MAURICE
NICOLL
PSIHOLOŠKI
KOMENTARI NA UČENJE
GURĐIJEVA I
USPENSKOG
Unutrašnje
pridavanje značaja
i
spoljašnje pridavanje značaja
XII - O 'Biti pasivan' (6)
PDF-VERZIJA
Prošli put smo govorili o
neophodnosti da čovek bude u stanju da u Radu zadrži rezervu prema svojim
mislima i da se ne identifikuje sa njima. Večeras ćemo govoriti o neophodnosti
da zadržimo rezervu prema svojim emocijama. Mnogo je teže postati pasivan prema
aktivnostima Emocionalnog Centra nego prema aktivnostima Intelektualnog Centra.
Čovek može mnogo lakše da misli drugačije
nego da oseća drugačije. Sasvim je
moguće postati pasivan prema mnogim mislima, koje je čovek navikao da sledi i
da se identifikuje sa njima, ali to nije isto u oblasti emocija i osećanja.
Razlog za to je taj što smo sa svojim osećanjima mnogo više identifikovani nego
sa svojim mislima. Naša osećanja, naše emocije, naša raspoloženja, drže nas u
stisku. Obratite pažnju na sebe kada ste uznemireni. Da li je lako ne identifikovati
se sa uobičajenim dnevnim emocionalnim stanjem? Možete se smejati i govoriti
vesele stvari i pretvarati se da je sve u redu, ali iznutra kao da ste stegnuti
u mengele. Iako jedan deo vas možda neće želeti da bude uznemiren, drugi će insistirati
na tome da bude. Ili recimo da je pogođeno nešto što pripada samo-važnosti,
sujeti – da li vam je lako da prestanete da budete identifikovani sa time? Da
li je lako ne biti uvređen? Jedan razlog je i to što su emocije veoma brze. One
rade sa veoma „brzom“ energijom, mnogo bržom energijom od one koja se koristi
za uobičajene misli. Drugi razlog je taj što mi retko posmatramo svoje emocije.
Ne posmatramo ih, jer ih uzimamo kao nešto dato. Naš emocionalni život je veoma
siromašan. Međutim, mi ne uočavamo koliko je on siromašan i neprijatan i beznačajan.
Kada bismo to bili u stanju, ne bi nam se dopalo ono što vidimo. Ipak, potrebno
je značajno vreme pre nego što dostignemo taj stepen svesti. Nije suviše reći
da uopšte nismo svesni uobičajenih dnevnih emocija, koje su praktično uvek
negativne, loše, ljubomorne i tričave – ili, ukratko, neprijatne. Naša ljubav
prema neprijatnim emocijama je izuzetna i mi ne samo da veoma volimo da prenesemo
svoje neprijatne emocije drugima i da ih zarazimo, već i da čujemo neprijatne stvari, skandale i
tako dalje. Mi ne znamo šta radimo. Mi to
sve radimo u snu. Ne možemo da vidimo svoje emocije, jer smo tako duboko
identifikovani sa njima. Kada bismo mogli jasno da vidimo svoje uobičajene
emocije, bili bismo užasnuti. Na sreću, nismo u stanju da ih vidimo,
jednostavno jer to ne bismo mogli da izdržimo. Kada bismo videli kvalitet našeg
emocionalnog života, to bi nas izludelo. Mi svi imamo veoma uzvišenu sliku o
samima sebi. A Rad nam nikada ne dopušta da vidimo
ono što ne možemo podneti. Njegovo delovanje je veoma sporo, veoma postepeno,
veoma nežno. Međutim, ono što možemo videti su rezultati naših emocija i to je
polazna tačka. Možemo videti da povređujemo ljude, na primer. Ali čak i kada to
shvatimo, biće nam potrebne godine samo-posmatranja pre nego što shvatimo da
imamo neprijatne, podmukle i loše emocije, koje čine da drugi budu povređeni i
da je to naša greška. Morate shvatiti da je buđenje
veoma dugotrajan i bolan proces. Buđenje znači postajati sve više svestan sebe –
i toga kakvi smo zaista. U emocionalnoj sferi to je veoma teško. Koliko često
ljudi zamišljaju da su dali sve od sebe za druge, dok u stvari nisu učinili
ništa, osim što su izrazili svoje najneprijatnije, najotrovnije i najštetnije,
često najgnusnije emocije, kojih bi trebalo da se stide. U stvari, izražavanje
neprijatnih emocija je ono što se u životu tako često naziva „biti iskren“ ili „pokušaj
da se pomogne“ i tako dalje. Ljudi u stvari misle da je to ljubaznost reći sve
vrste neprijatnih i podlih stvari drugima i zamišljaju da ako se slatko smeškaju,
izražavaju velikodušnost i dobru volju. To je problem sa našim emocionalnim
stanjima. Mi nismo velikodušni i nemamo dobru volju i jedna od prvih stvari je
shvatiti to do samog dna i mrzeti to. Mi volimo sebe u svemu. Volimo sve što
godi našoj sujeti i ne volimo svoje susede, osim ako nam laskaju i ako osećamo
da delimo njihove živote. Iako u sebi možemo imati bolja 'Ja', ona koja bolje
mogu da razumeju druge i da vode brigu o njima, čak i ako nam oni ne laskaju,
ipak manja, lošija 'Ja', koja pripadaju samoljublju, egoizmu i samo-zadovoljstvu,
obično potvrđuju da su daleko jača – osim možda posle dugog perioda samo-posmatranja
ili kada su u stanju mirovanja usled iscrpljenosti posle neke bolesti, koja
ličnost čini pasivnom. U trenutku smrti ljudi jedino žele da im drugi oproste.
To je zbog toga što više nisu u malim 'Ja'. Ali to stanje skromnosti može postepeno da nastaje, kao posledica
delovanja Rada – to jest, povećanjem svesti o tome kakav čovek zaista jeste – putem
dugog i strpljivog samo-posmatranja i sveg onog unutrašnjeg bola, koji dolazi
uz svest da život ne može da bude onakav kakav je u našoj uobrazilji.