MAURICE NICOLL
PSIHOLOŠKI KOMENTARI NA UČENJE GURĐIJEVA I USPENSKOG
Birdlip,
20. april 1943.
Unutrašnje
pridavanje značaja
i
spoljašnje pridavanje značaja
VIII
– O 'Biti pasivan' (2)
Ovaj Rad treba da oslabi ličnost.
To je najpre smetnja, jer se čovek u stvari oseća slabo, kada više ne reaguje
na uobičajen način. Pretpostavimo da ste navikli da se uvek ljutite zbog
nečega, a sada to ne možete. Osećate se slabo. Osećate gubitak. Gubitak čega?
Gubitak dela ličnosti. Istovremeno, vi stičete nešto i istinski ste jači.
Pokušajmo da u ovim komentarima o
unutrašnjem i spoljašnjem pridavanju značaja bolje razumemo što to znači
učiniti ličnost pasivnom. Cilj je omogućiti suštini da raste. Svaki put kada
svesno idete protiv ličnosti, vi stičete nešto. Ne možete očekivati da ćete
odjednom imati tačan dobitak. To je kompleksnije i suptilnije. Ličnost vas
zadržava tu gde jeste. Ona je stečena. Ona je postala vi: ili ste vi postali ona.
Ona čini, ona deluje, ona kaže, ona smatra pogrešnim, ona kvari srećne trenutke, ona preuzima kontrolu nad vama u svakom
trenutku. Tako vas ona drži tamo gde ste i vaš život onim što jeste. Sada, gde
ste vi? Vi ste tamo gde jeste u tom smislu šta imate u sebi, što je aktivno, šta doživljavate, u čemu mislite da uživate. Vidite život, baš tamo, izvan
vas i možda želite sve te stvari, ali ne možete da uđete u život i dobijete te
stvari od njega osim kao vam vaša ličnost to dozvoli. Ulazite u život u
skladu sa oblikom svoje ličnosti. Srećete život, ljude i tako dalje, preko
svoje ličnosti, ne direktno. Da li je to jasno? Sada, vi ne vidite svoju ličnost. Niste je svesni.
Tako možda krivite život i druge ljude, ili se osećate razočaranim i tako
dalje. Nevolja je u tome da ste stekli određeni mehanički uređaj za
uspostavljanje kontakta sa životom, pod nazivom ličnost, koja vam prikazuje
život u skladu sa svojim oblikom, kakav jeste. I eto vas sada, kako stalno
nosite svoju ličnost sa sobom, svoju aparaturu za doživljavanje života i nadate
se da, ako dospete u novo okruženje, sretnete nove ljude, steknete novu kuću,
novu odeću itd. da će tada sve biti potpuno drugačije. Kako bi moglo da bude?
Vi sa sobom stalno nosite aparaturu za uspostavljanje kontakta sa životom – to
jest, svoju ličnost. Možete spakovati svoju torbu i napuniti je novom odećom i
otići na suprotnu stranu zemljine kugle – ali i dalje nosite svoju ličnost
sa sobom, sa svim njenim stečenim navikama
uma, navikama emocija, navikama ponašanja, navikama govora, navikama
traženja greške, navikama pokreta, navikama zdravlja i tako dalje. Sada,
ovaj Rad govori o tome, kako da pobegnete od sebe, ne od života. Nećete pobeći
od sebe ako promenite spoljašnju scenu. Iz tog razloga je neophodno posmatrati
sebe i videti kakva je naša ličnost i proučavati je i videti kakva je to
aparatura. Mi svi imamo sve vrste snova o novom životu – o idealnim uslovima,
sjajnim ljudima itd. Međutim, takvi snovi su beskorisni, jer čak i kada bismo
bili smešteni u izuzetnim i prelepim uslovima, kao u raju, mi bismo na njih
reagovali kroz svoju ličnost i oni bi se veoma brzo pretvorili u sasvim
nepovoljne uslove, pretpostavljam. Teškoća leži u tome što niko od nas ne zna
kako da živi, jer niko od nas ne vidi da teškoća leži u ličnosti – to jest, u
receptivno-reaktivnoj mašini koju koristimo da bismo uspostavili kontakt sa
životom. I nikada nećemo naučiti da živimo makar iole pravilno, ukoliko ne
budemo radili na ličnosti u sebi, i
videli šta je to u nama i kakve teškoće potiču od nas samih, a ne samo od drugih i od
života.
Sav taj Rad je o imitiranju
Svesnog Čoveka. Međutim, ukoliko ne budemo radili na ličnosti, ostaćemo
mehanički čovek. Tada će ona
delovati. Mašina će govoriti. Ona će se ljutiti. Ona će uspostavljati kontrolu
nad svime. I čak i ako počnete da bivate svesni toga, da postoji nešto drugo u
vama, nešto dublje, što ne želi da deluje, da govori, da oseća, da misli na
način kako vi činite, nećete biti u stanju ništa da promenite – barem, tokom
dugo vremena. Ali čak i tada, ako to vidite, bićete u boljoj poziciji nego
osoba koja ne opaža da nešto u svakom trenutku odnosi prevagu i sve kvari. U
Radu mi moramo razumeti da smo u milosti nečega u nama, što se zove ličnost i da
je to mašina koja nas kontroliše. Možete ujutru ležati u krevetu u polusnu i
videti sasvim jasno šta bi trebalo da kažete ili mislite ili osećate, ali čim
ustanete, nešto odmah preuzima kontrolu
nad vama. Ona preuzima kontrolu
nad vama i ona počinje da deluje i
govori na način potpuno suprotan od onoga što ste vi osećali i planirali. Šta
preuzima kontrolu nad vama? To je ličnost.
