28. 8. 2011.

SEĆANJE NA CELINU - ZLATNI PRESEK


„Matematika je jezik, kojim je Bog napisao Univerzum.“ 

Rekao je Galileo Galilej, a citira neko, ko je u ovom životu učio jezike, ne matematiku:-)

... čineći ovim tekstom jedan svesni napor, ne bi li se makar u začetku obrazovala svojstva i sklonosti, koja će možda na nekom drugom nivou postojanja učiniti da Univerzum, napisan rukom Boga, postane čitljiv i slušljiv preko najčistijeg od jezika, a muzika više od pevanja u lokalnom bendu:-)




Piše: Jelena
ZLATNI PRESEK

Sa zlatnim presekom ulazimo u oblast mera, odnosa, proporcija. Da bismo uspostavili bilo kakve relacije, moramo imati najmanje dve veličine. Odnos - „A prema B“ - označava meru različitosti, poređenje između dve nejednake stvari. Na višim planovima postojanja odnos između dve nejednake veličine se izražava jednostavnom matematičkom formulom: a:b. Međutim, spuštajući su niz holografski fraktal i uvijajući se u redove sve gušće slojeve materije i ova se jednostavna relacija zaodeva u veoma kompleksne fasete: A voli, mrzi, ljuti se, prezire, poštuje, ... B.  I odnosi postaju veoma složeni, a opet ... svodivi na ova tri kompjuterska znaka.

Proporcija ili razmer je kompleksniji odnos, jer u igru ulaze nove veličine. Ona označava relaciju između dva odnosa: element 1 se odnosi prema elementu 2 kao element 3 prema elementu 4. 

Međutim, broj elementa možemo redukovati. „Jedina prirodna aritmetička razmera koju možemo dobiti sa samo dva elementa izražava se formulom a:b = b : (a + b)“. U ovoj razmeri se manja veličina odnosi prema većoj kao veća prema celini i ova se razmera naziva zlatni presek.


Rezultat ove proporcije je phi (ϕ): (a + b)/ a = a/ b = Phi; 1+b/a = a/b; 1 + 1/ Phi = Phi; Phi - 1 = 1/ Phi; Phi2 - Phi - 1 = 0;  Phi = a/b = 1+ koren iz 5 = 1.61803398.

Zlatni presek se smatra savršenom proporcijom – Božanskom proporcijom – i matematičari, verujem, imaju čist estetski ugođaj iščitavajući je iz formula. 
Prevedena na „obični“ jezik ona izgleda ovako:

Manje prema Većem
kao
Veće prema Celini.

Uvijeni i zapetljani u gustu materiju i splet složenih i komplikovanih odnosa, Celinu ne naziremo lako, ali na nekom duboko intuitivnom nivou ipak možemo osetiti da postoji nešto Apsolutno, Celo, integrisano i koherentno, a ne razbijeno na nepovezane delove. Ukoliko slučajno kao jedan od elemenata dospemo u ovu matematičku formulu, to bi značilo da prema nekom drugom elementu imamo isti odnos kao i Apsolut – Celina – prema nama. Znači da smo uspostavili božansku relaciju. Znači da između delova Boga postoji isti odnos kao i Boga prema njegovim delovima.

U zlatnom preseku JA traži savršen odnos prema TI, onakav, kakav Apsolut ima prema svojoj kreaciji.

Misterija se time ipak ne iscrpljuje, jer je broj elemenata u formuli samo dva, a proporcija ipak postoji. Na ovom mestu bi možda mogla da pomogne još jedna, ovaj put jezička formula na sanskritu:

achintya-bheda-abheda tattva
„Nezamisliva istovremena različitost (bheda) i nerazličitost (abheda) Boga i Njegove kreacije“.

Kakve je konkretne plodove donela ova potraga za savršenim odnosom u različitim oblastima ljudskoga iskustva?

MATEMATIKA
Fibonačijev niz

U XII veku  italijanski matematičar iz Pize, Leonardo Fibonači, je otkrio brojni niz koji određuje srazmeru zlatnog preseka.

0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144…

Polazeći od brojeva 0 i 1 svaki sledeći broj je jednak zbiru prethodna dva. Ova jednostavna osobina daje neobične rezultate: ako podelimo svaki broj tzv. Fibonačijevog niza sa njegovim prethodnikom dobijamo niz brojeva koji konvergira upravo broju Phi (1.6180339887499…).

