metafizike.

Grubo-supstancijalna materija se sastoji od pet komponenti odnosno dimenzija: zemlje, vode, vatre, vazduha i etera. Prva četiri pojma se odnose na četiri osnovna agregatna stanja fizičke materije: čvrsto, tečno, plazmatično i gasovito. U interpretaciji kvantne fizike „vazduh“ je fizički prostor (materijalno rasprostiranje), „vatra“ je jednodimenzionalno uređena materija, „voda“ je dvodimenzionalno uređena materija, a „zemlja“ trodimenzionalno uređena materija. Eter je peta dimenzija tj. quinta essentia, kvintesencija („peta esencija“) grubo-supstancijalne materije. Eter više nije fizički, ali je još uvek grubo-supstancijalan, zbog čega se i u grubo-supstancijalnom već razlikuju dva tela: fizičko telo i etersko telo, koje se još naziva životno telo. Sva živa bića, i životinje i biljke, imaju životno telo, koje se u holističkoj biologiji posmatra kao „morfogenetsko polje“. Životno ili etersko telo je najmanje zgusnuti oblik grubo-supstancijalne materije i kao guinta essentia predstavlja nosilac informacija za oblikovanje i održanje fizičkog tela. Izraz „morfogenetsko (=koje obrazuje oblik) polje“, koji je iskovao Rupert Šeldrejk, je veoma odgovarajući, ipak, to „polje“ je samo nosilac informacija i ne programira samoga sebe, podjednako malo kao što bi program u nekom kompjuteru mogao sam da unese informacije. Nauka programiranja kompjutera se u skladu sa time naziva informatika: informacija se spolja unosi u grubo-supstancijalni sistem.

Informacija, koja preko nosioca informacija („eterskog tela“) programira individualno oblikovanje fizičkog tela, potiče iz fino-supstancijalnog tela. Ono se u osnovi sastoji iz tri dimenziona nivoa: mentalnog, racionalnog i materijalno-kauzalnog. Na sanskritu se ta tri nivoa nazivaju manas, buddhi i ahankara.

Mentalni nivo obuhvata funkcije mišljenja, osećanja i htenja, dakle, misli i emocije, kao i želje, predstave i nagone, potaknute tim mislima i emocijama. Na mentalnom nivou se primaju čulni utisci (impresije), koji dolaze spolja, i impulsi svesti iznutra i na njih se daju odgovori u vidu određenih mentalnih reakcija. Osnovne vežbe kontemplacije nam pokazuju da naša svest nije ograničena samo na te mentalne faktore. Mi brzo spoznajemo da u našoj svesti postoji sledeća instanca: racionalni nivo. Glavni element racionalnog nivoa je moć rasuđivanja (takođe: razlikovanja, sanskrit: buddhi, lat: intelligentia, od inter-legere: „birati između različitih mogućnosti“), koja pravi razliku između različitih mentalnih impresija i – u oblasti svesnih odluka – bira, kojim impresijama i impulsima će se pozabaviti, a kojima ne.

Kada funkcije mentalnog nivoa odnesu prevagu usled suzbijanja racionalnog nivoa, čovek počinje da deluje iracionalno. „Racio“ (lat: ratio) je praktična, pozitivna primena inteligencije (intelligentia). „Razum“ (=intelekt) je instanca teoretske spoznaje i razumevanja. Možda smo nešto teoretski spoznali („razumeli“), ali to i dalje nije garancija da ćemo delovati u skladu sa time (=razumno). „Intelekt“ (lat: intellectus, „shvaćeno“) je osnova više spoznaje, ali i dalje ne viša spoznaja sama. Viša spoznaja nastaje kada se obe funkcije inteligencije (intelligentia), racio i razum, harmonizuju, što vodi do jednog razumnog/ racionalnog delovanja – a ne do intelektualnog razumevanja. Reč „racionalizam“ se danas koristi pogrešno, jer ne pravi razliku između racia i intelekta. Racionalizam onda više ne znači racionalizam, već materijalistički intelektualizam (=humanizam). (Kao ni pojam „nauka“ tako ni „racionalizam“ ne mora da bude sinonim za materijalizam. Klasični racionalisti, kao Dekart i Lajbnic, su krenuli od toga da sve u našem svetu i u kosmosu ima uzrok i da čovek ima sposobnost da taj uzrok racionalno spozna. Kao najviši (transcendentni i imanentni) uzrok je Bog. Ti racionalisti veruju da se Bog, apsolut, može spoznati i racionalno i time se sa jedne strane okreću protiv religijskog dogmatizma, sa druge protiv materijalističkog empirizma, koji samo ono što se može spoznati čulima (empirijski) priznaje kao realnost.

***
„Inteligencija“ (buddhi) ne bi trebalo da bude izjednačena sa intelektom, kao što je to danas slučaj u širokim oblastima modernog školskog sistema. Onaj ko je očuvao zdrav način funkcionisanja inteligencije (intelligentia), oseća tu prirodnu moć rasuđivanja većinom kao intuiciju, još pre nego što razum pruži argumente za to intuitivno Da ili Ne. Intuicija nije funkcija lične inteligencije, već izraz direktne rezonance sa apsolutnom inteligencijom, paramatmom (latinska reč intuitio – od in – i tueri, posmatrati) znači: „direktno shvatanje; spoznaja božanskim uvidom“.

***
Odlukama na racionalnom nivou prouzrukujemo odgovarajuće mentalne reakcije i konkretno delovanje. Racionalni nivo zbog toga ima i jednu kauzalnu funkciju, doduše samo sekundarno kauzalnu, jer moć rasuđivanja (intelligentia) zavisi od kriterijuma, na osnovu kojih razlikujemo i odlučujemo se. Drugim rečima, racionalni nivo se rukovodi impulsima, koji dolaze od usmerenja naše svesti. Te kriterijume i impulse daje sledeći nivo svesti, materijalno-kauzalni nivo (od lat: causa „uzrok“). Budući da sve materijalno konačno ima duhovne uzroke, materijalno-kauzalni nivo ne bi trebalo posmatrati neizdiferencirano. Teistička psihologija zbog toga pravi jasnu razliku: Šta je materijalno-kauzalni nivo? Šta je duhovno-kauzalni nivo? Jer prvobitni uzroci uvek leže u duhovnom. Stvarne spoznaje i sa time povezana rešenja problema počinju u duhovnom.

Materijalno-kauzalni nivo je svest projektovana na materiju (sanskrit citta, „opaženo“; svest sama se naziva cit). Već prema tome na šta usmeravamo svoju svest, izazivamo odgovarajuće reakcije u svom fino-supstancijalnom i time i u grubo-supstancijalnom telu. Usmerenje svesti je materijalni uzrok (lat. causa) svih narednih reakcija na racionalnim, mentalnim, emocionalnim, vitalnim i fizičkim nivoima.

Materijalno-kauzalna instanca sa na sanskritu naziva ahankara, „Ja-Tvorac“ (od aham: „Ja“ i kara: „Tvorac, uzročnik“) i odgovara latinskom pojmu identificatio (od identitas i facere: „praviti, proizvoditi“). Na materijalno-kauzalnom nivou se donosi odluka na šta ćemo usmeriti svoju svest i u kojoj meri se identifikujemo sa fino-supstancijalnom i grubo-supstancijalnom materijom (sa svojim mislima, osećanjima i željama, sa svojim telom, materijalnim posedom, materijalnim pripadnostima itd.). Već prema vrsti te identifikacije se odlučuje koji materijalni identitet (ličnost) preuzimamo i kako se ophodimo sa tom materijom: bogosvesno-suvereno, ateistički-suvereno, konstruktivno, destruktivno, ravnodušno, štetno po nas same itd.

Ahankara/ identificatio je Ja-princip, materijalna ja-svest (=identifikacija sa ličnom materijalnom egzistencijom;), bez koje nikakva materijalna egzistencija ne bi bila moguća. Kada taj Ja-Princip nadvlada svest i mi pri tome zaboravimo svoj duhovni identitet, svoje pravo Ja, stvaramo „lažno Ja“ tj. iluziju (maya) i time podvojenost („greh“).

***
Bez prirodne identifikacije sa svojom ličnošću ne bismo bili u stanju da živimo u materijalnom svetu: identifikacijom sa našim relativnim identitetom kao muškarac ili žena, mladi ili stari čovek itd. To je naše „ja“, naša promenljiva i prolazna ličnost. Sa one strane fino-supstancijalnih i grubo-supstancijalnih nivoa projekcije mi smo ipak duhovne individue, večni delovi Boga. To je naš duhovni identitet. Kao delovi Boga imamo slobodnu volju, koja nam pruža slobodu da budemo bogosvesni li ne. Već prema intenzitetu i čistoti naše svesti o Bogu živimo u svetlu svog duhovnog identiteta ili se gubimo u nekoj materijalnoj identifikaciji. Nivo duše je duhovno-kauzalni nivo, jer ovde odlučujemo, na šta usmeravamo svoju svest i u kojoj meri živimo u svojoj prvobitnoj svesti o Bogu. Svojim usmerenjem svesti, koje se svakog trenutka može promeniti, proizvodimo reakcije na svim nivoima materijalne projekcije, počevši od materijalno-kauzalnog nivoa (ahankara).

***
Svest duhovne individue, čista energija duše, se na sanskritu naziva cit, projektovana svest citta. Kao što sunčevi zrak isijava svetlost, koja se kroz materijalne nivoe projekcije višestruko lomi i reflektuje, tako i mi zračimo svest (cit), čime sebe opažamo kao ličnost, koja smo u ovom životu. Odlučujuće pitanje je pri tome, da li zadržavamo svoju prvobitnu svest kao dela Boga, ili se na osnovu iluzije (maya) gubimo u lažnoj identifikaciji u materiji.

Prva lažna identifikacija je identifikacija sa sopstvenim energijama, slično kao kada bi sunčev zrak mislio da je njegovo svetlo njegovo „sopstveno“ svetlo – dok je to u stvari svetlost Sunca. Na isti način i relativno u svom čistom obliku reflektuje apsolutno. Teistički formulisano: kada je ogledalo naše duše čisto, mi kao ljudi reflektujemo  aspekte Božanskih svojstava: ljubav, mudrost, strpljenje, milosrđe, istinitost itd.

***
Teistička metafizika nam pomaže da pronađemo jasnoću u velikoj pometnji pojmova: fino-supstancijalno nije isto što i nematerijalno (duhovno). „Duh! Je fino-supstancijalan (nefizički), ali i dalje materijalan. Ni „eter“ nije fizički, ali i dalje pripada grubo-supstancijalnim elementima. „Atma“ je večno, duhovno sopstvo, koje se može nazvati „dušom“, što je adekvatan pojam, jer duša je ono što naše celokupno materijalno postojanje, kako fino-supstancijalno, tako i grubo-supstancijalno telo, oduhovljuje životom.

Kada se govori o „duševnim“ bolestima, to se odnosi na jednu drugu definiciju „duše“, pri čemu bi bilo tačnije govoriti o psihičkim bolestima.

Reč psyche („duh“), sadržana u „psihologiji“, je zbirni pojam za sve ono, što se na sanskritu diferencira na manas, buddhi i ahankara. Ta tri faktora zajedno obrazuju fino-supstancijalno telo čoveka. Fizičko zdravlje u mnogome zavisi od zdravlja psihe, posebno emocija.

***
Svest projektovana na materiju obrazuje u fino-supstancijalnom telu – u skladu sa rezonancom te svesti – duhovne informacije, koje sa svoje strane programiraju morfogenetsko polje fizičkog tela, tj. snabdevaju ga informacijama o oblikovanju tela, bolesti, isceljenju itd.

Ono što se danas naziva „morfogenetskim poljem“, odgovara eterskom ili životnom telu. Eter je peti element (quinta essentia) grubo-supstancijalne materije i na sanskritu se naziva kha, na staroegipatskom ka. Pod „ka-telom“ su Egipćani podrazumevali etersko telo, pod „ba-telom“ fino-supstancijalno telo. Oba ova pojma, ka i ba, su poznata u složenici Mer-Ka-Ba. Mer je ključna reč u staroegipatskom; ona znači „ljubav“, ali i „piramida“. Merkaba je harmonični spoj između Ka- i Ba-tela, koji simbolizuju dve piramide, umetnute jedna u drugu, jedna okrenuta vrhom na gore, druga okrenuta vrhom na dole („zvezdani tetraedar“). Dvodimenzionalni prikaz je heksagram sa jednakostraničnim trouglovima. Merkaba, koja se ponekad naziva „Božijim vozilom“ ili „zvezdanim telom“, je svetlosno telo, koje se aktivira bogosvešću (mer, ljubav) – a ne jednostavno mehaničkim vežbama disanja i mentalnom praksom.

***
Nadduša (paramatma), iako faktor od centralnog značaja, se lako previđa. Ko „nema oči da vidi“, vidi samo fizički opipljivo i veruje u „samoorganizaciju materije“. Kada individualna duša ne želi da vidi naddušu, već sebe samu kao centar, nadduša joj omogućava tu iluziju: zaborav sopstvenog prirodnog položaja kao dela celine. Samo na osnovu nadduše nam je moguće da se identifikujemo sa onim što nismo, počevši od materijalnog tela i sa njime povezanim ulogama. Identifikacija sa egom prouzrokovana iluzijom (maya) se naziva ego ili „lažno ja“, nasuprot pravom Ja: identitetu kao večne, individualne duše. Tokom ljudskog života mi kao duhovna bića (duše) činimo jedinstvo sa telom, ali se ne mešamo sa materijom i možemo zbog toga ponovo da napustimo telo, što se iz zemaljske perspektive naziva „smrt“.

Samo zahvaljujući postojanju paramatme, beskrajne svesti, život u materiji je uopšte moguć. Svaki nesvesno vođen pokret našeg tela – otkucaji srca, disanje, varenje, razmena materija itd. – i čak svaki svesno izvedeni pokret se odvija pod vođstvom paramatme. Mi materiju nikada ne možemo da pokrenemo sopstvenom snagom. Svojim usmerenjem svesti i odgovarajućim željama i impulsima izazivamo reakcije u fino-supstancijalnom i grubo-supstancijalnom telu, ali te fizičke i psihičke reakcije ne vršimo mi, već naše fino-supstancijalno i grubo-supstancijalno telo pod koordinacijom paramatme. Mi kao relativna bića nikada nismo nezavisni od Apsoluta, ni u najmanjem pokretu malog prsta. Sve religije kažu: „Bog je svemoćan“, ali kada čujemo koliko je svemoćan Bog – već „samo“ kao paramatma – naš intelekt u to ne može poverovati: „Ne, Bog nije toliko svemoćan.“

Aspekt paramatme u njenoj teističkoj konsekvenci ne bi trebalo da bude pogrešno shvaćen. Kada se kaže, da je Bog svemoćan i sveznajući, to ne znači da Bog diktira, određuje i predestinira naš život i delovanje. Bog kao paramatma je neutralan. Paramatma deluje ne u skladu sa njegovim, već u skladu sa našim diktatom: „Čovek misli, a Bog usmerava!“ To znači da smo mi ti, koji daju impulse, ali odgovarajuća primena u materiji – svi telesni procesi, predestinirane reakcije (odnosi se na zakon karme, prim.prev.), sve sudbonosni veze, sve slučajnosti: sve to ne podleže našoj moći, već svemoći Boga.

