26. 11. 2010.

ČETVRTI PUT - TRANSFORMACIJA I

MAURICE NICOLL – TRANSFORMACIJA
Izvodi iz LINK
PDF-VERZIJA
DEO I
Birdlip, 30. juli 1941.
Kao što neki od vas već znaju, g. Uspenski je sugerisao da se ovaj Rad može nazvati psiho-transformizam. Ideja Rada je psihološka transformacija – transformacija nas samih.

Transformacija znači promenu jedne stvari u neku drugačiju stvar. Hemija proučava moguću transformaciju materije. Postoje dobro poznate transformacije materije. Na primer, šećer može biti transformisan u alkohol i sirće delovanjem fermenta: to je transformacija jedne molekularne supstance u drugu molekularnu supstancu. Kao što znate, alhemičari iz prošlosti su oduvek sanjali o transformaciji prostog metala u zlato. Ali ta ideja nije uvek imala bukvalno značenje, jer su tajne škole ponekad koristile jezik alhemije da bi se ukazalo na mogućnost transformacije čoveka u drugu vrstu čoveka. Čovek, kakav jeste – to jest, mehanički čovek, koji služi prirodi i koji je utemeljen u nasilju – je bio predstavljen kao prosti metal i transformacija prostog metala u zlato je ukazivala na moguću transformaciju, koja latentno postoji u njemu. U Jevanđeljima ideja o mehaničkom čoveku kao semenu, koje je sposobno za rast, ima isto značenje, ima je i ideja o ponovnom rođenju, o čoveku koji se rađa ponovo.

25. 9. 2010.

ČETVRTI PUT - SAMO-PROMATRANJE II


REBECCA NOTTINGHAM
PRAKSE ČETVRTOG PUTA: SAMO-PROMATRANJE
II DEO

Prijevod: Ivana

Odbojnici
Odbojnici su psihološki vakuumi između kontradiktornih Ja koji brane uočavanje nesklada između njih i nedostatak jedinstva u vlastitom biću. Oni omogućuju način ponašanja gdje osoba može sebe smatrati dragom individuom, iako tuče svog psa, napada partnera ili ignorira djecu.

Stvarna vanjska konsideracija (vanjsko pridavanje značaja) je napredan Rad, ali studenti to mogu ČINITI, makar izvana. Većina ostalih praksi rada odnose se na NE činjenje, tj. NE izražavati vlastite negativnosti, NE biti mehaničan, ili se odnose na druge aspekte unutarnjeg Rada.

Vanjska konsideracija je esencijalna za razvoj bića. Ona je i nusproizvod napretka  i esencijalni element u razvoju osobe u Radu. 

12. 9. 2010.

PUT U IHTLAN

Ili kako ostaviti cigarete bez pomoći Don Huana 

Piše: Jelena
Uranjajući u Kastanedine knjige, često sam – verovatno baš kao i većina mladih čitalaca - pomišljala na to kako bi bilo lepo imati Don Huana kraj sebe, čoveka od znanja, koji bi za mene otvorio tajanstveni svet onostranog, pokazao mi puteve kroz njega i otkrio misterije, koje se skrivaju iza maske pojavne stvarnosti.

No, znatno kasnije, u sećanju je povremeno počela da iskrsava jedna možda manje atraktivna epizoda:Karlos je ostao bez cigareta i tražio da odu u neko naseljeno mesto, kako bi ih kupio. Međutim, Don Huan ga je vodio naokolo, obećavajući mu uvek iznova da će sledećeg dana stići do grada, i posle određenog vremena, kada je Karlos prestao da zapitkuje, mu rekao: „Ti si sada nepušač. Sada možeš slobodno da izabereš da li ćeš pušiti ili ne.“ 

Kako bi bilo lepo imati kraj sebe Don Huana, koji bi nas uz lutanje po ’mestima moći’ i uzbudljive zgode nasilno odvojio od cigarete, proglasio nas nepušačima i stavio nam slobodu u ruke da to izaberemo sami.

No, zašto je Don Huan pribegao ovoj taktici umesto da se obrati Karlosovoj odrasloj svesti? Zašto je i u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, smišljao zamke i male trikove za njegovu Ličnost?
I najzad, zašto ga je uopšte odvajao od cigarete? Da li je cigareta nespojiva sa radom na sebi, duhovnim napretkom i evolucijom svesti?

Na slično pitanje: „Da li bi sledbenik ovog sistema otišao u rat?“ Uspenski u „Četvrtom putu“ kaže:

"O: To je njegova stvar. Nema spoljašnjih zabrana ili uslova.
P: Ali može li on da pomiri te dve stvari?
O: Opet njegov problem. Ovaj sistem ostavlja čoveku veliku slobodu. On želi da stvori svest i volju. Ni svest ni volja ne mogu se stvoriti držeći se određenih spoljašnjih ograničenja. Čovek mora da bude slobodan. Morate da shvatite da su spoljašnje stvari najmanje važne od svega. Važne su unutrašnje stvari, unutrašnji rat.“ (P. Uspenski, „Četvrti put"). 

Odeljak koji (militantni:-)) pacifista u meni veoma teško prihvata, ali je najzad ipak saglasan da ...

... čovek mora da bude slobodan...- naravno!
... i da je slobodna volja jedan od vrhovnih kosmičkih zakona ...  sigurno!
... i da čovek slobodno bira svoju iskustvenu stazu  ... apsolutno!
... i da ...

Ali zašto onda ja ...
- povremeno maštam o odvikavanju od pušenja (uz pomoć Din Huana:))?
- i dalje pušim?
- pri tome ubeđujem sebe da je razlog za nastavak pušenja uživanje koje mi cigareta pruža?

Odakle te različite volje u meni?
I kakva se to slobodna volja ispoljava?

Znamo da gajimo različite volje u sebi, ali obično ne razmišljamo posebno o implikacijama ove pojave. Gnostika daje objašnjenje za volje, koje nas vuku u suprotnim pravcima: čovek nije jedno, već mnoštvo.  Mi nemamo stalno, jedinstveno i nepromenljivo ’Ja’ i jednu volju, već pravu legiju malih ’Ja’, stvorenih tokom naše interakcije sa životom, sa različitim prioritetima, različitim stavovima, različitim osećanjima prema određenim stvarima i različitim ’malim’ „voljama“. Upravo kao što su i uticaji iz okruženja različiti, često usmereni u sasvim suprotnim pravcima, tako su i naša mala ’Ja’ međusobno često sasvim kontradiktorna. Jedno će večeras doneti odluku, drugo sutra zaboraviti da je ispuni, treće prekosutra zaključiti da je to neka dosadna i nepotrebna stvar. Ova mala ’Ja’ isplivavaju na površinu, izazvana impulsima iz spoljašnjeg života, na koje se nadovezuju sasvim mehaničke reakcije, i tada preuzimaju kontrolu nad čitavim našim bićem. Ne uspevamo da vidimo kontradiktornsoti među njima, jer su jedna od drugih sigurno odvojena buferima. Budući da sebe ne pamtimo, niti uspevamo da sebe vidimo objektivno, nismo u stanju da ove kontradiktornosti sagledamo.

Pa, budući da tema u u ovom kontekstu obećava neke korisne uvide, nekoliko opažanja o cigaretama i navici pušenja i oslobađanju od nje.
***
„Morate shvatiti da život svakog čoveka, naravno, pokreće na različit način nego bilo kog drugog čoveka. Ali svi obični ljudi, svi ljudi, koji pripadaju krugu mehaničkog čovečanstva, svi ljudi 1, 2 i 3 su pokretani spolja, čak i ako veruju da nisu. U tom smislu, oni su ljudi-mašine.

Ništa u njima nije dovoljno snažno da bi se oduprlo životu – to jest, dovoljno snažno da se odupre reakcijama, koje uobičajeno imaju na život. Oni sigurno mogu primetiti da ne reaguju na život kao drugi i mogu uobražavati da se mogu odupreti životu. To je samo iluzija. Svako reaguje različito, na svoj sopstveni način. Na ono, na šta jedna osoba reaguje, druga ne reaguje. Ali sve je to isto. Sve to je mehaničko i život ih kontroliše preko njihovih posebnih specijalnih mehaničkih i navikom stečenih reakcija. Dobar čovek zamišlja da je bolji od lošeg čoveka, optimističan čovek oseća da se razlikuje od pesimističkog čoveka, pažljiv čovek misli da je različit od nehatnog čoveka i tako dalje. Ipak, svi oni su mehanički. Sve njih pokreće život. Niko od njih ne može da promeni ono što jeste. I ako pokušaju da budu drugačiji, svi će se suočiti sa istim teškoćama da promene sebe. Sve to znači, da niko od njih, psihološki govoreći, nema ništa organizovano u sebi, što bi se oduprlo određenim mehaničkim uticajima, koje život vrši na njih. Svi oni su različite vrste mašina, koje reaguju ili deluju na različite načine, ali su svi pokretani impulsima spoljnog života. Oni su mehanički dobri, mehanički loši, mehanički optimistični, mehanički pesimistični, mehanički ovo ili mehanički ono.

To je učenje o mehaničnosti – o nerazvijenom čoveku, čoveku-mašini, koji služi prirodi.“ (Maurice Nicoll, „Commentaries I“)

Ako se vaša mehaničnost ispoljava na sličan način kao i jedna od mojih - dakle, neumoljivim sagorevanjem cigareta, iako više ne prijaju, trčanjem do drugog kraja aerodroma, da bi se našlo mestašce na kome je moguće pušenje, vrpoljenjem na stolici ako predavanje ili predstava traju duže od dva sata, osećajem snažne nelagode ako se ostane bez cigareta i vožnja u sred noći do prve benzinske stanice da bi se nabavile, te paralelnim brižljivim zalivanjem i okopavanjem mitova kako cigareta opušta, pruža osećaj oslobođenosti (iz nekog razloga većina pušača povezuje cigaretu sa osećajem slobode), kako nam neverovatno prija i kako su to razlozi zbog kojih u stvari pušimo – te ako se ovog trenutka prebacite u neko od svojih svesnijih ’Ja’, manje sklono samo-obmanjivanju, verovatno ćete nazreti neke od mogućih odgovora na gornja pitanja. Moj do sada jedini pokušaj da prestanem da pušim je rezultirao ozbiljnom apstinentskom krizom, uključujući i nemogućnost da se koncentrišem, da razmišljam o bilo čemu drugom osim o cigareti, kao i osećajem gotovo depresije što sada ostajem bez njih. I ova kriza je postepeno rasla, sve dok krajem tog dana nisam zapalila cigaretu. Tako je pokušaj trajao ukupno jedan dan.

U principu, Rad na sebi bi trebalo da poveća stepen naše autonomije i da nas učini manje baspomoćnim robovima kako spoljnih okolnosti, tako i sopstvenih mehaničkih reakcija na njih. Trebalo bi da obezbedi našu prisutnost. Ako se pravilno vrši, povećaće naš nivo energije, jer su neke od bitnijih rupa za njeno oticanje zatvorene i jer smo naučili kako da je proizvedemo u sebi. Jer da nije tako, onda Rad ne bi imao smisla. Tako je razumljivo da je drugi, nedavni pokušaj da ostavim cigarete protekao neuporedivo lakše.