Legenda kaže da je do ovog otkrića Fibonači došao posmatrajući ponašanje zečeva, čije je razmnožavanje pratilo dinamiku ovog brojčanog niza.

Još jedan način prezantacije Fibonacijevog niza je crtanjem kvadrata određene površine. Počinjemo sa dva kvadrata dužine stranice 1, koje nacrtamo jedn do drugog. Zatim iznad ta dva kvadrata nacrtamo kvadrat dužine stranice 2 (1+1=2). Zatim pored tako dobivenog pravougaonika, nacrtamo kvadrat dužine stranice 3 (1+2=3) . Ako nastavimo sa dodavanjem novih kvadrata na sliku, takvih da je stranica novog kvadrata jednaka zbiru dužina stranica prethodna dva, dobijamo kvadrate čije su dužine stranica jednake brojevima Fibonačijevog niza.

Ako u tako dobijene kvadrate ucrtamo pravougaone kružne lukove, dobijamo spiralu, koja je veoma dobra aproksimacija spirala koje se pojavljuju u prirodi kod puževa, školjki i u rasporedu semenki kod biljaka.
 


Fibonačijevi brojevi su svuda u prirodi .... i ...
GEOMETRIJI

Može se reći da je Fibonaci otkrio brojčani niz, koji opisuje ove relacije, ali same "zlatne proporcije" su bile poznate i mnogo starijim kulturama. Euklid zlatni presek naziva neprekidnom podelom. I možda ova neprekidna podela zaista liustruje obrazac našeg umotavanja u fraktalni holograf i spuštanja u sve dublju materiju, pošavši od broja 1.


U slici možemo lako sagledati zlatne pravougaonike. Pravougaonik, čije su stranice u odnosi 1:Phi naziva se zlatnim. Ova relacija nudi vizuelno veoma prijatne proporcije i veoma se često koristi u





ARHITEKTURA I LIKOVNE UMETNOSTI

Zlatni presek preseca vekove: Bio je poznat Egipčanima, koji su ga koristili prilikom izgradnje piramida. 

Zlatni pravougaonici se nalaze i u piramidama, koje su gradile Maje i Asteci.

Jedan od najpoznatijih primera korišćenja zlatnog preseka u arhitekturi je Partenon:

i crkva Notre Dame: 

 Mikelanđelo, Rafael, Rembrandt, Dali, Koks, Seurat, Mondrijan samo su neki od brojnih umetnika, koji su koristili zlatni presek.  

Leonardo Da Vinči (1451-1519) je pokazao veliki interes za matematiku umetnosti i prirode. On je uradio kompletnu studiju figure čovjeka i pokazao kako su njeni različiti djelovi u proporciji zlatnog presjeka.



















Ipak, savršene proporcije broja Phi su predstavljale ideal ljudskog tela i lica još u antička vremena.


MUZIKA

Antonio Stradivari (1644 - 1737) koristio je zlatni presek pri izradi svojih gudačkih instrumenata, čiji se savršeni zvuk i danas proučava. 


"Ruski kompozitor Sebanev se posebno bavio tim pitanjem  - pitanjem zlatnog presjeka u muzici. Analizirao je ogroman broj kompozicija raznih kompozitora. Po njegovom mišljenju, kvantitet i učestalost zlatnog presjeka zavisi od „ranga kompozitora“. Genijalna djela velikih kompozitora razlikuju se po najvišem procentu zastupljenosti zlatnog presjeka, kako on to kaže: „Intuicija forme i rasporeda, kao što se i očekuje, je najjača kod prvoklasnih genija“. Posmatrajući ovu pojavu u kompozicijama, shvatio je da je to obično neki poseban muzički trenutak, kvantitivni skok u razvoju muzičke teme. Od 1770 kompozicija 42 kompozitora, zlatni presjek se javlja 3275 puta, čak se jedna ista varijanta zlatnog presjeka javlja u 1338 muzičkih kompozicijâ!

Najveći broj muzičkih kompozicija baziranih na zlatnom presjeku nalazi se kod sljedećih kompozitora (po Sebanevu): Arsenski (95%), Betoven (97%), Hajdn (97%), Mocart (91%), Skrjabin (90%), Šopen (92%), Šubert (91%). Svih 27 Šopenovih etida, Sebanev je proučavao do najsitnijih detalja. U njima su otkrivena 154 zlatna reza koji nedostaje u svega 3 etide." (Marko Milošević, „Divine proportion“). 

