31. 7. 2014.

ČETVRTI PUT - PRIDAVANJE ZNAČAJA XII

MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG

 Birdlip, 22. maj 1943.

Unutrašnje pridavanje značaja
i spoljašnje pridavanje značaja

XII - O 'Biti pasivan' (6)
PDF-VERZIJA

Prošli put smo govorili o neophodnosti da čovek bude u stanju da u Radu zadrži rezervu prema svojim mislima i da se ne identifikuje sa njima. Večeras ćemo govoriti o neophodnosti da zadržimo rezervu prema svojim emocijama. Mnogo je teže postati pasivan prema aktivnostima Emocionalnog Centra nego prema aktivnostima Intelektualnog Centra. Čovek može mnogo lakše da misli drugačije nego da oseća drugačije. Sasvim je moguće postati pasivan prema mnogim mislima, koje je čovek navikao da sledi i da se identifikuje sa njima, ali to nije isto u oblasti emocija i osećanja. Razlog za to je taj što smo sa svojim osećanjima mnogo više identifikovani nego sa svojim mislima. Naša osećanja, naše emocije, naša raspoloženja, drže nas u stisku. Obratite pažnju na sebe kada ste uznemireni. Da li je lako ne identifikovati se sa uobičajenim dnevnim emocionalnim stanjem? Možete se smejati i govoriti vesele stvari i pretvarati se da je sve u redu, ali iznutra kao da ste stegnuti u mengele. Iako jedan deo vas možda neće želeti da bude uznemiren, drugi će insistirati na tome da bude. Ili recimo da je pogođeno nešto što pripada samo-važnosti, sujeti – da li vam je lako da prestanete da budete identifikovani sa time? Da li je lako ne biti uvređen? Jedan razlog je i to što su emocije veoma brze. One rade sa veoma „brzom“ energijom, mnogo bržom energijom od one koja se koristi za uobičajene misli. Drugi razlog je taj što mi retko posmatramo svoje emocije. Ne posmatramo ih, jer ih uzimamo kao nešto dato. Naš emocionalni život je veoma siromašan. Međutim, mi ne uočavamo koliko je on siromašan i neprijatan i beznačajan. Kada bismo to bili u stanju, ne bi nam se dopalo ono što vidimo. Ipak, potrebno je značajno vreme pre nego što dostignemo taj stepen svesti. Nije suviše reći da uopšte nismo svesni uobičajenih dnevnih emocija, koje su praktično uvek negativne, loše, ljubomorne i tričave – ili, ukratko, neprijatne. Naša ljubav prema neprijatnim emocijama je izuzetna i mi ne samo da veoma volimo da prenesemo svoje neprijatne emocije drugima i da ih zarazimo, već i da čujemo neprijatne stvari, skandale i tako dalje. Mi ne znamo šta radimo. Mi to sve radimo u snu. Ne možemo da vidimo svoje emocije, jer smo tako duboko identifikovani sa njima. Kada bismo mogli jasno da vidimo svoje uobičajene emocije, bili bismo užasnuti. Na sreću, nismo u stanju da ih vidimo, jednostavno jer to ne bismo mogli da izdržimo. Kada bismo videli kvalitet našeg emocionalnog života, to bi nas izludelo. Mi svi imamo veoma uzvišenu sliku o samima sebi. A Rad nam nikada ne dopušta da vidimo ono što ne možemo podneti. Njegovo delovanje je veoma sporo, veoma postepeno, veoma nežno. Međutim, ono što možemo videti su rezultati naših emocija i to je polazna tačka. Možemo videti da povređujemo ljude, na primer. Ali čak i kada to shvatimo, biće nam potrebne godine samo-posmatranja pre nego što shvatimo da imamo neprijatne, podmukle i loše emocije, koje čine da drugi budu povređeni i da je to naša greška. Morate shvatiti da je buđenje veoma dugotrajan i bolan proces. Buđenje znači postajati sve više svestan sebe – i toga kakvi smo zaista. U emocionalnoj sferi to je veoma teško. Koliko često ljudi zamišljaju da su dali sve od sebe za druge, dok u stvari nisu učinili ništa, osim što su izrazili svoje najneprijatnije, najotrovnije i najštetnije, često najgnusnije emocije, kojih bi trebalo da se stide. U stvari, izražavanje neprijatnih emocija je ono što se u životu tako često naziva „biti iskren“ ili „pokušaj da se pomogne“ i tako dalje. Ljudi u stvari misle da je to ljubaznost reći sve vrste neprijatnih i podlih stvari drugima i zamišljaju da ako se slatko smeškaju, izražavaju velikodušnost i dobru volju. To je problem sa našim emocionalnim stanjima. Mi nismo velikodušni i nemamo dobru volju i jedna od prvih stvari je shvatiti to do samog dna i mrzeti to. Mi volimo sebe u svemu. Volimo sve što godi našoj sujeti i ne volimo svoje susede, osim ako nam laskaju i ako osećamo da delimo njihove živote. Iako u sebi možemo imati bolja 'Ja', ona koja bolje mogu da razumeju druge i da vode brigu o njima, čak i ako nam oni ne laskaju, ipak manja, lošija 'Ja', koja pripadaju samoljublju, egoizmu i samo-zadovoljstvu, obično potvrđuju da su daleko jača – osim možda posle dugog perioda samo-posmatranja ili kada su u stanju mirovanja usled iscrpljenosti posle neke bolesti, koja ličnost čini pasivnom. U trenutku smrti ljudi jedino žele da im drugi oproste. To je zbog toga što više nisu u malim 'Ja'. Ali to stanje skromnosti može postepeno da nastaje, kao posledica delovanja Rada – to jest, povećanjem svesti o tome kakav čovek zaista jeste – putem dugog i strpljivog samo-posmatranja i sveg onog unutrašnjeg bola, koji dolazi uz svest da život ne može da bude onakav kakav je u našoj uobrazilji.



