24. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA VII

O ličnosti, suštini i pojmu biti pasivan u Radu. Odlična beleška!

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip, 03. april 1943.

Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja
VII - O 'Biti pasivan' (1)
PDF-VERZIJA

Prošli put je u vezi sa spoljašnjim pridavanjem značaja rečeno da je neophodno biti pasivan u odnosu na drugu osobu. Danas ćemo početi da govorimo o značenju biti pasivan u smislu Rada. Šta je centralna tema Rada u vezi sa njegovom praktičnom stranom – to jest, u pogledu rada na sebi? I u vezi sa time, šta znači unutrašnje promena? Praktični rad na sebi je usmeren ka tome, da se u sebi učini pasivnim nešto što je trenutno aktivno, a da se učini aktivnim nešto što je sada pasivno. Ličnost, koja je aktivna, mora da postane pasivna, kako bi suština, koja je pasivna, postala aktivna. To je centralna ideja rada na sebi. Rad je drugo obrazovanje. Na početku, život mora razviti ličnost, tako da ona okruži suštinu. To je prvo obrazovanje. Zatim, ukoliko čovek želi da nastavi svoj razvitak, ličnost mora postati pasivna, kako bi suština mogla da raste i postane aktivna. Tako, vidite da postepeno mora nastupiti preokret. Na početku, deca se rađaju samo sa suštinom, koja je aktivna. Zatim život formira ličnost oko suštine i ličnost je aktivna. Situacija će se zadržati sve dok čovek ne počne da radi na sebi. Ukoliko to učini, ličnost će postepeno postati pasivna a suština aktivna. Postoje te tri moguće orijentacije: prvo, u detetu, aktivna suština, drugo, kod odraslog, aktivna ličnost i treće, u slučaju da čovek radi na sebi, ličnost pasivna a suština aktivna. Čitav cilj Rada je u tome da učini stečenu ličnost pasivnom. U smislu Rada postati pasivan znači unutrašnji rad na ličnosti. To možda znači odvajanje od ličnosti. Aktivnostima života je u svakom od vas formirana veoma kompleksna konstrukcija pod nazivom ličnost. Ona je formirana imitacijom, navikom, uticajem iz perioda u kome ste odrasli, na primer, fantazijama iz romana, drama, filma, atrakcija, obožavanja heroja i hiljadu i jednog uticaja, koji je delovao na vas spolja i ušao u vas kroz čula spolja, iz spoljašnjeg života. Sve to oblikuje vašu stečenu stranu i naziva se, uopšteno, ličnost. Suština je ono, sa čime ste se rodili: ličnost je ono, što ste stekli. Ono, sa čime ste se rodili, se menja svim onim stvarima koje ste stekli i prihvatili i odobrili i verovali u njih i identifikovali se sa njima. Nova osoba tako raste oko originalne suštine. I sve to se mora dogoditi, jer suštine sama ne bi mogla da raste iznad jedne ograničene tačke. Čovek ne može da raste direktno iz suštine. To je jedna od neobičnih stvari o kojima uči Rad.



Sada, kao posledica formiranja ličnosti vaš centar gravitacije se pomera sa suštine (u detinjstvu) spolja prema ličnosti, stečene pod određenim okolnostima u kojima ste odrasli i određenih stvari, koje su vas sa jedne strane interesovale, a sa druge privukle vašu sujetu. Na taj način, vi, takvi kakvi jeste, gubite svoju originalnu osnovu i postajete nešto stečeno, nešto izmišljeno. Vaše osećanja „Ja“ se pomera ka spolja u sve vrste osećanja, izvedenih iz života. Čovek ne oseća pravu unutrašnju stabilnost kada izvede svoje osećanje sebe iz života. To jest, uvek je uplašen da bi se nešto moglo dogoditi njemu ili njegovoj sreći ili njegovoj poziciji ili njegovoj reputaciji. To je usled njegovog identifikovanja sa svime, što život formira u njemu, a to znači da on oseća sebe samo kroz ličnost. Međutim, moguća su osećanja sebe, koja nisu izvedena iz života i ličnosti, a ta osećanja daju čoveku osećaj stabilnosti, koji mu ništa spolja ne može oduzeti. Na osnovu tih osećanja čovek počinje da se oseća slobodnim, jer ona ne zavise ni od čega izvan njega i zato mu ne mogu biti oduzeta. Takav čovek polako prestaje da bude rob spoljašnjih stvari.  