U 21. taktu Šopenovog preludijuma broj 1, note su raspoređene po pravilu zlatnog reza:





PRIRODA  
Svuda u prirodi pronalazimo izraze božanskih proporcija, a Fibonačijevi brojevi i misteriozni Phi su utkani u samo tkivo stvaranja: od morskih školjki, do galaksija: 




Listovi na grani rastu na međusobnim udaljenostima, koje odgovaraju Fibonačijevom nizu. • Cvetovi najčešće imaju 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55 ili 89 latica. •  Cvetići, smešteni u glavi suncokreta, razmešteni su u dva niza spirala: jedne u pravcu kretanja kazaljki na satu i druge u suprotnom. • U pčelinjoj zajednici, košnici, uvek je manji broj mužjaka pčela nego ženki pčela. Kada bi podelili broj ženki sa brojem mužjaka pčela, uvek bi dobili broj phi. •  Ako izmerimo visinu čoveka od vrha glave do poda, zatim to podelimo sa dužinom od pupka do poda, dobijamo broj phi. • Phi je u proporcijama lica, ritmu otkucaja srca, strukturi DNA. Nautilus u svojoj konstrukciji ima spirale. Kada bismo izračunali odnos svakog spiralnog odnosa prema sledećem dobili bismo broj phi...

***
Sa zlatnim presekom zakoračujemo u oblast mera, odnosa, proporcija...
Da li i ljudski odnosi, ljudske emocije mogu izraziti savršenstvo Kreacije. Da li postoji jedno emocionalno Phi, koje predstavlja savršenu, Božansku meru  i odnos prema Kreaciji? Šta bi bio zlatni rez u našim emocijama?

Kao i kod teorije o lepom i ovde pitanje subjektivnih i objektivnih merila izbija u prvi plan. Jer reč estetika je izvedena od grčke reči koja znači "onaj koji percipira, osetljiv". Da li je relevantan jedinstveni, pojedinačni estetski odgovor na delo ili mogućnost identifikovanja estetskih principa u njemu? Da li je estetski doživljaj subjektivan, ili zasnovan na objektivnim merilima?  Da li je estetski doživljaj svodiv na jednostavno "sviđa mi se/ ne sviđa mi se" ili je pre ulazak naše Suštine u rezonancu sa večnim, objektivnim zakonitostima?

Na sličan način, da li i naše emocije imaju svoje objektivno merilo, naspram koga se ravnaju? 


Neka ovo pitanje ostane u "oku posmatrača", a u nastavku jedan pokušaj odgovora na pitanje o emocionalnom Phi


Sve ljudske emocije, kakva god da je njihova priroda, negativna ili pozitivna, i da li su rođene usled različitih pokreta psihe, imaju jedan jedini pokret duše kao svoju osnovu. Sve različite emocije i osećanja koje čovek oseća su mešavine; pomešani sa čistom Ljubavlju njihovi elementi je zamućuju: kao posledica, ona ima kapacitet da apsorbuje i da u sebi rastvori razmišljanja, stavove, strasti, impulse itd. baš kao što hemijski čista voda ima sposobnost da apsorbuje i rastvori soli različite prirode. Jedan od rezultata ovoga je da raznolikost ljudskih osećanja zavisi, u svakom pojedinačnom slučaju, od onoga što je kvantitativno i kvalitativno pomešano sa čistom Ljubavlju, u kojoj je rastvoreno

Koliko god to možda paradoksalno izgledalo, Ljubav je ona koja formira jedinstvenu bazu svih varijacija pozitivnih i negativnih emocija. Da budemo precizniji, recimo da postoji samo jedna čista emocija; 

i ta emocija u svojoj prozračnoj čistoti je Ljubav.“ 
(Boris Moravjev - "Put").



26. 8. 2011.

METAFIZIČKA ANATOMIJA III - ČOVEK JE DUGA



Sinhroniciteta nikada dosta:-)
No, ... da se njima ne zamaramo ...
... kao nastavak prošlogodišnje serije tekstova na temu metafzičke anatomije i kao još jedan oproštaj od dvoje divnih životnih saputnika, uz želju da ih najlepši tonovi duge odnesu na njihovo mesto u svetlosti!

I uz zahvalnost svima koji su bili tu!