Doduše, možda reč pokušaj nije sasvim adekvatna, jer nisam posebno planirala ostavljanje cigareta. Jednostavno sam ih sklonila sa strane, možda više probe radi. Tačnije, napravila sam jedan korak u tom pravcu i čitav moj organizam je krenuo za mnom, ne praveći naročite probleme, ali nudeći mnoštvo prilika za osmatranje.

Ovo je prva nedelja bez cigarete od moje 17. godine (prvih nekoliko dana, tačnije, jer sam uspevala da pušim čak i u bolnici). To je uslovilo promenu čitavog spleta energija u meni ali i donelo promenu nekih navika: umesto kafe pijem litre čaja, jedem mnogo voća i radim Tibetance i nekoliko pokreta Tenzegriteta svako jutro. Osećam čitavu seriju novih mirisa, bolju harmonizaciju sa telom i ogromnu novu energiju. Ali istovremeno i pažljivo posmatram ono što se događa sa „parčićima u retorti“ ustalasalim ovim promenama.

Kao što nailaze trenuci, kada snažno poželim da zapalim cigaretu, potpuno jasno prepoznajem i one kada znam da bih inače sigurno zapalila cigaretu i znam da mi ona nikako ne bi prijala. „Pušačka“ ’Ja, stvorena dugogodišnjim mehaničkim ponavljanjem ove navike (kao što će to biti slučaj i sa svakom drugom) nikako ne gledaju blagonaklono na prestanak ove aktivnosti. Naravno, nekima od njih je jedino ona i obezbeđivala egzistenciju. Spektar se otprilike proteže od patetičnih žalopojki, preko projektovanja slika, koje bukvalno podsećaju na TV reklame: prijatno društvo, odlično vino, opuštena atmosfera, pravi razgovori i ... cigareta, do pokušaja pravljenja dogovora.

Pored snažne psihološke vezanosti, pušenje stvara određenu fizičku zavisnost i uslovljava prestanak proizvodnje nekih supstanci u telu, jer se one u mnogo većoj meri unose preko cigareta (nikotin, na primer). Kažu da je potrebno 40-tak dana da bi se ovi procesi u telu obnovili i da bi prestali efekti fizičke zavisnosti. Budući da je naše telo celovito i daleko snažnije od različitih aspekata naše Ličnosti (rascepkane na više ’Ja’), pa tako i onih aspekata, koji donose ’apstinentske odluke’, tako su i ’Ja’, zasnovana na autentičnim ili stečenim telesnim potrebama, po pravilu veoma jaka.

Međutim, primene samo-kontrole, potiskivanja, navodne snažne volje i slično po mom mišljenju ne daje adekvatne rezultate. Potiskivanje vodi do toga da ostanemo energetski zakačeni za ono što smo potisnuli i suzbili i stvorimo jednu energetsku pukotinu iz koje će energija stalno oticati.

U svojoj knjizi „Deeper man“ Bennett kaže: „Učeći o kontroli energija možemo učiniti stvari koje je veoma teško učiniti jednostavno željom da ih uradimo ili „pokušajem“ da to učinimo ili osećajem da „treba“ da ih učinimo. Samo-kontrola u pokušaju da promenimo i regulišemo ponašanje je nezgrapna i neefikasna. Na primer, ako u sebi pronađemo neki negativni oblik ili ponašanje, neku ljutnju ili neraspoloženje, koje ničemu ne služi, stvar je u tome da nađemo način kako da ga odsečemo od izvora energije, koja mu omogućava da i dalje traje. Inhibicija u svetu funkcija služi samo tome da proizvede famoznu „represiju“ sa svim vrstama neželjenih posledica.“ (J.G. Bennett, „Deeper man“).

Efekti potiskivanja se po pravilu očituju pomeranjem disbalansa sa jedne tačke na drugu.  Konkretno, to po pravilu znači da će neka mehanička ’Ja’, koja su uslovila stvaranje i održavanje neželjene navike, emocije ili obrasca ponašanja, biti zamenjena nekim drugim mehaničkim ’Ja’, koja će zauzeti trenutno napušten teren. Naspram „pušačkih“ ’Ja’ će se pojaviti: Ja „zdrav život“, „uzoran građanin“, „ekološka svest“ itd. I mada ova ’Ja’ nose pozitivni predznak, ona su podjednako mehanička, samo smeštena na suprotnoj strani klatna. Možda ne bi bilo preterano reći da je upravo trenje između ovih suprotstavljenih uticaja i koncepata, ukoliko se sa njima identifikujemo i upletemo u njihovu bitku - čime upravo i proizvodimo odgovarajuća ’Ja’ - jedna od najvažnijih poluga koja nas zadržava u okvirima matriksa.

„Rad počinje podelom pažnje“ i dugo se odvija tako, sa jednom strelicom, upravljenom ka spoljašnjim događajima, a drugom, koja prati naše unutrašnje reakcije na njih. Ne moramo se boriti protiv njih, dovoljno je samo da se izdvojimo i da ih posmatramo sa strane. Sam ovaj proces samo-posmatranja će doneti ogromno olakšanje i učiniti nas u velikoj meri nezavisnim u odnosu na unutrašnji pritisak bilo koje vrste. Prepoznavanje i konstatacija, unutrašnje odvajanje od ovih suprotstavljenih poriva, ne-identifkacija sa njima, već njihovo posmatranje bez kritike, otvara jednu stazu radikalnog srednjeg puta (A.Risi) i jedan sasvim jasno razaznatljiv slobodan unutrašnji prostor. Nelagoda i pritisak da se zapali cigareta mogu poslužiti kao odličan „podsećajući faktor“ - koji će nas vratiti u stanje odvojenosti i posmatračku poziciju koju u svakodnevnom životu veoma često zaboravljamo i skliznemo iz nje.

Takođe, određena negativna stanja, izazvana „pušačkim“ ’Ja’, mogu se koristiti na sličan način kao i „sitni mučitelji“ u smislu transformacije energija u organizmu.

Moravjev to na sledeći način opisuje u „Gnozi II“:
„Konstatacija ipak ima i drugi efekat, koji je od primarne važnosti: momentalno razdvajanje komponenti, koje obrazuju negativnu emociju, oslobađa energiju SI-12, koju je strast uvukla u motorički centar; rezultat konstatacije je da se ona automatski koncentriše u emocionalnom centru koji ih onda stavlja u pokret. Znamo da se normalno intenzivan rad ovog centra vrši uz pomoć fine energije 12. stepena. Pobeda nad negativnom emocijom donosi dotok radosti u niži emocionalni centar. Ta radost je izraz obilja energije SI-12, oslobođene konstatacijom. Ona čini da niži emocionalni centar vibrira bržim ritmom nego što je to uobičajeno za njega i podstiče oslobađanje toka energije SOL-12 iz njega. To ukazuje da konstatacija, kada se vrši na korektan način putem introspekcije i deluje unutar granica individualne Sadašnjosti, omogućava čoveku da ostvari potpunu pobedu. Dotok više radosti, koju oslobađa tok energije SOL-12m tada može da transmutuje energiju SI-12 oslobođenu iz mešavine u SOL-12 indukcijom. Trajanje kontakta između nižeg i višeg emocionalnog centra, koji se na taj način ostvaruje, time može da bude produženo.

To je tačka njegove evolucije na kojoj će neofit pronaći očiglednu korist od onih, koji su prema njemu neprijateljski raspoloženi. Dok god je na Stepeništu čovek dobre vere će u napadu, mržnji, ljubomori, izdajstvu i preziru drugog čoveka pronaći elemente koji su neophodni da bi probudio svoj emocionalni centar. Ostvarenjem dominacije nad mehaničkim reakcijama, koje napadi drugih mogu da proizvedu u njemu, neko ko se kreće između dva Praga, odvaja i odbija elemente, koji su paraziti fine energije, mobilisane negativnim emocijama.“ (Moravjev, „Gnoza II – Put“).

Ostavljanje cigareta zaista može ličiti na bitku sa Generalnim Zakonom:-) Pored ovih nelagoda i indukcije negativnih stanja nailaze i iskušenja: „Eto, vidiš kako možeš bez cigareta“ – kaže jedno od mojih „pušačkih“ Ja:-) - „svaka ti čast! A budući da ti cigareta istinski pričinjava zadovoljstvo, možda bi sada mogla da je svedeš na jednu do dve dnevno – onoliko koliko ti u stvari i prija.“ Naravno, da sam to mogla, onda bih to radila i do sada – pušila jednu do dve cigarete umesto gotovo dve kutije. Zaista nije potrebno boriti se sa ovakvim 'Ja', niti je potrebno odbacivati ih, kritikovati, napadati, ... samo se odvojiti i posmatrati. Kada izađemo iz stanja identifikacije sa ovim impulsima oni zaista gube svaku moć nad nama.

Efekat toga da ne idemo za nekim mehaničkim reakcijama u sebi i da se osetimo slobodnim u odnosu na njih je magičan. Uočićete kada se to dogodi. Veoma je interesantno, ali je pitanje vašeg sopstvenog iskustva.“ – Maurice Nicoll.

Ovo odvajanje od mehaničkih reakcija u sebi zaista ne mora da dobije nasilne oblike, niti da se odvija u vidu represije i navodne samo-discipline, već je pre nalik jednom nežnom procesu uranjanja u sopstveno biće, tokom koga sve ono suvišno i opterećujuće, mehaničko i mrtvo u nama – čitav onaj debeli tamni sloj nanesen socijalizacijom – jednostavno otpada.

Praćen snažnim osećajem istinske radosti!

Magičan!
***
Verujem da će mi trebati oko dva meseca da stignem u Ihtlan, odnosno da mehaničke reakcije prestanu ili postanu zanemarljive. A tada će i odluka „pušiti ili ne“ biti predata odgovarajućem centru ili jednostavno svesnosti.
Ako tada uopšte bude bila na bilo koji način važna...

„Follow the path to the end, see what happens, see what changes
take place within you, and what light begins to dawn in you."
— Maurice Nicoll —



7. 9. 2010.

ČETVRTI PUT: SAMO - PROMATRANJE I

REBECCA NOTTINGHAM
PRAKSE ČETVRTOG PUTA: SAMO-PROMATRANJE I DEO
Preuzeto sa: Link
(Prijevod: Ivana)

Rad počinje podjelom pažnje. Ako nemate iskustva u toj praksi, probajte sljedeće: dok ste svjesni svog vanjskog iskustva, postanite istovremeno svjesni unutarnjeg stanja. Ta unutarnja svijest je početak samopromatranja. Samopromatranje je temeljni napor u procesu. Njegova vrijednost ne može se precijeniti i sav razvoj polazi od te točke. Morate hotimično dio pažnje okrenuti prema unutra, kako bi promatrali sebe. Neophodno je ne osuđivati ili kritizirati ono što promatramo u sebi. Takve emocije će izobličiti promatrano i kočiti napredak.

Pokušajte se odvojiti od opravdavanja i promatrati osjećaj objektivno. Vraćajte se unazad kako bi otkrili izvor neugodnog iskustva. Neprekidnim samopromatranjem postići ćete znanje, razumijevanje i mogućnost odvajanja i oslobađanja od stanja koje se ponavlja u vama.

Samim činom promatranja nelagoda slabi. Svo pogrešno djelovanje gubi snagu kad se uoči samopromatranjem. Upotrijebite prepoznavanje neugodnog iskustva kao „podsjećajući faktor“ i treću snagu za neidentifikaciju. Tada koristite sam problem kako bi riješili problem.