Sve što je u relativnom je u svojoj suštini sadržano u apsolutnom. Ako u svojoj najdubljoj suštini služimo Boga, gde onda Bog „služi“? Kao što se delovi Boga (u idealnom slučaju) harmonizuju sa celinom i služe celini, tako i Bog kao paramatma služi svim živim bićima na savršen način u skladu sa njihovim potrebama, željama i predestiniranim lančanim reakcijama. U svom paramatma-aspektu Bog deluje savršeno neutralno (=zakon), ali njegov Bhagavan-aspekt nije neutralan, već u ljubavi, i deluje uz milost, empatiju i oslobađanje od greha (oslobađanje od karme):

Ja sam (kao paramatma) neutralan (sama) prema svim živim bićima i ne dajem prednost nikome, niti ikoga zapostavljam. Ipak, oni, koji su istinski bogosvesni, su u ljubavi (bhakti: arap. Islam) sa Mnom i ja sam sa njima.“ (Bhagavat-Gita).

Ova teistička misterija pokazuje praktično značenje filozofskog objašnjenja ljubavi kao „individualnog jedinstva sa Bogom“. Kada se u tom jedinstvu povežemo sa izvorom, ne stojimo samo pod neutralnim zakonima, već smo u rezonanci sa Božijom voljom i time sa božanskom celinom i poretkom, čime sve, što u našem životu „nije u redu“, može ponovo da se harmonizuje. 

***
Duhovna (apsolutna) realnost:
Individualnost Boga i svih delova Boga, ne-dualnost božanske energije

Individua: etimološki, „nedeljivo sopstvo i svest“; spiritualna duša (atma) kao večni deo Boga  pravo Ja (identitet)

Duhovno-kauzalni nivo: kao delovi Boga imamo slobodnu volju, kojom možemo da odlučimo, na šta ćemo usmeriti svest.

•    Čista, izvorna svest (cit): svest o sopstvenom duhovnom identitetu.
•    Projektovana svest (citta): svest, usmerena na materiju kao osnova za identifikaciju sa fino-supstancijalnim i grubo-supstancijalnim telom (privremeno jedinstvo tela, duha i duše).

Intuicija: opažanje u direktnoj rezonanci sa božanskom inteligencijom (paramatma).
  • Pravo Ja: naš duhovni identitet
  • Lažno Ja: identifikacija sa materijom bez svesti o sopstvenom duhovnom identitetu = iluzija (maya), odvojenost od izvora (podvojenost, „greh“).
Materijalna (relativna) realnost:
Polaritet i dualitet

Fino-supstancijalno telo:

Materijalno-kauzalni nivo (sanskrit: ahankara, lat. identificatio): Ja-princip, materijalni identitet (= ličnost; identifikacija sa ličnom materijalnom egzistencijom)

Uzrok (lat. causa) svih narednih reakcija na racionalnom, mentalnom, vitalnom i fizičkom nivou.

Racionalni nivo (sanskrit: buddhi, lat. intelligentia): inteligencija, bukvalno „moć rasuđivanja“, je harmonično uzajamno dejstvo
•    Racia (lat. ratio) i
•    Razuma/ intelekta (lat. intellectus)

Mentalni nivo (sanskrit. manas, lat. mens): psihička projekciona površina za uticaje spolja (čulne utiske) i uticaje iznutra (impulse svesti) odgovarajućim mislima, emocijama, željama, predstavama i nagonima.

Grubo-supstancijalno telo:
Etersko telo (životno telo, ka-telo), morfogenetsko polje: eter je quinta essentia, kvintesencija („peta esencija“) grubo-supstancijalne materije.

Fizičko telo (grčk. sama, physis) :
Sastoji se od „zemlje“, „vode“, „vatre“ i „vazduha“.
***
Budući da veza sa Izvorom – Apsolutom – kroz uspostavljanje veze sa svojim pravim duhovnim identitetom (individualna duša), spoznaju svoje autentičnosti/ individualnosti i empatično jedinstvo sa svim delovima Kreacije u ovom sistemu predstavlja centralni deo čovekovog razvitka, ovom opisu čovekove anatomije će biti priključeni izvodi iz iste knjige o tom cilju.
Tri aspekta Apsoluta
Individualnost je zajedničko i povezujuće svojstvo Apsolutnog i Relativnog. Budući da je Bog individualan (nepodeljen, večan, svestan), i mi smo individualni i imamo svest i volju. U ovome leži naš duhovni identitet kao dela Boga. Kada zaboravimo taj identitet i izgubimo se u materijalnoj identifikaciji, to je iluzija (sanskrit maya). Nije materija niti materijalni svet iluzija, kao što tvrde ateistički monisti, već jednostrana identifikacija sa materijom, koja nas navodi da pomislimo da je realitet samo materijalan. Iluzija (maya) je, dakle, jedno stanje svesti, a ne spoljna objektivna datost. Ta tvrdnja – da je iluzija jedna spoljna, objektivna datost -  bi bila tačna, kada bi iskazi kao što su „materija je iluzija; materijalno telo je iluzija;“ odgovarali realnosti. Naša svest određuje na koji način opažamo spoljni, objektivni svet: u svetlu duhovne realnosti ili kroz veo različitih oblika iluzije (lažne identifikacije) na osnovu materijalizma, nacionalizma, monoteizma itd.

***
Identitet i identifikacija nisu isto. Dok god živimo na Zemlji, mi smo ljudi i moramo da naučimo da živimo u harmoničnoj, pomirljivoj svesti sa materijom, počevši od našeg tela, što znači da se materija niti apsolutizuje, niti osuđuje. Mi sebe identifikujemo kao ljude i ličnosti smo sa određenim osobinama i potrebama. Jedna zdrava identifikacija sa sopstvenom situacijom je egzistencijalno važna i predstavlja osnovu za sopstvenu odgovornost. Identifikacija postaje iluzija, kada nije zasnovana u višoj svesti o našem duhovnom identitetu. „U svetu, ali ne od sveta“ (Jovan, 17/II/16) je odgovarajuća formula za diferencirani, bogosvesni odnos prema materiji.

***
Kontemplativnim i meditativnim samoposmatranjem čovek može sebe spoznati kao
Deo celine, koji je u svojoj suštini slobodan i nezavistan od materije. U tom samoposmatranju mi prvo spoznajemo šta nismo. Doživljavamo nedualnost (sanskrit: advaita); slobodni smo od vezanosti za materijalne koncepte i identifikaciju i spoznajemo, da i sa one strane dualnosti jesmo „svest“. Budimo se u „ništa“ – tamo, gde nema više ničega materijalnog. Kada svest postane „prazna“ (sanskrit: sunya), ostaje beskonačna širina, čisto duhovno postojanje. Mi spoznajemo: „Bog je sve.“ Time spoznajemo prvi aspekt Boga: Sveprisutnost božanske energije. Taj beskrajni Apsolut – totalitet sve energije kao sveprožimajućeg potencijala – se na sanskritu naziva „Brahma“. U skladu sa time je prvi stupanj spoznaje Boga Brahma-spoznaja: „Bog je sve. Sve je božanska energija.“ Tat tvam asi. „to si ti“ – poznata formula na sanskritu iz Upanišada – je ključna rečenica u vezi sa time: prepoznajem svoje kvalitativno jedinstvo sa Apsolutom.

U praktičnom životu ova spoznaja znači da ne dopuštamo da na nas deluju uticaji dualiteta. Mirujemo u sebi u jednoj svesti nedualnosti i neutraliteta, jer smo spoznali prolaznost svega materijalnog. Sreća ili patnja, dobit ili gubitak, čast ili sramota, aplauz ili napad – naočigled tih suprotnosti materijalnog bitka ostajemo u ravnodušnosti i opuštenosti. Naš unutrašnji mir i zadovoljstvo ne zavisi od materijalnog uspeha, a neuspeh nas na baca u tugu ili poraženost. Zlo nas ne može ni zavesti, niti zaplašiti, niti uticati emocionalno na nas, isto tako malo kao što nas dobro ili lepo na taj način mogu fascinirati, da nas zaslepe i da potisnemo ili zaboravimo drugu stranu dualiteta.

Zrelost svesti nedualiteta i neutralnosti je osnova za svaki dalji duhovni razvitak. Ili jasnije formulisano: bez te svesti religiozni i sekularni putevi ne vode do bogosvesti, već do fanatizma, nihilizma, okultizma itd.

Brahma-spoznaja se može nazvati i teistički monizam. Ona je prvi stepen istinske spoznaje Boga, upravo kao što je svetlo prvo, što vidimo, kada istupimo iz mraka. Svetlo je nepogrešiv dokaz za to da više nismo u tami. Svetlo Brahma-spoznaje otkriva da smo delovi božanskog jedinstva i da smo u tom svetlu slobodni od iluzije (maya) tj. slobodni od lažne identifikacije. Mi vidimo prolazni materijalni svet iz perspektive večnosti i jedinstva i možemo upravo stoga da spoznamo šta odgovara tom jedinstvu. Teistički monizam je jedna diferencirana duhovna perspektiva na osnovu spoznaje: „Sve – direktno ili indirektno – je božansko.“ nasuprot ateističkom monizmu, koji polazi od intelektualnog koncepta „sve je jedno“, koji kaže da je materijalni svet konačno iluzija, što znači i da je razlikovanje dobra i zla iluzija, jer je konačno, sve „jedno“. Problem sa ateističkim monizmom se sastoji u tome, što on pokušava da definiše realnost putem negiranja dualnosti – što je nemoguće, baš kao i pokušaj da se proizvede svetlo uklanjanjem mraka.

Brahman-spoznaja ne znači opovrgavanje ili potcenjivanje dualnosti, već prepoznavanje dualnosti u svetlu božanske ne-dualnosti i neutralnosti.

***
Kada prevaziđemo Brahma-spoznaju, prepoznajemo Boga ne kao stvaralački totalitet energije, već kao celinu: diferencirano, individualno jedinstvo Apsolutnog i Relativnog. Mi prelazimo iz svesti ne-dualnosti i neutralnosti u svest individualnosti, što ne uklanja nedualnost i neutralnost, već ih proširuje.

Dok Brahman-spoznaja ističe kvalitativno jedinstvo sa Bogom, daljnji stupnjevi teizma polaze od individualnosti Boga. Mi spoznajemo da naša individualnost nije neka lažna egzistencija, koja se razlaže, kada stupimo u „Jedinstvo“. Kao relativna bića mi smo individualni i Bog je individualan: sveprožimajuća individualnost („nedeljivo, svesno biće“). Ovde uz energetsku sveprisutnost dolaze još dva aspekta: imanentna i transcendentna sveprisutnost.

Imanentni aspekt Boga se odnosi na sveprisutnost božanske svesti u Kreaciji. Mi spoznajemo: mnogo toga – u stvari gotovo ništa – u našem životu, kako u našem telu, tako i na našem životnom putu, ne podleže direktno našem vođstvu. U telu većina organa funkcioniše bez našeg svesnog dejstva. Srce kuca, stomak radi, krv teče, iako mi ne znamo koja to sila deluje iza svih tih životnih procesa. Čak i kretnje naših ruku i nogu zavise od mnogih fizičkih i psihičkih mehanizama, koji stoje iza našeg svesnog upravljanja: mi želimo da pokrenemo ruku i ona se pokreće; mi dajemo duhovni impuls, ali ne znamo kako dolazi do toga da duhovni impulsi izazovu telesne reakcije. Sve te funkcije ne podležu našoj direktnoj kontroli. „To“ jednostavno funkcioniše. Koliko malo „to“ podleže našoj kontroli, primećujemo tek onda kada neki delovi tela ne funkcionišu onako, kako bismo želeli.

U našem telu je, dakle, prisutna jedna sila koja upravlja i koja deluje sa one strane naše svesti. Zahvaljujući toj sili telo pronalazi najbolju moguću varijantu za organsko funkcionisanje, obnovu i ozdavljenje. Kod spontanih i duhovnih ozdravljenja, takozvanih čudesnih ozdravljenja, odigrava se organska „obnova“ i „popravka“ čak u trenu, što na izričit način pokazuje da materija u suštini sledi duhovne a ne mehaničke zakone. Sledeći korak u tom sledu spoznaja je očigledan: ta upravljajuća snaga nije prisutna samo u našem telu, već u svim telima – u svim ljudima, životinjama i biljkama, sve do jednoćelijskih životinja, mikroba i minerala!

Kada dosegnemo tu perspektivu, svaki aspekt prirode doživljavamo kao čudo. Svaki komarac, svaki pauk, svaki cvet, svaka vlat trave pokazuje, da život nije samo materijalna funkcija. U svim fenomenima života – rastu, razmeni materija, „instinktu“, svesti, podsvesti, intuiciji, inspiraciji itd. – deluje jedna viša, sveprisutna i sveznajuća sila. Taj aspekt Boga kao imanentnog prisustva u kreaciji. Taj aspekt Boga kao imanentnog prisustva u Kreaciji se na sanskritu naziva „paramatma“: bukvalno, „najviša duša“, „nadduša“, univerzalna duša. Božanska imanencija je univerzalna, jer deluje na svim nivoima Kreacije. To je kosmička inteligencija i inherentna telesna inteligencija. „Ja boravim (kao paramatma) u srcu svih stvorenih bića i od mene dolazi znanje, sećanje i zaborav.“ (Bhagavat-Gita).

Brahma je sveprisutnost božanske energije, paramatma sveprisutnost božanske svesti. Spoznaja paramatme je drugi stupanj spoznaje Boga: prepoznajem Boga u Kreaciji. „Bog je priroda.“ – ali ne: „Priroda je Bog.“ Vidim sebe kao relativnu individualnost (atma) i Boga kao apsolutnu individualnost (paramatma) i spoznajem da nikada nisam nezavistan. Imam slobodnu volju, ali me ta slobodna volja ne čini nezavisnim. Pregnantno formulisano: slobodna volja znači da mogu da izaberem od čega želim da zavisim.

U spoznaji paramatme postajem svestan svoje egzistencijalne zavisnosti od Boga. Spoznajem da je sav život moguć tek na osnovu sveprožimajuće (imanentne) prisutnosti božanske svesti i da nikada ne mogu da delujem samostalno. Paramatma je „kosmička inteligencija“ iza sveukupne kreacije, što naučnici pokušavaju da objasne kao „intelligent design“ – većinom sa jednom monoteističkom motivacijom. Pažljivi materijalistički naučnici prepoznaju tu misterioznu silu, koja se ne može objasniti niti mehanički, niti genetski, ali ne govore o „intelligent design“, već o „samoorganizaciji materije“, „slučaju i nužnosti“, o „evoluciji“ i „morfogenetskim poljima“.

***
Mistici i sveti spisi opisuju različite aspekte Apsoluta ponekad u paradoksalnim formulacijama. Čuveni primer za to se nalazi u Bhagavat-Giti:

U sveukupnom stvorenom svetu ja sam, nestvoreni, sveprisutan u svojoj nevidljivoj pojavi. Sve je u meni, ali ja nisam u svemu./ A ipak nije sve u meni. To je misterij moje individualnosti. Ćitava Kreacija i sva stvorenja potiču od mene i počivaju u meni, ali ja nisam oni, iako sam sveprisutan./ Posmatraj, kako stalno pokretan vazduh ispunjava nebo, ali se razlikuje od njega i znaj: na sličan način sve se nalazi u meni.