I za kratko vreme – za trenutak – vi ste potpuno pod njenim uticajem i sve ono
o čemu ste mislili i što ste planirali, dok ste u većoj meri bili budni,
izgleda daleko ili čak besmisleno. Tako se ponašate na potpuno isti način
kao i juče. Nešto vas hvata i vi padate u san u njegov stisak. To je naša
tragedija, da ne možemo da se promenimo, i mi čak i zaboravljamo da treba da se
promenimo, tokom čitavog dana, ili nedelje ili čak duže. Jednom, kada smo u
ličnosti, sve se odvija mehanički. Jedino, kada dospemo u stisak ličnosti, mi
je ne vidimo kao mašinu. Jedna stvar vodi do druge lakom stazom asocijacija i
navika i tako je danas isto kao i juče i sutra isto kao i danas. I sve to
izgleda logično i razumno i opravdano i prirodno. Međutim, kada čovek počne pomalo da se budi –
to jest, da u većoj meri bude slobodan od ličnosti – on ima trenutke kada vidi
tu mašinu, za koju je prikačen i pod čijom vlašću se nalazi. On vidi da je u
zatvoru. Čak može početi da se plaši svoje glatke, moćne mašine, koja
samostalno deluje, tog Frankenštajnovog monstruma koji polaže pravo na to da ga
kontroliše, čiji je život postepeno izgrađen u njemu bez njegovog znanja. I
tada počinje da razumeva šta rad na sebi
znači i šta je njegov zadatak i sa čime mora da se bori do kraja svog života.
Ta spolja stvorena stvar u njemu, ta ličnost kreirana spoljašnjim životom, ta
mašina, kakav god oblik da preuzme, je zmaj koji treba da bude savladan, rečeno
jezikom mitologije. U Četvrtom Putu, koji je smešten u životu, ne možete ići u
manastir ili sedeti u pećini u pustinji da biste se oslobodili
od ličnosti. Činiti
ličnost pasivnom je u Radu, koji proučavamo, kontinuirani rad na sebi u životu, putem posmatranja,
neidentifikovanja sa sobom, unutrašnjeg odvajanja i tako dalje. U čitavom radu
reč je o tome.
Dopustite da citiram nešto, što
je snimljeno mnogo godina ranije od strane g.Uspenskog, o borbi sa ličnošću.
Objašnjeno je da čovek postepeno mora da nauči da napravi fotografije sebe kao
celine, a ne samo da posmatra pojedinačne detalje. Mora da počne da posmatra
sebe u celini, u svim svojim centrima, u bilo kom određenom trenutku. „U tu
svrhu“, rekao je, „čovek mora da nauči, tako reći, da pravi mentalne
fotografije sebe u različitim trenucima u svom životu i u različitim
emocionalnim stanjima, ne samo fotografije detalja, već fotografije celine kako
ju je video. Drugim rečima, te fotografije moraju da sadrže istovremeno sve što čovek može da vidi u
sebi u datom trenutku: njegove emocije,
raspoloženja, misli, senzacije, stavove, njegovo ponašanje, njegove pokrete, njego
ton glasa, izraze lica i tako dalje.
Ukoliko čovek uspe da uhvati zanimljive trenutke dok pravi te fotografije, sakupiće
ceo album portreta sebe, koji će mu, uzet kao celina, sasvim jasno pokazati
kakav je zaista. Međutim, nije lako napraviti te fotografije sebe u
najzanimljivijim i karakterističnim trenucima. Potrebno je vreme da bi se
naučilo kako se to radi. Međutim, ukoliko su fotografije napravljene uspešno i
ukoliko ih je dovoljan broj, čovek će uvideti da je njegov uobičajeni koncept o
sebi samom, sa kojim je živeo iz godine u godinu, veoma daleko od realnosti.
Umesto čoveka, za koga je
pretpostavljao da jeste, videće sasvim drugačijeg čoveka. Taj 'drugi' čovek je on sam, a u isto vreme nije on sam.
U ovom Radu morate da naučite da
prepoznate pravo od izmišljenog i da se odvojite od njega. I da bi se započelo
samo-posmatranje i samo-proučavanje, neophodno je podeliti sebe na pravu i
izmišljenu stranu. To jest, čovek mora da shvati da se zaista sastoji od dva čoveka. Sve to iziskuje vreme.