Sada, recimo da ste kao dečak ušli u prvi školski tim. Onda ste počeli da osećate sebe spolja kroz to i nosili ste kapu koja vam je davala taj osećaj. Postali ste čovek u prvom timu i to je sada vaš najveći osećaj „Ja“. Onda ste izbačeni iz tima. Kakva tragedija! Sve to je neophodno u prvom obrazovanju. Tako ste postali ovo ili ste postali ono, u životu i tako i treba i mora da bude. Imali ste ovaj ili onaj uspeh i tako dalje, i tako i treba da bude. To je jedna vrsta treninga. To je sve na početku neophodno. Svi ti oblici osećanja sebe u svojoj ličnosti, koji, grubo govoreći, žive od poređenja sa drugim. To jest, osećate da gubite sebe u prisustvu osobe, koja nosi otmeniju kapu nego vi i tako dalje. Ponavljam, sve to je neophodno, ali daje pogrešan centar gravitacije. Pretpostavimo da ste veliki glumac ili veliki bokser. Nećete lako slušati hvale upućene nekom drugom glumcu ili bokseru. Zašto? Zato što je vaš osećaj 'Ja' izveden iz ličnosti i zato što osećate gubitak 'Ja', gubitak samog osećanja sebe, ako vas neko premaši. Međutim, sve to treba da vas obuči u iluziji o 'Ja'. Jer ukoliko imate i osećaj pravog osećanja 'Ja', to je nemoguće. Pravo 'Ja' ne postoji putem poređenja. Tako ćete i razumeti da, kada se kaže da ličnost živi od poređenja, vi samo treba da proučavate sebe ili druge u tom svetlu tokom kratkog vremena, da biste videli koliko lako se svako oneraspoloži ili ražalosti i koliko je krhko to osećanje 'Ja', u kojem ljudi pokušavaju da žive – to jest, osećanje 'Ja' izvedeno iz nekog aspekta ličnosti.

Sada, zadržimo se za trenutak na velikoj formulaciji Rada u vezi sa ličnošću i suštinom. Treća ili neutralizujuća sila života čini, i mora da učini, ličnost aktivnom a suštinu pasivnom. Tako Rad kaže da ako uđete u treću silu Rada, koja se protivi životu, ličnost postepeno postaje pasivna, kako bi omogućila suštini da se razvije. Sva individualna evolucija, sav realan unutrašnji razvoj vas samih, zavisi od rasta suštine. Ukoliko ste puni lažnih osećanja 'Ja', izmišljenih ideja o sebi, tada ne može biti rasta suštine. Prava unutrašnja promena je razvoj suštine – to jest, onoga što je najrealniji i najdublji deo vas. Da bi se to odigralo, ličnost postepeno mora da postane pasivna. To je pravo značenje fraze biti pasivan u Radu. To znači postati pasivan prema ličnosti u sebi. Tako, ako kažete da u pravom spoljašnjem pridavanju značaja morate da budete pasivni, značenje toga je da morate postati pasivni na reakcije svoje ličnosti. A to zahteva u najvećoj meri svestan i skoncentrisan rad na sebi. To jest, to zahteva veoma svesno unutrašnje stanje. I ne smemo pretpostavljati da smo u stanju da dosegnemo to stanje za trenutak.

Usled formiranja ličnosti svi vi imate tipične, naučene načine reagovanja na okolnosti i događaje ili druge ljude. Ukoliko ne možete da posmatrate svoje tipične reakcije, svoj neprestani mehanički način shvatanja stvari i ljudi, svoje uobičajeno stereotipno ponašanje, svoje neprijatne manifestacije, svoje brige i zamerke itd. onda, naravno, nemate nikakvu predstavu o tome da imate stečenu ličnost. Shvatate sebe kao sigurnu stvar – kao neku vrstu čestitog, čvrstog grumena. Međutim, iako uzimamo sebe kao sigurnu stvar, mi nismo jedna i ista osoba u različitim trenucima, kao što pretpostavljamo. Mi nismo celi. Ukoliko bismo jasno videli da nismo uvek jedna te ista osoba, ne bismo sebe uzimali kao sigurnu stvar, kao što činimo. Napustilo bi nas nešto od naše sujete i samozaljubljenosti, što povezuje našu ličnost. Setite se da je ličnost mnoštvo. Ona se sastoji od mnogo različitih i kontradiktornih 'Ja' koja su stečena. I ona takođe sadrži sve vrste drugih stvari o kojima Rad govori: negativne stavove, odbojnike, slike o sebi, mehaničke asocijacije, pesme, gramofonske snimke, tipične oblike fantazije, negativna stanja, karakterističan oblik laganja i ukratko, sve ono što nas praktična strana ovog Rada uči da uočimo i posmatramo u sebi tokom života. Jednom kada Rad počne istinski da deluje na osobu, svi ti oblici osećanja sebe, svi ti osećaji 'Ja', izvedeni iz ličnosti, počinju da se rastvaraju. Međutim, delovanje Rada u tom pogledu je veoma postepeno, jer Rad deluje na ljude veoma nežno i samo u odnosu na ono što svako od nas može da podnese. Kada zaista počnete da vidite nešto u sebi, to znači da to možete da podnesete. Ukoliko ne možete da vidite neko 'Ja', to znači da još niste spremni. Videti sebe kakvi zaista jesmo bilo bi nepodnošljivo. Možete početi da vidite nešto – neko 'Ja' – koje vam se, da tako kažemo, baš i ne dopada, ali nećete ga se osloboditi, dok ili ne vidite ili ne upoznate neka bolja 'Ja' i date im prednost, ili dok ne budete mogli da se oslobodite tog 'Ja' bez opasnosti po sebe. Ali govorićemo o tome narednog puta.