OSHO - ČOVEK JE DUGA
preuzeto sa: Das Chakra-Buch



Prevod: Jelena
Čovek je duga – svih sedam boja zajedno. To je njegova lepota i to je njegov problem. Čovek ima mnogo faseta, mnogo dimenzija. Njegovo Jastvo nije jednostavno, veoma je kompleksno. I iz te kompleksnosti se rađa harmonija, koju nazivamo Bog: božanska melodija.

Prvo, što se mora razumeti o čoveku, je da čovek još uvek nije. Čovek je jedna mogućnost, jedan potencijal. Čovek može da bude, čovek je obećanje. Pas jeste, stena jeste, Sunce jeste ... čovek može da bude. Otuda strah i muka – čovek može i promašiti, ne postoji izvesnost. Čovek može procvetati, ali i ne mora. Otuda drtavica, oklevanje, nesigurnost u unutrašnjosti: „Da li ću biti u stanju to da učinim ili ne?“

Čovek je most između životinje i božanskog. Životinje su beskrajno srećne – one to, naravno, ne opažaju, nisu svesno srećne, ali su veoma srećne, bezbrižne, nisu neurotične. Bog je beskrajno srećan i svestan. Čovek je tačno između ta dva, u praznom prostoru, uvek u kolebanju – biti ili ne biti?

Čovek je duga, kažem, jer duga nudi potpunu perspektivu, u kojoj se čovek može shvatiti – od najnižeg do najvišeg. Duga ima sedam boja, čovek ima sedam centara. Alegorija sa sedam je veoma stara.

U Indiji se ta alegorija javlja u vidu sedam čakri: najniža je Muladhar a najviša je Sahasrar i između te dve je pet stepena, još pet čakri. I čovek mora proći kroz sve te čakre – sedam stepena do božanskog.

Obično smo zaglavljeni u najnižem. Prve tri – Muladhar, Svadhistan i Manipura – su životinjske čakre. Ako živiš u prve tri, nećeš se mnogo razlikovati od životinje - i tada ćeš počiniti neki zločin, jer nećeš biti u stanju da budeš ono što treba da budeš, propustićeš mogućnost.

Ako se seme ne razvije u cvet, ono je počinilo zločin – ne protiv nekog drugog, već protiv sebe samog. A greh, koji čovek čini protiv sebe samog, je najveći. Mi u stvari samo onda činimo zločine protiv drugih, ako smo već prethodno počinili temeljni zločin prema sebi.

Prve tri čakre se bave jelom, novcem, moći, vlašću, seksom. Jelo je najniže, seks je najviši u nižim čakrama. To se mora razumeti. Ishrana je najniža – čovek, okupiran ishranom, je u najnižoj kategoriji živih bića. On nema cilj, on jednostavno želi da preživi, da bi preživeo. Ako ga upitaš, čemu, neće umeti da ti da odgovor.

Jednog dana mi je Mula Nasrudim rekao: „Želeo bih da imam zemlju.“ Upitao sam ga: „Ali zašto? Već je imaš dovoljno.“ Rekao je: „Mogao bih da gajim mnogo novih krava.“ Upitao sam ga: „I šta bi radio sa njima?“ On je rekao: „Prodao ih i zaradio još više novca.“ – „I onda, šta bi radio sa tim novcem?“ – „Kupio još zemlje.“ A ja sam ga upitao: „Zašto?“ – „Da bih uzgojio još novih krava.“

I tako to ide – đavolji krug, iz koga ne izlaziš: jedeš da bi živeo, živiš da bi jeo. To je najniža mogućnost. Najniža životna forma je ameba. Ameba samo jede, to je sve. Ameba nema seksualni život, ona samo proždire sve što može da dobije – ameba je savršen simbol za najnižeg čoveka. Ameba nema druge organe, samo usta, njeno čitavo telo funkcioniše kao usta. Ona vari sve što prođe kraj nje;  sve što pronađe se vari. Ona to uzima celim svojim telom; čitavo njeno telo su velika usta. Ona postaje sve veća i veća; tada nastupa tačka kada ne može više – tada se deli na dva dela. Sada su tu dve amebe umesto jedne i one nastavljaju da čine isto. Ameba jede i samo živi i živi da bi još više jela. Neki ljudi žive na tom najnižem stepenu. Čuvaj se toga – život ima mnogo više da ti da. Nije reč o tome da se preživi, već da se preživi za nešto značajno. Preživljavanje je neophodno, ali ne kao svrha samom sebi, već kao sredstvo.