Ono s čime se suočavate je negativno zamišljanje. Ono je glavna smetnja u procesu samorazvoja i odvlači veliku količinu energije. Kao što ste primijetili, najčešće otkrijemo da se događaji odvijaju sasvim drugačije nego što nas je zamišljanje navelo da vjerujemo. Negativno zamišljanje je klasičan način nepotrebne patnje, a Rad nas uči da ga se nemilosrdno otresemo.

Negativno zamišljanje ne samo što krade snagu, nego je i potpuno odvlačenje pažnje, energije i vremena. Pola sata negativnog zamišljanja rezultira gubitkom pola sata vašeg života.

Također, primijetili ste kako čak i mala količina pažnje „razbija“zamišljanje. To otkriva moć pažnje  koju najčešće uzimamo zdravo za gotovo, a koja je osnovni alat za našu svjesnu evoluciju. Svjetlo promatranja zaista će popustiti stisak identifikacije i zamišljanja. Ali, nemojte se zadovoljiti tek razbijanjem zamišljanja. Izaberite iskoristiti ga kao gorivo za transformaciju. Ako svijest o negativnom zamišljanju može pokrenuti praksu unutarnje odvojenosti, to će vam trenutačno dati novi poticaj za postizanje više svijesti.

Prije postizanja sjećanja sebe, morate razviti vještinu samopromatranja. Velika je razlika između samopromatranja i sjećanja sebe. Posljednje je rezultat stupnja rasta postignutog Radom i ne može se iznuditi. Temelj Rada je samopromatranje, a ne sjećanje sebe. To je jedini način postizanja napretka u Radu – naime, ustrajan napor da sagledate što vi jeste i zašto funkcionirate na takav način.

Ne možete postići sjećanje sebe bez prolaska putem samopromatranja, osim u rijetkim prilikama koje ne možete kontrolirati. Prakticirajući Rad (samopromatranje), u sebi trebate stvoriti nešto što može proizvesti psihološke uvjete za mogućnost iskustva sjećanja sebe.

Zapravo, postoji razlika između razmišljanja o sjećanju sebe i iskustva istog. Sinonim za ovaj pojam je „treće stanje svijesti“ i dovodi nas u nepogrešivo (za one koji su postigli osjetljivost za takve stvari) više stanje. Kao što znate iz knjiga o Radu, to nije nepoznato iskustvo u našim životima – trenuci duboke zahvalnosti, radosti, mira, uvida, itd – ali je također obilježeno osjećajem da je takvo iskustvo „poklon“ ili „trenutak milosti“, prije nego neposredan rezultat naših napora.

Paradoksalno, moramo činiti neumorne napore koliko god je moguće kako bi „pripremili teren“ za češća i dugotrajnija iskustva sjećanja sebe.

Dakle, radite s mogućim i jednostavnim. Promatrajte unutarnja stanja i odvojite se od njih kako bi se počeli oslobađati identifikacije. Dok god nema unutarnje odvojenosti i mi ostajemo mašine koje reagiraju na podražaje, nemoćni smo i zarobljeni u vlastitoj mehaničnosti. Zapamtite da samopromatranje uvijek mora biti nekritičko. Vi niste ono što promatrate.

Kako bi to radili ispravno, jedan dio pažnje treba biti fokusiran na vanjske okolnosti, a drugi usmjeren prema unutra – kako bi se promatrala unutarnja stanja i reakcije.

Vi vidite sebe u interakciji sa svijetom kao objektivnu promatračku snagu. I mijenjate unutarnja stanja. Primijetite kontradikcije. S podijeljenom pažnjom promatrajte sebe, a ne nešto drugo.

Pri samopromatranju vi ste tihi svjedok aktivnosti unutar vas, koje vam otkrivaju vašu mehaničku prirodu, iskrivljenja osobnosti, neravnotežu centara, i ono vas vodi ka saznanju na čemu trebate raditi.

Vođenje bilješki nije neophodno i može  stvoriti određeni odnos prema tim naporima. Samopromatranje treba biti nesputano i spontano. Vaše promatranje vodit će do kataloga uvida o sebi, koji će vam onda dati vjerniju sliku o tome na čemu morate raditi. Vođenje bilješki može pomoći praćenju takve percepcije. Ali bit napora je u oslobađanju od zatvora spavanja.

Vođenje bilješki može kreirati „prostor“ u kojem ste privremeno fokusirani na rad i udaljeni od mljevenja svakodnevnih identifikacija. Ali, isto se može postići u tihoj meditaciji, ciljanom čitanju, i na druge načine udaljujući sebe od „A utjecaja“.

Napore rada okrenite više prema unutra
Vi brkate sjećanje sebe sa samopromatranjem. Sjećanje sebe je stanje višeg uma, nezagađeno bilo čim negativnim. Ono što ste bili u stanju „promotriti“ u naporu da se sjetite sebe jest krivotvorina lažne osobnosti. Kad se lažna osobnost jednom uoči, ona prestaje glatko, ili ikako, funkcionirati. Ponekad smo ostavljeni bez sposobnosti potrebnih za interakciju sa svijetom. To stanje je dio evolucije u Radu, i može se osjetiti kao „psihološki vertigo“, ali je privremeno.

Prakticirajte samopromatranje nekritički. Nemojte se identificirati s onim što promatrate. Pokušajte se psihološki distancirati od svih negativnih misli, stanja i osjećaja. Oslobodite se tjeskobe, neka osobnost bude pasivna, i promatrajte, promatrajte.

Nema sumnje da iskreno samopromatranje boli. Bolno je na objektivniji način sagledati neprirodnost, nezrelost, sebičnost, apsurdnost i nekontrolirane tendencije u svom ponašanju. Većina ljudi učinit će sve da izbjegne viđenje sebe onakvima kakvi jesu ili kakvi su postali. To je razlog što Rad nije popularan, što nikad neće dobro proći uz „feel good“ učenja New Age-a, i što će izazvati potres u onima koji se s njim sretnu.

Već i dostizanje točke u kojoj vidimo sebe onako kako nas vide drugi zahtijeva razinu posvećenosti Radu koja može izdržati ozbiljnu neophodnu patnju. Ovaj Rad nije za malodušne, tragaoce-amatere, skupljače eklektičnih informacija. On može biti devastirajući i brutalan kad se suočite licem u lice sa saznanjima o sebi. Ali potom on postaje duboko oslobađajući i inspirativan.

Istina je da moramo biti „nemilosrdni“ prema sebi u sagledavanju stvari (unutarnjih reakcija, stavova, stanja) onakvih kakve jesu. Ali misteriozna praksa samopromatranja služi stvaranju nove kvalitete svijesti unutar nas, i raščišćavanju terena za novi osjećaj identiteta. Naposljetku, vodi do razvoja bića čija je odlika velika suosjećajnost, čak i za mehaničke i kaotične aspekte nas.

Viša svijest omogućuje nepristrano viđenje i pruža širu sliku, a to samo može voditi razumijevanju koje ne osuđuje.

Ne smijete sebe takvi kakvi jeste (identificirani s mehaničkom osobnošću) dovesti na „mjesto“ odakle se promatra. To je razlog stalnog naglašavanja „nekritičkog“ samopromatranja. Ove riječi ne mogu dovoljno izraziti o čemu se radi: vi ste u procesu ponovnog otkrivanja sebe, a da bi to postigli morate skinuti staru kožu koja je bila jedini osjećaj sebe koji ste poznavali (izuzev rijetkih bljeskova i ranih sjećanja suštine).

Prema tome, staro sebstvo ne smije biti ono koje promatra. Inače ste izgubljeni u labirintu koji vodi u slijepu ulicu. Stvara se nešto novo – usmjerena pažnja koja je očišćena od filtera, iluzija i stavova koje smatramo svojim identitetom.

Ovaj delikatni razvoj je osobiti proces rađanja. Razlučivanje je ovdje zapravo ključna riječ – detekcija različitih kvaliteta i „okusa“ energija. Raspoznavanje što je otrovno, a što je višeg reda.

Napor samopromatranja ne samo što vam daje nove informacije, otkriva put viđenja nepoznat odranije, nego, što je najvažnije, utire put za rađanje novog, dubljeg sebstva. Ta pozornost ili budnost – tako dugo dok ostaje neovisna o predodžbama, raspoloženjima, itd. – pokrenut će razotkrivanje vaše suštinske prirode koja je zakopana ispod stečene osobnosti. Nadalje, vodit će do svjesne prisutnosti vaše duhovne prirode.

Dok god unosite grubu borbenost u promatrački prostor u vama, nećete uspjeti da je kontrolirate ili transformirate. Stoga, imperativ je: ne sudite o onome što vidite, naprosto – gledajte. Što više vidite, više ćete željeti mijenjati, i pojavljivat će se više mogućnosti da to i uradite.

Zapamtite da ovo nije put poricanja sebe, već razumijevanja. Kao što znate, razumijevanje je u Radu definirano kao rezultat znanja i bića.. Samopromatranje vam daje znanje o tome kako stvoriti biće.

Prije svega, postoji nešto što treba naučiti o negativnosti i njenoj moći nad nama, što se može ustvrditi u vašem recentnom iskustvu. Nije važno koliko često sebe zateknete u snu, već da to prepoznate. Glavna vježba je nekritičko samopromatranje. Zaboravite transformiranje. Samopromatranje je vaš cilj. Ispunite svoje okružje i svoj raspored podsjećajućim faktorima za promatranje sebe.

Ponavljani napori samopromatranje izgradit će radnu memoriju, koja će vas sa svoje strane podsjećati da se bavite Radom.

Sve što bilo tko može napraviti,za vrlo dugo vremena je samo prakticiranje samopromatranja. Promatranje negativnosti je najinformativniji put za stjecanje razumijevanja o sebi i o prirodi spavanja. Možete upotrijebiti osjećaj negativnosti kako bi se podsjetili na promatranje: Kako ste negativni? Što je izvor negativnosti? Ljutnja, bol, strah? Prakticirajte promatranje negativnosti i odvajanje Promatrajućih Ja od toga. Ne identificirajte se, budite pasivni. Ako se ipak nastavi (identifikacija s negativnostima), pustite je, ali pokušajte ne pridavati pažnju.

Sjećanje sebe i samopromatranje

Primijetili smo da neki ljudi u ovoj grupi čine osnovnu grešku pokušavajući prakticirati sjećanje sebe umjesto samopromatranja. Sjećanje sebe je rijetko stanje više svijesti u kojem je čovjek istovremeno neodvojen od Kreacije i potpuno jedinstven. To se događa samo u rijetkim trenucima, i vrlo rijetko kad to aktivno nastojimo. To dolazi s osjećajem bića, spokoja, prihvaćanja i suosjećanja.

Najbolji napor koji možemo napraviti prema dostizanju tog stanja je onaj koji „raščišćava teren“, odnosno uklanja ono što sprječava prijemčivost i dostupnost tog stanja. Osnova za postizanje tog cilja je samopromatranje.

Samopromatranje je primarna psiho-transformacijska vježba koju daje Rad. Sav napredak u Radu ovisi o ustrajnom, nekritičkom, dugotrajnom samopromatranju. Samo iskustvenom praksom te ideje moguće je postići znanje i razumijevanje neophodno za rast i promjenu.