Međutim, dok god čovek sebe posmatra kao jednu
osobu, on se nikada neće pokrenuti sa mesta gde se nalazi. Njegov rad na sebi
počinje od trenutka kada počne da oseća dva
čoveka u sebi. Jedan je pasivan i najviše što može je da registruje i
posmatra šta se događa sa njime. Drugi, koji sebe naziva „Ja“, koji je aktivan
i govori o sebi u prvom licu, u stvari je samo izmišljena nerealna osoba.
(Nazovimo tu izmišljenu osobu u čoveku A.).
Kada čovek shvati svoju
bespomoćnost pred A, njegov stav
prema sebi i prema A u njemu prestaje
da bude indiferentan ili bezbrižan. Samo-posmatranje postaje posmatranje A. Čovek razume da on nije A, da A nije ništa drugo do maska koju nosi, deo koji on nesvesno igra i
koji nažalost ne može da prestane da igra i koji ga tera da kaže i učini
hiljadu glupih stvari, hiljadu glupih stvari, koje on nikada ne bi rekao ili
učinio. Ukoliko je iskren prema sebi, oseća da je u vlasti A i istovremeno
oseća da on nije A.
Počinje da se plaši A, počinje da
oseća da je A njegov neprijatelj. Bez obzira na to šta bi on voleo da učini,
sve je izmenjeno i presretnuto od strane A. A je njegov neprijatelj. Želje, ukusi, simpatije,
misli, mišljenja A su ili suprotni njegovim pogledima, osećanjima i
raspoloženjima, ili nemaju ništa zajedničko sa njima. U isto vreme, A je njegov gospodar. On je njegov
sluga, on nema sopstvenu volju. Nema načina da izrazi svoje želje, jer šta god da
poželi da kaže ili učini, za njega čini A.
Kada čovek dosegne taj nivo
samo-posmatranja, on mora da razume da se njegov čitav zadatak sastoji u tome,
da sebe oslobodi od A. Budući da ne
može da se oslobodi od A, jer je to on sam, mora ovladati A i naterati ga da čini ne ono što A u datom trenutku želi, već ono što on sam želi da čini. Od gospodara A mora postati sluga.
Prvi
stepen rada na sebi sastoji se od odvajanja sebe od A mentalno, a tek
kasnije od odvajanja od njega u stvarnosti, u održavanju distance. Međutim, u
umu mora biti rođena činjenica da čitava pažnja mora biti usmerena na A, jer je čovek nesposoban da objasni
šta je on istinski. Ipak, on sebi može objasniti A i sa time se mora početi, sećajući
se u isto vreme da on nije A.“
Obratimo pažnju na to da je u gornjem
citatu naglašeno da osoba ne može da se promeni, dok god sebe posmatra kao jedno. Međutim, kada podeli sebe na posmatrača i na posmatranu stranu, prvi korak prema mogućoj promeni je preduzet. To jest, čovek mora postati 'Ja'-Posmatrač i Ličnost. Sve ono što čovek može da vidi u sebi, mora posmatrati kao A na početku- to jest, kao ličnost. Sada,
ljudi pretpostavljaju da u čoveku deluje samo jedna stvar i dok god ljudi sebe
posmatraju kao jedno, oni ne mogu da misle drugačije, tako da nalaze da je
ideja o samo-posmatranju veoma teška. „Šta treba da posmatramo?“, pitaju.
Odgovor je: „Sve – za početak.“ „Ali“, reći će, „Što god da mogu da posmatram
sam sigurno ja sam?“ Odgovor je: „Ne i da, u smislu Rada.“ Sve što opazite, na
početku morate smatrati ličnošću u vama. Ta ličnost u vama upravlja vama i deo
koji posmatra je na početku bespomoćan u susretu sa njom. Taj poredak stvari je
pogrešan. Komanda je na pogrešnom mestu. Ono što je unutra ne može da
kontroliše ono što je spolja. Ono što treba da komanduje je objekat, a ono što
treba da bude objekat, komanduje. Unutrašnji deo koji posmatra vidi spoljašnji
deo koji se zove 'Ja' i tako deluje u njegovo ime i prvobitno ne može da učini
ništa. Uočite ovde da je deo koji posmatra uvek dublje nego posmatrani deo –
tj. unutra može da posmatra spolja, ali ne obrnuto. Sada, iako je unutrašnja
strana ili posmatrač na početku bespomoćna, ona jača idejama Rada, koje je
hrane. Unutrašnje može da ojača samo
pomoću Rada. Život ne može da ga hrani. Čovek tada počinje da želi da se
oslobodi ličnosti, A, mašine u čijoj je vlasti. Neutralizujuća sila života drži
ličnost aktivnom: neutralizujuća sila Rada hrani unutrašnju posmatraćku stranu. Čovek, ukratko, počinje da razume da se čitav njegov cilj sastoji u
oslobađanju od A, od ličnosti. „A“, da citiram još jednom, „budući da ne može
da se oslobodi od A, jer je to on sam, mora ovladati A i naterati ga da čini ne ono što A u datom trenutku želi, već ono što on sam želi da čini. Od gospodara A mora postati sluga.“
Нема коментара:
Постави коментар