Zamislimo sada osobu, koja je puna sujete, samoljublja, divljenja prema samom sebi, povlađivanja sebi, obožavanja sebe, samo-važnosti, samo-poštovanja, samo-uzbuđenja i tako dalje. Ta osoba je veoma identifikovana sa samom sobom. Ta osoba je bogata – „bogataš“ (ili bogatašica). Takvi ljudi nemaju ideju da ne mogu da čine. Ta ideja bi ih preplašila. Takođe nisu svesni da ne znaju. Sigurni su da sve znaju najbolje. Osećaju se depresivnim jedino kada je povređena njihova sujeta, a tada se bez sumnje razbesne. Međutim, oni ne mogu da vide sebe. Mogu biti veoma ljubazni sve dok ih zasipamo zahvalnošću i pohvalama. Pomažu siromašnima, daju novac onima u nevolji, ako dobiju priznanje za to i ako osećaju da su na odgovarajući način tretirani. Takvi ljudi mogu biti veoma korisni u mehaničkom životu, ali u Radu, koji stoji pod obrnutim znakom u odnosu na život, mogu osećati da su na gubitku. Sećam se kako je pre mnogo godina nekoliko ljudi ove vrste odlučilo da se poveže i učini da Rad „zaista krene“. Osećali su da je sve to suviše sporo i da bi mogli brže da naprave veliki uspeh i bez sumnje su sebi dočaravali kako sede na podijumu na nekoj velikoj konferenciji u Albert Holu ili nekom sličnom mestu, gde im se klanjaju hiljade ljudi. Osećali su da bi iz svog „bogatstva“ – govorim psihološki – mogli da uvećaju Rad. Međutim, čovekovo „siromaštvo“ je ono iz čega Rad raste. Rad ne raste iz bogate ličnosti u čoveku, već iz izgladnele i prave suštine. To je razlog zašto Rad sve preokreće i čini aktivno pasivnim, a pasivno aktivnim. Da li neko od vas zaista zamišlja da, kada bi ovaj Rad bio veliki uspeh u životu i kada bi bio emitovan noć i dan, da bi mogao da stekne neku unutrašnju tajnu silu ili značenje? Savetujem vam da razmislite o tome. Što se mene tiče, veoma rano sam shvatio da ovaj Rad nikada neće moći da postigne uspeh u životu i da o njemu ne treba da se piše otvoreno, osim indirektno. I ako duboko razmislite, videćete zašto mora biti tako – to jest, ako razmislite iz ideje o aktivnim i pasivnim znacima, u pogledu ličnosti i suštine.