Druga vrsta čoveka, nešto više razvijenog od čoveka orijentisanog ka hrani, je onaj gladan moći, političar. On želi da vlada ljudima. Zašto? Duboko u svojoj unutrašnjosti on se oseća veoma, veoma inferiorno. On želi da pokaže svetu: „Ja sam neko; ja mogu da dominiram, ja mogu da ti pokažem tvoje mesto.“ On sam za sebe nije pronašao mesto i pokušava da čitav svet postavi na njegovo mesto. Opsednut je egom. Može da se kreće u bilo kom pravcu: ako se okrene ka novcu, gomilaće novac – novac postaje simbol moći. Ako se okrene ka politici, neće stati, dok ne stigne do kraja – a tamo nema ničega.

Pravi čovek pokušava da sebe samog osvoji, ne druge. On želi da spozna samoga sebe. Ne pokušava da ispuni unutrašnje praznine, tako što dominira drugima. Pravi čovek želi slobodu za sebe i za druge.


Treće je seks – i kažem da je seks bolji od jela i politike, jer on ima nešto veći kvalitet: on deli. On ima nešto više. Kod jela samo unosiš u sebe, ne deliš. Kod vladanja samo razaraš, ne stvaraš ništa. Seks je najviša mogućnost na nižem nivou – deliš, daješ svoju energiju i bivaš kreativan. Dok god je reč o životinjskoj egzistenciji, seks je najviša vrednost. I ljudi su zaglavljeni negde u te prve tri čakre.

Četvrta je čakra Anahata – prve tri su životinjske, poslednje tri su božanske, a između ta dva je četvrta Anahata – srčana čakra, lotus srca, čakra ljubavi. I to je most. Ljubav je most između životinje i Božanskog. Pokušaj to što je dublje moguće da razumeš, jer to je čitava poruka Kabira – poruka ljubavi. Ispod srca čovek je životinja, iznad srca je božanski. Samo u srcu je čovekova čovečnost. Zbog toga je čovek, koji ume da oseća, koji ume da voli, koji ume da moli, koji ume da plače, koji ume da se smeje, koji ume da deli, koji ume da saoseća, istinski čovečan. U njemu sviće čovečanstvo, prvi zraci Sunca prodiru u njega.

Peta je Visuddhi, šesta je Ajna i sedma je Sahasrar. Sa petom ljubav postaje sve meditativnija, sve više kao molitva. Sa šestom ljubav više nije odnos. Ona nije ni molitva – postala je stanje bića. Nije više reč o tome da nekoga voliš, ne. Sada jesi ljubav. To nije pitanje voljenja – tvoja energija jeste ljubav. Ne možeš drugačije. Sada je ljubav prirodna reka – kao što dišeš, tako i voliš, to je bezuslovno stanje. I sa sedmom dolazi Samadhi, Sahasrar; stigao si kući.

U hrišćanskoj teologiji se može pronaći ista alegorija u priči o tome, kako je Bog stvorio svet za šest dana i sedmog se odmorio. Tih šest dana je šest čakri – šest centara Jastva. Sedma je mir: čovek je stigao kući, čovek se odmara. Ta alegorija nije dobro shvaćena. Hrišćani, a posebno hrišćanski teolozi, ne idu tako duboko. Njihovo razumevanje ostaje površno – u najboljem slučaju logičko, teoretsko – i ne dodiruje suštinsko. Bog je stvorio svet: prvo je stvorio materiju, a na kraju je stvorio čoveka. Tokom pet dana je stvorio sve drugo na svetu – materiju, životinje, ptice – a šestog dana je stvorio muškarca. U poslednjem trenutku šestog dana stvorio je ženu. To ima duboko simbolično značenje: žena je poslednja stvorena – čak ni muškarac nije poslednji. Alegorija je još lepša, jer kaže da je on stvorio ženu od muškarca. To znači, da je žena profinjenje muškarca, jedan čišći oblik.

A sedmog dana Bog je počinuo. Šta drugo možeš da učiniš, kada stigneš kući? Sahasrar je centar mira, apsolutnog mira – stigao si, ne moraš više nikuda da ideš.