Istovremena realnost iskaza „ja sam ovde i ja nisam ovde; ja sam sve ali ne u svemu“ se odnose na imanentni i transcendentni aspekt Boga. U aspektima energetske sveprisutnosti (Brahma) i svestvaralačke imanencije (paramatma) Bog je sve i svuda, ali u transcendentno-individualnom aspektu Bog nije identičan sa svime, kao što je svetlo sveprisutno a ipak ne postoji u oblastima senke i mraka. Ali nije svetlost ta koja stvara baca senku. „Sve je u meni, ali ja nisam u svemu.“ Nasuprot ateističkom monizmu, koji kaže: „Sve je Bog.“ Teizam kaže: „Bog je sve, ali nije sve Bog.“ Svetlo je sveprisutno, ali nije sve svetlost. „To je misterij moje Individualnosti.“ Bhagavan je celina i sveprožimajući, koja je više nego „samo“ apsolutno, naime, celina, koja obuhvata sve – apsolutno i relativno, jedinstvo i raznolikost: živi Bog.

Tek kada se uključi i transcendentni aspekt, pojam „Bog“ dobija puni smisao. Transcendentni aspekt Božije individualnosti se na sanskritu naziva Bhagavan, bukvalno, „onaj, koji obuhvata (-van) sva savršenstva (bhaga).

Tri aspekta Boga obuhvataju energetsku sveprisutnost, svestvaralačku imanenciju i individualno-apsolutnu transcendenciju:

-    Brahma, sveprisutna praenergija,
-    Paramatma, sveprisutna Božija svest u materijalnoj Kreaciji,
-    Bhagavan, transcendentna, sveobuhvatna individualnost Boga.

Sveprisutnost, imanencija i transcendencija su jedinstveni i paralelni („istovremeni“) aspekti Boga, slično kao što se vatra nikada ne može odvojiti od svoje vreline i svoga svetla.

9. 5. 2010.

Metafizička anatomija I

Piše: Jelena
Prema važećem pogledu na svet čovek je jednostavno parče materije, u kome se, kao posledica delovanja hormona, odvijaju procesi mišljenja, osećanja, želja. Neporecivo postojanje svesti se ili ignoriše ili izjednačava sa misaonim i osećajnim tokovima ili objašnjava različitim materijalnim procesima u organizmu. Kao takav, čovek se slučajnom mutacijom gena razvio od primata i kada je njegov mozak takvim slučajnim genetskim skokovima dovoljno porastao, on je počeo da misli. Ovaj pogled na svet danas predstavlja osnovnu „činjenicu“ o biću čoveka, jedno apriori usvojeno verovanje, na koje se nadovezuje interpretacija svih ostalih procesa u njemu.

Pored dubokih unutrašnjih protivurečnosti  i logičke nekoherentnosti (uporedi „Ko ste Vi“, „Bogovi koji jesmo“, Verovati i znati“), ovaj pogled na svet stoji u suprotnosti i sa činjenicama, sa iskustvom nebrojenih pojedinaca, ali i sa najnovijim naučnim rezultatima iz oblasti fizike i biologije na primer. Već samo naše svakodnevno iskustvo ga dovodi u pitanje. Protiv njega govore i brojni fenomeni, za koje u okviru ove interpretacije stvarnosti nema objašnjenja. Budući da se u njega ne mogu uklopiti, oni se, iako postoje, odbacuju kao „paranormalni“. Tako ovaj pogled na čoveka može da opstane isključivo na osnovu izostavljanja i ignorisanja činjenica, ne samo iz oblasti „parapsihologije“ i ličnih izveštaja, već i same nauke, odnosno njihovim banalizovanjem. Ovakav pristup ne bi mogao da pretenduje da nosi epitet naučni - jer nauka podrazumeva razmatranje činjenica i njihovu objektivnu procenu - već jedno konfesionalno verovanje, u čije ime se čitavi delovi stvarnosti izostavljaju i poriču.

Tema ovog teksta nije polemika sa materijalističkim pogledom na svet niti argumentacija u korist drugačijeg – izvora i protivargumenata ima dovoljno - već istraživanje njegovih alternativa. Jer paralelno sa ovim pogledom na čoveka postoji i drugi, koji pored opipljivog fizičkog tela čoveka uvažava i postojanje njegovih eteričnijih delova - o čijem postojanju svedoče bezbrojni nalazi i svedoci - i čovekovo duhovno poreklo.

***
Različite duhovne prakse i metafizički izvori ne opisuju unutrašnju anatomiju čoveka na identičan način, mada kod „nižih članova“ uglavnom postoji poklapanje i usaglašenost. To ne bi trebalo da iznenadi, jer je staro znanje o čovekovoj unutrašnjoj anatomiji vekovima potiskivano, zabranjivano, falsifikovano i odbacivano. Tako razlog za ovo neslaganje može biti korumpiranost znanja, namerno unošenje dezinformacija, razlika između onoga što eventualno percipira nadčulno opažanje i njegovog tumačenja ali njegov izvor istovremeno može ležati i u korišćenju drugačijih termina da bi se opisale iste stvari. Trnovit i krivudav put kojim se izgubljeno znanje ponovo otkriva. Zato mislim da bi te različite opise bilo dobro sakupiti i uporediti. Možda će se pokazati da su spoljne razlike jednostavno zasnovane na drugačijem korišćenju termina, a da iza njih, na onom dubljem nivou, postoji istinsko poklapanje između ovih različitih sistema. 

Prvi u toj seriji tekstova je:

Antropozofski model
„...Potpuno svesno sam težio ne da dam neki „popularni“ prikaz, već takav koji zahteva jak misaoni rad da bi se ušlo u sadržaj. Time sam svojim knjigama utisnuo takav karakter da je i samo njihovo čitanje početak duhovnog školovanja. Jer mirno, razborito misaono naprezanje, koje je neophodno za ovo čitanje, pojačava duševne snage i time ih osposobljava da se približe duhovnom svetu.“ (R. Štajner, „Tajna nauka“)

I kao što citat obećava, Štajnerov model je prilično komplikovan i složen, ne toliko u pogledu navođenja različitih delova našeg bića, koliko u pogledu opisa njihove međusobne interakcije i mogućnosti usavršavanja odnosno budućeg razvoja. Naredni tekst daje opis ovog sistema u njegovim najosnovnijim crtama kao osnovu za samostalno dalje istraživanje.

Antropozofija čoveka vidi kao biće sastavljeno iz više delova, ukupno sedam. Ali se do tih sedam došlo preko 3x3:

Telesni delovi su:
fizičko telo,
etersko telo
astralno telo.

Duševni:
duša osećaja,
duša razuma
duša svesti.

Duhovni:
Duh sopstvo (u istočnoj tradicija „Manas“),
Životni duh (na istoku „Buddhi“)
Duhovni čovek (u istočnoj tradiciji „Atma“, na zapadu nazivan i univerzalni duh, Sopstvo, refleksija Božanskog) – ili u drugim tradicijama tzv. besmrtno trojstvo.

Duša osećaja i astralno telo čine celinu (Duh sopstvo), Duša razuma se označava prosto kao Ja (inidvidualizovana svest), tako da se dobija 7 delova čoveka: fizičko telo, etersko telo, astralno telo, Ja, duh sopstvo, životni duh i duhovni čovek.

Ipak, ovih sedam/ devet članova ne opisuju čovekovo sadašnje biće, već njegov potencijal za razvoj, koji mu stoji na raspolaganju, ukoliko uloži trud u rad na sebi.

Počnimo od četiri osnovna člana. Njih čine:

Fizičko telo
Etersko telo – koje se naziva i životno telo
Astralno telo – telo nagona i osećaja
kao telesni delovi i
Ja – duhovna klica čoveka, koja predstavlja njegovu sopstvenu jedinstvenu individualnost. 

Poređenja radi, ova podela je bila poznata i u starom Egiptu. Osnovni članovi čoveka su bili označeni narednim izrazima:

Chat – fizičko telo
Ka – telo vitalnosti i rasta, koje stvara fizički oblik
Ba – telo duše, u kome deluju telesno orijentisani instinkti, čulna opažanja, strasti i nagoni.
Ach – besmrtna duhovna praslika Ba; odgovara Ja, koje nije sasvim proželo telo, već kao više Ja lebdi iznad njega.

Antropozofski model obuhvata reinkarnaciju i razvitak čoveka se tokom mnogih zemaljskih života suštinski sastoji u tome da nauči, kako da svoje niže delove, koji su mu prirodom dati u osnovnom obliku, preobrazi putem stvaralačke duhovne snage svog Ja i učini ih jedinstvenim izrazom svoje individualnosti. Ovaj rad čoveka na svojim članovima je moguć samo tokom zemaljske egzistencije i dok god čovek ne bude razvio svoje duhovne stvaralačke snage toliko da su svi njegovi osnovni članovi oblikovani svesnom snagom njegovog Ja, moraće uvek iznova da se podvrgava novim zemaljskim inkarnacijama. Kada je taj cilj postignut, zemaljske inkarnacije više nisu potrebne.

Po svojoj duhovnoj prirodi, ljudsko Ja je neprolazno, večno, dok se tri niža člana raspadaju posle smrti. Kako rad čovekovog Ja na oduhovljenju svojih nižih članova napreduje, tako oni postepeno izmiču prolaznosti. Na taj način nastaju viši duševni i duhovni članovi, koji su u pogledu supstance iste prirode kao i niži, ali su po svom duhovnom obliku dovoljno zreli da započnu čisto duhovnu, neprolaznu egzistenciju. (uporedi sa opisima u gnostičkoj Tradiciji/ Doktrini).

Fizičko telo
Prvi član našeg bića i jedini dostupan svakodnevnom opažanju je fizičko telo. Njega delimo sa mineralnim svetom, dakle, neživom prirodom (ili prvim denzitetom). Mada najniži član, fizičko telo je daleko od svega onoga što podrazumevamo pod „niskim“. Naprotiv, ono pokazuje veliki stepen usavršenosti i mada etersko i astralno telo imaju veći kapacitet razvoja, oni su ga u poređenju sa fizičkim telom razvili u mnogo manjem stepenu. Čovekovom Sopstvu tek predstoji da svoja dva viša člana dovede na taj stepen razvoja. Većina bolesti, nedostatka energije i drugih problema, koji se javljaju u vezi sa fizičkim telom, nastaje usled neizbalansiranih emotivnih naboja astralnog tela, sugestija koje etersko telo veoma lako propušta, destruktivnih mentalnih procesa viših delova, a ne nesavršenosti fizičkog tela.

Etersko telo
Fizičko telo je obmotano sledećim članom našeg bića, eterskim ili životnim telom. Etersko telo ima istu strukturu kao i fizičko telo, sve anatomske delove i sve organe. Ono predstavlja neku vrstu energetske mustre na osnovu koje se formira fizički oblik. Etersko telo ne samo da je realno već je za takozvano nadčulno opažanje i na mnogo višem stepenu stvarnosti nego fizičko telo. U njemu je sve u stalnom, živom protoku.

„...Jer etersko telo se isto tako teško može predstaviti kao nešto postojano koliko i munja. Kada naslikamo munju, tada u stvari nismo naslikali munju, jer munja je u pokretu, u strujanju. (...) Pokreti, oblici, shvaćeni u kretanju, od kojih se etersko telo ne sastoji, već nastaje i nestaje (...).“ (Štajner, „Tajna nauka“).

Mada je neuporedivo suptilnije od fizičkog tela i nedostupno našoj svakodnevnoj percepciji, etersko telo je i dalje materijalno. Izraženo terminima, koje koristi Moravljev u opisu gnostičke Tradicije (Doktrine), vibracije atoma, koji oblikuju ovo telo, su mnogo brže, pa je potrebno manje nukleusa (koji i predstavljaju tvorbenu građu materije) da bi se ono izgradilo.

Etersko telo se tokom života nikada ne odvaja od fizičkog, čak ni tokom sna, kada viši delovi odlaze u eteričnije regione. Tzv. fantomski bolovi na mestu gde su se nalazili amputirani organi potiču od eterskog tela, koje još uvek oseća senzacije. Prema mnogim opisima, u njega se u vidu energetskih struktura utiskuju sećanja na događaje. Posle smrti ono je zaduženo za „premotavanje životnog filma“, poznato iz mnogih izveštaja o iskustvima iz kome, i nakon toga se raspada.

Mada ne poseduje čvrstu strukturu nalik fizičkom telu, već pre predstavlja stalni protok energija, etersko telo je kao i fizičko diferencirano. Svakom fizičkom organu odgovara jedan eterski, koji ga oblikuje i održava na životu: fizičkom srcu odgovara etersko srce, fizičkoj jetri eterska i slično. Etersko telo pokazuje i polne specifičnosti, pri čemu je muško fizičko telo obmotano ženskim eterskim telom i obrnuto.

Ipak, etersko telo nije zaduženo samo za oblikovanje fizičkog tela. Ovaj zadatak je okončan oko sedme godine života i snaga, utrošena na to, sada može biti upotrebljena za duhovno oblikovanje: to se pre svega odnosi na pamćenje, čiji je nosilac etersko telo, ali i duboko ukorenjene životne navike i time čovekov temperament. U 14. godini, kada astralno telo postigne samostalnost, oslobađaju se daljnji delovi eterskog tela i obrazuju sada osnovu intelektualnog mišljenja. „Po samoj svojoj suštini eterske sile su životne misaone forme, koje oblikuju čitavu živu prirodu i određuju njene zakonitosti (napomena: ovu funkciju je Rupert Šeldrejk opisao kao morfogenetska polja). Svojim intelektom mi ove misaone snage ne doživljavamo neposredno, već kao mrtve, nestvarne odsjaje bez snage, koje do nas dolaze preko mozga.“ (Leksikon antropozofije).

Kao digresija, Štajner je smatrao da naš govor – glasovi koje proizvodimo, a pogotovo pauze između njih – stoji u tesnoj vezi sa pokretima eterskog tela. Na osnovu ove teorije je nastala euritimija, tzv. vidljivi govor, koja ove pokrete prenosi na fizički plan. Euritmija je scenska umetnost, koristi se takođe u terapeutske svrhe i predstavlja predmet na poznatim Valdorfskim školama. 











Astralno telo
Svest koja tokom spavanja tone u mračne dubine i pri buđenju se ponovo javlja, koja uvek iznova budi život iz nesvesnog stanja sna, predstavlja treći član čovekovog bića, astralno telo.

Kao što fizičko telo ne može da ostane u životu ako nije prožeto eterskim telom, tako i etersko tone u besvesno stanje, ukoliko nije osvetljeno astralnim telom. Astralno telo je po antropozofskom modelu nosilac svesti, ali i nosilac osećanja, nagona, uživanja i patnji, strasti, radosti i bola, kao i egoizma. Ljudska svest je razapeta između velikih suprotnosti: od „zemaljske svesti“, vezane za fizičko i čula, sve do „kosmičke svesti“ koja u nama postoji samo kao potencijal.

Astralno telo imamo zajedničko sa životinjama, koje poseduju svest, ali ne i samosvest – individualizovanu svest i mogućnost da pamte sebe, što je svojstvo sledećeg člana – JA. Životinje poseduju neku vrstu grupne duše.

Čovekovo astralno telo je telo-nosilac duše i istovremeno satkano od iste supstance kao i ona. U njemu počiva takozvana duša osećaja – „Kao mač i korice tako i astralno telo i duša osećaja čine celinu.“ Supstanca astralnog tela je preuzeta iz različitih regiona astralnog sveta: regiona požuda, regiona draži, regiona želja, regiona radosti i bola, regiona duševnog svetla, regiona delatnih duševnih snaga i regiona duševnog života. Slično kao i etersko telo, mada je našoj percepciji sasvim nedostupno i astralno telo je materijalno, satkano od supstance koja je neuporedivo vibrantnija i suptilnija nego supstanca fizičkog tela i koja izmiče našem čulnom opažanju.