Sada, uzmimo pitanje o postati pasivan prema dopadanju i nedopadanju. To je deo Rada na Emocionalnom Centru u vezi sa opštim učenjem o postajanju pasivnim prema aktivnom „sebi“ koji preuzima vlast nad stvarima i kontroliše nas. Pokušajte da posmatrate svoja dopadanja i nedopadanja i kako trošite sebe u besmislenim sviđanjima i nesviđanjima. U Radu postoji vežba sa tim efektom: „Pokušaj da neko vreme voliš ono što ne voliš i ne voliš ono što voliš.“ Postoji slična vežba u vezi sa Intelektualnim Centrom, koju sam spomenuo ranije: „Pokušaj da posmatraš kojim mišljenjima daješ prednost i govori u korist druge strane.“ Biti identifikovan sa svojim mehaničkim dopadanjima i nedopadanjima vezuje osobu za emocionalne navike. Često se događa da shvatite, kako ono što ne volite, možete lako voleti i obrnuto. Naša mehanička dopadanja i nedopadanja su veoma malo utemeljena. Ona se menjaju svakog trenutka. Ipak, mi im pridajemo tako veliku važnost. U Radu ćete često doživeti da ljudi, koji vam se na početku ne dopadaju, počnu da vam se sviđaju. To je znak da se menjate. Međutim, ne možete se promeniti ako se identifikujete sa svakim od vaših trenutnih dopadanja i nedopadanja. Ovde može da pomogne sledeće – naime, nemojte uvek beskrajno govoriti o svojim dopadanjima i nedopadanjima i praviti uzbunu oko njih.  Za ljude je ponekad jedini oblik konverzacije razgovor i tome šta vole i šta ne vole. Kao da zamišljaju da je to zaista važno! Nijedan oblik govora nije toliko egoističan ili iscrpljujući. Praktikovati tokom kratkog vremena, u intervalima, svesnu pasivnost prema mehaničkim dopadanjima i nedopadanjima, veoma je korisno, ali ne uvek, pogotovo kod onih ljudi, koji su suviše bojažljivi da bi rekli šta žele. Govoreći uopšteno, Rad je uvek protiv onoga što je mehaničko u vama. Ukoliko mehanički nemate dovoljno dopadanja i nedopadanje, treba da ih imate više i obrnuto.

