MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip,
27. mart 1943.
Unutrašnje
pridavanje značaja
i
spoljašnje pridavanje značaja
VI
PDF-VERZIJA
Dok god prema drugoj osobi
primenjujete spoljašnje pridavanje značaja, pokušavajući da promenite njega ili
nju – to jest, dok god mislite da je druga osoba ta, koja treba da se promeni –
vi ne primenjujete spoljašnje pridavanje značaja, već unutrašnje. Osnova
unutrašnjeg pridavanja značaja je mišljenje da bi drugi trebalo da budu
različiti, iz čega proističe „pravljenje računa“ protiv drugih. Neophodno je
ovu tačku jasno shvatiti. Osećate da druga osoba ne bi trebalo da se ponaša
prema vama onako kako to čini, ili da ne treba da vas ljuti ili da ne treba
da bude takva kakva jeste. Da li onda postavljate zahteve ili ne? Naravno da
ih postavljate. Sada, kod pravog spoljašnjeg pridavanja značaja ne možete poći
od te tačke. Polazite od ideje da ste vi u pravu, a oni greše. I budući da
mislite da ste u pravu a da oni greše, osećate da vam oni nešto duguju. U kom smislu vam oni duguju nešto? Osećate da
bi oni trebalo da korespondiraju sa vašim idejama i pošto oni to ne čine,
osećate da nedostaje nešto, što bi oni trebalo da učine. Tako osećate da vam
duguju ispravno ponašanje u skladu sa vašim standardima o tome šta je dobro a
šta loše. Vidite, da sve to znači da sebe stavljate u poziciju sudije.
Osuđujete drugu osobu sa stanovišta sopstvenih usvojenih ideja o tome kakva bi
ta osoba trebalo da bude. To je izvor unutrašnjeg pridavanja značaja u pogledu
onoga što nazivamo „pravljenje računa“. Ukratko, osećate da vam druga osoba
duguje nešto. Sada, ako prilikom pokušaja da primenite spoljašnje pridavanje
značaja prema drugoj osobi sa osnove unutrašnjeg pridavanja značaja, smatrajući
da druga osoba treba da se promeni, vaše spoljašnje pridavanje značaja neće
biti ništa drugo do unutrašnje pridavanje značaja. Naprotiv, polazite od svoje sopstvene
situacije, ne od situacije druge osobe. U poređenju sa pravim spoljašnjim
pridavanjem značaja, to nije ništa do oblik licemerja i verovatno ćete završiti
sležući ramenima i govoreći: „Eto, učinio sam najbolje što sam mogao za tu osobu i
ne mogu više.“ Tako, opraćete ruke od njega u svojim osećanjima zasluga i
vrlina. Međutim, uveravam vas da spoljašnje pridavanje značaja u smislu Rada
nije ništa nalik tome. Uzmimo običnog, mehaničkog čoveka – to jest, običnu
osobu. On je pun odbojnika, predrasuda, negativnih stavova, slika o samom sebi,
sujete, tipičnih gramofonskih ploča i tako dalje. Pretpostavimo da on pokuša, takav
kakav jeste, da primeni spoljašnje pridavanje značaja, da se zaista postavi u
život druge osobe, u njenu situaciju, u njen um. Da li će biti u stanju da
to učini? Naravno da ne. On ne vidi sebe. Kako onda može videti drugu osobu? A
ukoliko ne vidi drugu osobu, kako će postaviti sebe u poziciju te druge osobe?