Samopromatranjem je moguće naposljetku postići kontrolu nad svojom mehaničnošću, osloboditi se nepotrebne patnje, pronaći autentičnu osobnost, postati sposoban za hotimično djelovanje i oblikovati Radne Ja koji u sebi sadrže permanentnu perspektivu Rada. Rad se odnosi na osobno unutarnje pročišćenje. Svrha svog transformirajućeg znanja u Učenju jest pročišćenje emocionalnog centra. Samopromatranje je neophodno za unošenje svjetla svijesti u tamu nesvjesnog naše vlastite psihologije.

Neki od vas govore o „psihološkom vertigu“ koji ide uz proces koji počinje dekonstrukcijom lažne osobnosti. Taj vertigo očituje se u osjećaju panike, praznine, osjećaju straha ili tjeskobe, ponekad i u osjećaju prevarenosti. Najbolji način da se s tim izađe na kraj je pokušati prakticirati unutarnju odvojenost u odnosu na te osjećaje i shvatiti da su oni prirodna, privremena reakcija u procesu Rada. Put za eliminaciju tih negativnih iskustava je građenje nečeg zaista unutarnjeg, što će svjesno djelovati u vanjskom svijetu. Put za tu unutarnju izgradnju počinje samopromatranjem, i na njega se oslanja.

Kad je um ispunjen stalnim brbljanjem unutarnjeg razmatranja, a srce motivirano sebičnim interesima, potencijal prijemčivosti za više stanje je izgubljen. Zbog toga je sav praktični rad fokusiran na mijenjanje sebe ili samo-transcendenciju. Mogućnost hotimične, psihološki samopokrenute evolucije leži u procesu pročišćenja. Samopromatranje je sredstvo.

Što se tiče vaše izjave o „predavanju volje“: Prakticiranje samopromatranja nije isto što i predavanje volje. Samopromatranje je jedini izvor informacija o tome što trebate predati, a što zadržati. Zato predavanje volje ostavite van samopromatranja. Naprosto promatrajte sebe nekritički, a osobito promatrajte negativnost.

Samopromatranje je napor u kojem čovjek promatra mašinu u cijelosti. Dijeljenje pažnje je u svrhu samopromatranja. Jedan dio pažnje usmjeren je na nekritičko promatranje sebe u životu. Drugi dio pažnje nije uključen u vanjski tijek zbivanja. Bavi se unutarnjim psihološkim stanjem.

Cilj je uočiti psihološke uzroke i motivacije naših akcija u vanjskom svijetu. Moramo početi s opažanjem onoga što nam Rad govori da trebamo promatrati.

Moramo provesti mnogo opservacija tijekom dužeg vremenskog perioda prije nego možemo makar i početi dobivati sliku o tome na čemu trebamo raditi. Zapamtite da je svrha Rada psiho-transformacija.

Sjećanje sebe nije praksa. To je stanje. Ponekad se neočekivano nađemo u stanju sjećanja sebe, kao rezultatom samopromatranja i unutarnje odvojenosti. Ponekad se to dogodi kada promatrate sebe i vidite da su sve vaše vanjske manifestacije pokretane lažnom osobnošću, i dogodi vam se trenutak u kojem ne znate što ste vi osim te umjetne osobnosti. Osjećaj spokoja i nedefiniranosti sebe može se osjetiti u tom trenutku. Možete se suočiti s nečim autentičnijim od onog što promatrate.

Stvarna podijeljena pažnja zahtijeva hotimičan napor, za specifičnu svrhu samopromatranja. Prakticiranje sjećanja sebe dok se promatra neki vanjski objekt je besmislena igra uma. Da bi se sjetili sebe, najprije je potrebno promotriti sebe i stvoriti dovoljno stvarnog sebstva kako bi znali čega se sjetiti. Prema tome, da bi se sjetili sebe, prvo morate promatrati.

Budnost koja je hotimično odijeljena prema van u svrhu samopromatranja nije misaona. Ona nije intelektualna, premda jest „inteligentno viđenje“. Ako mislite o praksi, onda znajte da unutar vas cirkuliraju takvi (misleći) Ja.

Radni Ja unutar vas trebaju se „stopiti“ sa stvarnim djelovanjem u Radu, koje tada postaje stvar svijesti, prije nego puki misaoni proces. Pažnja usmjerena na vaše reakcije, informirana znanjem Rada, vodi stvarnom samopromatranju. „Mjesto“ budnosti treba biti sposobno prepoznati što se događa i znati o čemu se radi: „Ovo je unutarnje pridavanje značaja“ („unutarnja konsideracija“), „ovo je taština“, „ovo je strah“.

Ova praksa se razvija tijekom vremena, premda može doći do iznenadnih prodora koji će vam dati potpuno novi smisao onoga o čemu je u Radu riječ. Počinje se gledanjem unazad, kao što se spomenuli, odnosno osvrtom na neki incident i neslaganjem sa svojim reakcijama. Primjenjujući trud i predanost, doći će do vremenskog pomaka u trenutak događanja (incidenta). Upravo vaše neslaganje sa svojim ponašanjem natjerat će vas da uložite još više truda. Jednog dana, ili u jednom trenutku, postat ćete sposobni da birate, umjesto da samo gledate što se događa u vama. Ali prvo morate steći znanje i brojna iskustva samopromatranja.

Pitate „može li netko postati bolji u prepoznavanju i imenovanju onog što se promatra“. Odgovor je nesumnjivo da. To i jest svrha bivanja na ovom putu. Rezultati se manifestiraju. Verifikacije potvrđuju vrijednost napora. Zapravo, što više cijenite ono što stječete ovim idejama, to više napora ulažete i više dobivate.

Pitate „Je li uvijek 'po okusu'?“ Znanje akumulirano pod vodstvom Rada i osoba iskusnih u toj materiji vodi moći rasuđivanja, u zavisnosti sa stanjem energija. Jedna je stvar prepoznati očitu manifestaciju negativnosti. Druga je detektirati suptilnu 'aromu' ili 'okus' na početku identifikacije ili spuštajući momentum, i izabrati da ne dozvolimo tome da nam krade život i energiju.

Prvo dolazi znanje – znati što treba gledati –, onda dolazi promatranje i akumuliranje informacija o sebi. Onda može doći do početka stvaranja nove volje, i mogu se napraviti izbori koji vode novoj kvaliteti postojanja. Tada viša svijest može pustiti korijen u vašem životu.

Pokušajte se odvojiti od opravdavanja i promatrati osjećaj objektivno. Vraćajte se unazad kako bi otkrili izvor neugodnog iskustva. Neprekidnim samopromatranjem postići ćete znanje, razumijevanje, i mogućnost odvajanja i oslobađanja od stanja koje se ponavlja u vama.

Samim činom promatranja nelagoda slabi. Svo pogrešno djelovanje gubi snagu kad se uoči samopromatranjem. Upotrijebite prepoznavanje neugodnog iskustva kao „podsjećajući faktor“ i treću snagu za neidentifikaciju. Tada koristite sam problem kako bi riješili problem.

Možda ćete poželjeti eksperimentirati s „praksom čišćenja“ kako bi vam pomogla da se oslobodite pogrešnog djelovanja. Jednostavna meditacija može unutar vas usaditi organski mir, koji će mnoge stvari učiniti jasnijima.

Samopromatranje formira točku budnosti koja se ne gubi i koja nije hipnotizirana uobičajenim identifikacijama. To nije ništavilo. To je početak nove prisutnosti. Njena neosuđujuća perspektiva ne samo što osigurava manje predrasuda i iskrivljenih informacija o tome kako funkcioniramo, nego i „oponaša“ karakteristike drugog stanja svijesti.

„Nova osoba konstruirana od ničega“ nije rezultat. Naša suštinska priroda, naše više sebstvo već postoje. Njih treba otkopati ispod naslaga iluzija i pogrešnih slika o sebi koje su se godinama akumulirale. Mi pokušavamo naći nešto neobično poznato. Glavnina našeg rada je uklanjanje neprirodnog.

Mjesto promatranja postaje katalizator za ponovno otkriće suštine tako što „rastvara“ pokrov lažne osobnosti, putem pažnje informirane znanjem.

U bavljenju Radom, počevši sa samopromatranjem, malo po malo neutraliziramo te tiranske Ja. Stvaramo u sebi znanje, perspektivu i osnaženje, s kojima možemo djelovati hotimično. Kad egocentrični Ja izgube moć djelovanjem Rada (snagom samopromatranja), prestajemo imati tako mnogo svjetovnih potreba. Postajemo slobodni od stalne potrebe za onim što nemamo, ili od stalne nesretnosti zbog onog što imamo. Prepoznajemo da su naši stavovi  i mišljenja relativni, i da su naša sviđanja i nesviđanja irelevantna za stvarnost. Stoga je suštinski važno vidjeti sebe objektivno, inače nećete prepoznati na čemu morate raditi. Zapamtite da je ovaj Rad psihološki i unutarnji, i traži stvaran i trajan trud.

Kad se počne istinski prakticirati samopromatranje, „trenuci promatranja“ su dugo vremena sve što se može postići. Svaki napor koji napravite povećava snagu osobe koja „zna da ja nisam prisutan“.

Razlog zbog kojeg samopromatranje mora biti spontano je taj što to možete raditi samo kad vam se dogodi, kadgod i u kakvim god okolnostima. Promatrajući Ja dat će vam bolje informacije ako su neopterećeni rasporedom ili planiranjem.

Samopromatranje treba biti integrirano u vaš život na način da postane prirodno (premda hotimično i svjesno) kao disanje. Naposljetku, treba postati spontano.

Čini se da krivo shvaćate svrhu samopromatranja. To što ste spomenuli zvuči kao širenje svijesti, pri čemu je samopromatranje usmjerenje svijesti prema unutra u vlastitu psihologiju, a prema van u svijet i vlastitu manifestaciju. Ako promatrate koju nogu prvo spustite na pod kad ujutro izlazite iz kreveta itd., kakvom rastu razumijevanja to služi?

Ono što trebate promatrati je u kakvom ste stanju. Jeste li zbunjeni? Jeste li tjeskobni? Jeste li u negativnom zamišljanju? Unutarnjem pridavanju značenja? Jeste li kritični prema onome što promatrate?

Primijetite li kad ste neiskreni? Vidite li sebe kako lažete, pravite se da znate, razumijete, da vam je stalo, da suosjećate, itd.? Možete li osjetiti identifikaciju dok ste u njoj? Vidite li promjenjive Ja? Kontradiktornosti između raznih Ja?, odnosno, bufere?

Vidite li taštinu? Potrebu da budete u pravu? Inzistiranje da imate vlastiti put? Razočarenje jer nemate ono što želite? Jeste li primijetili u kolikoj mjeri se vaše ponašanje zasniva na tome što vam se sviđa ili ne sviđa?

Smisao svih promatranja je izgradnja Stvarnog Ja koje nije zagađeno ni od jednog pogrešnog djelovanja spomenutog gore. Potrebni su hotimični napori, stvarna čežnja za promjenom, spremnost da istinski vidimo sebe, i vrijeme. Rad je proces koji započinje prvim Promatrajućim Ja, i može rasti do točke u kojoj postoji stalna prisutnost u vlastitoj psihologiji, izvor razumijevanja formiran Radom, znanjem i iskustvom.