Sada ćemo govoriti o jednoj strani pasivnosti prema dopadanjima i nedopadanjima. Govorićemo o pasivnosti prema asocijacijama. Vi znate da Rad kaže da sve vidimo iz asocijacija. Ipak, možemo imati osećaj da se nalazimo na poznatom mestu i na nepoznatom mestu u isto vreme, ali ti osećaji se ne nalaze u istom delu nas. Našim malim 'Ja', koja žive u mehaničkim delovima centara, neke stvari se mogu činiti poznatim usled asocijacija, ali mogu postati nepoznate kada se sagledaju iz svesnijih 'Ja'. Tako mi ponekad „ugledamo“ jedni druge – kao da se vidimo prvi put. Gledamo za trenutak bez asocijacija. Utisci tada padaju iza mašinerije mehaničke ličnosti. Tada je sve neobično, nepoznato i živo. Utisci tada padaju na suštinu. Navikavamo se na stvari zbog asocijacija, tako da više ne vidimo jedni druge niti bilo šta drugo, već samo svoje asocijacije, sa kojima smo potpuno identifikovani. Drugu osobu posmatramo preko svojih asocijacija. Identifikujemo se sa tim asocijacijama i mislimo da vidimo i poznajemo tu osobu. Sada, sasvim je moguće posmatrati na delu asocijacije sa kojima se identifikujemo i koje nas zavode. Sasvim je moguće posmatrati asocijacije o drugima, posebno kada počnemo da shvatamo da ih ne poznajemo. Na primer, ljudi uzimaju kao sigurnu stvar da poznaju jedni druge. Međutim, ako mislite da znate, nećete biti u stanju da „vidite“ bez mehaničkih asocijacija. To znači da morate početi od razumevanja da ne poznajete druge ljude, koliko god da su vam bliski. No, mi smo sigurni da ih poznajemo. Pođite od ideje da ne znate i da nikada nećete znati. To jest, pođite od neznanja. To je naša „siromašna“ strana. To daje novi život, jer počinjete da dobijate nove utiske, novu perspektivu, novo razumevanje. Ako utisci padnu na suštinu, videćete na novi način. Sada „bogata“ osoba, koja je veoma identifikovana sa sobom, ne može očekivati da vidi stvari bez asocijacija ili da stekne nove utiske, koji padaju na suštinu, koja je naša tačka rasta. Ona će uvek živeti u asocijacijama – u prošlosti. Tvrdoglav čovek ili žena, uvereni da znaju šta je ispravno a šta pogrešno, čovek ili žena tajno ili otvoreno zaljubljeni u sebe i sigurni u sebe i svoju vrednost i stanovište, takav čovek ili žena, potpuno identifikovani sa sobom, neće biti u stanju da sebe podele na dva dela. To jest, oni neće biti u stanju da se pomere sa svoje pozicije, već će uvek ostati tamo gde jesu i ono što jesu na Skali Bića. Gde i šta su isto na toj skali. To jest, nivo bića gde je čovek, je takođe ono što on jeste. Ako počnete da sebe posmatrate pasivno, počećete da vidite nivo bića, za koji vas dole vezuje vaša aktivna, samo-delujuća strana – strana koju nazivate 'Ja' i koja, u mom slučaju, očekuje da je zovu „Moris Nikol“. Ta strana u svakome prisvaja tron i sedi na njemu. Postoje beskrajne legende, parabole i mitovi, koje se odnose na pogrešnu psihološku situaciju čoveka. Čovek ima određenih teškoća da poveruje da se to zaista svakome događa i da ima pogrešnog Vladara na tronu i da se to pre mnogo vremena dogodilo i njemu. U najmanju ruku čovek smatra da je gospodar u svojoj kući. Upravo to nije slučaj. Vi nemate pravog gospodara na tronu vašeg unutrašnjeg sveta – to jest, u svojoj psihologiji. Morate razumeti da, ako sve posmatramo iz svojih davnih asocijacija, mi nećemo biti u stanju da bilo šta vidimo na drugačiji način. Možemo uobražavati da vidimo drugu osobu, ali će to biti iz naših asocijacija. Na taj način, zadržavamo jedni druge u zatvoru naših asocijacija jednih o drugima. Već smo formirali sopstvena mišljenja o drugima. Tako ne dopuštamo drugima da žive izvan naših asocijacija. To je velika tragedija. Dopustiti ljudima da idu, dopustiti im da budu drugačiji, zavisi od našeg dopuštenja da idu. To jest, zavisi od našeg nepokušavanja da ih zadržimo u onome što zamišljamo da oni jesu na osnovu naših mehaničkih asocijacija. Sve majke i očevi imaju taj problem sa decom. Međutim, to se tiče svih odnosa u životu. Setite se da mi jedne druge vidimo preko asocijacija, jednom kada postanemo „bliski“, kako se to kaže, jedni sa drugima. Ono što ne razumemo, jeste da videti osobu preko sopstvenih asocijacija nema nikakve veze sa time kakva ta osoba zaista jeste. Pokušajte da vidite drugu osobu bez asocijacija. To je početak nečeg novog. Toliko se često događa da ljudi steknu pogrešne asocijacije jedni o drugima i da nikada ne uhvate nijedan njihov pravi odblesak. Ja lično volim u ovom Radu to što sve manje „poznajem“ druge. Sigurno nikada ne bih rekao: „Znam tu osobu – poznajem tu osobu ceo svoj život.“ To tačno znači, u tako mnogo reči, da ne znate ništa, osim nekoliko asocijacija koje imate u vezi sa tom osobom.
***
Jedna od najtežih stvari u ovom Radu je postojano nastaviti i kada je čovekova sujeta pogođena. To samo pokazuje koliko stvari mi činimo iz sujete, ne shvatajući to. Svi eksplozivni, bodljikavi, svađalački udari života su nastali usled dva emocionalna džina, Sujete i Ponosa. Možete li da prionete uz neku stvar, ako vam kažu da niste dovoljno dobri u tome? Vaša sujeta može biti povređena, ali vaš ponos može da pomogne. U svakom slučaju, ako možete, tada biste možda mogli biti donekle sigurni da ne delujete u potpunosti iz ličnosti, već možda iz nečeg izvornog, dubljeg i realnijeg. Ipak, to može biti samo ponos, okrenut spolja, koji dolazi da spase povređenu sujetu. Istovremeno, čovek može prionuti uz ovaj Rad sa ponosom okrenutim unutra i možda pronaći istinske razloge, koji nemaju ništa sa površnim razlozima, već izviru iz vrednovanja samog Rada. To znači doseći emociju iza samo-emocija. Morate se setiti da bi u sasvim razvijenoj školi ovog Rada vaša sujeta bila gađana gotovo svakodnevno i da bi mnogi otišli iz indignacije. U Institutu u Francuskoj nam je na ulasku rečeno da „ličnost nema gotovo nikakva prava da boravi u tom prostoru.“ Međutim, jedva da smo čuli tu rečenicu. Nismo razumeli šta ona znači – osim kasnije. Govoreći na puno višoj skali, setimo se koliko je ljudi ostavilo Hrista, „jer ih je on napao“. To znači da su emocionalno bili identifikovani sa sujetom zbog svoje vrednosti. Biti takav je zaista naporno. Kasnije ćete saznati zašto ovo kažem, ukoliko to već ne znate. Međutim, postoji dublja strana svega ovoga -  to jest, mesto gde vas Rad zaista navodi da ustanete protiv sebe. Ovde leži tačka gde ljudi zaboravljaju da rade i jednostavno se osećaju izgubljeno. Tu je mesto gde je moguće ne biti identifikovan sa onim što čovek jeste. To je kao biti zarobljen u iluziji, iz koje ne možemo da se oslobodimo i koja više ne može da vas podstakne. U svakom slučaju, morate početi da shvatate da ste zaglavljeni u iluziji koju nazivate 'Ja' i da iza te iluzije možete početi da vidite prave stvari, to jest, iste stvari, ali na drugi način.