Najniže – u Muladhari – je centar nemira, najviše je centar mira, a između je sedam kategorija. Možeš ih označiti sa sedam boja – da, čovek je duga. Ili ih možeš imenovati sa sedam nota. Istočnjačka muzika deli zvuk na sedam nota: sa, re, ga, ma, pa, dhi, ni – to je sedam osnovnih tonova. Od tih sedam tonova stvara se muzika – svaka simfonija, svaka melodija, svaka pesma, sav ples.

Zapamti: sedam je jedan veoma značajan broj.

I još nešto: da bih bio moderniji i savremeniji, želeo bih da podelim sedam centara na sledeći način: prvi nazivam ne-um. Ne-um znači da um čvrsto spava – Muladhara. On postoji, ali u tako dubokom snu, da ga i ne primećuješ. U steni je Bog u dubokom snu. U čoveku je nešto budniji – samo malo budan, ne mnogo. U steni on čvrsto spava, hrče. Ako dobro oslušneš, čućeš hrkanje, ... hrkanje Boga. Zbog toga su stene toliko lepe,  takve mirnoće, nema nemira, zabrinutosti, one ne moraju nikuda. To nazivam ne-umom. Pod ne-umom ne podrazumevam da one nemaju um; mislim samo da se um još nije manifestovao. Um čeka u obliku semena, um se sprema za buđenje, um se priprema, um se odmara. Pre ili kasnije svanuće i stena će postati ptica i početi da leti ili će postati drvo i početi da cveta.

Drugo stanje nazivam nesvesnim umom. U drveću um postoji – ne kao u stenama, Bog se malo nazire u stenama. Ne svesno, nesvesno. Drveće oseća – ono ne može da oseti da oseća, ali ono oseća. Još uvek nema mnogo svesnog opažanja. Osećaj postoji, drvo je senzibilno. I danas postoje eksperimenti, koji dokazuju da je drveće izuzetno osetljivo.

To nazivam nesvesnim umom. Um je tu ... gotovo kao kada čovek spava. Ujutru se seća da je imao predivnu noć – „čvrsto sam spavao, san je zaista bio veoma dubok.“ Ali sećaš se sebe tek ujutru, a ne tokom spavanja, sećaš se naknadno, gledajući unazad. Um je tu dok spavaš, ali u tom trenutku on ne funkcioniše, funkcioniše tek naknadno, kasnije. Ujutru se sećaš: predivna noć, tako umirujuća, kao somot meka noć, takva duboka tišina i takva sreća – ali to spoznaješ tek ujutru.

Treće stanje je podsvesni um. Podsvesni um je u pticama, životinjama. On je nalik sanjanju. U snu si nešto svesniji nego tokom spavanja. Recimo to ovako, stene leže u komi; ujutru nisu u stanju ni da se sete koliko je dubok bio san – to je koma. Drveće spava; kada se probude, sećaju se. Ptice i životinje sanjaju – one su najbliže čovečanstvu. To nazivam podsvesnim umom.

Četvrto stanje nazivam svesnim stanjem. Tu se nalazi čovek. Ne previše svesno, samo treptaji, samo mali talas svesti – a i to se događa samo onda kada se nađemo u velikoj opasnosti, inače ne. Ukoliko neko odjednom potegne koplje na tebe, želeći da te ubije, postaješ svestan. U jednom takvom trenutku vlada velika budnost, inteligencija, sjaj. Mišljenje se zaustavlja. Postaješ baklja. Samo u retkim trenucima si zaista budan; većinu vremena se krećeš kao mesečar.

Čuo sam ... Godine 1959. u francuskom gradu Vienne dvojica pijanaca su otvorila ono što su smatrala vratima. To je u stvari bio prozor jedne sobe na trećem spratu. Uz radosnu pesmu na usnama marširali su ruku pod ruku preko prozorske daske i aterirali na ulicu ispod. Policajac na dužnosti, koji je čuo udarac i požurio u pomoć, bio je kao gromom pogođen, kada je video kako odlaze odatle, očito u nepomućenom raspoloženju. „Promašili smo stepenicu.“ objasnili su.

Bili su potpuno nesvesni. Da su bili svesniji, možda bi poginuli. Nisu bili svesni, mislili su da su jednostavno promašili stepenicu. Četiri sprata!