Vratimo se sada na značenje pojma biti pasivan. U punom smislu to znači biti pasivan prema ličnosti, i tako, povratno, prema sebi. Možete li da budete pasivni prema svojim zamerkama, koje mehanički izranjaju, makar pet minuta? Dakle, savetujem vam da posmatrate kako vaša ličnost reaguje svakog trenutka na svakoga i sve. To je ta mehanička reakcija, na kojoj mora da se radi, da bismo počeli da postajemo pasivni prema sebi. I to zahteva konstantno svesno stanje samo-posmatranja. Niko to ne može da radi tokom dugo vremena. Međutim, možete praktikovati da budete pasivni u ovom smislu tokom kraćeg vremena, recimo pet minuta. Uočite gde počinjete da prigovarate iznutra – uočite koje reakcije se bude u vama – u pokušajte da budete pasivni prema njima, ne prema ljudima koji uzrokuju njihov nastanak. Da li je to jasno? Morate učiniti sebe pasivnim prema svojim sopstvenim reakcijama, ne prema ljudima, na koje reagujete. Da biste to učinili, morate biti budni unutar sebe i sposobni da vidite različita 'Ja' u sebi i šta ona žele da kažu i kako žele da reaguju u tom trenutku.

Pokušajmo da ovo potpuno razjasnimo. Da li razumete da imate mnogo stečenih stvari u sebi, koje posmatrate kao sebe? Možete li da se složite da usled obrazovanja, imitacije, primera, kojima ste naučeni, i tako dalje, imate sve vrste ideja, ambicija, pretpostavki, vrednosti, sudova, očekivanja, načina da pokažete šta vam se sviđa a šta ne, karakterističnog načina govora, i, ukratko, mnogih tipičnih reakcija na život. I suviše je reći da sve te iskonstruisane stečene reakcije u sebi posmatrate kao sebe. Mislite da su neophodne, zar ne, jer smatrate da one jesu vi? Međutim, pravi vi, ili bolje, pravo 'Ja' u vama, nije sve te stvari za koje nastavljate da se držite i smatrate sobom. Ukoliko pođete od te jednostavne osnove, počećete da razumete šta se podrazumeva pod pasivan – to jest, pasivan prema sebi – ili radije, pasiv prema onome što ste uvek smatrali sobom. Da bi bio pasivan prema sebi, čovek ne sme sebe da shvata kao gotovu stvar. Ne postoji takvo 'Ja' u vama. Kada osoba, koja je potpuno identifikovana sa svojom stečenom ličnošću, kaže, na primer, „Ja mislim ovo“, „Ja mislim ono“, odgovor Rada je „Koje 'Ja' govori“? Da li vidite kako je moćna ta ideja? I da li ste u stanju da primenite moć te ideje Rada na sebe? Sigurno ne, ukoliko ne počnete da delite sebe na različita 'Ja'. Ukoliko sebe sa sigurnošću smatrate celim, tada nema deobe u vama i nikakva promena nije moguća. Reč 'Ja' će izaći iz vaših usta svaki put, ali vi nećete videti koje od različitih 'Ja' govori u svakom trenutku. Jedno 'Ja' će zaćutati, drugo 'Ja' će oprezno govoriti i tako dalje. Međutim, ne vidite da je svako 'Ja' potpuno drugačije. To je veliki šok za samozaljubljenost, kada shvatimo da ne postoji takva osoba kao što je 'Ja'. Međutim, dok to ne počne da sviće u vama, nikada nećete biti u stanju da počnete da budete pasivni prema sebi. Ne možete početi da budete pasivni prema sebi, dok sebe putem samoposmatranja ne vidite kao mnoštvo različitih ljudi i ne naučite o svojim različitim 'Ja' i posebno znate kojem 'Ja' u sebi nikada ne smete dopustiti da preuzme punu kontrolu u vama. Sledećeg puta ćemo u većoj meri govoriti o identifikovanju sa sobom i različitim oblicima praktikovanja unutrašnje odvojenosti. Dopustite mi da ovde kažem da se nikada ne sme dopustiti da 'Ja', koja visoko vrednuju ovaj Rad, izgube vlast u vama. Uočite 'Ja' od kojih ste sastavljeni. Nemojte se družiti sa lošim ljudima u sebi. Setite se da ste vi grad, sa ćumezima i mračnim ulicama i dobrim građanima. Setite se da ste kuća puna slugu bez kontrole. Zar se naše prvo obrazovanje nije bavilo time, da ne treba da idemo sa lošim ljudima van nas? Naše drugo obrazovanje je o tome da se ne družimo sa pogrešnim 'Ja' unutar nas. Naše prvo obrazovanje je spoljašnje: naše drugo obrazovanje je unutrašnje. Život nam ne pruža drugo obrazovanje. Samo ezoterično učenje nam daje drugo obrazovanje – to jest, za one koji traže nešto drugo od života.

Nastavak

Нема коментара:

Постави коментар