Mada ima veći potencijal razvoja, slabije je razvijeno od fizičkog i eterskog tela. Ipak, čovek može razviti duševne organe koji će mu omogućiti da postane svesni stanovnik tog suptilnijeg sveta. Organi astralnog sveta su tzv. lotosovi cvetovi ili poznate čakre. Kod današnjeg čoveka oni su, prema Štajneru, nepokretni, ali se radom na sebi mogu razviti i staviti u pokret. Kod Atlantiđana su se još uvek pokretali, kod lemurijske rase u još većoj meri. Opis uglavnom odgovara uobičajenom opisu čakri, jedino, zanimljivo je da Štajner baznu čakru - četvorolisni lotosov cvet – upoređuje sa svastikom, pripisujući joj, pored ostalog, sve što ima veze sa plodnošću (simbol svastike označava žetvu i setvu u zavisnosti od smera – kao što je bitan i smer kretanja čakri). Za razliku od fizičkih organa, koji su pasivni i nepokretni – upućeni na draži i senzacije iz spoljnog sveta, ne funkcionišu samostalno - astralni organi su aktivni (mada kod današnjeg čoveka „uspavani“).

Tzv. nadčulnom pogledu se astralno telo prikazuje kao jajoliki oblak pun unutrašnjeg kretanja – tzv. aura. Veličina aure je različita kod različitih ljudi i prožeta različitim bojama, jer se naša raspoloženja, emocije i sve ono za šta je astralno telo nosilac pokazuju upravo u ustalasanim bojama.

Zamislite salu u kojoj govornik drži govor pred publikom. U toj sali vidovnjak ne registruje samo izgovorene reči, ne vidi samo sjajne oči i rečitu gestiku, on vidi još nešto drugo: on vidi kako se sa govornika na druge ljude prenose strasti, vidi osećanja i osete kada zasvetle u govorniku, vidi da li govornik na primer govori iz osvete ili iz entuzijazma. Kod entuzijasta on vidi vatru kako izbija iz astralnog tela, kod velikih masa ljudi mnoštvo zraka, koji u govorniku izazivaju radost ili nezadovoljstvo. Ovakva uzajamna dejstva predstavljaju podjednako stvaran svet, čiji smo deo, kao što je i svet u kome živimo.“ (Štajner).

Prema antropozofima, čovek se rađa u astralnom telu otprilike u 14. godini života, dostizanjem pune polne zrelosti; pre toga ovo telo „boravi“ u mnogo višim astralnim regionima.

Poznavaoci Štajnera znaju da istraživanje delovanja negativnih sila na čoveka predstavlja neizostavni deo njegovog sistema. Putem onoga, što se naziva Luciferskim uticajem, čovekovo astralno telo je korumpirano čulnim nagonima, pohlepom i požudom, koje vode na stranputicu, čime je potisnuta i njegova kosmička mudrost. Ipak, u našem astralnom telu i dalje živi neutoljiva čežnja za povratkom kući. Astralno telo ovo ipak ne može izvršiti sopstvenim snagama, već je za to potrebna svesna delatnost čovekovog Ja. Ipak, ovo delovanje je uzajamno, jer je astralno telo istovremeno istinski nosilac karme. Tokom zemaljskog života ono čoveka uvek iznova dovodi u sudbonosne situacije, koje predstavljaju izazov, ali i šansu, da se astralno telo preobrazi svesnom delatnošću čovekovog Ja.

Astralno telo postaje ljudska duša tek delatnošću čovekovog Ja, koje astralno telo menja na takav način, da ono u sve većoj meri reflektuje njegovu duhovnu individualnost i delimično preuzima ulogu makrokosmičkih zakonitosti. Time se diferenciraju duševna svojstva mišljenja, osećanja i volje i podvrgavaju se svesnom upravljanju čovekovog Ja. Čovek sebe tako razvija u samostalni mikrokosmos, koji se za razliku od životinje svesno usklađuje i harmonizuje sa velikim makrokosmosom.“ (Leksikon antropozofije“).

Ja
Iako neuprodivo vibrantniji i suptilniji od fizičkog tela i nedostupni našoj percepciji, svi prethodno opisani članovi čoveka su po svojoj prirodi materijalni i čovek ih deli sa drugim živim bićima na Zemlji. Istinsko duhovno jezgro njegovog bića čini individualno Ja, božanska iskra u čoveku, koja ga istovremeno poziva da postane svoj sopstveni stvaralac. „Jer Ja je čisto duhovne prirode, a u prirodi Duha leži da on sam sebe mora stvoriti i ni kroz šta drugo ne može biti stvoren nego kroz samog sebe. On je od iste vrste kao i sama božanska stvaralčka sila, on predstavlja malenu iskru velike duhovne svetske vatre.“ (Rudolf Štajner)

Ja se razvija tokom serije inkarnacija, jer za ovaj razvitak nije dovoljan jedan zemaljski život. Dela iz jednog života određuju okolnosti i životnu situaciju čoveka u sledećim životima i on tokom zemaljske inkarnacije podleže zakonima karme.

Naša svakodnevna samo-svest samo naslućuje pravu, duhovnu prirodu našeg pravog Ja. Udarci sudbine se čoveku čine potpuno neželjeni i neočekivani – a pri tome potiču iz slobodne odluke našeg pravog višeg Ja, koje putem tih ispita i izazova traga za pogodnim putem za svoj daljnji razvitak. Što dalje odmiče istinska samospoznaja čoveka, to više on postaje izvršilac sopstvene sudbine na osnovu uvida u duhovne razvojne potrebe svog individualnog bića. Sudbina koja deluje iz dubina podsvesti, karma, postaje tako postepeno svesni zakon duše, koji individualni čovekov duh sam sebi zadaje. Ovaj svesni zakon ljudske duše se označava indijskim izrazom Dharma.“ (Leksikon antropozofije“).

Ovde treba uočiti izuzetno važnu razliku, koja se u ovom sistemu pravi između naše svakodnevne budne svesti i onoga što tokom inkarnacije opažamo kao svoj identitet, a što je većinom bazirano na različitim identifikacijama, i našeg pravog individualnog Ja, duhovne klice. U pogledu toga postoji paralela sa brojnim sistemima: sa gnostičkim T-ličnosti i pravim T, sa ličnosti i suštinom kod Gurđejeva, sa Jungovim Ja i Jastvom, da spomenemo samo neke. Prema svim ovim sistemima cilj čovekovog razvoja je postepeno povezivanje svakodnevne svesti sa svojim istinskim, individualnim, duhovnim Ja tokom inkarnacije i podređivanje (lažne) ličnosti impulsima, koji dolaze od njega. 

Prema antropozofskom opisu, tokom svog individualnog razvoja čovek radi na svojim nižim delovima, modificirajući ih postepeno tako da oni u sve većoj meri postaju izraz njegove individualnosti. Ovaj rad se odvija prvo na podsvesnom, a zatim, kako čovekov razvoj napreduje, sve više na svesnom nivou. 

Dok čovekovo Ja podsvesno (nedostupno opažanju naše svakodnevne svesti, ličnosti) radi na svom astralnom telu, dakle, menja (profinjuje) prirodom date nagone, instinkte i osećaje, nastaje duša osećaja. Ona i astralno telo čine celinu i posmatraju se kao jedan član. Duša osećaja je onaj deo našeg bića, preko koga putem čulnih draži stupamo u kontakt sa spoljnim svetom. Istovremeno, ona je sedište svih nagona, osećaja, strasti, ali i impulsa volje. Doživljaj, koji draži iz spoljnjeg sveta izazivaju u nama, prilikom posmatranja određenih boja, predela, slušanja muzike na primer, ne mogu se locirati ni u jednom delu našeg fizičkog, pa ni eterskog tela, niti povezati sa nekom od njihovih funkcija. U njima se odvija jedan hemijski (u fizičkom) odnosno životni (u eterskom) proces, ali unutrašnji doživljaj kao subjektivni odgovor našeg bića na spoljne podražaje i te hemijske/ životne procese, pripada duši osećaja. Na opažanja i osete se nadovezuje radost ili tuga, dopadanje i nedopadanje, strast i odbojnosti... Svi ovi odgovori nose lični pečat, imaju karakter ličnog doživljaja.

Radom čovekovog Ja na eterskom telu, koje je pored ostalog nosilac čovekovog temperamenta i duboko ukorenjenih životnih navika, stvara se duša razuma. Na taj način počinje da se budi logičko mišljenje, uz pomoć koga čovek razvija određene misaone strukture. Možemo reči da čovek na neki način objektivizuje svoj lični doživljaj, stvarajući određene misaone koncepte, razmišljajući o svojim doživljajima i osećajima i prevazilazeći nivo subjektivnog doživljaja. Vatra koja nas opeče izaziva određeni oset i osećaj, koji ga prati. Međutim, ako prevaziđemo nivo subjektivnog doživljaja i objektivizujemo ga, možemo izvesti zaključak: „vatra peče“. Misaone strukture i koncepti, koje razvija duša razuma, su ipak i dalje subjektivno obojeni ili stoje pod uticajem učenja, vladajućih mišljenja ili stavova drugih ljudi. U principu one nikada nisu oslobođene predrasuda. Na osnovu ovih misaonih struktura nastaje jedno ponekad logički i dobro utemeljeno, ali ipak jednostrano opažanje stvarnosti.

Duša svesti, koja nastaje podsvesnim radom čovekovog Ja na fizičkom telu, zaslužuje posebnu pažnju. Neka u tu svrhu posluži Štajnerov citat iz „Teozofije“:

Procesom mišljenja čovek izlazi iz okvira sopstvenog života. On stiče nešto, što prevazilazi njegovu dušu. Za njega postaje samorazumljivo da zakonitosti mišljenja stoje u saglasnosti sa poretkom u Univerzumu. To podudaranje je jedna od najvažnijih činjenica, preko koje čovek upoznaje svoje sopstveno biće. U svojoj duši čovek traga za istinom; i tom istinom se ne izgovara samo duša, već i stvari u svetu. Oduševljenjem zvezdanim nebom ja živim u sebi; misli, koje razvijam o putanjama nebeskih tela, imaju i za mišljenje svakog drugog isto značenje kao i za moje. Bilo bi besmisleno govoriti o mojem oduševljenju, ako nisam prisutan; ali nije na isti način besmisleno govoriti o mojim mislima bez direktne veze sa mnom. Jer istina, o kojoj danas razmišljam, je i juče bila istinita i sutra će biti istinita. Ako mi spoznaja pričinjava radost, ona je od značaja samo toliko dugo dok živi u meni; istinitost spoznaje ima svoje značenje sasvim nezavisno od te radosti. Spoznajom istine duša se povezuje sa nečim, što ima svoju vrednost po sebi. I ta vrednost ne nestaje osećajima, koje budi u duši, kao što je oni nisu ni proizveli. Ono što je zaista istinito, ne nastaje i ne nestaje: ono ima značenje, koje ništa ne može uništiti. Tome ne protivureči da pojedine čovekove „istine“ imaju prolazni karakter, jer se u određenom trenutku pokazuju kao zablude. Čovek mora reći sebi da istina postoji po sebi, čak iako su njegove misli samo prolazni pojavni oblici večnih istina. I kao i kod istinitog, tako je i kod istinski dobrog. Istinski dobro je nezavisno od sklonosti i strasti, dopadanja i nedopadanja, želja i odbojnosti. Istinski dobro ima tako kao i Istinito svoju večnu vrednost po sebi, što nije sadržano u duši osećaja.

Oživljujući u svojoj unutrašnjosti Istinito i Dobro, čovek se uzdiže iznad duše osećaja. Večni duh je obasjava. U nju prodire duh, koji je neprolazan. Ukoliko duša živi u tom svetlu, učestvuje u večnosti. Ono što duša nosi u sebi kao Istinito i Dobro, je ono večno u njoj. Ono što u duši sjaji kao Večno, se naziva Dušom svesti.
O svesti se može govoriti i kod nižih pokreta duše. Svakodnevne senzacije su takođe predmet svesti. Jezgro čovekovog bića, dakle, duša u duši, se ovde naziva dušom svesti. Duša svesti se kao poseban član razlikuje od duša razuma, koja je još uvek upletena u osećaje, nagone, afekte i tako dalje. Svaki čovek može opaziti da za njega kao istinito često važi ono, čemu po svom osećaju daje prednost. Ali tek je ona Istina oživljujuća, koja je oslobođena prizvuka takvih simpatija i antipatija. Istina je istinita, čak i ako se svi lični osećaji bune protiv nje. Onaj deo duše, u kojem živi ta istina, se naziva dušom svesti.“ (Rudolf Štajner, „Teozofija“).

Upućeni će ovde lako napraviti paralelu sa nižim emocionalnim i intelektualnim centrom i otvaranju ka višim centrima u četvrtom putu i gnostici.

Tek svesnim radom Ja tokom inkarnacije niži se članovi mogu transformisati i produhoviti tako, da budu pripojeni besmrtnoj individualnosti kao novi, duhovni članovi. Svestan rad Ja znači da se naša (lažna) ličnost - ego, koje smo tokom inkaracnacije po pravilu jedino i svesni, dobrovoljno podredi impulsima koji dolaze od našeg pravog, višeg Ja, naše individualne duhovne svesti.

Svesnim radom Ja na astralnom telu, postizanjem vlasti nad instinktima, nagonima i osećajima, nastaje Duh sopstvo (Geistselbst). Radom Ja na eterskom telu, menjanjem temperamenta i duboko ukorenjenih navika, rađa se Životni duh (Lebensgeist), dok rad Ja na fizičkom telu kao rezultat daje Duhovnog čoveka (Geistmensch). Ovi viši duhovni članovi čoveka nastaju, dakle, tek svesnim duhovnim radom individualnog Ja na svojim nižim članovima, postaju nerazdvojiv deo njegove duhovne individualnosti i dobijaju trajni, neprolazni karakter. Iste prirode kao i niži, ali produhovljeni svesnim radom, postaju istinski duhovni organi našeg pravog Ja.

Ovde bi trebalo izbeći pojednostavljeno shvatanje (proisteklo direktno iz naše duše razuma:-) da rad na astralnom telu podrazumeva učešće na nekom ubrzanom kursu astralne projekcije. Prema Štajnerovom modelu ovaj rad podrazumeva izlaganje određenim uticajima – prava nauka, istinska umetnost, istinsko znanje, religiozni uticaji, svakako ne u konfesionalnom smislu, već u smislu prepoznavanja Univerzalnog, Apsolutnog naspram relativnog, Istinitog i Dobrog – i svesno bavljenje njima. U ovom pogledu se ovaj opis može uporediti sa gnostičkim B uticajima. Ovaj rad takođe znači uspostavljanje kontrole nad onim delovima naše prirode, čiji su ta tela nosilac: našim nagonima, strastima, osećajima u slučaju astralnog tela. Našim temperamentom i duboko ukorenjenemi navikama u slučaju eterskog tela i najzad imperativima našeg tela. Drugim rečima, pročišćavanje elemenata bića ili razdvajanje plemenite kovine od gvožđa u alhemijskoj simbolici, na osnovu impulsa koji dolaze iz nukleusa našeg bića. 

Kao što je rečeno, Štajnerova podela samo delimično opisuje današnje stanje čoveka, već pruža informacije o potencijalu koji mu stoji na raspolaganju putem individualnog rada na sebi.

I kao ilustracija teme:-) tu je i moja svakodnevna svest + određeni članovi bića u Geteanumu (Dornah, Švajcarska), Štajnerovom univerzitetu za duhovne studije, pre petnaestak godina:


3. 5. 2010.