To je i vaša situacija. Skoro čitav vaš život nalikuje životu pijanaca. Uvek iznova se saplićete tamo i onamo, promašujete stepenicu ovde i stepenicu tamo. Vaš čitav život nije ništa do nesreća do nesreće, saplićete se, laktate se. Možete to nazvati ljubavlju, ali u krajnjoj konsekvenci samo gurkate jedni druge. To vas čini nesrećnima.

Samo svest vodi do ekstaze. Ekstaza prati svest kao senka. To je četvrto stanje, u kome ljudi obično žive i umiru. To je puko traćenje. Jer stenama se može oprostiti i cveću se može oprostiti i pticama se može oprostiti, ali ne i čoveku – jer vi možete uhvatiti prvi treptaj. Sada je vaša odgovornost da napredujete, da to učinite solidnijim, jačim. Jednoj steni se ne može reći: „Promašila si!“ Ali čoveku se može reći: „Promašio si!“

Čovek je jedina životinja svesna odgovornosti – možemo ga upitati, on će morati da odgovori, to je značenje odgovornosti. Jednog dana će morati da odgovara pred Bogom ili centrom ove egzistencije ili egzistencijom samom: „Kako si promašio? Dat ti je elementarni početak, trebalo je da se razviješ. Dato ti je seme, mogao si da procvetaš. Zašto si promašio?“

To je briga čoveka, njegova muka, njegov drhtaj, njegov bol – jer čovek je jedina životinja na čitavom svetu, koja ima sposobnost da bude ekstatična, koja može da dosegne sreću, koja može da postane Satchitanand, istina, svest, bivstvo, blaženstvo, koja može da dospe do najvišeg.

Peto stanje sam nazvao podsupersvesnim umom. Na četvrtom stepenu – svesnom umu – tvoja svest je nešto treperavo, sasvim trenutna, bez stabilnosti, ona može da ode i da se otrgne tvojoj moći, ne možeš je prizvati kada ti je potrebna. Sve religije egzistiraju između svesnog uma u supersvesnog uma. Sve tehnike joge, sve tehnike uopšte, ne služe ničemu drugom, do da tvoju svest preobraze u supersvest. Gurđijev je to nazvao pamćenje sebe. Kabir je nazvao Surati-joga – Surati znači i sećanje. Isus je uvek iznova ponavljao: „Probudite se, probudite se! Pazite!“ Buda je rekao: „Budite budni.“

Krishnamurti stalno govori o svesti; četrdeset godina govori o jednoj stvari, a to je svest. Jedna reč je čitava poruka: ta reč predstavlja most između svesnog i supersvesnog uma.

Ako je tvoja svest postala stabilan faktor u tebi, kristalizovani faktor u tebi i ako na to možeš da se osloniš, ... U ovom trenutku još uvek ne možeš da se osloniš na to. Ideš svojim putem i neko te udari – svest odmah nestaje, nije pouzdana. Neko kaže neku jednostavnu reč, neko kaže: „Ti idiote!“ – i svest je nestala. Reč „idiot“ i oči ti se zakrvave i ti si spreman da ubiješ ili budeš ubijen.

Čak i ljudi, koji izgledaju veoma budni i veoma svesni, su možda samo zato budni i svesni, što su izbegli takve situacije. Njihova budnost nije prava. Možeš da odeš na Himalaje, možeš da sediš u pećini - niko neće doći i nazvati te idiotom. Ko će se toliko namučiti, da ode do tvoje pećine na Himalajima, da bi te nazvao idiotom? Naravno da se ne ljutiš. Stanje tvoje svesti u tvojoj pećini se ne računa mnogo, jer ono tada nije stavljeno na probu, ne postoji mogućnost da bude uništeno. Zbog toga Kabir kaže: „Budi u svetu. Nemoj biti deo sveta, ali budi u svetu, živi u svetu.“ Živi u sasvim normalnim situacijama, gde te sve provocira da postaneš nesvestan i svako ti pomaže da postaneš svestan.

Kada to razumeš, tada svet postaje jedno od najvećih pomagala Boga da te učini svesnijim. Tvoj neprijatelj postaje tvoj prijatelj, a kletve postaju blagoslovi i nesrećni slučajevi se mogu preobraziti u srećne okolnosti. Sve zavisi od jedne stvari: da li poznaješ ključ svesti. Onda sve možeš preobraziti u zlato. Ako te neko uvredi, to je trenutak da budeš budan. Ako tvoja žena pogleda drugog i ti se osetiš povređenim, to je trenutak da budeš budan. Ako se osećaš tužno, tmurno, depresivno, ako veruješ da je čitav svet protiv tebe, to je trenutak da budeš budan. Ako te okruži tamna noć, to je trenutak da upališ svoje svetlo. Ispostaviće se da su sve one od koristi – zato i jesu tu.