To je razlog zašto je ranije rečeno da pre nego što počnete da primenjujete
spoljašnje pridavanje značaja na pravi način, morate dostići određeni stepen
samoposmatranja i samo u skladu sa svojim stepenom samoposmatranja i
samo-poznavanja možete da primenite spoljašnje pridavanje značaja na drugu
osobu. U meri u kojoj poznajete samog sebe, pravilno ćete poznavati drugu
osobu: u meri u kojoj možete videti sebe, moći ćete pravilno da vidite drugu
osobu. Da li znate, svaki od vas ovde, koliko dosadni, koliko teški, koliko
neprijatni, koliko puni predrasuda, koliko strogi umete da budete? Da li ste to
uočili? Ako je tako, tada ste u boljoj poziciji da primenite spoljašnje
pridavanje značaja na druge, jer kada vidite njihove mane, takođe ćete videti i
sopstvene. Međutim, onakvi, kakvi smo stvoreni, posmatrajući samo kroz svoja
čula, a ne gledajući u sebe, možemo videti samo mane drugih ljudi a da bi se podmirio račun, potreban je čitav život rada i uvida. Svi imamo slike o
samima sebi; svi smo mi, na jedan ili drugi način, samozadovoljni. Dopustite da
vam iz rečnika pročitam definiciju reči samozadovoljan
(smug). Reč je izvedena iz nemačkog jezika u značenju nakinđuriti se;
krijumčariti, i tako: voditi računa da se održi privid respektabilnosti, biti
apsurdno samozadovoljan i samodopadljiv.“ Jedna stvar je sasvim sigurna, a to
je da što iskrenije posmatramo sami sebe i ono što je u nama, to ćemo biti manje
samozadovoljni. Iz toga sledi da bi
trebalo da budemo manje zadovoljni da znamo kakva bi trebalo da bude druga
osoba. Tako treba da manje sudimo i, kao posledica toga, budemo u stanju da
sebe lakše postavimo u poziciju druge osobe. Setićete se dva primera molitve iz
Biblije – čovek koji zahvaljuje Bogu što nije kao drugi čovek i čovek koji se
udara u grudi i govori da je grešnik. Koji od te dvojice ljudi bi po vašem
mišljenju bio više u stanju da primeni spoljašnje pridavanje značaja? A koji od
te dvojice ljudi bi vas pre osudio? Postoji izreka u Radu, koju morate čuti
više nego jednom, da dok god čovek ne počne da shvata svoju ništavnost, on ne može da radi ovaj Rad. On neće skočiti da
dohvati konopac spušten odozgo da ga spase. Međutim, sve to traži vremena: i mi
moramo uzeti Rad, stepen po stepen, u našem postepenom razumevanju. Niko ne
može preskočiti sebe – to jest, svoj nivo bića. Kako se menja biće, tako se
menja i razumevanje. Sada, spoljašnje pridavanje značaja je rad na biću, kao
što je rečeno. Vaše biće je otprilike onakvo, kako shvatate stvari. U životu
ljudi ne pridaju jedni drugima značaj spolja zbog svog nivoa bića. Kada bi
ljudi zaista primenjivali spoljašnje pridavanje značaja jedni prema drugima,
rat bi bio nemoguć. Međutim, rat je moguć zbog čovekovog nivoa bića, koje je
takvo da je on u stanju da razume samo unutrašnje pridavanje značaja,
pravljenje računa, žeđ za osvetom i tako dalje. Tako, razumećete da spoljašnje
pridavanje značaja u smislu Rada znači napraviti korak izvan vašeg uobičajenog
nivoa bića. Ili, da to kažemo na drugačiji način, ukoliko zaista možete da
primenjujete spoljašnje pridavanje značaja, nivo vašeg bića će biti drugačiji.
Sada, sve spoljašnje pridavanje
značaj, u smislu Rada, zahteva napor, dok je unutrašnje pridavanje značaja
lako, mehaničko, samo-popustljivo. Ukus ta dva je sasvim različit. Svesni napor
ima potpuno drugačiji ukus od mehaničke automatske reakcije. Biti uvređen je
izuzetno lako. To je mehanička reakcija. Ne biti uvređen, ili transformisati uvređenost, je teško. To
zahteva svesni napor. To zahteva mnoštvo misli, mnoštvo unutrašnjeg
podešavanja, mnogo sećanja na to kakav je čovek i tako dalje, da bi se
transformisao prvi impuls uvređenosti. Međutim, to je pravi rad na sebi. Da li
želite da pripadate strahovitom lancu uzroka i posledica, koji čini mehaničko
čovečanstvo, ili želite da izađete iz toga. Ako želite da izađete, onda morate
raditi na svojim mehaničkim reakcijama. Ukoliko sledite zakon „oko za oko, zub
za zub“, tada ćete zauvek ostati u krugu mehaničkog čovečanstva, koji ne vodi
nikuda. Ezoterizam donosi novi zakon – zakon ne identifikovanja, zakon samo-posmatranja
– u stvari, primenu Rada na svakodnevni život. Rad je ezoterično hrišćanstvo.
Hrist je rekao: „Donosim vam novi zakon.“ Rad kaže isto. Da li vidite kako vam
Rad donosi nove zakone za ponašanje, iznutra i spolja? Kako onda možete da
kažete da ne znate šta to znači, razmišljati iz ideja Rada?