Sada, uzmimo drugi aspekt emocionalne identifikacije, koja ilustruje jednu od mnogih teškoća, koja se javlja u pokušaju da se bude pasivan prema sebi – prema toj osobi A, tom Frankenštajnovom čudovištu, koje je čovek bio naveden da napravi i koje sada stoji u čovekovom malom svetu i preuzima kontrolu nad njim i govori kao da jeste 'Ja' i nastavlja da peva sve vrste stvari, hvalisave i razmetljive, baš kao i pobožne i bojažljive. Taj monstrum, ta mašina, za koju ste privezani, šta mislite o njoj? Da li vam se dopada? Svako je prikačen za svoju mašinu. Setite se da Rad uči da je svako mašina, ali da su to mašine različite vrste – neke su glasne kao automatske puške ili šteketave kao pisaće mašine, a neke tihe kao strujomer. Sada, ljudi porede sebe sa drugima. To jest, mašine porede sebe sa mašinama i putem poređenja se identifikuju sa sobom. Ukoliko ste vi bučna mašina, možda ćete se osećati superiorno u odnosu na tihu mašinu. A ukoliko ste tiha mašina, zahvaljivaćete Bogu što niste bučna mašina i tako dalje. To je izvor emocionalne identifikacije sa sobom – to jest, to je izvor samodopadanja. U Bibliji je rečeno da čovek mora početi da mrzi sebe. Ovaj rad koristi drugačiji jezik, ali ima isto značenje. Rad kaže da čovek mora postati pasivan prema sebi. Međutim, veoma je bolno ići suprotno od uobičajenog načina, na koji čovek reaguje u životu. Osećate da mnogo gubite. U stvari ne gubite ništa stvarno i posle nekog vremena počinjete da osećate nove oblike života koji prolaze kraj vas. To je onaj isti spoljašnji svet, ali ga posmatrate sasvim drugačije. To je ista vrsta stvari, ista vrsta događaja, ali vi ste sa njima sasvim drugačije povezani. To su čak isti ljudi, ali ih vidite i osećate sasvim drugačije. Kada prelazite sa jednog nivoa bića – i doživljavate – na drugi nivo bića, postoji jedna pukotina koja je bolna. To je kao da napuštamo nešto blisko. Ukoliko se držite Rada, posle nekog vremena sve možete da doživite u punoj meri, ali na drugačijem nivou – to jest, na novi način.

Nastavak

Нема коментара:

Постави коментар