MONTALK: Dinamika realiteta postojanja

DINAMIKA REALITETA POSTOJANJA
Montalk
http://montalk.net/matrix/112/realm-dynamics

Prevod: Jelena
[Principi dinamike realiteta postojanja su inspirisani Kasiopejcima, prošireni materijalom iz Nexus Seven, „33 Arks – Soul Resonance“, produbljeni brojnim razgovorima sa prijateljima i potvrđeni iskustvom.]

UVOD
Prema drevnoj hermetičkoj aksiomi sve je um, sve vibrira. Pošto svako živo biće poseduje jedinstvenu svest, svako živo biće nosi jedinstvenu vibracionu signaturu. Duša obuhvata širok spektar vibracija, koje putem principa rezonance privlače odgovarajući spektar iskustava. Dušama slične frekvencije će se putevi u životu često ukrstiti.

Ovo je istraživanje dinamike realiteta postojanja, o tome kako vibracije utiču na iskustva i kako iskustva utiču na vibracije. Jednostavnost poklapanja između vibracija duše i ličnih iskustava odaje zapanjujuću prirodu njenih implikacija. Na primer, dinamika realiteta postojanja objašnjava kako su naša svakodnevna iskustva meta dejstava hiperdimenzionalnih uticaja, zašto ljudi sa mentalitetom žrtve ili predatora privlače jedni druge, kako nesklad između pojedinaca privlači sinhrone okidače za konfrontaciju, zašto čisto srce štiti od opasnosti i kako račvanje ličnih puteva i predstojeća promena predstavljaju različite stepene potpuno istog fenomena.

Vibracije
Kada govorimo o vibracijama, u stvari govorimo o talasima sa amplitudama, frekvencijom, talasnim dužinama i fazama. Amplituda je snaga (snaga u smislu maksimalnog otklona od ravnotežnog položaja tokom trajanja jednog talasa, prim.prev.), frekvencija je brzina oscilacija (odnosno broj oscilacija u jedinici vremena, prim.prev.), a talasna dužina je rastojanje između dve tačke talasa, koje se nalaze u istoj fazi oscilovanja. Da bi talas postojao i širio se, mora postojati izvor koji generiše vibracije i medijum kroz koji se vibracije prenose od izvora. Na primer, žice gitare pokreću vibracije koje se šire kroz vazduh u obliku naizmeničnih amplituda (visija i nizija) u vazdušnom pritisku. Vibracije duše nisu manje opipljive nego zvučni talasi, iako su njihova priroda i medijum mnogo egzotičniji. One koriste isti medijum, kojim putuju svetlosni ili radio talasi, ali su sačinjene od potencijalnih talasa pre nego od elektromagnetnih talasa. To znači da polje vibracija duše (takođe poznato kao aura) sadrži polja i talase daleko suptilnije od električnih i magnetnih polja, zbog čega konvencionalni instrumenti ne mogu da detektuju auru. Međutim, to polje je bogato obrascima energije i informacija – materijom misli i emocija.

Dinamika realiteta postojanja suštinski počiva na kvantnoj fizici i bavi se time, kako kvantni principi omogućavaju svesti da bude u interakciji sa fizičkom realnošću. Moguće budućnosti se proračunavaju na osnovu principa kvantne fizike, a svest selektuje onu, koju će doživeti. Ali dok konvencionalna nauka tvrdi da su kvantni efekti ograničeni na subatomsku skalu, ovde se uveravamo da su kvantni fenomeni možda podjednako aktivni u makroskopskom svetu i u stvari pokreću razvitak naših iskustava.

Pošto kvantni procesi određuju ne samo šta opažamo, već takođe kroz šta opažamo, mi većinom nismo svesni njihovog uticaja. Situacija liči na situaciju plivača, koji se spuštaju niz reku istom brzinom, pri čemu je svaki plivač relativno nepokretan u odnosu na druge; gledajući samo jedni druge, mogli bi zaključiti da se nalaze u mirnoj vodi, a kretanje kroz vodu postaje evidentno samo ako pogledaju na dole i opaze fine kovitlace na dnu. Konvencionalna nauka gleda samo na dole i propušta da uvidi da je ogromna kvantna struja ono što nas pomera kroz vreme. Ali kako svest tačno manifestuje iskustva?

FRAKTALNI HOLOGRAM
U svakom trenutku vremena naš univerzum je samo isečak kompleksne mreže beskonačnih mogućnosti, koje su nepromenljive i večne. Tehnički, ona bi se mogla opisati kao „stanje vektora“ ili „talasna funkcija“ realnosti. Fraktalni hologram je taj, koji zumira budućnost. Fraktal po sebi se ne menja, to je samo naš um, koji se kreće kroz njega i pri tome generiše za sebe iluziju prostora i vremena.

Da bi se razumeo ovaj proces, čovek mora razumeti kako hologram radi.

Hologrami kodiraju informacije snimajući interferencijski obrazac između dva talasa slične frekvencije, jedan stalan u konzistentnosti i drugi, koji prilagođava svoju fazu informaciji, koja treba da se kodira.

Pravljenje holograma se tradicionalno odvija na sledeći način: laserski snop se deli na dva dela, od kojih jedna polovina osvetljava fotografski film, a druga prodire kroz objekat, pre nego što se on snimi na film. Kada se film razvije, ista svetlost lasera će biti modelovana ovim obrascem u fazi i intenzitetu i reprodukovati kodiranu informaciju, iz koje se projektuje vizuelni duplikat predmeta. Priroda slike projektovane iz holograma zavisi od ugla, intenziteta i frekvencije (boje) lasera.

Frekvencija određuje koje informacije mogu biti dostupne. Ako je hologram snimljen crvenim laserom, zeleni laser neće moći da razvije sliku. Ugao i oblast osvetljavanja određuje koje će pojedinačne informacije iz širokog opsega biti selektovane za projekciju. U slučaju holografskog filma projektovana slika rotira sa rotacijom upadnog ugla lasera ili se menja u drugačiju sliku ako laser osvetljava deo filma na kome je snimljen drugačiji objekat. Ugao i pozicija su tipovi faza, tako da je faza ta koja iz datog opsega selektuje sliku.

Najzad, intenzitet osvetljenja (amplituda talasa) određuje stepen tačnosti projektovane slike. Što je veća amplituda, to je adekvatnija i kompletnija dekodirana informacija.

Holografski proces ima metafizičke paralele. Um Kreatora korespondira sa izvorom lasera, arhetipovi korespondiraju sa snimljenim objektom, a matriks egzistencije korespondira sa fotografskim filmom. Sledi da smo mi kao individualne jedinice svesti laser koji osvetljava. Boja lasera je frekvencija naših emocija, njegove faze naši misaoni obrasci, a njegova amplituda naš nivo namere.

Kao što boja lasera određuje nivo dostupnih holografskih informacija, tako i priroda emocija određuje arhetipski opseg dostupnih iskustava. Na tom opsegu naše misli određuju pojedinačni ugao iz koga se doživljava arhetip, a snaga naše namere određuje koliko adekvatno i živo će se on manifestovati.

To nije metafora; univerzum je zaista holografski. Ali, kao što je kratko spomenuto, on je i fraktal. Fraktal je beskrajno kompleksan i omogućava zumiranje ka unutra i spolja bez ograničenja. Svaki efekat zumiranja ka unutra je podređen svim prethodnim zumiranjima. U našem sadašnjem stanju mi zumiramo u fraktal i opažamo kretanje kao budućnost, iako je vreme u stvari iluzorno, jer svi nivoi fraktala postoje simultano. Još jednom, taj fraktal je holografski; mi osvetljavamo njegove delove u skladu sa prirodom svojih emocija, misli i namere.

REALITETI POSTOJANJA
Ipak, priroda naših emocija je kompleksna i frekvencije koje ih prožimaju su brojne. Tako naša svest vibrira određenim spektrom frekvencija i stalno izdvaja iz holograma spektar iskustvenih arhetipova. Svaka osoba ima jedinstveni vibracioni spektar, ipak, različiti pojedinci mogu da dele određene frekvencije. Taj spektar identifikuje ne samo strukturu duše, već i jedinstvenu stazu učenja pojedinca u životu. Naš temperament reflektuje prirodu naše duše i određuje realitete naših iskustava.

Realiteti postojanja su lični svetovi koje naseljavamo, naša sfera uticaja, opseg percepcije i oblast aktivnosti. Postoje određene oblasti holograma, koje osvetljavamo u skladu sa svojim spektrom vibracija, svojim bićem, svojom suštinom. Svaki pojedinac projektuje i zauzima jedinstveni ali ne obavezno i nezavisni realitet postojanja; neke frekvencije se manje ili više međusobno dele i osnova su za konsenzus-realnosti i zajednička iskustva. Realiteti zbog toga mogu da se ukrštaju i da budu nadređeni ili podređeni u odnosu na druge realitete.

REALITETI KAO OBLASTI ISKUSTAVA
Stanovnici dva realiteta, koji se ukrštaju, se neizbežno susreću i razmenjuju lekcije. Te lekcije su arhetipske prirode i određuju kom delu holograma će oba realiteta pristupiti.

Kada je jedan realitet podređen drugom, onaj ko naseljava veći realitet će u potpunosti razumeti i opažati one na ograničenijem realitetu, ali ne i obrnuto. Razlika može biti mala kao između učitelja i učenika ili odraslog i deteta ili velika kao između čoveka i životinje ili hiperdimenzionalnih bića i čoveka. Male razlike uslovljavaju razlike u nivou razumevanja, dok velike razlike između realiteta proizvode razlike u percepciji. To jednostavno znači da neko ima vibracioni spektar, koji uključuje i premaša drugi.

Ponekad su dva realiteta nezavisna, a da pri tome dele nekoliko najosnovnijih frekvencija. Na primer, dvoje ljudi dele najniže frekvencije, koje ih smeštaju na isti fizički plan, ali njihove različite životne staze će ostaviti beznačajan trag jednog u životu drugog. Oni mogu ukrstiti puteve, ali samo na površnom nivou. A ukoliko su prinuđeni da uđu u interakciju i komuniciraju, to je povezano sa nerazumevanjem i nedostatkom interesovanja u najboljem ili averzijom i konfrontacijom u najgorem slučaju. Ako su razlike u realitetima ekstremne, bića sa tih realiteta čak ni fizički ne opažaju jedno drugo.

Realiteti su na neki način nalik scenariju filma pri čemu je svako biće zvezda svog filma, ali svaki od tih scenarija uključuje i druge kao glavne, sporedne i pozadinske glumce. Što je veća kongruencija između realiteta, to je važnija uloga koju igra svaki lik u scenariju onog drugog. Važnost karaktera nije određena time koliko često smo u interakciji sa njima, već značajem te komunikacije. Možemo se sretati sa nekim sporednim likovima svakoga dana, na primer sa susedima ili saradnicima, a da oni ostavljaju samo bledi utisak na našu dušu. Druge možemo sresti samo jednom u životu ali tokom toliko značajnog  iskustva, da obeleži čitav naš život.

OGRANIČENJA PERCEPCIJE
Realiteti takođe određuju granice naše percpecije. Ponekad ne možemo videti poentu, koju drugi pokušava da napravi, ili ne možemo razumeti zašto rade ono što rade, što ukazuje na to da se naš realitet ne proteže na određenu oblast holograma koji je njima blizak. Tako na svakodnevnom nivou realiteti obeležavaju ono sa čime možete da se identifikujete i na šta ćete obratiti pažnju.

Na značajnijem nivou realiteti definišu šta možete da opazite; moguće je da druga bića budu toliko van vašeg realiteta, da ih čak ne možete ni opaziti i obrnuto. To je zbog toga što su realiteti tih bića međusobno nezavisni.

Bića, koja zauzimaju realitete, koji su nadređeni vašem, hiperdimenzionalna bića na primer, su po pravilu van vašeg opsega percepcije, ali mogu izabrati da se manifestuju projektujući svoju svest u uzanu traku vibracija, koje se poklapaju sa vašima. Ovaj koncept se lako može shvatiti ako razmotrimo svakodnevnu interpretaciju „realiteta“. Kada sretnete nekoga, čiji je realitet niži od vašeg, na primer malog deteta, koje tek uči lekcije koje ste vi već naučili, možete izabrati da pojednostavite svoj jezik i komunicirate na njegovom nivou. To često zahteva korišćenje metafora koje ono može razumeti. Na sličan način se i hiperdimenzionalni entiteti zaodevaju u vizuelni oblik koji vi možete da razumete. Ti vizuelni oblici su modifikovani izrazi vibracionih arhetipova, baš kao što su metafore modifikovani izrazi značenja.

MOGUĆE BUDUĆNOSTI
[Ako vam fizika zadaje glavobolje, preskočite na „Metafiziku realiteta postojanja“]
Kvantna fizika definiše talasnu funkciju kao polje mogućnosti. Kada je određeno kao ujednačenje, ono može dati informacije o mogućnosti da neka subatomska čestica, na primer elektron, bude u određenoj poziciji ili stanju energije, kada se meri. Talasna funkcija se može zamisliti kao oblak mogućnosti, iz koga se manifestuje samo jedna mogućnost, kada se on posmatra. To je mala oblast univerzalnog holograma iz koga se projektuje jedan ugao informacije. Funkcije kvantnih talasa su fizička osnova „realiteta“ i realiteti definišu domet naših ličnih talasnih funkcija.

Za razliku od elektrona, mi smo neverovatno kompleksni i talasna funkcija našeg bića je daleko bogatija u kompoziciji nego ona kod subatomskih čestica. Međutim, principi kvantne fizike su za nas podjednako validni na makroskopskim realitetima kao i za elektron na subatomskom nivou. Na makroskopskoj skali ti kvantni principi se manifestuju kao principi dinamike realiteta postojanja.

SELEKCIJA FAZA
Kada se subatomska čestica meri u laboratoriji, njena talasna funkcija usaglašava faze sa talasnom funkcijom instrumenta. Ko god da čita instrument, posmatra fazu sa njenom talasnom funkcijom i konačno, posmatrana čestica, instrument i posmatrač svi zauzimaju isti realitet sa nula fazom razlike između sebe. Ta faza je fizički kvantitet i često se naziva „geometrijska faza“ ili „nosilac faze“ ili „aharonova-bomova faza“ (različiti nazivi za iste faze u različitim situacijama). Ta faza nije ništa drugo do fizičko podešavanje talasne funkcije. Da ponovimo, dva bića, koji zauzimaju isti realitet i povremeno ulaze u interakciju jedno sa drugim, moraju imati nula faze razlike između sebe.

U dinamici realiteta postojanja situacija je kompleksnija. Geometrijska faza ne kaže ništa o karakteristikama svesti. Za to nam je potrebna ezoterijska faza. Metafizički rečeno, dok je geometrijska faza materijalno svojstvo, ezoterijska faza je imaginarna. Geometrijska i ezoterijska faza su samo realne i imaginarne komponente „kvaternijanske“ faze, koju karakterišu mentalne i materijalne talasne funkcije.

Da bi se razumela uloga ezoterijske i geometrijske faze u kontekstu holografskog principa, podsetimo se sada kako slika projektovana iz optičkog holograma zavisi od ugla lasera, njegove frekvencije i toga, koji deo holograma taj laser osvetljava.

Geometrijska faza kvantne fizike je jednostavno ugao osvetljavanja. To je jedino važno, pošto je frekvencija i oblast osvetljenja već selektovana. Kao što selektovanje ugla lasera određuje ugao posmatranja konačne slike, tako selektovanje geometrijske faze uslovljava nastanak vidljivog stanja iz talasne funkcije.