Kažete da stalno zaboravljate i pitate je li to samo stvar volje. Stvar je u građenju volje. Ako imate namjeru promatrati sebe, vaša namjera ima snagu…upotrijebite je. Ispunite svoj život i raspored podsjećajućim faktorima, na primjer: stavite ručni sat na drugu ruku kako bi se podsjetili na promatranje svaki put kad pogledate, zalijepite ceduljice na  ogledala i hladnjake, mijenjajte obrazac aktivnosti kako bi vas to izbacilo iz uobičajene rutine.

Čežnja za promjenom i verifikacija Rada donose stvarnu snagu da se sjetite promatrati sebe.

{STUDENT: I ja osjećam kao da postoji neka vrsta općeg čišćenja. Postiže li se to prepoznavajući malu kopilad poimence? , ili prije, uočavajući druge, Radne „Ja“, kad se pojave, i praveći za njih dostojno mjesto u mom srcu. Naposljetku, to su oni „Ja“ koji obećavaju stapanje u nešto stvarno, ili bar stvarnije.}

Pročišćenje emocionalnog centra je svrha Rada i njegovih učinaka. To se postiže ustrajnim i samozatajnim naporima da uvidimo i odvojimo se od onog što je lažno, negativno i sebično u nama. „Prepoznavanje male kopiladi“ je pogrešan emocionalni stav kod samopromatranja. Negativan i osuđujući stav iskrivit će pogled i držati vas podalje od objektivne stvarnosti dostupne jedino kad nema identifikacije.

Razlučivanje različitih Ja (onih sa znanjem Rada i onih bez) očito je kritičko. Odatle počinje sposobnost za pravljenje izbora.

{STUDENT: Moguće je imati loš osjećaj prema „Ja“, jer negativni „Ja“ upravljaju mnogim odjelima u prijevari zvanoj moja osobnost.}

U prakticiranju samopromatranja teško je izbjeći gnušanje prema sebi. Kakogod, budući da je to negativna emocija, neophodno je izbjeći kako bi se u Radu pravilno raslo. Nekritičko promatranje tijekom procesa je tako važno stoga što kroz nevezanost (ne-identifikaciju) postižemo oslobođenje. Gnušanje nad onim što je tek manifestacija stečene osobnosti jest rasipanje energije i pogrešan rad emocionalnog centra.

Objektivno samopromatranje vodi do samoostvarenja…Put svjesnosti

Svatko pristupa Radu sa svojom osobnošću, kakvog god tipa, u punoj snazi. To je okolnost u kojoj živi uspavano čovječanstvo. Rad na samopromatranju, koji je osnova procesa, zahtijeva hotimičan napor. U hotimičnost je uključena i praksa nekritičnosti u odnosu na promatrano. Ako vaše Promatrajuće Ja odgovara mržnjom na ono što vidi, tu ćete zapeti, u neprestanom ratu između promatrača i promatranog.

Cijeli smisao samopromatranja jest steći objektivan pogled na to kakvi uistinu jesmo. Bez objektivnosti nećete vidjeti ništa. Držite „Promatrajuće Ja“ pasivnim. Taj napor je dio truda da se promatra.

Kada imate psihološki prostor potreban za objektivnost, držite se prstima za unutarnju odvojenost. Tada možete promatrati osobnost u svim njenim manifestacijama, a da ne poludite. Takav način samopromatranja će vam, nakon dužeg vremenskog perioda, pokazati mnogo o vama.

Cilj Rada je transformirati stečeno, automatsko ponašanje u prosvijetljeno, hotimično djelovanje. U tom procesu, ego („lažna osobnost“), sačinjen od sebičnih interesa, postupno treba biti zamijenjen s više evolviranim sebstvom. Pročišćenje emocionalnog centra, pročišćenje psihologije sebičnih interesa, to je bit Rada.

Mi predlažemo da se svatko „u Radu“ osvrne na svoje motive za činjenje takvog napora. Ako nečiji motivi imaju veze sa stjecanjem osobne moći, taj sebični interes će praktički blokirati svaki način stvarnog razvoja.

Prije nego uopće možete početi ispravno se baviti Radom, morate biti na razini Dobrog domaćina. Na toj razini bivanja trebate biti stabilni, razumni i odgovorni prema sebi i životu oko vas. U Dobrom domaćinu nema mjesta za perverziju, kriminalnost i mentalnu nestabilnost.

{STUDENT: Sudski proces okončao se najnepravednijom, najdrakonskijom zamislivom solucijom za klijenta. Tijekom procesa pokušavao sam promatrati sebe, sjetiti se sebe. Stvari su se promijenile iznutra. Nije se činilo kao kraj svijeta. Klijenti su apoplektični ( posebno u obliku pridjeva te riječi, što znači bijesni, gnjevni ili potreseni do točke u kojoj postaju nesposobni nositi se sa situacijom racionalno ili diplomatski). Život je škola.}

Također možete uočiti (u slučaju u kojem navodite da „vaše bivanje privlači vaš život“), da je životna energija koja sve pokreće negativnost, „zakon slučajnosti“, da mehaničnost proizvodi predvidljive reakcije, da su svi potpuno identificirani sa svakim događajem, i stoga postoji potpuni izostanak relativnosti (san). Nepravda postoji zbog sna.

Postoji i druga razina bivanja koja uključuje proširenu perspektivu i razumijevanje, rođene iz napora i iskustva Rada. Ona uključuje relativnost, suosjećanje i prihvaćanje. Njena priroda nije sebični interes i stoga je slobodna i može vidjeti objektivno, čisto i bez identifikacije. Takav pogled nije emocionalno mrtav ili potisnut, nego istinski i mudar.

To je ono što nastaje bavljenjem unutarnjim radom. Psihološke prakse i ideje postupno odstranjuju sav pogrešan rad mehaničke psihologije (laži i nečistoću negativnosti u svim oblicima, sebični interes, taštinu, unutarnje pridavanje značaja, predodžbe o sebi, lažljivost, ponos, i sve drugo što nam Rad kaže da promatramo). Ovaj proces razgolićuje osobnost (ego) i čini da se osjećamo ranjivima i bez „prave osobnosti“ koja bi zamijenila umiruću lažnu osobnost. Čovjek se zaista osjeća izvučen iz sebe (withdrawn).

To je kritična faza Rada. Ono što bi praznina trebala stvoriti u vama jest skromnost. Ne osuđivanje sebe, nego samo-transcendenciju i stvarno sjećanje sebe. Skromnost proširuje razumijevanje, koje rađa smisao.

Novo sebstvo je rođeno s Promatrajućim „Ja“. To je stvarno sebstvo  koje će jačati i postajati prisutnije s neprestanom praksom samopromatranja. Praktičnim radom verificiranim u iskustvu, svijest se širi. Neprestani iskreni napori mogu trajno proširiti svijest, ali ono što žrtvujete kako bi dosegli tu točku jest sve ono što vjerujete da jeste i svi interesi u traženju osobne nagrade. Nije svatko voljan platiti tako visoku cijenu.

Oni koji su dovoljno hrabri da nastave, vidjet će da je vrednovanje Rada jedina treća snaga koja je potrebna. Stoga je nova sposobnost u vlastitoj psihologiji (razvijanje svjesnosti) hranjena snagom ispravnog vrednovanja.

Staza evolucije vodi naviše prema prosvjetljenju, kroz vid razumijevanja, prema sve finijim energijama koje ne mogu podržati težinu nasilja. Staza vodi dalje od automatske, animalne razine bivanja prema prosvijetljenoj hotimičnosti.

{STUDENT: čini mi se da doživljavam sjećanje sebe više nego što radim samopromatranje. Vrlo su česti trenuci kad sam bolno svjestan sebe, ali ne znam što napraviti s tim.}

Biti bolno svjestan sebe nije ni sjećanje sebe, niti samopromatranje. To je prirodna okolnost svačije psihologije. To je unutarnje pridavanje značaja (unutarnja konsideracija). Zbog pogrešnog rada emocionalnog centra zaokupljeni ste „pojavama“ i onime što drugi osjećaju prema vama.
Vi ste u točki u kojoj ste SVJESNI da ste „bolno svjesni“. To je korak više od toga da ste samo „bolno svjesni“. Sljedeći korak je naprosto biti svjestan.

Naprosto biti „svjestan“ je prva pukotina na lažnoj osobnosti. Tu počinje Rad. Prvo dolazi samopromatranje. To je hotimičan napor. On se obavlja nekritički. Naposljetku, Promatrajuće Ja stječe dovoljno snage da usmjeri ponašanje.. Ali na duže vrijeme ne možete činiti ništa drugo do promatrati.

Predlažemo da proučavate „Psychological Commentaries“ Maurice Nicoll-a radi dubokih, specifičnih detalja ,a posebno onog što se odnosi na uzroke unutarnjeg pridavanja značaja. To će vam također pomoći da razumijete terminologiju Rada koju koristimo i čije razumijevanje nam treba biti zajedničko kako bi ispravno komunicirali.

Rad na sagledavanju distorzija našeg psihološkog ponašanja i reakcija je središnji put kojim moramo krenuti prema stvarnoj transformaciji i razvoju. To je razlog što prvi i najvažniji napor mora biti promatranje, gledanje i opet gledanje, sve dok ne počnemo hvatati bljeskove sebe na objektivan, neosuđujući način. Ti napori omogućuju nam da se oslobodimo određenih aspekata osobnosti. Inače ostajemo u vlasti lažnog identiteta, rastreseni, i beznadne žrtve reagiranja na vanjske podražaje.

Lažna osobnost osuđuje, kritizira, opravdava, osjeća se napadnutom, ljuti se, ima sviđanja i nesviđanja, stavove, mišljenja i osjeća se posramljeno i nesigurno.

Kad prakticirate samopromatranje, ako bilo koje od ovih elemenata nađete u Promatrajućem Ja, znači da ste identificirani s onim što promatrate. To je zamka koja vodi u ludilo.

Promatrajuće Ja MORA biti objektivno, nekritično prema onome što promatra, pa ipak vidjeti jasno onako kako jest.

Na primjer, recimo da promatrate sebe kad ste iritantni. Obzirom da nas Rad uči kako moramo transcendirati, a ne izraziti negativnost, identificirano Promatrajuće Ja može se odmah osjetiti posramljeno ili ljuto zbog nesposobnosti da to učini.

Možete li uočiti kako te identifikacije iskrivljuju ono što se promatra, i što se može naučiti iz objektivnog promatranja? Mislite o promatranju kao fotografiranju , registriranju, pasivnom gledanju.

Što možete objektivno promatrati u bivanju iritantnim? Je li to neugodan osjećaj ili opisujete sebe kao „simpatično gunđalo“? (Usput, tako nešto ne postoji). Postoji li neko Ja koje tajno uživa u fijuku negativne energije? Koje Ja je iritantno? Ono koje želi nešto što nema, ono koje mora napraviti nešto što ne želi, ono koje se osjeća nedoraslo, nezadovoljno, nesigurno? Možemo tako unedogled, ali smisao je da sve ovo gore, i više, spada u unutarnje pridavanje značaja, u stečene stavove, sviđanja i nesviđanja, itd. Rad kaže da se od SVEGA toga moramo odvojiti.

To saznanje može vam dati snagu da se odvojite i u tom stanju neidentifikacije jasno vidite što je ispravna hotimična akcija. Tada gubite sve motivacije i opravdanja za iritantnost.

No, kako znate promatrate li sebe kroz filter lažne osobnosti? Ako je Promatrajuće Ja  objektivno, neidetificirano, lažna osobnost NE MOŽE biti prisutna. Treba raditi i na tome da promatrajuće Ja ne reagira identifikacijom. To je težak rad, ali vodi oslobođenju,  spasenju iz zatvora spavanja kojeg tražimo.