Na putu od svesnog uma do supersvesnog uma sve postaje joga, sve postaje meditacija, molitva, svest. Podsupersvesni um je intergisani fenomen, ali ti ćeš ga još ponekad gubiti. Ako si budan, obično ne, ali gubićeš ga dok spavaš. Podsupersvesni um ti pomaže dok si budan, a ponekad ćeš ga se setiti i u snovima – ali ne i u dubokom snu. Kada Krišna kaže u Giti: „Jogi je budan, čak i kada čitav svet spava“, on ukazuje na jedno više stanje svesti, koje ja nazivan šestim – supersvestan um. Tada je čovek budan čak i dok spava; duboko u snu, ali svest ostaje. To je šesto. I iz tog šestog sedmo se spontano budi – za to ne moraš da činiš ništa.

Taj sedmi nazivam ne-umom, čime se zatvara krug. Prvi je ne-um jedne stene, a poslednje ne-um jednog Boga. Da bi prikazali to jedinstvo, vajamo skulpture Bogova u kamenu. Da bismo prikazali to jedinstvo, taj zatvoreni krug, stvorili smo kamene statue Boga. Da bismo pokazali da je kamen početak, a Bog kraj i da se oni negde sreću. Ponovo ne-um – nazivam dušu, Boga, Prosvetljenje, Nirvanu, Spasenje ili kako god želiš da to nazoveš.

To je sedam stepena. I to je duga koja čini čoveka. Još nešto: nijedna boja ne sme da bude izostavljena. Sve boje moraju da budu u dugi i svi tonovi muzike, svih sedam tonova moraju biti deo melodije i svih sedam čakri od Muladhar do Sahasrar, moraju da postanu jedna celina. Ne možeš odbaciti jednu čakru, jer ti odbačena čakra neće dopustiti da ikada budeš ceo – a ko nije ceo, nikada neće postati svet (igra reči, reč „heil“ = znači zdrav i ceo, „heilig“=svet). Svi oni moraju obrazovati jednu hijerarhiju, jednu celinu; moraju pripadati jednom centru.

Pravi čovek religije živi u celoj dugi, od stene do Boga – od ne-uma na jednom kraju do ne-uma na drugom kraju. On je čitav spektar. On živi potpuni život. Ništa se ne odbacuje; sve se uključuje. Uopšte se ništa ne odbija; ako ti neki ton zvuči pogrešno, to samo znači da ne umeš da ga upotrebiš. On može biti upotrebljen, od otrova može nastati lek – samo moraš znati kako da ga preobraziš. A ponekad nektar može biti otrovan, ako ne razumeš kako se koristi.

Ako znaš kako da iskoristiš ljutnju, ustanovićeš da ti ljutnja daje oštrinu – upravo, kao kada neko naoštri mač. Ljutnja, pravilno upotrebljena, ti daje oštrinu, zračenje, ogromnu vitalnost. Seks, pravilno upotrebljen, te tako ispunjava ljubavlju, da je možeš deliti sa svima, a da ona nikada ne presuši. Seks, pravilno upotrebljen, ti pomaže kod ponovnog rođenja. Uobičajeno se seksom na svet donose deca, u izuzetnim slučajevima se na svet donosi tvoje najintimnije biće.

Dopustite da vam kažem da sve, čime raspolažete, možete upotrebiti – ništa nije nekorisno. Ne odbacujte ništa, inače ćete jednog dana žaliti. Sve se mora upotrebiti. Budite samo razumniji, budite budniji i počnite da posmatrate događaje u svojoj unutrašnjosti i kako možete učiniti da oni zavibriraju u višoj harmoniji – to je sve. U ovom trenutku još nemaš težinu, još nisi individua. Nisi duga:-) – sve te boje su u različitim dimenzijama, udaljuju se jedne od drugih, nemaju centar. U ovom trenutku si još buka, ne muzika – ali misli na to da su u toj buci sadržani svi tonovi. Drugačije aranžirani, na jedan bolji, estetski, umetnički način, postaju božanska muzika.

Sve, što je potrebno, je da baciš jedan dubok, estetski pogled 
u sebe...