Šta je sa oblašću osvetljenja i frekvencijom lasera? To bi korespondiralo sa ezoterijskom fazom. Misli, emocije i namera obrazuju ezoterijsku fazu, da bi odredili koji deo holograma je osvetljen; to određuje čovekov realitet. Geometrijska faza tada selektuje koja će se opipljiva iskustva manifestovati iz datog opsega moguće budućnosti. Da bi um doživeo određenu moguću budućnost, on mora da dostigne kako ezoterijsku tako i geometrijsku vrednost faze.

Zajedno, geometrijska i ezoterijska faza određuju gde smo locirani na univerzalnom holografskom fraktalu u svakom trenutku vremena. Naš realitet je tako talasna funkcija, koja se u spiralnom obrascu proteže od te lokacije ka napolje u svim pravcima prostora, vremena i dimenzije.

ELEKTROMAGNETIZAM I AURA
Geometrijska faza je osetljiva na sub-elektronska polja, poznata kao potencijalna polja. To su gradivni blokovi električnih i magnetnih polja i srazmerno su jednostavnija u strukturi. Dok su magnetna polja slična uskovitlanom vodenom viru, potencijalna polja su mnogo sličnija vodenoj struji. Otplitanjem magnetnog polja se može generisati ujednačeno potencijalno polje, sposobno za promenu geometrijske faze elektrona na primer. Postoji tehnologija kojom se kreiraju takva polja i koja omogućava manipulaciju geometrijske faze.

Ezoterijska faza može da bude modulirana samo super-potencijalnim poljima, koja čak imaju i jednostavniju strukturu nego potencijalna polja. Dok su potencijalna polja nalik vodenom viru, superpotencijalna polja predstavljaju samu vodu. Samo dve stvari su sposobne da generišu i manipulišu takva polja: svest i određene hiperdimenzionalne tehnologije.

Svesna bića isijavaju potencijal i superpotencijalna polja, koja sadrže različite obrasce, vibracije i intenzitete, paralelne sa oblašću osvetljenja, frekvencije i sjaja lasera. Sub-elektromagnetno polje se širi sferično ka spolja u univerzalni hologram, osvetljavajući oblasti unutar fizičkih, vremenskih i dimenzionalnih oblasti. Ta sjajna čaura definiše čovekov realitet.

Deo multidimenzionalnog polja, koje preseca naš fizički plan, je poznato kao aura. Aura je kombinacija potencijalnih i super-potencijalnih polja, koja emituju živa bića i koja služe kao interfejs između žive svesti i spoljnjeg okruženja. Standardni instrumenti ne mogu da je detektuju, jer je polje koje sačinjava auru po strukturi jednostavnije od elektromagnetnih polja. Potrebna je specijalna tehnologija, od koje je neka patentovana, a preostala ograničena na korišćenje od strane vojnih i vanzemaljskih frakcija.

Aura je rezonantno polje, koje određuje koji deo holograma je dostupan za faznu sinhronizaciju i koja iskustva se na taj način privlače. Do izvesnog stepena aura određuje čovekove talasne funkcije i realitet. To linearno opada sa daljinom, uslovljavajući da realiteti često budu fizički locirani. To je razlog zašto vibracije osobe ili mesta postaju uočljive samo kada smo dovoljno blizu.

Međutim, budući da je aura samo fizička, mada fino-supstancijalna komponenta čovekovog totalnog vibracionog polja, a ostalo postoji u imaginarnom prostoru, realiteti se mogu protezati kroz um-prostor. Dvoje ljudi, koji su suviše daleko da bi dodirnuli obruč aure jedan drugom, ipak mogu da dele realitete preko mentalne i emocionalne bliskosti. Primer za to su veze na daljinu ili forumske diskusije.

Da sumiramo, može se reći da je aura sub-elektromagnetno polje, koje privlači teme ili iskustva ali ne selektuje eksplicitno koja će se pojedinačna iskustva manifestovati. Ovo poslednje je prepušteno ličnom izboru i okolnostima. Arhetipski elementi unutar svesti postaju simbolični obrasci u auri koji stupaju u rezonancu i privlače slična iskustva iz univerzalnog holograma.

METAFIZIKA DINAMIKE REALITETA POSTOJANJA
Pošto smo ostavili fiziku dinamike realiteta iza sebe, spremni smo da istražimo metafiziku. Kao što je objašnjeno, svest generiše polje, koje stupa u rezonancu i privlači značajna iskustva. Ali ono što je značajno za jednu osobu, može biti poznata stvar za drugu. Vaša duša vibrira duž vaše emocionalne staze života – koje sekvence iskustva su značajne i imaju emocionalno punjenje da podstaknu vaš spiritualni rast. Emocije, kakve ih znamo, su surogati pokretača. To znači da nas one pokreću da učinimo ono što prevazilazi našu uobičajenu motivaciju. Bez emocija mi činimo samo ono što je predviđeno da se radi unutar našeg razumevanja i programiranja. To je prirodno stanje našeg bića, našeg realiteta u ravnoteži.

Kada smo srećni, smejemo se i postajemo više nadahnuti nego inače i naš realitet se trenutno proširuje u tom pravcu. Kada smo ljuti, možemo prasnuti ili baciti predmete i naš realitet će se na sličan način deformisati da reflektuje i osnaži te aktivnosti i njihove posledice.

Tako emocije menjaju granice realiteta, obasjavajući za trenutak nove oblasti holograma. One takođe utiču na to, koji realitet ćemo zauzeti. Kako izjavljuju „Donosioci svitanja“, emocije nas mogu odvesti u druge dimenzije. Kretanje u drugačije stanje realiteta može biti jednostavno kao promena našeg stava i omogućavanje srećnijih iskustvenih epizoda ili duboko kao pomeranje u realnost drugog denziteta. Kada laser promeni svetlo, to osvetljava deo holograma, koji je prethodno bio nedostupan.

Spiritualni rast je čovekova neprekidna ekspanzija svog realiteta, da bi obuhvatio dublje i šire aspekte holograma, da bi povećao vibracije i snagu sopstvenog bića. To uključuje obogaćivanje i proširenje čovekovog vibracionog spektra i povećavanje intenziteta svetlosti. Što je bogatiji spektar, to se on više približava beloj boji, koja sadrži sve boje, to se svest više približava ujedinjenju sa hologramom i Izvorom koji ga je snimio.

Kada nam je potrebna neka lekcija, našem vibracionom spektru nedostaje određena frekvencija; aura je lišena nekih obrazaca. Ako našem vibracionom spektru nedostaje neka komponenta, u nama nema ničega da disonancom odbije korespondirajuće komponente holograma. I tada mi u suštini omogućavamo manifestaciju onoga za čijom manifestacijom najviše imamo potrebu.

Rečeno na drugačiji način, u ravnoteži unutar granica našeg realiteta nedostaju oblasti, sa kojima se poklapa moguća budućnost. Te moguće budućnosti sadrže značajna iskustva, čija je emocionalna komponenta dovoljna da izazove ekspanziju granica našeg realiteta i ispuni prazninu. Jednom, kada je lekcija naučena, novo stanje ravnoteže ne izaziva više taj tip iskustava, ali propuštanje da naučimo lekciju ostavlja još širi otvor nego do tada. To je razlog zašto propuštanje da se nauči lekcija uslovljava njeno ponavljanje u različitim oblicima eskalirajućom snagom.

Različiti ljudi mogu da nauče istu lekciju na različite načine, jer svaki pojedinac ima jedinstvenu iskustvenu stazu. Neko iskustvo, koje je značajno za jednog čoveka, može biti nerazumljivo ili nepotrebno za drugog. Kako se arhetip lekcije manifestuje kao iskustvo, zavisi od emocionalne prijemčivosti pojedinca. Neki uče uz empatiju i radost, drugi uz strah i bol – šta god da je najefikasniji pokretač surogat. Svaka emocija ima određenu frekvenciju (oscilaciju u ezoterijskoj fazi) i kao što laser osvetljava određenu oblast holograma u skladu sa svojim frekvencijama, ljudi sa različitim temperamentima imaju pristup različitim delovima holograma i tako privlače različite moguće budućnosti za svaki dati arhetip lekcije.

Tako temperament vrši najznačajniji uticaj na prirodu čovekovih iskustava. Temperament je čovekov odnos prema životu i emocionalna klima, spektar frekvencija sa kojima duša u svom sadašnjem stanju prirodno ulazi u rezonancu.

On meri našu sposobnost za prilike učenja. Možemo smestiti temperament na skalu sa programiranom reaktivnošću na niži kraj, a svesnom aktivnošću na viši.

Temperamenti, koji su neurotični, paranoični, zabrinuti ili neprijateljski, su reaktivni. Spektar rezonance duše je smešten oko nižih frekvencija, blizak fizičkoj materiji. Materija je perfektno reaktivna i deterministička; za svaku reakciju postoji jednaka, suprotna reakcija. Ljudi sa niskim vibracijama su visoko reaktivni i izloženi na milost spoljnim uticajima. Temperamenti, koji su smireni, pažljivi i pronicljivi, su aktivni pre nego reaktivni, jer svesnost i slobodna volja određuju odgovor na iskustva. Sa time povezane rezonantne frekvencije duše stoje više na skali, bliže čistoj svesti. Nasuprot reakciji, akcije su nedeterminističke, jer one potiču iz čistog izbora pre nego iz predestinirane posledice nekog uzroka.

Skala od apsolutne reaktivnosti do apsolutne aktivnosti je vezana za materiju na najnižem kraju i beskonačnu svest na najvišem. Mi kao pojedinci smo negde u sredini i naš položaj je uslovljen našom izabranom stazom emocionalnog učenja. Zbog toga naš spektar vibracija duše meri gde se nalazimo na velikom krugu duhovne evolucije.

Pojedinci, koji slede stazu reaktivnosti, zahtevaju relativno grub katalizator da ih pokrene. Ali budući da svako iskustvo za učenje nudi izbor kako će se ono dalje nastaviti, uvek postoji mogućnost da se popnemo na skali frekvencija i postanemo svesniji i manje reaktivni, što povratno životna iskustva čini manje grubima.

KOLEKTIVNI IZBORI I LEKCIJE
Kada ljudi postignu fizičku ili mentalnu bliskost, njihova vibraciona polja se zbrajaju da proizvedu kolektivno polje, koje je u snažnoj rezonanci sa frekvencijama koje dele. Praznine u tom polju prizivaju kolektivne lekcije i iskustva. To kolektivno polje samo sebe osnažuje, jer ispoljava odbijanje prema bilo kome ili bilo čemu, čiji je spektar u neskladu sa tom kolektivnom frekvencijom. Na primer, ljudi, koji uđu u polje će biti ili odbijeni ili privučeni u zavisnosti od toga koliko se blisko njihovi profili aure poklapaju sa profilima kolektiva.

Gradovi i susedstva su primeri fizičkih grupa, koje generišu kolektivno polje, čiji intenzitet opada sa fizičkom udaljenošću. Približavanje oblasti, čije vibracije snažno odstupaju od njegovih, može izazvati osećanja nelagodnosti, gušenja ili panike; stupanje u oblast sa rezonantnim vibracijama će izazvati osećanja prijatnosti i vitalnosti. 

Ljudi se ponekad doseljavaju na neko određeno mesto, jer ono obezbeđuje neophodne moguće budućnosti, koje predstavljaju katalizator za ličnu evoluciju. Ali u trenutku kada su ti katalizatori iscrpljeni, praznina u granici realiteta, koja je prethodno izazvala ta iskustva, se ispunjava i uslovljava odbijanje. To odbijanje automatski izdvaja iz holograma različite katalizatore za odvajanje. Drugim rečima, kada za nekoga dođe vreme da se premesti u za njega plodonosniju oblast, manifestuju se nepredvidljivi događaji, da osnaže promenu lokacije.

Ako je disonanca između pojedinca i grupe slaba, odbijanje se može manifestovati kao nelagodnost ili apatija; ako je snažna, trvenje može zapaliti emocionalnu vatru putem negativnih iskustava, koja izazivaju prekidanje fizičke ili mentalne interakcije između disonantnih elemenata. 

FREKVENCIJSKI RAT
Iza praga obične percepcije, odvija se „frekvencijski rat“ između grupa koje se bore za isti fizički ili mentalni prostor. Ako je suptilna, ta se bitka ne odvija toliko u vidu konfrontacije, koliko u vidu uspostavljanja dominantnih frekvencija koje nadjačavaju i podsvesno odbijaju suprotnu stranu. Pošto je amplituda frekvencija odlučujući faktor, nekoliko pojedinaca sa nižim ali snažnim vibracijama može da nadjača veću grupu sa višim ali slabijim vibracijama i da ih tako povuče na dole. 

Internet forumi su primeri mentalnih grupa, čije kolektivno polje slabi sa mentalnom distancom. Kao što je spomenuto ranije, mentalna distanca podrazumeva da kada onaj sa nižim vibracijama investira emocionalnu energiju i upravi mentalni fokus na određenu nefizičku grupu kao što je forum, on oseća njegovo kolektivno polje. Na primer, dovoljno je da se samo nekoliko visoko „negativnih“ ili fragmentiranih pojedinaca pridruže, pa da inficiraju forum, ako članstvo nije svesno i ako ima slabe vibracije. Oni ne moraju biti nasilni ili neprijateljski, samo čvrsti i jasno usidreni u svojim niskim vibracijama. Drugi članovi mogu interpretirati rastući osećaj emocionalne apatije ili nelagodnosti kao sopstvene osećaje i povući svoje energije iz kolektivnog polja iz nedostatka entuzijazma, omogućavajući time da niske vibracije dominiraju i odbijajući sve sadašnje ili buduće članove pozitivnih sklonosti. A ukoliko je disonanca posebno jaka, buknuće snažna, vidljiva konfrontacija i izazvati isključenje pojedinaca, koji su u neskladu sa dominantnim vibracijama kolektivnog polja.

Ali to su samo mikrokosmičke refleksije, ili dinamika realiteta nižeg reda unutar većeg frekvencijskog rata, koji se odvija između snaga tlačenja i snaga oslobođenja.

Hiperdimenzionalna bića se nalaze izvan linearnog vremena i ono što je za nas domet verovatne budućnosti, sadašnjosti i prošlosti, za njih je simultanost kao prirodna teritorija. Oni poseduju veću slobodu nego mi u navigiranju hologramom.  

HIPERDIMENZIONALNI RAT
Fizički ratovi se služe fizičkom silom da postignu prednost na fizičkoj teritoriji. Ali hiperdimenzionalni rat je bitka na hiperdimenzionalnom bojnom polju, koja se proteže nazad i napred u vremenu i sa strane kroz paralelne dimenzije. Naše vibracije duše i realiteti, koje smo izabrali da zauzmemo, određuju kojim ćemo mogućim budućnostima pristupiti, ili kao alternativa, sa kojom hiperdimenzionalnom teritorijom ćemo se povezati i osnažiti je. Hiperdimenzionalni rat je jedna veća bitka preko nas, preko frekvencija, koje izaberemo da održavamo. 

Za svaki arhetip lekcije postoji mnoštvo pogodnih iskustava. Staze sa nižom frekvencijom privlače grublja iskustva nego staze sa višom frekvencijom. Na primer, pojedinačne ili kolektivne lekcije o nezavisnosti mogu zahtevati bol porobljavanja za nižu stazu dok je pobeda nad tiranijom dovoljna za višu. Zbog toga je ključni interes hiperdimenzionalnih snaga tlačitelja da snize frekvencije onih, koje žele da porobe, tako da porobljeni privlače potčinjavanje kao verovatniji model učenja.