Uspenski je bio u pravu, treba nam pomoć. Trebamo pomoć znanja kako proći put, i pomoć nekoga tko iskustveno poznaje taj „put“ i može nam pomoći pri teškoćama i izbjegavanju zamki. Netko tko uistinu poznaje put može vam pomoći da za sebe verificirate ideje Rada i njihovu transformacijsku snagu.

Lako je biti potpuno siguran da vaš rad napreduje u dobrom pravcu. Slijedite dobrobit. Pokušavajte hotimično djelovati s nesebičnim interesima. Svako normalno formirano ljudsko biće posjeduje unutarnje znanje (sposobnost prepoznavanja) što je DOBROBIT. Istina iz njega odzvanja prepoznavanjem u vašoj duši.

Rad napreduje na ovaj način: učimo podjelu pažnje, počinjemo s praksom samopromatranja, da bi odmah otkrili kako imamo moć nad svojom mehaničnošću. „To“ nastavlja raditi ono što je uvijek radilo, neovisno o našoj volji za promjenom. Promatramo negativnost kao glavnu značajku tog fenomena. Bez obzira koliko smo odlučni u tome da ne budemo negativni, zatičemo sebe u tom stanju opet i opet, ponekad ni ne znajući kako smo se u njemu zatekli.

Ako se nastavi nekritički prakticirati samopromatranje, dogodit će se dvije stvari: prvo, zbog vlastite nesposobnosti da se ne ponašate mehanički otkrit ćete suosjećanje i praštanje prema ljudima u vašem životu koji se također ponašaju beznadno mehanički. Drugo, svako Radno Ja koje verificirate promatranjem gradi jače, prisutnije Promatračko Ja.

Na primjer, ako promatrate svoju neiskrenost u vezi određene osobe ili situacije, a vaša želja je da budete autentični, opetovanim promatranjem otkrit ćete da se manifestacija neiskrenosti stalno ponavlja. Naposljetku će vam, uz dovoljan broj „snimaka“, biti lako prepoznati početak manifestacije. Ako je vaša volja za bavljenje Radom dovoljno jaka, i ako imate dovoljno znanja i iskustva, pa je grupa Radnih Ja stekla neku moć, onda vaše ponašanje može biti hotimično, usmjereno višom sviješću, a ne uobičajeno automatsko reagiranje.

Daljnjim rasvjetljavanjem koje Rad unosi u našu psihologiju, manifestacije pogrešnog djelovanja gube snagu i prestaju postojati. Stalna promjena u područjima pogrešnog djelovanja je apsolutno moguća tako dugo dok se rast nastavlja.

To je rast nečega u vama, što se sastoji od znanja, psihološkog napora, i razumijevanja. Konačno, ono što počinje rasti unutar konteksta napora u Radu ima moć da djeluje hotimično, prije nego mehanički. Daljnje širenje svijesti oslobađa nas identifikacije s mnoštvom raznih Ja, osobnošću, zamišljanjem, i donosi novu osjetljivost za suptilne percepcije viših centara. Nova razina uvida, oslobođenje od nižeg sebstva i produbljeno razumijevanje donose novi smisao i svrhu našeg postojanja.

{STUDENT: Molim vas objasnite međusobnu povezanost i razlike između podijeljene pažnje, samopromatranja i sjećanja sebe.}

Početak dijeljenja pažnje je shvaćanje da je vaša pažnja usmjerena u samo jednom pravcu – prema van – i da živite reagirajući na vanjske podražaje. „Ja“ koje to može shvatiti je prvo „Ja“ podijeljene pažnje. Smisao napora je da kroz shvaćanje i praksu možete imati više nego jednu perspektivu.

Na primjer, praksa gledanja stabla i gledanja sebe kako gledate stablo korisna je samo utoliko što potvrđuje da MOŽETE podijeliti pažnju. Cilj je dio pažnje koja je inače usmjerena prema van, angažirana u životu, okrenuti prema unutra tako da vidite svoje ponašanje i psihologiju iz koje proizlazi iz objektivne perspektive.

Ako to možete činiti, onda koristite podjelu pažnje u svrhu samopromatranja. Cilj samopromatranja je nekritički promatrati vlastitu psihologiju i ponašanje, u skladu sa znanjem Rada. Rad  pokazuje da je naše ponašanje vođeno mehaničnošću, da svi spavamo, i nadalje, da ne znamo da spavamo. Posvemašnja svrha samopromatranja jest buđenje. Pri buđenju vidimo što motivira naše ponašanje, učimo kako djelovati hotimično, kako biti samo-transcendentan i autentičan.

Proces samopromatranja zahtijeva hotimične, opetovane napore tijekom dugog vremenskog perioda, i to je često uistinu bolan rad. Uviđamo da  većinu vremena provodimo u nekom negativnom stanju, i s objektivne točke gledišta vidimo da to uzrokuje nepotrebnu patnju, pogrešno djelovanje, ometanje, i da nas košta gubitka energije. Ove ideje su snažna motivacija za promjenu. Uviđamo vlastito automatsko ponašanje, što nas može šokirati i poniziti, a mi smo ispočetka nemoćni da bilo što poduzmemo u vezi s tim. Prepoznajemo da je svaka naša akcija motivirana sebičnim interesima. Vidimo u sebi laži, opravdavanje, manipuliranje, traženje pažnje, natjecateljski duh, taštinu, lažnost slike koju imamo o sebi, mnoštvo raznih Ja stečene osobnosti, pa čak i korupciju u traženju zasluga za naša dobra djela.

Kada svjetlost samopromatranja počne razotkrivati naša unutarnja stanja i psihološku uvjetovanost, Promatrajuće Ja je još previše slabo da bi promijenilo išta od promatranog. Međutim, opetovano promatranje oduzima moć našoj identifikaciji s mehaničnošću, pomaže da se odvojimo od nje i oblikuje snažnije Promatrajuće Ja, koje u konačnici ima moć za promjenu.

To je proces pročišćenja koji uklanja prepreke koje nas odvajaju od stanja sjećanja sebe. Sjećanje sebe je razina više svijesti. U sjećanju sebe znamo svoju autentičnu vrijednost, relativnu vrijednost svih stvari i našu povezanost s njima. Premda je to stanje dostižno, ili bolje rečeno, dano nam je u rijetkim iskustvima, mi ga ne možemo prizvati ili kontrolirati na nižoj razini svijesti. Budući da je Promatrajuće Ja povezano s višom svijesti, njegovo osnaživanje vodi nas bliže tom stanju i čini nas dostupnijima za trenutke sjećanja sebe.

Cilj je formiranje postojanog Stvarnog Ja , koje je manifestacija stanja sjećanja sebe. Samopromatranje, zasnovano na dijeljenju pažnje, stvara vezu između sjećanja sebe i razvoja Stvarnog Ja.

Vrlo je realno pronaći „negirajuću silu“ protiv Rada. Ona dolazi iznutra i obično je dio vas koji se ne želi mijenjati, ne želi Rad, ne želi žrtvovati ego ili sebične interese. Dio toga je strah, jer se na početku Rada ne može vidjeti kamo se ide. Dio dolazi iz nesigurnosti koju iskusimo kada počnemo sa stvarnim samopromatranjem. Dio je osjećaj uzaludnosti koju osjećamo jer nismo sposobni išta mijenjati. Potrebna je stvarna hrabrost da bi se nastavili baviti Radom pod takvim uvjetima. Ali više od toga potrebna je prisutnost stvarne motivacije. Inače vas Rad ne može promijeniti.

Teško je točno definirati što je sve negirajuća sila, i je li ona ista za svakoga. Tako, trebate kontemplirati za sebe kakva je to prepreka i koja je vaša motivacija za bavljenje Radom. Sve dok točno ne definirate te elemente, nećete biti sposobno da išta mijenjate. Možda vaša motivacija nije dovoljno jaka, možda je fokus preširok, možda vas spremnost za samoopravdavanje drži u šaci. Ovo su sve uobičajena iskustva u Radu, i javljaju se prije ili kasnije.

Iz perspektive Rada, ono što je jedino važno jest da ustrajete u činjenju osnovnih napora koji počinju i dugo vremena se sastoje samo od samopromatranja. Ne očekujte da ćete postići transformaciju bez velikih napora. Činjenica je da ćete se transformirati razmjerno naporima koje činite.

U Radu, vi morate uložiti trud unaprijed, morate platiti svojim naporima da bi dobili rezultate koji mogu nastati Radom. I morate biti spremni činiti to unaprijed.

Ako je vaša motivacija na bilo koji način sebični interes, uključujući potrebu za „energiziranjem“, onda ste promašili cilj. Morate biti sposobni baviti se Radom i kad to ne želite, kad je preteško, kad ste preumorni, kad ste bolesni, kad se događa BILO ŠTO čime vas život može pogoditi.

Četvrti put je životan  i zahtijeva da se nosimo s okolnostima kakve god jesu. Ako se osjećate zbunjeno, izgubljeno, prazno, u tami: 1) prepoznajte to kao negativna stanja koja postoje u vama; 2) zapamtite da negativna stanja lažu, jer ona ne predstavljaju cijelu sliku s razmjerom i relativnosti; 3) ne pokušavajte ništa drugo s negativnim osjećajima osim da ih promatrate nekritčki.

Ako ne uspijevate, pokušavajte i dalje, nastavite se baviti Radom. Ozbiljni napori postupno će u vama stvoriti jače Stvarno Ja.

Ako možete prepoznati da su vaša negativna stanja prouzročena zahtjevima koje imate prema svijetu ili ljudima u vašem životu kako bi se osjećali zadovoljnima, onda ćete znati da su takvi zahtjevi proistekli iz lažne osobnosti i unutarnjeg pridavanja značaja.

Mi radimo protiv toga praveći osobnost pasivnom, unutarnjom odvojenošću, neidentifikacijom, prepoznavanjem da je unutarnje pridavanje značaja tek sebični interes, i žrtvujući svoju potrebu za nagradom.

Osoba koja se pokušava probuditi putem Rada može promatrati svoje identificiranje. Oni Ja koji vide identifikaciju sami nisu identificirani. Posljedično, snaga identifikacije smanjuje se zbog tih Ja koji je mogu vidjeti i koji joj odbijaju dati energiju. To je snažan poticaj za prakticiranje samopromatranje i unutarnje odvojenosti. Promatrajući Ja, verifikacija i razumijevanje u konačnici stječu dovoljnu snagu za zaustavljanje automatskih emocija i reakcija¸u cilju svjesnog biranja ispravnog djelovanja.

Na identifikaciji je posebno teško raditi, jer osjećaj o sebi nastaje identifikacijom s onim do čega nam je stalo, što volimo, mrzimo, trebamo, želimo, itd. To vas puni energijom i smislom, dok u stvari samo krade vaš život i snagu. Stoga što se osjećamo definiranima onim što nas pokreće, npr. „Ja sam republikanac“, „Ja sam žrtva“, „Ja sam borac za slobodu“, „Ja sam feministica“, „Ja sam odana osoba“, itd., teško je uočiti razinu relativnosti koja osporava osjećaj sebe i svrhe. To je razgolićavanje ega. Teško je i bolno odreći se dugotrajnih uvjerenja (identifikacija), uvidjeti s relativnošću da su vaši stavovi, mišljenja, pretpostavke i strasti stečeni tijekom života. Prema tome, oni su subjektivni. Promjenjivi su. Ne sadrže cijelu istinu, nego samo ono što zadovoljava lažnu osobnost. To niste vi.