***
Sada možete postaviti za svoj
cilj da primenite spoljašnje pridavanje značaja prema nekoj osobi u Radu ili u
životu, kako želite. Dodao bih da bi trebalo da vežbate spoljašnje pridavanje značaja
u Radu, jer je lakše ako i druga osoba radi, ali ako to nije moguće – ili recimo,
trenutno nije tako jednostavno – tada to isto morate da uradite u životu. Život
može postati vaš učitelj. On postaje
vaš učitelj, čim počnete da radite iz sebe, iz izvorne želje da radite, što
označava vrednovanje Rada. Setite se da Rad može postati veoma hladan i udaljen,
ako ga ne održavate živim, a nećete ga održavati živim, ako ga ne volite. Pridavati
značaj spolja nekoj osobi u životu je isto što i u Radu, jedino vam druga osoba
verovatno neće pomagati, tako da će biti veoma lako da se sa svoje namere o
spoljašnjem pridavanju značaja okrenete unutrašnjem pridavanju značaja. Morate
uračunati drugu silu – to jest,
teškoće. Biće besmisleno, naravno, ako počnete sa superiorne pozicije i
pokušate da drugu osobu ispravno usmerite. Setite se da kada se osetite
uvređenim, vi zapadate u unutrašnje pridavanje značaja. Morate biti sasvim
pasivni prema drugoj osobi i raditi na sebi sve vreme, ako možete, i a ne
uvrediti se. Ukoliko ste iskreni u svom cilju, morate biti u stanju da ga
sprovedete. Nikada ne smete da kritikujete ili pokazati da kritikujete. Morate
biti spremni da podnesete lažne optužbe i, naravno, morate biti spremni da
podnesete sve neprijatne manifestacije druge osobe, a da ne izgubite živce i ne
počnete da pevate: Evo me, kako dajem sve od sebe da budem ljubazan.“ Jednom,
kada to počne, to će značiti da ste u stanju unutrašnjeg pridavanja značaja. Ukoliko
to učinite, počinjete sa veoma niskog nivoa – to jest, ne od pravog, zrelog
cilja. A u spoljašnjem pridavanju značaja prema nekoj osobi u životu, što znači
da morate promeniti sebe, morate prvo steći neku ideju o tome šta to znači biti
„sve stvari za sve ljude“. Morate biti u stanju da jedete i pijete i šalite se
i slušate i pričate, bez traga Rada iza sebe. Možda ćete imati priliku da nešto kažete, a možda ne. To nije
važno. Osoba u Četvrtom Putu mora biti u stanju da bude sasvim obična u životu.
Ne sme postojati nikakva vrsta superiornosti, nikakvi nagoveštaji, nikakvo
ubeđivanje, nikakve mračne opaske. Međutim, ako radite na sebi, ako je druga osoba teška, to će učiniti drugu osobu svesnom da ste vi drugačiji. Međutim, vi to ne smete pokazivati otvoreno. Kada
život postane čovekov učitelj, tada je dosegnut najviši rad. A tada ste tačno
na tračnicama Četvrtog Puta. Ali to je teško! – O, kako je teško! – i iziskuje
dugotrajan i ozbiljan rad na sebi i strpljivo razumevanje. Morate, takvi kakvi
jeste, biti u stanju da podnesete sve stvari od ruke čoveka i nastaviti da
radite. Međutim, ako primenjujete spoljašnje pridavanje značaja prema osobi u
životu, osećate se superiornim i tako osećate stalnu osudu i to otvoreno
pokazujete, tada ne radite. To nije put Četvrtog Puta. Postati pasivan u smislu Rada prema drugoj
osobi, zahteva ogroman unutrašnji rad, posebno prema osobi u životu. Na neki
način, to je lakše nego postati pasivan prema osobi u Radu. Međutim, vi morate
razumeti šta to za vas znači, u pogledu iskustva. Znate kako u životu ljudi
uvek pokušavaju da isprave jedni druge, prekorevajući jedni druge, uvek
pronalazeći grešku kod druge osobe. To je potpuno beskorisno i vodi do stalnog
razdora u životu. Međutim, učiniti sebe pasivnim
u odnosu na tu osobu i raditi iz te pozicije na sebi – jer biti pasivan zahteva
konstantan unutrašnji rad na sebi – to, uveravam vas, može prouzrokovati
promenu u drugoj osobi, jer rad stvara prostor
za njenu promenu. Opet, ako reagujete mehanički sve vreme, to neće stvoriti prostor
za drugu osobu da se okrene promeni. Ne reagujući, ostavljate taj prostor. U
vezi sa spoljašnjim pridavanjem značaja nekoj osobi iz života, setite se da vam
zaista mora biti cilj da to radite. Da
li to zaista želite, ili ne? Morate imate izvoran, zreli cilj u svetlu Rada,
kojeg ćete se držati svaki put kada se setite sebe i svaki put kada mislite o
tome šta praktično činite u ovom Radu. Tek tada će vam Rad pomoći. Ako je
osnova vašeg cilja samo život, to vas neće snabdeti snagom Rada. Može biti
lakše raditi iz cilja iz života. Rečeno nam je da se sprijateljimo sa Mamonom
bezbožnosti. U pravom odnosu u Radu
to nije dovoljno. Zaista, daleko je od toga. Međutim, ako primenjujete
spoljašnje pridavanje značaja prema nekoj osobi iz života, u to može ući i ono što pripada cilju iz života, ukoliko
to pomaže vašem radnom cilju. Daću vam primer: ako se plašite da ćete izgubiti
neki posao, neku poziciju i tako dalje, vaš cilj iz života može pomoći vašem
radnom cilju da budete pasivni prema neprijatnim manifestacijama. To je dopušteno.