To je razlog zašto se čini da neprijateljske sile često poštuju slobodnu volju – potrebno im je da mete budu na određenom opsegu frekvencija pre nego što mogu da se usklade sa njima i manipulišu ih na uobičajeni način. Zapamtite da je fazna sinhronizacija neophodna da bi dve stvari povremeno ulazile u interakciju, a suptilnost hiperdimenzionalnih realiteta čini da ona ostane nevidljiva i ostavi samo fizičke tragove uzroka i posledice. Ulazeći u rezonancu sa njihovim frekvencijskim spektrom, stupate na njihovu teritoriju i oni time stiču mogućnost da vas fizički nadvladaju.

DINAMIKA REALITETA KOD ABDUKCIJA
Abdukcije su dobar primer. Postoje bezbrojni pojedinci, uključujući i mene, koji su određeni kao mete za eliminaciju. Pitanje je zašto otmičari jednostavno ne ubiju svoje mete. Ponekad to i čine, ali samo onda kada to mogu.

Pojedinci, koji imaju niske vibracione frekvencije duše, kao što je to vojno osoblje ili ekstremno paranoične osobe, su u dovoljnoj meri na odgovarajućem vibracionom spektru da bi bili oteti i izmenjeni ili konzumirani. Isto se može reći za pojedince, čija je aura slaba, kao što je to slučaj kod hroničnih zavisnika od droge. Takođe, aura male dece nije potpuno oformljena, jer se duša još uvek nije sasvim smestila u telo, tako da je u njihove realitete mnogo lakše prodreti nego kod starijih osoba. Abdukcije se najčešće odvijaju od ranog detinjstva, kada je aura propustljiva i kada je lakše prodreti u realitet, što omogućava podesno instaliranje sistema za programiranje uma.   

Kao što je spomenuto, najniža frekvencija duše je ona, koja nas drži prikovane za fizički plan. Tokom abdukcija se koristi hiperdimenzionalna tehnologija za teleportaciju, koja čoveka trenutno izmešta sa fizičkog plana. To predstavlja određene probleme za otimače, naime, da se najpogodnija putanja za faznu sinhronizaciju mora na trenutak napustiti. To prekida nit uzročnosti, koje bi inače obezbedile jasnu liniju kontinuiteta između inkarnacijskih izbora žrtve da se podvrgne fizičkim zakonima i njihove konačne posledice u rukama otimača.

Manipulacija zbog toga mora da se odigra putem mnogo suptilnijeg otvaranja granica realiteta, preko različitih duhovnih, psiholoških i emocionalnih ranjivih mesta kod pojedinca. Zbog toga se prednost daje manipulaciji putem programiranja uma. Na višem nivou pojedinci dopuštaju korišćenje svojih slabosti, jer u tome uvek postoji određena šansa za učenje lekcija i isceljivanja tih slabosti. Na primer, programiranje uma je dopušteno samo zbog toga, što pojedinac može putem samokontrole i samo-posmatranjem da postane više usredsređen i svestan, da treba da postane aktivan umesto reaktivan. Svako privučeno iskustvo može pomeriti pojedinca na gore ili na dole na frekvencijskoj skali u zavisnosti od toga kako on izabere da posmatra i koristi ta iskustva. Međutim, mnogi oteti na žalost podležu i na nekom nivou biraju daljnju manipulaciju ili čak smrt.

Opasno je doći u fizičku blizinu neke podzemne baze, jer je pojedinac onda dovoljno blizu da bude fizički otet bez korišćenja teleportacije. Veza kauzalnosti ostaje nenarušena i pruža otimačima veću slobodu u obradi mete. U srećnijim slučajevima pojedinac ima dovoljno ne-kauzalne odbrane da izbegne najgore posledice, ali se mnogo više može učiniti tokom takvih abdukcija, nego tokom standardne procedure, koja uključuje teleportaciju preko velikih razdaljina. Takve prilike se često koriste da se instalira novi „hardware“ ili „software“, možda implanti ili podsvesni kodirani sistemi, koji omogućavaju programiranje na daljinu, tako da buduće abdukcije nisu neophodne. Vojne frakcije su spretne sa tom tehnologijom. To im omogućava da bilo kada i bilo gde šalju signale programiranja ka udaljenim metama. Nije neuobičajeno da oteti budu hipnotički programirani da putuju na opasne lokacije, gde mogu biti fizički oteti. Dinamika realiteta postavlja određena ograničenja, međutim, neprijateljske sile su iskusne u korišćenju svojih resursa.

NEGATIVNO PRIVLAČENJE
Stepen, do koga se negativne hiperdimenzionalne sile vidljivo manifestuju u opipljivom obliku u nečijem životu varira s obzirom na rezonancu. Neki ljudi su više usklađeni sa nižim vibracionim frekvencijama i doživljavaju prisustvo negativnih entiteta mnogo objektivnije od onih, čije su vibracije primarno negde drugde na spektru; oni se susreću sa neprijateljskim silama mnogo subjektivnije, brže i dvosmislenije.

Fenomene u vezi sa vanzemaljcima u najvećoj meri privlače strah, paranoja, nervoza i opsesija. To su karakteristike niskih frekvencija, koje čoveka čine reaktivnijim, predvidljivijim i tako podložnijim kontroli.

Mogao bi se izneti argument da objektivna iskustva užasne prirode mogu učiniti čoveka neurotičnim, međutim, takva iskustva jednostavno predstavljaju konačni rezultat opakog kruga frekvencija, koje privlače iskustva, i iskustava koja podešavaju nečiju frekvenciju. Kod svakog okretanja kruga postoji izbor da se povrati kontrola nad emocijama i reaktivnošću praktikovanjem lakoće, mirnoće i pozitivnog stava. 

Međutim, neki oteti su postojani, uživaju da se osete „izabranim“ i ne žele da okončaju svoje susrete sa vanzemaljcima. Ili možda ne mogu da izbegnu karmičke konsekvence izbora napravljenih u ovom ili prethodnom životu, kao sklapanje pakta sa mračnom stranom. Uzročnu stazu, uspostavljenu ovakvim paktom je teško prekinuti, ali ne i nemoguće; to podrazumeva odricanje od prethodnih dogovora i podizanje frekvencija i svesti. 

SNIŽAVANJE FREKVENCIJA REALITETA
Stalno održavanje visokih frekvencija duše je od apsolutno suštinskog značaja da bismo izbegli neprilike. Ali to podrazumeva napor, jer smo uronjeni u polja u okruženju, koja mogu da utiču na naše sopstveno. Neka od tih polja u okruženju su po poreklu astrološka i osciliraju u skladu sa različitim lunarnim i planetarnim ciklusima. Drugi primeri uključuju kolektivna polja, koja generiše fizički i mentalni skup pojedinaca.

Ako su ta polja dovoljno jaka, ona mogu da povuku vibracije duše onih u svom dometu sa sobom. Na primer, Mesec u toku nekoliko dana punog meseca generiše ekstremno snažno polje niske frekvencije i ono negativno utiče na raspoloženje ljudi, podložnih tom uticaju. Reaktivnost raste i lekcije veoma grube emocionalne prirode pokazuju tendenciju da se u to vreme povećaju. 

Nisu sva ovakva polja prirodna. Neka mogu da budu tehnološki generisana putem fluktuacije potencijalnih i superpotencijalnih polja. Na primer, za mikrotalasni toranj bi moglo biti moguće trigonometrijski izmeriti položaj elektromagnetnih polja, čije se magnetne i električne komponente gase, ostavljajući samo oscilirajuće potencijalno polje, sposobno da savlada auru i pojača emocionalnu osetljivost. Provodna mreža, koju formiraju chemtrails-i takođe može da kreira vibraciona potencijalna polja, koja izbacuju iz mentalne i emocionalne ravnoteže. Ponekad nije neophodno koristiti tako napredne metode ... za manipulaciju misli i emocija se često koriste grublje metode, koje jednostavno izbacuju neurohemijske i hormonalne nivoe van balansa. 

Međutim, važno je setiti se da frekvencije duše mogu privremeno da se umanje kada su nadvladane blizinom elektromagnetnih polja, koja nastaju kada se nađemo u mentalnoj ili fizičkoj blizini izvora niskih frekvencija. Naravno, moguće je  osloboditi se takvih uticaja, ukoliko je čovek dovoljno svestan, vitalan i centriran. Kada se okruženje polja sa niskom frekvencijom poveća, javlja se osećaj, kao da je neko pojačao „gravitaciju“ i kao da je potrebno više snage da bismo ostali uspravni i balansirani. Moguće je u takvim vremenima povezati se sa višim frekvencijama i ostati centriran. To zahteva meditaciju i kontemplaciju o višim idealima i arhetipovima.

Drugi izvori snižavanja frekvencija uključuju oluje sa grmljavinom, direktne psihičke okršaje između hiperdimenzionalnih frakcija, fizičku blizinu njihovih letelica, psihičke napade i prisustvo demonskih astralnih entiteta ili negativnih misaonih formi. 

Psihički napadi podrazumevaju da neki entitet koristi nameru da postigne mentalnu bliskost sa metom i ispusti baraž energije niskih frekvencija. To je pokušaj da se nadvlada sopstveno polje mete i postigne fazno usaglašavanje, posle čega mogu uslediti određene vrste oštećenja (kakve su precizirane vizualizacijom). 

Oluje sa grmljavinom su fizičke refleksije tenzije i opadaju sa udaljenošću realiteta i odvojenošću, otuda klasična asocijacija između emocionalnih bura i atmosferskih tipova. Pre takvih oluja energetska polja niskih frekvencija se pojačavaju. (Vilhelm Rajh je nazivao tu energiju “smrtonosni orgon.”).

Često se ti arhetipovi konflikta proširuju na hiperdimenzionalne realitete i stoje u korelaciji sa bitkama, koje se odvijaju na drugim dimenzijama i čiji se efekti prenose na naš realitet; tako naša lična iskustva često reflektuju „bitku između bogova“.  Zanimljivo, bilo da podlegnemo nižim frekvencijama ili izaberemo da „odolimo oluji“ to kao ishod može izazvati ovakve hiperdimenzionalne okršaje. Jer da bi jedan realitet uticao na drugi potreban je određeni nivo uzajamnih smetnji. 

Neki oblaci reflektuju prisustvo hiperdimenzionalnih brodova, koji kruže tik iza dimenzionalnog vela. Ti oblaci imaju tendenciju da poprime geometrijske oblike. Brodovi-oblaci, koji pripadaju mračnim entitetima, isijavaju intenzivno polje niske frekvencije, koje može indukovati osećanja zle kobi ili agresije u  







 populaciji ispod i neobično odbrambeno ponašanje životinja. Što je mračnija energija, to je zloćudniji oblak i snažnija oluja, koja se obrušava. Ovakvi brodovi u principu mogu da stignu u blizinu kritične tačke na vremenskoj liniji gde se može mnogo lakše uticati na realnost u njihovu korist. Približivši se dovoljno u prostoru i vremenu „zanimljivoj“ oblasti u hologramu, mračni entiteti mogu mnogo tačnije da pročitaju putanje lokalne moguće budućnosti i da proračunaju kakva je manipulacija neophodna da bi obezbedila najrazorniju moguću budućnost. U slučaju ljudskih katastrofa to osigurava najveću moguću žetvu životne energije. 

ENERGIJA
Uzročna interakcija podrazumeva razmenu energije. Da bi dva realiteta razmenila energiju, moraju deliti određeni stepen rezonance. Što je slabija rezonanca, to je više energije potrebno entitetu sa jednog realiteta da direktno utiče na one sa drugog. Negativni entiteti obično nisu u potpunoj rezonanci sa svojim metama i zbog toga su ograničeni u pogledu toga šta im mogu direktno učiniti. Međutim, uz pomoć dodatne energije oni mogu da kompenzuju slabu rezonancu i prodru u realitete izvan svog uticaja. 

Ta energija je poznata kao „loosh“ (drugi izraz za životnu/ emocionalnu/ duhovnu energiju. Termin potiče od Roberta Monroa, koji je na svojim astralnim putovanjima, tokom interkacije sa nefizičkim entitetima naučio da se ova energija tako naziva. „Loosh“ je ona vrsta energije, zbog koje je čovečanstvo manipulisano u cilju njene proizvodnje, prim.prev.), identična je životnoj energiji, koja se žanje iz ljudske patnje, emocionalnoj energija potrošenoj u učenju lekcija i psihičkoj energiji izlučenoj tokom molitvi i rituala. Za svaku frekvenciju vibracija duša može emitovati „loosh“ na toj frekvenciji. Može se napraviti poređenje se laserskom energijom pojedinačnih boja. Entiteti sa niskim frekvencijama duše konzumiraju energiju niskih frekvencija. 

Ne samo da „loosh“ ispunjava rastojanje i prelazi granice realiteta kako je to ranije spomenuto u kontekstu učenja lekcija i motiva surogata, već dopušta negativnim entitetima da se snažnije manifestuju u realitetima svojih meta. „Loosh“ je na višim realitetima roba, jer predstavlja gorivo za transdimenzionalnu navigaciju i osvajanje. 

Energija, požnjevena iz jednog regiona, može biti preusmerena na druge. Na primer, prirodna katastrofa u jednom delu sveta može obezbediti negativnim entitetima dovoljno energije da prodru u realitete svojih žrtvi na nekom drugom mestu. Drugi izvori energije uključuju okultne i religiozne rituale. Nedeljna misa obezbeđuje „masovnu“ količinu energije i omogućava negativnim silama veće prilike za napade nedeljom nego drugim danima. Mesec igra važnu ulogu u žetvi energije, snižavajući globalne frekvencije dva puta mesečno i inicirajući istinski hranljivu uzrujanost za negativne entitete; na to je Gurđijev mislio rečima da predstavljamo hranu za Mesec.

PRODOR U REALITETE
Konačni cilj bilo koje hiperdimenzionalne zamke je preklapanje realiteta, prodor kroz granicu realiteta. Kao što špric prodire kroz kožu, prodor u realitet omogućava direktno ubrizgavanje varničavih uticaja u realitet mete. Ova operacija se sastoji iz tri koraka: vrebanje, mamljenje i priključenje.

Vrebanje je akt iščitavanja slabosti mete i pomeranje u poziciju odakle se mogu iskoristiti njene slabosti. Ono se postiže bilo praćenjem na daljinu ili direktnim uzimanjem uzoraka iz polja aure. Metode praćenja na daljinu uključuju viđenje na daljinu i podatke sakupljene preko nervnih implanta. 

Viđenje na daljinu zahteva da posmatrač bude u mentalnoj blizini mete i ima dovoljnu frekvencijsku pojasnu širinu da bi dobio uvid u veliki deo moguće budućnosti mete. Neprijateljski vanzemaljci i njima podređene ljudske vojne frakcije zauzimaju uzanu pojasnu širinu i moraju koristiti psihički talentovane otete, koji poseduju širu pojasnu širinu, da bi videli širi opseg mogućih budućnosti. Takvi oteti mogu ili biti teleportovani u podzemne baze ili u hipnotičkom transu diktirati informacije o označenim metama ili se, ukoliko imaju implante, tehnologijom za programiranje uma na daljinu mogu koristiti za to dok spavaju u svojim krevetima.

Za direktno uzimanje uzoraka iz polja aure je neophodna i psihička bliskost i stimulisana emisija vibracione energije. Na primer, crni helikopteri, opremljeni aparatima za uzimanje uzoraka frekvencije, mogu brujati glasno u blizini mete, da bi izazvali reakciju straha, koja stimuliše dušu da pruži odgovarajući vibracioni odgovor. U krajnjem ishodu, to omogućava momentalno čitanje čovekovih slabosti i najčešće ga gura u dublji strah i paranoju, koja ga približava njihovoj vibracionoj teritoriji. Aura se takođe može ispitati, ako meta uđe u interakciju licem sa lice sa određenim implantiranim pojedincima.