Samo unutarnja odvojenost može djelovati protiv identifikacije. Kad je emocionalni centar jednom očišćen od sebičnih interesa koji grade identifikaciju, moguće je djelovanje s više, objektivnije razine, a odatle ćete moći svjesno birati na što ćete usmjeriti pažnju i energiju. Ali to je još jako daleko. Budite strpljivi u Radu. Rezultatima obično treba dugo da se pokažu, ali svaki korak na putu je rast.

Promatrajte identifikaciju. Uočite snagu stiska kojim vas drži u šaci. Uočite isti stisak kojim drži i ostale. Uočite kako vas puni energijom, kako vas protresa lagano uzbuđenje od toga. Uočite kako je puna opravdavanja.Uočite kako program koji pokreće vašu identifikaciju služi sam sebi, a takav je i kod druge osobe, i sljedeće…premda identifikacije mogu biti oprečne jedna drugoj.

Tu treba osobnost učiniti pasivnom.Tako vaš pogled može prodrijeti kroz lažnu osobnost i sve njene prepreke, i  doprijeti do više razine razmjera i relativnosti, što vas može osloboditi identifikacije.

Vježbe za rad na identifikaciji

1) Samopromatranje, 2) Uočavanje identifikacije, 3) Promatrajte gdje nastaje i promatrajte motivaciju, 4) Prakticirajte unutarnju odvojenost, 5) Prakticirajte Stop-vježbu, 6) Učinite osobnost pasivnom 7) Nemojte pridavati  pažnju Opravdavajućima Ja, 8) Zapamtite razmjer i relativnost, 9) Zapamtite objektivnu istinu, 10) Zapamtite vlastito sebstvo.

{STUDENT: Dali smo sebi zadatak da osjećamo naše tijelo (desnu ruku) dok slušamo ili razgovaramo s drugom osobom, ili dok radimo. Uočili smo da s tako podijeljenom pažnjom imamo jedan općeniti „probuđeni“ osjećaj, ali pažnja se brzo počne prebacivati s ruke na subjekt i obrnuto. Jesu li to mini-identifikacije, i bi li to bio trenutak kad trebamo stati i pokušati vratiti pažnju natrag u vježbu?}

Svrha tih vježbi je pokazati da podijeljena pažnja postoji. Moguća je. Zapravo je veliko postignuće verificirati podjelu pažnje, pa i kad dolazi u malim dozama. A dolazit će u malim dozama vrlo dugo. Sposobnost podjele pažnje na duži vremenski period dolazi s praksom.

Već ste pokazali da možete podijeliti pažnju. Prakticirajte usmjeravanje jednog dijela pažnje na „vanjsku stvar“ i simultano usmjeravanje drugog dijela pažnje prema unutra, tj. promatrajte svoju psihologiju dok drugi dio pažnje ostaje svjesno angažiran u vanjskim događajima.

Kad pažnju usmjerite prema unutra, promatrajte svoje misli i emocije; na primjer, uočite svoja negativna stanja, proturječja, unutarnje pridavanje značaja, taštinu, unutarnji monolog, neiskrenost, itd. Važno je da ne reagirate, kritizirate ili sudite o onome što promatrate.

To je početak psihološke transformacije, sagledavanja vlastite psihologije u akciji, „poznavanja sebe“. Čitajte i proučavajte što Rad naučava o spavanju, mnoštvu raznih Ja, mehaničnosti, i svemu drugome što treba promatrati i verificirati iznutra. Svaka opservacija je korak u rastu Stvarnog Ja, dakle – nemojte protraćiti napor dijeljenja pažnje samo na „vanjskosti“, nego radije promatrajte SEBE sa svojom podijeljenom pažnjom.

Proces buđenja u Radu vodi istinskoj osobnosti. Procesom samopromatranja, unutarnje odvojenosti i  ne-identifikacije učimo se uvidjeti da naše automatsko ponašanje ne odražava istinsko sebstvo. Ti nam napori u konačnici otkrivaju malformacije vlastite psihologije. Akumulirani Promatrački Ja stječu dovoljno snage, tako da možemo djelovati hotimično, a ne mehanički.Hotimičnost proizlazi iz prave osobnosti; ona se ne zasniva na sebičnim interesima, već na objektivnoj svijesti. Dugoročno samopromatranje će strgnuti, ili rastopiti, ili spržiti pogrešno djelovanje lažne osobnosti, korak po korak..

Premda je bolno, riješiti se nepotrebne patnje i imati jasnoću uma i snagu volje za hotimično djelovanje jest oslobođenje od lanaca mehaničnosti koji nas drže uspavanima. Psihološka sloboda donosi novi život zasnovan na pravoj osobnosti.

Prava osobnost  i dalje sadrži suštinu, tipove i različite centre gravitacije, ali su svi oni u službi više svijesti. To znači da ste istinskije svoji nego što bi to ikad mogli postići bilo kojim putem lažne osobnosti.

Osoba koja se razvila u Radu – do stupnja u kojem je relativno slobodna od moći lažne osobnosti – može imati jasniju perspektivu stvarnosti u interakciji sa životom i ljudima. Opstrukcije unutarnjeg pridavanja značaja, mehaničkog momentuma i identifikacija, razvojem prave osobnosti gube na snazi.

S druge strane, ako razumijete ideju ezoterije kao „unutarnjeg“ bivanja – ne tajnog, ne ekskluzivnog, ne superiornog, ne vanjskog – možete odjednom uvidjeti smisao ispod površinske interpretacije svakog valjanog učenja. Ako je tako, ono što ćete odmah prepoznati u Četvrtom putu jest transcendentni potencijal koji je bit učenja.

Cilj Četvrtog puta je svjesna evolucija, rast u biću, i autentično sebstvo. To se ne može postići ni na jedan drugi način do teškim, osobnim radom na samo-transformaciji. Možete raspolagati s mnogo znanja o Četvrtom putu, ali kako će vas te ideje promijeniti? Ako niste prakticirali unutarnje psiho-transformacijske vježbe, ako ih niste primijenili u svakodnevnom životu, ako savjesno ne prakticirate samopromatranje , unutarnju odvojenost, ne-identifikaciju, vanjsku konsideraciju – onda vaše znanje ne može biti transformirano u razumijevanje, biće, ili višu svijest. To se postiže stvarnim psihološkim naporima i žrtvama. Samo znanje ne može vas promijeniti, i ako niste zainteresirani da mijenjate sebe, onda samo dangubite s Radom, zabavljate intelektualni centar, stavljate na sebe nakićen šešir.

Rad se zove Rad jer jest RAD. Napori koje morate napraviti za dugo vremena su samo unutarnji. Trebate postići RAZUMIJEVANJE prije nego što možete nešto UČINITI. Znanje koje je preraslo u razumijevanje (organska spoznaja kroz praksu i iskustvo) podiže razinu bića i svijesti. To je svrha rada. Nije cilj formirati ekskluzivnu organizaciju, ili proizvesti osobnu moć, osim u području vlastite psihologije. Cilj je stvoriti promjenu u individui, a ta promjena dolazi s primjenom psiholoških praksi na sebi.

U razvojnom procesu rada posve je prirodno da je u početku snaga vaše osobnosti puno veća od vaše volje ili sposobnosti da ostanete svjesni ili budni iznutra. Kad pokušate prakticirati samopromatranje, najprije možete samo na čas biti svjesni vanjske i unutarnje stvarnosti istovremeno. Može biti od pomoći da se osvrnete na svaki pokušaj samopromatranja, promatrajući ga s objektivne, vanjske točke gledišta, gdje možete sagledati događaj, spoznati svoje unutarnje stanje ostajući odvojeni od oboje, odnosno neidentificiran ni s čim. Ti trenuci i osvrti stvorit će u vama slike. One vam daju informaciju koji možete verificirati daljnjim promatranjima. Pažnja koja je usmjerena ka vašoj psihologiji postaje „Promatrajuće Ja“. Promatrajuće Ja raste sa svakom slikom i svakom verifikacijom znanja Rada. Naposljetku, Promatrajuće Ja ima volju da ostane svjesno.

U prisutnosti drugih ljudi neka vaš napor bude samo registrirati osjećaje koje imate (otuđenost, strah, nesigurnost, superiornost, itd.).Potrudite se da osobnost učinite pasivnom. To vam može pomoći da vidite jasnije. Kasniji osvrt otkrit će vam da opstrukcije koje doživljavate u društvenim situacijama najvjerojatnije imaju puno veze sa svim pitanjima unutarnjeg pridavanja značaja. Znajući, promatrajući i verificirajući to pomoći će vam da se oslobodite.

Rad traži da promatrate svoja unutarnja psihološka i emocionalna stanja. To zaista zahtijeva veliki napor. Zbog toga naziv „Rad“. Ali, to je moguće (prakticirati samopromatranje na taj način), i ne morate mi vjerovati na riječ. Možete se uvjeriti i sami kroz vlastito iskustvo. Naravno, napor samopromatranja morate ponavljati, da bi u sebi sagradili nešto dovoljno snažno kako bi promatranje sebe postala redovna aktivnost. To je puno posla i puno vremena. Prihvaćajući se Rada, odredite svoj cilj. Ako se odlučite baviti Radom, vaši će napori stvoriti prosvjetljujući odgovor.

Identifikacija nije pitanje pažnje, nego pogrešan rad emocionalnog centra. Ipak, napravili ste neke valjane opservacije. Čak i trenutak jasnog viđenja razlike između Stvarnog Ja i svih drugih aspekata sebe je dragocjen, baš kao i uviđanje vlastite mehaničnosti.

Moram naglasiti da je samopromatranje specifična psihološka praksa, jedinstvena u Radu. To nije prakticiranje sadašnjeg trenutka, ili poklanjanje pažnje bilo čemu drugome osim vlastitih psiholoških procesa i stanja.

Ono što promatrate kad doživljavate sebe kao „hrpu snimljenih traka i reakcija“ je ono što rad naziva „lažna osobnost“. Ona je važna, jer čini vašu trenutnu stvarnost. Vi imate pravo sebstvo, a Rad vas vodi k njegovom otkrivanju. Proces otkrivanja počinje ustrajnom praksom samopromatranja. Imperativ je biti nekritičan prema onome što se promatra.

Vi se ne sastojite samo od programa („snimljenih traka“) i mehanike („reakcija“). Postoji nešto u vama što je autentično, jedinstveno, iza svih tih stvari. Stvarno Ja, pravo sebstvo, počinje jačati, ili izlaziti na površinu, s prvom opservacijom lažne osobnosti. Budući da već znate kako u vama postoji nešto što nije samo mehaničko, ono Ja koje to zna jest „Promatrajuće Ja“. To Ja je početak onog tko vi jeste, to jest, „Stvarnog Ja“.

Jednom kad uočite (verificirate) da san, mehaničnost i lažna osobnost ne postoje samo u vama, već i u svima drugima, postaje lakše oprostiti, jer razumijete prirodu i moć sna. To pomaže osnaženju Stvarnog Ja, koje će vam onda dati više snage za praštanje i razumijevanje.