Ipak, vi morate znati šta je čije i kada se pojavi istinski Rad,
morate shvatiti šta činite vi, a šta
vas životna razmatranja teraju da činite. Drugačiji je primer kada je osoba
tako postavljena, da njen kontakt sa Radom zavisi od spoljašnjeg pridavanja
značaja ljudima u životu. To se može
učiniti, ali zahteva inteligenciju i pasivnost prema kriticizmu. To posebno
zahteva unutrašnju tišinu. Pogrešan
govor će, naravno, stvoriti teškoće. To jest, osoba u ovom Radu, okružena
ljudima iz života, koji nemaju magnetni centar, mora se ponašati obično –
mora biti tiha, ne na neki očigledan ili interesantan način, već istinski
iznutra tiha, tako da drugi ne uoče ništa neobično. To će biti deo njenog rada.
Njen drugi rad će se sastojati u tome da ne reaguje mehanički kako to uvek
čini. Govorimo o onima u Radu, koji su povezani sa ljudima, koji nisu u Radu.
Sada ćemo govoriti o onima u Radu, koji iz određenih razloga žele da uspostave
odnose sa onima koji nisu u Radu. Čitavo pitanje je tada pitanje magnetnog
centra. Ako Rad osećate emocionalno, osećaćete teškoće da ostvarite kontakt sa
onima, koji ga ne osećaju. Posle nekoliko razgovora verovatno ćete osetiti da
se pojavljuje linija odvajanja. Nemojte kriviti Rad za tu činjenicu. Rad vas
vodi do nekih ljudi, ili ne. Čovek treba da sluša Rad, tu gde je, što bolje
može. Morate se takođe setiti da je razlika između osobe, koja zna nešto o
Radu, i osobe, koja ne zna ništa, veoma značajna. U stvari, između njih leži
provalija. U društvu, vama se neko može dopadati i privući vas i vi možete
poželeti da ga uvedete u Rad, ali ako ne postoji magnetni centar i čitav
kvalitet konverzacije je ograničen na život, onda ćete osećati da je između vas
provalija, kakva zaista i jeste. Postoje veoma fini ljudi u životu, koji ne
mogu ući u Rad. I to je onako kako mora biti. Možemo se sresti samo kroz
zajedničko razumevanje, ne kroz spoljašnji izgled naših tela. Pokušajmo da to
shvatimo. Za osobu, koja počne da razumeva Rad, neće biti lako da se ujedini sa
osobom koja nema magnetni centar. Setite se da je posedovanje magnetnog centra
znak nivoa bića. Neki ga imaju, a da
ne znaju da ga imaju. Međutim, ljudi različitih nivoa bića se najčešće ne
povezuju. Kako bi mogli? Shvatite da je magnetni
centar veoma velika stvar u pogledu znaka čovekovog bića. Čovek može biti
pametan i dobar naučnik i tako dalje, ali nemati smisla za bilo šta više – bez osećaja
za Veliki Um. Čovek na najvišoj poziciji ne mora obavezno imati magnetni centar
i najčešće ga i nema. Život nije standard za procenu osobe u smislu Rada, u
smislu Dobrog Domaćina. Ni Herod ni Pilat nisu bili spremni za Hristovo
ezoterično učenje. Sve to je verovatno dovoljno jasno. Vrednosti života i
vrednosti Rada su sasvim drugačije: veliki čovek u životu nije veliki čovek u
Radu. Ne možete govoriti veoma uspešnom čoveku u životu o ovom Radu, smatrajući
da će vas razumeti. Mislim, ne smete misliti da visoka pozicija u životu znači
visoko razumevanje ovog Rada. U stvari, slučaj je potpuno suprotan. Potrebno je
neko vreme da ta ideja prodre u ljude.
Dopustite mi da dodam još jednu
stvar od najvećeg značaja za spoljašnje pridavanje značaja. Ne možete primeniti
spoljašnje pridavanje značaja prema nekoj osobi, dok je ne podelite na
različita „Ja“. A to ne možete učiniti dok ne vidite različita „Ja“ u sebi. Ako
uvek mislite o sebi kao o „Ja“, tada ćete misliti i o drugima kao da imaju
jedno nepromenljivo „Ja“. Da li možete da mislite o različitim „Ja“ u sebi, a
da ne kažete „Ja“ uz svako od njih? Onda ćete do izvesnog stepena biti u stanju
da vidite različita „Ja“ u drugoj osobi. Videćete njena dobra i loša „Ja“. To
će vam pomoći pri spoljašnjem pridavanju značaja toj osobi.
Nastavak
Nastavak
Аутор је уклонио коментар.
ОдговориИзбриши