Jednom kada se utvrde ranjiva mesta, meta može biti programirana u skladu sa njima i namamljena da spusti svoje frekvencije, da samu sebe sabotira i privuče kroz granicu realiteta različite ometajuće oblike učenja lekcija. Preterane reakcije na ta ometajuća iskustva mogu dodatno da spuste frekvencije i omoguće intenzivnije korake u programiranju i mamljenju. Putem tog procesa programeri mogu nepažljivu metu da bace na zemlju.

Zajednički oblik mamljenja uključuje neobičnost, jer čudna iskustva i neobičnosti često nemaju nikakvu drugu svrhu osim da izazovu opsesivnu zainteresovanost kod mete. Za nesrećne mete radoznalost ne vodi nigde drugde nego u zamku. Da su ta neobjašnjiva i misteriozna iskustva realna je neporecivo, međutim, ona su najčešće samo beskoristan mamac navodnog dubljeg značenja. Pokušaji da se pronađe to dublje značenje je jednostavno otvaranje vrata za još takvih događaja i na taj način život zaista može postati neobičan i ludilo nije neuobičajeni konačni rezultat. Svako snižavanje frekvencija predstavlja još jedan korak preko tog mosta. 

SINHRONICITET
Prema Jungu, sinhroniciteti su smislene slučajnosti. One funkcionišu kao simboli iz snova u budnom stanju i ukazuju na prisustvo nečeg značajnog iza budne svesti. Sinhroniciteti se često javljaju tokom hiperdimenzionalnih aktivnosti ili pre emocionalno nabijenih situacija i proširenja svesti. U principu, oni su prethodnica bilo ekspanziji realiteta, bilo prodoru u realitet. 

Pomeranje granica realiteta generiše talase šokova, koji sferično obasjavaju okolnu holografsku oblast. Jedno emocionalno iskustvo nekoliko sati u budućnosti može poslati talase šokova unazad kroz vreme, koje, kompresujući realitet sadašnjosti, indukuje vibracije koje ulaze u rezonancu i privlače korespondirajuće sinhronicitete. Te smislene koincidencije dele istu arhetipsku osnovu kao i emocionalni događaj, koji je generisao talas šoka; talas deli frekvenciju sa izvorom. Tako sinhroniciteti često prethode iskustvima lekcija i nose simboličan pečat, koji reflektuje prirodu predstojećeg događaja.  

U stvari, svako narušavanje granica realiteta će neizbežno generisati sinhronicitete, koji mu prethode i koji daju informaciju o izvoru smetnje. Bliskom prodoru u realitet će na primer prethoditi zloslutni sinhroniciteti u vidu omena ili viđenje određenih upozoravajućih brojeva. Pošto se arhetipovi filtriraju kroz simboličan rečnik pre nego što se manifestuju, isto upozorenje se za različite ljude može manifestovati različito u zavisnost od toga, koje simbole oni smatraju smislenim. Neki simboli su univerzalniji nego drugi. Njihovoj interpretaciji ne bi trebalo pristupati drugačije nego kao interpretaciji simbola u snovima.

DISKONTINUITET
Kada brojni ljudi dele isto okruženje, njihovo kolektivno polje privlači koordinirajući set iskustava. To znači da se jedna verovatna budućnost manifestuje za sve tako da na neki način obuhvata potrebe za učenjem svakog pojedinca. Što je veća disonanca između pojedinaca koji učestvuju u kolektivnom polju, to ta budućnost mora biti više iskrivljena i neverovatnija da bi izgladila sve diskontinuitete.

Realiteti mogu postati neobični kada čovekov vibracioni spektar ne stoji u harmoniji sa vibracionim spektrom okruženja. Razmislite o ljudima, koji su bilo trenutno, bilo hronično opsednuti i paranoični u vezi sa vanzemaljskim abdukcijama, posmatranjem od strane vlade ili kontrolnim sistemom matriksa. Iz razloga, koji su već objašnjeni, oni mogu privući uznemiravanje u grubim oblicima i obilje paranormalnih fenomena, koje većina ljudi ne može da razume, čak ni da poveruje u njih. Šta se događa ako oni uđu u kolektivni realitet, čiji se vibracioni spektar veoma razlikuje od njihovog sopstvenog, recimo, neko javno mesto sa mnogo prosečnih ljudi, koji zahtevaju relativno svakodnevna iskustva? Tada se realitet krivi da bi akomodirao oba realiteta, iako ponekad bez mnogo uspeha, kada misteriozna greška ukaže na pucanje iluzije. Umesto viđenja vanzemaljaca ili demonskih entiteta u javnosti, koje bi sigurno preplašilo svakog drugog, njihova iskustva praćenja i ometanja će doći kroz elemente, koji većini običnih ljudi izgledaju svakodnevni. Na taj način i jedni i drugi mogu da imaju svoj realitet i žive u njemu. Oni mogu čuti kako neka nepoznata osoba mumla zagrobne fraze, pomalo suviše misteriozno da bi to bila slučajnost, mogu uočiti ljude, koji ih posmatraju i prate, mogu se susresti sa ljudima, čije oči ukazuju na trenutnu prisutnost demonskog bića. Ali svakom drugom ti sprovodnici ometanja izgledaju kao obični likovi: beskućnik na benzinskoj pumpi, koji moli za malo sitniša, grupa gostiju zauzeta posmatranjem ljudi, momak koji servira kafu uz pomalo mrzovoljan odnos prema nekim mušterijama. Šizofreniju na stranu, ova uznemiravajuća iskustva su veoma realna i mogu biti registrovana kao objektivni dokazi, iako pokušaj da se ona dokažu često poništava njihovu mogućnost manifestacije. Objektivan dokaz je taj koji može preneti ta iskustva iz jednog realiteta u drugi, zaobilazeći proces učenja i narušavajući slobodnu volju.     

Ali neverovatna iskustva ne moraju da budu negativna. Čovek može imati visoke frekvencije i privući iskustva, koja su veoma pozitivna, tokom kojih stvari jednostavno uspevaju. Nešto tako jednostavno kao imati samo zelena svetla na putu ka destinaciji je značajno za onoga, ko doživljava to iskustvo, ali za sve ostale predstavlja samo još jedna kola u prolazu. Ukoliko je diskontinuitet ekstreman, čovek se susreće sa najneobičnijim pozitivnim sinhronicitetima i likovima koji pomažu. 

OSNOVNI BROJEVI I ARHETIPSKI REALITETI
Drugi način da se razume kako realiteti koordiniraju je razmišljati u terminima brojeva. Budući da frekvencija nije ništa drugo do jedan broj, možemo pridružiti jedan jedinstveni broj svakom realitetu da reprezentuje talasnu dužinu njegove osnovne vibracije.

Setimo se da je fazna sinhronizacija neophodna da bi entiteti jednog realiteta ušli u interakciju sa onima sa drugog – talasi se mogu poravnati, samo ako se poklapaju, pa makar i samo periodično. Taj periodični interval je jednostavno najmanji zajednički sadržalac njihovih različitih talasnih dužina. Najmanji zajednički sadržalac nekolicine brojeva realiteta predstavlja broj njihovog zajedničkog realiteta. Kroz taj kolektivni realitet podređeni realiteti mogu ući u uzajamnu faznu sinhronizaciju, jer se svi oni uklapaju u njegov broj. Na primer, realiteti 2 i 3 se perfektno uklapaju u kolektivni realitet 6. Realiteti 7, 9 i 11 se perfektno uklapaju u kolektivni realitet 693.

Veći brojevi realiteta ukazuju na manje mogućnosti i veće iskrivljenje u smislu diskontinuiteta. Kako se to poklapa sa neobičnim iskustvima, koje donose diskontinuiteti u frekvencijama, je ilustrovano sledećim primerom: razmotrite kolektivno polje, koje formiraju pojedinci u realitetima 2, 4, i 5. Kolektivno polje je 20, sasvim običan broj. Recimo da u njega stupi neko sa realitetom 52. Kolektivno polje skače na 1060 da bi akomodiralo sve, ukazujući na visok nivo neverovatnoće i neobičnosti. To jednostavno znači da je privučena manje verovatna budućnost kada postoji trenje medu vibracijama. To takođe ilustruje zašto disonanca između pojedinaca iznosi na površinu malo verovatne scenarije konfrontacije i separacije.

Razmislite o brojevima koji se uklapaju u druge. Realitet 13 se na primer uklapa u realitet 39. Kvalitativno govoreći, ovaj drugi je podređen prvom. Pojedinci u realitetu 13 mogu da uđu u realitet 39, ali ne i obrnuto. Da ilustrujemo, mi na trećoj dimenziji zauzimamo realitet 39, dok hiperdimenzionalna bića borave na realitetu 13 – oni mogu da izaberu da se fazno podese sa nama, ako to požele, ili da ostanu izvan našeg opsega percepcije. Manji brojevi realiteta znače kraću talasnu dužinu i višu frekvenciju. 

Brojevi realiteta fizičke egzistencije po sebi moraju da budu astronomski dugi, usled učešća neizmerne raznolikosti svesnog života u njima. To, naravno, znači da vibracija fizikalnosti ima najdužu talasnu dužinu i najnižu frekvenciju. Fizička egzistencija je podređena svim ostalim realitetima. To je arena, u kojoj bića mogu da izaberu da uđu u međusobnu uzročnu interakciju. Kolektivni realitet svih svesti u Univerzumu može biti ogroman, ali nije beskonačan. Tako je frekvencija fizikalnosti beskrajno mala, ali nije identična nuli.

Osnovni brojevi (1, 2, 3, 5, 7, 11, 13, 17, itd…) su deljivi sa 1 i sa samima sobom. Očigledno, realiteti sa talasnim dužinama osnovnih brojeva su najfundamentalniji realiteti. To su primarni realiteti, svi drugi su im podređeni. Osnovni brojevi tako stoje u vezi sa „sopstvenim frekvencijama“ Kreacije. Svaki primarni broj predstavlja jedan univerzalni arhetip, čija harmonična multiplikacija generiše različite realitete i moguće budućnosti, povezane sa tim arhetipom. Na primer, ako je 3 fundamentalni realitet radosti, onda su realieti 3, 6, 9, 12 itd. realiteti, u kojima je radost fundamentalni osnovni ton vibracija, iako svaki realitet obuhvata različiti izraz radosti, koji se sve više krivi kako se broj realiteta povećava.

Gornji navodi su pojednostavljeni. Realistično govoreći, mi kao pojedinci imamo spektar frekvencija i tako i spektar brojeva realiteta, koji definišu naš lični realitet. Komponente osnovnih brojeva predstavljaju lekcije, koje smo u potpunosti savladali, dok su komponente, koje nisu osnovne, lekcije, koje još treba da naučimo. Učenje se odvija ciklično, svaki arhetip  se ponavlja uz veću jasnoću i tačnost nego pre.

Veliki ciklus duhovne evolucije počinje sa velikim brojem realiteta i sabira se u najmanji. Najmanji osnovni broj je Kreator. Najveći je demiurg Ormethion, koji stoji na pragu zaborava. Realitet 1 vibrira arhetipom beskonačne ljubavi; to je dom Prvobitnog Kreatora. To je primarni realitet; svi drugi su mu podređeni. Kao što se jedan sadrži u svemu, tako i Kreator vlada nad svime.  

POMERANJE (SHIFT)
Svet sada doživljava razdvajanje puteva izmedu sektora populacije, koji više nisu u rezonanci jedni sa drugima. To je cepanje realiteta, razlaganje kolektivnog polja u nekoliko manjih.

Katalizatori iskustava guraju ljude preko međa, nagoneći ih da otkriju ko su zaista i za šta se zalažu. Vibracije njihovih duša se pročišćavaju i intenziviraju, donoseći odbacivanje suvišnog i povratak sudbini.

Ono što je bilo emulgovana smeša (emulzija je smeša dve nemešljive tečnosti, prim.prev.) različitih realiteta, sada se deli na slojeve i kada se čaša prelije, to će izlučiti najniže slojeve realiteta niz drenažnu cev. Fenomen polarizacije počinje međusobnom nezainteresovanošću među pojedincima na različitim stazama.  Može doći do konfrontacije i separacije ili okolnosti mogu dovesti do blagog odvajanja staza. Ali kako vreme odmiče i kako ljudi dospevaju u svoj najharmoničniji kolektivni realitet, jaz između tih realiteta će se toliko produbiti, da će se čak prekinuti i deljenje percepcije i iskustava. Zahtevi učenja svakog kolektivnog realiteta mogu postati uzajamno tako suprotni, da više neće deliti isti prostor, istu vremensku liniju, isti denzitet. To će iziskivati podelu vremenskih linija, pri čemu svaki glavni realitet sledi različitu putanju u budućnost, koja najbolje obuhvata kolektivne potrebe njegovih stanovnika za učenjem. Šta će preliti čašu, ostaje da se vidi.

SIDRA FREKVENCIJE
Naravno, nije sve predestinirano. Postoji faktor haosa, prepušten slobodnoj volji. Neke hiperdimenzionalne sile, koje su svesne predstojećeg pomeranja, nastavljaju sa naporima da masovno spuste frekvencije, da bi zatvorile čovečanstvo u moguću budućnost, gde te sile ubiru maksimalnu žetvu energije i zadržavaju kontrolu, bilo u ovom denzitetu ili u sledećem. To može uključiti bilo šta od masovnog gubitka života, do genetskog podešavanja i duhovnog porobljavanja. Kolektivni izbor da se izabere takav scenario zahteva dovoljno slobodne volje da bi te sile dobile vlast da iznova pišu istoriju, da bi proširile i učvrstile kontrolu u sadašnjosti i budućnosti. Do nekog stepena to se već dogodilo i svet kakav danas poznajemo je rezultat poslednje revizije vremenske linije.  Ipak, vreme se kreće dalje i „konačna“ budućnost je i dalje otvorena.

To nas dovodi do toga šta mi kao pojedinci možemo da učinimo. Mudri izvori kažu da jednostavno treba da budemo ono što jesmo, da se setimo ko smo i zračimo esenciju svoje duše. Zaista, mi smo sidra frekvencija. Vibracije, koje održavamo, određuju realitet koji zasnivamo i naš realitet učestvuje u kolektivnom realitetu. Postoje frekvencije potčinjavanja i frekvencije oslobađanja. Živeći radosno ono što je u vašem srcu vi ne samo da dajete primer drugima, vi takođe umanjujete težinu lokalnih i globalnih kolektivnih realiteta. Ništa ne uklanja gravitaciju tako kao lakoća i ljubav. To pomaže onima, koji bi inače bili podsvesno skrhani snažnim poljem niskih frekvencija. Preporučljivo je preduzeti akciju i učiniti nešto kada dođe poziv, ali u međuvremenu je dovoljno usidriti se u svom centru. To vas postavlja na visoku stazu, van domašaja i percepcije mračnih elemenata i čini tu stazu jasnijom za druge. Održite svoju poziciju u ravnoteži kroz teškoće i privežite se čvrsto uz svoj jarbol, kada vas poj sirena mami preko palube. Sijajte kao svetionik u magli.   

IZVORI
Za dodatne informacije pročitajte „The 33 Arks od Soul Resonance“, Nexus Seven, i istražite Kasiopejske transkripte preko termina “realm” (realitet), “FRV”, “frequency resonance vibration” (rezonatna vibracija frekvencija), “frequency of light” (frekvencija svetlosti), and “frequency resonance envelope” (omotač rezonantne frekvencije).