Ono što Rad želi postići u vama jest transformacija od mehaničnosti prema „autentičnom sebstvu“ s hotimičnosti, koje se sastoji od vanjske konsideracije. Vanjska konsideracija 8vanjsko pridavanje značaja) je nesebično stanje bića, gdje dobrobit svih ostalih postaje važnija od vlastite. To je samo-transcendentni Rad. On uključuje smrt lažne osobnosti (ega). To je proces koji zahtijeva napore, katkad bolne, katkad zastrašujuće, ali uvijek prosvjetljujuće, a ako Rad obavljate ispravno, vodi vas do pravog sebstva.

U Radu, samopromatranje prakticiramo kako bi dobili objektivne poglede na svoju stvarnost. Ti trenuci stvaraju slike koje vas informiraju. Dio rada s grupom u Četvrtom putu je prihvaćanje fotografija, slika, koji vam drugi daju o vama iz njihove perspektive. Molim da razumijete da slike koje su vam dane od pravog učitelja nemaju za cilj da vas povrijede. Učiteljeve primjedbe su tu da vas prosvijetle kako bi bili sposobni vidjeti još jasnije. Imajući to na umu, shvatite da slike vaše negativnosti otkrivaju pogrešan rad emocionalnog centra, i prepoznajte iz svog znanja Rada da vaša negativna stanja uvijek lažu, uvijek iskrivljuju istinu.

Razumijte da su želje da budemo viđeni, primijećeni, važni, prihvaćeni i da se osjećamo cijenjenima, prirodne težnje koje dolaze iz moždanog debla kojima se traži sigurnost i povezanost u društvenim odnosima. Te emocije nisu samo prirodne funkcije ljudske osobnosti; one su iste u svima, neovisno o tome je li netko razvio osobnost koja te težnje manifestira drugačije.

Sada o slikama: Sve emocije koje ste opisali pripadaju unutarnjoj konsideraciji, ili preciznije taštini. U Radu pokušavamo evoluirati onkraj težnji moždanog debla, upravljajući svojim djelovanjem u vanjskom svijetu i oblikujući vlastitu psihologiju.

Pri prvim pokušajima prakticiranja samopromatranja, vjerojatno ćete početi gledati sebe kao sa distance. Drugim riječima, vidjet ćete sebe kako stalno dodirujete kosu, kopate po džepovima, ili kako flertujete, ili ne gledate nekoga u oči, ili držite tijelo u određenom položaju. Možda primijetite da je određeno stanje (reakcija) uvijek nastala u istim i opetovanom okolnostima. Na primjer, čim sjednete u auto postajete napeti, predviđate vožnju unaprijed, ili ste uvijek iritirani kad vas se prekine u određenoj aktivnosti, ili da vam primanje dnevne pošte predstavlja određeno uzbuđenje, ili da se, dobivši kompliment, osjećate vrijednima ili sretnima. Ali sve to samo je polovica slike, vanjska polovica.

Drugi dio ove prakse odnosi se na početak uviđanja unutarnjih stanja i vlastite psihologije, združeno s vašim vanjskim opservacijama. U početku to može biti samo budnost, na primjer, „vidite“ sebe kako se ponašate samouvjereno, iako se zapravo osjećate nesigurno. Ili promatrate sebe kako u razgovoru potvrdno klimate glavom u znak slaganja ili razumijevanja, dok zapravo nemate pojma o čemu druga osoba govori.

Samopromatranje jest naporno, i zahtijeva dugoročan, često opetovani trud. Ponekad ćete nešto vidjeti vrlo jasno, ponekad vaši napori ne postižu ništa ili tek nešto mutno, ili ćete tek kasnije shvatiti ono što ste nekad ranije promatrali.

Ali, kad počnete praviti iskrene i opetovane napore u promatranju sebe, vjerojatno ćete iskusiti isto što i vaši kolege. Događat će vam se spontano iskustvo samopromatranja koje ćete doživjeti jasnije, jer onda postoji samo promatranje, bez pokušavanja. To se događa stoga što praksu promatranja obavlja Promatrajuće Ja, a njegova prisutnost raste sa svakim iskustvom. Naposljetku, nakon dugoročnog autentičnog Rada, samopromatranje postaje vrsta sposobnosti u vašoj psihologiji koja funkcionira sama od sebe. Ono razvija Promatrajuće Ja koje postaje Stvarno Ja, koje opet ima pristup objektivnoj svijesti.

Koji napor je prevelik za ovo?

Podijeljena pažnja je preduvjet i nužnost, ali ona nije samopromatranje. Ne možete promatrati sebe bez podijeljene pažnje, ali samopromatranje je specifična praksa sama za sebe.

Kad govorim o samopromatranju, to se ne odnosi na sjećanje sebe. To su dva vrlo udaljena i vrlo različita iskustva i prakse. Samopromatranje je psihološka vježba istodobnog i objektivnog promatranja unutarnjeg stanja i vanjske stvarnosti. To je vježba koja kroz duži vremenski period i velikom akumulacijom opservacija vodi do stupnja poznavanja sebe i objektivnosti (ne-identifikacije). Pod tim uvjetima može doći do sjećanja sebe. Iskustvo sjećanja sebe jest autentična svijest vašeg pravog sebstva u višoj svjesnosti, s mjerilom i relativnošću.

Nastavljanje prakse dijeljenja pažnje bez da se ona upotrijebi za promatranje sebe je uzaludan napor. Jednom kad možete podijeliti pažnju, jedan dio okrenite psihološkoj praksi Rada koja vas može odvesti dalje od same podjele pažnje. Nije važno bavite li se nekim drugim naporima u Radu, jer ako redovno ne prakticirate psihološke vježbe samopromatranja, unutarnje odvojenosti, ne-identifikacije, Stop-vježbu, vanjsku konsideraciju, nećete postići rast. Kroz napore samopromatranja i podjele pažnje možete verificirati postojanje mnoštva raznih Ja, sna, odsutnosti Stvarnog Ja, i kako je teško zadržati pažnju ma koliko dugo vremena i na bilo čemu. Vanjska pravila, vanjske discipline, neće vam pomoći. Ovaj Rad je čisto unutarnji, psihološki, transformacijski Rad. Čak i ako ste bili u školi punoj pravila i discipline, ustanovit ćete da energija promatranja rapidno opada, i to je prirodan događaj.

Prepoznavanje unutarnjeg pridavanja značaja postaje jedan od najlakših aspekata za promatranje, nakon što se proučili i razumjeli od čega se ono sastoji. Ta stanja postaju vrlo očita i lako ih je vidjeti pri samopromatranju. Kad promatrate unutarnje pridavanje značaja, vjerojatno najviše, i najbolje što možete učiniti jest da učinite osobnost pasivnom. Vanjska konsideracija još je daleko na putu Rada. Ali, činjenje osobnosti pasivnom, tj. ne identificiranje s unutarnjom konsideracijom, mora se savladati kako bi se postigla istinska vanjska konsideracija.  Sreća ne igra ulogu u ovom procesu. Prvo dolazi znanje. Napor i praksa dolaze nakon znanja, a rezultat može biti stvaranje Stvarnog Ja. Ono što vam treba služiti kao „treća snaga“ ili „podsjećajuća snaga“ jest snažna čežnja za promjenom i još puno više znanja o Radu u Četvrtom putu.

Naravno, taština se može zakačiti za bilo što, ali ono o čemu je ovdje riječ jest ideja Rada da misli dolaze k vama iz različitih izvora – neke možete prepoznati, neke ne, ali svaka misao kao „Zar nisam nešto!“ tek je jedno prolazno Ja. Možete u to povjerovati ili ne, možete se identificirati s tim ili ne, ili možete ignorirati ili ne. Zapitajte se je li osjećaj koji imate STVARAN? Vjerojatno nije, ali ako jest, a vi ustrajete u Radu, brzo ćete ga izgubiti.

Znanje u Četvrtom putu

Znanje u Četvrtom putu znači razumijevanje ideja Rada. Ono zahtijeva i razmišljanje o Radu i praktični Rad. Povećajte napore u stjecanju svih intelektualnih informacija koje želite ili trebate i razmislite o njima. Onda počnite s  inicijalnom praksom samopromatranja i neizražavanja svoje negativnosti. Tako započinje proces buđenja…a to je dug proces. Ako ste tek početnik u bavljenju Radom, vjerojatno ne znate koji je vaš „centar gravitacije“ ili „glavna osobina“. Ništa ne pretpostavljajte; sve verificirajte.Čitajte, čitajte, i prakticirajte samopromatranje.

Kada prakticirate samopromatranje, a ono što pokušavate promatrati nestane, za to postoji par objašnjenja. U početku, premda se čini teškim to primijetiti, vaša lažna osobnost (ego) ometat će napore Rada. Lažna osobnost se ne želi mijenjati, a sigurno ne želi biti prepoznata. Neki od naših Ja ne žele biti promatrani. Kada prakticirate samopromatranje, neki Ja naprosto nestanu pod svjetlom opservacije. Na primjer, ako ste ljuti i promatrate svoju ljutnju u kontekstu znanja Rada, i vidite sebični interes, laž, makinaciju i infantilnost u ljutnji, ona može umrijeti na mjestu. To nije „trebalo bi – ne bi trebalo“ situacija. To je samo jedna od stvari koje se događaju tijekom samopromatranja.

Vaša iskustva daju vam vrlo važnu priliku. Kažete, na primjer: „Emocionalni doživljaj odvojen je od misli koje su taj doživljaj pokrenule“. Misli su samo razni Ja, i jedan od ciljeva Rada jest razlučiti ih od emocionalnog doživljaja kojeg pobuđuju. Iskusiti to spontano predstavlja uvid, a možda i „organsko“ znanje o stanju unutarnje odvojenosti koje vam može pomoći da razumijete prema čemu idete. To je sloboda od identifikacije.

Potrebna je praksa kako bi tijekom samopromatranja zadržali objektivnost. To vam može pomoći da odijelite Promatrajuće Ja od manifestacija vaše osobnosti, odnoseći se prema njima (manifestacijama) kao „tome“, a ne uzimajući ih kao nešto svoje. Na primjer, „to“ (mehanička, automatska osobnost koju smatrate sobom) je iritantno. „To“ se osjeća uspješnim. „To“ je umorno. „Tome“ se ne sviđa. „To“ misli da bi ljudi trebali…“, itd.

Dok ste svjesni „vanjskih pojava“, potrudite se, s podijeljenom pažnjom, da „Promatrajuće Ja“ pasivno registrira sve što je promatrano, možda tek podsvjesno osjećajući vaša unutarnja stanja. Drugim riječima, promatrate sebe dok s nekim razgovarate, a Promatrajuće Ja naprosto registrira da se osjećate neugodno. Pustite neka se događa i osvrnite se na to kasnije. Zapamtite da ono što promatrate, tj. manifestacije vaše lažne osobnosti, niste vi. Te manifestacije sastoje se od stečenih stavova, mišljenja, sviđanja, nesviđanja, slika i zamišljanja, rutinskog ponašanja i rutinskih misli, a sve to usađeno je u vas bez vašeg svjesnog sudjelovanja. Ništa od ovog nije stvarni dio vas. Kad to znate, Promatrajućem Ja postaje lako biti objektivnim. Ono što se promatra niste stvarni vi. Stvarni vi nalazite se iza promatrača. Stvarno Ja nastaje samopromatranjem, i stječe svijest i volju. Buferi nisu ovdje na djelu.